PRESUDA OPĆEG SUDA (sedmo vijeće)
25. listopada 2023.(*)
„Arbitražna klauzula – Jedinstveni sanacijski mehanizam za kreditne institucije i određena investicijska društva (SRM) – Jedinstveni fond za sanaciju (SRF) – Ugovori o neopozivim obvezama plaćanja i kolateralima – Odbijanje zahtjeva za povrat kolaterala povezanih s ex ante doprinosima danim u obliku neopozivih obveza plaćanja – Institucija kojoj je oduzeto odobrenje – Članak 7. stavak 3. Provedbene uredbe (EU) 2015/81 – Izvanugovorna odgovornost – Stjecanje bez osnove”
U predmetu T‑688/21,
BNP Paribas Public Sector SA, sa sjedištem u Parizu (Francuska), koju zastupaju A. Champsaur i A. Delors, odvjetnice,
tužitelj,
koji podupiru
Francuska Republika, koju zastupaju A.-L. Desjonquères i E. Leclerc, u svojstvu agenata,
i
Fédération bancaire française, sa sjedištem u Parizu, koju zastupaju A. Gosset‑Grainville i M. Trabucchi, odvjetnici,
intervenijenti,
protiv
Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB), koji zastupaju C. De Falco, C. Flynn i J. Kerlin, u svojstvu agenata, uz asistenciju H.-G. Kamanna, F. Louisa, P. Geyja, É. Bruca i A. Valleryja, odvjetnici,
tuženika,
OPĆI SUD (sedmo vijeće),
u sastavu: K. Kowalik‑Bańczyk, predsjednica, G. Hesse (izvjestitelj) i B. Ricziová, suci,
tajnik: L. Ramette, administrator,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
nakon rasprave održane 20. travnja 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom tužbom tužitelj, BNP Paribas Public Sector SA, u biti zahtijeva, kao prvo, na temelju članka 272. i članka 340. prvog stavka UFEU‑a, s jedne strane, utvrđenje da je Jedinstveni sanacijski odbor (SRB) povrijedio svoju obvezu povrata primjenom odredbe 12.5. neopozivih obveza plaćanja koje je preuzeo za razdoblja doprinosa od 2016. do 2021. i, s druge strane, povrat iznosa koje je SRB zadržao povrijedivši time navedene ugovorne obveze kao i povrat svih povezanih troškova, zateznih kamata kao i sporednih troškova bilo koje vrste te, podredno, na temelju članka 340. drugog stavka UFEU‑a, naknadu štete koju je pretrpio zbog SRB‑ova postupanja u pogledu neopozivih obveza plaćanja preuzetih za razdoblja doprinosa od 2016. do 2021., i kao drugo, na temelju članka 340. drugog stavka UFEU‑a, naknadu štete koju je pretrpio zbog SRB‑ova odbijanja da mu vrati kolateral koji pokriva neopozivu obvezu plaćanja koju je preuzeo za razdoblje doprinosa 2015.
Okolnosti spora
2 Nakon financijske krize 2008. koja je dovela do krize u europodručju uspostavljen je regulatorni okvir za osiguranje stabilnosti i sigurnosti bankarskih aktivnosti u Europskoj uniji. Taj novi okvir obilježava jedinstveni regulatorni sustav koji se na jednak način primjenjuje na kreditne institucije svih država članica o kojima je riječ. Bankovna unija temelji se na trima stupovima, u ovom slučaju jedinstvenom nadzornom mehanizmu (SSM), jedinstvenom sanacijskom mehanizmu (SRM) i europskom sustavu osiguranja depozita.
3 SRM, kako je osnovan Uredbom (EU) br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. srpnja 2014. o utvrđivanju jedinstvenih pravila i jedinstvenog postupka za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava u okviru jedinstvenog sanacijskog mehanizma i jedinstvenog fonda za sanaciju te o izmjeni Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL 2014., L 225, str. 1. i ispravak SL 2015., L 101, str. 62.) predviđa uspostavu Jedinstvenog fonda za sanaciju (SRF) kojemu moraju doprinositi kreditne institucije. Taj se fond koristi samo u opsegu potrebnom da se osigura učinkovita primjena sanacijskih instrumenata (članak 76. stavak 1. Uredbe br. 806/2014).
4 U skladu s člankom 70. Uredbe br. 806/2014, SRB svake godine izračunava pojedinačni doprinos svake institucije koji se naziva i „ex ante doprinos”.
5 Godišnje prikupljanje ex ante doprinosa od kreditnih institucija uvedeno je kako bi se osiguralo da, nakon isteka početnog razdoblja od osam godina počevši od 1. siječnja 2016., raspoloživa financijska sredstva SRF‑a dosegnu najmanje 1 % iznosa osiguranih depozita svih kreditnih institucija koje imaju odobrenje za rad u svim državama članicama sudionicama (u daljnjem tekstu: ciljana razina).
6 U skladu s člankom 8. stavkom 3. Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2015/81 od 19. prosinca 2014. o utvrđivanju jedinstvenih uvjeta primjene Uredbe br. 806/2014 u vezi s ex ante doprinosima SRF‑u (SL 2015., L 15, str. 1.), tijekom početnog razdoblja, pod uobičajenim okolnostima, SRB na zahtjev institucije dopušta upotrebu neopozivih obveza plaćanja. SRB ravnomjerno raspoređuje upotrebu neopozivih obveza plaćanja među institucijama koje su to zatražile. Raspoređene neopozive obveze plaćanja ne smiju biti u iznosu manjem od 15 % ukupnih obveza plaćanja institucije. Pri izračunu godišnjih doprinosa svake institucije SRB osigurava da u bilo kojoj godini zbroj tih neopozivih obveza plaćanja ne prelazi 30 % ukupnog iznosa godišnjih doprinosa prikupljenih u skladu s člankom 70. Uredbe (EU) br. 806/2014.
7 Tužitelj je bila francuska kreditna institucija koja je imala odobrenje za rad do 24. ožujka 2021., kad joj je Europska središnja banka (ESB) to odobrenje za rad oduzela.
8 Prije provedbe SRM‑a tužitelj je za 2015. dostavio dio svojeg ex ante doprinosa u obliku neopozive obveze plaćanja. U tu je svrhu sa SRB‑om, Agencijom za bonitetni nadzor i sanaciju (ACPR) i Fondom za osiguranja depozita i sanaciju (FGDR) sklopio neopozivu obvezu plaćanja (u daljnjem tekstu: NOP za 2015.).
9 Za razdoblja doprinosa od 2016. do 2021. tužitelj je dostavio barem dio svojih ex ante doprinosa u obliku neopozive obveze plaćanja. U tu je svrhu za svako od tih razdoblja sa SRB‑om sklopio neopozive obveze plaćanja (u daljnjem tekstu: NOP‑ovi za 2016. – 2021.).
10 Porukom elektroničke pošte od 1. travnja 2021. tužitelj je obavijestio SRB da mu je na njegov zahtjev ESB oduzeo odobrenje za rad. Tužitelj je stoga od SRB‑a zatražio informacije o koracima koje treba poduzeti za povrat kolaterala povezanih s neopozivim obvezama plaćanja koje je sklopio.
11 Dopisom od 14. travnja 2021. SRB je tužitelju naveo formalnosti koje treba slijediti kako bi dobio povrat kolaterala koji pokrivaju neopozive obveze plaćanja koje je sklopio.
12 Tužitelj je 29. srpnja 2021., nakon više prepiski, obavijestio SRB o raskidu NOP‑a za 2015. i NOP‑ova za 2016. – 2021.
13 Nakon nove razmjene dopisa SRB je dopisom od 13. kolovoza 2021. (u daljnjem tekstu: dopis od 13. kolovoza 2021.) obavijestio tužitelja da će mu vratiti kolaterale koji pokrivaju NOP za 2015. i NOP‑ove za 2016. – 2021. nakon primitka gotovine koja odgovara iznosu preuzetom na temelju tih obveza.
14 U tom je dopisu SRB podsjetio na to da je tužitelj s njim sklopio više neopozivih obveza plaćanja. Za svaku od tih obveza SRB je konkretno naveo iznos koji je preuzeo. Nakon popisa tih iznosa on je, među ostalim, naveo da, s obzirom na članak 70. stavak 4. Uredbe br. 806/2014, prema kojem se uredno primljeni doprinosi ne vraćaju subjektima, i članak 7. stavak 1. Provedbene uredbe 2015/81, prema kojem pozivanje na neopozive obveze plaćanja ni na koji način ne utječe na financijsku sposobnost i likvidnost Fonda, poništenje NOP‑ova 2016. – 2021. i naknadni povrat kolaterala koji pokrivaju te obveze mogu uslijediti tek nakon isplate u gotovini iznosa koji je jednak iznosu dotične neopozive obveze plaćanja. SRB je stoga pozvao tužitelja da mu isplati određeni iznos i da ga o tome obavijesti porukom elektroničke pošte. Nakon primitka navedenog iznosa, isplatit će mu kolaterale umanjene za iznos obračunanih negativnih kamata po isteku roka od četrnaest bankarskih dana nakon dana primitka obavijesti o raskidu.
15 Tužitelj je 25. listopada 2021. u biti obavijestio SRB da, s obzirom na to da mu, u skladu s njegovim razumijevanjem primjenjivog regulatornog okvira, za povrat kolaterala ne mora prenijeti gotovinu koja odgovara ukupnom iznosu isplaćenom na temelju NOP‑a 2015. i NOP‑ova 2016. – 2021., neće provesti navedeni prijenos.
Zahtjevi stranaka
16 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi, na temelju članaka 256. i 263. UFEU‑a, dopis od 13. kolovoza 2021.;
– prihvati njegov zahtjev podnesen na temelju članka 272. i članka 340. prvog stavka UFEU‑a nakon što utvrdi da je stajalište izraženo u dopisu od 13. kolovoza 2021. protivno odredbama NOP‑ova za 2016. – 2021. te naloži SRB‑u da mu vrati iznose koji odgovaraju gotovinskim kolateralima povezanima s tim obvezama koje je zadržao kršeći svoje ugovorne obveze kao i sve pripadajuće troškove, zatezne kamate i sporedne troškove bilo koje vrste;
– prihvati njegov zahtjev podnesen na temelju članka 340. drugog stavka UFEU‑a nakon što utvrdi da SRB‑ovo odbijanje da mu vrati iznose koji odgovaraju gotovinskim kolateralima povezanima s NOP‑om 2015. predstavlja stjecanje bez osnove i naloži SRB‑u da mu isplati te iznose na ime naknade štete kao i sve troškove, zatezne kamate i sporedne troškove bilo koje vrste;
– podredno, prihvati njegov zahtjev podnesen na temelju članka 340. drugog stavka UFEU‑a nakon što utvrdi da SRB‑ovo odbijanje da mu vrati iznose koji odgovaraju gotovinskim kolateralima povezanima s NOP‑ovima za 2016. – 2021. predstavlja stjecanje bez osnove i naloži SRB‑u da mu isplati te iznose na ime naknade štete kao i sve troškove, zatezne kamate i sporedne troškove bilo koje vrste;
– naloži SRB‑u snošenje troškova.
17 SRB od Općeg suda zahtijeva da:
– odbaci tužbu za poništenje kao nedopuštenu;
– odbije tužbu podnesenu na temelju članka 272. UFEU‑a kao neosnovanu;
– odbaci zahtjeve na temelju članka 340. UFEU‑a kao nedopuštene i, podredno, odbije ih kao neosnovane;
– naloži tužitelju plaćanje svih troškova i troškova koje je pretrpio, osobito onih koji se odnose na zahtjev za poništenje koji je povučen, koji je prvotno podnesen na temelju članka 263. UFEU‑a.
18 Francuska Republika od Općeg suda zahtijeva da prihvati tužbe.
19 Fédération bancaire française (FBF) od Općeg suda zahtijeva da:
– utvrdi da je SRB, time što je odbio vratiti iznose koji odgovaraju gotovinskim kolateralima povezanima s NOP‑ovima za 2016. – 2021., povrijedio obvezu povrata koja mu je nametnuta primjenom navedenih obveza;
– naloži SRB‑u da tužitelju vrati iznose koji odgovaraju gotovinskim kolateralima koje je zadržao kršeći svoje ugovorne obveze.
Pravo
20 Tužitelj je u tužbi zahtijevao poništenje, na temelju članka 256. i 263. UFEU‑a, dopisa od 13. kolovoza 2021., prije nego što ga je povukao tijekom postupka.
21 U tim okolnostima valja razmotriti ostale tužbene razloge koje je istaknuo tužitelj.
Dio tužbenog zahtjeva koji se temelji na članku 272. i članku 340. prvom stavku UFEU‑a
22 Opći sud nadležan je za odlučivanje o tužiteljevu zahtjevu podnesenom na temelju članka 272. UFEU‑a na temelju arbitražnih klauzula iz odredbe 13.2. svakog od NOP‑ova za 2016. – 2021., kojima se Općem sudu dodjeljuje nadležnost za odlučivanje o svakom sporu koji se odnosi na zakonitost, valjanost, tumačenje ili izvršenje tih sporazuma.
23 U prilog dijelu tužbenog zahtjeva koji se temelji na članku 272. i članku 340. prvom stavku UFEU‑a tužitelj, kojeg podupiru Francuska Republika i FBF, tvrdi da je SRB povrijedio obvezu povrata koja mu se nameće na temelju članka 12.5. NOP‑ova za 2016. – 2021.
24 Uvodno valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 288. UFEU‑a, Uredba br. 806/2014 i Provedbena uredba 2015/81 imaju opću primjenu, obvezujuće su u cijelosti i izravno se primjenjuju u svim dotičnim državama članicama. Tužitelj i SRB stoga nisu slobodni sklapati sporazume koji bi bili protiv odredbi tih dviju uredbi, kako ih tumači sud Unije.
25 Odredba 12.5. NOP‑ova za 2016. – 2021., na koju se poziva tužitelj, određuje da „[o]vaj Sporazum ne dovodi u pitanje primjenu članka 7. stavka 3. Provedbene uredbe 2015/81”. Tom se odredbom tako podsjeća na to da NOP‑ovi za 2016. – 2021. ni u kojem slučaju ne mogu biti protivni članku 7. stavku 3. Provedbene uredbe 2015/81.
26 Dakle, navodeći povredu odredbe 12.5. NOP‑ova za 2016. – 2021. tužitelj je istaknuo da je njegova situacija, odnosno svojstvo institucije koja izlazi iz područja primjene Uredbe br. 806/2014, obuhvaćena člankom 7. stavkom 3. Provedbene uredbe 2015/81. Prema tužiteljevu tumačenju, ta je zakonska odredba jasna i nije popraćena nikakvim uvjetima povrata gotovinskih kolaterala koji pokrivaju neopozive obveze plaćanja. Stajalište izraženo u dopisu od 13. kolovoza 2021., prema kojem SRB može vratiti gotovinske kolaterale koji pokrivaju NOP‑ove za 2016. – 2021. tek nakon isplate iznosa koji odgovara iznosu doprinosa za koji su ti instrumenti korišteni, stoga je protivno članku 7. stavku 3. Provedbene uredbe 2015/81.
27 SRB osporava tužiteljevu argumentaciju i ističe, kao što to proizlazi iz točke 14. ove presude, tumačenje drukčije od onog koje je predložio tužitelj.
28 Kao prvo, valja naglasiti da iz članka 70. stavka 1. Uredbe br. 806/2014 proizlazi da su za svaku godinu doprinosa kreditne institucije sa sjedištem u državi članici sudionici, kao što je to bio slučaj s tužiteljem, dužne uplatiti redovni doprinos SRF‑u.
29 U skladu s člankom 69. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014, godišnje prikupljanje ex ante doprinosa kreditnih institucija uspostavljeno je kako bi se osiguralo da na kraju početnog razdoblja dostupna financijska sredstva SRF‑a dosegnu ciljanu razinu.
30 S obzirom na taj cilj, zakonodavac Unije pojasnio je u članku 70. stavku 4. Uredbe br. 806/2014 da se „uredno primljeni” ex ante doprinosi ne vraćaju. Tom je formulacijom zakonodavac Unije propisao pravilo bez iznimke. Zbog toga se nigdje ne navodi mogućnost kasnijeg prilagođavanja ex ante doprinosa (vidjeti u tom smislu presudu od 29. rujna 2022., ABLV Bank/SRB, C‑202/21 P, EU:C:2022:734, t. 56.). Iz toga proizlazi da promjena statusa institucije tijekom razdoblja doprinosa ne utječe na iznos godišnjeg doprinosa koji se plaća za tu godinu. To je pravilo preuzeto u članku 12. stavku 2. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2015/63 od 21. listopada 2014. o dopuni Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s ex ante doprinosima aranžmanima financiranja sanacije (SL 2015., L 11, str. 44.), koji se odnosi i na SRB, kao što se to navodi u uvodnoj izjavi 7. te delegirane uredbe.
31 U tom pogledu, sud Unije je osobito presudio da okolnost da je subjekt tijekom razdoblja doprinosa prestao obavljati svoje djelatnosti kreditne institucije jer mu je oduzeto odobrenje za rad ne utječe na njegovu obvezu plaćanja cjelokupnog ex ante doprinosa koji se duguje za navedeno razdoblje doprinosa (presuda od 20. siječnja 2021., ABLV Bank/SRB, T‑758/18, EU:T:2021:28, t. 85.).
32 Kao drugo, kao što to ističe tužitelj, kako bi ispunile svoju obvezu doprinosa SRF‑u, kreditne institucije imaju, u skladu s člankom 70. stavkom 3. Uredbe br. 806/2014, mogućnost da odmah plate svoj doprinos ili preuzmu neopozivu obvezu plaćanja.
33 Kao treće, u članku 7. Provedbene uredbe 2015/81 navode se određena pravila koja se primjenjuju na neopozive obveze plaćanja, a koja su posebnost ugovora sklopljenih na neodređeno vrijeme koji omogućuju institucijama da odgode plaćanje svojih doprinosa. Ta je posebnost navela zakonodavca Unije da uspostavi poseban sustav svojstven tim obvezama.
34 Članak 7. Provedbene uredbe 2015/81 glasi kako slijedi:
„1. Pozivanje na neopozive obveze plaćanja iz članka 70. stavka 3. Uredbe (EU) br. 806/2014 ni na koji način ne utječe na financijsku sposobnost i likvidnost Fonda.
2. Kada sanacijska mjera uključuje Fond u skladu s člankom 76. Uredbe (EU) br. 806/2014, Odbor poziva na dio ili na sve neopozive obveze plaćanja, koje su izvršene u skladu s Uredbom (EU) br. 806/2014, kako bi se ponovno uspostavio udio neopozivih obveza plaćanja u dostupnim financijskim sredstvima Fonda koji je odredio Odbor, u okviru maksimalnog praga iz članka 70. stavka 3. Uredbe (EU) br. 806/2014.
Nakon što Fond uredno primi doprinos povezan s neopozivim obvezama plaćanja na koje se pozvalo, kolateral koji osigurava te obveze se vraća. Ako Fond na prvi zahtjev uredno ne primi potreban iznos gotovine, Odbor preuzima kolateral koji osigurava neopozivu obvezu plaćanja u skladu s člankom 70. stavkom 3. Uredbe (EU) br. 806/2014.
3. Neopozive obveze plaćanja institucije koja više ne potpada pod područje primjene Uredbe (EU) br. 806/2014 ukidaju se, a kolateral kojim su te obveze osigurane se vraća.”
35 U tom kontekstu tužitelj, kojeg podupiru Francuska Republika i FBF, tvrdi da poništenje neopozive obveze plaćanja i povrat kolaterala predviđeni člankom 7. stavkom 3. Provedbene uredbe 2015/81 podrazumijevaju da dio ex ante doprinosa za koji je sklopljena neopoziva obveza plaćanja nije potrebno pružiti jer institucija koja daje doprinos izlazi iz područja primjene Uredbe br. 806/2014 i jer se na tu obvezu SRB nije pozvao u kontekstu sanacijske mjere. Tužitelj je na raspravi pojasnio da ne zahtijeva povrat svojih doprinosa u gotovini. Platio ih je u visini od 85 % svojeg doprinosa. On zahtijeva samo povrat iznosa koje je platio svake godine kako bi osigurao neopozive obveze plaćanja koje je preuzeo. Zbog toga njegov zahtjev nije protivan sudskoj praksi koja proizlazi iz presuda od 20. siječnja 2021., ABLV Bank/SRB (T‑758/18, EU:T:2021:28) i od 29. rujna 2022., ABLV Bank/SRB (C‑202/21 P, EU:C:2022:734).
36 U tom pogledu valja istaknuti da, prema uobičajenom smislu, „neopozivo” znači stvari koje se ne mogu dovesti u pitanje. Neopoziva obveza plaćanja stoga podrazumijeva obvezu, koja se ne može dovesti u pitanje, plaćanja iznosa za koji je ta obveza ugovorena.
37 Osim toga, točno je da se, kao što to ističe tužitelj, člankom 7. stavkom 3. Provedbene uredbe 2015/81 izričito ne pojašnjava da institucije prvo moraju platiti svoj doprinos kako bi im se zatim vratio kolateral. Međutim, kao što je to navedeno u točkama 28. i 29. ove presude, institucije sa sjedištem u državi članici sudionici dužne su tijekom početnog razdoblja plaćati godišnji doprinos SRF‑u kako bi on dosegnuo ciljanu razinu na kraju navedenog razdoblja.
38 Iz toga slijedi da, ako bi se kolateral koji pokriva neopozivu obvezu plaćanja vratio bez prethodnog primitka doprinosa za koji je ta obveza bila ugovorena, institucija ne samo da ne bi ispunila svoju obvezu plaćanja cjelokupnog doprinosa dugovanog za razdoblje u kojem je bila obuhvaćena područjem primjene Uredbe br. 806/2014, nego se ex ante doprinosom u obliku neopozive obveze plaćanja ne bi postigao cilj da se SRF‑u dodijele financijska sredstva koja odgovaraju razini koju je predvidio zakonodavac Unije.
39 Kao što je to pojašnjeno u sudskoj praksi navedenoj u točki 31. ove presude, okolnost da je subjekt tijekom razdoblja doprinosa prestao obavljati svoje djelatnosti kreditne institucije jer mu je oduzeto odobrenje za rad ne utječe na njegovu obvezu plaćanja cjelokupnog ex ante doprinosa koji se duguje za navedeno razdoblje doprinosa.
40 Kako bi se ocijenio doseg obveze plaćanja tog doprinosa u cijelosti, ne treba se ograničiti, kao što to tvrdi tužitelj, samo na dio neposredno izvršenog plaćanja, bez uzimanja u obzir drugog dijela koji je pružen putem neopozive obveze plaćanja.
41 Naime, članak 7. stavak 1. Provedbene uredbe 2015/81 izričito određuje da pozivanje na neopozive obveze plaćanja ni na koji način ne utječe na financijsku sposobnost i likvidnost SRF‑a. Stoga se poništenje neopozive obveze plaćanja zbog izlaska iz područja primjene Uredbe br. 806/2014 i povrat odgovarajućeg kolaterala, koji su predviđeni člankom 7. stavkom 3. Provedbene uredbe 2015/81, ne mogu izvršiti na štetu SRF‑a (mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu ABLV Bank/SRB, C‑202/21 P, EU:C:2022:327, t. 87.). Ako to ne bi bio slučaj, članak 7. stavak 3. Provedbene uredbe 2015/81 zanemario bi cilj koji se želi postići godišnjim prikupljanjem ex ante doprinosa, kako proizlazi iz članaka 69. i 70. Uredbe br. 806/2014.
42 Stoga, suprotno onomu što tvrdi Francuska Republika, članak 7. stavak 1. Provedbene uredbe 2015/81 primjenjuje se na postupanje s neopozivim obvezama plaćanja institucije koja izlazi iz područja primjene Uredbe br. 806/2014 i, prema tome, članak 7. stavak 3. Provedbene uredbe 2015/81 treba tumačiti s obzirom na tu odredbu.
43 Takvo je tumačenje u skladu s ciljem članka 7. stavka 3. Provedbene uredbe 2015/81. Kako se podsjeća u točki 33. ove presude i kako proizlazi iz članka 11.2. NOP‑ova za 2016. – 2021., neopozive obveze plaćanja sklapaju se na neodređeno vrijeme. Međutim, nije poželjno da ti ugovori i dalje postoje kada, poput tužitelja, subjekt prestane obavljati svoje djelatnosti kreditne institucije i tako izlazi iz kruga subjekata koji su obuhvaćeni područjem primjene Uredbe br. 806/2014, a koji su dužni platiti doprinos. Stoga, kao što to pravilno ističe SRB, poništenje neopozive obveze plaćanja predviđene člankom 7. stavkom 3. Provedbene uredbe 2015/81 ima za cilj okončati tu obvezu, tako da ona ne traje nakon što institucija koja doprinosi izađe iz područja primjene Uredbe br. 806/2014.
44 Članak 7. stavak 3. Provedbene uredbe 2015/81 stoga nema za cilj omogućiti institucijama koje nisu obuhvaćene područjem primjene te uredbe da izbjegnu svoju obvezu plaćanja cjelokupnog dugovanog doprinosa, kao što to tvrde tužitelj i intervenijenti, nego se njime nastoji osigurati da će SRF‑ova financijska sredstva biti na raspolaganju SRB‑u što je prije moguće u slučaju sanacije, odnosno kako bi se očuvala financijska sposobnost i likvidnost SRF‑a.
45 Osim toga, okolnost prema kojoj bi izlazak institucije smanjio ukupan iznos osiguranih depozita, a time i ciljanu razinu, pod pretpostavkom da je utvrđena, također ne oslobađa navedenu instituciju od plaćanja cjelokupnog ex ante doprinosa koji se duguje za razdoblje doprinosa.
46 U tom je pogledu nesporno da je tužitelj 1. siječnja 2016. do 2021. bio obuhvaćen područjem primjene Uredbe br. 806/2014 i da je stoga bio dužan platiti doprinos SRF‑u.
47 Za svaku od tih godina, u skladu s člankom 70. stavkom 2. Uredbe br. 806/2014, SRB je izračunao pojedinačni doprinos tužitelja uzimajući u obzir, među ostalim, projekciju ciljane razine koju je on proveo u predmetnoj godini, koju je trebalo postići na kraju početnog razdoblja. Stoga činjenica da se ciljana razina nakon tužiteljeva izlaska iz područja primjene Uredbe br. 806/2014 može promijeniti ne može imati nikakav učinak na izračun, a time i na iznos, doprinosa dugovanih za razdoblje prije njegova izlaska iz sustava. Slijedom toga, suprotno onomu što tvrde Francuska Republika i FBF, činjenica da tužiteljev izlazak iz područja primjene Uredbe br. 806/2014 može utjecati na ciljanu razinu, ako se dokaže, ne može opravdati izmjenu iznosa doprinosa koje je trebao platiti za razdoblje od 2016. do 2021. Time se ne može opravdati ni povrat kolaterala koji pokrivaju NOP‑ove za 2016. – 2021. bez prethodnog plaćanja doprinosa za koje su te obveze bile sklopljene.
48 Usto, već je presuđeno da izlazak institucije iz područja primjene Uredbe br. 806/2014 ne daje pravo na novi izračun ex ante doprinosa jer kad bi SRB morao u obzir uzeti razvoj pravne i financijske situacije kreditnih institucija tijekom predmetnog razdoblja doprinosa, teško da bi, s jedne strane, pouzdano i stabilno mogao izračunati doprinose koje svaka od njih duguje i, s druge strane, slijediti cilj koji se sastoji od postizanja na kraju početnog razdoblja najmanje 1 % iznosa osiguranih depozita svih kreditnih institucija s odobrenjem za rad na državnom području države članice (presuda od 20. siječnja 2021., ABLV Bank/SRB, T‑758/18, EU:T:2021:28, t. 75. i 76.).
49 Iz istog razloga tužitelj i intervenijenti ne mogu tvrditi da je na SRB‑u da tužitelju vrati kolaterale koji pokrivaju NOP‑ove za 2016. – 2021. a da prethodno ne primi doprinose za koje su te obveze bile sklopljene i da prilagodi buduće pojedinačne doprinose drugih institucija kako bi se osiguralo da se dosegne ciljana razina.
50 Iz prethodno navedenog proizlazi da poništenje neopozive obveze plaćanja i povrat kolaterala predviđeni člankom 7. stavkom 3. Provedbene uredbe 2015/81 ne može značiti da dio ex ante doprinosa za koji je sklopljena neopoziva obveza plaćanja nije potrebno pružiti kad institucija koja daje doprinos izlazi iz područja primjene Uredbe br. 806/2014 (mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu ABLV Bank/SRB, C‑202/21 P, EU:C:2022:327, t. 87.). Ta institucija i dalje je obvezna plaćati cjelokupni pojedinačni doprinos koji Odbor redovito izračunava za predmetno razdoblje i nije ovlaštena platiti samo dio tog doprinosa.
51 Slijedom toga, stajalište koje je SRB iznio u dopisu od 13. kolovoza 2021., prema kojem on može vratiti gotovinske kolaterale koji pokrivaju NOP‑ove za 2016. – 2021. tek nakon isplate iznosa koji odgovara iznosu doprinosa za koji su ti instrumenti korišteni, nije protivno ni članku 7. stavku 3. Provedbene uredbe 2015/81 ni članku 12.5. NOP‑ova za 2016. – 2021. koji upućuje na tu odredbu.
52 Različiti argumenti tužitelja i intervenijenata u korist drugog tumačenja nisu uvjerljivi.
53 Kao prvo, što se tiče argumenata prema kojima je SRB pogrešno protumačio članak 70. stavak 4. Uredbe br. 806/2014 u dijelu u kojem se njime miješaju gotovinski doprinosi i gotovinski kolaterali koji obuhvaćaju NOP‑ove za 2016. – 2021., valja istaknuti da, iako je točno da je SRB u dopisu od 13. kolovoza 2021. naveo članak 70. stavak 4. Uredbe br. 806/2014, iz tog dopisa ne proizlazi da je on tu odredbu primijenio na gotovinske kolaterale koji pokrivaju NOP‑ove za 2016. – 2021. U tom dopisu SRB se ograničio na to da od tužitelja zahtijeva plaćanje novčanog iznosa u iznosu jednakom onomu NOP‑ova za 2016. – 2021., u skladu sa svojom obvezom plaćanja svih doprinosa dugovanih za razdoblje u kojem je obuhvaćen područjem primjene Uredbe br. 806/2014 (vidjeti t. 28.‑31. ove presude). Stoga SRB nije počinio pogrešku u tumačenju koja mu se stavlja na teret.
54 Kao drugo, što se tiče argumenata o neprimjenjivosti članka 7. stavka 2. Provedbene uredbe 2015/81 na tužiteljevu situaciju, dovoljno je utvrditi, s obzirom na dopis od 13. kolovoza 2021., da SRB nije primijenio tu odredbu. Stoga su navedeni argumenti bespredmetni.
55 Kao treće, što se tiče argumenata koji se temelje na načelu jednakog postupanja i prema kojima postoji razlika u pravnom položaju između institucija koje su odlučile odmah platiti svoje doprinose u gotovini i onih koje su radije preuzele neopozive obveze plaćanja, valja pojasniti da činjenica da je Opći sud istaknuo u presudi od 20. siječnja 2021., ABLV Bank/SRB (T‑758/18, EU:T:2021:28, t. 111.) da to što je zakonodavac Unije smatrao nužnim podvrgnuti neopozive obveze plaćanja „posebnom režimu” ne omogućuje, samo po sebi, razlikovanje institucija koje su odabrale odmah uplaćivati svoje doprinose od onih koje su preuzele neopozive obveze plaćanja. U ovom slučaju tužitelj je svakog 1. siječnja 2016. do 2021. bio obuhvaćen područjem primjene Uredbe br. 806/2014 te je bio obuhvaćen obvezom doprinosa SRF‑u. Okolnost prema kojoj tužitelj nije odmah uplatio svoj cjelokupni doprinos za predmetne godine ni na koji način nije izmijenila njegovu situaciju s obzirom na njegove obveze plaćanja koje proizlaze iz Uredbe br. 806/2014. Stoga se, suprotno onomu što tvrdi, tužitelj nalazio u situaciji usporedivoj sa situacijom svih kreditnih institucija koje su 1. siječnja svake od tih godina bile obuhvaćene područjem primjene Uredbe br. 806/2014. Njegov argument koji podupire suprotno ne može se prihvatiti. Stoga, kao i te kreditne institucije, on je dužan platiti sve pojedinačne doprinose koji se duguju za razdoblje doprinosa 2016. – 2021.
56 Usto, što se tiče navodne razlike u pravnom položaju između institucija koje ostaju u području primjene Uredbe br. 806/2014 i onih koje iz njega izlaze, važno je naglasiti da to što je kreditna institucija isplatila doprinos istoj ne daje nikakvo pravo na ostvarivanje SRF‑a. Naime, u skladu s člankom 18. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014, sanacija se provodi isključivo u javnom interesu. Stoga SRF služi osiguranju financijske stabilnosti bankovne unije kao takve. Nije namijenjen da bude fond za spašavanje pojedinačnih banaka (vidjeti u tom smislu presudu od 20. siječnja 2021., ABLV Bank/SRB, T‑758/18, EU:T:2021:28, t. 70. do 72.; vidjeti također mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu ABLV Bank/SRB, C‑202/21 P, EU:C:2022:327, t. 64.).
57 Međutim, ne postoji nikakva automatska veza između, s jedne strane, plaćanja ex ante doprinosa i, s druge strane, mogućnosti korištenja SRF‑a.
58 U tim okolnostima, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, na temelju okolnosti prema kojoj se zbog svojeg izlaska iz područja primjene Uredbe br. 806/2014 on više ne može koristiti SRF‑om ne može se utvrditi da je on u takvoj situaciji da ga treba osloboditi obveze plaćanja iznosa koji odgovara ukupnom iznosu doprinosa dugovanih za razdoblje doprinosa 2016. – 2021., tijekom kojeg je još bio obuhvaćen navedenom uredbom. Stoga njegovu argumentaciju u tom pogledu treba odbiti.
59 Uostalom, kao što je to nezavisna odvjetnica J. Kokott istaknula u svojem mišljenju u predmetu ABLV Bank/SRB (C‑202/21 P, EU:C:2022:32734, t. 65. i 66.), iako je prilikom izračuna pojedinačnog doprinosa svake institucije u pitanju njezin profil rizičnosti, iz članka 70. stavka 2. Uredbe br. 806/2014 proizlazi da iznos doprinosa prije svega ovisi o iznosu ciljane razine jer u bitnome odgovara dijelu iznosa ciljane razine.
60 To znači, kao što je to pojašnjeno u uvodnoj izjavi 11. Provedbene uredbe 2015/81, da pojedinačni doprinos kreditne institucije uvijek u odlučujućoj mjeri ovisi o pojedinačnim doprinosima drugih kreditnih institucija koje su obvezne plaćati doprinos tijekom predmetnog razdoblja. Za prilagodbu doprinosa kreditne institucije stoga je uvijek potreban ispravak doprinosa drugih kreditnih institucija. Iz toga slijedi da, kako je to već izneseno u točki 48. ove presude, kad bi se doprinosi kontinuirano prilagođavali tijekom razdoblja doprinosa, pojedinačni doprinosi svih ostalih institucija ne bi se mogli utvrditi s pravnom sigurnošću. Iz tog razloga promjena statusa tijekom razdoblja doprinosa ne utječe na doprinos koji treba platiti (mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu ABLV Bank/SRB, C‑202/21 P, EU:C:2022:327, t. 67.).
61 Stoga se godišnjim ex ante doprinosom SRF‑u ne određuje rizik koji tijekom cijelog razdoblja doprinosa predstavlja institucija koja doprinosi financijskoj stabilnosti ili korištenju SRF‑om (mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu ABLV Bank/SRB, C‑202/21 P, EU:C:2022:327, t. 68.). Drugim riječima, ex ante doprinosom ne određuje se mogućnost intervencije SRF‑a u korist institucije koja daje doprinos.
62 Stoga tužiteljeva nemogućnost da se koristi SRF‑om nakon njegova izlaska iz područja primjene Uredbe br. 806/2014 ni u kojem slučaju ne može imati nikakav učinak na njegovu obvezu plaćanja cjelokupnog pojedinačnog doprinosa koji se duguje za razdoblje doprinosa 2016. – 2021.
63 Kao četvrto, što se tiče argumenata o neprimjenjivosti smjernica Europskog nadzornog tijela za bankarstvo (EBA), na koje se SRB pozvao u svojim pismenima pred Općim sudom, na tužiteljevu situaciju, dovoljno je utvrditi, s obzirom na dopis od 13. kolovoza 2021., da SRB nije primijenio te smjernice na tužiteljevu situaciju. Slijedom toga, navedeni su argumenti bespredmetni.
64 S obzirom na prethodno navedeno, točku tužbenog zahtjeva koji se temelji na članku 272. UFEU‑a i članku 340. prvom stavku UFEU‑a treba odbiti.
Dijelovi tužbenog zahtjeva koji se temelje na članku 340. drugom stavku UFEU‑a
65 U prilog dijelovima tužbenog zahtjeva koji se temelje na članku 340. drugom stavku UFEU‑a koji se odnose na NOP za 2015. i NOP‑ove za 2016. – 2021., tužitelj se poziva na SRB‑ovo stjecanje bez osnove.
66 Konkretno, tužitelj tvrdi da se SRB‑ovo zadržavanje iznosa koji odgovaraju gotovinskim kolateralima povezanima s NOP‑om za 2015. i NOP‑ovima za 2016. – 2021. ne temelji ni na kakvoj pravnoj osnovi, neovisno o tome je li ona ugovorna ili regulatorna. Suprotno tomu, odbijanje povrata kolaterala kojem se protivi SRB bilo bi protivno članku 7. stavku 3. Provedbene uredbe 2015/81. Iz toga proizlazi stjecanje SRB‑a bez pravnog temelja i s njim povezano osiromašenje tužitelja.
67 SRB smatra da Opći sud nije nadležan za odlučivanje o izvanugovornim zahtjevima za stjecanje bez osnove koji se odnose na NOP za 2015. i NOP‑ove za 2016. – 2021. SRB smatra da, što se tiče NOP‑a iz 2015., samo pozivanje na članak 340. drugi stavak UFEU‑a ne može imati za učinak izmjenu ugovorne prirode spora i stoga njegovo izuzimanje iz nadležnosti nadležnog nacionalnog suda u ovom slučaju. Što se tiče NOP‑ova za 2016. – 2021., SRB tvrdi da iz navedenih obveza proizlazi da luksemburškim pravom treba urediti svaki deliktni zahtjev i iz toga zaključuje da se ne može pozvati na izvanugovornu odgovornost koja se temelji na pravu Unije. U svakom slučaju, ti zahtjevi nisu osnovani.
68 U tom pogledu, točno je da je Opći sud nadležan, u skladu s člankom 268. UFEU‑a, za sporove koji se odnose na naknadu štete iz članka 340. drugog stavka UFEU‑a, u skladu s kojim je „[u] pogledu izvanugovorne odgovornosti Unija, u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, dužna naknaditi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti”.
69 Isto vrijedi i za zahtjeve za utvrđivanje odgovornosti Unije za stjecanje bez osnove (vidjeti u tom smislu presudu od 1. prosinca 2021., KY/Sud Europske unije, T‑433/20, neobjavljenu, EU:T:2021:840, t. 35.).
70 Nijedan ugovor ne može to izmijeniti.
71 Stoga valja odbiti prigovore nenadležnosti koje je istaknuo SRB.
72 Valja podsjetiti na to da tužba koja se temelji na stjecanju bez osnove, da bi bila usvojena, zahtijeva dokaz stjecanja bez valjane pravne osnove i osiromašenje podnositelja povezano s navedenim stjecanjem (vidjeti u tom smislu presudu od 28. srpnja 2011., Agrana Zucker, C‑309/10, EU:C:2011:531, t. 53.).
73 Taj uvjet nije ispunjen osobito kad se stjecanje može opravdati ugovornim obvezama (vidjeti presudu od 6. listopada 2015., Technion et Technion Research & Development Foundation/Komisija, T‑216/12, EU:T:2015:746, t. 104. i navedenu sudsku praksu).
74 U ovom slučaju, što se tiče NOP‑a iz 2015., nesporno je da se tom obvezom definira ugovorni odnos između tužitelja, s jedne strane, i SRB‑a, ACPR‑a i FGDR‑a, s druge strane. Prema tužiteljevu mišljenju, SRB‑ovo stjecanje odgovara zadržavanju iznosa koji odgovara gotovinskom kolateralu povezanom s NOP‑om 2015. Međutim, ne iznosi nijedan element kojim se utvrđuje nepostojanje ugovorne osnove za navodno SRB‑ovo stjecanje. Osim toga, on je na raspravi naveo da nije pokrenuo postupak pred sudovima u području mjesne nadležnosti cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu (Francuska)), koji su nadležni za odlučivanje o eventualnim ugovornim sporovima na temelju arbitražne klauzule koja se nalazi u NOP‑u za 2015., te da od njih nije zahtijevao da se utvrdi nepostojanje bilo kakve ugovorne osnove za navedeno stjecanje. U tim okolnostima, budući da nije podnesen dokaz o stjecanju bez valjane pravne osnove, valja odbiti tužiteljevu argumentaciju koja se odnosi na to navodno stjecanje.
75 Što se tiče NOP‑ova za 2016. – 2021., valja napomenuti da se navodno stjecanje SRB‑a, odnosno zadržavanje iznosa koji odgovaraju gotovinskim kolateralima povezanima s navedenim obvezama, temelji na tim obvezama koje ga vežu s tužiteljem.
76 Naime, kao što to proizlazi iz utvrđenja navedenih u točkama 24. do 51. ove presude, ni primjena članka 7. stavka 3. Provedbene uredbe 2015/81 ni primjena članka 12.5. NOP‑ova za 2016. – 2021. nisu mogle dovesti do povrata iznosa koji odgovaraju gotovinskim kolateralima povezanima s NOP‑ovima za 2016. – 2021. bez prethodne isplate obveznog doprinosa koji je tužitelj dugovao, u skladu s člankom 70. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014.
77 Stoga valja smatrati da se SRB‑ova odluka o zadržavanju iznosa koji odgovaraju gotovinskim kolateralima povezanima s NOP‑ovima za 2016. – 2021. do isplate doprinosa za koje su ti instrumenti upotrijebljeni temelji na valjanoj pravnoj osnovi i stoga ne može predstavljati stjecanje bez osnove.
78 Posljedično, valja odbiti dijelove tužbenog zahtjeva koji se temelje na članku 340. drugom stavku UFEU‑a.
79 S obzirom na navedeno, tužbu valja odbiti u cijelosti.
Troškovi
80 Sukladno odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika Općeg suda, svakoj stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova, ako je postavljen takav zahtjev. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, istom valja naložiti snošenje vlastitih troškova kao i troškova SRB‑a, sukladno zahtjevu potonjeg.
81 Francuska Republika snosit će vlastite troškove, primjenom članka 138. stavka 1. Poslovnika.
82 Nadalje, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Poslovnika, Opći sud može odlučiti da intervenijent koji nije jedan od onih navedenih u stavcima 1. i 2. tog članka snosi vlastite troškove. U predmetnom slučaju valja odlučiti da će FBF snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (sedmo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Društvu Paribas Public Sector SA, nalaže se snošenje vlastitih i SRB‑ovih troškova.
3. Francuska Republika i Fédération bancaire française (FBF) snosit će vlastite troškove.
Kowalik‑Bańczyk | Hesse | Ricziová |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 25. listopada 2023.
Potpisi