Language of document : ECLI:EU:T:2021:587

PRESUDA OPĆEG SUDA (peto vijeće)

15. rujna 2021.(*)

„Žig Europske unije – Postupak za proglašenje žiga ništavim – Figurativni žig Europske unije PALLADIUM HOTELS & RESORTS – Uvjeti dopuštenosti zahtjeva za proglašenje ništavosti – Članak 53. stavak 4. Uredbe (EZ) br. 207/2009 (koji je postao članak 60. stavak 4. Uredbe (EU) 2017/1001) – Članak 56. stavak 3. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 63. stavak 3. Uredbe 2017/1001)”

U predmetu T‑207/20,

Residencial Palladium, SL, sa sjedištem u Ibizi (Španjolska), koji zastupa D. Solana Giménez, odvjetnica,

tužitelj,

protiv

Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji zastupa J. Crespo Carrillo, u svojstvu agenta,

tuženika,

a druga stranka postupka pred žalbenim vijećem EUIPO‑a, intervenijent pred Općim sudom, jest

Palladium Gestión, SL, sa sjedištem u Ibizi, koji zastupa J. Rojo García‑Lajara, odvjetnica, kojemu je dopušteno stupanje u postupak na mjesto društva Fiesta Hotels & Resorts, SL,

povodom tužbe protiv odluke četvrtog žalbenog vijeća EUIPO‑a od 12. veljače 2020. (predmet R 231/2019‑4) koja se odnosi na postupak za proglašenja žiga ništavim između društava Residencial Palladium i Fiesta Hotels & Resorts,

OPĆI SUD (peto vijeće),

u sastavu: D. Spielmann, predsjednik, O. Spineanu‑Matei (izvjestiteljica) i R. Mastroianni, suci,

tajnik: E. Coulon,

uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 17. travnja 2020.,

uzimajući u obzir EUIPO‑ov odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 16. srpnja 2020.,

uzimajući u obzir intervenijentov odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 7. kolovoza 2020.,

uzimajući u obzir rješenje od 22. ožujka 2021. kojim se dopušta zamjena stranaka,

uzimajući u obzir mjeru upravljanja postupkom od 23. ožujka 2021. i EUIPO‑ove i intervenijentove odgovore podnesene tajništvu Općeg suda 8. odnosno 6. travnja 2021.,

uzimajući u obzir da stranke nisu podnijele zahtjev za zakazivanje rasprave u roku od tri tjedna od dostave obavijesti o zatvaranju pisanog dijela postupka i da je stoga odlučeno, u skladu s člankom 106. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda, da se odluka donese bez provođenja usmenog dijela postupka,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Dana 30. listopada 2002. pravni prednik društva Fiesta Hotels & Resorts, SL, društvo Palladium Gestión, SL, kojem je kao intervenijentu dopušteno stupanje u postupak, podnijelo je prijavu za registraciju žiga Europske unije Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice (SL 1994., L 11, str. 1.), kako je izmijenjena (zamijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Europske unije (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.), kako je izmijenjena te i ona sama zamijenjena Uredbom (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.)).

2        Žig za koji je zatražena registracija sljedeći je figurativni znak:

Image not found

3        Usluge za koje je zatražena registracija pripadaju razredu 43. Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen, i odgovaraju sljedećem opisu: „usluge okrepe (pružanje hrane i pića); pružanje privremenog smještaja”.

4        Žig za koji je podnesena prijava registriran je 26. rujna 2005. pod brojem 2915304. Obnovljen je do 30. listopada 2022.

5        Dana 2. ožujka 2006. društvo Residencial Palladium, SA podnijelo je EUIPO‑u zahtjev za proglašenje spornog žiga ništavim za sve usluge za koje je registriran (postupak za proglašenje žiga ništavim 1544C) (u daljnjem tekstu: prvi zahtjev za proglašenje žiga ništavim).

6        Razlozi za ništavost izneseni u prilog tom zahtjevu bili su oni iz članka 52. stavka 1. točaka (a) i (c) Uredbe br. 40/94 (koji je postao članak 53. stavak 1. točke (a) i (c) Uredbe br. 207/2009, a koji je postao članak 60. stavak 1. točke (a) i (c) Uredbe 2017/1001).

7        Prijenos upisa osporavanog žiga zatražen je 27. ožujka 2006. od EUIPO‑a u korist intervenijentova pravnog prednika, koji je 3. travnja 2006. primio obavijest o tom prijenosu.

8        Dana 18. travnja 2006., u roku određenom za ispravljanje određenih utvrđenih nepravilnosti, društvo Residencial Palladium obavijestilo je EUIPO da povlači prvi zahtjev za proglašenje žiga ništavim.

9        Odlukom od 26. travnja 2006. Odjel za poništaje obustavio je postupak za proglašenje žiga ništavim 1544C.

10      Nakon promjene pravnog oblika, društvo Residencial Palladium postalo je Residencial Palladium, SL, tužitelj u ovom predmetu.

11      Tužitelj je 20. lipnja 2017. podnio EUIPO‑u zahtjev za proglašenje spornog žiga ništavim za sve usluge za koje je registriran (postupak za proglašenje žiga ništavim 15119C) (u daljnjem tekstu: drugi zahtjev za proglašenje žiga ništavim).

12      Razlozi za ništavost navedeni u prilog drugom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim bili su, s jedne strane, oni iz članka 51. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 40/94 (koji je postao članak 52. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 207/2009, a koji je postao članak 59. stavak 1. točka (b) Uredbe 2017/1001) jer je žig Europske unije registriran u zloj vjeri i, s druge strane, oni iz članka 52. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 40/94.

13      Odlukom od 30. studenoga 2018. Odjel za poništaje odbio je drugi zahtjev za proglašenje žiga ništavim jer nije bio osnovan na temelju članka 59. stavka 1. točke (b) Uredbe 2017/1001 te je bio nedopušten u dijelu u kojem se odnosio na razlog iz članka 60. stavka 1. točke (c) Uredbe 2017/1001. U tom posljednjem pogledu on je u biti ocijenio da, u skladu s člankom 60. stavkom 4. Uredbe 2017/1001, tužitelj ne može podnijeti novi zahtjev za proglašenje žiga ništavim koji se temelji na drugim ranijim pravima na koja se mogao pozvati u prilog prvom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim.

14      Tužitelj je 29. ožujka 2019. na temelju članaka 66. do 71. Uredbe 2017/1001 podnio žalbu EUIPO‑u protiv odluke Odjela za poništaje, pri čemu je pojasnio da ne osporava odbijanje svojeg zahtjeva u dijelu u kojem se temelji na članku 52. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 207/2009.

15      Odlukom od 12. veljače 2020. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) četvrto žalbeno vijeće EUIPO‑a odbilo je tužiteljevu žalbu. Što se tiče njezina dosega, istaknulo je da se njome samo nastojalo ocijeniti je li Odjel za poništaje pravilno utvrdio nedopuštenost zahtjeva za proglašenje žiga ništavim primjenom članka 60. stavka 4. Uredbe 2017/1001. Nakon što je podsjetilo na tekst te odredbe, iz toga je zaključilo da je zahtjev za proglašenje žiga ništavim nedopušten ako su ispunjena dva uvjeta, odnosno, s jedne strane, ako je podnositelj zahtjeva za proglašenje žiga ništavim već podnio zahtjev za proglašenje žiga ništavim protiv istog žiga Europske unije i, s druge strane, ako se novi zahtjev za proglašenje žiga ništavim temelji na istom ranijem pravu ili na pravu različitom od onoga na kojem se temelji prvotni zahtjev za proglašenje žiga ništavim, iako se ono moglo valjano istaknuti u tom prvotnom zahtjevu. Smatrajući da su u predmetnom slučaju ti uvjeti ispunjeni, proglasilo je zahtjev za proglašenje žiga ništavim nedopuštenim.

 Zahtjevi

16      Tužitelj u bitnome od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži EUIPO‑u daljnje ispitivanje zahtjeva za proglašenje žiga ništavim;

–        naloži EUIPO‑u snošenje troškova.

17      EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:

–        u slučaju da Opći sud zaključi da je žalbeno vijeće pravilno doslovno protumačilo članak 60. stavak 4. Uredbe 2017/1001, odbije tužbu i naloži tužitelju snošenje troškova;

–        u slučaju da Opći sud zaključi da je žalbeno vijeće pogrešno protumačilo članak 60. stavak 4. Uredbe 2017/1001, propustivši uzeti u obzir ratio legis te odredbe prema teleološkom tumačenju, poništi pobijanu odluku i naloži mu snošenje troškova.

18      Intervenijent od Općeg suda u biti zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

 Nadležnost Općeg suda za odlučivanje o drugom dijelu tužiteljeva tužbenog zahtjeva

19      Drugim dijelom svojeg tužbenog zahtjeva tužitelj od Općeg suda zahtijeva da naloži EUIPO‑u daljnje ispitivanje drugog zahtjeva za proglašenje žiga ništavim. U tom pogledu dovoljno je podsjetiti na to da Opći sud nije nadležan za izdavanje naloga protiv institucija, tijela, ureda i agencija Europske unije (vidjeti u tom smislu rješenje od 26. listopada 1995., Pevasa i Inpesca/Komisija, C‑199/94 P i C‑200/94 P, EU:C:1995:360, t. 24. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu presudu od 25. rujna 2018., Švedska/Komisija, T‑260/16, EU:T:2018:597, t. 104. i navedenu sudsku praksu).

20      Iz toga slijedi da drugi dio tužiteljeva tužbenog zahtjeva, kojim od Općeg suda zahtijeva da izda nalog EUIPO‑u, treba odbiti kao da je podnesen pred sudom koji nije nadležan o njemu odlučivati.

 Meritum

21      Najprije, uzimajući u obzir datum podnošenja predmetne prijave za registraciju, odnosno 30. listopada 2002., koji je odlučujući za određivanje mjerodavnog materijalnog prava, na činjenice u ovom slučaju primjenjuju se materijalne odredbe Uredbe br. 40/94, kako je izmijenjena (vidjeti u tom smislu rješenje od 5. listopada 2004., Alcon/OHIM, C‑192/03 P, EU:C:2004:587, t. 39. i 40. i presudu od 23. travnja 2020., Gugler France/Gugler i EUIPO, C‑736/18 P, neobjavljenu, EU:C:2020:308, t. 3. i navedenu sudsku praksu). Slijedom toga, u ovom slučaju, što se tiče materijalnih pravila, pozivanja žalbenog vijeća u pobijanoj odluci, ona koja je tužitelj iznio u argumentaciji i koja su istaknuli EUIPO i intervenijent na članak 8. stavak 4. i članak 60. stavak 1. točku (c) Uredbe 2017/1001 valja razumjeti tako da se odnose na članak 8. stavak 4. i članak 52. stavak 1. točku (c) istog sadržaja izmijenjene Uredbe br. 40/94.

22      Osim toga, budući da se prema ustaljenoj sudskoj praksi smatra da se postupovna pravila primjenjuju od dana svojeg stupanja na snagu (vidjeti presudu od 11. prosinca 2012., Komisija/Španjolska, C‑610/10, EU:C:2012:781, t. 45. i navedenu sudsku praksu), na spor se primjenjuju postupovne odredbe iz Uredbe br. 207/2009, kako je izmijenjena, i Uredbe 2017/1001. Slijedom toga, u ovom slučaju, što se tiče postupovnih pravila, pozivanja žalbenog vijeća u pobijanoj odluci, ona koja je tužitelj iznio u argumentaciji i koja su istaknuli EUIPO i intervenijent na članak 60. stavak 4. i članak 63. stavak 3. Uredbe 2017/1001 treba razumjeti tako da se odnose na članak 53. stavak 4. istog sadržaja i na članak 56. stavak 3. istog sadržaja Uredbe br. 207/2009, kako je izmijenjena.

23      U prilog osnovanosti tužbe tužitelj ističe samo jedan tužbeni razlog, koji se u biti temelji na povredi članka 53. stavka 4. Uredbe br. 207/2009.

24      Tužitelj tvrdi da je žalbeno vijeće prilikom tumačenja članka 53. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 počinilo pogrešku koja se tiče prava, zbog čega je drugi zahtjev za proglašenje žiga ništavim na temelju te odredbe pogrešno proglasilo nedopuštenim. Najprije iznosi razloge koji su ga naveli na podnošenje tog zahtjeva i navodi sudsku praksu Unije koja se odnosi na prava koja on ima na izrazu „palladium”.

25      EUIPO smatra da tužiteljevo izlaganje u pogledu presuda suda Unije koje se odnose na raniji predmet između istih stranaka u ovom slučaju nije relevantno. Osim toga, navodi da prepušta Općem sudu da utvrdi je li žalbeno vijeće pogrešno doslovno protumačilo članak 53. stavak 4. Uredbe br. 207/2009, dok je trebalo dati prednost teleološkom tumačenju te odredbe.

26      Intervenijent osporava tužiteljevu argumentaciju. Uvodno pojašnjava da se presude koje on navodi, najprije, odnose na postupke koji se ne odnose na osporavani žig. Nadalje, prema njegovu mišljenju, nije moguće zaključiti da je znak na koji se poziva prije 30. listopada 2002. bio predmet dovoljno stvarne uporabe u Španjolskoj. Osim toga, na drugi zahtjev za proglašenje žiga ništavim primjenjuje se apsolutna zastara te se sporni žig više ne može pobijati zbog različitih tužiteljevih radnji. Naposljetku, on smatra da je članak 53. stavak 4. Uredbe br. 207/2009 primjenjiv u ovom slučaju.

27      Valja utvrditi da, iako tužitelj smatra potrebnim iznijeti razloge zbog kojih je podnio drugi zahtjev za proglašenje žiga ništavim i navesti sudsku praksu Unije o pravima koja ima na izrazu „palladium”, on u tom kontekstu ne iznosi nijedan argument koji ide u prilog jedinom istaknutom tužbenom razlogu. U svakom slučaju, ta razmatranja nisu relevantna u okviru ovog spora. Kao što to intervenijent ističe, presude koje navodi tužitelj ne odnose se na postupke koji se odnose na sporni žig i, kao što to EUIPO tvrdi, za potrebe primjene članka 8. stavka 4. Uredbe br. 40/94 i njezina članka 52. stavka 1. točke (c) dovoljno je da su zahtjevi utvrđeni tim odredbama ispunjeni i nijedna od njih ne zahtijeva da je sud Unije prethodno priznao ranije neregistrirano pravo. Stoga primjena članka 53. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 ne ovisi o postojanju takvog priznanja.

28      Osim toga, valja odbiti intervenijentov argument kojim ističe nemogućnost da se zaključi da je raniji znak na koji se poziva prije 30. listopada 2002. bio predmet stvarne uporabe u Španjolskoj koja nije bila samo lokalnog karaktera i koja je bila dovoljno važna za poništenje registracije žiga Europske unije. Naime, taj se argument odnosi na ispitivanje merituma drugog zahtjeva za proglašenje ništavosti, a ne na ispitivanje njegove dopuštenosti. Zbog istog razloga također treba odbiti intervenijentove argumente kojima on tvrdi da drugi zahtjev za proglašenje žiga ništavim podliježe „apsolutnoj zastari” i da su radnje kojima je tužitelj izričito odustao od prvog zahtjeva za proglašenje žiga ništavim, koji se odnosi na sporni žig, te mu kasnije ustupio vlasništvo međunarodne registracije imale za učinak to da se ta registracija i osporavani žig ne mogu pobijati.

29      Što se tiče tužiteljeve argumentacije prema kojoj je žalbeno vijeće u ovom slučaju pogrešno primijenilo članak 53. stavak 4. Uredbe br. 207/2009, treba istaknuti da se stranke protive, s jedne strane, tumačenju te odredbe i njezinu odnosu s člankom 56. stavkom 3. iste uredbe i, s druge strane, njezinoj primjeni u ovom slučaju.

 Tumačenje članka 53. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 i njezin odnos s člankom 56. stavkom 3. te uredbe

30      Valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 53. stavkom 4. Uredbe br. 207/2009, kad je nositelj nekog od prava iz stavka 1. ili stavka 2. navedenog članka 53. prethodno podnio zahtjev za proglašenje žiga Europske unije ništavim ili ako je podnio protutužbu u postupku zbog povrede, on ne može podnijeti novi zahtjev za proglašenje žiga ništavim ili podnijeti protutužbu na temelju nekog drugog od spomenutih prava na koje se mogao pozvati u potkrepljivanju svog prvog zahtjeva ili svoje prve protutužbe.

31      U skladu s člankom 56. stavkom 3. Uredbe br. 207/2009, zahtjev za opoziv ili zahtjev za proglašenje ništavosti nije dopušten ako je o meritumu zahtjeva koji se odnosi na isti predmet i iste razloge za podnošenje tužbe te koji je uključivao iste stranke već odlučio ili EUIPO ili sud za žigove EU‑a iz članka 95. iste uredbe te ako je odluka EUIPO‑a ili suda o tom zahtjevu postala pravomoćna.

32      U pobijanoj odluci žalbeno vijeće je ocijenilo da je drugi zahtjev za proglašenje žiga ništavim na temelju članka 53. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 nedopušten. Nakon što je podsjetilo na tekst te odredbe, iz toga je zaključilo da je zahtjev za proglašenje žiga ništavim nedopušten ako su, kao u ovom slučaju, ispunjena dva uvjeta.

33      Žalbeno vijeće smatralo je, što stranke nisu osporile, da je prvi uvjet taj da je podnositelj zahtjeva za proglašenje žiga ništavim prethodno podnio zahtjev za proglašenje žiga ništavim protiv istog žiga Europske unije.

34      Prema mišljenju žalbenog vijeća, drugi je uvjet da se novi zahtjev za proglašenje žiga ništavim temelji na istom ranijem pravu ili na pravu različitom od onoga koje je bilo temelj prvotnog zahtjeva za proglašenje žiga ništavim, ako se na njega moglo valjano pozvati u tom prvotnom zahtjevu. Smatralo je da iz toga proizlazi da, ako se nikakav novi zahtjev za proglašenje žiga ništavim ne može podnijeti na temelju ranijih prava koja nisu temelj prvotnog zahtjeva za proglašenje žiga ništavim, to se još manje može učiniti na temelju prava na kojem se temeljio taj prvotni zahtjev. To pravilo temelji se na ideji da će nositelj žiga Europske unije, nakon što je uspio u prvom postupku za proglašenje žiga ništavim, biti siguran da navedeni žig ne može ponovno osporavati isti podnositelj zahtjeva za proglašenje žiga ništavim. Osim toga, ono je u biti primijetilo da, za razliku od članka 56. stavka 3. Uredbe br. 207/2009, njezin članak 53. stavak 4. ne precizira da je za njegovu primjenu potrebno da je EUIPO donio odluku o meritumu u vezi s prvotnim zahtjevom za proglašenje žiga ništavim. Smatralo je da se ne čini da je nedostatak jasnoće potonje odredbe u tom pogledu bio posljedica pukog propusta zakonodavca, nego štoviše namjernog izbora.

35      Tužitelj i intervenijent slažu se da primjena članka 53. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 ne ovisi o postojanju meritorne odluke o prvotnom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim, za razliku od članka 56. stavka 3. iste uredbe. Međutim, tužitelj osporava da se, kao što je to smatralo žalbeno vijeće, članak 53. stavak 4. Uredbe br. 207/2009 primjenjuje kako kada je pravo na koje se poziva u potporu novom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim već bilo istaknuto u prvom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim tako i kada to nije učinjeno.

36      EUIPO predlaže dva tumačenja članka 53. stavka 4. Uredbe br. 207/2009, što je dovelo do suprotnih zaključaka u ovom slučaju. Prema njegovu mišljenju, na temelju doslovnog tumačenja, primjena te odredbe ne ovisi o postojanju meritorne odluke o prvotnom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim, dok prema teleološkom tumačenju o njoj ovisi. U tom drugom slučaju članak 53. stavak 4. Uredbe br. 207/2009 primjenjuje se na taj način samo kao nužan dodatak članku 56. stavku 3. iste uredbe, ovisno o tome temelje li se prvotni zahtjev za proglašenje žiga ništavim i novi zahtjev za proglašenje žiga ništavim na jednom ili više istih ranijih prava.

37      Najprije treba istaknuti da, kao što to ističe EUIPO, članak 53. stavak 4. Uredbe br. 207/2009 nije bio predmet sudskog tumačenja.

38      Nadalje, valja utvrditi da se rasprava među strankama u biti usredotočuje na dva pitanja, a to su, s jedne strane, potreba za postojanjem odluke o meritumu u vezi s prvotnim zahtjevom za proglašenje žiga ništavim, osobito s obzirom na tekst članka 56. stavka 3. Uredbe br. 207/2009, i, s druge strane, važnost koju treba pridati činjenici da se zahtjevi za proglašenje žiga ništavim temelje ili ne temelje na jednom ili više istih ranijih prava.

39      U tom pogledu valja smatrati da tumačenje članka 53. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 i njegov odnos s člankom 56. stavkom 3. te uredbe podrazumijevaju da, kao što to ističu tužitelj i EUIPO, treba razlikovati zahtjeve za proglašenje žiga ništavim koji se temelje na jednom ili više istih ranijih prava, spomenutih u stavku 1. ili 2. članka 53. Uredbe br. 207/2009, i one zasnovane na različitim ranijim pravima.

–       Zahtjevi za proglašenje žiga ništavim koji se temelje na istom ranijem pravu

40      Kao što je to navedeno u točki 31. ove presude, u skladu s člankom 56. stavkom 3. Uredbe br. 207/2009, zahtjev za opoziv ili zahtjev za proglašenje ništavosti nije dopušten ako je o meritumu zahtjeva koji se odnosi na isti predmet i iste razloge za podnošenje tužbe te koji je uključivao iste stranke već odlučio, među ostalim, EUIPO i ako je njegova odluka postala pravomoćna.

41      Tako se članak 56. stavak 3. Uredbe br. 207/2009 odnosi na situaciju u kojoj se novi zahtjev za proglašenje žiga ništavim temelji na jednom ili više istih ranijih prava kao što je ono ili ona na koja se poziva u prilog prvotnom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim.

42      Osim toga, valja smatrati da, s obzirom na to da iz teksta članka 56. stavka 3. Uredbe br. 207/2009 proizlazi da predviđena nedopuštenost podrazumijeva da je donesena odluka o meritumu i da je postala pravomoćna, novi zahtjev za proglašenje žiga ništavim nije nedopušten ako je, među ostalim, prvotni zahtjev za proglašavanje žiga ništavim proglašen nedopuštenim ili kad je povučen prije nego što je odluka o tom zahtjevu postala pravomoćna.

–       Zahtjevi za proglašenje žiga ništavim koji se temelje na različitim ranijim pravima

43      S obzirom na tekst članka 53. stavka 4. Uredbe br. 207/2009, naveden u točki 30. ove presude, podnositelju zahtjeva za proglašenje žiga ništavim neće se dopustiti da podnese novi zahtjev na temelju ranijeg prava navedenog u stavku 1. ili 2. članka 53. iste uredbe, na koje se mogao pozvati u potporu svojem prvotnom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim. Kao što to tvrde EUIPO u okviru svojeg doslovnog tumačenja članka 53. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 i intervenijent, takav novi zahtjev neće biti dopušten, bez obzira na to je li, s jedne strane, postupak koji se odnosi na prvotni zahtjev za proglašenje žiga ništavim dovršen ili je u tijeku i, s druge strane, kao što je to ocijenilo žalbeno vijeće (točka 33. pobijane odluke), je li taj prvotni zahtjev bio predmet meritorne odluke ili ne.

44      Naime, uvjet postojanja meritorne odluke nije propisan tekstom članka 53. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 i, s obzirom na svrhu te odredbe, takav se uvjet ne može nametnuti. U suprotnom slučaju, mogućnosti podnošenja zahtjeva za proglašenje žiga ništavim nositelja više ranijih prava neopravdano bi se proširile. On bi, temeljeći se na takvim pravima, mogao podnositi uzastopne zahtjeve za proglašenje žiga ništavim protiv istog žiga Europske unije, što bi bilo protivno ratio legis te odredbe, a to je ne dopustiti podnositelju zahtjeva za proglašenje žiga ništavim da podnese različite zahtjeve koji se temelje na njegovim različitim ranijim pravima, spomenutima u stavcima 1. i 2. članka 53. Uredbe br. 207/2009, ako bi se na njih mogao pozvati u trenutku podnošenja prvotnog zahtjeva za proglašenje žiga ništavim. Stoga se ne može prihvatiti teleološko tumačenje koje predlaže EUIPO.

45      Osim toga, iz ratio legis članka 53. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 proizlazi da se ta odredba primjenjuje čak i ako je prvotni zahtjev za proglašenje žiga ništavim povučen ili se smatrao nedopuštenim, s obzirom na to da je dovoljno samo podnošenje prvotnog zahtjeva.

46      S druge strane, treba odbiti tumačenje žalbenog vijeća, koje podupire intervenijent, prema kojem se članak 53. stavak 4. Uredbe br. 207/2009 primjenjuje ne samo kada je nositelj ranijeg prava, spomenutog u stavku 1. ili 2. članka 53. iste uredbe, podnio prvotni zahtjev za proglašenje žiga ništavim koji se temeljio na ranijem pravu različitom od onoga na kojem se temelji novi zahtjev za proglašenje žiga ništavim nego i kada se ti zahtjevi za proglašavanje žiga ništavim temelje na istom ranijem pravu. U tom pogledu žalbeno je vijeće smatralo da, iako se nikakav novi zahtjev za proglašenje žiga ništavim ne može podnijeti na temelju ranijih prava koja nisu temelj prvotnog zahtjeva za proglašenje žiga ništavim, on se još manje može podnijeti na temelju prava na kojem se temeljio taj prvotni zahtjev. Međutim, takvo se tumačenje a fortiori ne može prihvatiti. S jedne strane, ono bi bilo protivno volji zakonodavca i jasnom tekstu članka 53. stavka 4. Uredbe br. 207/2009, u kojem se samo spominju različita ranija prava, a ne isto pravo. S druge strane, ono bi imalo za posljedicu oduzimanje korisnog učinka članku 56. stavku 3. iste uredbe, odnosno bilo bi protivno njegovu tekstu. Naime, u skladu s tim tumačenjem, zahtjev za proglašenje žiga ništavim koji se temelji na istom ranijem pravu, spomenutom u stavku 1. ili 2. članka 53. Uredbe br. 207/2009, kao i prvotni zahtjev za proglašenje žiga ništavim bili bi nedopušteni, čak i ako potonji nije bio predmet odluke o meritumu koja je postala pravomoćna.

–       Zaključak o odnosu članka 53. stavka 4. i članka 56. stavka 3. Uredbe br. 207/2009

47      Iz svega prethodno navedenog proizlazi da, kada se poziva na isto ranije pravo iz stavka 1. ili 2. članka 53. Uredbe br. 207/2009 u potporu novom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim, primjenjuje se članak 56. stavak 3. te uredbe. Novi zahtjev za proglašenje žiga ništavim nedopušten je ako ima isti predmet i svrhu te podrazumijeva iste stranke kao i prvotni zahtjev koji je bio predmet odluke o meritumu koja je postala pravomoćna.

48      S druge strane, kada se na ranije pravo iz stavka 1. ili 2. članka 53. Uredbe br. 207/2009 poziva u prilog novom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim, iako se na njega moglo pozvati kao na temelj prvotnog zahtjeva za proglašenje žiga ništavim, a to nije učinjeno, primjenjuje se članak 53. stavak 4. Uredbe br. 207/2009. Novi zahtjev za proglašenje žiga ništavim stoga je nedopušten.

49      Iz toga proizlazi da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku koja se tiče prava time što je smatralo da je članak 53. stavak 4. Uredbe br. 207/2009 primjenjiv kako u slučaju različitog ranijeg prava tako i kad se na isto ranije pravo poziva u prilog novom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim (točke 23. i 24. pobijane odluke).

50      Ta pogreška koja se tiče prava može dovesti do poništenja pobijane odluke samo ako su prvi i drugi zahtjev za proglašenje žiga ništavim bili utemeljeni na jednom ili više istih ranijih prava iz članka 53. stavka 1. ili 2. Uredbe br. 207/2009.

 Primjena članka 53. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 u ovom slučaju

51      Valja istaknuti da stranke ne osporavaju da su pravne osobe koje su podnijele prvi i drugi zahtjev za proglašenje žiga ništavim bile istovjetne, tako da je prvi uvjet iz članka 53. stavka 4. Uredbe br. 207/2009, naveden u točki 33. ove presude, u ovom slučaju ispunjen, kao što je to smatralo žalbeno vijeće.

52      Što se tiče drugog uvjeta iz članka 53. stavka 4. Uredbe br. 207/2009, navedenog u točki 34. ove presude, žalbeno vijeće istaknulo je da u ovom slučaju, s jedne strane, nijedan element spisa ne omogućuje zaključak da su dva znaka koja se upotrebljavaju u trgovačkom prometu na koje se poziva tužitelj u drugom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim stečena nakon datuma podnošenja prvog zahtjeva za proglašenje žiga ništavim i, s druge strane, tužitelj nije iznio nikakav argument u tom pogledu. Zaključilo je da je Odjel za poništaje pravilno smatrao da je članak 53. stavak 4. Uredbe br. 207/2009 primjenjiv u ovom slučaju, čak i u slučaju nepostojanja meritorne odluke o prvom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim.

53      Tužitelj i intervenijent ne slažu se u pogledu činjenice da je drugi uvjet, naveden u točki 34. ove presude, u ovom slučaju ispunjen. Tužitelj tvrdi da je prvi zahtjev za proglašenje žiga ništavim pravno nepostojeći, što EUIPO i intervenijent osporavaju. Osim toga, on tvrdi da je ranije pravo na koje se poziva u potporu drugom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim već bilo istaknuto u prilog prvom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim, što intervenijent osporava, s obzirom na to da se EUIPO u odgovoru na tužbu nije izričito izjasnio o tom pitanju.

–       Prvi zahtjev za proglašenje žiga ništavim

54      Najprije treba smatrati, kao što to tvrde EUIPO i intervenijent, da tužitelj pogrešno tvrdi da je prvi zahtjev za proglašenje žiga ništavim pravno nepostojeći. Naime, u mjeri u kojoj on navodi da, u skladu s člankom 15. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2018/625 od 5. ožujka 2018. o dopuni Uredbe (EU) 2017/1001 i o stavljanju izvan snage Delegirane uredbe (EU) 2017/1430 (SL 2018., L 104, str. 1.), za prvi zahtjev za proglašenje žiga ništavim treba smatrati kao da nije podnesen, valja utvrditi da se prilikom podnošenja tog zahtjeva taj članak nije primjenjivao. U svakom slučaju, na temelju stavka 2. tada primjenjive odredbe, odnosno pravila 39. Uredbe Komisije (EZ) br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 (SL 1995., L 303, str. 1.), smatra se da zahtjev za proglašenje žiga ništavim nije podnesen ako nisu plaćene potrebne pristojbe, a ne ako je povučen, pa isto vrijedi i na temelju članka 15. stavka 1. Delegirane uredbe 2018/625. Štoviše, kao što to ističe EUIPO, prvi zahtjev za proglašenje žiga ništavim je 26. travnja 2006., nakon tužiteljeva povlačenja, bio predmet odluke Odjela za poništaje.

55      Nadalje, valja utvrditi da je prvi zahtjev za proglašenje žiga ništavim proglašen dopuštenim. Naime, iako je u svojoj obavijesti od 17. ožujka 2006. Odjel za poništaje naveo da taj zahtjev treba ispraviti kako bi bio dopušten, u svojoj odluci od 26. travnja 2006., kada je proglasio postupak obustavljenim nakon tužiteljeva povlačenja, proglasio je zahtjev za proglašenje žiga ništavim dopuštenim, suprotno onomu što tvrdi tužitelj.

56      Stoga, iako se ne može smatrati da je prvi zahtjev za proglašenje žiga ništavim bio predmet odluke o meritumu koja je postala pravomoćna, što nijedna stranka, uostalom, ne tvrdi, prvi zahtjev za proglašenje žiga ništavim ne može se smatrati pravno nepostojećim.

–       Prava istaknuta u potporu prvom i drugom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim

57      Valja utvrditi da se tužitelj i intervenijent u svojim pismenima pred Općim sudom ne slažu u pogledu istovjetnosti ranijeg ili ranijih prava na koja se poziva u potporu prvom i drugom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim. Tužitelj tvrdi da je isto ranije pravo, odnosno znak Grand Hotel Palladium, navedeno kao temelj tih dvaju zahtjeva. S druge strane, intervenijent osporava da se u prvom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim pozivalo na neregistrirani trgovački naziv Grand Hotel Palladium i tvrdi da se taj zahtjev temeljio na trima nacionalnim žigovima kao i na tvrtki Residencial Palladium, SA. Naposljetku, EUIPO se u odgovoru na tužbu nije izričito izjasnio o tom pitanju.

58      U pobijanoj odluci žalbeno vijeće navelo je da se prvi zahtjev za proglašenje žiga ništavim temeljio na dvama ranijim nacionalnim žigovima kao i na dvama znakovima koji se upotrebljavaju u trgovačkom prometu, čiji doseg nije samo lokalnog karaktera (točke 2. i 3. pobijane odluke), i da se drugi zahtjev za proglašenje žiga ništavim temeljio na dvama znakovima koji se upotrebljavaju u trgovačkom prometu čiji doseg nije samo lokalnog karaktera (točka 8. pobijane odluke). Međutim, ono nije opisalo prava na koja se poziva u potporu svakom od dvaju zahtjeva ni, osobito kada je riječ o znakovima koji se upotrebljavaju u trgovačkom prometu, između ostalog, pojasnilo njihovu prirodu i verbalne elemente od kojih se sastoje.

59      Osim toga, što se tiče prvog zahtjeva za proglašenje žiga ništavim, iz EUIPO‑ova upravnog spisa koji se odnosi na ovaj postupak proizlazi da je tužitelj naveo da svoj prvi zahtjev temelji na znaku koji se upotrebljava u trgovačkom prometu čiji doseg nije samo lokalni i na tri ranija nacionalna žiga. Tako je pojasnio da su ti žigovi španjolski žigovi broj 94047 i broj 2503994 kao i talijanski žig broj 597136. Što se tiče navedenog znaka, označio je polje „tvrtka”, pri čemu je naveo „verbalni žig Residencial Palladium”, a zatim je, u dijelu koji se odnosi na objašnjenja, pojasnio da je djelatnost društva upravljanje hotelom Grand Hotel Palladium te je naposljetku na sljedećoj stranici objasnio da tvrtka nije samo lokalnog karaktera i da je njegov hotel Grand Hotel Palladium vrlo poznat.

60      Štoviše, što se tiče drugog zahtjeva za proglašenje žiga ništavim, iz EUIPO‑ova upravnog spisa koji se odnosi na ovaj postupak proizlazi da se tužitelj u prilog tom zahtjevu pozvao na znak koji se upotrebljava u trgovačkom prometu čiji doseg nije bio samo lokalnog karaktera. On je označio polja „trgovački naziv” i „tvrtka”, navodeći znak Grand Hotel Palladium, a zatim je u svojim obrazloženjima naveo da upotrebljava trgovački naziv Grand Hotel Palladium.

61      Iz prethodno navedenog proizlazi, kao prvo, da se na temelju pobijane odluke ne mogu dovoljno jasno i precizno utvrditi ranija prava istaknuta u prilog prvom i drugom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim, kao drugo, ne može se utvrditi da su tvrdnje žalbenog vijeća u tom pogledu u skladu s elementima iz upravnog spisa postupka pred EUIPO‑om i, kao treće, iz utvrđenja žalbenog vijeća ne može se shvatiti ni zaključiti da se drugi zahtjev za proglašenje žiga ništavim temeljio na jednom ili više istih ranijih prava kao ono ili ona na koja se poziva u prilog prvom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim. Međutim, takvo pojašnjenje potrebno je kako bi se utvrdilo proizvodi li pogreška žalbenog vijeća koja se tiče prava posljedice u ovom slučaju (vidjeti točku 50. ove presude).

62      S obzirom na te nedostatke i nepreciznosti u obrazloženju pobijane odluke, navedene u točki 61. ove presude, važno je istaknuti da pravo na dobru upravu uključuje, među ostalim, u skladu s člankom 41. stavkom 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, obvezu uprave da obrazloži svoje odluke. Ta obveza, koja, među ostalim, proizlazi iz članka 94. Uredbe 2017/1001, ima dvojaku svrhu: s jedne strane, omogućiti zainteresiranim osobama da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere kako bi mogle zaštititi svoja prava i, s druge strane, omogućiti sudu Unije da izvršava nadzor nad zakonitošću odnosne odluke (vidjeti u tom smislu presude od 10. svibnja 2012., Rubinstein i L’Oréal/OHIM, C‑100/11 P, EU:C:2012:285, t. 111. i od 17. ožujka 2016., Naazneen Investments/OHIM, C‑252/15 P, neobjavljenu, EU:C:2016:178, t. 29.).

63      Ta obveza ima isti doseg poput one koja proizlazi iz članka 296. drugog stavka UFEU‑a, koji zahtijeva da obrazloženje jasno i nedvosmisleno odražava zaključke autora akta, pri čemu nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne elemente jer pitanje zadovoljava li obrazloženje akta navedene zahtjeve ne treba ocjenjivati samo u odnosu na njegov tekst nego i na njegov kontekst i sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno pravno područje (vidjeti u tom smislu presudu od 21. listopada 2004., KWS Saat/OHIM, C‑447/02 P, EU:C:2004:649, t. 63. do 65. i rješenje od 14. travnja 2016., KS Sports/EUIPO, C‑480/15 P, neobjavljeno, EU:C:2016:266, t. 32.).

64      Utvrđenje nepostojanja obrazloženja ili nedovoljnog obrazloženja bitna je povreda postupka u smislu članka 263. UFEU‑a i predstavlja razlog koji se odnosi na javni poredak, na koji sud Unije mora paziti po službenoj dužnosti (presuda od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 67.).

65      U tim je okolnostima, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 62. do 64. ove presude, Opći sud odlučio po službenoj dužnosti ispitati je li žalbeno vijeće poštovalo svoju obvezu obrazlaganja te je pozvao stranke da se u okviru mjere upravljanja postupkom predviđene člankom 89. Poslovnika Općeg suda pisanim putem očituju o tom pitanju. Konkretno, tužitelj i EUIPO pozvani su da precizno navedu jedno ili više ranijih prava na kojima su se temeljili prvi i drugi zahtjev za proglašenje žiga ništavim, s obzirom na to da se intervenijent izjasnio o tom pitanju u odgovoru na tužbu. Osim toga, stranke su pozvane dostaviti svoja zapažanja o mogućem ispitivanju Općeg suda po službenoj dužnosti toga je li žalbeno vijeće povrijedilo obvezu obrazlaganja iz članka 94. Uredbe 2017/1001. U tom pogledu, pozvane su da navedu smatraju li da je pobijanom odlukom omogućeno, s jedne strane, odrediti ranija prava istaknuta u potporu prvom i drugom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim i, s druge strane, utvrditi jesu li pravo ili prava navedena u prilog drugom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim bila istaknuta u potporu prvom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim.

66      Valja utvrditi da tužitelj nije odgovorio na pitanja Općeg suda u za to određenom roku.

67      U odgovoru na prvo pitanje Općeg suda EUIPO pojašnjava da su sva prava koja navodi tužitelj stečena prije podnošenja prvog zahtjeva za proglašenje žiga ništavim. Naveo je da se taj zahtjev temeljio na trima nacionalnim žigovima, odnosno španjolskim žigovima br. 94047 i 2503994, registriranima 16. svibnja 2001. odnosno 1. svibnja 2003., i na talijanskom žigu br. 597136, registriranom 4. svibnja 1993., kao i na tvrtki Residencial Palladium. Osim toga, navodi da se drugi zahtjev za proglašenje žiga ništavim temeljio na „neregistriranom trgovačkom nazivu i tvrtki” Grand Hotel Palladium. Stoga valja utvrditi da prava koja navodi EUIPO u biti odgovaraju pravima koja navodi intervenijentov pravni prednik u odgovoru na tužbu.

68      U odgovoru na drugo pitanje Općeg suda valja odmah istaknuti da, čak i ako EUIPO priznaje pogrešno navođenje u pobijanoj odluci u vezi s pravima navedenima u prvom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim i priznaje da je mogao biti jasniji u pogledu prava navedenog u drugom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim, pozivajući se također, općenitije, na implicitno obrazloženje pobijane odluke, EUIPO i intervenijent smatraju da je ta odluka dovoljno obrazložena i omogućuje da se utvrdi jesu li pravo ili prava istaknuta u potporu drugom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim bila navedena u potporu prvom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim. Međutim, valja utvrditi da EUIPO i intervenijent u tom pogledu imaju dijametralno suprotna tumačenja pobijane odluke. Naime, EUIPO smatra da se na temelju pobijane odluke može utvrditi da se u prilog prvom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim nije pozivalo na pravo na kojem se temelji drugi zahtjev za proglašenje žiga ništavim. S druge strane, intervenijent smatra da iz pobijane odluke proizlazi da su prava istaknuta u potporu drugom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim već bila istaknuta u potporu prvom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim.

69      Točnije, kao prvo, EUIPO u pogledu prvog zahtjeva za proglašenje žiga ništavim priznaje da je žalbeno vijeće pogrešno navelo da se on temelji, među ostalim, na dvama znakovima koji se upotrebljavaju u trgovačkom prometu.

70      Što se tiče drugog zahtjeva za proglašenje žiga ništavim, EUIPO priznaje da je žalbeno vijeće moglo biti jasnije u pogledu navedenih ranijih prava, ali tvrdi da je jedino pitanje koje je tužitelj postavio pred žalbenim vijećem bilo primjenjuje li se članak 53. stavak 4. Uredbe br. 207/2009 na drugi zahtjev za proglašenje žiga ništavim u slučaju nepostojanja odluke o meritumu u vezi s prvim zahtjevom za proglašenje žiga ništavim. Međutim, valja utvrditi da je ta EUIPO‑ova tvrdnja pogrešna. Naime, žalbeno vijeće navelo je u točki 14. pobijane odluke da se, prema tužiteljevu mišljenju, prvi zahtjev za proglašenje žiga ništavim temeljio već na znaku Grand Hotel Palladium i, u točki 16. pobijane odluke, da intervenijentov pravni prednik osporava taj tužiteljev argument.

71      Osim toga, valja istaknuti da je u točki 23. pobijane odluke žalbeno vijeće ocijenilo da je, u skladu s člankom 53. stavkom 4. Uredbe br. 207/2009, zahtjev za proglašenje žiga ništavim nedopušten, među ostalim, kada se „temelji na istom ranijem pravu ili na pravu različitom od onoga koje je bilo temelj [prvotnog] [zahtjeva] za proglašenje žiga ništavim, ako se na njega moglo valjano pozvati”. U točki 24. pobijane odluke dodalo je da, „iako se nikakav novi zahtjev za proglašenje žiga ništavim ne može podnijeti na temelju drugih ranijih prava koja nisu temelj prvog zahtjeva za proglašenje žiga ništavim, on je još manje mogao biti podnesen na temelju istog prava koje je već postojalo u prvom postupku”. Iz toga slijedi da je žalbeno vijeće smatralo da nije bilo potrebno odlučiti o pitanju jesu li ranije ili ranija prava istaknuta u prilog drugom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim također služila kao temelj za prvi zahtjev za proglašenje žiga ništavim, a ne da se o tom pitanju u ovom slučaju nije raspravljalo.

72      Što se tiče točaka 10., 13. i 19. pobijane odluke, koje navodi EUIPO, one ne sadržavaju nikakvo utvrđivanje znaka na koji se poziva u prilog jednom od dvaju zahtjeva za proglašenje žiga ništavim. Štoviše, iz navedenih točaka 10. i 19. proizlazi da se one u biti odnose na tekst članka 53. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 i da se iz toga ne može zaključiti jesu li u potporu prvom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim bila istaknuta pravo ili prava na kojima se temelji drugi zahtjev za proglašenje žiga ništavim, osobito s obzirom na nepreciznost pobijane odluke u pogledu utvrđivanja tih prava i s obzirom na razmatranja žalbenog vijeća u točkama 23. i 24. navedene odluke.

73      Naposljetku, EUIPO tvrdi da su, s obzirom na to da je žalbeno vijeće potvrdilo odluku Odjela za poništaje u cijelosti, ta odluka i njezino obrazloženje dio konteksta u kojem je donesena pobijana odluka. Iz toga zaključuje da se na temelju navedene odluke i tog konteksta mogu utvrditi ranija prava istaknuta u prilog prvom i drugom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim kao i utvrditi da pravo ili prava navedena u drugom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim nisu bila navedena u prilog prvom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim. Međutim, s obzirom na prethodno navedeno – to jest nepreciznosti u pogledu prava navedenih u dvama zahtjevima za proglašenje žiga ništavim, neslaganje stranaka u pogledu činjenice da je znak na koji se poziva u potporu drugom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim već bio istaknut prilikom prvog zahtjeva za proglašenje žiga ništavim i ocjene žalbenog vijeća prema kojoj, u biti, nije bilo potrebno odlučiti o tom neslaganju (vidjeti točke 69. do 72. ove presude) – ne može se smatrati da obrazloženje odluke Odjela za poništaje može nadoknaditi nedostatke i nepreciznosti obrazloženja pobijane odluke.

74      Kao drugo, prema intervenijentovu mišljenju, što se tiče prvog zahtjeva za proglašenje žiga ništavim, žalbeno vijeće je navelo da su prava na koja se poziva, među ostalim, dva znaka koji se upotrebljavaju u trgovačkom prometu. Iz navedenog zahtjeva proizlazi da je tužitelj odredio ta dva znaka kao Residencial Palladium i Grand Hotel Palladium. Što se tiče drugog zahtjeva za proglašenje žiga ništavim, intervenijent smatra da su ranija prava jasno određena u pobijanoj odluci, iz koje proizlazi da se tužitelj pozvao na trgovački naziv Grand Hotel Palladium i tvrtku Residencial Palladium.

75      Valja utvrditi, s jedne strane, da intervenijent tako naglašava da prava istaknuta u potporu svakom od zahtjeva za proglašenje žiga ništavim nisu jasno i precizno određena u pobijanoj odluci i, s druge strane, da se njegovo razumijevanje istaknutih prava razlikuje od onoga koje je EUIPO iznio u svojem odgovoru na pitanja Općeg suda.

76      Štoviše, intervenijent smatra da iz pobijane odluke proizlazi da je žalbeno vijeće smatralo da su prava navedena u drugom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim istaknuta u potporu prvom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim, suprotno onomu što tvrdi EUIPO.

77      Prema tome, treba smatrati da zbog nedostataka u obrazloženju pobijane odluke, iznesenih u točki 61. ove presude, koji su potvrđeni suprotstavljenim tumačenjem pobijane odluke EUIPO‑a i intervenijenta u pogledu razmatranja žalbenog vijeća o pravima istaknutima u potporu svakom od zahtjeva za proglašenje žiga ništavim, iz pobijane odluke ne proizlazi dovoljno jasno i precizno koja su ta prava i je li žalbeno vijeće ocijenilo jesu li pravo ili prava istaknuta u potporu drugom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim bila navedena u prvom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim.

78      Slijedom toga, valja prihvatiti prvi dio tužiteljeva tužbenog zahtjeva i poništiti pobijanu odluku u dijelu u kojem je žalbeno vijeće povrijedilo obvezu obrazlaganja koja mu je propisana člankom 94. Uredbe 2017/1001, time što nije jasno i precizno utvrdilo ranija prava istaknuta u prilog prvom i drugom zahtjevu za proglašenje žiga ništavim, čime se sudu Unije ne omogućuje da ocijeni posljedice pogreške koja se tiče prava koju je počinilo žalbeno vijeće u pogledu zakonitosti pobijane odluke. U preostalom dijelu tužbu valja odbiti.

 Troškovi

79      U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da EUIPO u bitnome nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova, u skladu s tužiteljevim zahtjevom.

80      Osim toga, budući da intervenijent u bitnome nije uspio u svojem zahtjevu, on će snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (peto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništava se odluka četvrtog žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 12. veljače 2020. (predmet R 231/20194).

2.      U preostalom dijelu tužba se odbija.

3.      EUIPO će, osim vlastitih troškova, snositi i troškove društva Residencial Palladium, SL.

4.      Društvo Palladium Gestión, SL snosit će vlastite troškove.

Spielmann

Spineanu‑Matei

Mastroianni

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 15. rujna 2021.

Potpisi


*      Jezik postupka: španjolski