PRESUDA SUDA (treće vijeće)
17. listopada 2013.(*)
„Rimska konvencija o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze – Članak 3. i članak 7. stavak 2. – Stranačka sloboda izbora – Granice – Prisilne norme – Direktiva 86/653/EEZ – Samozaposleni trgovački zastupnici – Ugovori o prodaji ili kupnji robe – Nalogodavčev raskid ugovora o zastupanju – Nacionalni propisi o prenošenju kojima se predviđa zaštita koja premašuje minimalne zahtjeve direktive te zaštita trgovačkih zastupnika u okviru ugovora o pružanju usluga”
U predmetu C‑184/12,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju Protokola br. 1 od 19. prosinca 1988. koji se odnosi na tumačenje Suda Europskih zajednica u pogledu Konvencije o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze, otvorene za potpisivanje u Rimu 19. lipnja 1980., koji je uputio Hof van Cassatie (Belgija), odlukom od 5. travnja 2012., koju je Sud zaprimio 20. travnja 2012., u postupku
United Antwerp Maritime Agencies (Unamar) NV
protiv
Navigation Maritime Bulgare,
SUD (treće vijeće),
u sastavu: M. Ilešič, predsjednik vijeća, C. G. Fernlund, A. Ó Caoimh, C. Toader (izvjestitelj) i E. Jarašiūnas, suci,
nezavisni odvjetnik: N. Wahl,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Navigation Maritime Bulgare, S. Van Moorleghem, advocaat,
– za belgijsku vladu, T. Materne i C. Pochet, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, R. Troosters i M. Wilderspin, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 15. svibnja 2013.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. i članka 7. stavka 2. Konvencije o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze, otvorene za potpisivanje u Rimu 19. lipnja 1980. (SL L 266, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 13., str. 7., u daljnjem tekstu: Rimska konvencija), u vezi s Direktivom Vijeća 86/653/EEZ od 18. prosinca 1986. o usklađivanju prava država članica u vezi samozaposlenih trgovačkih zastupnika (SL L 382, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 10., str. 45.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između United Antwerp Maritime Agencies (Unamar) NV (u daljnjem tekstu: Unamar), društva osnovanog u skladu s belgijskim pravom, i Navigation Maritime Bulgare (u daljnjem tekstu: NMB), društva osnovanog u skladu s bugarskim pravom, u pogledu plaćanja različitih odšteta koje NMB navodno duguje nakon raskida ugovora o trgovačkom zastupanju između dvaju društava.
Pravni okvir
Međunarodno pravo
Konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka
3 Članak II. stavci 1. i 3. Konvencije o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka, potpisane u New Yorku 10. lipnja 1958. (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, svezak 330., str. 3.) glasi:
„1. Svaka država ugovornica priznaje pismeni ugovor kojim se stranke obvezuju da stave u nadležnost arbitraži sve sporove ili neke od sporova koji nastanu ili bi mogli nastati između njih po određenom pravnom odnosu, ugovornom ili neugovornom, koji se odnosi na pitanje koje je prikladno za rješavanje arbitražom.
[...]
3. Sud države ugovornice kojem je podnesen na rješavanje spor o nekom pitanju o kojem su stranke sklopile ugovor u smislu ovog članka uputit će stranke na arbitražu, na zahtjev jedne od njih osim ako ustanovi da je taj ugovor prestao biti valjan, da je bez učinka ili neprikladan za primjenu.”
Pravo Unije
Rimska konvencija
4 Članak 1. stavak 1. Rimske konvencije naslovljen „Područje primjene Konvencije” glasi:
„Pravila ove Konvencije primjenjuju se na ugovorne obveze u svim situacijama koje uključuju izbor između prava različitih zemalja.”
5 Članak 3. te konvencije pod naslovom „Sloboda izbora” glasi:
„1. Na ugovor se primjenjuje pravo koje izaberu ugovorne stranke. Izbor mora biti izražen ili proizlaziti s razumnom sigurnošću iz uvjeta ugovora ili okolnosti slučaja. Stranke mogu odabrati pravo koje se primjenjuje na cijeli ugovor ili samo na neki dio ugovora.
2. Ugovorne stranke mogu se u bilo kojem trenutku sporazumjeti da se na ugovor primjenjuje pravo različito od prava koje se na njega prije primjenjivalo, bilo kao rezultat ranijeg izbora sukladno ovom članku ili drugih odredaba ove Konvencije. Sve izmjene stanaka prava koje se primjenjuje, donesene nakon sklapanja ugovora, ne dovode u pitanje njegovu formalnu valjanost u skladu s člankom 9. niti negativno utječu na prava trećih strana.
3. Činjenica da su stranke odabrale primjenu stranog prava, bez obzira je li popraćeno izborom stranog suda, u slučaju kada su svi drugi elementi važni za tu situaciju u trenutku odabira prava povezani samo s jednom državom, ne dovodi u pitanje primjenu propisa prava te države od kojih ugovor ne može odstupati, dalje u tekstu: „prisilne norme”.
4. Postojanje i valjanost suglasnosti stranaka u pogledu izbora prava koje se primjenjuje određuje se u skladu s odredbama članaka 8., 9. i 11.”
6 Članak 7. navedene konvencije pod naslovom „Prisilne norme” glasi:
„1. Kod primjene prava određene države na temelju ove Konvencije, mogu se primjenjivati prisilne norme druge države s kojom je situacija u bliskoj vezi ako se, na temelju zakona potonje države, ti propisi moraju primijeniti neovisno o pravu koje se primjenjuje na ugovor. Kod odlučivanja o primjeni tih prisilnih normi, u obzir se uzima njihova priroda i svrha, kao i posljedice njihove primjene odnosno neprimjene.
2. Ni jedna odredba ove Konvencije ne ograničava primjenu prava sudišta u situaciji kada je njihova primjena prinudna bez obzira na pravo koje [...] se inače primjenjuje na ugovor.”
7 U skladu s člankom 18. iste konvencije, naslovljenim „Jedinstveno tumačenje”:
„Prilikom tumačenja i primjene prethodnih jedinstvenih pravila, vodi se računa o njihovu međunarodnom značaju i poželjnosti postizanja ujednačenosti u njihovu tumačenju i primjeni.”
Uredba (EZ) br. 593/2008
8 Uredba (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL L 177, str. 6., u daljnjem tekstu: Uredba Rim I) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109.) zamijenila je Rimsku konvenciju. Članak 9. stavci 1. i 2. te uredbe, naslovljen „Prevladavajuće obvezne odredbe”, glasi kako slijedi:
„1. Prevladavajuće obvezne odredbe su odredbe čije se poštovanje smatra ključnim u državi za zaštitu njezinih javnih interesa, poput političkog, socijalnog ili gospodarskog ustroja, u mjeri u kojoj ih je moguće primijeniti na bilo koju situaciju koju obuhvaćaju, bez obzira na pravo koje je inače mjerodavno za ugovor na temelju ove Uredbe.
2. Ničime se u ovoj Uredbi ne ograničava primjena prevladavajućih obveznih odredaba prava države pred čijim se sudom vodi postupak.”
Direktiva 86/653
9 Prva do četvrte uvodne izjave Direktive 86/653 glase kako slijedi:
„budući da su ograničenja slobode poslovnog nastana i slobode pružanja usluga za posredničke djelatnosti u trgovini, industriji i malom obrtništvu ukinuta Direktivom br. 64/224/EEZ [...];
budući da razlike u nacionalnim pravima, koje se odnose na trgovačko zastupanje, značajno utječu na uvjete tržišnog natjecanja i na provođenje djelatnosti zastupanja unutar Zajednice, te su štetne kako za zaštitu koja se pruža trgovačkim zastupnicima u odnosu na njihove nalogodavce, tako i za sigurnost trgovačkih poslova; budući da su, štoviše, te razlike takve da u značajnoj mjeri sprečavaju sklapanje i izvršavanje ugovora o trgovačkom zastupanju u kojima nalogodavac i trgovački zastupnici imaju poslovni nastan u različitim državama članicama;
budući da bi se trgovina robom između država članica trebala odvijati pod uvjetima sličnim onima na jedinstvenom tržištu, te da to iziskuje usklađivanje pravnih sustava država članica do one mjere koja osigurava uredno djelovanje zajedničkog tržišta; budući da u tom pogledu kolizijska pravila ne uklanjaju u području trgovačkog zastupanja prethodno opisane nedosljednosti, niti bi to bio slučaj čak i da ih se učini jednoobraznima, te je stoga predloženo neophodno usklađivanje bez obzira na postojanje tih pravila;
budući da u tom pogledu pravnom odnosu između trgovačkog zastupnika i nalogodavca treba dati prvenstvo”.
10 Članak 1. stavci 1. i 2. te direktive glase:
„1. Mjere usklađivanja propisane ovom Direktivom primjenjuju se na zakone i druge propise država članica koji uređuju odnose između trgovačkih zastupnika i njihovih nalogodavaca.
2. Za potrebe ove Direktive ‚trgovački zastupnik’ znači samozaposleni posrednik koji ima stalno ovlaštenje za posredovanje pri prodaji ili kupnji robe u ime druge osobe, dalje u tekstu ‚nalogodavca’, odnosno za posredovanje i sklapanje takvog posla u ime i za račun nalogodavca.”
11 Članak 17. navedene direktive glasi:
„1. Države članice poduzimaju neophodne mjere kako bi osigurale da trgovački zastupnik, nakon raskida ugovora o zastupanju, bude obeštećen sukladno stavku 2. ovog članka, odnosno da mu se nadoknadi šteta sukladno stavku 3. ovog članka.
2. (a) Trgovački zastupnik ima pravo na odštetu ako i u mjeri u kojoj:
– je nalogodavcu osigurao nove stranke ili je u značajnoj mjeri povećao opseg posla s postojećim strankama te nalogodavac nastavlja ostvarivati znatnu korist od poslovanja s takvim strankama,
i
– plaćanje odštete je pravično uzmu li se u obzir sve okolnosti, a posebno izgubljena provizija trgovačkog zastupnika od poslovanja s takvim strankama. Države članice mogu propisati da takve okolnosti također uključuju primjenu ili neprimjenu trgovinske klauzule, u smislu članka 20. ove Direktive.
(b) Iznos odštete ne može prelaziti iznos koji odgovara odšteti za jednu godinu izračunanoj na temelju prosječne godišnje naknade za rad trgovačkog zastupnika tijekom prethodnih pet godina, a ako se ugovor izvršava manje od pet godina, odšeta se izračunava na temelju prosjeka za to razdoblje.
(c) Odobrenje ovakve odštete ne sprečava trgovačkog zastupnika da zahtijeva naknadu štete.
3. Trgovački zastupnik ima pravo na naknadu štete koju trpi, a koja je nastala zbog raskida njegovih ugovornih odnosa s nalogodavcem.
Smatra se da takva šteta nastaje posebno onda kada do raskida dolazi u okolnostima:
– koje trgovačkom zastupniku uskraćuju proviziju koju bi stekao urednim izvršenjem ugovora o zastupanju osiguravajući tako nalogodavcu znatne koristi vezano uz svoje djelatnosti,
– i/ili koje nisu omogućile trgovačkom zastupniku amortizaciju troškova i rashoda koje je pretrpio s ciljem izvršenja ugovora o zastupanju, a po savjetu nalogodavca.
[...]
5. Trgovački zastupnik gubi pravo na odštetu u slučajevima iz stavka 2. ovog članka, odnosno na naknadu štete u slučajevima iz stavka 3. ovog članka, ako u roku od jedne godine nakon raskida ugovora nije obavijestio nalogodavca da namjerava ostvariti svoje pravo.
[...]”
12 U skladu s člankom 18. iste direktive:
„Obveza plaćanja odštete ili naknade štete iz članka 17. ove Direktive ne nastaje:
(a) ako je nalogodavac raskinuo ugovor o zastupanju zbog propusta koji se može pripisati trgovačkom zastupniku, što bi opravdalo raskid ugovora o zastupanju bez otkaznog roka prema nacionalnom zakonodavstvu;
[...]”
13 U skladu s člankom 22. Direktive 86/653, države članice bile su dužne prenijeti tu direktivu u svoje unutarnje zakonodavstvo do 1. siječnja 1990.
Nacionalna prava
Belgijski zakon o ugovoru o trgovačkom zastupanju
14 Članak 1. prvi stavak Zakona od 13. travnja 1995. o ugovoru o trgovačkom zastupanju (Moniteur belge od 2. lipnja 1995., str. 15621., u daljnjem tekstu: Zakon o ugovoru o trgovačkom zastupanju), kojim je Direktiva 86/653 prenesena u belgijsko pravo, glasi kako slijedi:
„Ugovor o trgovačkom zastupanju jest ugovor kojim jedna od stranaka, nalogodavac, drugoj stranci, trgovačkom zastupniku, daje, uz naknadu, stalno ovlaštenje za posredovanje i eventualno sklapanje posla u ime i za račun nalogodavca.”
15 Članak 18. stavci 1. i 3. tog zakona glase:
„1. Ako je ugovor o zastupanju sklopljen na neodređeno vrijeme ili na određeno vrijeme uz mogućnost prijevremenog raskida, svaka ga stranka može raskinuti poštujući otkazni rok.
[...]
3. Stranka koja raskine ugovor, a da se pri tomu ne pozove ni na jedan od razloga predviđenih člankom 19. podstavkom 1., ili ne poštuje otkazni rok utvrđen stavkom 1. podstavkom 2., dužna je drugoj stranci platiti odštetu jednaku uobičajenoj naknadi za razdoblje otkaznog roka ili za onaj dio tog roka koji još nije istekao.”
16 Članak 20. prva alineja navedenog zakona glasi:
„Nakon raskida ugovora, trgovački zastupnik ima pravo na odštetu za goodwill ako je nalogodavcu osigurao nove stranke ili je osjetno povećao opseg poslovanja s postojećim strankama i za nalogodavca iz toga proizlaze daljnje znatne koristi.”
17 U skladu s člankom 21. istog zakona:
„Ako trgovački zastupnik ima pravo na odštetu iz članka 20., a njezin iznos ne pokriva u cijelosti stvarno pretrpljenu štetu, on uz tu odštetu, pod uvjetom da dokaže opseg štete na koju se poziva, može ostvariti naknadu štete u visini razlike između iznosa stvarno pretrpljene štete i iznosa te odštete.”
18 Člankom 27. Zakona o ugovoru o trgovačkom zastupanju predviđeno je sljedeće:
„Ne dovodeći u pitanje primjenu međunarodnih konvencija, čija je ugovorna strana i Belgija, svaka djelatnost trgovačkog zastupnika s glavnim poslovnim nastanom u Belgiji uređena je belgijskim pravom te je pod nadležnošću belgijskih sudova.”
Bugarsko trgovačko pravo
19 U Bugarskoj je Direktiva 86/653 prenesena izmjenom Zakona o trgovini (DV br. 59 od 21. srpnja 2006.).
Glavni postupak i prethodno pitanje
20 Unamar, u svojstvu trgovačkog zastupnika, i NMB, u svojstvu nalogodavca, sklopili su tijekom 2005. ugovor o trgovačkom zastupanju koji se odnosi na NMB‑ovo pružanje usluge redovnog pomorskog kontejnerskog prijevoza. U ugovoru, koji je bio sklopljen na godinu dana te se svake godine obnavljao do 31. prosinca 2008., predviđeno je da se na njega primjenjuje bugarsko pravo i da će o svakom sporu povezanom s navedenim ugovorom odlučivati arbitražno vijeće Trgovačke i industrijske komore u Sofiji (Bugarska). Okružnicom od 19. prosinca 2008. NMB je svojim zastupnicima priopćio da je zbog gospodarskih razloga prisiljen raskinuti ugovorne odnose. U tim je okolnostima ugovor o zastupanju sklopljen s Unamarom bio produljen samo do 31. ožujka 2009.
21 Smatrajući da je ugovor o trgovačkom zastupanju nezakonito raskinut, Unamar je 25. veljače 2009. pred rechtbankom van koophandel van Antwerpen (Trgovački sud u Antwerpenu) podnio tužbu kako bi se NMB‑u naložilo plaćanje različitih odšteta predviđenih Zakonom o ugovoru o trgovačkom zastupanju, odnosno naknade za razdoblje otkaznog roka, naknade za goodwill i dodatne naknade zbog otkazivanja radnog odnosa osoblju, što je ukupno iznosilo 849 557,05 eura.
22 NMB je pak pred istim sudom zatražio da se Unamaru naloži plaćanje iznosa od 327 207,87 eura zbog preostalih troškova prijevoza.
23 U okviru postupka koji je pokrenuo Unamar, NMB je istaknuo prigovor nedopuštenosti koji se temelji na nenadležnosti belgijskog suda za postupanje u sporu koji je pred njim pokrenut, na temelju arbitražne klauzule iz ugovora o trgovačkom zastupanju. Presudom od 12. svibnja 2009., nakon spajanja dvaju predmeta koji su pred njim pokrenule svaka od stranaka, rechtbank van koophandel van Antwerpen smatrao je da taj prigovor nenadležnosti koji je istaknuo NMB nije osnovan. Što se tiče prava koje se primjenjuje na dva spora koji su pred njim pokrenuta, taj je sud presudio, među ostalim, da je članak 27. Zakona o ugovoru o trgovačkom zastupanju jednostrano kolizijsko pravilo koje se neposredno primjenjuje kao „prisilna norma”, zbog kojeg je izbor inozemnog prava bio bespredmetan.
24 Presudom od 23. prosinca 2010. hof van beroep te Antwerpen (žalbeni sud u Antwerpenu) djelomično je prihvatio žalbu koju je NMB podnio protiv presude od 12. svibnja 2009., kojom je Unamaru naloženo da plati preostale troškove prijevoza u iznosu od 77 207,87 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate i troškove. Osim toga, proglasio se nenadležnim za odlučivanje o zahtjevu za plaćanje odšteta koji je Unamar podnio u pogledu arbitražne klauzule iz ugovora o trgovačkom zastupanju, koju je taj sud smatrao valjanom. Naime, taj je sud smatrao da Zakon o ugovoru o trgovačkom zastupanju nije dio javnog poretka niti dio belgijskog međunarodnog javnog poretka u smislu članka 7. Rimske konvencije. Osim toga, smatrao je da bugarsko pravo, koje su odabrale stranke, Unamaru, kao pomorskom zastupniku NMB‑a, također pruža zaštitu predviđenu Direktivom 86/653, iako se njome predviđa samo minimalna zaštita. U tim okolnostima, prema mišljenju tog istog suda, načelo autonomije volje stranaka mora prevladati te se stoga mora primijeniti bugarsko pravo.
25 Unamar je podnio žalbu u kasacijskom postupku protiv te presude koju je donio hof van beroep te Antwerpen. Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da Hof van Cassatie smatra da iz pripremnih akata Zakona o ugovoru o trgovačkom zastupanju proizlazi da se članci 18., 20. i 21. tog zakona moraju smatrati prisilnim normama zbog prisilnog karaktera Direktive 86/653 koju prenosi u unutarnji pravni poredak. Naime, iz članka 27. tog zakona proizlazi da cilj koji se njime želi postići jest trgovačkom zastupniku s glavnim poslovnim nastanom u Belgiji pružiti zaštitu prisilnim normama belgijskog prava, neovisno o pravu koje se primjenjuje na ugovor.
26 U tim je okolnostima Hof van Cassatie odlučio prekinuti postupak i Sudu postaviti sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li, također s obzirom na to da se članci 18., 20. i 21. [Zakona o ugovoru o trgovačkom zastupanju] o kojima je riječ u ovom postupku u belgijskom pravu kvalificiraju kao prisilne norme u smislu članka 7. stavka 2. Rimske konvencije [...], članak 3. i članak 7. stavak 2. Rimske konvencije, po potrebi u vezi s Direktivom 86/653 [...], tumačiti na način da omogućuju da se na ugovor primjenjuju prisilne norme države sudišta koje pružaju širu zaštitu od minimalne zaštite propisane Direktivom [86/653], čak i ako je očito da je pravo koje se primjenjuje na ugovor pravo druge države članice Europske unije, u koju je također prenesena minimalna zaštita koja se pruža Direktivom [86/653]?”
O prethodnom pitanju
27 Najprije valja pojasniti, s jedne strane, da je Sud nadležan odlučiti o ovom zahtjevu za prethodnu odluku u pogledu Rimske konvencije na temelju Protokola br. 1 te konvencije, koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2004. Naime, na temelju članka 2. točke (a) tog Protokola, Hof van Cassatie može se obratiti Sudu radi donošenja prethodne odluke o pitanju koje se pojavilo u predmetu pred njim, a koje se odnosi na tumačenje odredbi Rimske konvencije.
28 S druge strane, bez obzira na činjenicu da se o pitanju nadležnosti za postupanje u glavnom postupku raspravljalo pred prvostupanjskim i žalbenim sudom, sud koji je uputio zahtjev obratio se Sudu samo s jednim pitanjem u pogledu prava koje se primjenjuje na ugovor, smatrajući se dakle nadležnim za rješavanje spora na temelju članka II. stavka 3. Konvencije o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka, potpisane u New Yorku 10. lipnja 1958. U tom pogledu valja podsjetiti da je prema ustaljenoj sudskoj praksi isključivo na nacionalnom sudu pred kojim je pokrenut postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da ocijeni, uvažavajući posebnosti predmeta, nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu (presuda od 19. srpnja 2012., Garkalns, C‑470/11, t. 17. i navedena sudska praksa). Stoga Sud namjerava odgovoriti na postavljeno pitanje ne dovodeći u pitanje sudsku nadležnost.
29 Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti pita treba li članak 3. i članak 7. stavak 2. Rimske konvencije tumačiti na način da pravo države članice koje pruža minimalnu zaštitu propisanu Direktivom 86/653, a koje su izabrale stranke ugovora o trgovačkom zastupanju, sud sa sjedištem u drugoj državi članici kod kojeg je podnesena tužba može odbiti primijeniti u korist lex fori u slučajevima obrazloženja prisilnim karakterom pravila koja uređuju položaj samozaposlenih trgovačkih zastupnika u pravnom poretku te države članice.
30 U tom pogledu valja istaknuti da, iako se pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev ne odnosi na ugovor o prodaji ili kupnji robe, nego na ugovor o zastupanju o pružanju usluge pomorskog prijevoza, tako da se Direktivom 86/653 ne može izravno uređivati predmetna situacija iz glavnog postupka, ipak ostaje činjenica da je belgijski zakonodavac pri prijenosu odredbi te direktive u unutarnje pravo odlučio jednako postupati s tim dvjema vrstama situacija (vidjeti po analogiji presude od 16. ožujka 2006., Poseidon Chartering, C‑3/04, Zb., str. I‑2505., t. 17., i od 28. listopada 2010., Volvo Car Germany, C‑203/09, Zb., str. I‑10721., t. 26.). Osim toga, kao što je navedeno u točki 24. ove presude, bugarski zakonodavac također je odlučio primijeniti pravila direktive na trgovačkog zastupnika ovlaštenog za posredovanje i sklapanje poslova, kao što je onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku.
31 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, kada nacionalno zakonodavstvo situacije koje su u cijelosti unutarnje uređuje na jednak način kao i pravo Unije kako bi se izbjegla diskriminacija ili eventualno narušavanje tržišnog natjecanja, postoji jasan interes da se, radi izbjegavanja budućih različitih tumačenja, odredbe ili pojmovi koji su preuzeti iz prava Unije tumače na jednak način bez obzira na okolnosti u kojima se primjenjuju (vidjeti u tom smislu presudu od 17. srpnja 1997., Leur‑Bloem, C‑28/95, Zb., str. I‑4161., t. 32., kao i gore navedenu presudu Poseidon Chartering, t. 16. i navedenu sudsku praksu).
32 U tim se okolnostima postavlja pitanje može li nacionalni sud u skladu s člankom 7. stavkom 2. Rimske konvencije odbiti primijeniti pravo države članice koje su izabrale ugovorne strane i kojim se prenose obvezujuće odredbe prava Unije, i to u korist prava druge države članice, prava države u kojoj se vodi postupak, koje se u tom pravnom poretku kvalificira kao prisilno.
33 Prema mišljenju NMB‑a, ne može se smatrati da Zakon o ugovoru o trgovačkom zastupanju „prisilno uređuje” glavni postupak, u smislu članka 7. stavka 2. Rimske konvencije, jer se taj spor odnosi na područje obuhvaćeno Direktivom 86/653 i jer je pravo koje su stranke izabrale upravo pravo druge države članice Unije koja je također prenijela tu direktivu u svoj unutarnji pravni poredak. Tako se, prema mišljenju NMB‑a, načelima autonomije volje stranaka i pravne sigurnosti protivi to da se, u okolnostima kao što su one u glavnom postupku, bugarsko pravo odbije primijeniti u korist belgijskog prava.
34 Belgijska vlada pak tvrdi da odredbe Zakona o ugovoru o trgovačkom zastupanju imaju prisilni karakter i da se mogu kvalificirati kao prisilne norme. U tom pogledu ta vlada ističe da je tim zakonom, iako je donesen kao mjera za prenošenje Direktive 86/653, pojmu „trgovački zastupnik” dodijeljen širi doseg od onog iz te direktive jer se navedeni zakon odnosi na svakog trgovačkog zastupnika ovlaštenog za „posredovanje i eventualno sklapanje posla”. Belgijska vlada također je u svojim očitovanjima ustrajala na činjenici da su tim istim zakonom proširene mogućnosti plaćanja odštete trgovačkom zastupniku u slučaju raskida ugovora, zbog čega bi u glavnom postupku trebalo presuditi upravo s obzirom na belgijsko pravo.
35 Europska komisija u biti tvrdi da je jednostrano pozivanje neke države na prisilna pravila u svakom slučaju protivno načelima na kojima se temelji Rimska konvencija, osobito temeljnom pravilu da prevladava pravo koje su u ugovoru izabrale stranke, ako se radi o pravu države članice koja je u svoj unutarnji pravni poredak uključila predmetne prisilne norme prava Unije. Stoga države članice ne smiju postupati protivno tom temeljnom načelu i svoja nacionalna pravila sustavno kvalificirati kao prisilna, osim ako se izričito odnose na važan interes.
36 Sud je već imao priliku presuditi da je cilj Direktive 86/653 uskladiti pravo država članica u pogledu pravnih odnosa između stranaka ugovora o trgovačkom zastupanju (presude od 30. travnja 1998., Bellone, C‑215/97, Zb., str. I‑2191., t. 10.; od 23. ožujka 2006., Honyvem Informazioni Commerciali, C‑465/04, Zb., str. I‑2879., t. 18., i od 26. ožujka 2009., Semen, C‑348/07, Zb., str. I‑2341., t. 14.).
37 Naime, iz druge uvodne izjave te direktive proizlazi da se mjerama usklađivanja propisanima tom direktivom žele, među ostalim, ukinuti ograničenja provođenju djelatnosti trgovačkog zastupnika, ujednačiti uvjeti tržišnog natjecanja unutar Unije i povećati sigurnost trgovačkih poslova (presuda od 9. studenoga 2000., Ingmar, C‑381/98, Zb., str. I‑9305., t. 23.).
38 Iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da, među ostalim, nacionalne odredbe kojima se valjanost ugovora o zastupanju uvjetuje upisom trgovačkog zastupnika u za to predviđen registar mogu u znatnoj mjeri spriječiti sklapanje i izvršavanje ugovora o zastupanju između stranaka u različitim državama članicama te su stoga, s tog stajališta, protivne ciljevima Direktive 86/653 (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Bellone, t. 17.).
39 U tom pogledu članci 17. i 18. te direktive imaju odlučujuću važnost jer definiraju razinu zaštite za koju zakonodavac Unije smatra da ju je razumno dodijeliti trgovačkim zastupnicima u okviru uspostave jedinstvenog tržišta.
40 Kao što je Sud već presudio, sustav koji je u tu svrhu uspostavljen Direktivom 86/653 ima prisilni karakter. Naime, članak 17. te direktive obvezuje države članice da uspostave mehanizam obeštećenja trgovačkih zastupnika nakon raskida ugovora. Iako se tim člankom državama članicama nudi izbor između sustava odštete i sustava naknade štete, člancima 17. i 18. navedene direktive utvrđuje se precizni okvir unutar kojeg države članice raspolažu marginom prosudbe pri izboru načina izračuna odštete ili naknade štete koje treba dodijeliti. Osim toga, u skladu s člankom 19. iste direktive, stranke ne mogu odstupati od tih odredbi na štetu trgovačkog zastupnika prije isteka ugovora o zastupanju (gore navedena presuda Ingmar, t. 21.).
41 Što se tiče pitanja može li nacionalni sud odbiti primjenu prava koje su izabrale stranke u korist svojeg nacionalnog prava kojim se prenose članci 17. i 18. Direktive 86/653, valja uputiti na članak 7. Rimske konvencije.
42 Valja podsjetiti da se u članku 7. te konvencije, naslovljenom „Prisilne norme”, u njegovu stavku 1. navode prisilne norme inozemnog prava, a u članku 2. tog istog članka prisilne norme države u kojoj se vodi postupak.
43 Tako se člankom 7. stavkom 1. navedene konvencije državi u kojoj se vodi postupak omogućuje da umjesto prava koje se primjenjuje na ugovor primijeni prisilne norme prava druge države s kojom je situacija u bliskoj vezi. Kod odlučivanja o primjeni tih prisilnih normi, u obzir se uzima njihova priroda i svrha, kao i posljedice njihove primjene odnosno neprimjene.
44 Članak 7. stavak 2. iste konvencije pak omogućuje primjenu prava države u kojoj se vodi postupak u situaciji kada je njihova primjena prinudna bez obzira na pravo koje se inače primjenjuje na ugovor.
45 Iz prethodno navedenog proizlazi da, na temelju članka 7. stavka 1. Rimske konvencije, nacionalni sud može primijeniti prisilne norme inozemnog prava samo u izričito predviđenim okolnostima, dok se člankom 7. stavkom 2. te konvencije izričito ne predviđaju posebne pretpostavke za primjenu prisilnih normi prava države u kojoj se vodi postupak.
46 Međutim, valja istaknuti da mogućnost pozivanja na postojanje prisilnih pravila na temelju članka 7. stavka 2. Rimske konvencije ne utječe na obvezu država članica da osiguraju usklađenost tih pravila s pravom Unije. Naime, u skladu sa sudskom praksom Suda, nacionalnim normama moraju se poštovati odredbe ugovora, unatoč tomu što pripadaju kategoriji prisilnih normi, inače bi se njima povrijedile nadređenost i ujednačena primjena prava Unije. Razlozi na kojima se temelje takva nacionalna zakonodavstva mogu se uzeti u obzir u pravu Unije samo kao iznimke od sloboda koje su izričito predviđene Ugovorom i, ako je potrebno, kao važni razlozi u općem interesu (presuda od 23. studenoga 1999., Arblade i dr., C‑369/96 i C‑376/96, Zb., str. I‑8453., t. 31.).
47 U tom pogledu valja podsjetiti da se kvalifikacija nacionalnih odredbi kao prisilnih normi, koju vrši država članica, odnosi na odredbe čije se poštovanje smatra ključnim za zaštitu političkog, socijalnog ili gospodarskog ustroja predmetne države članice, i to u mjeri da ih treba poštovati svaka osoba koja se nalazi na državnom području navedene države članice, odnosno da se primjenjuju na svaki pravni odnos u toj državi članici (gore navedena presuda Arblade i dr., t. 30, kao i presuda od 19. lipnja 2008., Komisija/Luksemburg, C‑319/06, Zb., str. I‑4323., t. 29.).
48 To je tumačenje također u skladu s tekstom članka 9. stavka 1. Uredbe Rim I, koja se ipak ne primjenjuje ratione temporis na glavni postupak. Naime, u skladu s tim člankom, prevladavajuće obvezne odredbe su odredbe čije se poštovanje smatra ključnim u državi za zaštitu njezinih javnih interesa, poput političkog, socijalnog ili gospodarskog ustroja, u mjeri u kojoj ih je moguće primijeniti na bilo koju situaciju koju obuhvaćaju, bez obzira na pravo koje je inače mjerodavno za ugovor na temelju te uredbe.
49 Stoga, da bi se načelu autonomije volje ugovornih strana, koje je kamen temeljac Rimske konvencije, ponovljen u Uredbi Rim I, dao puni učinak, u skladu s člankom 3. stavkom 1. Rimske konvencije valja osigurati poštovanje slobodnog izbora tih stranaka u pogledu prava koje se primjenjuje u okviru njihova ugovornog odnosa, tako da iznimku u pogledu postojanja „prisilne norme” u smislu zakonodavstva predmetne države članice, navedenu u članku 7. stavku 2. te konvencije, treba usko tumačiti.
50 Također je na nacionalnom sudu da u okviru svoje ocjene o tome ima li nacionalno pravo, kojim namjerava zamijeniti pravo koje su ugovorne strane izričito izabrale, karakter „prisilne norme”, uzme u obzir ne samo točan sadržaj tog prava, nego i opću strukturu i sve okolnosti u kojima je navedeno pravo doneseno kako bi se moglo zaključiti da ima prisilni karakter, ako je očito da ga je nacionalni zakonodavac donio kako bi zaštitio interes koji predmetna država članica smatra ključnim. Kao što je istaknula Komisija, to bi mogao biti slučaj kada prenošenje u državu u kojoj se vodi postupak, proširenjem područja primjene direktive ili izborom šire upotrebe margine prosudbe koju Komisija dopušta, pruža širu zaštitu trgovačkih zastupnika na temelju posebnog interesa koji država članica priznaje toj kategoriji državljana.
51 Međutim, u okviru te ocjene i kako se ne bi ugrozili ni učinak usklađivanja koji se želi postići Direktivom 86/653 ni ujednačena primjena Rimske konvencije na razini Unije, valja uzeti u obzir činjenicu da, za razliku od ugovora u predmetu u kojem je donesena gore navedena presuda Ingmar, u kojem je bila odbijena primjena prava treće zemlje, u okviru glavnog postupka pravo čija bi se primjena trebala odbiti u korist prava države u kojoj se vodi postupak jest pravo druge države članice kojim je, prema mišljenju svih intervenijenata i suda koji je uputio zahtjev, Direktiva 86/653 pravilno prenesena.
52 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 3. i članak 7. stavak 2. Rimske konvencije treba tumačiti na način da pravo države članice Europske unije koje pruža minimalnu zaštitu propisanu Direktivom 86/653, a koje su izabrale stranke ugovora o trgovačkom zastupanju, sud sa sjedištem u drugoj državi članici kod kojeg je podnesena tužba može odbiti primijeniti u korist lex fori u slučajevima obrazloženja prisilnim karakterom pravila koja uređuju položaj samozaposlenih trgovačkih zastupnika u pravnom poretku te države članice, samo ako sud kojem je tužba podnesena detaljno utvrdi da je zakonodavac države suda lex fori u okviru prenošenja ove direktive smatrao nužnim trgovačkom zastupniku u predmetnom pravnom poretku pružiti zaštitu koja premašuje onu koja je predviđena navedenom direktivom, uzimajući pritom u obzir narav i predmet tih prisilnih odredbi.
Troškovi
53 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:
Članak 3. i članak 7. stavak 2. Konvencije o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze, otvorene za potpisivanje u Rimu 19. lipnja 1980. treba tumačiti tako da pravo države članice Europske unije koje pruža minimalnu zaštitu propisanu Direktivom Vijeća 86/653/EEZ od 18. prosinca 1986. o usklađivanju prava država članica u vezi samozaposlenih trgovačkih zastupnika, a koje su izabrale stranke ugovora o trgovačkom zastupanju, sud sa sjedištem u drugoj državi članici kod kojeg je podnesena tužba može odbiti primijeniti u korist lex fori u slučajevima obrazloženja prisilnim karakterom pravila koja uređuju položaj samozaposlenih trgovačkih zastupnika u pravnom poretku te države članice, samo ako sud kojem je tužba podnesena detaljno utvrdi da je zakonodavac države suda lex fori u okviru prenošenja ove direktive smatrao nužnim trgovačkom zastupniku u predmetnom pravnom poretku pružiti zaštitu koja premašuje onu koja je predviđena navedenom direktivom, uzimajući pritom u obzir narav i predmet tih prisilnih odredbi.
Potpisi