PRESUDA OPĆEG SUDA (žalbeno vijeće)

13. listopada 2015.(*)

„Žalba – Protužalba – Javna služba – Dužnosnici – Mirovine – Prijenos nacionalnih mirovinskih prava – Prijedlozi za priznavanje godina mirovinskog staža – Akt koji negativno ne utječe – Nedopuštenost tužbe – Članak 11. stavak 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju – Pravna sigurnost – Legitimna očekivanja – Jednako postupanje“

U predmetu T‑104/14 P,

povodom žalbe izjavljene protiv presude Službeničkog suda Europske unije (puni sastav) od 11. prosinca 2013., Verile i Gjergji/Komisija (F‑130/11, Zb. SS, EU:F:2013:195), radi ukidanja te presude,

Europska komisija, koju zastupaju J. Currall, G. Gattinara i D. Martin, u svojstvu agenata,

žalitelj,

a druge stranke u postupku su:

Marco Verile, sa stalnom adresom u Cadrezzateu (Italija),

i

Anduela Gjergji, sa stalnom adresom u Bruxellesu (Belgija),

koje su zastupali D. de Abreu Caldas, J.‑N. Louis i M. de Abreu Caldas, a zatim Louis i N. de Montigny, odvjetnici,

tužitelji u prvom stupnju,

OPĆI SUD (žalbeno vijeće),

u sastavu: M. Jaeger, predsjednik, H. Kanninen i D. Gratsias (izvjestitelj), suci,

tajnik: L. Grzegorczyk, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 6. svibnja 2015.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Europska komisija žalbom koju je podnijela na temelju članka 9. Priloga I. Statutu Suda Europske unije zahtijeva ukidanje presude Službeničkog suda Europske unije (puni sastav) od 11. prosinca 2013., Verile i Gjergji/Komisija (F‑130/11, Zb. SS, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:F:2013:195), kojom je Službenički sud poništio Komisijine „odluke“ od 19. i 20. svibnja 2011. upućene Andueli Gjergji odnosno Marcu Verileu.

 Činjenice iz kojih proizlazi spor, postupak u prvom stupnju i pobijana presuda

 Činjenice iz kojih proizlazi spor

2        Činjenice iz kojih proizlazi spor iznesene su u točkama 14. do 20. (u vezi s M. Verileom) i u točkama 21. do 27. (u vezi s A. Gjergji) pobijane presude.

3        Dana 17. studenoga 2009. M. Verile zatražio je prijenos mirovinskih prava koja je stekao u Luksemburgu prije stupanja u službu Komisije te su mu njezine službe 5. svibnja 2010. dostavile prvi prijedlog za priznavanje godina mirovinskog staža. U tom je prijedlogu bilo navedeno da mu na temelju ranijeg staža pripada sedam godina i devet mjeseci mirovinskog staža koji će mu se priznati u okviru mirovinskog sustava Europske unije. Njime je također bilo predviđeno da mu se isplati iznos koji predstavlja višak kapitalizirane vrijednosti i koji se ne može preračunati u godine mirovinskog staža.

4        M. Verile prihvatio je gorenavedeni prijedlog 7. rujna 2010., no 20. svibnja 2011. dostavljen mu je drugi prijedlog koji poništava i zamjenjuje prvi. Broj godina mirovinskog staža koji treba priznati u okviru mirovinskog sustava Unije u tom je drugom prijedlogu bio isti kao onaj u prvom, ali je bio smanjen višak kapitalizirane vrijednosti koji je trebalo isplatiti M. Verileu. Obrazloženje koje je Komisija navela kako bi opravdala tu izmjenu bilo je da je prvi prijedlog bio zasnovan na izračunu na temelju općih provedbenih odredbi članaka 11. i 12. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik), usvojenih Odlukom Komisije C(2004) 1588 od 28. travnja 2004., koja je objavljena u Upravnim obavijestima br. 60‑2004 od 9. lipnja 2004. (u daljnjem tekstu: OPO iz 2004.), i da je potreban novi izračun nakon donošenja Odluke Komisije C(2011) 1278 od 3. ožujka 2011. o općim provedbenim odredbama članaka 11. i 12. Priloga VIII. Pravilniku u vezi s prijenosom mirovinskih prava, koja je objavljena u Upravnim obavijestima br. 17‑2011 od 28. ožujka 2011. (u daljnjem tekstu: OPO iz 2011.).

5        M. Verile prihvatio je drugi prijedlog, ali je zatim podnio žalbu kojom je od tijela za imenovanje (u daljnjem tekstu: AIPN) zahtijevao da ga povuče i provede prijenos njegovih mirovinskih prava na temelju OPO‑a iz 2004. Odlukom od 19. kolovoza 2011. AIPN je odbio navedenu žalbu.

6        Kao i M. Verile, A. Gjergji je 1. srpnja 2009. zatražila prijenos mirovinskih prava koja je stekla u Belgiji prije stupanja u službu Unije te joj je dostavljen prvi prijedlog za priznavanje godina mirovinskog staža. U tom je prijedlogu bilo navedeno da joj pripada pet godina, pet mjeseci i dva dana mirovinskog staža koji će joj se priznati u okviru mirovinskog sustava Unije te je bilo predviđeno da joj se višak kapitalizirane vrijednosti isplati. Ona je taj prvi prijedlog prihvatila 7. rujna 2010., ali joj je 19. svibnja 2011. dostavljen drugi prijedlog koji poništava i zamjenjuje prvi. U tom je drugom prijedlogu broj godina mirovinskog staža koji joj treba priznati u okviru mirovinskog sustava Unije smanjen na četiri godine, deset mjeseci i sedamnaest dana te njime više nije bio predviđen višak kapitalizirane vrijednosti za isplatu.

7        A. Gjergji taj je drugi prijedlog prihvatila, ali je zatim podnijela žalbu. Njezina je žalba također sadržavala zahtjev, utemeljen na članku 90. stavku 1. Pravilnika, kojim traži da se mirovinska prava koja je stekla u Belgiji prenesu na temelju prvog prijedloga. Odlukom od 22. kolovoza 2011. njezini su žalba i zahtjev odbijeni.

 Postupak u prvom stupnju i pobijana presuda

8        Dana 2. prosinca 2011. M. Verile i A. Gjergji podnijeli su tužbu Službeničkom sudu, upisanu pod oznakom F‑130/11, kojom su zahtijevali poništenje drugih prijedloga koje im je dostavila Komisija kao i odlukâ o odbijanju žalbi koje su podnijeli protiv tih prijedloga.

9        Nakon što je zaključio da odluke o odbijanju žalbi nemaju autonoman sadržaj i da bi, slijedom toga, tužbe trebalo smatrati usmjerenima samo protiv drugih prijedloga (točke 32. i 33. pobijane presude), Službenički sud ispitao je dopuštenost tužbe koju Komisija osporava i zaključio da je ona dopuštena. Tekst točaka 37. do 55. pobijane presude, u kojima je riječ o tom pitanju, glasi:

„37.      Valja prije svega podsjetiti da je cilj sustava prijenosa prava na mirovinu, kako je predviđen u članku 11. stavku 2. Priloga VIII. Pravilniku, koji omogućuje usklađeno djelovanje između nacionalnih sustava i mirovinskog sustava Unije, olakšati prelazak nacionalnih, javnih ili privatnih, kao i međunarodnih zaposlenika u službu Unije i osigurati Uniji najbolju mogućnost izbora kvalificiranog osoblja koje već ima prikladno radno iskustvo (rješenje Suda od 9. srpnja 2010., Ricci, C‑286/09 i C‑287/09, t. 28. i navedena sudska praksa).

38.      U tom kontekstu prvostupanjski sud posebno je bio u prilici navesti da su prijedlozi za priznanje godina mirovinskog staža koje se prenose na temelju sporazuma s dužnosnikom ‚odluke’ s dvostrukim učinkom: s jedne strane, da se očuvaju mirovinska prava stečena u nacionalnom sustavu mirovinskog osiguranja u korist predmetnog dužnosnika i u skladu s pravnim sustavom iz kojeg potječu i, s druge strane, da se u pravnom sustavu Unije, pod pretpostavkom da se ostvare određeni dodatni uvjeti, osigura da se ta prava uračunaju u mirovinski sustav Unije (presuda prvostupanjskog suda od 18. prosinca 2008., Belgija i Komisija/Genette, T‑90/07 P i T‑99/07 P, t. 91. i navedena sudska praksa).

39.      Također, Službenički je sud već presudio da su prijedlozi za priznanje godina mirovinskog staža jednostrani akti, ne traže da nadležna institucija donese neku drugu mjeru i nanose štetu zainteresiranom dužnosniku. U suprotnom, ti se akti kao takvi ne bi mogli pobijati u sporu ili bi se protiv njih mogla podnijeti žalba i tužba, ali samo nakon donošenja daljnje odluke glede koje nije određen rok donošenja i koju donosi drugo tijelo, a ne AIPN. Ta analiza ne bi poštovala dužnosnikova prava na djelotvornu sudsku zaštitu ni zahtjeve pravne sigurnosti koji su sadržani u pravilima Pravilnika koja se odnose na rokove (rješenje Službeničkog suda od 10. listopada 2007., Pouzol/Revizorski sud, F‑17/07, t. 52. i 53.).

40.      Konačno, takvo je pravno stajalište također potvrđeno u presudi Službeničkog suda od 11. prosinca 2012., Cocchi i Falcione/Komisija (F‑122/10, protiv koje je podnesena žalba povodom koje se vodi postupak trenutačno u tijeku pred Općim sudom, predmet T‑103/13 P, t. 37. do 39.) u kojoj je Službenički sud presudio da je prijedlog za priznanje godina mirovinskog staža akt koji je nanio štetu dužnosniku na kojeg se odnosi.

41.      Na kraju, iz sudske prakse navedene u točkama 38. do 40. ove presude proizlazi da je prijedlog za priznanje godina mirovinskog staža, koji nadležne službe Komisije dostavljaju na suglasnost dužnosniku u okviru upravnog postupka koji se sastoji od više stadija opisanih u točki 35. ove presude, jednostrani akt koji se može odvojiti od postupovnog okvira u kojemu je nastao i koji je donesen na temelju pripadajuće ovlasti dodijeljene instituciji na temelju zakona, s obzirom na to da neposredno proizlazi iz pojedinačnog prava koje je na temelju članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku dano dužnosnicima ili službenicima prilikom njihova stupanja u službu Unije.

42.      Izvršenje te pripadajuće ovlasti zapravo obvezuje Komisiju da donese prijedlog za priznanje mirovinskog staža na temelju relevantnih podataka koje je dužna pribaviti od nacionalnih ili međunarodnih tijela, i to u okviru usklađenog djelovanja i lojalne suradnje međunarodnih tijela i njezinih službi. Stoga se ne može smatrati da takvim prijedlogom za priznanje godina mirovinskog staža službe institucije izražavaju „običnu namjeru“ izvješćivanja predmetnog dužnosnika kako bi dobile njegov pristanak kao i uplatu kapitalizirane vrijednosti koja omogućuje da se pristupi priznanju mirovinskog staža. Suprotno tome, takav prijedlog predstavlja nužan angažman institucije da pristupi pravilnom i stvarnom izvršenju prava na prijenos mirovinskih prava dužnosnika kojim se on koristi podnoseći zahtjev za prijenos. Prijenos kapitalizirane vrijednosti u mirovinski sustav Unije u odnosu na njega predstavlja izvršenje različite obveze nacionalnih ili međunarodnih tijela, što je nužno za dovršetak cjelokupnog postupka prijenosa mirovinskih prava u mirovinski sustav Unije.

43.      Također, izvršavanje ovlasti koja je vezana za cilj provedbe članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku obvezuje Komisiju da primijeni svu potrebnu pažnju kako bi se omogućilo dužnosniku koji je podnio zahtjev za provedbu članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku da izrazi svoj pristanak u odnosu na prijedlog za priznanje godina mirovinskog staža s punim poznavanjem slučaja kako u odnosu na elemente koji su potrebni za obračun i utvrđenje broja godina mirovinskog staža koje će mu se priznati tako i u odnosu na pravila koja su na snazi ‚u vrijeme podnošenja zahtjeva za prijenos’ i koja uređuju načine obračuna, kako to proizlazi iz izričaja članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku, koji predviđa da institucija za koju dužnosnik radi ‚na određeno vrijeme’, na temelju općih provedbenih odredbi, uzimajući u obzir osnovnu plaću, dob dužnosnika te devizni tečaj na datum podnošenja zahtjeva za prijenos, utvrđuje ‚broj godina mirovinskog staža’.

44.      Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je prijedlog za priznanje godina mirovinskog staža akt koji nanosi štetu dužnosniku koji je podnio zahtjev za prijenos svojih mirovinskih prava.

45.      Takav je zaključak također u skladu s navodima izloženima dalje u tekstu.

46.      Kao prvo, potvrđujući raniju praksu koja je izražena u tekstu prijedloga za priznanje godina mirovinskog staža, OPO iz 2011. u članku 8. sada izrijekom predviđa da je jednom izražen dužnosnikov pristanak u odnosu na prijedlog za priznanje godina mirovinskog staža ‚neopoziv’. Neopozivost jednom danog dužnosnikova pristanka opravdana je samo ako je Komisija, sa svoje strane, pružila zainteresiranoj osobi prijedlog čiji je sadržaj obračunat i sastavljen s potrebnom pažnjom i koji obvezuje Komisiju u tom smislu da u slučaju dužnosnikova pristanka po toj osnovi postupa u postupku prijenosa.

47.      Kao drugo, prijedlog za priznanje godina mirovinskog staža u načelu se izrađuje na temelju istog načina obračuna kao i onaj koji se primjenjuje u vrijeme kada je cjelokupna kapitalizirana vrijednost konačno prenesena u sustav mirovinskog osiguranja Unije iz nacionalnih ili međunarodnih mirovinskih fondova iz kojih je nastala.

48.      Ako je to slučaj, ono što se najviše može izmijeniti u razdoblju od datuma podnošenja prijedloga za priznanje godina mirovinskog staža do datuma zaprimanja uplate konačno prenesene kapitalizirane vrijednosti jest visina iznosa o kojem se radi, odnosno iznos kapitalizirane vrijednosti koji se može prenijeti ažuriran na stvarni datum podnošenja zahtjeva za prijenos može biti različit od iznosa kapitalizirane vrijednosti na datum kada je stvarno prenesen zbog promjena, primjerice, kamatne stope. I u tom slučaju, koji se odnosi samo na prijenose kapitaliziranih vrijednosti u valutama koje nisu euro, na obje vrijednosti primjenjuje se isti način obračuna.

49.      Kao treće, stajalište Komisije da samo odluka o priznanju godina mirovinskog staža koja se donosi nakon zaprimanja uplate prenesene kapitalizirane vrijednosti nanosi štetu predmetnom dužnosniku u suprotnosti je s ciljem upravnog postupka za prijenos prava na mirovinu. Cilj je tog postupka omogućiti predmetnom dužnosniku da odluči, na temelju potpunog poznavanja slučaja i prije konačnog prijenosa kapitalizirane vrijednosti koja odgovara svim njegovim doprinosima u mirovinski sustav Unije, ako je to za njega povoljnije, da kumulira svoja ranija mirovinska prava s onima koja će steći kao dužnosnik Unije ili, suprotno, da zadrži svoja prava u nacionalnom pravnom sustavu (vidjeti gore navedenu presudu Belgija i Komisija/Genette, t. 91.). Stajalište Komisije zapravo bi obvezivalo predmetnog dužnosnika da pobija način na koji su službe Komisije obračunale broj godina mirovinskog staža na koje ima pravo samo nakon što su nacionalni ili međunarodni mirovinski fondovi nastanka konačno prenijeli Komisiji kapitaliziranu vrijednost, što bi praktično poništilo samu bit prava koje je dužnosniku dano na temelju članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku da izabere hoće li prenijeti svoja mirovinska prava ili ih zadržati u nacionalnim ili međunarodnim mirovinskim fondovima u kojima su nastala.

50.      Konačno, kao četvrto, nije osnovano, kako to smatra Komisija, da su prijedlozi za priznanje godina mirovinskog staža samo pripremni akti zbog toga što članak 11. stavak 2. Priloga VIII. Pravilniku nalaže da se obračun godina mirovinskog staža obavi na temelju ‚prenesene kapitalizirane vrijednosti’.

51.      U odnosu na to valja najprije podsjetiti da iz izričaja članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku proizlazi da predmetna institucija najprije ‚utvrđuje’ broj godina mirovinskog staža ‚na temelju općih provedbenih odredbi uzimajući u obzir osnovnu plaću i dob dužnosnika te devizni tečaj na datum podnošenja zahtjeva za prijenos’ te da nakon toga tako utvrđen broj godina mirovinskog staža uzima u obzir u okviru mirovinskog sustava Unije ‚na temelju prenesene kapitalizirane vrijednosti’.

52.      Taj je izričaj isti kao i oni iz članka 7. OPO‑a iz 2004. i iz članka 7. OPO‑a iz 2011. Izričaji tih članaka zapravo određuju, u njihovom stavku 1., da se broj godina mirovinskog staža koje valja uzeti u obzir obračunava ‚na temelju prenosivog iznosa koji odgovara stečenim pravima […], nakon što se odbije iznos koji predstavlja povećanje vrijednosti od datuma podnošenja zahtjeva za prijenos do stvarnog datuma prijenosa’.

53.      U stavku 2. članka 7. OPO‑a iz 2004. kao i OPO‑a iz 2011. navodi se da se broj godina mirovinskog staža koji valja uzeti u obzir ‚nakon toga obračunava […] na temelju prenesenog iznosa’, u skladu s matematičkom formulom koja je sadržana u prvom podstavku istog stavka.

54.      Iz gore navedenih odredbi stoga proizlazi da su prijedlozi za priznanje godina mirovinskog staža obračunati na temelju iznosa koji se može prenijeti na dan zaprimanja zahtjeva, kako ih nacionalna i međunarodna tijela dostavljaju Komisiji, s time da valja odbiti, ako je to slučaj, iznos koji predstavlja povećanje vrijednosti kapitala od datuma zaprimanja zahtjeva do datuma stvarnog prijenosa, i ta novčana razlika ne može biti na teret mirovinskog sustava Unije.

55.      Iz svega navedenog proizlazi da su drugi prijedlozi za priznanje godina mirovinskog staža akti koji nanose štetu i da su stoga zahtjevi za poništenje dopušteni.“

10      Službenički sud zatim je zajedno ispitao prvi i drugi tužbeni razlog kojima su, kako je smatrao taj sud (točka 72. pobijane presude), tužitelji u biti isticali prigovor nezakonitosti članka 9. OPO‑a iz 2011. jer predviđa retroaktivnu primjenu OPO‑a iz 2011. na zahtjeve za prijenos mirovinskih prava koji su, kao i zahtjevi M. Verilea i A. Gjergji, podneseni nakon 1. siječnja 2009.

11      Službenički sud zaključio je da je gorenavedeni prigovor nezakonitosti osnovan (točka 108. pobijane presude) te da, slijedom toga, prvi prijedlozi upućeni M. Verileu i A. Gjergji nisu nezakoniti i stoga nisu mogli biti stavljeni izvan snage od trenutka kad je OPO iz 2004. bio primjenjiv na zahtjeve za prijenos mirovinskih prava koje su podnijeli M. Verile i A. Gjergji (točke 109. i 110. pobijane presude). Službenički sud stoga je poništio Komisijine „odluke“ od 19. i 20. svibnja 2011. koje su bile upućene A. Gjergji odnosno M. Verileu.

 Postupak pred Općim sudom i zahtjevi stranaka

12      Komisija je ovu žalbu podnijela podneskom koji je tajništvu Općeg suda dostavljen 17. veljače 2014. Dana 5. svibnja 2014. M. Verile i A. Gjergji podnijeli su odgovor na žalbu.

13      Pisani postupak zaključen je 8. rujna 2014.

14      Dopisom od 16. rujna 2014. M. Verile i A. Gjergji uputili su obrazloženi zahtjev na temelju članka 146. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991., kako bi bili saslušani u okviru usmenog dijela postupka.

15      Na temelju izvještaja suca izvjestitelja Opći sud (žalbeno vijeće) odlučio je otvoriti usmeni postupak. Nakon što su stranke saslušane predsjednik žalbenog vijeća naložio je rješenjem od 13. travnja 2015. spajanje ovog predmeta i predmetâ T‑103/13 P, Komisija/Cocchi i Falcione i T‑131/14 P, Teughels/Komisija u svrhu usmenog postupka i presude.

16      U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člancima 64. i 144. Poslovnika od 2. svibnja 1991. Opći sud pozvao je Komisiju da odgovori na određena pitanja te da podnese određene dokumente. Komisija je na te zahtjeve odgovorila u za to određenim rokovima.

17      Na raspravi 6. svibnja 2015. Opći sud saslušao je izlaganja i odgovore stranaka na pitanja koja im je postavio.

18      Rješenjem od 8. lipnja 2015. Opći sud (žalbeno vijeće) naložio je ponovno otvaranje usmenog postupka. U okviru mjere upravljanja usmenim postupkom Opći sud pozvao je stranke da zauzmu stajalište o mogućem spajanju ovog predmeta i predmetâ T‑103/13 P i T‑131/14 P, u svrhu presude.

19      Nakon što su stranke saslušane ovaj je predmet odlukom od 7. srpnja 2015. spojen s predmetima T‑103/13 P i T‑131/14 P. Odlukom od istoga dana Opći sud zaključio je usmeni postupak.

20      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        ukine pobijanu presudu,

–        naloži svakoj stranci snošenje vlastitih troškova žalbenog postupka,

–        naloži M. Verileu i A. Gjergji snošenje troškova postupka pred Službeničkim sudom.

21      M. Verile i A. Gjergji od Općeg suda zahtijevaju da:

–        odbije žalbu,

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

 O žalbi

22      U prilog svojoj žalbi Komisija ističe četiri žalbena razloga. Prvi žalbeni razlog temelji se na „povredi pojma akta koji negativno utječe“ i njime Komisija u biti Službeničkom sudu prigovara da je počinio pogrešku koja se tiče prava jer je presudio da je tužba koju su podnijeli M. Verile i A. Gjergji dopuštena. Drugi žalbeni razlog temelji se na tome da je Službenički sud zasnovao pobijanu presudu na tužbenom razlogu koji je ispitao po službenoj dužnosti i koji nije bio predmet kontradiktorne rasprave. Treći žalbeni razlog temelji se na pogreškama koje se tiču prava u tumačenju članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku i odredbi koje se odnose na prijenos mirovinskih prava koja je dužnosnik stekao prije stupanja u službu Unije. Konačno, četvrti žalbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava jer je Službenički sud zaključio da su prava M. Verilea i A. Gjergji već bila „u cijelosti nastala“ u trenutku stupanja na snagu OPO‑a iz 2011.

23      Valja najprije ispitati prvi žalbeni razlog.

24      Komisija u biti ističe da je zbog pogreške koja se tiče prava Službenički sud zaključio da prijedlog za priznavanje godina mirovinskog staža, koji je institucija uputila svojem dužnosniku ili službeniku u okviru primjene članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku, predstavlja akt koji negativno utječe. Prema mišljenju Komisije, takav prijedlog predstavlja međumjeru čiji je cilj pripremiti odluku kojom se prava koja je zainteresirana osoba stekla u okviru drugog sustava prenose u mirovinski sustav Unije. Iz toga bi proizašlo da ni akt kojim se povlači taj prijedlog ne predstavlja akt koji negativno utječe te stoga ne bi mogao biti predmet zahtjeva za poništenje. U prilog svojem stajalištu Komisija iznosi nekoliko argumenata kojima opovrgava različita razmatranja koja je Službenički sud iznio u prilog svojoj tezi.

25      M. Verile i A. Gjergji osporavaju tu argumentaciju. Oni tvrde da je prijedlog za priznavanje godina mirovinskog staža zaista akt koji negativno utječe jer je sličan „ponudi“ u nacionalnom pravu koja postaje neopoziva od trenutka kad je u skladu s primjenjivim pravom. Prema njihovu mišljenju, takav prijedlog predstavlja „obvezu koja proizlazi iz provedbe prava koje dužnosnik ima u skladu s Pravilnikom“.

26      Oni dodaju da se tim prijedlogom mijenja pravna situacija predmetnoga dužnosnika jer je on temelj za utvrđivanje svih parametara za izračun kapitalizirane vrijednosti i odgovarajućeg broja godina mirovinskog staža. Naposljetku, oni tvrde da bi, ako bi Komisijino stajalište bilo prihvaćeno, predmetni dužnosnik bio lišen prava na djelotvoran pravni lijek.

27      Valja podsjetiti da je, u skladu s člankom 91. stavkom 1. Pravilnika o osoblju, Sud Europske unije nadležan u svim sporovima između Unije i svake osobe na koju se Pravilnik o osoblju primjenjuje, koji se odnose na zakonitost akta kojim je dotična osoba oštećena.

28      Iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da se aktima koji negativno utječu mogu smatrati samo oni akti koji stvaraju obvezne pravne učinke koji izravno i neposredno utječu na pravnu situaciju zainteresiranih osoba tako što je značajno mijenjaju (vidjeti presudu od 21. siječnja 1987., Stroghili/Revizorski sud, 204/85, Zb., EU:C:1987:21, t. 6. i navedenu sudsku praksu i presudu od 15. lipnja 1994., Pérez Jiménez/Komisija, T‑6/93, Zb. SS, EU:T:1994:63, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

29      Potrebno je stoga ispitati predstavlja li prijedlog za priznavanje godina mirovinskog staža – koji je dužnosniku ili službeniku dostavila njegova institucija nakon što joj je službenik, u skladu s člankom 11. stavkom 2. Priloga VIII. Pravilniku, podnio zahtjev za prijenos svojih mirovinskih prava stečenih u okviru drugog sustava u mirovinski sustav Unije – akt koji negativno utječe u smislu članka 91. stavka 1. Pravilnika.

30      U ovom slučaju valja utvrditi da, iako je Službenički sud u točki 40. pobijane presude podsjetio da je već presudio da je prijedlog za priznavanje godina mirovinskog staža akt koji negativno utječe na predmetnog dužnosnika, on nije naveo obvezne pravne učinke koji su od oblikovanja prijedloga utjecali na pravnu situaciju zainteresirane osobe.

31      Jedini navod nalazi se u točki 42. trećoj rečenici pobijane presude, u kojoj Službenički sud potvrđuje da prijedlog za priznavanje godina mirovinskog staža „predstavlja nužan angažman institucije da pristupi pravilnom i stvarnom izvršenju prava na prijenos mirovinskih prava dužnosnika kojim se on koristi podnoseći zahtjev za prijenos“.

32      Potrebno je, prema tome, ispitati, vodeći također računa o razmatranjima Službeničkog suda iz točke 31. ove presude, postižu li se prijedlogom za priznavanje godina mirovinskog staža obvezni pravni učinci koji izravno i neposredno utječu na pravnu situaciju osobe na koju se taj prijedlog odnosi te, u slučaju potvrdnog odgovora, utvrditi te učinke.

33      Na temelju članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju:

„Dužnosnik koji stupi u službu [Unije] nakon što je:

–        napustio službu državne uprave, nacionalne ili međunarodne organizacije,

ili

–        obavljao djelatnost u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe,

ima pravo, nakon što ga se imenuje na stalno radno mjesto, ali prije nego što ispuni uvjete za isplatu starosne mirovine u smislu članka 77. Pravilnika na to da se [Uniji] isplati kapitalizirana vrijednost mirovinskih prava koje je stekao na temelju tog prethodnog radnog odnosa, ažurirana na stvarni datum prijenosa.

U tom slučaju institucija za koju dužnosnik radi, uzimajući u obzir osnovnu plaću i dob dužnosnika te devizni tečaj na datum podnošenja zahtjeva za prijenos, utvrđuje na temelju općih provedbenih odredbi broj godina mirovinskog staža koji će mu se priznati u okviru mirovinskog sustava [Unije] s obzirom na prethodni staž i na temelju prenesene kapitalizirane vrijednosti, nakon što se odbije iznos koji predstavlja povećanje vrijednosti kapitala od datuma podnošenja zahtjeva za prijenos sredstava do stvarnog datuma prijenosa.

Dužnosnik može iskoristiti ovu mogućnost samo jedanput za pojedinu državu članicu i pojedini mirovinski fond.“

34      Valja primijetiti da se dio rečenice „na temelju općih provedbenih odredbi“ koji se pojavljuje u drugom podstavku te odredbe očito ne može shvatiti na način da na utvrđivanje broja godina mirovinskog staža koje će se zainteresiranoj osobi priznati nakon prijenosa njezinih mirovinskih prava stečenih u okviru drugog sustava u mirovinski sustav Unije izravno utječu opće provedbene odredbe koje je svaka institucija ovlaštena donijeti. Kao što na to upućuje i sam njihov naziv, opće provedbene odredbe predstavljaju akt opće primjene donesen na temelju članaka 11. i 12. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju.

35      Isto tako, članak 11. stavak 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju valja shvatiti u smislu da svaka institucija na temelju općih provedbenih odredbi određuje način izračuna broja godina mirovinskog staža koje će se priznati u mirovinskom sustavu Unije nakon prijenosa kapitalizirane vrijednosti pravâ koja je dužnosnik stekao u okviru drugog mirovinskog sustava. Taj se način izračuna mora temeljiti na parametrima navedenima u članku 11. stavku 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, odnosno na osnovnoj plaći svakog dužnosnika, njegovoj dobi te deviznom tečaju na datum podnošenja zahtjeva za prijenos.

36      Broj godina mirovinskog staža koji će se konkretno priznati svakom dužnosniku čija su mirovinska prava stečena u okviru drugog sustava prenesena u obliku kapitalizirane vrijednosti u mirovinski sustav Unije utvrđuje se zasebnim aktom kojim se način izračuna utvrđen u općim provedbenim odredbama primjenjuje na pojedinačni slučaj svakog dužnosnika.

37      Valja također podsjetiti da, kao što je Opći sud istaknuo u svojem rješenju od 14. prosinca 1993., Calvo Alonso‑Cortés/Komisija (T‑29/93, Zb., EU:T:1993:115, t. 46.), iz članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju proizlazi da institucija Unije ne može sama izvršiti prijenos mirovinskih prava koja je dužnosnik stekao u svojoj državi te broj godina mirovinskog staža koji će se uzeti u obzir u okviru njegova vlastita sustava s obzirom na prethodni staž može priznati i odrediti tek nakon što je predmetna država članica utvrdila načine prijenosa.

38      Naime, kao što je Službenički sud sam priznao u točki 42. pobijane presude, prijenos kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava stečenih u okviru drugog sustava „nuž[an je] za dovršetak cjelokupnog postupka prijenosa mirovinskih prava u mirovinski sustav Unije“.

39      Iz tih razmatranja, s jedne strane, proizlazi da institucija u kojoj je zaposlena zainteresirana osoba može utvrditi broj godina mirovinskog staža koji će se toj osobi priznati u mirovinskom sustavu Unije tek kad je izvršen prijenos kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava stečenih u okviru drugog sustava.

40      S druge strane, iz toga proizlazi da se taj mirovinski staž može zainteresiranoj osobi priznati samo i u mjeri u kojoj iz primjene načina izračuna predviđenog općim provedbenim odredbama koje je donijela dotična institucija proizlazi da taj mirovinski staž zaista odgovara kapitaliziranoj vrijednosti prenesenoj u mirovinski sustav Unije nakon što se, u skladu s člankom 11. stavkom 2. posljednjim podstavkom Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, odbije iznos koji predstavlja povećanje vrijednosti kapitala od datuma podnošenja zahtjeva za prijenos sredstava do stvarnog datuma prijenosa.

41      Drugim riječima, zainteresiranoj se osobi neće priznati godine mirovinskog staža koje ne odgovaraju stvarnoj kapitaliziranoj vrijednosti prenesenoj u mirovinski sustav Unije.

42      Konkretno, iz prethodnih razmatranja također proizlazi da kad institucija Unije na temelju članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju i općih odredaba donesenih radi njegove provedbe utvrđuje broj godina mirovinskog staža koji zainteresiranoj osobi valja priznati u mirovinskom sustavu Unije nakon prijenosa kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava stečenih u okviru drugog sustava, ona izvršava povezanu nadležnost i stoga ne raspolaže nikakvom marginom prosudbe.

43      Valja zatim analizirati postupak koji je potrebno slijediti u slučaju zahtjeva za prijenos mirovinskih prava stečenih u okviru drugog sustava u mirovinski sustav Unije, kako proizlazi kako iz primjenjivih odredbi tako i iz obrazloženja koja je Komisija dostavila u pogledu vlastite prakse.

44      Valja utvrditi da dostavljanje prijedloga za priznavanje godina mirovinskog staža nije izričito predviđeno člankom 11. stavkom 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju. Tom se odredbom predviđa samo zahtjev zainteresirane osobe, koji posljedično dovodi do isplate Uniji kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava koja je ta zainteresirana osobi stekla na temelju prethodnih radnih odnosa i, nakon te isplate, utvrđivanja na temelju načina predviđenih istom odredbom broja godina mirovinskog staža koje će se zainteresiranoj osobi priznati u okviru mirovinskog sustava Unije.

45      Ako je točke 42. i 43. pobijane presude potrebno shvatiti na način da članak 11. stavak 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju Komisiji daje „ovlast“ dostave prijedloga za priznavanje godina mirovinskog staža dužnosniku koji je podnio zahtjev za prijenos mirovinskih prava koja je stekao u okviru drugog sustava, valja primijetiti da ni iz članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju ni iz bilo koje druge odredbe ni bilo kojeg načela ne proizlazi da je institucija kojoj je zainteresirana osoba podnijela zahtjev za prijenos svojih mirovinskih prava njoj dužna dostaviti prijedlog u kojem je naveden broj dodatnih godina mirovinskog staža koje će postići eventualnim prijenosom.

46      Nadalje, obveza dostavljanja prijedloga radi prijenosa prethodno stečenih mirovinskih prava ne proizlazi ni iz OPO‑a iz 2004. ni iz OPO‑a iz 2011. Ni u jednom od tih dvaju tekstova koji se nalaze u spisu iz prvostupanjskog postupka dostavljenom Općem sudu u skladu s člankom 137. stavkom 2. Poslovnika od 2. svibnja 1991. nije predviđena dostava prijedloga za priznavanje godina mirovinskog staža dužnosniku ili službeniku koji je podnio zahtjev za prijenos svojih prethodno stečenih mirovinskih prava.

47      Stoga se čini da su praksu dostavljanja takvog prijedloga zainteresiranoj osobi Komisija i, po potrebi, ostale institucije Unije usvojile dobrovoljno. Očito je cilj te prakse da se dužnosniku ili službeniku koji je izrazio interes za potencijalni prijenos mirovinskih prava koja je stekao u okviru drugog sustava na temelju prethodnih radnih odnosa prije stupanja u službu Unije u mirovinski sustav Unije dostave informacije koje su mu potrebne kako bi na temelju potpunog poznavanja slučaja odlučio hoće li izvršiti taj prijenos.

48      U tom smislu, iz obrazloženja Komisije, sažetih u točki 35. pobijane presude i ponovljenih u očitovanjima pred Općim sudom, proizlazi da postupak prijenosa mirovinskih prava u sustav Unije u praksi podrazumijeva pet faza: prvu, zainteresirana osoba podnosi zahtjev za prijenos; drugu, nadležna Komisijina služba pribavlja informacije od predmetnoga vanjskog mirovinskog fonda o iznosu kapitalizirane vrijednosti koja bi se mogla prenijeti i, na temelju tih informacija, zainteresiranoj osobi dostavlja prijedlog; treću, zainteresirana osoba odbija ili prihvaća prijedlog za priznavanje godina mirovinskog staža; četvrtu, u slučaju da zainteresirana osoba prihvati prijedlog, Komisija traži i ostvaruje prijenos kapitalizirane vrijednosti Uniji; naposljetku, petu, ona donosi odluku o određivanju prava zainteresirane osobe. Prema njezinu mišljenju, upravo ta posljednja odluka predstavlja akt koji negativno utječe.

49      Iz toga proizlazi da je Komisija u praksi trima fazama postupka prijenosa predviđenima člankom 11. stavkom 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju (zahtjev zainteresirane osobe; prijenos kapitalizirane vrijednosti; utvrđivanje broja godina mirovinskog staža koje će se priznati) dodala dvije druge faze (prijedlog za priznavanje godina mirovinskog staža; zainteresirana osoba prihvaća prijedlog te istodobno odobrava prijenos). Ona time zainteresiranoj osobi daje mogućnost da u obliku „prijedloga“ dobije što preciznije informacije u pogledu opsega prava koja će joj se priznati u slučaju prijenosa prava koja je stekla u okviru drugog sustava u mirovinski sustav Unije. Time se zainteresiranoj osobi također omogućuje da, nakon što je dobila te informacije, okonča postupak koji je pokrenut njezinim zahtjevom, bez ikakvih posljedica za nju. Naime, taj se prijenos izvršava tek kad zainteresirana osoba nakon primitka prijedloga potvrdi da želi nastaviti s prijenosom prava koja je stekla u okviru drugog sustava.

50      Valja utvrditi da se pravna situacija zainteresirane osobe nije promijenila nakon dostavljanja prijedloga za priznavanje godina mirovinskog staža. Naime, kao što je već istaknuto u točkama 39. do 41. ove presude, zainteresiranoj se osobi ne mogu priznati godine mirovinskog staža dok kapitalizirana vrijednost mirovinskih prava stečenih u drugom sustavu nije prenesena u mirovinski sustav Unije. Međutim, u trenutku dostavljanja prijedloga zainteresiranoj osobi taj prijenos još nije bio izvršen. Komisija zahtijeva prijenos kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava koja je zainteresirana osoba stekla u okviru predmetnoga vanjskog mirovinskog fonda u mirovinski sustav Unije tek nakon što zainteresirana osoba po primitku prijedloga pristane na nastavak postupka prijenosa.

51      Kvalificiranje prijedloga Komisije kao „angažmana“, kao što je Službenički sud naveo u točki 42. pobijane presude, ne može dovesti do drukčijeg zaključka. Prema mišljenju Službeničkog suda, prijedlog za priznanje godina mirovinskog staža predstavlja „nužan angažman institucije da pristupi pravilnom i stvarnom izvršenju prava na prijenos mirovinskih prava dužnosnika kojim se on koristi podnoseći zahtjev za prijenos“.

52      Međutim, kao što Komisija pravilno ističe, obveza predmetne institucije da pravilno provede pravo na prijenos mirovinskih prava predviđeno člankom 11. stavkom 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju izravno proizlazi iz teksta te posljednje odredbe. Kad bi prijedlog za priznavanje godina mirovinskog staža trebalo tumačiti kao „angažman“ u smislu koji navodi Službenički sud, predmetna institucija bi se obvezala samo pravilno primijeniti članak 11. stavak 2. Prilog VIII. Pravilniku o osoblju i opće provedbene odredbe na situaciju u kojoj se nalazi zainteresirana osoba. Međutim, ta obveza predmetne institucije izravno proizlazi iz dotičnih odredbi, čak i kad ne postoji izričit angažman. Iz takva angažmana stoga ne proizlazi ni nova obveza za dotičnu instituciju ni, slijedom toga, promjena pravne situacije zainteresirane osobe.

53      Isto tako, ne može se prihvatiti da prijedlog za priznavanje godina mirovinskog staža mijenja pravnu situaciju zainteresirane osobe jer za nju podrazumijeva pravo da joj se u mirovinskom sustavu Unije prizna broj godina mirovinskog staža naveden u tom prijedlogu ako odobri prijenos mirovinskih prava koja je stekla u okviru drugog sustava u taj sustav. Takvo pravo podrazumijevalo bi odgovarajuću obvezu za instituciju koja je dostavila prijedlog da, nakon što je izvršen prijenos, zainteresiranoj osobi automatski prizna broj godina mirovinskog staža navedenih u tom prijedlogu.

54      Takva kvalifikacija prijedloga za priznavanje godina mirovinskog staža i pravnih učinaka koji bi iz nje proizašli nije ni u skladu s tekstom članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju.

55      U toj se odredbi najprije upućuje na „mogućnost“ dužnosnika koji se nalazi u jednoj od spomenutih situacija „da [Uniji] isplati kapitaliziranu vrijednost […] mirovinskih prava koja je stekao“ na temelju prethodnog radnog odnosa. U njoj je, nadalje, istaknuto da „u tom slučaju institucija za koju dužnosnik radi […] utvrđuje […] broj godina mirovinskoga staža koji će mu se priznati u okviru mirovinskoga sustava [Unije] s obzirom na prethodni staž i na temelju prenesene kapitalizirane vrijednosti“.

56      Iz toga proizlazi da se, u skladu s člankom 11. stavkom 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, broj godina mirovinskog staža priznatih dužnosniku koji je zahtijevao prijenos svojih mirovinskih prava stečenih ranije u drugom sustavu u mirovinski sustav Unije može nužno učinkovito utvrditi tek nakon konkretnog provođenja prijenosa „na temelju prenesene kapitalizirane vrijednosti“. Stoga se ne može smatrati da prijedlog utvrđivanja godina mirovinskog staža, koji je po samoj svojoj prirodi dostavljen prije tog prijenosa, može to utvrditi.

57      Sudska praksa navedena u točki 37. ove presude i razmatranja iznesena u točkama 38. do 42. ove presude potvrđuju taj zaključak.

58      Naime, broj godina mirovinskog staža koje valja priznati proizlazi iz primjene metode pretvorbe kapitalizirane vrijednosti ranijih prava u godine mirovinskog staža, a ona je predviđena općim provedbenim odredbama koje je predmetna institucija donijela u skladu s člankom 11. stavkom 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju.

59      Kad bi se smatralo da je Komisija u svakom slučaju dužnosniku obvezna priznati broj godina mirovinskog staža naveden u prijedlogu, to bi u nekim slučajevima moglo dovesti do priznavanja broja godina mirovinskog staža koji se razlikuje od broja proizašlog iz pravilne primjene načina pretvorbe predviđenog relevantnim općim provedbenim odredbama. Nisu relevantni razlozi kojima se može objasniti razlika između broja godina mirovinskog staža navedenoga u prijedlogu i onoga proizašloga primjenom prethodno navedenoga načina pretvorbe, bez obzira na to je li riječ o razlici između, s jedne strane, iznosa kapitalizirane vrijednosti prava koja je zainteresirana osoba stekla u okviru drugog mirovinskog sustava i koji su Komisiji dostavile odgovorne osobe tog sustava te koji je uzet u obzir pri izradi prijedloga i, s druge strane, iznosa (odbitka od mogućeg povećanja od datuma primitka zahtjeva do datuma stvarnog prijenosa) stvarno prenesene kapitalizirane vrijednosti, ili je riječ o pogrešnoj primjeni načina izračuna mirovinskog staža pri izradi prijedloga. Ono što je važno jest da, u skladu s člankom 11. stavkom 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju i razmatranjima navedenima u točkama 38. do 42. ove presude, Komisija ne može zainteresiranoj osobi priznati broj godina mirovinskog staža koji se razlikuje od broja koji na temelju primjene načina pretvorbe predviđenog općim provedbenim odredbama odgovara kapitaliziranoj vrijednosti koja je stvarno prenesena u mirovinski sustav Unije.

60      Razmatranja Službeničkog suda iznesena u točkama 47., 48. te 50. do 54. pobijane presude ne mogu dovesti do drukčijeg zaključka. Službenički sud u biti polazi od pretpostavke da će kapitalizirana vrijednost uzeta u obzir pri izradi prijedloga biti istovjetna vrijednosti koja se treba priznati kad se prijenos izvrši, ako – u skladu s člankom 11. stavkom 2. drugim podstavkom posljednjom rečenicom Priloga VIII. Pravilniku o osoblju – „iznos koji predstavlja povećanje vrijednosti kapitala od datuma zaprimanja zahtjeva do datuma stvarnog prijenosa“ nije uzet u obzir prilikom određivanja broja godina mirovinskog staža koje će se zainteresiranoj osobi priznati u mirovinskom sustavu Unije.

61      Međutim, neovisno o tome da Službenički sud nije uzeo u obzir mogućnost pogrešaka, bilo odgovornih osoba mirovinskog sustava u kojem je zainteresirana osoba bila ranije osigurana bilo same Komisije, što bi moglo utjecati na sadržaj prijedloga dostavljenog zainteresiranoj osobi, dovoljno je istaknuti da dotična razmatranja zapravo ni na koji način ne mijenjaju činjenicu da se, u skladu s tekstom članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, godine mirovinskog staža koje će se zainteresiranoj osobi priznati na temelju mirovinskih prava stečenih u okviru drugog sustava mogu utvrditi tek kad se izvrši prijenos kapitalizirane vrijednosti tih prava u mirovinski sustav Unije.

62      Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da prijedlog za priznavanje godina mirovinskog staža na koji se odnosi tužba koju su M. Verile i A. Gjergji podnijeli Službeničkom sudu ne stvara obvezne pravne učinke koji izravno i neposredno utječu na pravnu situaciju njegova adresata tako što je značajno mijenjaju. Stoga on ne predstavlja akt koji negativno utječe u smislu članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju.

63      Taj zaključak nije doveden u pitanje ostalim razmatranjima pobijane presude.

64      Kao prvo, u točki 38. pobijane presude Službenički sud temeljio se na činjenici da je u svojoj presudi od 18. prosinca 2008., Belgija i Komisija/Genette (T‑90/07 P i T‑99/07 P, Zb., EU:T:2008:605, t. 91.) Opći sud kvalificirao „odlukama“ dva prijedloga za priznavanje godina mirovinskog staža koja je Komisija dostavila predmetnom dužnosniku u tom postupku.

65      Valja ipak istaknuti da Opći sud ni u presudi Belgija i Komisija/Genette, t. 64. supra (EU:T:2008:605) ni u bilo kojoj drugoj presudi nije ispitao ima li prijedlog za priznavanje godina mirovinskog staža svojstvo akta koji negativno utječe u smislu članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju niti se očitovao o tome stvara li taj prijedlog obvezne pravne učinke za adresata te, po potrebi, koji su to učinci.

66      Usto valja podsjetiti da je, za razliku od situacije u ovom slučaju, u predmetu koji je doveo do presude Belgija i Komisija/Genette, t. 64. supra (EU:T:2008:605) predmetni dužnosnik prihvatio dostavljene mu prijedloge za priznavanje godina mirovinskog staža, a mirovinska prava koja je stekao u okviru belgijskoga mirovinskog sustava prije stupanja u službu Komisije već su bila prenesena u mirovinski sustav Unije prije nego što je podnio tužbu (presuda Belgija i Komisija/Genette, t. 64. supra, EU:T:2008:605, t. 12.).

67      Nadalje, njegova se tužba nije odnosila na zakonitost odluke donesene nakon tog prijenosa, o priznavanju broja godina mirovinskog staža u mirovinskom sustavu Unije. Komisija je aktima na koje se odnosila tužba u tom predmetu odbila zahtjev koji je zainteresirana osoba podnijela nakon izvršenja prijenosa, a kojim je tražila suglasnost za povlačenje ranijeg zahtjeva za prijenos svojih mirovinskih prava – koji je podnesen u skladu s belgijskim zakonom koji je otada stavljen izvan snage – i podnošenje novog zahtjeva, kako bi imala koristi od novog belgijskog zakona koji je smatrala povoljnijim za sebe (presuda Belgija i Komisija/Genette, t. 64. supra, EU:T:2008:605, t. 12. i 92.).

68      Opći sud smatrao je da je zahtjev koji je odbijen pobijanim aktima bio zasnovan na tome da su belgijska nadležna tijela osporila primjenu relevantnog belgijskog zakonodavstva. Budući da Komisija nije bila nadležna za donošenje odluke o tom osporavanju, Opći sud zaključio je da pobijani akti u tom predmetu negativno ne utječu na zainteresiranu osobu te je, nakon ukidanja presude Službeničkog suda, odbacio žalbu kao nedopuštenu (presuda Belgija i Komisija/Genette, t. 64. supra, EU:T:2008:605, t. 79. i t. 93. do 108.).

69      Iz toga proizlazi da se presuda Belgija i Komisija/Genette, t. 64. supra (EU:T:2008:605) odnosila na drugo pitanje koje se pojavilo nakon prijenosa mirovinskih prava koja je zainteresirana osoba stekla u Belgiji u mirovinski sustav Unije. Naime, u trenutku podnošenja tužbe u tom postupku taj je prijenos već bio izvršen te ni njegova zakonitost ni svojstvo negativnog utjecaja akata donesenih radi izvršenja tog prijenosa nisu dovedeni u pitanje u tom predmetu.

70      Iz toga proizlazi da se iz presude Belgija i Komisija/Genette, t. 64. supra (EU:T:2008:605) ne može izvući nikakva korisna pouka za pitanja istaknuta u ovom predmetu.

71      Kao drugo, Službenički sud je radi opravdavanja svojega zaključka prema kojemu prijedlog za priznavanje godina mirovinskog staža predstavlja akt koji negativno utječe uputio na pravo dužnosnikâ na djelotvornu sudsku zaštitu i na zahtjeve pravne sigurnosti „koji su sadržani u pravilima Pravilnika o osoblju koja se odnose na rokove“ (točka 39. pobijane presude), na „svrhu upravnog postupka prijenosa mirovinskih prava“ kao i na „samu bit prava koje je dužnosniku dano na temelju članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju da izabere hoće li prenijeti svoja mirovinska prava ili ih zadržati u nacionalnim ili međunarodnim mirovinskim fondovima u kojima su nastala“, koje bi se „poništilo“ da je predmetni dužnosnik bio obvezan pobiti „način na koji su službe Komisije obračunale broj godina mirovinskog staža na koje ima pravo“ tek nakon prijenosa njegovih prethodno stečenih mirovinskih prava (točka 49. pobijane presude).

72      Prvo, kad je riječ o pravu na djelotvornu sudsku zaštitu, valja podsjetiti da, u skladu s člankom 47. prvim podstavkom Povelje Europske unije o temeljnim pravima, svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom u skladu s uvjetima utvrđenima u drugom i trećem podstavku tog članka.

73      Ako, kao što je prethodno istaknuto, prijedlog za priznavanje godina mirovinskog staža ne ostvari obvezne pravne učinke koji izravno i neposredno utječu na pravnu situaciju njegova adresata tako što je značajno mijenjaju, njime se ne povređuju prava te osobe tako da tu nije riječ o povredi prava na djelotvornu sudsku zaštitu takvim aktom.

74      U svakom slučaju, odluka kojom bi se mogla povrijediti prava zainteresirane osobe jest ona koja je donesena kad je izvršen prijenos kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava koja je dotična osoba stekla prije svojeg stupanja u službu Unije. Ta odluka predstavlja akt koji negativno utječe i ona može biti predmet tužbe za poništenje u skladu s člankom 91. stavkom 1. Pravilnika o osoblju, ako je pravo zainteresirane osobe na djelotvornu sudsku zaštitu u cijelosti poštovano.

75      Drugo, valja utvrditi da Službenički sud nije objasnio kako bi „zahtjevi pravne sigurnosti koji su sadržani u pravilima Pravilnika o osoblju koja se odnose na rokove“ mogli biti povrijeđeni ako bi se prihvatilo da prijedlog za priznavanje godina mirovinskog staža nije akt koji negativno utječe na svojeg adresata.

76      Treće, budući da je riječ o svrsi „upravnog postupka prijenosa mirovinskih prava“ i „biti“ prava koje je dužnosniku dano na temelju članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, koji su navedeni u točki 49. pobijane presude, valja najprije istaknuti da je u točki 91. presude Belgija i Komisija/Genette, t. 64. supra (EU:T:2008:605), navedenoj u istoj točki pobijane presude, Opći sud u biti samo utvrdio da je zahtjev za prijenos mirovinskih prava na temelju članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju doveo do donošenja odluka od strane nadležnih tijela koja upravljaju mirovinskim sustavom u kojem je zainteresirana osoba bila osigurana prije stupanja u službu Unije te institucije Unije u čiju će službu stupiti. Zaključci koje je Službenički sud, čini se, izveo iz točke 91. presude Belgija i Komisija/Genette, t. 64. supra (EU:T:2008:605) nikako ne proizlaze iz te presude.

77      Nadalje, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 37. pobijane presude, točno je da je cilj sustava prijenosa prava na mirovinu, kako je predviđen u članku 11. stavku 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, koji omogućuje usklađeno djelovanje između nacionalnih sustava i mirovinskog sustava Unije, olakšati prelazak nacionalnih zaposlenika, javnih ili privatnih, u službu Unije i osigurati Uniji najbolju mogućnost izbora kvalificiranog osoblja koje već ima prikladno radno iskustvo (vidjeti rješenje od 9. srpnja 2010., Ricci i Pisaneschi, C‑286/09 i C‑287/09, EU:C:2010:420, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

78      Stoga je cilj te odredbe osigurati da prava koja je dužnosnik Unije stekao u određenoj državi članici – bez obzira na njihov potencijalno ograničen ili čak uvjetovan ili budući karakter, ili njihovu nedostatnost da dužnosniku odmah omoguće korištenje mirovinom – mogu biti očuvana u korist predmetnog dužnosnika i priznata u mirovinskom sustavu u kojem on bude osiguran na kraju svoje profesionalne karijere, u ovom slučaju mirovinskom sustavu Unije. Iz toga proizlazi da je cilj „mogućnosti“ navedene u članku 11. stavku 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju osigurati dužnosnicima Unije pravo čije korištenje ovisi isključivo o njihovu vlastitu izboru (presude od 20. listopada 1981., Komisija/Belgija, 137/80, Zb., EU:C:1981:237, t. 12. i 13. i Belgija i Komisija/Genette, t. 64. supra, EU:T:2008:605, t. 89. i 90.).

79      Međutim, iz te sudske prakse ne proizlazi da članak 11. stavak 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju zahtijeva da dotičnoj osobi bude osigurana mogućnost da prije odluke o tome hoće li ili neće iskoristiti svoje pravo da svoja mirovinska prava stečena u drugom sustavu prenese u mirovinski sustav Unije sazna konačan broj godina mirovinskog staža koji će joj se priznati nakon takva prijenosa. Ta odredba ne zahtijeva ni da sud Unije riješi eventualni spor između dotične osobe i njezine institucije koji se odnosi na tumačenje i primjenu relevantnih odredbi i prije nego što dotična osoba odluči želi li ili ne svoja mirovinska prava stečena u drugom sustavu prenijeti u mirovinski sustav Unije.

80      Točno je da bi mogućnost da sud Unije zauzme stajalište o pretpostavljenim učincima eventualnog prijenosa prava koja je dužnosnik, koji još nije dao svoj pristanak za takav prijenos, stekao u okviru drugog sustava u mirovinski sustav Unije mogla donekle biti interesantna za dotičnog dužnosnika.

81      Valja ipak podsjetiti da članak 270. UFEU‑a ne daje sudu Unije ovlast da daje savjetodavna mišljenja, nego samo ovlast da je nadležan u svim sporovima između Unije i njezinih službenika u granicama i prema uvjetima utvrđenima Pravilnikom o osoblju.

82      Međutim, upravo Pravilnik o osoblju predviđa u svojem članku 91. stavku 1. da se tužba za poništenje poput one koju su u predmetnom slučaju podnijeli M. Verile i A. Gjergji može podnijeti samo protiv akta koji negativno utječe. Ako akt protiv kojeg se podnosi tužba ne utječe negativno na tužitelja, tužba je nedopuštena. S tim u vezi nije relevantan tužiteljev eventualni interes za donošenje odluke o meritumu pitanja postavljenog njegovom tužbom.

83      Nadalje, valja istaknuti kako je nemoguće da zainteresirana osoba bude upoznata sa svim relevantnim parametrima u trenutku kad odlučuje hoće li iskoristiti svoje pravo na prijenos mirovinskih prava koja je stekla u okviru drugog sustava u mirovinski sustav Unije. Naime, ona ne može sa sigurnošću znati daljnji napredak mirovinskog sustava Unije ni sustava u kojem je ranije bila osigurana. Stoga nužno mora izabrati djelomično na temelju pretpostavki i predviđanja koja se u cijelosti ili djelomično mogu ispostaviti nepotpunima, nedovršenima ili netočnima.

84      Treće, argument koji Službenički sud izvodi iz članka 8. stavka 5. OPO‑a iz 2011. (točka 46. pobijane presude) ne može dovesti do drukčijeg zaključka.

85      Tom je odredbom predviđeno sljedeće:

„Svaka odluka koju je službenik donio i potpisao te kojom se nalaže da se Uniji isplati […] kapitalizirana vrijednost njegovih mirovinskih prava po svojoj je prirodi neopoziva. “ [neslužbeni prijevod]

86      Valja utvrditi da ta odredba ne upućuje na prijedlog za priznavanje godina mirovinskog staža koji je predmetna institucija dostavila dužnosniku koji je zainteresiran za potencijalni prijenos svojih mirovinskih prava stečenih u okviru drugog sustava u mirovinski sustav Unije. Naime, kao što je već istaknuto u točki 46. ove presude, dostavljanje takva prijedloga nije predviđeno OPO‑om iz 2011.

87      U članku 8. stavku 5. OPO‑a iz 2011. upućuje se na „odluku“ zainteresirane osobe da „naloži da se Uniji isplati […] kapitalizirana vrijednost njezinih mirovinskih prava“. Drugim riječima, cilj je te odredbe da zainteresirana osoba konačno pristane na prijenos mirovinskih prava koja je stekla u okviru drugog sustava u mirovinski sustav Unije.

88      Zbog ustaljene Komisijine prakse taj konačni zahtjev ima oblik suglasnosti kojom zainteresirana osoba pristaje na prijenos svojih prethodno stečenih prava i njome odgovara na prijedlog za utvrđenje godina mirovinskog staža koji joj je dostavljen kao odgovor na njezin početni zahtjev. Primjenjivi tekstovi Komisiju ne obvezuju na usvajanje takve prakse kojom se zainteresiranoj osobi omogućuje da nakon primitka prijedloga za priznavanje godina mirovinskog staža prekine korake koje je poduzela nakon svojeg početnog zahtjeva za prijenos mirovinskih prava.

89      Valja usto pojasniti da se suglasnost zainteresirane osobe mora shvatiti kao suglasnost koja se odnosi na nastavak postupka prijenosa, a ne na sadržaj prijedloga. Drugim riječima, zainteresirana osoba koja nakon primitka prijedloga dostavi svoju suglasnost koju od nje traži Komisija na taj način samo izražava želju za nastavkom prijenosa svojih mirovinskih prava koja je stekla u okviru drugog sustava u mirovinski sustav Unije. Iz svih prethodno navedenih razmatranja proizlazi da će broj dodatnih godina mirovinskog staža koje će se tim prijenosom postići u korist zainteresirane osobe biti utvrđen tek nakon što prijenos bude zaista izvršen i kad zainteresirana osoba bude mogla, po potrebi, osporiti odluku koju su u tom pogledu donijela nadležna upravna i pravosudna tijela.

90      Nadalje, valja uočiti da se u članku 8. stavku 5. OPO‑a iz 2011. samo na izričit način navodi ono što u svakom slučaju proizlazi iz teksta članka 11. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju. Naime, ako dužnosnik ili službenik na temelju stavka 2. te odredbe naloži da se Uniji isplati kapitalizirana vrijednost njegovih mirovinskih prava koja je prethodno stekao u okviru drugog mirovinskog sustava, ta je transakcija, koja podrazumijeva gubitak prava u okviru tog drugog sustava uz, zauzvrat, povećanje godina mirovinskog staža koje će mu se priznati u okviru mirovinskog sustava Unije, nepovratna. Novi prijenos mirovinskih prava iz mirovinskog sustava Unije u drugi sustav može se izvršiti tek pod pretpostavkama iz stavka 1. istog članka, koje sve pretpostavljaju odlazak iz službe zainteresirane osobe.

91      Iz prethodnih razmatranja stoga proizlazi da odredba članka 8. stavka 5. OPO‑a iz 2011. nije relevantna za središnje pitanje ovog predmeta, a to je ima li prijedlog za priznavanje godina mirovinskog staža svojstvo akta koji negativno utječe.

92      Argumenti koje su iznijeli M. Verile i A. Gjergji također ne mogu dovesti do drukčijeg zaključka.

93      Prvo, valja odbiti argument prema kojemu je taj prijedlog sličan „ponudi“ u nacionalnom pravu (vidjeti točku 25. ove presude).

94      U skladu sa sudskom praksom, pravna veza između dužnosnika i uprave uređena je Pravilnikom o osoblju, a ne ugovorom (presude od 19. ožujka 1975., Gillet/Komisija, 28/74, Zb., EU:C:1975:46, t. 4. i od 22. prosinca 2008., Centeno Mediavilla i dr./Komisija, C‑443/07 P, Zb., EU:C:2008:767, t. 60.). Iz te se sudske prakse može zaključiti da pravni odnosi koji su izravno uređeni odredbama Pravilnika o osoblju, kao što su u ovome slučaju odredbe koje se odnose na mirovinski sustav Unije, nisu ugovorni. Stoga pojmovi privatnog prava država članica koje se primjenjuje na ugovore, kao što je pojam „ponude“, nisu relevantni za primjenu članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju

95      Drugo, valja također odbiti argument prema kojemu dostavljanje prijedloga za priznavanje godina mirovinskog staža predstavlja „provedbu prava koje dužnosnik ima u skladu s Pravilnikom o osoblju“.

96      Naime, u točkama 44. do 46. ove presude već je istaknuto da se nijednom odredbom Pravilnika o osoblju, OPO‑a iz 2004. ili OPO‑a iz 2011. ne predviđa dostavljanje takva prijedloga.

97      Treće, M. Verile i A. Gjergji ističu da se prijedlogom za priznavanje godina mirovinskog staža mijenja pravna situacija zainteresirane osobe jer „[ta] odluka predstavlja temelj za utvrđivanje općih odredbi koje se primjenjuju i, stoga, svih parametara za izračun kapitalizirane vrijednosti i odgovarajućeg broja godina mirovinskoga staža“.

98      Dovoljno je istaknuti da se taj argument temelji na pogrešnoj pretpostavci. Naime, kako podsjećaju sami M. Verile i A. Gjergji, OPO iz 2011. primjenjuje se, u skladu s njegovim člankom 9., na zahtjeve za prijenos mirovinskih prava koje je Komisija primila nakon 1. siječnja 2009.

99      Kako bi se odredilo primjenjuju li se OPO iz 2004. ili OPO iz 2011., potrebno je uzeti u obzir datum primitka zahtjeva za prijenos mirovinskih prava, a ne datum dostave prijedloga za priznavanje godina mirovinskog staža.

100    Četvrto i posljednje, ne može se prihvatiti ni argument M. Verilea i A. Gjergji prema kojemu, u biti, Komisija odlučuje o meritumu žalbi protiv prijedloga za priznavanje godina mirovinskog staža bez isticanja da se one odnosi na akt koji negativno utječe.

101    Dovoljno je u tom smislu podsjetiti da su pretpostavke za dopuštenost tužbe kogentne naravi i da ih sud Unije mora, po potrebi, ispitati po službenoj dužnosti i, u ovom kontekstu, odbaciti tužbu kao nedopuštenu ako akt na koji se ona odnosi nije akt koji negativno utječe (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 1990., B./Komisija, T‑130/89, Zb., EU:T:1990:78, t. 13. i 14. i navedenu sudsku praksu). Činjenica da Komisija zbog razloga povezanih sa svojom politikom u vezi s osobljem odlučuje o meritumu žalbe umjesto da je odbaci kao nedopuštenu ne može dovesti do drukčijeg zaključka (vidjeti u tom smislu gorenavedenu presudu B./Komisija, EU:T:1990:78, t. 16. i navedenu sudsku praksu).

102    Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da je Službenički sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da drugi prijedlozi koje je Komisija dostavila M. Verileu i A. Gjergji predstavljaju akte koji negativno utječu te da mogu biti predmet žalbe podnesene na temelju članka 91. Pravilnika o osoblju.

103    Stoga, valja prihvatiti žalbu i ukinuti pobijanu presudu bez ispitivanja ostalih žalbenih razloga koje je navela Komisija.

 O tužbi u prvom stupnju

104    Iz članka 13. stavka 1. Priloga I. Statutu Suda proizlazi da u slučaju ukidanja odluke Službeničkog suda Opći sud sam odlučuje o sporu ako stanje postupka tom sudu dopušta odlučivanje.

105    Budući da u ovom slučaju stanje postupka dopušta da taj sud donese odluku, Opći sud konačno će odlučiti o sporu.

 Dopuštenost

106    Valja najprije ispitati dopuštenost tužbe koju Komisija osporava.

107    U tom pogledu valja podsjetiti da se, u skladu s člankom 21. Statuta Suda, u tužbi kojom se pokreće postupak moraju, među ostalim, navesti predmet spora i tužiteljev zahtjev. Osim toga, u skladu sa sudskom praksom, tužbeni zahtjevi trebaju biti izneseni precizno i nedvosmisleno jer bi u suprotnom postojala opasnost da Opći sud odluči infra ili ultra petita te bi moglo doći do opasnosti od povrede tuženikovih prava (vidjeti rješenje od 13. travnja 2011., Planet/Komisija, T‑320/09, Zb., EU:T:2011:172, t. 22. i navedenu sudsku praksu).

108    Međutim, identifikacija pobijanog akta može implicitno proizaći iz napomena preuzetih u tužbi i cjelokupne argumentacije. Također je presuđeno da bi tužba kojom se formalno pokreće postupak protiv akta koji je dio cijelog skupa akata mogla smatrati tužbom kojom se pokreće postupak, u mjeri u kojoj je to potrebno, i protiv ostalih akata (vidjeti rješenje Planet/Komisija, t. 107. supra, EU:T:2011:172, t. 23. i navedenu sudsku praksu).

109    U ovom slučaju tužbeni zahtjevi tužbe koju su M. Verile i A. Gjergji podnijeli Službeničkom sudu odnose se na druge prijedloge za priznavanje godina mirovinskog staža koje im je dostavila Komisija. Međutim, iz razmatranja izloženih u okviru analize prvog Komisijina žalbenog razloga proizlazi da ti prijedlozi ne predstavljaju akte koji negativno utječu i koji bi mogli biti predmet tužbe za poništenje. Stoga je tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje tih prijedloga nedopušten.

110    Međutim, među strankama je nesporno da su M. Verile i A. Gjergji dali svoj pristanak za postupak prijenosa svojih mirovinskih prava koja su stekli prije stupanja u službu Unije prihvaćanjem drugih prijedloga, kako ih je to tražila Komisija.

111    Iz Komisijina odgovora na pitanja koja joj je postavio Opći sud i dokumenata koje je na njegov zahtjev dostavila proizlazi da je postupak prijenosa prethodno stečenih mirovinskih prava M. Verilea i A. Gjergji zaista proveden i završen.

112    Komisija je stoga 16. rujna 2011. zaprimila kapitaliziranu vrijednost mirovinskih prava koja je M. Verile stekao u okviru luksemburškoga mirovinskog fonda. Također, Komisija je podnijela nedatiranu napomenu upućenu M. Verileu u kojoj ga obavješćuje da broj godina mirovinskog staža koji mu je priznat u skladu s tim prijenosom iznosi sedam godina i devet mjeseci, kako je bilo predviđeno i prvim i drugim prijedlogom koji su mu dostavljeni (vidjeti točke 3. i 4. ove presude). Ona je isto tako dostavila dokumente u kojima je navedeno da mu je kao višak prenesene kapitalizirane vrijednosti isplatila iznos koji malo premašuje iznos naveden u drugom prijedlogu, no koji je bio mnogo manji od iznosa navedenog u prvom prijedlogu.

113    Što se tiče A. Gjergji, Komisija je 9. prosinca 2011. zaprimila kapitaliziranu vrijednost mirovinskih prava koja je stekla u okviru belgijskoga mirovinskog fonda. Dana 27. siječnja 2012. Komisija joj je uputila napomenu u kojoj je obavješćuje da broj godina mirovinskog staža koji joj je priznat u skladu s tim prijenosom iznosi četiri godine, deset mjeseci i sedamnaest dana, što odgovara iznosu navedenom u drugom prijedlogu koji joj je dostavljen (vidjeti točku 6. ove presude).

114    U tim se okolnostima postavlja pitanje može li se postupak koji su M. Verile i A. Gjergji pokrenuli pred Službeničkim sudom i koji je formalno usmjeren protiv drugih prijedloga smatrati postupkom čiji je cilj zapravo poništenje odluka za priznavanje godina mirovinskog staža koje su u tom pogledu donesene nakon prijenosa kapitalizirane vrijednosti njihovih prethodno stečenih mirovinskih prava u mirovinski sustav Unije.

115    M. Verile i A. Gjergji, koje je tijekom rasprave ispitao Opći sud, odgovorili su potvrdno na pitanje koje se odnosi na mogućnost takve preinake zahtjeva njihove tužbe za poništenje. Komisija je pak ocijenila da takva preinaka nije opravdana jer se zahtjev tužbe za poništenje jasno odnosio na druge prijedloge.

116    U slučaju A. Gjergji valja utvrditi da se Komisijina odluka o priznavanju broja godina mirovinskog staža nakon prijenosa kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava koja je A. Gjergji stekla prije stupanja u službu Unije mora nužno smatrati donesenom nakon datuma (2. prosinca 2011.) podnošenja tužbe pred Službeničkim sudom.

117    Naime, ta je odluka mogla biti donesena tek nakon što je Komisija zaprimila kapitaliziranu vrijednost mirovinskih prava koja je A. Gjergji stekla u okviru belgijskoga mirovinskog sustava. Međutim, Komisija je zaprimila tu kapitaliziranu vrijednost tek 9. prosinca 2011.

118    Slijedom toga, u slučaju A. Gjergji u trenutku podnošenja tužbe pred Službeničkim sudom nije postojala nikakva odluka koju bi ona mogla pobijati tužbom za poništenje. Donošenje te odluke tijekom postupka u tom je pogledu irelevantno (vidjeti u tom smislu presudu od 10. srpnja 1990., Automec/Komisija, T‑64/89, Zb., EU:T:1990:42, t. 69. i rješenje od 2. svibnja 1997., Peugeot/Komisija, T‑90/96, Zb., EU:T:1997:63, t. 38.).

119    Iz toga proizlazi da tužbu valja odbaciti kao nedopuštenu u dijelu u kojem ju je podnijela A. Gjergji.

120    Kad je riječ o M. Verileu, valja utvrditi da se u Komisijinim odgovorima na pitanja Općeg suda i u dokumentima koje je ona podnijela ne navodi točan datum donošenja njezine odluke o priznavanju broja godina mirovinskog staža na temelju prijenosa kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava koja je M. Verile stekao u okviru luksemburškoga sustava u mirovinski sustav Unije.

121    Osim toga, Komisija nije dostavila nikakvu presliku te odluke. Stoga nije sigurno postoji li ta odluka u pisanom obliku.

122    Opći sud ipak zaključuje da je ta odluka donesena prije podnošenja tužbe pred Službeničkim sudom.

123    Naime, Komisija je, s jedne strane, 16. rujna 2011. zaprimila kapitaliziranu vrijednost mirovinskih prava koja je M. Verile stekao u okviru luksemburškoga mirovinskog sustava. U nedostatku bilo kakve tvrdnje ili naznake kojom bi se dokazalo kašnjenje u usvajanju odluke o priznavanju broja godina mirovinskog staža nakon prijenosa čini se razumnim zaključiti da je ta odluka donesena kratko nakon tog prijenosa.

124    S druge strane, Opći sud utvrđuje da je na napomeni upućenoj M. Verileu i spomenutoj u točki 112. ove presude postojao pečat „odobrenje i datum“. Taj pečat obuhvaća odobrenje „upravitelja“ predmeta, uz datum 28. studenoga 2011., kao i odobrenje „1. kontrole“, uz datum 1. prosinca 2011. Polje „2. kontrola“ istog pečata prekriženo je, što očito znači da druga kontrola nije bila predviđena. Moguće je stoga zaključiti da je izrada te napomene završena najkasnije 1. prosinca 2011.

125    Osim toga, dotičnom napomenom obavješćuje se M. Verilea da je razdoblje od sedam godina i devet mjeseci „preneseno u njegovu korist“ u mirovinski sustav Unije nakon zaprimanja kapitalizirane vrijednosti njegovih mirovinskih prava stečenih u okviru luksemburškoga mirovinskog sustava. Stoga iz upotrijebljenih izraza proizlazi da je odluka o priznavanju broja godina mirovinskog staža M. Verilea već bila donesena u trenutku izrade te napomene.

126    Iz toga proizlazi da je u trenutku podnošenja tužbe pred Službeničkim sudom već postojala odluka u pogledu M. Verilea o priznavanju broja godina mirovinskog staža i koja može biti predmet tužbe za poništenje.

127    U skladu s navedenom sudskom praksom iz točke 108. ove presude, Opći sud smatra da zahtjev tužbe za poništenje pred Službeničkim sudom, u dijelu u kojem ju je podnio M. Verile, treba tumačiti kao zahtjev za poništenje odluke o priznavanju broja godina njegova mirovinskog staža nakon prijenosa kapitalizirane vrijednosti njegovih prava stečenih u okviru luksemburškoga sustava u mirovinski sustav Unije.

128    Prvo, iz sadržaja tužbe i cjelokupne argumentacije iznesene u okviru nje proizlazi da je M. Verile htio u biti dovesti u pitanje Komisijinu ocjenu posljedica koje bi na njega imao prijenos kapitalizirane vrijednosti njegovih mirovinskih prava stečenih u okviru luksemburškoga sustava u mirovinski sustav Unije.

129    Konkretno, M. Verile smatrao je da je broj godina mirovinskog staža koji će mu se priznati na temelju prijenosa trebalo izračunati u skladu s OPO‑om iz 2004., koje su za njega bile pogodnije jer su podrazumijevale da će mu biti isplaćen viši iznos kao višak prenesene kapitalizirane vrijednosti. U tom je kontekstu isticao prigovor nezakonitosti dijela OPO‑a iz 2011. u kojemu se predviđa primjena OPO‑a iz 2011. na zahtjeve za prijenos mirovinskih prava podnesene nakon 1. siječnja 2009. Ta je argumentacija očito relevantna, s obzirom na to da je riječ o zahtjevu za poništenje odluke o priznavanju broja godina mirovinskog staža.

130    Drugo, navodi iz drugog prijedloga upućenog M. Verileu gotovo su isti kao oni iz odluke o priznavanju broja godina mirovinskog staža, koja je donesena nakon prijenosa kapitalizirane vrijednosti njegovih mirovinskih prava stečenih u okviru luksemburškoga sustava. Postoji tek vrlo mala razlika između iznosa viška kapitalizirane vrijednosti navedenog u prijedlogu i iznosa koji mu je zaista isplaćen. Ta se razlika nesumnjivo objašnjava razlikom između iznosa uzetog u obzir pri izradi prijedloga i iznosa koji je zaista isplaćen, a oba su iznosa navedena u spisu ovog predmeta.

131    Može se stoga smatrati da taj prijedlog i odluka donesena nakon prijenosa čine cjelinu, u skladu s navedenom sudskom praksom iz točke 108. ove presude, tako da se postupak koji je formalno pokrenut protiv prvog prijedloga može smatrati usmjerenim i na drugi prijedlog.

132    Takvo čitanje tužbe tim je više opravdano s obzirom na to da, kao što proizlazi iz točaka 65. do 70. ove presude, u sudskoj praksi Općeg suda i dalje nije napravljena jasna razlika između prijedloga za priznavanje godina mirovinskog staža, koji nije akt koji negativno utječe, i odluke o priznavanju broja godina mirovinskog staža, koja predstavlja takav akt i može biti predmet tužbe za poništenje.

133    Treće, valja također podsjetiti da je postupanje AIPN‑a pridonijelo tomu da M. Verile zaključi kako treba formalno usmjeriti svoju tužbu protiv drugog prijedloga, a ne protiv odluke o priznavanju broja godina mirovinskog staža, koja je donesena nakon prihvaćanja tog prijedloga i prijenosa kapitalizirane vrijednosti prethodno stečenih mirovinskih prava.

134    Naime, AIPN nije rekao M. Verileu da se žalba koju je podnio protiv drugog prijedloga ne odnosi na akt koji negativno utječe (koji jedini može biti predmet žalbe u skladu s člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju) i da bi trebao čekati usvajanje takvog akta kako bi ga mogao pobijati žalbom. Naprotiv, AIPN je ispitao i odbio žalbu M. Verilea u pogledu njezina merituma (vidjeti točku 5. ove presude), što je njemu mogla biti samo dodatna naznaka da je zahtjev njegove tužbe za poništenje trebao biti formalno usmjeren protiv drugog prijedloga, koji je on pobijao svojom žalbom.

135    Nadalje, Opći sud zaključuje da su u ovom slučaju u dovoljnoj mjeri poštovani zahtjevi iz članka 91. stavka 2. Pravilnika o osoblju, prema kojemu je tužba za poništenje protiv akta koji negativno utječe dopuštena samo ako je AIPN‑u prethodno podnesena žalba na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju protiv tog akta i ako je ta žalba odbijena izričitom ili implicitnom odlukom.

136    Točno je, naravno, da je žalba M. Verilea bila usmjerena na drugi prijedlog te da je podnesena i odbijena prije donošenja odluke o priznavanju broja godina mirovinskog staža, u skladu s njegovim prethodno stečenim mirovinskim pravima prenesenima u mirovinski sustav Unije.

137    Međutim, kao prvo, valja istaknuti da je sadržaj te posljednje odluke, kako proizlazi iz napomene navedene u točki 112. ove presude i drugih dokumenata Komisije, gotovo jednak sadržaju drugog prijedloga na koji se žalba odnosi; kao drugo, da se zbog tog razloga tužbeni razlozi i prigovori koje je M. Verile iznio protiv drugog prijedloga, kako u svojoj žalbi tako i u svojoj tužbi, također odnose na tu odluku; kao treće, da je u svojoj odluci o odbijanju žalbe AIPN ispitao i odbio sve te prigovore, na temelju čega se može zaključiti da bi njegov odgovor na potencijalnu drugu žalbu, podnesenu protiv odluke o priznavanju broja godina mirovinskog staža, bio potpuno isti; kao četvrto i konačno, da AIPN nije odbacio žalbu M. Verilea kao nedopuštenu zato što se ona nije odnosila na akt koji negativno utječe, nego ju je ispitao i odbio u pogledu njezina merituma.

138    U takvim bi okolnostima za Komisiju bilo pretjerano i suprotno dobroj vjeri tražiti od M. Verilea da podnese novu žalbu na odluku o priznavanju broja godina mirovinskog staža prije podnošenja tužbe za poništenje te odluke.

139    Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da tužbu pred Službeničkim sudom, u dijelu u kojem ju je podnio M. Verile i u kojem se odnosi na poništenje odluke kojom se u njegovu korist priznaje broj godina mirovinskog staža, valja proglasiti dopuštenom i ispitati u pogledu merituma.

 Meritum

140    Pred Službeničkim su sudom iznesena tri tužbena razloga u prilog tužbi. Prvi se temelji na pogreški koja se tiče prava, povredi članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju te, u bitnome, poštovanja stečenih prava; drugi se temelji na povredi razumnog roka, načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja; a treći na povredi načela jednakog postupanja, zabrane diskriminacije i proporcionalnosti.

141    Svim tim tužbenim razlozima M. Verile u biti ističe prigovor nezakonitosti primjene OPO‑a iz 2011. na zahtjeve za prijenos mirovinskih prava stečenih u okviru drugog sustava u mirovinski sustav Unije koji su podneseni nakon 1. siječnja 2009., odnosno, drugim riječima, na zahtjeve za prijenos podnesene prije samog usvajanja i stupanja na snagu OPO‑a iz 2011.

142    Primjena OPO‑a iz 2011. na zahtjeve za prijenos prava podnesene prije njihova stupanja na snagu predviđena je njihovim člankom 9. trećim i četvrtim podstavkom. Člankom 9. trećim podstavkom posljednjom rečenicom OPO‑a iz 2011. određeno je da se OPO iz 2004. i dalje primjenjuje na „postupke službenika čiji su zahtjevi za prijenos na temelju članka 11. stavaka 2. i 3. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju zaprimljeni prije [1. siječnja 2009.]“ [neslužbeni prijevod]. Prvom rečenicom četvrtog podstavka istog članka predviđa se da se „koeficijenti za pretvaranje (TrCoeff_x) predviđeni u Prilogu 1. primjenjuju od 1. siječnja 2009.“ [neslužbeni prijevod]. Iz zajedničkog čitanja tih dviju odredbi proizlazi da se prijenos kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava koja je zainteresirana osoba stekla u okviru drugog sustava u mirovinski sustav Unije izvršava ako je zahtjev za prijenos podnesen nakon 1. siječnja 2009., u skladu s tekstom OPO‑a iz 2011., a ne onim OPO‑a iz 2004., koje se i dalje primjenjuju na zahtjeve podnesene prije tog datuma.

 Prvi tužbeni razlog

143    Kako bi opravdala primjenu OPO‑a iz 2011. na prijenose mirovinskih prava zatražene prije stupanja na snagu tih odredbi, Komisija se u svojem odgovoru na žalbu M. Verilea i u postupku pred Službeničkim sudom pozvala na donošenje Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1324/2008 od 18. prosinca 2008. o usklađenju stope doprinosa sa sustavom mirovinskog osiguranja Unije dužnosnika i ostalih službenika Europskih zajednica počevši od 1. srpnja 2008. (SL L 345, str. 17.).

144    U skladu s člankom 2. Uredbe br. 1324/2008, s pravnim učinkom od 1. siječnja 2009., kamatna stopa iz članka 4. stavka 1. i članka 8. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju kao i iz članka 40. četvrtog podstavka te članka 110. stavka 3. sustava koji se primjenjuje na ostale službenike Unije za izračun složenog kamatnog računa određuje se u visini od 3,1 %.

145    Stoga je stajalište Komisije, koje proizlazi iz njezina odgovora na mjeru upravljanja postupkom pred Službeničkim sudom, sljedeće: s obzirom na to da su koeficijenti za pretvaranje predviđeni općim provedbenim odredbama članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju „izravno povezani“ s kamatnom stopom iz članka 8. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, njezina promjena koja je nastupila 1. siječnja 2009. stupanjem na snagu Uredbe br. 1324/2008 „nužno“ je istoga dana dovela do promjene navedenih koeficijenata za pretvaranje. Koeficijenti za pretvaranje predviđeni OPO‑om iz 2004. također su postali „zastarjeli“ i „bez pravnog temelja“ 1. siječnja 2009., i to sve neovisno o formalnom stavljanju izvan snage OPO‑a iz 2004. (vidjeti točku 67. pobijane presude).

146    M. Verile ističe da je takvo stajalište zahvaćeno pogreškom koja se tiče prava jer kamatna stopa obuhvaćena člankom 2. Uredbe br. 1324/2008 nije uzeta u obzir za prijenos mirovinskih prava u mirovinski sustav Unije predviđen člankom 11. stavkom 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju.

147    Taj argument valja prihvatiti. Naime, za načine preračuna prenesene kapitalizirane vrijednosti u godine mirovinskog staža, u članku 11. stavku 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju upućuje se samo na opće provedbene odredbe koje je donijela pojedina institucija Unije, a ne na kamatnu stopu obuhvaćenu Uredbom br. 1324/2008.

148    Iako bi se uzimanje te kamatne stope u obzir radi utvrđivanja koeficijenata za pretvaranje za primjenu članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju moglo činiti logičnim, čak i potrebnim kako bi se zajamčila aktuarska ravnoteža mirovinskog sustava Unije, to bi moglo proizaći samo iz izmjene općih provedbenih odredbi gorenavedene odredbe od strane predmetne institucije. Ne može se tvrditi da je, ako ne dođe do takve izmjene, donošenje Uredbe br. 1324/2008 dovoljno da opće provedbene odredbe koje su već na snazi postanu nevaljane te da se spriječi njihova primjena.

149    Iz tih razloga i razloga navedenih u točkama 72. do 97. pobijane presude, koje Opći sud preuzima, valja odbaciti Komisijino stajalište iz točke 145. ove presude.

150    Međutim, suprotno onomu što ističe M. Verile, ne može se prihvatiti da je Komisija, time što je u članku 9. OPO‑a iz 2011. predvidjela njihovu primjenu na zahtjeve za prijenos mirovinskih prava počevši od 1. siječnja 2009., povrijedila stečena prava onih koji su, poput M. Verilea, podnijeli takav zahtjev prije donošenja OPO‑a iz 2011. i koji nije još doveo do prijenosa kapitalizirane vrijednosti njihovih prava stečenih u okviru drugog sustava u mirovinski sustav Unije.

151    Naime, kao što je prethodno navedeno, tijekom ispitivanja prvoga Komisijina žalbenog razloga pravna situacija zainteresirane osobe ne mijenja se ni dostavljanjem prijedloga za priznavanje godina mirovinskog staža dužnosniku ili službeniku koji je podnio takav zahtjev ni, još manje, jednostavnim podnošenjem takva zahtjeva, a ne postižu se ni obvezni pravni učinci. Stoga u odnosu na dužnosnika ili službenika koji se nalazi u istoj situaciji kao i M. Verile nisu postojala stečena prava koja su mogla biti povrijeđena primjenom, u njegovu slučaju, OPO‑a iz 2011.

152    Valja podsjetiti da se zakoni koji mijenjaju zakonodavnu odredbu primjenjuju, ako nije drukčije određeno, na buduće učinke situacija koje su nastale za vrijeme važenja ranijeg zakona. Drukčije vrijedi samo za situacije koje su nastale i definitivno su završene za vrijeme važenja ranijeg pravila, a koje stvaraju stečena prava. Pravo se smatra stečenim kada događaj na temelju kojeg ono nastaje nastupi prije zakonodavne izmjene. Međutim, to nije slučaj kod prava u odnosu na koje događaj na temelju kojeg ono nastaje ne nastupi za vrijeme važenja izmijenjenog zakonodavstva (vidjeti presudu Centeno Mediavilla i dr./Komisija, t. 94. supra, EU:C:2008:767, t. 61. do 63. i navedenu sudsku praksu).

153    U ovom slučaju, međutim, iz točaka 39. do 41. ove presude proizlazi da dotična osoba stječe pravo na priznavanje godina mirovinskog staža tek kad je u mirovinski sustav Unije prenesena kapitalizirana vrijednost njezinih prava stečenih u drugom sustavu. Budući da dakle ni prijedlog za priznavanje godina mirovinskog staža koji je dužnosniku ili službeniku dostavila njegova institucija nastavno na zahtjev za prijenos mirovinskih prava stečenih u drugom sustavu u sustav Unije ni a fortiori puko podnošenje takvog zahtjeva ne stvaraju obvezne pravne učinke dok god zatraženi prijenos nije izvršen, riječ je u takvom slučaju o „situaciji koja tek treba nastati“ ili, štoviše, o „situaciji koja je nastala, ali međutim nije dovršena“, u smislu navedene sudske prakse iz točke 152. ove presude. U svakom slučaju nije riječ o situaciji koja je nastala i koja je definitivno dovršena za vrijeme važenja ranijeg pravila (u ovom slučaju OPO‑a iz 2004.), kojim se stvaraju stečena prava (vidjeti u tom smislu presudu Centeno Mediavilla i dr./Komisija, t. 94. supra, t. 62.).

154    Iz toga proizlazi da primjena OPO‑a iz 2011., kad je riječ o prijenosu mirovinskih prava stečenih u okviru drugog mirovinskog sustava, kao što je onaj M. Verilea, koji je zatražen prije donošenja OPO‑a iz 2011., ali je proveden nakon njihova stupanja na snagu, nije protivna članku 11. stavku 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju te se njome ne povređuju stečena prava zainteresirane osobe.

155    Iz svih tih razmatranja proizlazi da je prvi tužbeni razlog neosnovan i da ga treba odbiti.

 Drugi tužbeni razlog

156    Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi razumnog roka, načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja.

157    U prilog tom tužbenom razlogu M. Verile je istaknuo činjenicu da je Komisija prvi prijedlog za priznavanje godina mirovinskog staža koji mu je dostavljen povukla godinu nakon što ga je on prihvatio, što predstavlja povredu načela razumnog roka i pravne sigurnosti.

158    Načelo pravne sigurnosti primjenjuje se na situacije kao što je ova u predmetnom slučaju samo ako se propisi Unije odnose na situacije koje su stečene prije njihova stupanja na snagu, što je u ovom slučaju neobična pretpostavka (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2007., Centeno Mediavilla i dr./Komisija, T‑58/05, Zb., EU:T:2007:218, t. 60. i navedenu sudsku praksu).

159    Kad je riječ o načelu razumnog roka, valja podsjetiti da je M. Verile tražio prijenos svojih mirovinskih prava stečenih u okviru luksemburškog sustava 17. studenoga 2009., no taj je prijenos konačno izvršen tek 16. rujna 2011., kad je Komisija zaprimila kapitaliziranu vrijednost koju je prenio luksemburški mirovinski fond. Nema dokaza da je za to znatno kašnjenje (od gotovo dvije godine) odgovoran luksemburški mirovinski fond ni M. Verile.

160    Međutim, čak i da je kašnjenjem u obradi zahtjeva M. Verilea Komisija povrijedila načelo razumnog roka, takva povreda ne opravdava primjenu OPO‑a iz 2004. umjesto OPO‑a iz 2011. u odnosu na M. Verilea, što on u biti traži. Naime, na temelju ničega se ne može zaključiti da bi, da je Komisija brže obradila zahtjev za prijenos mirovinskih prava koji je podnio M. Verile, to dovelo do primjene, u njegovu slučaju, OPO‑a iz 2004., kad kapitalizirana vrijednost njegovih mirovinskih prava stečenih u okviru luksemburškog sustava bude prenesena u sustav Unije.

161    Naprotiv, kao što proizlazi iz preslike obavijesti koja se nalazi u spisu postupka pred Službeničkim sudom, koja je objavljena 17. rujna 2010. na Komisijinoj internetskoj stranici Intranet te je namijenjena njezinu osoblju, Komisija je skrenula pozornost svih zainteresiranih osoba na činjenicu da se nove opće provedbene odredbe iz članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, koje su trebale biti donesene, primjenjuju na svaki zahtjev za prijenos mirovinskih prava podnesen počevši od 1. siječnja 2009. Zainteresiranim osobama također je istaknula da će nove opće provedbene odredbe uzeti u obzir, među ostalim, kamatnu stopu predviđenu Uredbom br. 1324/2008.

162    Iz te obavijesti također proizlazi da je Komisija zaprimila znatan broj, (veći od 10 000) zahtjeva za prijenos mirovinskih prava tijekom mjeseci koji su prethodili objavi te obavijesti, čime se može objasniti vrijeme koje je proteklo između podnošenja zahtjeva za prijenos prava M. Verilea (17. studenoga 2009.) i dostavljanja M. Verileu prvog prijedloga za priznavanje godina mirovinskog staža (5. svibnja 2010.).

163    U tim okolnostima valja zaključiti da bi brža obrada zahtjeva M. Verilea i otprilike 10 000 drugih zahtjeva koji su podneseni tijekom istog razdoblja u najboljem slučaju dovela do toga da Komisija sazna za potrebu izmjene općih provedbenih odredbi iz članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju radi uzimanja u obzir donošenja Uredbe br. 1324/2008 te da stoga objavi obavijest iz točke 161. ove presude prije tog datuma i da, po potrebi, prije tog datuma donese nove opće provedbene odredbe. Međutim, u odnosu na M. Verilea, ona ne bi bila dovela do usvajanja odluke o priznavanju broja godina mirovinskog staža primjenom OPO‑a iz 2004. u njegovu slučaju.

164    U tim okolnostima navodna povreda razumnog roka, kad bi i bila dokazana, nije relevantna za tužbu M. Verilea.

165    Naposljetku, kad je riječ o navodnoj povredi načela zaštite legitimnog očekivanja, valja podsjetiti da se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, pravo na traženje zaštite legitimnih očekivanja proširuje na svakog pojedinca koji se nalazi u situaciji iz koje proizlazi da je uprava Unije u njemu pobudila osnovane nade, time što mu je dala konkretna jamstva u obliku preciznih, bezuvjetnih i dosljednih informacija iz ovlaštenih i pouzdanih izvora. Nasuprot tomu, ništa ne upućuje na povredu tog načela kad nema konkretnih jamstava koje mu je dala uprava (vidjeti presudu Centeno Mediavilla i dr./Komisija, t. 158. supra, EU:C:2008:767, t. 96. i 97. i navedenu sudsku praksu).

166    M. Verile istaknuo je kako je u prvom prijedlogu koji mu je dostavljen bilo navedeno da se, ako bi bilo potrebno izmijeniti načine provedbe članka 11. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, „[broj […] godina mirovinskog staža] odobren nakon prijenosa ne bi smanjio“ (točka 88. tužbe pred Službeničkim sudom).

167    Međutim, osim činjenice da je taj prvi prijedlog povučen prije nego što je prijenos izvršen i da pravna situacija M. Verilea nije ni na koji način promijenjena, valja istaknuti da se rečenica na koju M. Verile upućuje ne može shvatiti na način da se Komisija obvezala primijeniti OPO iz 2004. na prijenos njegovih mirovinskih prava. Ona jednostavno znači da, nakon što je prijenos izvršen, daljnja izmjena općih provedbenih odredbi iz članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju ni na koji način ne utječe na broj godina mirovinskog staža koji će se zainteresiranoj osobi priznati nakon prijenosa.

168    U okviru ovog tužbenog razloga M. Verile također spominje jamstva koja bi bila dana nekom drugom dužnosniku koji je također podnio zahtjev za prijenos mirovinskih prava tijekom istog razdoblja kao on, prema kojima nove opće provedbene odredbe ne bi imale nikakav učinak na njegovu situaciju.

169    Usto se u obavijesti spomenutoj u točki 161. ove presude upućuje na „nesretnu obavijest […] u svibnju 2010.“. Tu je posljednju obavijest Komisija također podnijela Službeničkom sudu, i to na njegov zahtjev. U toj obavijesti od 5. svibnja 2010. navodi se, među ostalim, da će „ažurirane opće provedbene odredbe stupiti na snagu prvog dana mjeseca koji slijedi nakon njihove objave u Upravnim obavijestima“ i da „će se one primjenjivati samo na nove zahtjeve za prijenos zaprimljene […] počevši od tog datuma“.

170    Međutim, čak i da se te naznake smatraju jasnim osiguranjima koja mogu kod adresata pobuditi legitimna očekivanja, valja isključiti da bi se M. Verile mogao na njih pozvati kako bi osporio zakonitost članka 9. OPO‑a iz 2011., kojim se predviđa njihova primjena na njegov slučaj. Naime, pojedinci se ne mogu pozivati na načelo zaštite legitimnih očekivanja kako bi se protivili primjeni nove zakonske odredbe, osobito u području poput ovoga u predmetnom slučaju, u kojem zakonodavac raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću (vidjeti u tom smislu presudu Centeno Mediavilla i dr./Komisija, t. 94. supra, EU:C:2008:767, t. 91. i navedenu sudsku praksu).

171    Iz toga proizlazi da drugi tužbeni razlog također treba odbiti.

 Treći tužbeni razlog

172    U prilog trećem tužbenom razlogu, koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja, zabrane diskriminacije i proporcionalnosti, M. Verile je pred Službeničkim sudom istaknuo da je trebalo uzeti u obzir samo datum podnošenja zahtjeva za prijenos mirovinskih prava kako bi se utvrdile primjenjive opće provedbene odredbe. Budući da taj datum nije uzet u obzir kao objektivni element, sudbina zahtjeva za prijenos i primjenjivi parametri ovise o većoj ili manjoj brzini nacionalnih nadležnih tijela i predmetne institucije Unije u obradi predmetnog zahtjeva.

173    U okviru mjere upravljanja postupkom o kojoj odlučuje Službenički sud M. Verile je ispitan o tome u odnosu na koju se kategoriju dužnosnika on smatrao žrtvom diskriminacije, kao što tvrdi trećim tužbenim razlogom.

174    On je odgovorio kako smatra da je bio diskriminiran u odnosu na dužnosnike i službenike koji su podnijeli zahtjev za prijenos svojih mirovinskih prava tijekom istog razdoblja u kojemu je i on podnio svoj zahtjev i za koje je zbog veće brzine njihovih nacionalnih tijela mirovinskog sustava u obradi njihovih spisa prijenos kapitalizirane vrijednosti njihovih mirovinskih prava stečenih u okviru nacionalnog sustava u mirovinski sustav Unije već bio izvršen „u trenutku kad je Komisija donijela odluku o prekidu svih postupaka prijenosa“.

175    Naime, Komisija je pred Službeničkim sudom potvrdila da je za manje od 300 zahtjeva za prijenos mirovinskih prava podnesenih nakon 1. siječnja 2009. predmetni nacionalni fond već uplatio kapitaliziranu vrijednost i da je odluka o priznavanju broja godina mirovinskog staža već bila donesena na temelju OPO‑a iz 2004., kad je uvidjela da je na te zahtjeve potrebno primijeniti koeficijente za pretvaranje uzimajući u obzir kamatnu stopu predviđenu Uredbom br. 1324/2008. Ona je stoga zaključila da su te odluke konačne i neopozive.

176    U tom smislu valja podsjetiti da postoji povreda načela jednakog postupanja koje se primjenjuje na Unijino službeničko pravo ako se drukčije postupa u odnosu na te dvije kategorije osoba čije se činjenične i pravne situacije bitno ne razlikuju i ako takva razlika u postupanju nije objektivno opravdana. Pri donošenju pravila koja se posebno primjenjuju u području Unijine javne službe zakonodavac je dužan poštovati opće načelo jednakog postupanja (vidjeti presudu Centeno Mediavilla i dr./Komisija, t. 94. supra, EU:C:2008:767, t. 76. i 78. i navedenu sudsku praksu).

177    Međutim, u ovom slučaju valja utvrditi da, time što je Komisija donijela članak 9. treći i četvrti podstavak OPO‑a iz 2011, iz kojih proizlazi različito postupanje prema dužnosnicima čija je kapitalizirana vrijednost mirovinskih prava stečenih u drugom sustavu prenesena u sustav Unije prije odnosno poslije stupanja na snagu OPO iz 2011., ona nije povrijedila načelo jednakog postupanja zato što se različito postupa s dužnosnicima koji nisu dio jedne kategorije (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu Centeno Mediavilla i dr./Komisija, t. 94. supra, EU:C:2008:767, t. 79. do 81.).

178    Naime, M. Verile i drugi dužnosnici, čije kapitalizirane vrijednosti njihovih mirovinskih prava stečenih u drugom sustavu nisu bile prenesene u mirovinski sustav Unije u trenutku stupanja na snagu novih odredbi, ne nalaze se u istoj pravnoj situaciji kao i dužnosnici čija su mirovinska prava, stečena prije njihova stupanja u službu, bila već prije tog dana predmet prijenosa u obliku kapitalizirane vrijednosti u mirovinski sustav Unije i u odnosu na koja je donesena odluka o priznavanju godina mirovinskog staža u potonjem sustavu. Prvi su još raspolagali mirovinskim pravima u drugom sustavu, dok je u odnosu na druge već bio proveden prijenos kapitalizirane vrijednosti, posljedica čega je prestanak tih prava i odgovarajuće priznavanje godina mirovinskog staža u mirovinskom sustavu Unije.

179    Takvo različito postupanje, osim toga, počiva na objektivnom elementu koji ne ovisi o volji predmetne institucije, odnosno brzini kojom predmetni vanjski mirovinski sustav obrađuje zahtjeve za prijenos kapitalizirane vrijednosti dotične osobe.

180    Kad je riječ o načelu proporcionalnosti, dovoljno je istaknuti da ono ni na koji način nije povezano s argumentima sažetima u točki 172. ove presude. Budući da M. Verile nije iznio nijedan drugi argument, ne može se zaključiti da je navedeno načelo bilo povrijeđeno u predmetnom slučaju.

181    Iz toga proizlazi da treći tužbeni razlog pred Službeničkim sudom, kao i tužbu u cijelosti, isto tako valja odbiti, u dijelu u kojem ih je podnio M. Verile.

 Troškovi

182    U skladu s člankom 211. stavkom 2. Poslovnika Općeg suda, kad je žalba osnovana i Opći sud sam konačno odluči o sporu, on odlučuje i o troškovima.

183    U skladu s člankom 134. stavkom 1. istog Poslovnika, primjenjivog na žalbeni postupak na temelju članka 211. stavka 1. tog Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

184    Međutim, u skladu s člankom 211. stavkom 3. istog Poslovnika, kad je žalbu podnijela institucija, nastale troškove snosi ona sama.

185    Budući da je u ovom slučaju odlučeno da je Komisijina žalba osnovana i da tužbu pred Službeničkim sudom treba odbiti, na temelju gorenavedenih odredbi valja odlučiti da svaka stranka snosi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (žalbeno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Ukida se presuda Službeničkog suda Europske unije (puni sastav) od 11. prosinca 2013., Verile i Gjergji/Komisija (F‑130/11).

2.      Odbija se tužba kojom su Marco Verile i Anduela Gjergji pokrenuli postupak pred Službeničkim sudom u predmetu F‑130/11.

3.      M. Verile i A. Gjergji, s jedne strane, i Europska komisija, s druge strane, snose svaki vlastite troškove.

Jaeger Kanninen Gratsias

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 13. listopada 2015.

Potpisi

* Jezik postupka: francuski