RJEŠENJE SLUŽBENIČKOG SUDA
EUROPSKE UNIJE (drugo vijeće)
22. svibnja 2014.(*)
„Članak 32. stavak 1. Poslovnika – Povreda dobrog sudovanja – Isključenje zastupnika stranke iz postupka“
U predmetu F‑58/13,
povodom tužbe podnesene na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a,
Luigi Marcuccio, bivši dužnosnik Europske komisije, sa stalnom adresom u Tricaseu (Italija), kojeg zastupa osoba A, abogado,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju C. Berardis‑Kayser i G. Gattinara, u svojstvu agenata,
tuženika,
SLUŽBENIČKI SUD
(drugo vijeće),
u sastavu: M. I. Rofes i Pujol, predsjednica, K. Bradley (izvjestitelj) i J. Svenningsen, suci,
tajnik: W. Hakenberg,
donosi sljedeće
Rješenje
1 Na temelju članka 32. stavka 1. Poslovnika, ako Službenički sud, među ostalim, smatra da „je ponašanje zastupnika stranke pred Službeničkim sudom […] nespojivo s dostojanstvom Službeničkog suda ili zahtjevima dobrog sudovanja“, o tome obavještava dotičnu osobu. Iz istih razloga „u svakom trenutku, nakon što sasluša osobu o kojoj je riječ, može rješenjem isključiti tu osobu iz postupka. Takvo rješenje odmah je izvršno.“
Prijašnji sudski postupci zastupane stranke
2 Najprije valja pojasniti da je tužitelj, kojeg zastupa osoba A, tijekom 2002. pred različitim sudovima Europske unije podnio osobito velik broj pravnih sredstava protiv svojeg nekadašnjeg poslodavca Europske komisije, kako u prvom stupnju tako i povodom žalbe. Na današnji dan broj sudskih postupaka koje je pokrenuo tužitelj popeo se na više od 190.
3 Uvjerljivo najveći dio tih pravnih sredstava odbačen je kao očito neosnovan ili očito nedopušten. Sam Sud Europske unije u trima rješenjima od 28. veljače 2013., Komisija/Marcuccio (C‑432/08 P‑DEP, C‑513/08 P‑DEP i C‑528/08 P‑DEP), nije propustio primijetiti „osobito velik broj i sustavnost pravnih sredstava koje je L. Marcuccio podnio pred različitim sudovima Unije“. U rješenju od 21. listopada 2013. Marcuccio/Komisija (T‑226/13 P, t. 42.) Opći sud Europske unije upozorio je na „postupanje tužitelja kojim se sustavno i bez razlike odabire sudski postupak“ tako što „bez promišljanja“ ističe razloge i argumente koje sud Unije „na temelju ustaljene sudske prakse“ može samo odbiti kao očito neosnovane ili odbaciti kao očito nedopuštene. Opći sud Europske unije također je u točki 44. istog rješenja utvrdio da „tužiteljevo ponašanje nepotrebno opterećuje Opći sud [Europske unije] jer u neproporcionalnoj mjeri ugrožava dobro sudovanje“.
4 Vrlo zabrinut za ovu situaciju, dopisom poslanim telefaksom 7. prosinca 2012., čiji je izvornik osoba u pitanju primila 4. siječnja 2013., Službenički sud upozorio je tadašnjeg tužiteljeva zastupnika na „ulogu odvjetnika kojemu zakon, kao pomoćniku suda, nalaže dužnost zastupanja tužitelja uz poštovanje primjenjivih postupovnih pravila“ i koja „se prvenstveno sastoji upravo u izbjegavanju podnošenja ponavljajućih pravnih sredstava koja će se u mnogim slučajevima morati odbaciti kao očito nedopuštena ili odbiti kao očito neosnovana“. U istom dopisu Službenički sud utvrdio je, nadalje, da postoje sumnje kad je riječ o tome je li sva pravna sredstva koja je podnio L. Marcuccio sastavio odvjetnik.
5 Zbog izostanka odgovora tužiteljeva zastupnika ili ikakve druge reakcije na taj dopis i činjenice da broj otad pokrenutih postupaka, naprotiv, nije prestajao rasti, Službenički sud bio je prisiljen dopisom od 16. travnja 2013. obratiti se predsjedniku odvjetničke komore u Lecceu (Italija), pod koju potpada navedeni zastupnik, kako bi se požalio na njegovo ponašanje i pozvao predsjednika odvjetničke komore da poduzme potrebne mjere da popravi situaciju koja je osobito štetna za funkcioniranje Službeničkog suda i praćenje drugih predmeta. Ni na taj dopis nije bilo odgovoreno.
6 Nakon određenog vremena od tog pismena, tužitelj je naložio osobi A da ga zastupa. U razdoblju od četiri mjeseca, odnosno od lipnja do rujna 2013., osoba A pred Službeničkim je sudom u ime L. Marcuccia podnijela ovu tužbu kao i još četiri tužbe (upisane u registar pod referentnim brojevima F‑62/13, F‑65/13, F‑89/13 odnosno F‑90/13), pridonoseći na taj način aktivno tužiteljevu ustrajanju u ponašanju koje su kritizirala sva tri suda Europske unije.
7 Smatrajući da je način na koji osoba A obavlja svoju ulogu odvjetnika u ovom predmetu, s obzirom na dužnosti dostojanstva i korektnosti kao i savjetovanja i informiranja koje su svojstvene njezinoj funkciji kao pomoćnika suda, nespojiv sa zahtjevima dobrog sudovanja te namjeravajući u tim uvjetima protiv nje primijeniti članak 32. stavak 1. Poslovnika, Službenički sud dopisom od 4. prosinca 2013. obavijestio je osobu A o svojoj namjeri korištenja tom odredbom te ju je pozvao da mu podnese svoja očitovanja kako bi je saslušao.
8 Dopisom od 23. prosinca 2013. osoba A osporavala je to da u ovom predmetu nije ispunila dužnosti dostojanstva i korektnosti, ističući da se stajalište Službeničkog suda temelji samo na „aluzijama“ koje nisu poduprte objektivnim i relevantnim dokazima i da zbog toga predstavlja tek plod „zablude i površne ocjene okolnosti predmeta“ te da bi se moglo shvatiti kao „jedva prikriveni pokušaj zastrašivanja“ tužiteljevih „branitelja“. Prema osobi A, „prijetnje“ u pismenu od 4. prosinca 2013. nisu „plod“ „mirne i objektivne procjene činjenica i okolnosti izravno pripisivih [njezinoj] profesionalnoj djelatnosti“, već „neke vrste ,preventivne’ (i negativne) […] prosudbe“ o tome kako se tužitelj koristi „svojim pravima i čini li to s pravom“.
Povreda dobrog sudovanja
9 Osoba A istaknula je da, „od ukupno 192 predmeta koje je pokrenuo [tužitelj] od 2002., samo njih pet […] sadrži [njezin] potpis“ i da nije „imala ništa“ s ostalim pravnim sredstvima. Naime, tužitelj je od nje zatražio da se pobrine za pet tužbi u pitanju iz njoj „nepoznatih“ razloga i da nije bilo na njoj da „kritizira“. Prema tome, osoba A tek je iz dopisa Službeničkog suda od 4. prosinca 2013. „doznala za količinu“ tužiteljevih sudskih postupaka protiv Komisije.
10 Osoba A smatrala je, nadalje, da je tvrdnja da akte koji nose njezin potpis ona možda nije sastavila „ozbiljno klevetnička“ i „riskantna“, usto što je „nepromišljena“ i „bez ikakva temelja“.
11 Naposljetku, osoba A smatra da su „napomene“ Službeničkog suda o njezinoj „zadaći toliko nejasne i općenite“ da joj onemogućuju da se „na bilo koji način brani“.
12 Međutim, valja utvrditi da očitovanja osobe A nikako ne dovode u pitanje ni činjenicu da je tužitelj sklon sustavno i bez razlike odabirati sudski postupak takve prirode da šteti dobrom sudovanju ni okolnost da njezino vlastito ponašanje u ovom predmetu izravno pridonosi tužiteljevu ustrajanju u kritiziranom ponašanju.
13 U svojim očitovanjima u odgovoru na dopis od 4. prosinca 2013. osoba A u biti samo iznosi okolnost da je, nakon što je zamijenila prethodnog tužiteljeva zastupnika – do čega je došlo netom nakon što se Službenički sud obratio odvjetničkoj komori u Lecceu – podnijela samo pet tužbi sa svojim potpisom Službeničkom sudu, tvrdeći istodobno da ne zna ništa o drugim predmetima.
14 Međutim, ta okolnost nije takve naravi da daje legitimitet njezinu ponašanju s obzirom na dobro sudovanje.
15 Naime, kao prvo, pet tužbi u pitanju podneseno je tijekom razdoblja od samo četiri mjeseca, od lipnja do rujna 2013.
16 Nadalje, osoba A priznaje da je sudjelovala u zastupanju L. Marcuccia uz jednog drugog odvjetnika u predmetu F‑56/09. Presuda kojom je završen taj postupak spominje određen broj drugih tužbi koje je podnijela osoba u pitanju i upućuje na činjenicu da je podnijela prilično velik broj očitovanja i pretjerane zahtjeve za naknadu štete. Također valja utvrditi da, iako osoba A u ovom predmetu zastupa svojeg klijenta na temelju upisa u odvjetničku komoru u Madridu (Španjolska), tek „slučajno“ navodeći u svojem dopisu da je upisana u odvjetničku komoru u Milanu (Italija), ipak je prilikom podnošenja tužbe kao adresu za dostavu postupovnih akata izabrala Galatone (Italija), grad koji je u mjesnoj nadležnosti odvjetničke komore u Lecceu, i to u ovom slučaju na istoj adresi kao i prethodni tužiteljev odvjetnik, s kojim usto dijeli i brojeve telefona i telefaksa. U tim okolnostima, tvrdnji osobe A da je za količinu sudskih postupaka koje je pokrenuo L. Marcuccio doznala tek iz dopisa tajništva Službeničkog suda od 4. prosinca 2013. očito nedostaje vjerodostojnosti.
17 Kad bi se prihvatilo da osoba A nije mogla procijeniti količinu sudskih postupaka koje je njezin klijent prije pokrenuo protiv Komisije, tada bi trebalo smatrati da je povrijedila svoje profesionalne dužnosti time što se nije uputila u pozadinu tužbi koje je podnijela u ime L. Marcuccia, iako su odluke koje su donesene povodom brojnih pravnih sredstava njezina klijenta lako dostupne pod njegovim imenom na internetskoj stranici Suda pod „Sudska praksa“. Zapravo, samo čitanje sažetka činjenica u tužbi jasno pokazuje da osoba A nije mogla ne znati za prethodne sudske postupke svojeg klijenta pred sudovima Unije.
18 Okolnost da se ova tužba, podnesena s potpisom osobe A, s jedne strane, temelji na činjenicama koje su gotovo istovjetne onima koje su dovele do tužbe u predmetu F‑67/12, Marcuccio/Komisija i, s druge strane, da sadrži iste tužbene razloge osobito je karakteristična za tužiteljevu sklonost da sustavno i bez razlike odabire sudski postupak. Tužba u predmetu F‑67/12 odbijena je kao očito neosnovana rješenjem od 6. veljače 2013., dakle znatno prije pokretanja postupka u ovom predmetu. Žalba podnesena protiv tog rješenja nakon toga djelomično je odbačena kao nedopuštena i djelomično odbijena kao neosnovana rješenjem od 21. listopada 2013., Marcuccio/Komisija te je tužitelju na temelju članka 90. Poslovnika Općeg suda Europske unije naloženo da nadoknadi troškove u iznosu od 2000 eura jer se žalba smatrala zlouporabom.
19 Uzimajući u obzir prethodno navedeno, dovoljno je utvrđeno da je osoba A svojim ponašanjem bez promišljanja u ovom predmetu pridonijela tužiteljevu svadljivom ponašanju koje se, uzimajući u obzir osobito velik broj pravnih sredstava koje je tužitelj podnio pred sudovima Unije, čiju količinu uobičajeno pažljiv odvjetnik nije mogao ne primijetiti, pokazalo osobito štetnim za dobro sudovanje.
20 Dopis osobe A od 23. prosinca 2013. zahtijeva i sljedeće komentare. U tom dopisu navodi da su „[r]azmatranja kojima se sumnja u to da je [ona] sastavila akte koji nose [njezin] potpis ozbiljno klevetnička, uz to što su nepromišljena i bez ikakva temelja“ te da je „neuobičajeno za [Službenički sud] da iznosi tako ozbiljnu i riskantnu tvrdnju a da za to ne daje nikakvu potvrdu ni [ikakav] dokaz u potporu tom stajalištu“.
21 U tom pogledu, Službenički sud utvrđuje:
– da su točke 14., 17., 24., 25., 28., 32. do 38. i 42. tužbe u ovom predmetu od riječi do riječi istovjetne točkama 4., 7., 14., 15., 18., 26. do 32. i 36. tužbe koju je u predmetu F‑67/12, Marcuccio/Komisija podnio prethodni tužiteljev odvjetnik;
– da su, osim manjih izmjena, točke 13., 16., 18., 20., 22., 26. (druga polovica), 27. (prvi redak), 29., 30., 31., 39. (s dodana četiri retka), 40. (prva rečenica) i 41. (s dodacima) u biti identične točkama 3., 6. (prva rečenica i podtočka (c)), 8., 9., 13., 16., 17., 19. (prva četiri retka), 24., 25., 33., 34. i 35. tužbe u predmetu F‑67/12.
22 Slijedi da su, uz dodavanje ili brisanje nekoliko rečenica, cijeli pravni dio u potporu tužbi (tj. točke 26. do 42.) u ovom predmetu kao i velik dio sažetka činjenica (točke 1. do 25.) ili istovjetni ili u bitnome istovjetni pravnim i činjeničnim navodima u tužbi prethodno podnesenoj u postupku u kojem osoba A nije zastupala tužitelja. U tim uvjetima, čini se vjerojatnijim da osoba A, suprotno svojim tvrdnjama, nije sastavila tužbu u ovom predmetu.
23 Osoba A u svojem dopisu također izjavljuje da „iz razmatranja [Službeničkog suda], čini se, proizlazi […] neka vrsta predviđanja ishoda [predmetâ u tijeku pred Službeničkim sudom], što predstavlja presudu koja zapravo, čini se, najavljuje njihovo odbijanje, i to bez relevantne ocjene u meritumu, što predstavlja očitu povredu načela koja su zajednička ustavnim tradicijama država članica“.
24 U tom je pogledu dovoljno utvrditi da ta tvrdnja osobe A nema potporu u činjenicama. Naime, isključenje pravnog zastupnika stranke, na temelju članka 32. stavka 1. Poslovnika, uistinu obvezuje stranku da promijeni pravnog zastupnika, ali nikako ne zadire u ocjenu tužbe u meritumu koju će Službenički sud dati, a o kojoj je postupak još u tijeku sve dok je tužitelj ne povuče.
25 U tim uvjetima i s obzirom na sadržaj tužbe podnesene u ovom predmetu i njezine okolnosti, Službenički sud smatra da u ovom slučaju valja primijeniti članak 32. stavak 1. Poslovnika i isključiti osobu A iz postupka te presliku ovog rješenja uputiti nadležnim španjolskim i talijanskim tijelima, pod koja potpada osoba A.
Slijedom navedenog,
SLUŽBENIČKI SUD
(drugo vijeće)
rješava:
1. Osoba A isključuje se iz postupka, sukladno članku 32. stavku 1. Poslovnika.
2. Preslika ovog rješenja upućuje se nadležnim španjolskim i talijanskim tijelima, pod koja potpada osoba A.
U Luxembourgu 22. svibnja 2014.
W. Hakenberg | | M. I. Rofes i Pujol |