PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)
7. lipnja 2023.(*)
„Žig Europske unije – Postupak opoziva odluka ili brisanja upisa – Opoziv odluke koja sadržava očitu pogrešku koja se može pripisati EUIPO‑u – Članak 103. stavak 1. Uredbe (EU) 2017/1001 – Nepostojanje očite pogreške”
U predmetu T‑519/22,
Société des produits Nestlé SA, sa sjedištem u Veveyu (Švicarska), koji zastupaju A. Jaeger‑Lenz, A. Lambrecht i A‑C Salger, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji zastupa V. Ruzek, u svojstvu agenta,
tuženika,
a druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem EUIPO‑a, intervenijent pred Općim sudom, jest:
European Food SA, sa sjedištem u Păntășeștiju (Rumunjska), koji zastupa I. Speciac, odvjetnica,
OPĆI SUD (šesto vijeće),
u sastavu: M. J. Costeira, predsjednica, U. Öberg i P. Zilgalvis (izvjestitelj), suci,
tajnik: V. Di Bucci,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir da stranke nisu podnijele zahtjev za određivanje rasprave u roku od tri tjedna od kada su obaviještene o zatvaranju pisanog dijela postupka i da je odlučio, primjenom članka 106. stavka 3. svojeg Poslovnika, odlučiti o tužbi bez provođenja usmenog dijela postupka,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a tužitelj, Société des produits Nestlé SA, zahtijeva poništenje odluke prvog žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 27. lipnja 2022. (predmet R 894/2020‑1) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).
Okolnosti spora
2 Tužitelj je 20. studenoga 2001. EUIPO‑u podnio prijavu za registraciju žiga Europske unije za verbalni znak FITNESS na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice (SL 1994., L 11, str. 1.), kako je izmijenjena (zamijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Europske unije (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.), kako je izmijenjena i sama zamijenjena Uredbom (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.)).
3 Proizvodi za koje je bila podnesena prijava za registraciju obuhvaćeni su razredima 29., 30. i 32. u smislu Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga u svrhu registriranja žigova od 15. lipnja 1957., kako je izmijenjen i dopunjen.
4 Prijava žiga objavljena je u Glasniku žigova Zajednice br. 3/2003 od 6. siječnja 2003. Taj je žig registriran 30. svibnja 2005. pod brojem 2470326.
5 Intervenijent European Food SA podnio je 2. rujna 2011. zahtjev za proglašenje osporavanog žiga ništavim za sve proizvode koji su njime obuhvaćeni.
6 Razlozi istaknuti u prilog zahtjevu za proglašenje žiga ništavim bili su oni iz članka 52. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 59. stavak 1. točka (a) Uredbe 2017/1001), u vezi s člankom 7. stavkom 1. točkama (b) i (c) iste uredbe (koji je postao članak 7. stavak 1. točke (b) i (c) Uredbe 2017/1001).
7 Odjel za poništaje odbio je 18. listopada 2013. u cijelosti zahtjev za proglašenje žiga ništavim.
8 Intervenijent je 16. prosinca 2013. podnio žalbu protiv odluke Odjela za poništaje. Tijekom žalbenog postupka intervenijent je podnio nove dokaze u prilog svojem navodu prema kojem pojam „fitness” ima opisni sadržaj za predmetne proizvode.
9 Četvrto žalbeno vijeće EUIPO‑a odlukom od 19. lipnja 2015. odbilo je žalbu. Konkretno, žalbeno vijeće nije uzelo u obzir niz dokaza koji su prvi put podneseni pred njime te ih je odbacilo kao nepravodobne.
10 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 19. kolovoza 2015. intervenijent je podnio tužbu protiv odluke četvrtog žalbenog vijeća.
11 Presudom od 28. rujna 2016., European Food/EUIPO – Société des produits Nestlé (FITNESS) (T‑476/15, u daljnjem tekstu: prva poništavajuća presuda, EU:T:2016:568), Opći sud poništio je odluku četvrtog žalbenog vijeća. Zaključio je da je, smatrajući da se dokazi koje je intervenijent prvi put podnio pred žalbenim vijećem ne mogu uzeti u obzir zbog njihova nepravodobnog podnošenja, žalbeno vijeće počinilo pogrešku koja se tiče prava.
12 EUIPO je podnio žalbu protiv prve poništavajuće presude. Svojom presudom od 24. siječnja 2018., EUIPO/European Food (C‑634/16 P, u daljnjem tekstu: presuda o žalbi, EU:C:2018:30), Sud je odbio žalbu.
13 Odlukom od 6. lipnja 2018. u predmetu R 755/2018‑2 drugo žalbeno vijeće poništilo je odluku Odjela za poništaje. Posebice je smatralo da iz prve poništavajuće presude i presude o žalbi proizlazi da je obvezno ispitati podnesenu mu žalbu uzimajući u obzir sve dokaze koje je intervenijent podnio prvi put pred četvrtim žalbenim vijećem u predmetu R 2542/2013‑4. S obzirom na te dokaze, žalbeno je vijeće smatralo da je sporni žig bio opisan i bez razlikovnog karaktera.
14 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda tužitelj je 11. rujna 2018. pokrenuo postupak za poništenje odluke drugog žalbenog vijeća.
15 Presudom od 10. listopada 2019. Société des produits Nestlé/EUIPO – European Food (FITNESS) (T‑536/18, neobavljena, u daljnjem tekstu: druga poništavajuća presuda, EU:T:2019:737), Opći sud poništio je odluku drugog žalbenog vijeća. Konkretno, presudio je da je drugo žalbeno vijeće pogrešno smatralo da iz prve poništavajuće presude i presude o žalbi proizlazi da je ono bilo obvezno uzeti u obzir dokaze koje je intervenijent prvi put iznio pred četvrtim žalbenim vijećem.
16 Intervenijent je podnio žalbu protiv druge poništavajuće presude. Svojim rješenjem od 18. ožujka 2020., European Food/EUIPO (C‑908/19 P, neobjavljeno, EU:C:2020:212), Sud nije prihvatio žalbu.
17 Prvo žalbeno vijeće EUIPO‑a odlukom od 12. listopada 2021. (u daljnjem tekstu: odluka iz 2021.) odbilo je intervenijentovu žalbu. Što se tiče dokaza podnesenih pred četvrtim žalbenim vijećem, smatralo je da intervenijent nije na odgovarajući način opravdao nepravodobno podnošenje navedenih dokaza i da je, slijedom toga, bilo dužno negativno izvršavati svoju diskrecijsku ovlast i ne prihvatiti ih.
18 Intervenijent je 24. prosinca 2021. Općem sudu podnio tužbu protiv odluke iz 2021., upisanu pod brojem T‑799/21.
19 Obaviješću od 15. veljače 2022. žalbeno vijeće obavijestilo je stranke o svojoj namjeri opoziva odluke iz 2021. u skladu s člankom 103. Uredbe 2017/1001.
20 Pobijanom odlukom prvo žalbeno vijeće opozvalo je odluku iz 2021. Kao prvo, smatralo je da je pristup prihvaćen u navedenoj odluci, prema kojem se pravilo 50. stavak 1. treći podstavak Uredbe Komisije (EZ) br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 (SL 1995., L 303, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 84.) po analogiji primjenjuje u okviru postupka za proglašenje ništavosti koji se temelji na apsolutnim razlozima za ništavost, očito pogrešan jer iz presude o žalbi proizlazi da ta odredba nije primjenjiva u okviru postupka za proglašenje ništavosti koji se temelji na apsolutnim razlozima za ništavost. Kao drugo, žalbeno vijeće smatralo je da je upućivanje u točkama 57. i 58. odluke iz 2021. na presudu od 22. rujna 2011., Cesea Group/OHIM – Mangini & C. (Mangiami) (T‑250/09, neobjavljena, EU:T:2011:516) također bilo pogrešno jer se navedena presuda temeljila na pravilu 22. stavku 2. Uredbe br. 2868/95 koje je lex specialis i primjenjuje se posebno na dokaz uporabe te se ne može prenijeti na postupak za proglašenje žiga ništavim.
Zahtjevi stranaka
21 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži EUIPO‑u snošenje troškova.
22 EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje njegovih troškova u slučaju održavanja rasprave.
23 Intervenijent od Općeg suda u biti zahtijeva da odbije tužbu.
Pravo
24 U prilog tužbi tužitelj ističe tri tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na povredi članka 103. stavka 1. Uredbe 2017/1001, u vezi s člankom 70. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2018/625 od 5. ožujka 2018. o dopuni Uredbe 2017/1001 i o stavljanju izvan snage Delegirane uredbe (EU) 2017/1430 (SL 2018., L 104, str. 1.), drugi na povredi članka 72. stavka 6. Uredbe 2017/1001 i treći na povredi članka 94. stavka 1. Uredbe 2017/1001, u vezi s člankom 70. Delegirane uredbe 2018/625.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 103. stavka 1. Uredbe 2017/1001, u vezi s člankom 70. Delegirane uredbe 2018/625
25 Tužitelj tvrdi da je opoziv odluke iz 2021. na temelju članka 103. stavka 1. Uredbe 2017/1001 nezakonit. U tom pogledu, pogrešno navođenje žalbenog vijeća pravila 50. stavka 1. Uredbe br. 2868/95 i sudske prakse koja se odnosi na pravilo 22. stavak 2. iste uredbe ne može se smatrati očitom pogreškom u smislu članka 103. stavka 1. Uredbe 2017/1001 i samo po sebi ne opravdava opoziv odluke iz 2021. Prema tužiteljevu mišljenju, pojam „očita pogreška” sadržava dvije razine: pogreška mora biti lako uočljiva i iznimno teška, tako da čini izreku prethodne odluke neuvjerljivom. Međutim, u ovom slučaju, zaključci žalbenog vijeća iz točaka 60. do 62. odluke iz 2021. ne temelje se na primjeni pravila 50. stavka 1. Uredbe br. 2868/95 po analogiji. Navođenje te odredbe isključivo je formalna pogreška i nema utjecaj na utemeljenost ili uvjerljivost izreke odluke iz 2021.
26 Usto, tužitelj smatra da je u točkama 61. i 62. odluke iz 2021. žalbeno vijeće pravilno ustrajalo osobito na odgovarajućem opravdanju nepravodobnog podnošenja dokaza kao čimbeniku koji je prilikom razmatranja prevladavao u prilog uzimanju u obzir navedenih dokaza. Zahtjev odgovarajućeg opravdanja nije povezan ni s pravilom 50. stavkom 1. Uredbe br. 2868/95 ni s pravilom 22. stavkom 2. iste uredbe. Taj je pristup u skladu sa sudskom praksom, a osobito s točkom 44. druge poništavajuće presude.
27 Naposljetku, tužitelj ističe da je obrazloženje koje je žalbeno vijeće dalo u točki 29. pobijane odluke manjkavo. Isto tako, navodi da postoji razlika u formulaciji navodnih pogrešaka između obavijesti žalbenog vijeća od 15. veljače 2022. i obrazloženja pobijane odluke. U toj obavijesti navodi se da je navodna pogreška bila u „strogom pristupu prema podnošenju novih dokaza”.
28 EUIPO smatra da žalbeno vijeće nije povrijedilo članak 103. Uredbe 2017/1001. Tvrdi da su očite pogreške utvrđene u pobijanoj odluci utjecale na meritum ispitivanja koje je žalbeno vijeće provelo u odluci iz 2021. i da su bile takve da nije bilo moguće ostati pri izreci potonje odluke bez nove analize. Konkretnije, prema EUIPO‑ovu mišljenju, primjena po analogiji predmetnih pravila imala je odlučujuću ulogu u zaključku žalbenog vijeća, iznesenom u točki 61. odluke iz 2021., prema kojem je bilo potrebno usvojiti strogi pristup u pogledu podnošenja novih dokaza kako bi se osigurao dovoljan stupanj pravne sigurnosti i predvidljivosti u postupcima. Taj je zaključak temelj drugih zaključaka žalbenog vijeća. Konkretno, taj „strog pristup u pogledu podnošenja novih dokaza” naveo je navedeno vijeće na zaključak da je ono bilo dužno negativno izvršavati svoju diskrecijsku ovlast.
29 Što se tiče zahtjeva za odgovarajuće opravdanje nepravodobnog podnošenja dokaza, EUIPO smatra da ga je intervenijent podnio jer se pozvao na potrebu odgovora na zaključke Odjela za poništaje, ali ga je žalbeno vijeće pogrešno odbilo u točki 54. odluke iz 2021., temeljeći se na sudskoj praksi o pravilu 22. stavku 2. Uredbe br. 2868/95. Što se tiče točke 43. presude o žalbi, EUIPO smatra da se dio rečenice prema kojem je „na stranci koja prvi put podnosi dokaze pred žalbenim vijećem da opravda razloge zbog kojih se ti dokazi podnose u toj fazi postupka te dokaže nemogućnost takvog podnošenja tijekom postupka pred Odjelom za poništaje” ne može tumačiti, u kontekstu prethodne sudske prakse, tako da zahtijeva da stranka dokaže nemogućnost podnošenja predmetnih dokaza u ranijoj fazi postupka. Takav pristup ne bi samo lišio članak 95. stavak 2. Uredbe 2017/1001 njegova korisnog učinka, nego bi također bio nespojiv s razmatranjima Suda u presudi o žalbi.
30 Naposljetku, EUIPO podsjeća, kao i žalbeno vijeće, na to da ovaj predmet ima osobito dugačku povijest koja je posljedica postupovnih pogrešaka. Stoga je u interesu stranaka i u interesu postupka ispraviti pogrešku počinjenu u odluci iz 2021. umjesto čekati na presudu Općeg suda, što bi postupak i dalje odugovlačilo.
31 Intervenijent tvrdi da se predmetna pogreška može lako otkriti i da je vrlo očita. Prema njegovu mišljenju, u odluci iz 2021. žalbeno vijeće provelo je svu svoju analizu polazeći od pretpostavke da je pravilo 50. stavak 1. Uredbe br. 2868/95 primjenjivo u ovom slučaju. Zbog te se pogreške žalbeno vijeće osjećalo obveznim izvršiti svoju diskrecijsku ovlast u smislu nedopuštenosti dokaza, iako je smatralo da su oni prima facie relevantni. Time je navedeno vijeće počinilo pogrešku koja se tiče prava jer je ograničilo slučajeve u kojima može izvršavati svoju diskrecijsku ovlast u smislu dopuštenosti nepravodobnih dokaza na situacije koje karakteriziraju nove okolnosti.
32 U skladu s člankom 103. stavkom 1. Uredbe 2017/1001, ako EUIPO donese odluku koja sadržava očitu pogrešku koja mu se može pripisati, on osigurava opoziv te odluke.
33 U skladu s člankom 70. stavkom 1. Delegirane uredbe 2018/625, ako EUIPO utvrdi da odluka ili upis u registar podliježu opozivu u skladu s člankom 103. Uredbe 2017/1001, on obavješćuje pogođenu stranku o planiranom opozivu.
34 Iz sudske prakse proizlazi da se pogreška može smatrati očitom samo kada ju je moguće lako otkriti, s obzirom na kriterije kojima je zakonodavac upravnom tijelu uvjetovao izvršavanje njegove diskrecijske ovlasti, i kada su podneseni dokazi dostatni da se ocjena koju je ta uprava donijela ne čini vjerodostojnom te se ona ne može prihvatiti kao opravdana i dosljedna (vidjeti presudu od 22. rujna 2021., Marina Yachting Brand Management/EUIPO – Industries Sportswear (MARINA YACHTING), T‑169/20 EU:T:2021:609, t. 112. i navedenu sudsku praksu).
35 Što se tiče primjene članka 103. Uredbe 2017/1001, presuđeno je da kad je riječ o „očitoj” ili očiglednoj pogrešci koja opravdava donošenje odluke o opozivu ranije odluke, riječ je o pogreškama koje su vrlo očite i koje ne omogućuju zadržavanje izreke te ranije odluke bez nove analize koju će naknadno provesti tijelo koje je donijelo navedenu odluku (vidjeti u tom smislu presudu od 22. rujna 2021., MARINA YACHTING, T‑169/20 EU:T:2021:609, t. 111. i navedenu sudsku praksu).
36 U ovom je slučaju žalbeno vijeće iznijelo dva razloga kojima se opravdava opoziv odluke iz 2021. Kao prvo, ono je u točkama 26. i 27. pobijane odluke smatralo da je pristup prema kojem je bilo moguće osloniti se na pravilo 50. stavak 1. Uredbe br. 2868/95 i smatrati da se to pravilo po analogiji primjenjuje u okviru postupka za proglašenje žiga ništavim očito pogrešan jer, kao što to proizlazi iz točaka 48. i 49. presude o žalbi, navedeno pravilo nije primjenjivo u okviru postupka za proglašenje žiga ništavim. U tom je pogledu žalbeno vijeće u točki 29. pobijane odluke dodalo da je riječ o očitoj pogrešci u smislu članka 103. stavka 1. Uredbe 2017/1001 jer se čini da je žalbeno vijeće zanemarilo presudu Suda u istom predmetu, čime je povrijedilo načelo pravomoćnosti. Kao drugo, žalbeno je vijeće u točki 28. pobijane odluke smatralo da je bilo pogrešno u točkama 57. i 58. odluke iz 2021. uputiti na presudu od 22. rujna 2011., Mangiami (T‑250/09, neobjavljena, EU:T:2011:516), koja se odnosi na primjenu pravila 22. stavka 2. Uredbe br. 2868/95, koje se primjenjuje na dokaz o uporabi, i smatrati da je ta sudska praksa u potpunosti primjenjiva u predmetnom kontekstu ništavosti.
37 Valja ocijeniti mogu li se, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 35. ove presude, okolnosti koje je istaknulo žalbeno vijeće smatrati očitim pogreškama u smislu članka 103. stavka 1. Uredbe 2017/1001.
38 Što se tiče, kao prvo, navođenja, u točki 40. odluke iz 2021., pravila 50. stavka 1. Uredbe br. 2868/95, nije sporno da ta odredba nije primjenjiva u okviru postupka za proglašavanje ništavosti koji se temelji na apsolutnim razlozima za ništavost, kao što je to presudio Opći sud i potvrdio Sud (presuda o žalbi, t. 49. i prva poništavajuća presuda, t. 60.).
39 Međutim, ni iz pobijane odluke ni in fine iz odluke iz 2021. ne proizlazi da je upućivanje u njezinoj točki 40. na pravilo 50. stavak 1. Uredbe br. 2868/95 imalo utjecaj na zaključke žalbenog vijeća u pogledu mogućnosti prihvaćanja dokaza koje je intervenijent prvi put podnio u smislu da počinjena pogreška ne bi omogućila zadržavanje izreke odluke iz 2021. bez nove analize.
40 Naime, žalbeno je vijeće u točki 62. odluke iz 2021. došlo do zaključka prema kojem je, s obzirom na to da ne postoji nikakvo prihvatljivo opravdanje u pogledu nepravodobnog podnošenja dokaza, ono bilo dužno negativno izvršavati svoju diskrecijsku ovlast i ne prihvatiti dodatne dokaze. Taj zahtjev, kao što to proizlazi iz kriterija koje je žalbeno vijeće navelo u točki 43. odluke iz 2021., osobito proizlazi iz točke 44. druge poništavajuće presude.
41 Što se tiče obrazloženja na temelju kojeg je došlo do navedenog zaključka, žalbeno vijeće najprije je u točki 41. svoje odluke iz 2021. uputilo na drugu poništavajuću presudu iz koje osobito proizlazi da nepravodobno podneseni dokazi nisu automatski dopušteni i da je na stranci koja je podnijela te dokaze da opravda razloge zbog kojih su ti dokazi podneseni u toj fazi postupka kao i da dokaže nemogućnost takvog podnošenja tijekom postupka pred Odjelom za poništaje.
42 Nadalje, nakon što je u točki 43. odluke iz 2021. pojasnilo kriterije koje treba uzeti u obzir, žalbeno je vijeće u točki 47. navedene odluke smatralo da su elementi koji su prvi put podneseni u fazi žalbe na prvi pogled relevantni. Međutim, prema mišljenju navedenog vijeća, ni na koji način nije dokazano da su ti dokazi bili novi jer nisu bili dostupni ili jer ih nije bilo moguće podnijeti tijekom postupka za proglašenje ništavosti. Žalbeno vijeće stoga je smatralo da su dodatni dokazi mogli biti podneseni već Odjelu za poništaje.
43 Naposljetku, žalbeno je vijeće u točki 54. odluke iz 2021. smatralo da se opravdanje intervenijentova nepravodobnog podnošenja predmetnih dokaza, odnosno utvrđenje Odjela za poništaje o nedostatnosti prvotno podnesenih dokaza, ne može smatrati novim elementom koji opravdava podnošenje dodatnih dokaza u stadiju žalbe.
44 Iz toga slijedi da nije dokazano da je pogrešno upućivanje na pravilo 50. stavak 1. Uredbe br. 2868/95 utjecalo na rasuđivanje žalbenog vijeća ili na njegov zaključak.
45 Što se tiče razmatranja iz točke 61. odluke iz 2021. u odnosu na nužnost primjene strogog pristupa u pogledu podnošenja novih dokaza, iz rasuđivanja žalbenog vijeća očito ne proizlazi da se ono temelji na pravilu 50. stavku 1. Uredbe br. 2868/95.
46 Što se tiče, kao drugo, mogućnosti primjene, u ovom slučaju, načela utvrđenih u točki 27. presude od 22. rujna 2011., Mangiami (T‑250/09, neobjavljena, EU:T:2011:516), žalbeno je vijeće u točki 57. odluke iz 2021. smatralo da bi prihvaćanje dodatnih dokaza koji su prvi put podneseni u fazi žalbe bez valjanog opravdanja lišilo učinka pravilo 37. točku (b) podtočku iv. i pravilo 39. stavak 3. Uredbe 2868/95. Da bi došlo do tog zaključka, navedeno je vijeće osobito u točki 58. odluke iz 2021. smatralo da su načela utvrđena u toj presudi, nastaloj u kontekstu dokaza uporabe, potpuno primjenjiva u kontekstu ništavosti.
47 Osim toga, žalbeno vijeće također se pozvalo na presudu od 22. rujna 2011., Mangiami (T‑250/09, neobjavljena, EU:T:2011:516), u točkama 43. i 54. odluke iz 2021. S jedne strane, u točki 43. te odluke, citirajući točku 24. navedene presude, žalbeno vijeće smatralo je da treba, među ostalim, ispitati upućuje li podnositelj zahtjeva za proglašavanje žiga ništavim na nove činjenice kako bi osporio mogućnost registracije predmetnog ranijeg žiga ili mu dokazi nisu bili dostupni u trenutku u kojem ih je trebalo podnijeti jer te okolnosti mogu, među ostalim, opravdati nepravodobno podnošenje dodatnih dokaza. S druge strane, u točki 54. odluke iz 2021., pozivajući se na točke 26. i 27. navedene presude, to vijeće smatralo je da se utvrđenje Odjela za poništaje o nedostatnosti dokaza ne može smatrati činjenicom koja opravdava podnošenje dodatnih dokaza koji su prvi put podneseni pred žalbenim vijećem. Posljedično, smatralo je da odluka Odjela za poništaje nije bila novi činjenični element.
48 U tom pogledu valja istaknuti da je u točkama 26. i 27. presude od 22. rujna 2011., Mangiami (T‑250/09, neobjavljena, EU:T:2011:516) presuđeno da se rasuđivanje Odjela za poništaje koje je dovelo do utvrđenja nedostatnosti dokaza o uporabi ranijeg žiga ne može samo po sebi smatrati novim elementom koji opravdava podnošenje dodatnih dokaza koji su prvi put podneseni pred žalbenim vijećem. Priznanje da je takvo rasuđivanje Odjela za poništaje novi element značajno bi ograničilo doseg roka predviđenog u pravilu 22. stavku 2. Uredbe br. 2868/95. Opći je sud presudio da to znači da je žalbeno vijeće, svaki put kad je smatralo da je Odjel za poništaje pogrešno utvrdio da su dokazi uporabe bili nedostatni, moglo prihvatiti dodatne dokaze uporabe koji su prvi put podneseni pred tim vijećem.
49 Međutim, pod pretpostavkom da se razmatranja o opravdanju podnošenja dodatnih dokaza u kontekstu primjene pravila 22. stavka 2. Uredbe br. 2868/95 ne mogu primijeniti na predmet uređen pravilom 37. točkom (b) podtočkom iv. i pravilom 39. stavkom 3. iste uredbe, eventualna pogreška koju je počinilo žalbeno vijeće ne može se smatrati očitom u smislu sudske prakse navedene u točki 35. ove presude.
50 U tom pogledu valja istaknuti, kao prvo, da žalbeno vijeće nije primijenilo pravilo 22. stavak 2. Uredbe br. 2868/95 u postupku za proglašavanje žiga ništavim, nego se po analogiji pozvalo na sudsku praksu koja se odnosi na primjenu te odredbe.
51 Kao drugo, valja istaknuti da s jedne strane iz pravila 22. stavka 2. Uredbe br. 2868/95 proizlazi da ako podnositelj prigovora mora dostaviti dokaze o uporabi žiga ili pokazati da postoje opravdani razlozi za neuporabu, EUIPO ga poziva da dostavi traženi dokaz u roku koji mu za to odredi. Ako podnositelj prigovora ne dostavi taj dokaz prije isteka roka, EUIPO odbacuje prigovor. S druge strane, iz pravila 37. točke (b) podtočke iv. Uredbe br. 2868/95 proizlazi da zahtjev za opoziv ili za proglašenje žiga Europske unije ništavim sadržava činjenice, dokaze i obrazloženja iznesena u prilog zahtjevu. Pravilo 39. stavak 3. iste uredbe određuje da, ako takav zahtjev ne udovoljava uvjetima pravila 37. navedene uredbe, EUIPO poziva podnositelja zahtjeva da ukloni utvrđene nedostatke u roku koji mu odredi i, ako se nedostaci ne uklone prije isteka tog roka, EUIPO odbacuje zahtjev kao nedopušten.
52 Valja utvrditi da je riječ o dvama postupovnim kontekstima koji su, doduše, različiti, ali ipak usporedivi jer EUIPO u obama određuje rok za podnošenje dokaza i odbija zahtjeve kada ti dokazi nisu podneseni. Stoga ta razlika u postupcima ne može sama po sebi biti dovoljan razlog za zaključak da se sudska praksa koja se odnosi na dokaz o uporabi očito ne može primijeniti na postupke za proglašenje ništavosti. U tom pogledu valja istaknuti da se određene druge presude na koje se poziva žalbeno vijeće, odnosno presude od 18. srpnja 2013., New Yorker SHK Jeans/OHIM (C‑621/11 P, EU:C:2013:484) i od 29. rujna 2011., New Yorker SHK Jeans/OHIM – Vallis K.-Vallis A. (FISHBONE) (T‑415/09, neobjavljena, EU:T:2011:550), također odnose na pitanje stvarne uporabe.
53 U svakom slučaju, treba istaknuti da se upućivanje na presudu od 22. rujna 2011., Mangiami (T‑250/09, neobjavljena, EU:T:2011:516), koje je utjecalo na zaključak žalbenog vijeća u pogledu opravdanja nepravodobnog podnošenja dokaza, iznosi u točki 54. odluke iz 2021., a ne u njezinim točkama 57. i 58.
54 Iz toga slijedi da sama primjena po analogiji sudske prakse koja se odnosi na tumačenje pravila 22. stavka 2. Uredbe br. 2868/95 na ovaj predmet ne može predstavljati očitu pogrešku u smislu članka 103. stavka 1. Uredbe 2017/1001.
55 Što se tiče EUIPO‑ova argumenta da je intervenijent pružio opravdanje nepravodobnog podnošenja dokaza, odnosno potrebu da se odgovori na zaključke Odjela za poništaje, ali da ga je žalbeno vijeće pogrešno odbilo u točki 54. odluke iz 2021., dovoljno je istaknuti da ta argumentacija nije dio razloga na kojima se temelji pobijana odluka. Međutim, obrazloženje odluke mora se nalaziti u samom njezinu tekstu i ne može se dati kasnijim objašnjenjima EUIPO‑a, osim u iznimnim okolnostima koje, u nedostatku hitnosti, nisu ispunjene. Iz toga slijedi da odluka u načelu mora biti dovoljna sama po sebi i njezino obrazloženje ne može proizlaziti iz naknadno danih pisanih ili usmenih objašnjenja, s obzirom na to da je predmetna odluka već predmet tužbe pred sudom Unije (vidjeti presudu od 12. prosinca 2017., Sony Computer Entertainment Europe/EUIPO – Vieta Audio (Vita), T‑35/16, neobjavljena, EU:T:2017:886, t. 57. i navedenu sudsku praksu).
56 Isto vrijedi i za druge EUIPO‑ove argumente, osobito one koji se temelje na činjenici da ovaj predmet ima osobito dugačku povijest i da je u interesu stranaka i postupka ispraviti pogrešku počinjenu u odluci iz 2021. U tom je pogledu dovoljno utvrditi da nijedna od tako navedenih okolnosti ne može biti očita pogreška u smislu članka 103. stavka 1. Uredbe 2017/1001.
57 S obzirom na prethodno navedeno, valja prihvatiti ovaj tužbeni razlog i poništiti pobijanu odluku a da pritom nije potrebno ispitati druge tužiteljeve argumente te drugi i treći tužbeni razlog.
Troškovi
58 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
59 EUIPO i intervenijent nisu uspjeli u postupku. Međutim, tužitelj je zahtijevao da se samo EUIPO‑u naloži snošenje troškova. U tim okolnostima i s obzirom na činjenicu da se odluka o opozivu odluke iz 2021. može pripisati žalbenom vijeću, EUIPO će, osim vlastitih troškova, snositi i tužiteljeve troškove, a intervenijent će snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (šesto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se odluka prvog žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 27. lipnja 2022. (predmet R 894/2020‑1).
2. EUIPO će snositi vlastite troškove i troškove društva Société des produits Nestlé SA.
3. European Food SA snosit će vlastite troškove.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 7. lipnja 2023.
Potpisi