Language of document : ECLI:EU:T:2021:780

PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)

10. studenoga 2021.(*)

„Državne potpore – Tržište električne energije iz obnovljivih izvora, uključujući fotonaponsku energiju – Obveza kupnje električne energije po cijeni višoj od tržišne cijene predviđena francuskim zakonom – Odbijanje pritužbe – Članak 12. stavak 1. i članak 24. stavak 2. Uredbe (EU) 2015/1589 – Područje primjene”

U predmetu T‑678/20,

Solar Electric Holding, sa sjedištem u Lamentinu (Francuska),

Solar Electric Guyane, sa sjedištem u Lamentinu,

Solar Electric Martinique, sa sjedištem u Lamentinu,

Société de production d’énergies renouvelables, sa sjedištem u Lamentinu,

koje zastupa S. Manna, avocate,

tužitelji,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju B. Stromsky i A. Bouchagiar, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje Komisijine odluke od 3. rujna 2020. o odbijanju pritužbe tužiteljâ od 20. lipnja 2020. u vezi s nezakonitim državnim potporama za fotonaponska postrojenja tužiteljâ,

OPĆI SUD (osmo vijeće),

u sastavu: J. Svenningsen, predsjednik, R. Barents i J. Laitenberger (izvjestitelj), suci,

tajnik: E. Coulon,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Cilj Loi no 2000‑108, du 10 février 2000, relative à la modernisation et au développement du service public de l’électricité (Zakon od 10. veljače 2000. o modernizaciji i razvoju javne službe za opskrbu električnom energijom, JORF od 11. veljače 2000., str. 2143.) jest potaknuti razvoj obnovljivih izvora energije na francuskom državnom području. U tu je svrhu navedenim zakonom uvedena obveza kupnje koja je preuzeta člankom L.314‑1 i sljedećim člancima codea de l’énergie (Zakonik o energiji), a u skladu s kojom društvo Électricité de France (u daljnjem tekstu: EDF) i distributeri koji nisu nacionalizirani, navedeni u članku 23. loi no 46‑628, du 8 avril 1946, sur la nationalisation de l’électricité et du gaz (Zakon br. 46‑628 od 8. travnja 1946. o nacionalizaciji električne energije i plina), imaju obvezu, kada zainteresirani proizvođači to zatraže, sklopiti ugovor o kupnji električne energije iz obnovljivih izvora, uključujući fotonaponsku energiju, u trajanju od 20 godina, po cijeni utvrđenoj ministarskom tarifnom odlukom. Troškovi koje su zbog obveze kupnje do 31. prosinca 2015. snosili EDF i distributeri koji nisu nacionalizirani, spomenuti u članku 23. Zakona br. 46‑628, bili su, na temelju décreta no 2004‑90, du 28 janvier 2004, relatif à la compensation de charges de service public d’électricité (Uredba br. 2004‑90 od 28. siječnja 2004. o naknadi troškova javne službe za opskrbu električnom energijom) predmet mehanizma potpune naknade, koji se financirao doprinosom javnoj službi za opskrbu električnom energijom, naplaćivanim potrošačima električne energije. Od 1. siječnja 2016. ti se troškovi nadoknađuju preko računa posebne namjene za energetsku tranziciju, koji se financira porezima na potrošnju energenata.

2        Tarifne odluke, poput onih navedenih u točki 1., donesene su, među ostalim, 10. srpnja 2006. (u daljnjem tekstu: tarifna odluka iz 2006.), 12. siječnja 2010. (u daljnjem tekstu: tarifna odluka 1/2010), 31. kolovoza 2010. (u daljnjem tekstu: tarifna odluka 8/2010), 4. ožujka 2011. i 9. svibnja 2017. Iako je samo posljednja odluka još uvijek na snazi, ostale se tarifne odluke, koje su u međuvremenu stavljene izvan snage, i dalje primjenjuju s obzirom na to da je kupovna cijena električne energije, koja se plaćala tijekom čitavog trajanja ugovora o kupnji, odnosno 20 godina, ona koja je definirana tarifnom odlukom koja je bila na snazi na dan na koji je proizvođač podnio potpun zahtjev za priključak na javnu mrežu.

3        Društvo Solar Electric Holding, holding društvo koje je stopostotni vlasnik društava kćeri Solar Electric Guyane i Solar Electric Martinique, zaduženih za razvoj i izgradnju projekata električne energije iz izvora fotonaponske energije u Gvajani i na Martiniqueu, i društva Société de production d’énergies renouvelables (Soproder), zaduženog za rad tih različitih fotonaponskih postrojenja, sklopilo je s EDF‑om ugovore o kupnji na temelju tarifnih odluka navedenih u točki 1. Dakle, društvo Soproder je, unutar grupe koju čine ta različita društva, bilo ono koje se na izravan i neposredan način koristilo povlaštenim tarifama, definiranima navedenim odlukama.

4        Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) presudom od 18. rujna 2019., povodom zahtjevâ za naknadu štete, utvrdio je da mjere koje se temelje na tarifnoj odluci iz 2006. i tarifnoj odluci 1/2010, o provedbi mehanizma obveze kupnje po cijeni višoj od tržišne cijene, čine nezakonite državne potpore zato što nisu bile prijavljene Europskoj komisiji, u skladu s člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a.

5        Osim toga, dopisom od 26. ožujka 2020., upućenom tužiteljima, društvima Solar Electric Holding, Solar Electric Guyane, Solar Electric Martinique i Soproder, Komisija je potvrdila da joj mjere koje se temelje na tarifnoj odluci iz 2006. te tarifnim odlukama 1/2010 i 8/2010 nisu bile prijavljene.

6        Tužitelji su 20. lipnja 2020. Komisiji dostavili obrazac za pritužbu u vezi s nezakonitim državnim potporama, kako je navedeno u članku 24. stavku 2. Uredbe Vijeća (EU) 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. [UFEU‑a] (SL 2015., L 248, str. 9. i ispravak SL 2017., L 186, str. 17.). U tom su obrascu tužitelji naveli da su se programi potpora koji proizlaze iz tarifne odluke iz 2006. te tarifnih odluka 1/2010 i 8/2010 već proveli, iako se Komisija nikad nije očitovala o njihovoj usklađenosti s unutarnjim tržištem, a nepostojanje Komisijine odluke, prema njihovu mišljenju, stvara pravnu prazninu koja šteti svim francuskim proizvođačima električne energije iz izvorâ fotonaponske energije s obzirom na to da se prihodi iz ugovora zaključenih po tarifi koja je određena navedenim odlukama mogu preispitivati i biti predmet mjera povrata. Međutim, u skladu s podacima koje su tužitelji naveli u tom obrascu, mehanizmi potpore proizvodnji električne energije iz izvorâ fotonaponske energije koji proizlaze iz tarifne odluke iz 2006. te tarifnih odluka 1/2010 i 8/2010 usklađeni su s unutarnjim tržištem. Pozivajući se na članak 108. stavak 1. UFEU‑a i članak 12. stavak 1. Uredbe 2015/1589, tužitelji u tom obrascu, konkretno u njegovim odjeljcima 3.4., 8. i 9.3. „od Komisije traže da se izričito očituje o usklađenosti programa potpora koji proizlaze iz [navedenih] odluka”.

7        Dopisom od 1. srpnja 2020. Komisijine službe formulirale su više pitanja i zahtjevâ za dodatne informacije, na koje su tužitelji odgovorili porukom elektroničke pošte od 31. kolovoza 2020.

8        Komisija je dopisom od 3. rujna 2020. odbila pritužbu tužiteljâ od 20. lipnja 2020. u vezi s nezakonitim državnim potporama za fotonaponska postrojenja tužiteljâ (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), pri čemu je navela sljedeće:

„[Glavna uprava za tržišno natjecanje] smatra da vašu pritužbu valja odbiti zbog toga što predmet nije obuhvaćen područjem primjene članka 12. stavka 1. i članka 24. stavka 2. [Uredbe 2015/1589] […]

[P]odnositelji pritužbe traže od Komisije da se očituje o usklađenosti programa potpora, kao da predstavljaju Francusku u postupku kvaziprijavljivanja. Stoga predmet vaše pritužbe nije obuhvaćen područjem primjene članka 12. stavka 1. i članka 24. stavka 2. [Uredbe 2015/1589] i zato je treba odbiti […]

Zahvaljujemo vam na podacima koje ste nam dostavili. Komisija će ih evidentirati kao opće informacije o tržištu.”

 Postupak i zahtjevi stranaka

9        Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 12. studenoga 2020. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.

10      Odgovor na tužbu podnesen je tajništvu Općeg suda 27. siječnja 2021.

11      Opći je sud odlukom od 2. veljače 2021., u skladu s člankom 83. stavkom 1. Poslovnika, odlučio da druga razmjena podnesaka nije potrebna.

12      Dopisom od 15. travnja 2021. tužitelji su zatražili održavanje rasprave na temelju članka 106. stavka 1. Poslovnika.

13      Opći je sud 4. lipnja 2021., na temelju mjere upravljanja postupkom, postavio strankama pitanje radi davanja pisanog odgovora, na koje su stranke odgovorile 21. lipnja 2021.

14      Tužitelji su dopisom od 9. srpnja 2021. obavijestili Opći sud da odustaju od svojeg zahtjeva za održavanje rasprave.

15      Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da poništi pobijanu odluku.

16      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova ovog postupka.

 Pravo

17      U prilog svojoj tužbi tužitelji ističu tri tužbena razloga koji se temelje, prvi, na povredi članka 24. stavka 2. Uredbe 2015/1589, drugi, na povredi članka 12. stavka 1. te uredbe i, treći, na Komisijinoj obvezi provedbe UFEU‑a.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 24. stavka 2. Uredbe br. 2015/1589

18      U okviru prvog tužbenog razloga, uz pozivanje na tekst članka 24. stavka 2. Uredbe 2015/1589, tužitelji ističu da je dovoljno da potpora bude nezakonita da bi mogla biti predmet pritužbe koja je dopuštena na temelju tog članka. Člankom 24. stavkom 2. navedene uredbe ni na koji način se ne nameće dodatni uvjet vezan uz činjenicu da bi se tom pritužbom trebalo nastojati ishoditi utvrđenje nespojivosti potpore o kojoj je riječ. Iako je, prema mišljenju tužiteljâ, u praksi rijetko, čak i nezabilježeno, da pritužbu protiv nezakonite i spojive potpore podnese zainteresirana strana, ta iznimnost ipak ne može staviti tu pritužbu izvan područja primjene članka 24. stavka 2. Uredbe 2015/1589, osim ako se ne doda uvjet dopuštenosti koji nije predviđen UFEU‑om ili navedenom uredbom.

19      Osim toga, Komisija se u pobijanoj odluci pogrešno pozvala na uvjete pokretanja formalnog ispitnog postupka, koji se pokreće ako nakon prethodnog ispitivanja i dalje postoje dvojbe u pogledu spojivosti potpore s unutarnjim tržištem. Prema mišljenju tužiteljâ, čak i ako je, u praksi, krajnji cilj većine pritužbi koje se odnose na nezakonite potpore pokretanje formalnog ispitnog postupka, mogućnost podnošenja pritužbe, kojom se u pitanje dovodi nezakonita potpora koja bi najprije trebala dovesti do prethodnog ispitivanja, ne treba miješati sa slučajem pokretanja formalnog postupka.

20      U tim okolnostima, to što tužitelji smatraju da je nezakonita potpora koja je predmet njihove pritužbe spojiva s unutarnjim tržištem i to što oni tom pritužbom nastoje da Komisija donese odluku o neospornosti u pogledu te potpore, ne isključuje tu pritužbu iz područja primjene članka 24. stavka 2. Uredbe 2015/1589.

21      Komisija osporava te argumente.

22      Najprije valja istaknuti da se pritužbom koju su podnijeli tužitelji od Komisije nastoji ishoditi odluka o neospornosti u pogledu spojivosti mjera koje su provela francuska tijela i koje se temelje na tarifnim odlukama iz 2006., 1/2010 i 8/2010. U tom se kontekstu prvim tužbenim razlogom pokreće pitanje o tome dodjeljuje li se člankom 24. stavkom 2. Uredbe 2015/1589 korisniku nove nezakonito isplaćene potpore i, kao u predmetnom slučaju, društvima koja imaju gospodarski interes u društvu korisniku te potpore, zbog integriranosti u istu grupu, subjektivno pravo da Komisiji podnesu pritužbu s ciljem da od nje ishode odluku kojom se utvrđuje spojivost potpore, koju dotična država članica nije prijavila, s unutarnjim tržištem.

23      U članku 24. stavku 2. Uredbe 2015/1589, naslovljenom „[P]rava zainteresiranih strana”, određuje se da „[s]vaka zainteresirana strana može podnijeti pritužbu kojom obavještava Komisiju o svakom navodnom slučaju nezakonite potpore ili o svakom navodnom slučaju zlouporabe potpore”. Istodobno, definicija pojma „zainteresirana strana” iz članka 1. točke (h) Uredbe 2015/1589 odnosi se na „svak[u] držav[u] članic[u] i svak[u] osob[u], poduzetnik[a] ili udruženje poduzetnika na čije bi interese mogla utjecati dodjela neke potpore, a posebno korisnik[a] potpore, konkurentsk[e] poduzetni[ke] i trgovinske udruge”.

24      Dakle, iako se tekstom prethodno navedenih odredaba nastoji utvrditi da korisnici nezakonito isplaćenih potpora mogu Komisiji podnijeti pritužbu, takav zaključak ipak treba odbaciti zbog razloga koji se odnose na strukturu nadzora državnih potpora kao i na sistematiku mehanizma za pritužbe.

25      Kad je, najprije, riječ o strukturi nadzora državnih potpora, valja podsjetiti na to da je obveza prijave jedan od temeljnih elemenata sustava nadzora državnih potpora uspostavljenog UFEU‑om, kojim se uvodi preventivni nadzor planiranja novih potpora uspostavljen člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a i kojim se nastoji postići to da samo potpore spojive s unutarnjim tržištem budu provedene, a to tek nakon što Komisija svojom konačnom odlukom ne otkloni sumnju o njihovoj spojivosti (presuda od 24. studenoga 2020., Viasat Broadcasting UK, C‑445/19, EU:C:2020:952, t. 18. i 19.). Tom se sustavu preventivnog nadzora protivi to da države članice koje isplaćuju potpore kršeći članak 108. stavak 3. UFEU‑a budu u povoljnijem položaju, na štetu onih koje u skladu s tom odredbom prijavljuju potpore u fazi projekta i ne provode ih dok čekaju konačnu odluku koju donese Komisija (presuda od 4. ožujka 2021., Komisija/Fútbol Club Barcelona, C‑362/19 P, EU:C:2021:169, t. 92.). U tom pogledu, valja napomenuti i da ocjena spojivosti mjera potpora s unutarnjim tržištem na temelju članka 107. stavka 3. UFEU‑a pripada isključivoj nadležnosti Komisije, koja djeluje pod nadzorom sudova Europske unije (vidjeti presudu od 19. srpnja 2016., Kotnik i dr., C‑526/14, EU:C:2016:570, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

26      Iz same sistematike članka 108. stavka 3. UFEU‑a, kojim se uspostavlja dvostrani odnos između Komisije i država članica, proizlazi da je obveza prijave na potonjima. Slijedom toga, ta se obveza ne može smatrati ispunjenom u slučaju da je prijavu izvršilo poduzeće koje je korisnik potpore. Kao što je Sud to već utvrdio, mehanizmom nadzora i preispitivanja državnih potpora, koji je ustrojen člankom 108. UFEU‑a, korisniku potpore ne nameće se posebna obveza. S jedne strane, obveza prijave i prethodna zabrana provedbe planova potpora odnose se samo na dotičnu državu članicu, kao što to i implicitno proizlazi iz članka 10. Uredbe 2015/1589, kojim se predviđa da dotična država članica može povući prijavu prije nego što Komisija donese odluku o spojivosti potpore s unutarnjim tržištem. S druge strane, ta država članica jedini je adresat odluke kojom Komisija utvrđuje nespojivost potpore i poziva je da je ukine u roku koji ona odredi (presude od 11. srpnja 1996., SFEI i dr., C‑39/94, EU:C:1996:285, t. 73. i od 1. lipnja 2006., P & O European Ferries (Vizcaya) i Diputación Foral de Vizcaya/Komisija, C‑442/03 P i C‑471/03 P, EU:C:2006:356, t. 103.).

27      Međutim, prihvaćanje toga da korisnik nezakonito isplaćene potpore može pritužbom pokrenuti postupak pred Komisijom, s ciljem da ona utvrdi spojivost te potpore s unutarnjim tržištem, imalo bi za učinak samo to da bi se tom korisniku omogućilo da stupi na mjesto dotične države članice, koja je jedina nadležna da Komisiji prijavi potporu.

28      Štoviše, takva mogućnost, koja se priznaje korisniku nezakonito isplaćene potpore, da pokrene postupak pred Komisijom radi utvrđenja spojivosti te potpore s unutarnjim tržištem, dovodi u pitanje temeljnu i obveznu prirodu obveze prijave mjera potpore te zabrane njihove provedbe na temelju članka 108. stavka 3. UFEU‑a, kako se navodi u sudskoj praksi (vidjeti u tom smislu presudu od 17. rujna 2019., Italija i Eurallumina/Komisija, T‑119/07 i T‑207/07, neobjavljenu, EU:T:2019:613, t. 113.), kao i načelne sankcije, koja je povezana s povredom obveze države članice, među ostalim, obveze prethodne prijave, odnosno povrata te potpore (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 1996., SFEI i dr., C‑39/94, EU:C:1996:285, t. 70.).

29      Naime, njome bi se korisniku nezakonito isplaćene potpore omogućilo da na vlastitu korist ispravi povrede dotične države članice tako što će ishoditi Komisijinu odluku koja mu omogućava da se pozove na točku 55. presude od 12. veljače 2008., CELF i ministre de la Culture et de la Communication (C‑199/06, EU:C:2008:79), u skladu s kojom nacionalni sud nije dužan naložiti povrat potpore koja je provedena u suprotnosti s člankom 108. stavkom 3. posljednjom rečenicom UFEU‑a ako je Komisija donijela konačnu odluku koja se odnosi na spojivost navedene potpore s unutarnjim tržištem, što i sami tužitelji priznaju da traže.

30      Osim toga, valja podsjetiti na to da, također iz aspekta strukture sustava nadzora državnih potpora, nacionalni sudovi moraju pravnim subjektima jamčiti da će iz povrede članka 108. stavka 3. UFEU‑a izvući sve posljedice u skladu s njihovim nacionalnim pravom, kako kad je riječ o valjanosti akata o primjeni mjera potpore tako i u pogledu povrata financijskih potpora dodijeljenih u suprotnosti s tom odredbom ili eventualnim privremenim mjerama (presuda od 21. studenoga 1991., Fédération nationale du commerce extérieur des produits alimentaires i Syndicat national des négociants et transformateurs de saumon, C‑354/90, EU:C:1991:440, t. 12.). U tu se svrhu pred nacionalnim sudovima mogu voditi sporovi koji ih obvezuju da tumače i primjenjuju pojam potpore iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a, osobito radi određivanja je li neka državna mjera trebala ili nije trebala biti podvrgnuta postupku prethodne kontrole uspostavljenom u članku 108. stavku 3. UFEU‑a. Ako navedeni sudovi utvrde da je mjera o kojoj je riječ zaista trebala biti prethodno prijavljena Komisiji, moraju je proglasiti nezakonitom (presuda od 19. ožujka 2015., OTP Bank, C‑672/13, EU:C:2015:185, t. 37.).

31      Iz toga proizlazi da korisnici nezakonite potpore mogu pokrenuti postupak pred svojim nacionalnim sudovima s ciljem sankcioniranja izričitog ili prešutnog odbijanja države davateljice potpore da ispuni svoju obvezu prijave. Stoga, nema potrebe da im se prizna pravo da, pritužbom upućenom Komisiji na temelju članka 24. stavka 2. Uredbe 2015/1589, pokrenu ispitivanje spojivosti potpore s ciljem da ta potpora bude odobrena, i to, ovisno o okolnostima, u suprotnosti s voljom dotične države članice, koja se očitovala time što je ona nije prijavila.

32      Kao što to Komisija pravilno ističe, u pravu Unije ne postoji subjektivno pravo na dodjeljivanje državne potpore. Stoga, korisnik ne može stupiti na mjesto nadležnosti države članice i, na vlastitu inicijativu, u ime države članice izvršiti prijavu kako bi njome ishodio odluku kojom se odobrava provedba neprijavljene potpore (vidjeti u tom smislu presudu od 1. lipnja 2006., P & O European Ferries (Vizcaya) i Diputación Foral de Vizcaya/Komisija, C‑442/03 P i C‑471/03 P, EU:C:2006:356, t. 103.).

33      Kad je riječ o sistematici mehanizma za pritužbe i pravu podnošenja pritužbe Komisiji, valja istaknuti da je, u skladu s člankom 24. stavkom 2. prvom rečenicom Uredbe 2015/1589, njegov cilj obavještavanje Komisije o svakom navodnom slučaju nezakonite potpore što, u skladu s člankom 15. stavkom 1. prvom rečenicom te uredbe, dovodi do pokretanja faze prethodnog ispitivanja predviđene člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a, koja podrazumijeva Komisijino donošenje odluke na temelju članka 4. stavaka 2., 3. ili 4. Uredbe 2015/1589 (presuda od 5. svibnja 2021., ITD i Danske Fragtmænd/Komisija, T‑561/18, u žalbenom postupku, EU:T:2021:240, t. 47.).

34      Osim toga, člankom 12. stavkom 1. drugim podstavkom Uredbe 2015/1589 određuje se da Komisija „osigurava potpuno i redovito obavješćivanje dotične države članice o napretku i ishodima ispitivanja [svake pritužbe]”. Ta odredba, kojom se nastoje zaštititi prava obrane dotične države članice, podrazumijeva da je odluka, koja se donosi povodom pritužbe i kojom se ona prihvaća, nepovoljna za nju i, slijedom toga, da se njome utvrđuje nespojivost potpore na koju se pritužba odnosi.

35      Činjenica da je mehanizam za pritužbe zamišljen na način da se njime utvrđuju potpore koje nisu spojive s unutarnjim tržištem potkrijepljena je i točkom 8. obrasca za pritužbu o kojem je riječ u članku 24. stavku 2. Uredbe 2015/1589 i koji je priložen Uredbi Komisije (EZ) br. 794/2004 od 21. travnja 2004. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu članka [108. UFEU‑a] (SL 2004., L 140, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 2., str. 9.), kako je izmijenjena, kojom se zahtijeva da podnositelj pritužbe navede „razloge zbog kojih, [po njegovu mišljenju], navodna potpora nije u skladu s unutarnjim tržištem”.

36      Nadalje, iz točke 3. tog obrasca proizlazi da korisnici nisu među strankama koje mogu podnijeti pritužbu. Također, spominjanje konkurenata korisnika/korisnikâ potpore te pitanje iz iste točke kojim se nastoji objasniti zašto i u kojoj mjeri navodna državna potpora utječe na konkurentski položaj podnositelja pritužbe dokazuju da je cilj mehanizma za pritužbe zaštititi osobito prava onih u odnosu na koje postoji rizik da će na njihove interese utjecati dodjeljivanje potpore određenim korisnicima. To dodatno potvrđuje i točka 7. navedenog obrasca kojom se zahtijeva da podnositelj pritužbe objasni zašto, prema njegovu mišljenju, navodna državna potpora daje gospodarsku prednost korisniku/korisnicima.

37      Stoga, iako se u članku 1. točki (h) Uredbe 2015/1589 korisnici smatraju „zainteresiran[im] strana[ama]”, sistematici mehanizma za pritužbe protivi se to da se njime koriste stranke koje, među ostalim, poput korisnika navedene potpore, imaju interes da Komisija utvrdi spojivost te potpore.

38      Iz toga slijedi da je područje primjene članka 24. stavka 2. Uredbe 2015/1589 ograničeno na pritužbe kojima je cilj razotkrivanje nezakonitih potpora koje podnositelji pritužbi smatraju nespojivima s unutarnjim tržištem. S druge strane, područje primjene članka 24. stavka 2. te uredbe ne obuhvaća pritužbe kojima podnositelji navode da je potpora spojiva s unutarnjim tržištem i da bi je, zbog toga, Komisija trebala odobriti. Slijedom toga, korisnici nezakonite potpore i društva koja imaju gospodarski interes u tom društvu korisniku jer s njim čine jedinstvenu gospodarsku jedinicu, zbog toga što društvo majka drži 100 % temeljnog kapitala podnositeljâ pritužbi, ne mogu se pozivati na članak 24. stavak 2. prvu rečenicu Uredbe 2015/1589 kako bi podnijeli pritužbu koja se odnosi na nezakonitu potporu koju izravno ili neizravno koriste, a s ciljem da postignu to da Komisija donese odluku kojom se utvrđuje spojivost te potpore.

39      U tim okolnostima, valja utvrditi da pritužba koju su tužitelji podnijeli 20. lipnja 2020. nije obuhvaćena područjem primjene članka 24. stavka 2. Uredbe 2015/1589.

40      Iz prethodno navedenog proizlazi da Komisija nije počinila pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdila da pritužba koju su podnijeli tužitelji nije obuhvaćena područjem primjene članka 24. stavka 2. Uredbe 2015/1589. Stoga, prvi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 12. stavka 1. Uredbe br. 2015/1589

41      Tužitelji drugim tužbenim razlogom ističu pogrešku koja se tiče prava koju je Komisija počinila time što je postupila u suprotnosti sa svojom obvezom pokretanja prethodnog ispitivanja. Tvrde da takva obveza postoji na temelju članka 12. stavka 1. Uredbe 2015/1589. Naime, prema njihovu mišljenju, tužitelji su podnijeli pritužbu u skladu s člankom 24. stavkom 2. te uredbe.

42      Komisija smatra da drugi tužbeni razlog nije autonoman u odnosu na prvi i da stoga u potpunosti ovisi o prvom tužbenom razlogu za poništenje, koji se temelji na povredi članka 24. stavka 2. Uredbe 2015/1589. Međutim, Komisija ga odbija kao neosnovan, pri čemu u obzir uzima odredbe članka 12. te uredbe. Stoga bi valjalo odbiti i taj drugi tužbeni razlog za poništenje.

43      Kao odgovor na taj tužbeni razlog, treba istaknuti da, u skladu s člankom 12. stavkom 1. drugim podstavkom Uredbe 2015/1589 Komisija ispituje svaku pritužbu „koju je podnijela zainteresirana strana u skladu s člankom 24. stavkom 2. [te uredbe]”. Stoga je Komisija dužna savjesno i nepristrano ispitati pritužbe koje su joj podnesene kada se one temelje na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a te nedvosmisleno i detaljno utvrđuju mjere kojima je počinjena ta povreda (vidjeti u tom smislu presudu od 15. ožujka 2018., Naviera Armas/Komisija, T‑108/16, EU:T:2018:145, t. 102.). Međutim, budući da se tužitelji u pritužbi koju su podnijeli 20. lipnja 2020. ne pozivaju na povredu članka 107. stavka 1. UFEU‑a i da ona stoga nije obuhvaćena područjem primjene članka 24. stavka 2. navedene uredbe, Komisija nije bila obvezna pokrenuti prethodno ispitivanje u skladu s člankom 12. stavkom 1. navedene uredbe.

44      U tim okolnostima, drugi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

 Treći tužbeni razlog, koji se temelji na Komisijinoj obvezi provedbe UFEUa

45      U sklopu trećeg tužbenog razloga tužitelji navode da je Komisija povrijedila svoje obveze na temelju članaka 107., 108. i 109. UFEU‑a i Uredbe 2015/1589.

46      Iako je Komisija bila obaviještena o postojanju programa potpora koji proizlaze iz tarifnih odluka iz 2006., 1/2010 i 8/2010 te o tome da nisu prijavljeni, ona nije ništa poduzela, čime je odredbama UFEU‑a oduzeto značenje. Odbijanjem pritužbe koja se odnosila na potpore čiju je nezakonitost Komisija priznala a da pritom ipak nije prethodno provjerila jesu li nespojive s unutarnjim tržištem, Komisija nije ispunila svoju ulogu jamca prava Unije kao ni onu koja se sastoji u tome da se osigura pravna sigurnost pravnih subjekata. Budući da je Komisija isključivo nadležna za analizu spojivosti potpore, na njoj je da provjeri je li nezakonita potpora, o čijem su je postojanju obavijestili tužitelji, nespojiva. Osim toga, postoje dokazi koje su podnijeli tužitelji, posebno mišljenje Komisije za regulaciju energije (Francuska), koji dovode u pitanje spojivost potpora s unutarnjim tržištem.

47      U tim okolnostima, to što Komisija nije zauzela stajalište o spojivosti potpora o kojima je riječ jednako je, prema mišljenju tužiteljâ, uskrati pravne zaštite, s obzirom na to da se tim nezauzimanjem stajališta stvara pravna praznina koju se nastojalo izbjeći člancima 107. do 109. UFEU‑a te Uredbom 2015/1589.

48      Komisija osporava iznesene argumente.

49      Kao odgovor na treći tužbeni razlog, najprije valja, poput tužiteljâ, podsjetiti na to da je Komisija isključivo nadležna za ocjenu spojivosti mjera potpora s unutarnjim tržištem (vidjeti presudu od 19. srpnja 2016., Kotnik i dr., C‑526/14, EU:C:2016:570, t. 37. i navedenu sudsku praksu). Međutim, pravom Unije Komisiji se ne nameće apsolutna obveza ocjenjivanja spojivosti neprijavljene mjere čim o tome bude obaviještena.

50      Naime, Uredbom 2015/1589 predviđena su samo dva slučaja u kojima je Komisija uistinu dužna provesti ispitivanje spojivosti mjere potpore s unutarnjim tržištem. S jedne strane, takva obveza postoji u slučaju prijave države članice davateljice potpore. Tako se člankom 4. stavkom 1. prvim podstavkom te uredbe određuje da „[K]omisija ispituje prijavu neposredno odmah nakon njezina primitka”. S druge strane, Komisijina obveza ispitivanja proizlazi iz članka 12. stavka 1. drugog podstavka navedene uredbe, u slučaju pritužbe „koju je podnijela zainteresirana strana u skladu s člankom 24. stavkom 2. [te uredbe]”.

51      U ovom je slučaju nesporno da Francuska Republika nije Komisiji prijavila potpore koje proizlaze iz tarifnih odluka iz 2006., 1/2010 i 8/2010. Štoviše, valja utvrditi da pritužba koju su tužitelji podnijeli 20. lipnja 2020. nije obuhvaćena područjem primjene članka 24. stavka 2. Uredbe 2015/1589. U tim okolnostima, Komisija nije bila dužna ispitivati prethodno spomenute mjere potpore. Stoga, nepostojanje njezine odluke u pogledu tih mjera potpore ne može činiti uskratu pravne zaštite koja može stvoriti pravnu prazninu. To je utoliko manje što, kao što je to istaknuto u točkama 29. i 30. ove presude, tužitelji mogu pokrenuti postupak pred sudovima dotične države članice kako bi se sankcioniralo odbijanje te države da prijavi mjere koje su predmet pritužbe, pod pretpostavkom da ti sudovi utvrde da je riječ o novim državnim potporama.

52      U tom pogledu treba istaknuti da zabrana primjene planova potpore, propisana u članku 108. stavku 3. posljednjoj rečenici UFEU‑a, ima izravan učinak. Neposredno primjenjiva zabrana primjene predviđena u toj odredbi odnosi se na svaku potporu koja bi se primijenila, a koja nije prijavljena (vidjeti presudu od 21. studenoga 2013., Deutsche Lufthansa, C‑284/12, EU:C:2013:755, t. 29. i navedena sudska praksa). Osim toga, na nacionalnim je tijelima da na vlastitu inicijativu provedu povrat nezakonito dodijeljene potpore (presuda od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 92.).

53      S obzirom na taj pravni okvir, koji je jasan u pogledu programa novih državnih potpora, dodijeljenih bez prethodne prijave, i na nepostojanje subjektivnog prava, koje proizlazi iz prava Unije, za korisnike i potencijalne korisnike da im država članica dodijeli potporu ako je ta država članica ne prijavi, ni nepostojanje Komisijine odluke o spojivosti takve nezakonite potpore ne može ugroziti načelo pravne sigurnosti.

54      S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti treći tužbeni razlog, a time i tužbu u cijelosti.

 Troškovi

55      U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, valja im naložiti snošenje troškova u skladu sa zahtjevom Komisije.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Društvima Solar Electric Holding, Solar Electric Guyane, Solar Electric Martinique i Société de production d’énergies renouvelable nalaže se snošenje troškova.

Svenningsen

Barents

Laitenberger

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 10. studenoga 2021.

Potpisi


*      Jezik postupka: francuski