RJEŠENJE SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(treće vijeće)

20. ožujka 2014.

Predmet F‑44/13

Françoise Michel

protiv

Europske komisije

„Javna služba – Dužnosnik – Tužba za naknadu štete – Primici od rada –Raspoređivanje u treću zemlju – Naknada za životne uvjete – Izračun naknade –Pogrešno uzimanje u obzir poreza na mirovinu preživjelog – Pogreška tijela za imenovanje – Zahtjev na naknadu pretrpljene štete – Konačnost obračunâ plaće –Zastarni rok koji se primjenjuje protiv dužnosnika – Članak 85. Pravilnika o osoblju – Neprimjenjivost – Članak 76. Pravilnika – Očito nedopuštena tužba“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, koji se primjenjuje na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a, kojom F. Michel u biti zahtijeva poništenje odluke tijela za imenovanje Europske komisije od 25. siječnja 2013., kojom je to tijelo samo djelomično prihvatilo njezinu žalbu time što joj je zbog nepravodobnosti zahtjeva odbilo dosuditi cjelokupnu naknadu štete u vezi s gotovo desetogodišnjim pogrešnim izračunom iznosa koji joj je dugovan na temelju naknade za životne uvjete.

Odluka:      Tužba se odbacuje kao dijelom očito nedopuštena i odbija kao dijelom očito neosnovana. F. Michel snosit će vlastite troškove i troškove Europske komisije.

Sažetak

1.      Tužbe dužnosnika – Tužba za naknadu štete – Razlozi – Nezakonitost odluke tijela za imenovanje koja nije pobijana u rokovima – Nedopuštenost

(Pravilnik o osoblju, čl. 90. i 91.)

2.      Tužbe dužnosnika – Prethodna žalba u upravnom postupku – Rokovi –Prisilnopravna narav

(Pravilnik o osoblju, čl. 90. i 91.)

3.      Tužbe dužnosnika – Zahtjev za naknadu štete upućen instituciji – Pozivanje na poteškoće pri razumijevanju pravila koja uređuju njegovu plaću radi opravdanja nepravodobnosti zahtjeva – Nedopuštenost – Dobrovoljno plaćanje naknade štete od strane uprave koja je izračunata na način koji je zahtijevao podnositelj zahtijeva – Primjenjivost roka koji se odnosi na zahtjeve za povrat preplaćenih iznosa – Isključenje

(Pravilnik o osoblju, čl. 85. podst. 2. i čl. 90. st. 1.)

4.      Dužnosnici – Primici od rada – Pravo na zatezne kamate – Pretpostavke

1.      Dužnosnik ili službenik koji nije podnio pravno sredstvo protiv akata koji mu nanose štetu tako što je pravodobno podnio žalbu i nakon toga tužbu za poništenje, ne može to ispraviti i tako ishoditi nove rokove za pravni lijek, putem zahtjeva za naknadu štete koji je podnesen naknadno, a čiji je jasni cilj postići financijski rezultat koji je isti kao i onaj koji bi proizašao iz pravodobno podnesene tužbe za poništenje tih akata.

(t. 45.)

Izvori:

Prvostupanjski sud: 13. srpnja 1993., Moat/Komisija, T‑20/92, t. 46.

Službenički sud: 28. studenoga 2011., Hecq/Komisija, F‑12/11, t. 50. i navedena sudska praksa

2.      Svrha rokova za podnošenje žalbe i pravnog lijeka, koji su prisilnopravni i ne ovise o diskrecijskoj ocjeni stranaka ni suca, jest ta da unutar institucija Unije očuvaju pravnu sigurnost koja je neophodna za njihovo dobro funkcioniranje time što onemogućuju vremenski neograničeno dovođenje u pitanje akata Unije koji imaju pravne učinke, kao i ta da spriječe bilo kakvu diskriminaciju ili arbitrarno postupanje u sudovanju. Stoga ovlast dužnosnika da podnese zahtjev u smislu članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju ne može dužnosniku omogućiti da se ne pridržava rokova za podnošenje žalbe i pravnog lijeka predviđenih člancima 90. i 91. Pravilnika time što putem takvog kasnijeg zahtijeva posredno dovodi u pitanje raniju odluku koja nije pobijana u za to predviđenim rokovima.

S tim u vezi, zbog prisilnopravne naravi navedenih rokova, činjenica da institucija pristane ispitivati osnovanost djelomično nepravodobne te stoga nedopuštene žalbe ne može imati za posljedicu odstupanje od sustava obveznih rokova.

(t. 46. i 68.)

Izvori:

Sud: 13. studenoga 1986., Becker/Komisija, 232/85, t. 8.

Prvostupanjski sud: 29. siječnja 1997., Adriaenssens i dr./Komisija, T‑7/94, t. 27. i 33. i navedena sudska praksa; 24. ožujka 1998., Meyer i dr./Sud, T‑181/97, t. 31.; 5. ožujka 2008., Combescot/Komisija, T‑414/06 P, t. 43. i navedena sudska praksa

3.      Dužnosnik ne može opravdati nepravodobnost zahtjeva za naknadu štete kada je riječ o poreznoj osnovici njegove plaće navodeći teškoće koje je imao prilikom identificiranja i razumijevanja načina izračuna. Naime, svaki uobičajeno pažljiv dužnosnik dužan je poznavati Pravilnik o osoblju, a osobito pravila koja uređuju njegovu plaću.

Osim toga, okolnost da je tijelo za imenovanje potpuno svojevoljno odlučilo da na dotičnu osobu retroaktivno primijeni pravilni izračun naknade, za koji je ispunjavala uvjete za dodjelu i koji je bio ranije izračunat uzimajući u obzir spornu poreznu osnovicu, toj osobi ne može omogućiti da se mutatis mutandis poziva na petogodišnji rok predviđen člankom 85. drugim podstavkom drugom rečenicom Pravilnika o osoblju. U svakom slučaju institucija ne čini nikakvu povredu dužnosti time što dužnosniku ne skreće pažnju na način na koji se izračunavaju davanja. Situacija u kojoj se nalazi institucija koja je svojim dužnosnicima i službenicima dužna osigurati isplate tisuća različitih plaća i naknada, ne može se usporediti sa situacijom dužnosnika koji ima osobni interes provjeriti iznose koji su mu isplaćivani svaki mjesec.

(t. 52. do 54. i 69. do 73.)

Izvori:

Sud: 18. ožujka 1975., Acton i dr. /Komisija, 44/74, 46/74 i 49/74, t. 29.; 27. listopada 1987., Houyoux i Guery/Komisija, 176/86 i 177/86, t. 9. i t. 14. do 16.

Prvostupanjski sud: 10. veljače 1994., White/Komisija, T‑107/92, t. 47.; 5. studenoga 2002., Ronsse/Komisija, T‑205/01, t. 52.; 16. svibnja 2007., F/Komisija, T‑324/04, t. 144. i navedena sudska praksa

Službenički sud: 12. ožujka 2014., CR/Parlament, F‑128/12, t. 45. i navedena sudska praksa

4.      Kada pogreška koju je uprava počinila prilikom primjene odredbe Pravilnika o osoblju ne prelazi okvir uobičajenih pogrešaka i ispravaka do kojih može doći prilikom izračuna mjesečnih plaća, a koje su počinjene bilo na korist dotičnog dužnosnika bilo na njegovu štetu, uobičajeno je da se – kada se te pogreške po njihovu otkrivanju isprave – ne zaračunavaju zatezne kamate ni dužnosniku ni upravi, pri čemu se, osim ako je riječ o iznimnim slučajevima u kojima je tijelo za imenovanje počinilo tešku pogrešku, ispravci izvršeni nakon žalbe ili pravnog lijeka ne razlikuju od uobičajenih ispravaka.

Nadalje i u svakom slučaju, određivanje zateznih kamata na iznos koji institucija namjerava dobrovoljno isplatiti može doći u obzir samo onda kada je, s jedne strane, glavna tražbina izvjesna glede njezina iznosa ili bar odrediva na temelju utvrđenih objektivnih elemenata i, s druge strane, kada je nakon toga uprava neopravdano kasnila s predmetnim plaćanjem.

(t. 80. i 82.)

Izvori:

Sud: 13. listopada 1977., Gelders‑Deboeck/Komisija, 106/76, t. 26. do 29.

Prvostupanjski sud: 12. ožujka 1996., Weir/Komisija, T‑361/94, t. 52. i navedena sudska praksa