Presuda Suda (treće vijeće) od 5. lipnja 2014. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Administrativen sad Sofia-grad – Bugarska) – u postupku koji se odnosi na Bashira Mohameda Ali Mahdija
(Predmet C-146/14 PPU)1
(Vize, azil, useljavanje i ostale politike koje se odnose na slobodno kretanje osoba – Direktiva 2008/115/EZ – Vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom – Članak 15. – Zadržavanje – Produljenje zadržavanja – Obveze upravnog ili sudskog tijela – Sudski nadzor – Nepostojanje osobnih dokumenata državljanina treće zemlje – Prepreke izvršenju odluke o udaljavanju – Odbijanje veleposlanstva konkretne treće zemlje da izda osobni dokument koji omogućuje povratak državljanina te zemlje – Opasnost od bijega – Mogućnost za udaljavanje – Nedostatak suradnje – Moguća obveza konkretne države članice da izda privremeni dokument o položaju osobe)
Jezik postupka: bugarski
Sud koji je uputio zahtjev
Administrativen sad Sofia-grad
Stranke glavnog postupka
Bashir Mohamed Ali Mahdi
Predmet
Zahtjev za prethodnu odluku - Administrativen sad Sofia-grad – Tumačenje članka 15. stavka 1. točaka (a) i (b), stavka 3., 4. i 6. Direktive 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom (SL L 348, str. 98.) (SL L, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., stranica 188.) kao i članka 6. i članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Udaljenje državljanina treće zemlje s nezakonitim boravkom – Upravno zadržavanje – Produljenje takvog zadržavanja – Moguća dopuštenost prekoračenja najduljeg mogućeg trajanja zadržavanja, koje se temelji na nepostojanju osobnih dokumenata – Prepreke izvršenju odluke o udaljavanju – Mogućnost za udaljavanje – Odbijanje veleposlanstva konkretne treće zemlje da izda osobni dokument koji omogućuje povratak državljanina te zemlje – Moguća obveza konkretne države članice da izda privremeni dokument o položaju osobe
Izreka
Članak 15. stavke 3. i 6. Direktive 2008/115, u svezi s člancima 6. i 47. Povelje treba tumačiti u smislu da svaka odluka koju donese nadležno tijelo na kraju najduljeg mogućeg trajanja prvotnog zadržavanja državljanina treće zemlje, koja se odnosi na nastavak tog zadržavanja, mora biti u obliku pisanog akta koji sadrži stvarne i pravne razloge koji opravdavaju tu odluku.
Članak 15. stavke 3. i 6. Direktive 2008/115 treba tumačiti u smislu da nadzor koji sudsko tijelo mora izvršiti kad odlučuje o zahtjevu za produljenje zadržavanja državljanina treće zemlje tom tijelu mora omogućiti da odluči meritorno, u svakom pojedinačnom slučaju, o produljenju zadržavanja konkretnog državljanina, o mogućnosti zamjene zadržavanja manje prisilnom mjerom ili o puštanju na slobodu tog državljanina, a to bi tijelo prema tome imalo ovlast uzeti u obzir činjenice i dokaze koje je pružilo upravno tijelo koje mu je uputilo zahtjev kao i činjenice, dokaze i očitovanja koji su mu eventualno podneseni tijekom tog postupka.
Članak 15. stavke 1. i 6. Direktive 2008/115 treba tumačiti u smislu da su mu protivni nacionalni propisi, poput onog u glavnom postupku, prema kojima se prvotno vrijeme zadržavanja od šest mjeseci može produljiti samo zbog toga što konkretni državljanin treće zemlje nema osobne dokumente. Na samom je sudu koji je uputio zahtjev, da ocijeni u svakom pojedinačnom slučaju činjenične okolnosti predmeta u pitanju kako bi utvrdio može li se na tog državljanina učinkovito primijeniti manje prisilna mjera ili postoji li opasnost od njegova bijega.
Članak 15. stavak 6. točku (a) Direktive 2008/115 treba tumačiti u smislu da se za državljanina treće zemlje koji, u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, nije dobio osobne dokumente koji bi omogućili njegovo udaljavanje iz konkretne države članice, može smatrati da je pokazao „nedostatak suradnje“ u smislu te odredbe samo ako iz ispitivanja ponašanja tog državljanina tijekom zadržavanja proizlazi da on nije surađivao u provedbi akcije udaljavanja i da je vjerojatno da ta akcija traje dulje od predviđenog zbog tog ponašanja, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.
Direktivu 2008/115 treba tumačiti u smislu da država članica ne može biti dužna izdati neovisnu boravišnu dozvolu ili drugo odobrenje kojim se omogućuje pravo na boravak državljanina treće zemlje koji ne posjeduje osobne dokumente i nije dobio te dokumente od svoje zemlje podrijetla, nakon što je nacionalni sudac oslobodio tog državljanina zbog toga što više ne postoji mogućnost za udaljavanje u smislu članka 15. stavka 4. te direktive. Međutim, u tom slučaju ta država navedenom državljaninu mora izdati pisanu potvrdu o njegovom položaju.
____________1 SL C 159, 26.5.2014.