Predmet C-457/18
Republika Slovenija
protiv
Republike Hrvatske
Presuda Suda (veliko vijeće) od 31. siječnja 2020.
„Povreda obveze države članice – Članak 259. UFEU-a – Nadležnost Suda – Utvrđivanje zajedničke granice između dvije države članice – Granični spor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije – Sporazum o arbitraži – Arbitražni postupak – Notifikacija Republike Hrvatske njezine odluke da okonča Sporazum o arbitraži zbog nepravilnosti koju stavlja na teret članu arbitražnog suda – Arbitražna odluka koju je donio arbitražni sud – Navodna povreda Republike Hrvatske Sporazuma o arbitraži i granice utvrđene arbitražnom odlukom – Načelo lojalne suradnje – Zahtjev za izdvajanje dokumenta iz spisa – Zaštita pravnih mišljenja”
1. Europska unija – Institucije – Pravo javnosti na pristup dokumentima – Uredba br. 1049/2001 – Izuzeća od prava na pristup dokumentima – Zaštita pravnih mišljenja – Prevladavajući javni interes koji opravdava otkrivanje dokumenata – Pojam – Otkrivanje Komisijinog pravnog mišljenja motivirano vlastitim interesima stranke u postupku – Isključenost
(čl. 259. st. 3. UFEU-a; Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 1049/2001, čl. 4. st. 2. al. 2.)
(t. 70., 71., t. 1. izreke)
2. Tužba zbog povrede obveze – Nadležnost Suda – Granice – Sporazum o arbitraži između dvije države članice namijenjen rješavanju graničnog spora – Međunarodni sporazum koji su zaključile države članice i koji nije sastavni dio prava Unije – Tužba koja se temelji na povredi prava Unije koja je akcesorna u odnosu na navodnu povredu navedenog sporazuma – Nenadležnost Suda – Granični spor
(čl. 258. i 259. UFEU-a)
(t. 91., 92., 101.-108., t. 2. izreke)
3. Države članice – Obveze – Obveza lojalne suradnje – Doseg – Granični spor između dvije države članice – Obveza lojalne suradnje na pronalaženju konačnog rješenja tog spora sukladno međunarodnom pravu – Načini rješavanja sporova – Pojam – Obraćanje Sudu na temelju arbitražne klauzule – Uključenost
(čl. 4. st. 3. UEU-a; čl. 273. UFEU-a)
(t. 109.)
Kratak prikaz
Sud Europske unije nije nadležan za odlučivanje o graničnom sporu između Slovenije i Hrvatske, ali su te dvije države članice ipak obvezne, u skladu s člankom 4. stavkom 3. UEU-a, lojalno surađivati na pronalaženju konačnog pravnog rješenja tog spora sukladnog međunarodnom pravu
U presudi Slovenija/Hrvatska (C‑457/18), objavljenoj 31. siječnja 2020., veliko vijeće Suda proglasilo se je nenadležnim za odlučivanje o tužbi koju je podnijela Slovenija, na temelju članka 259. UFEU-a, radi utvrđenja da je Hrvatska povrijedila obveze koje ima na temelju prava Europske unije time što nije ispunila obveze koje za nju proizlaze iz Sporazuma o arbitraži sklopljenog sa Slovenijom, namijenjenog razrješenju graničnog spora između te dvije države, kao i iz arbitražne odluke kojom se utvrđuju morska i kopnena granica između navedenih država. Međutim, Sud je pojasnio da ta nenadležnost nema utjecaja na obveze, koje za svaku od tih dviju država članica u njihovim međusobnim odnosima, ali i u odnosu na Uniju i druge države članice, proizlaze iz članka 4. stavka 3. UEU-a, da lojalno surađuju na pronalaženju konačnog pravnog rješenja sukladnog međunarodnom pravu kako bi osigurale djelotvornu i nesmetanu primjenu prava Unije u dotičnim područjima. U tu svrhu mogu upotrijebiti bilo koji način rješavanja međusobnog spora, uključujući, ako je potrebno, i njegovo podnošenje Sudu na temelju sporazuma u skladu s člankom 273. UFEU-a.
Kako bi razriješile pitanje utvrđenja zajedničkih granica nakon proglašenja neovisnosti od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Hrvatska i Slovenija su u studenome 2009. sklopile Sporazum o arbitraži. Na temelju tog sporazuma, koji je stupio na snagu godinu dana kasnije, one su se obvezale podnijeti spor arbitražnom sudu koji su osnovale i čija bi ih odluka obvezivala. Nakon što se pred arbitražnim sudom pojavilo postupovno pitanje zbog neslužbene komunikacije između arbitra kojeg je imenovala Slovenija i agenta te države pred arbitražnim sudom tijekom njegova rada, Hrvatska je smatrala da je sposobnost tog suda da donese neovisnu i nepristranu odluku kompromitirana. Stoga je u srpnju 2015. obavijestila Sloveniju da smatra da je potonja odgovorna za bitne povrede Sporazuma o arbitraži. U skladu s time, pozivajući se na Bečku konvenciju o pravu međunarodnih ugovora(1), odlučila je trenutačno okončati Sporazum o arbitraži. Međutim, arbitražni sud je smatrao da treba nastaviti arbitražni postupak te je u lipnju 2017. donio arbitražnu odluku kojom je utvrdio morsku i kopnenu granicu između dviju dotičnih država članica. Hrvatska tu arbitražnu odluku nije provela. Slovenija je u srpnju 2018. Sudu podnijela tužbu zbog povrede obveze. Navela je, kao prvo, da je Hrvatska povrijedila više obveza koje ima na temelju primarnog prava(2) time što je povrijedila svoje obveze koje proizlaze iz Sporazuma o arbitraži i arbitražne odluke, a osobito time što nije poštovala granicu utvrđenu tom odlukom. Usto, tvrdila je da je time Hrvatska povrijedila i veći broj odredaba sekundarnog prava(3).
Sud je, odlučujući o prigovoru nenadležnosti koji je podnijela Hrvatska, podsjetio da nije nadležan odlučivati o tumačenju međunarodnog sporazuma koji su zaključile države članice i čiji predmet nije u nadležnosti Unije, kao ni o obvezama koje iz njega za te države proizlaze. Potom je Sud iz toga zaključio da nije nadležan odlučivati o tužbi zbog povrede obveze, bilo da je podnesena na temelju članka 258. UFEU-a ili članka 259. UFEU-a, ako je povreda odredaba prava Unije istaknuta njoj u prilog akcesorna u odnosu na navodnu povredu obveza koje proizlaze iz takvog sporazuma.
Međutim, Sud je utvrdio da povrede prava Unije koje je istaknula Slovenija ili proizlaze iz navodne povrede od strane Hrvatske obveza iz Sporazuma o arbitraži i arbitražne odluke donesene na temelju istoga ili se temelje na pretpostavci prema kojoj je kopnena i morska granica između tih dviju država članica utvrđena tom arbitražnom odlukom.
Sud je, ističući da je u ovom predmetu arbitražnu odluku donio međunarodni sud uspostavljen na temelju bilateralnog arbitražnog sporazuma uređenog međunarodnim pravom, čiji predmet ne potpada pod područja nadležnosti Unije i kojeg Unija nije stranka, naglasio da ni Sporazum o arbitraži ni arbitražna odluka nisu sastavni dijelovi prava Unije. U tom je okviru precizirao da se upućivanje, neutralnim izrazima, u jednoj odredbi Akta o pristupanju Hrvatske Uniji na navedenu arbitražnu odluku ne može tumačiti na način da se time u pravo Unije uključuju međunarodne obveze koje su dvije države članice preuzele u okviru navedenog Sporazuma o arbitraži.
U tim je okolnostima Sud smatrao da su, u ovom predmetu, istaknute povrede prava Unije akcesorne u odnosu na navodnu povredu od strane Hrvatske obveza koje proizlaze iz predmetnog bilateralnog sporazuma. Sud je, navodeći da tužba zbog povrede obveze podnesena na temelju članka 259. UFEU-a za predmet može imati samo nepoštovanje obveza koje proizlaze iz prava Unije, presudio da stoga nije nadležan da u okviru predmetne tužbe odlučuje o istaknutoj povredi obveza koje proizlaze iz Sporazuma o arbitraži i arbitražne odluke, a iz koje proizlaze prigovori Republike Slovenije koji se temelje na navodnim povredama prava Unije.
Naposljetku, Sud je, podsjećajući na to da je, u skladu s međunarodnim pravom, nadležnost zemljopisnog određivanja njihovih granica pridržana državama članicama, kao i na okolnost da su, u skladu sa Sporazumom o arbitraži, mjere potrebne za provedbu arbitražne odluke obvezne poduzeti stranke tog sporazuma, zaključio da u okviru ove tužbe nije ovlašten ispitivati pitanje dosega i granica državnih područja Hrvatske i Slovenije, izravno primjenjujući granicu utvrđenu arbitražnom odlukom, a kako bi provjerio postojanje predmetnih povreda prava Unije.