MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MELCHIORA WATHELETA
od 7. prosinca 2017.(1)
Predmet C‑438/16 P
Europska komisija,
protiv
Francuske Republike,
IFP Énergies nouvelles
„Žalba – Državne potpore – Program potpora koji je provela Francuska – Neograničeno državno jamstvo koje ostvaruje Institut français du pétrole (IFP) jer mu je priznat status javne ustanove za obavljanje industrijskih i trgovinskih djelatnosti (EPIC) – Pojam ,programi potpore’ – Presumpcija prednosti koja proizlazi iz državnog jamstva – Teret i razina dokazivanja”
1. Ovom žalbom Europska komisija traži ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 26. svibnja 2016., Francuska i IFP Énergies nouvelles/Komisija (T‑479/11 i T‑157/12, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2016:320), kojom je taj sud prihvatio tužbe Francuske Republike i javne ustanove IFP Énergies nouvelles (u daljnjem tekstu: IFPEN) za poništenje Odluke Komisije 2012/26/EU od 29. lipnja 2011.(2).
2. Jamstva imaju izrazito važnu ulogu u pravu državnih potpora. U ovom slučaju od Suda se ponovno traži da u tim okolnostima odluči o francuskim javnim ustanovama za obavljanje industrijskih i trgovinskih djelatnosti (EPIC)(3) i osobito o učincima neograničenog jamstva koje, na temelju njihovih statusa, Francuska Republika dodjeljuje tim ustanovama te im omogućava, u biti, da se na njih ne primjenjuju postupci u slučaju insolventnosti i stečajni postupci, kao i da ih država odredi kao krajnje odgovorne za plaćanje nastalih dugova.
I. Pravni okvir
3. Članak 1. Uredbe (EZ) br. 659/1999(4) glasi kako slijedi:
„Za potrebe ove Uredbe:
(a) ,potpora’ znači svaka mjera koja ispunjava sve kriterije utvrđene u članku [107. stavku 1. UFEU‑a];
[…]
(c) ,nova potpora’ znači svaka potpora, to jest, programi potpora i pojedinačna potpora koje ne predstavljaju zatečenu potporu, uključujući i izmjene postojećih potpora;
(d) ,program potpora’ znači svaki akt na temelju kojega se, bez potrebe za donošenjem daljnjih provedbenih mjera, pojedinačne potpore mogu dodjeljivati poduzetnicima određenima u okviru tog akta u općem i apstraktnom smislu, kao i svaki akt na temelju kojega se potpora koja nije povezana s određenim projektom može dodjeljivati jednom ili više poduzetnika tijekom neodređenog vremenskog razdoblja i/ili u neodređenom iznosu;
(e) ,pojedinačna potpora’ znači potpora koja se ne dodjeljuje na temelju programa potpora i svaka potpora koja podliježe obvezi obavijesti, a dodjeljuje se na temelju programa potpora;
[…]”
4. U Obavijesti Komisije o primjeni članaka [107.] i [108. UFEU‑a] na državne potpore u obliku jamstava(5) točkom 1.2. naslovljenom „Oblici jamstava” predviđa se da:
„Jamstva su u pravilu povezana sa zajmom ili drugom financijskom obvezom koju zajmoprimac ugovara sa zajmodavcem. Jamstva se mogu dodjeljivati kao pojedinačna jamstva ili u sklopu programa jamstava.
Međutim, mogu postojati različiti oblici jamstava, prema pravnoj osnovi, vrsti osigurane transakcije, trajanju itd. Iako ovaj popis nije taksativne naravi, moguće je prepoznati sljedeće oblike jamstava:
[…]
– – neograničena jamstva, koja se razlikuju od jamstava ograničenih po iznosu i/ili trajanju. Komisija potporom u obliku jamstva smatra i povoljnije uvjete kreditiranja koje ostvaruju poduzetnici čiji pravni oblik isključuje mogućnost stečaja ili drugih postupaka u slučaju insolventnosti ili izričito predviđa državno jamstvo ili državno pokriće gubitaka; isto vrijedi i u slučaju kad država stječe udio u poduzeću, uz što ide neograničena odgovornost umjesto uobičajene ograničene odgovornosti,
[…]” [neslužbeni prijevod]
5. U točki 2.1. Obavijesti o jamstvima, naslovljenoj „Opće napomene”, navodi se:
„U skladu s člankom [107]. stavkom 1. [UFEU‑a], svaka potpora koju dodijeli država članica ili koja se dodjeljuje putem državnih sredstava u bilo kojem obliku koja narušava ili prijeti da će narušiti tržišno natjecanje stavljanjem određenih poduzetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj, nespojiva je s unutarnjim tržištem u mjeri u kojoj utječe na trgovinu među državama članicama.
Ti se opći kriteriji također primjenjuju na jamstva. Kao što je to slučaj i s drugim oblicima mogućih potpora, jamstva koja država dodjeljuje izravno, odnosno putem središnjih, regionalnih ili lokalnih tijela, ili koja su putem državnih sredstava dodijelila javna tijela kao što su poduzetnici, a koja se mogu pripisati tijelima javne vlasti, mogu biti državne potpore.
Radi otklanjanja sumnji o tom pitanju, valjalo bi pojasniti pojam državnih sredstava u odnosu na državna jamstva. Pogodnost tog oblika jamstva sastoji se od toga što rizik povezan uz jamstvo snosi država. Međutim, za to preuzimanje rizika u pravilu treba platiti odgovarajuću premiju. Ako država djelomično ili u cijelosti odustane od naplate te premije, poduzetnik ostvaruje pogodnost, a ujedno se crpe državna sredstva. Stoga se o državnim potporama iz članka [107]. stavka 1. [UFEU‑a] međutim može raditi čak i ako, konačno, država nikada ne izvrši plaćanje u okviru dodijeljenog jamstva. Potpora je dodijeljena u trenutku kada je izdano takvo jamstvo, a ne u trenutku pozivanja na plaćanje po jamstvu ili u trenutku plaćanja prema uvjetima toga jamstva. U trenutku davanja jamstva mora se ocijeniti predstavlja li jamstvo državnu potporu ili ne, te u prvom slučaju, koliki bi bio iznos državne potpore.
[…]”[neslužbeni prijevod]
6. U skladu s točkom 2.2. Obavijesti o jamstvima, koja se odnosi na potporu zajmoprimcu:
„Korisnik potpore obično u pravilu je zajmoprimac. Kao što je to navedeno u točki 2.1., za preuzimanje rizika u pravilu treba platiti odgovarajuću premiju. Kad zajmodavac ne plaća premiju ili plaća niži iznos premije, on stječe prednost. U usporedbi sa situacijom u kojoj nije odobreno jamstvo, državno jamstvo omogućava mu dobivanje zajma pod povoljnijim uvjetima financiranja u odnosu na one koji se obično odobravaju na financijskim tržištima. Zahvaljujući državnom jamstvu zajmoprimac najčešće može ostvariti niže kamatne stope i/ili ponuditi manje instrumenata osiguranja. U nekim slučajevima bez državnog jamstva zajmoprimac ne bi mogao pronaći financijsku ustanovu koja bi mu bila spremna dati zajam pod bilo kakvim uvjetima. […]”[neslužbeni prijevod]
II. Okolnosti spora i sporna odluka
7. IFPEN je javna istraživačka ustanova koja djeluje u područjima geološkog istraživanja nafte i plina te rafinerijskih i petrokemijskih tehnologija. Toj su ustanovi povjerene, među ostalim, zadaća osposobljavanja inženjera i tehničara te zadaća informiranja i dokumentiranja predmetnih sektora.
8. Do 2006. IFPEN je bio ustrojen kao pravna osoba privatnog prava koja je, u skladu s važećim nacionalnim zakonodavstvom, bila pod ekonomskom i financijskom kontrolom francuske vlade.
9. Primjenom odredbi Zakona br. 2005‑781(6), IFPEN je s učinkom od 6. srpnja 2006. preoblikovan u pravnu osobu javnog prava, odnosno konkretnije u EPIC (vidjeti točku 2. ovog mišljenja).
10. U skladu s francuskim pravom, ta vrsta ustanova ima pravnu osobnost odvojenu od osobnosti države, financijski je samostalna i ima posebne nadležnosti koje u pravilu uključuju izvršavanje jedne ili više zadaća od javnog interesa. Kao pravne osobe javnog prava, na te se ustanove ne primjenjuje opće pravo o postupcima u slučaju insolventnosti u skladu s općim načelom da javna dobra ne mogu biti predmet pljenidbe.
11. Specifična obilježja pravnog statusa EPIC‑a privukla su pozornost Komisije, koja je svojoj u Odluci 2010/605/EU(7) razmotrila taj status u kontekstu pravila kojima se uređuju državne potpore u Uniji. Komisija je u toj odluci u biti zaključila da gospodarske djelatnosti EPIC‑a zbog njihova statusa uživaju prešutno i neograničeno jamstvo države. Prema mišljenju Komisije, to je jamstvo bila državna potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a jer se njime omogućavalo da predmetni EPIC (u ovom slučaju, La Poste) dobije povoljnije uvjete kreditiranja u odnosu na one koje bi dobio da je bio ocjenjivan samo prema rezultatima.
12. Za vrijeme trajanja postupka koji je doveo do donošenja Odluke „La Poste”, francuska su tijela tijekom 2006. Komisiju obavijestila o preoblikovanju IFPEN‑a iz pravne osobe privatnog prava u EPIC. Konkretno, ta je informacija Komisiji dostavljena u okviru postupka otvorenog 2005. radi ispitivanja javnog financiranja koje su francuska tijela odobrila IFPEN‑u, u kontekstu pravila kojima se uređuju državne potpore.
13. Komisija je odlučila razdvojiti ispitivanje pitanja može li preoblikovanje IFPEN‑a u EPIC predstavljati državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a od ispitivanja javnog financiranja IFPEN‑a. Tako je 16. srpnja 2008. svojom Odlukom 2009/157/EZ(8) zatvorila ispitivanje javnog financiranja odobrenog IFPEN‑u. Međutim, istog je dana, mišljenjem objavljenim u Službenom listu Europske unije (Državna potpora C 35/08 (ex NN 11/08) – Neograničeno jamstvo Države u korist IFP‑a – Poziv na podnošenje očitovanja na temelju članka [108.] stavka 2. [UFEU‑a] (SL 2008., C 259, str. 12.)], odlučila pokrenuti službeni istražni postupak o neograničenom jamstvu Francuske Države u korist IFPEN‑a te je pozvala zainteresirane strane da iznesu svoja očitovanja.
14. Komisija je 29. lipnja 2011. donijela spornu odluku. Valja napomenuti da ono što je u ovoj žalbi relevantno, jest to da u toj odluci Komisija, kao prvo, na temelju rasuđivanja analognog onomu koje je iznijela u odluci „La Poste”, smatrala da se preoblikovanjem IFPEN‑a u EPIC toj ustanovi od 6. srpnja 2006. omogućilo korištenje besplatnim, neograničenim i prešutnim državnim jamstvom (u daljnjem tekstu: besplatno i neograničeno jamstvo).
15. U tom pogledu, Komisija je istaknula, u biti, da se specifičnostima statusa EPIC‑a upućuje na to da država ima ulogu krajnjeg jamca za plaćanje dugova IFPEN‑a. Na taj način postoji i prednost za tu ustanovu i odljev javnih sredstava jer je država odustala od naplate koja obično prati jamstva. K tomu, jamstvom se stvara rizik od potencijalnog budućeg potraživanja državnih sredstava jer bi se država mogla smatrati obveznom podmiriti IFPEN‑ove dugove.
16. Kao drugo, Komisija je ispitala pitanje je li se tim besplatnim i neograničenim jamstvom IFPEN‑u dala selektivna prednost, u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, u njegovim odnosima s bankarskim i financijskim ustanovama, dobavljačima i klijentima.
17. Najprije, kada je riječ o odnosima s bankarskim i financijskim ustanovama, Komisija je zaključila, s jedne strane, da ta ustanova nije ostvarila stvarnu gospodarsku prednost iz državnog jamstva svojstvenog svojem statusu EPIC‑a, tijekom razdoblja od svojeg preoblikovanja u EPIC u srpnju 2006. do kraja 2010. (u daljnjem tekstu: predmetno razdoblje). S druge strane, Komisija je naglasila da taj zaključak vrijedi samo za prošlost, s obzirom na to da ona ne može presumirati buduće radnje gospodarskih subjekata na tržištu ni promjene njihove percepcije u pogledu utjecaja državnog jamstva na rizik od IFPEN‑ove nemogućnosti plaćanja.
18. Zatim, kada je riječ o odnosima s dobavljačima, Komisija je zaključila da je IFPEN ostvarivao stvarnu gospodarsku prednost u obliku snižavanja cijena koje su prakticirali njegovi dobavljači. To snižavanje cijena proizašlo je iz pozitivnije ocjene potonjih dobavljača u pogledu rizika od nemogućnosti izvršavanja obveza plaćanja IFPEN‑a, s obzirom na to da ta ustanova ne može podlijegati sudskoj likvidaciji na temelju svojeg statusa EPIC‑a (uvodna izjava 203. sporne odluke). U tom je pogledu Komisija u biti smatrala da bi se u okolnostima nepostojanja državnog jamstva dobavljač koji bi želio ostvariti slično jamstvo morao koristiti uslugama specijalizirane kreditne ili osiguravajuće ustanove. Stoga se sniženje cijena moglo procijeniti u pogledu troškova pokrivanja ekvivalentnog rizika.
19. Konačno, što se tiče odnosa s klijentima, Komisija je smatrala da su, s obzirom na jamstvo koje je država dala IFPEN‑u, klijenti bili sigurni da se on nikad neće naći u situaciji sudske likvidacije i da će stoga uvijek biti u mogućnosti ispunjavati svoje ugovorne obveze odnosno, u slučaju ako to ne učini, klijenti su bili sigurni da će biti obeštećeni zbog tog neispunjenja (uvodna izjava 220. sporne odluke). Bez tog jamstva, klijent koji bi želio ostvariti istu razinu zaštite morao bi kod financijskog posrednika ugovoriti garanciju za ispunjenje ugovorne obveze. Stoga, IFPEN je ostvario stvarnu gospodarsku prednost koju je mogao ponuditi svojim klijentima i koja se sastoji od neplaćanja premije za garanciju ispunjenja ugovorne obveze ili barem garancije postupanja s pažnjom dobrog gospodarstvenika (uvodna izjava 236. sporne odluke).
20. Kao treće, Komisija je smatrala da je navedena ekonomska prednost bila selektivna jer IFPEN‑ovi konkurenti, na koje su se u slučaju insolventnosti primjenjivali općepravni postupci, nisu ostvarivali slično državno jamstvo.
21. Naposljetku, Komisija je ispitala spojivost te državne potpore s UFEU‑om vodeći računa o pravilima sadržanima u Okviru Zajednice za državne potpore za istraživanje i razvoj i inovacije (SL 2006., C 323, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 171.). Zaključila je da je državna potpora odobrena „grupi IFPEN” bila spojiva s unutarnjim tržištem, uz ispunjavanje određenih uvjeta koji su navedeni u spornoj odluci.
III. Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
22. Francuska Republika je 9. rujna 2011. pokrenula postupak protiv sporne odluke, upisan pod brojem T‑479/11, a IFPEN je 5. travnja 2012. također pokrenuo postupak protiv te odluke, upisan pod brojem T‑157/12.
23. U potporu svojim tužbama, Francuska Republika i IFPEN istaknuli su, redom, tri i pet tužbenih razloga koji se u biti temelje na nepoštovanju dokaznih obveza koje Komisija ima u području državnih potpora i na pogrešnom tumačenju pojma selektivne prednosti, u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.
24. Rješenjem od 2. prosinca 2013. Opći sud prekinuo je postupak u predmetima T‑479/11 i T‑157/12 do objave presude Suda od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija (C‑559/12 P, EU:C:2014:217)(9). Opći sud je 8. rujna 2015. odlučio spojiti predmete T‑479/11 i T‑157/12 u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka, kao i donošenja presude.
25. Pobijanom presudom (od 26. svibnja 2016.) Opći sud djelomično je prihvatio obje tužbe te je poništio spornu odluku u dijelu u kojem se potonjom jamstvo koje proizlazi iz IFPEN‑ova statusa EPIC‑a kvalificira kao državna potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a i u dijelu u kojem se utvrđuju posljedice te kvalifikacije. Opći sud odbio je tužbe u preostalom dijelu.
26. Važno je istaknuti, najprije, ono što je relevantno za ovu žalbu, a to je da je Opći sud u točkama 78. do 89. pobijane presude objasnio da metoda koju je Komisija odabrala za utvrđivanje postojanja selektivne prednosti u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a i koja se sastoji od ispitivanja koristi koju je IFPEN ostvario od svojeg statusa EPIC‑a u odnosima sa svojim vjerovnicima, konkretno s bankarskim i financijskim ustanovama, dobavljačima i klijentima, nije bila pogrešna.
27. Međutim, Opći sud je u točki 90. pobijane presude istaknuo da način na koji je Komisija u predmetnom slučaju primijenila tu metodu pokazuje velike manjkavosti, posebno u pogledu definicije navodne prednosti koju je IFPEN ostvario u svojim odnosima s dobavljačima i klijentima. Konkretno, zaključak Komisije prema kojem je predmetno jamstvo u IFPEN‑ovu korist stvorilo „stvarnu gospodarsku prednost”, prema mišljenju Općeg suda, temeljio se na čisto hipotetskom zaključivanju (točka 94. pobijane presude).
28. S jedne strane, što se tiče IFPEN‑ovih odnosa s njegovim dobavljačima, Opći sud je u točki 95. pobijane presude utvrdio da je, prema mišljenju Komisije, IFPEN ostvario prednost iz neograničenog državnog jamstva, svojstvenog njegovu statusu EPIC‑a, a koja se sastoji od sniženja cijena koje su mu njegovi dobavljači odobrili na temelju nepostojanja rizika od nemogućnosti plaćanja zbog insolventnosti.
29. Međutim, prema mišljenju Općeg suda, Komisija u spornoj odluci nije iznijela elemente kojima bi se mogla potkrijepiti ta pretpostavka. Konkretno, nijednim argumentom nije dokazano postojanje, na dotičnom tržištu ili općenito u poslovanju, fenomena snižavanja cijena koje ustanovama koje uživaju državno jamstvo od rizika insolventnosti odobravaju njihovi dobavljači (točka 99. pobijane presude).
30. S druge strane, kada je riječ o IFPEN‑ovim odnosima s njegovim klijentima, Opći sud je u točki 111. pobijane presude smatrao da je u spornoj odluci Komisija prednost koju je ta ustanova ostvarila od jamstva povezanog s njegovim statusom definirala kao neplaćanje premije za garanciju ispunjenja ugovorne obveze ili garanciju postupanja s pažnjom dobrog gospodarstvenika, koju je ta ustanova mogla ponuditi svojim klijentima.
31. Prema mišljenju Općeg suda, rasuđivanjem Komisije pretpostavlja se da se, u uobičajenim tržišnim okolnostima, klijenti istraživačkih instituta kao što je to IFPEN koriste tom vrstom garancija kako bi se zaštitili od rizika insolventnosti svojeg suugovaratelja te da, u okolnostima u kojima postoji jamstvo poput onog koje ostvaruje IFPEN, njegovi klijenti više ne trebaju sami uzeti jednakovrijednu garanciju (točka 114. pobijane presude).
32. Međutim, također prema mišljenju Općeg suda, Komisija nije iznijela nikakav dokaz iz kojeg bi se dalo zaključiti da je ta pretpostavka osnovana ili vjerojatna. Konkretno, sporna odluka ne sadržava nikakav dokaz koji bi mogao potvrditi da klijenti istraživačkih instituta preduhitruju rizik insolventnosti svojeg suugovaratelja koristeći se navedenim garancijama (točka 115. pobijane presude).
33. Zatim, u točki 133. i sljedećim točkama pobijane presude, Opći sud odbacio je argumente koje je Komisija istaknula u pogledu dosega i primjene presumpcije prednosti koju je Sud utvrdio u presudi La Poste (C‑559/12 P).
34. Kao prvo, Opći sud je u točki 136. pobijane presude naveo da mogućnost korištenja presumpcije kao načina dokazivanja ovisi o vjerodostojnosti pretpostavki na kojima se ona temelji. Konkretno, presumpcija utvrđena u presudi La Poste (C‑559/12 P) počiva na dvjema premisama, odnosno na postojanju povoljnog utjecaja jamstva na vjerovnikovo prosuđivanje rizika od nemogućnosti plaćanja korisnika i na smanjivanju troškova kreditiranja. Međutim, u ovom slučaju, Komisija u spornoj odluci nije iznijela nikakav dokaz iz kojeg bi se dalo zaključiti o vjerodostojnosti njezinih pretpostavki, osobito pretpostavke da navodno snižavanje cijena dobavljača proizlazi iz IFPEN‑ova statusa EPIC‑a (točke 139. i 140. pobijane presude).
35. Kao drugo, Opći sud je u točki 142. pobijane presude istaknuo da se Komisija ne može pozvati na presumpciju postavljenu u presudi La Poste (C‑559/12 P) u pogledu IFPEN‑ova odnosa s njegovim klijentima i dobavljačima. Naime, tom se presumpcijom samo omogućuje utvrđivanje postojanja prednosti u obliku povoljnijih uvjeta kreditiranja te se stoga primjenjuje samo na odnose između EPIC‑a te bankarskih i financijskih ustanova.
36. Kao treće, u točki 162. i sljedećim točkama pobijane presude, Opći sud odlučio je o argumentu koji je iznijela Komisija i koji se temelji na sudskoj praksi Unije u tom području(10), prema kojem, kada Komisija ocjenjuje program potpora, može samo ispitati opća obilježja predmetnog programa kako bi provjerila sadržava li elemente državne potpore.
37. U tom pogledu, bez odlučivanja o prigovoru nedopuštenosti tog argumenta koji su istaknuli IFPEN i Francuska Republika, Opći sud ga je odbio taj argument kao neosnovan, pri čemu je u točki 164. pobijane presude utvrdio da Komisija u spornoj odluci nije pojasnila je li predmetna potpora pojedinačna potpora ili program potpora.
38. Osobito, Opći sud u biti je istaknuo da, s obzirom na to da se jamstvo povezano sa statusom EPIC‑a može kvalificirati kao državna potpora, ono je potpora koja se dodjeljuje na temelju programa potpora u smislu članka 1. točke (d) Uredbe br. 659/1999 (točka 168. pobijane presude) i koja podliježe obvezi prijave, odnosno pojedinačna potpora u smislu članka 1. točke (e) Uredbe br. 659/1999 (točka 172. pobijane presude).
39. Konačno, što se tiče IFPEN‑ovih odnosa s bankarskim i financijskim ustanovama, Opći sud je u točki 187. sporne odluke istaknuo da se Komisija u načelu može pozvati na presumpciju postavljenu u presudi La Poste (C‑559/12 P) (11). Međutim, tu je presumpciju oborila sama Komisija u spornoj odluci, u skladu s kojom, tijekom predmetnog razdoblja, IFPEN nije ostvario nikakvu stvarnu gospodarsku prednost u obliku povoljnijih uvjeta kreditiranja odobrenih od bankarskih i financijskih ustanova na temelju svojeg statusa EPIC‑a (točke 188. i 189. pobijane presude). Opći sud je u točki 190. pobijane presude iz toga zaključio da se Komisijinim ispitivanjem pokazalo da IFPEN od svojeg preoblikovanja u EPIC nije ostvario nikakvu prednost u svojim odnosima s bankarskim i financijskim ustanovama.
40. S obzirom na sve prethodno navedeno, Opći sud presudio je u točki 197. pobijane presude da u spornoj odluci Komisija nije dokazala postojanje prednosti koju je IFPEN ostvario zbog državnog jamstva povezanog sa svojim statusom EPIC‑a, u njegovim odnosima s bankarskim i financijskim ustanovama, kao i s dobavljačima te klijentima.
41. Prema tome, Opći sud poništio je članak 1. stavke 3. do 5., kao i članke 2. do 12. sporne odluke u dijelu u kojem se tim člancima jamstvo koje proizlazi iz IFPEN‑ova statusa EPIC‑a kvalificira državnom potporom u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a i u dijelu u kojem se utvrđuju posljedice te kvalifikacije.
IV. O žalbi
42. Sve su stranke saslušane na raspravi održanoj 28. rujna 2017.
43. Komisija je u prilog svojoj žalbi istaknula tri žalbena razloga od kojih se svi odnose na povredu članka 107. stavka 1. UFEU‑a i, konkretnije, na pogreške koje se tiču prava koje sadržava pobijana presuda u pogledu načina dokazivanja postojanja prednosti koja za poduzetnika proizlazi iz besplatnog i neograničenog jamstva na temelju njegova statusa.
44. U okviru svojeg prvog žalbenog razloga, Komisija smatra da je Opći sud počinio pogrešku u tumačenju, najprije pojma programa potpora, potom time što nije uzeo u obzir mogućnost da se mjerom može dati prednost, što dovodi do pogreške koja se tiče prava u pogledu naravi dokaza koji Komisija treba podnijeti radi utvrđivanja postojanja prednosti koju poduzetnik ostvaruje na temelju svojeg statusa EPIC‑a. Drugi žalbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava koju je Opći sud počinio u pogledu dosega obične presumpcije postojanja prednosti koja proizlazi iz besplatnog i neograničenog jamstva, kao i u pogledu sredstva za njezino obaranje. Trećim se žalbenim razlogom ističe pogreška koja se tiče prava koju je počinio Opći sud u pogledu područja primjene presumpcije prednosti koja proizlazi iz neograničenog jamstva jer se ta presumpcija logično treba primijeniti također na odnose s dobavljačima i klijentima, a ne samo na odnose s bankarskim i financijskim ustanovama.
A. Prvi žalbeni razlog (pogreška u tumačenju pojma programa potpora i neuzimanje u obzir mogućnosti da se mjerom može dati prednost)
45. U okviru svojeg prvog žalbenog razloga, koji je podijeljen na tri dijela, Komisija najprije prigovara Općem sudu da je počinio pogreške koje se tiču prava time što je odbio kvalificirati predmetnu mjeru kao program potpora i time što je zabranio Komisiji da ograniči svoje ispitivanje na opća obilježja predmetnog programa potpora (prvi dio). Zatim, prema mišljenju Komisije, Opći sud pogrešno je smatrao da za utvrđivanje postojanja prednosti nije dovoljno da se mjerom njezinu korisniku u budućnosti može dati prednost (drugi dio). Komisija, konačno, prigovara Općem sudu da je prešao granice svojeg sudskog nadzora time što je prihvatio prigovor koji nije istaknuo nijedan od tužitelja u prvom stupnju i koji drugi tužitelj u prvom stupnju nije dostatno obrazložio (treći dio). S obzirom na njihovu sličnost, ispitat ću zajedno argumente izložene u drugom dijelu prvog žalbenog razloga i u drugom žalbenom razlogu, (kao što su učinile stranke na raspravi).
1. Prvi dio prvog žalbenog razloga (pogreška koja se tiče prava u pogledu pojma programa potpora i njezinih posljedica)
46. Taj je dio usmjeren protiv točaka 162., 164., 172. i 173. pobijane presude, s obzirom na to da Komisija tvrdi da je Opći sud pogrešno presudio da jamstvo koje je ostvario IFPEN nije program potpora i da se, posljedično, Komisija nije mogla osloniti na opća obilježja te mjere kako bi dokazala da je potonja državna potpora.
47. U tom pogledu, Komisija ističe da su pojmom programa potpora, kako je kodificiran u članku 1. točki (d) Uredbe br. 659/1999, obuhvaćene mjere obilježene činjenicom da određeni elementi nisu definirani te da su u trenutku njihova donošenja ostali neutvrđeni, a u određenim slučajevima, čak i tijekom njihove primjene. Stoga, kada Komisija ispituje takve mjere kako bi utvrdila jesu li te mjere potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, može se ograničiti na ispitivanje njihovih općih obilježja.
48. U ovom slučaju, Komisija smatra da jamstvo koje ostvaruje IFPEN, koje nije povezano s određenim projektom i koje mu je dodijeljeno na neodređeno razdoblje i u neodređenom iznosu, treba kvalificirati kao program potpora. Prema mišljenju Komisije, radi se konkretno o „programu programa potpora”, s obzirom na to da je sama dodjela jamstva IFPEN‑u dio šireg programa potpora, odnosno besplatnog i neograničenog državnog jamstva koje je zakonski povezano sa statusom EPIC‑a.
49. Komisija stoga osporava tvrdnje Općeg suda koje su navedene u točkama 168. do 170. pobijane presude, u skladu s kojima je status EPIC‑a program potpora, dok je dodjela predmetnog jamstva IFPEN‑u, koje je predmet sporne odluke, pojedinačna potpora koju je trebalo prijaviti Komisiji.
50. U tom pogledu, Komisija ističe, s jedne strane, suprotno utvrđenju navedenom u točki 171. pobijane presude, da se zahtjevom prijave potpore nikako ne dokazuje da jamstvo koje ostvaruje IFPEN nije program potpora. Naime, programi potpora, kao i pojedinačne potpore treba prijaviti Komisiji.
51. S druge strane, Komisija naglašava činjenicu da tumačenje Općeg suda za učinak ima da se Komisiji uskraćuje mogućnost donošenja korisnih mjera kojima bi se od francuskih tijela zahtijevalo da ukinu jamstvo za određeni EPIC. Naime, u skladu s člankom 108. stavkom 1. UFEU‑a, Komisija korisne mjere može predlagati samo za programe potpora, a ne i za pojedinačne potpore.
a) Dopuštenost
52. IFPEN tvrdi da je prvi dio prvog žalbenog razloga očito nedopušten. U tom pogledu napominje, kao prvo, da se rasuđivanje koje je iznijela Komisija temelji na posve novom tumačenju pojma programa potpora, u skladu s kojim je jamstvo koje ostvaruje IFPEN „program programa potpora”. Stoga, prvi dio temelji se na novoj argumentaciji koju nije moguće prihvatiti u fazi žalbe s obzirom na članak 170. stavak 1. Poslovnika Suda.
53. Prema mojem mišljenju, dovoljno je istaknuti da se taj dio nikako ne temelji na novom pojmu „program programa potpora”.
54. Jasno je iz tumačenja žalbe da je Komisija u točki 71. žalbe upotrijebila pojam „program programa potpora” samo kako bi dokazala da je rasuđivanje Općeg suda u točkama 168. do 172. pobijane presude navodno pogrešno, a koji ga je, i dalje prema mišljenju Komisije, naveo na povredu članka 1. točke (d) drugog dijela Uredbe br. 659/1999.
55. To se rasuđivanje temelji na pogrešnoj razlici između pojedinačne potpore koju je trebalo prijaviti i programa potpora koji ne podliježe prijavi.
56. Nakon što je objasnila da ta razlika nije utemeljena, Komisija je dodala da ništa ne sprječava da se nacionalna mjera kvalificira kao program potpora i da svaki poduzetnik koji je obuhvaćen tim programom može od njega ostvariti prednost kada, u smislu članka 1. točke (d) drugog dijela Uredbe br. 659/1999, potpora koja iz toga proizlazi nije povezana s određenim projektom i nije određena u pogledu njezina iznosa i/ili njezina trajanja(12).
57. Kao drugo, IFPEN u biti tvrdi da Komisija nije kvalificirala mjeru kao program potpora u spornoj odluci. IFPEN je pred Općim sudom istaknuo prigovor nedopuštenosti o tom pitanju. Francuska Republika dodaje da je spornom odlukom mjeru trebalo kvalificirati kao program potpora kako bi se ispunila obveza obrazlaganja akata institucija. U biti, prema mišljenju IFPEN‑a i Francuske, Komisija, s obzirom na to da je mjeru trebala kvalificirati kao program potpora u spornoj odluci, ali to nije učinila, stoga ne može kritizirati Opći sud jer je zaključio da mjera nije program potpora.
58. Prema mojem mišljenju, to se rasuđivanje temelji na pretpostavci prema kojoj je Komisija u spornoj odluci izričito trebala kvalificirati mjeru kao program potpora.
59. Međutim, važna je činjenica da se u pobijanoj presudi kao razlog za poništenje ne uzima u obzir to što se u spornoj odluci ne navodi da je ispitana mjera program potpora (točka 164. pobijane presude). Treba utvrditi da je to pitanje stoga izvan predmeta te presude. U tim okolnostima, Komisija u okviru svojeg prvog žalbenog razloga pravilno tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je smatrao da predmetna mjera nije program potpora, te je pravilno utvrdio da je dostatno dokazala postojanje prednosti s obzirom na to da je, među drugim elementima, predmetna mjera program potpora.
60. Prema tome, iako bi se izričitom kvalifikacijom mjere kao programa potpore pojasnila situacija, prvi dio prvog žalbenog razloga je dopušten.
b) Meritum
1) Sažetak argumentacije stranaka
61. Kao što je detaljno opisano u točkama 46. do 51. ovog mišljenja, Komisija tvrdi da je Opći sud pogrešno presudio da jamstvo koje je ostvario IFPEN nije program potpora i da se, posljedično, Komisija nije mogla ograničiti na ispitivanje općih obilježja te mjere kako bi dokazala da je ta mjera državna potpora u smislu članka 107. UFEU‑a.
62. Prema mišljenju IFPEN‑a, ti se argumenti temelje na iskrivljavanju ocjene koju je Komisija izvršila u spornoj odluci i njezine prethodne prakse, kao i ocjene koju je Opći sud proveo u pobijanoj presudi.
63. K tomu, Opći sud pravilno je opisao slijed postupanja Komisije u spornoj odluci te je pravilno zaključio da ispitana mjera nije program potpora.
64. Francuska vlada podupire istu tezu i iz nje zaključuje da ispitana mjera nije program potpora te da se Komisija nije mogla ograničiti na ispitivanje općih obilježja mjere kako bi utvrdila je li ta mjera državna potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.
65. Zatim, Francuska Republika ističe, kao što proizlazi iz Komisijine prakse odlučivanja(13) i iz sudske prakse Općeg suda(14), da se potpora koja je dodijeljena samo jednom poduzetniku treba kvalificirati kao pojedinačna potpora, čak i kada nije povezana s određenim projektom i kada je dodijeljena tijekom neodređenog vremenskog razdoblja i/ili u neodređenom iznosu.
66. Podredno, Francuska Republika dodaje da ako Sud presudi da je preoblikovanje IFPEN‑a u EPIC program potpora te da je stoga Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava, ta bi pogreška dovela do ukidanja pobijane presude.
67. Konačno, Francuska Republika ističe da je prvi dio prvog žalbenog razloga u svakom slučaju bespredmetan, s obzirom na to da je Opći sud prihvatio druge razloge koji su sami po sebi dovoljni kako bi se opravdao zaključak do kojeg je taj sud došao u izreci pobijane presude.
68. U svojoj je replici Komisija, među ostalim, ističe da je tumačenje pobijane presude koje je predložila Francuska Republika netočno. Naime, Opći sud povrijedio je svako pravilo dokazivanja, odnosno podjednako presumpciju utvrđenu u presudi La Poste (C‑559/12 P), kao i pravilo u skladu s kojim se Komisija može ograničiti na ispitivanje općih obilježja programa radi utvrđivanja postojanja državne potpore. Stoga, budući da svaka od tih pogrešaka koje se tiču prava može dovesti do ukidanja pobijane presude, argument koji je iznijela Francuska Republika, naveden u prethodnoj točki, nije osnovan.
69. K tomu, prema mišljenju Komisije, rasuđivanje Općeg suda bilo bi uvelike neosnovano ako, kao što tvrdi u okviru svojeg prvog žalbenog razloga, predmetnu mjeru treba smatrati programom potpora.
2) Ocjena
70. Ističem da, nakon što je u točki 164. pobijane presude utvrdio da Komisija u spornoj odluci nije izričito navela odnosi li se ta odluka na program potpore ili na pojedinačnu potporu, čini se da je Opći sud smatrao da sporno jamstvo može biti obuhvaćeno tom potonjom kategorijom.
71. Pojam program potpora, kako je kodificiran u članku 1. točki (d) Uredbe br. 659/1999, uključuje „svaki akt na temelju kojega se, bez potrebe za donošenjem daljnjih provedbenih mjera, pojedinačne potpore mogu dodjeljivati poduzetnicima određenima u okviru tog akta u općem i apstraktnom smislu, kao i svaki akt na temelju kojega se potpora koja nije povezana s određenim projektom može dodjeljivati jednom ili više poduzetnika tijekom neodređenog vremenskog razdoblja i/ili u neodređenom iznosu”.
72. Stoga, treba provjeriti, kao što je Opći sud u biti smatrao u točkama 169. do 172. pobijane presude, s obzirom na to da mjera ispitana u spornoj odluci općenito nije jamstvo povezano sa statusom EPIC‑a, nego prije preoblikovanje IFPEN‑a u EPIC (što automatski dovodi do toga da se tom poduzetniku daje državno jamstvo), omogućuje li se tom okolnošću da se ta mjera zaista isključi iz područja primjene navedenog pojma i da se kvalificira kao potpora dodijeljena na temelju programa potpora, u ovom slučaju kao pojedinačna potpora u smislu članka 1. točke (e) navedene uredbe.
73. Smatram da Opći sud u tom pogledu nije počinio pogrešku koja se tiče prava.
74. Kao što je istaknula francuska vlada, Opći sud je pravilno smatrao da mjera koja se ispituje u spornoj odluci nije jamstvo povezano sa statusom EPIC‑a općenito, nego da se radi o preoblikovanju IFPEN‑a u EPIC, što dovodi do toga da se tom poduzetniku daje državno jamstvo povezano s tim statusom.
75. Nakon što je u točkama 169. do 173. pobijane presude točno opisao slijed postupanja Komisije u spornoj odluci, Opći sud zaključio je da ispitana mjera nije program potpora.
76. Naime, kao što proizlazi iz točke 171. pobijane presude, analiza izložena u prethodnim točkama (169. i 170. navedene presude) odgovara pobijanoj odluci, osobito njezinim uvodnim izjavama 256. do 259., u kojima je Komisija navela da je preoblikovanje IFPEN‑a u EPIC državna potpora u smislu članka 1. točke (c) Uredbe br. 659/1999 na koju se primjenjuje obveza prijave. Komisija je također smatrala da, s obzirom na to da joj promjena IFPEN‑ova statusa nije službeno bila priopćena, nego je na nju samo sporadično upozorena u sklopu jednog drugog postupka, francuska tijela tu obvezu nisu poštovala te da je preoblikovanje IFPEN‑a u EPIC predstavljalo nezakonitu potporu.
77. Kao što ističe IFPEN, s obzirom na to da je Komisija odlučila predmetnu mjeru analizirati kao pojedinačnu potporu ad hoc, valjanost sporne odluke trebalo je ispitati s obzirom na tu jedinu kvalifikaciju, kao što je to pravilno učinio Opći sud.
78. Opći sud stoga je pravilno smatrao da, s obzirom na to da se preoblikovanje IFPEN‑a u EPIC može smatrati državnom potporom, ono predstavlja potporu dodijeljenu na temelju programa potpora koji mora biti prijavljen, dakle pojedinačnu potporu u smislu članka 1. točke (e) Uredbe br. 659/1999.
79. Argumentaciju Komisije koja se temelji na pojmu „program programa potpora” ne smatram uvjerljivom.
80. Taj „inovativni” pojam ne postoji nigdje u Uredbi 659/1999 (člankom 1. te uredbe predviđaju se samo definicije pojmova „program potpora” i „pojedinačna potpora”), a „program potpora” ne uključuje mogućnost da ga se obuhvati širim sustavom. U svakom slučaju, jasno je da je predmetni slučaj više posljedica provedbe pojedinačne potpore nego „programa programa potpora”.
81. K tomu, dijelim mišljenje francuske vlade i ne slažem se s argumentacijom Komisije u skladu s kojom je se, ako smatra da je preoblikovanje IFPEN‑a u EPIC pojedinačna potpora, sprječava u donošenju korisnih mjera u smislu članka 108. stavka 1. UFEU‑a kojima bi se od francuskih tijela zahtijevalo da ukinu jamstvo za određeni EPIC.
82. Naime, razmatranja Općeg suda u pogledu toga je li ispitana mjera pojedinačna potpora temelje se na posebnim okolnostima preoblikovanja IFPEN‑a u EPIC te se, u načelu, ne mogu primijeniti na sve ustanove te vrste.
83. Prema tome, Opći sud pravilno je smatrao neosnovanim argument Komisije u skladu s kojim je ispitana mjera program potpore. Slijedom toga, prvi dio tog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.
84. Prije zajedničkog ispitivanja drugog dijela prvog žalbenog razloga i drugog žalbenog razloga, valja najprije odgovoriti na treći dio prvog žalbenog razloga.
2. Treći dio prvog žalbenog razloga (Opći sud prihvatio je prigovor koji nije istaknuo nijedan od tužitelja u prvom stupnju niti ga je drugi tužitelj dostatno obrazložio)
a) Sažetak argumentacije stranaka
85. Komisija prigovara Općem sudu da je, povrh prigovora koje su istaknule stranke, odlučio o postojanju prednosti za IFPEN u njegovim odnosima s bankarskim i financijskim ustanovama.
86. U tom pogledu, Komisija ističe da IFPEN u svojoj tužbi u prvom stupnju nije iznio nijednu kritiku protiv analize Komisije što se tiče postojanja prednosti u njezinim odnosima s navedenim subjektima. Francuska Republika pak samo osporava postojanje te prednosti jedino zato što je Komisija nije dokazala, a da nije iznijela nijedan argument u potporu toj tvrdnji.
87. Prema tome, time što je prihvatio prigovor koji nije istaknula nijedna od stranaka i koji druga stranka nije dostatno obrazložila, Opći sud prekoračio je granice svojih sudskih nadležnosti.
88. Budući da se IFPEN ne slaže s tim mišljenje, napominje da treći dio prvog žalbenog razloga treba odbiti kao bespredmetan ili neosnovan.
89. U tu svrhu ističe da je taj dio, zato što se ne odnosi ni na jednu konkretnu točku pobijane presude, bespredmetan u skladu s člankom 169. stavkom 2. Poslovnika.
90. U svojoj je replici Komisija ističe da navedenim dijelom prigovara Općem sudu da je proveo ispitivanje o meritumu postojanja prednosti u IFPEN‑ovim odnosima s bankarskim i financijskim ustanovama, a da se nije ni potrudio provjeriti je li takav prigovor uopće iznesen. Kritizira taj propust Općeg suda koji se po svojoj definiciji ne može utvrditi u nekoj određenoj točki pobijane presude.
91. Francuska Republika pak samo je napomenula da je francuska vlada u svojem zahtjevu za poništenje osporavala da se prednost može iskazati u budućnosti u IFPEN‑ovim odnosima s bankarskim i financijskim ustanovama.
b) Ocjena
92. Dovoljno je istaknuti da je sama Komisija u svojoj žalbi priznala da je francuska vlada iznijela taj razlog za poništenje u okviru svojih pisanih očitovanja (što je također naglašeno u točkama 58. i 185. pobijane presude). Usto, u svojoj tužbi i replici koje su podnesene pred Općim sudom, IFPEN je u više navrata osporavao analizu Komisije koja se odnosi na postojanje prednosti koju je ostvario u svojim odnosima s bankarskim i financijskim ustanovama.
93. Slijedom toga, treći dio prvog žalbenog razloga Komisije treba odbiti kao neosnovan.
B. IFPEN‑ovi odnosi s bankarskim i financijskim ustanovama, drugi dio prvog žalbenog razloga (pogreška koja se tiče prava zato što se smatralo da za utvrđivanje postojanja prednosti nije dovoljno da se mjerom njezinu korisniku u budućnosti može dati prednost) i drugi žalbeni razlog (pogreška koja se tiče prava u pogledu dosega obične presumpcije postojanja prednosti koja proizlazi iz besplatnog i neograničenog jamstva)
1. Sažetak argumentacije stranaka
94. U okviru drugog dijela svojeg prvog žalbenog razloga, Komisija prigovara Općem sudu da je pogrešno zaključio da jamstvo koje je ostvario IFPEN, u njegovim odnosima s bankarskim i financijskim ustanovama, nije državna potpora, time što se oslonio samo na nepostojanje stvarne prednosti za tu ustanovu, tijekom predmetnog razdoblja, odnosno u prošlosti (vidjeti osobito točku 197. pobijane presude).
95. Osim toga, prema mišljenju Komisije, pristupom Općeg suda daje se povoljniji tretman državama članicama koje ne prijave dodjelu neograničenih jamstava samo državama članicama koje to učine u skladu s člankom 108. UFEU‑a, dok se, prema ustaljenom načelu u području državnih potpora, prve države članice ne mogu stavljati u povoljniji položaj na štetu drugih(15).
96. Naime, ako država članica prijavi svoju namjeru da dodijeli tu vrstu jamstva, Komisija, u slučaju da se ne može upoznati sa stvarnim učincima mjere, ispituje samo njezine moguće učinke. Ako, suprotno tomu, država članica dodijeli takvo jamstvo bez prethodne prijave, ta država potom može dokazati da ta mjera ne proizvodi nikakav konkretan učinak te, prema tome, isključiti njezinu kvalifikaciju kao državnu potporu. Stoga, države članice imaju poticaj da ne prijave dodjelu neograničenih jamstava.
97. IFPEN odgovara da drugi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.
98. U tom pogledu, najprije podsjeća na to da, čak i pod pretpostavkom da se radi o državnoj potpori, dodjelu jamstva u njegovu korist treba kvalificirati kao novu pojedinačnu potporu u smislu članka 1. točaka (c) i (d) Uredbe br. 659/1999. Komisija se stoga nije mogla pozvati na standard dokazivanja koji je Sud potvrdio u presudi La Poste (C‑559/12 P), premda u vrlo specifičnim okolnostima, koji se odnosi na zatečene programe potpora.
99. Komisija se isto tako nije mogla pozvati na presumpciju utvrđenu u navedenoj presudi, s obzirom na to da nije vjerodostojno da se statusom EPIC‑a i njime povezanim jamstvom u prošlosti dala selektivna prednost IFPEN‑u ili da mu se ona može dati u budućnosti. Naime, što se tiče prošlosti, analizom Komisije pokazalo se da su tijekom predmetnog razdoblja iznosi koje je taj poduzetnik posudio bili po tržišnoj stopi. Što se tiče budućnosti, francuskim se pravom sprječava da IFPEN posuđuje iznose na razdoblje dulje od dvanaest mjeseci te u tom pogledu podliježe nadzoru države. Stoga, postojanje prednosti treba isključiti u okolnostima ovog slučaja.
100. Francuska Republika pak podsjeća, kao prvo, na to da preoblikovanje IFPEN‑a u EPIC nije program potpora.
101. Kao drugo, što se tiče presumpcije utvrđene u presudi La Poste (C‑559/12 P), francuska tijela ističu da se ta presumpcija temelji na pretpostavci prema kojoj, zahvaljujući jamstvu povezanom s njegovim statusom, EPIC ima povoljnije uvjete financiranja u odnosu na one koji se obično odobravaju na financijskim tržištima.
102. Kao treće, Francuska Republika smatra da je Opći sud u točki 188. pobijane presude pravilno presudio da je u slučaju IFPEN‑a obična presumpcija u smislu presude La Poste (C‑559/12 P) bila oborena.
103. Zatim, u okviru svojeg drugog žalbenog razloga koji je u biti usmjeren protiv točaka 134. do 161. i 188. do 193. pobijane presude, Komisija prigovara Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava u pogledu dosega presumpcije postojanja prednosti koja je posljedica besplatnog i neograničenog jamstva, kako proizlazi iz presude La Poste (C‑559/12 P). U biti, Komisija tvrdi da, time što je smanjio doseg obične presumpcije prednosti koja proizlazi iz besplatnog i neograničenog jamstva, kako ju je Sud priznao u navedenoj presudi, Opći sud povrijedio je članak 107. stavak 1. UFEU‑a i pravila o dokazivanju postojanja prednosti u smislu te odredbe.
104. IFPEN odgovara da je Opći sud točno presudio da se u ovom slučaju Komisija nije mogla pozvati na presumpciju koja proizlazi iz presude La Poste (C‑559/12 P).
105. Najprije, ta je presumpcija iznimka od načela u skladu s kojim je Komisija dužna dokazati da su ispunjeni uvjeti utvrđeni člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a za kvalifikaciju mjere kao državne potpore. Tu presumpciju stoga treba usko tumačiti i primijeniti isključivo kada je postojanje stvarne prednosti vjerodostojno.
106. Zatim, u spornoj odluci Komisija nije pojasnila razloge iz kojih je vjerodostojno pretpostaviti postojanje prednosti u korist IFPEN‑a. Stoga, navedena odluka nije u skladu sa zahtjevima obrazloženosti koji proizlaze iz članka 296. UFEU‑a.
107. Konačno, što se tiče obaranja presumpcije, IFPEN napominje da je Opći sud u točkama 189. do 192. pobijane presude pravilno istaknuo da tijekom predmetnog razdoblja ta ustanova u svojim odnosima s bankarskim i financijskim ustanovama nije stekla nikakvu korist od jamstva povezanog s njegovim statusom. Usto, Komisija nije iznijela nijedan element na temelju kojeg bi se mogla utvrditi moguća promjena stanja nakon 2010. koja bi navela IFPEN da posuđuje iznose pod uvjetima koji su drukčiji od tržišnih(16).
108. Francuska Republika pak smatra da drugi žalbeni razlog Komisije treba odbiti kao neosnovan. U tom se pogledu, u biti, poziva na argumente iznesene u okviru njegova odgovora na drugi dio prvog žalbenog razloga.
2. Ocjena
109. Najprije, kao što sam prethodno utvrdio u okviru prvog dijela tog žalbenog razloga, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je presudio da preoblikovanje IFPEN‑a u EPIC nije program potpora.
110. Stoga, dovoljno je istaknuti da je Opći sud pravilno zaključio da sudska praksa koja se odnosi na dokazne obveze Komisije u području programa potpora nije primjenjiva u ovom slučaju.
111. Zatim, čini mi se primjerenim podsjetiti na presude od 8. prosinca 2011., Residex Capital IV (C‑275/10, EU:C:2011:814) i La Poste (C‑559/12 P).
112. U prvonavedenoj presudi, Sud je u osnovi zaključio da su nacionalni sudovi nadležni na temelju članka 108. stavka 3. UFEU‑a za poništenje državnog jamstva u slučaju kad je nezakonita potpora bila provedena putem tog jamstva, a dodijelilo ga je tijelo javne vlasti radi osiguravanja zajma koji je odobrila financijska ustanova u korist poduzetnika koji takvo financiranje ne bi bio mogao dobiti u uobičajenim tržišnim uvjetima.
113. U tom predmetu, u pogledu kvalificiranja državnom potporom u korist zajmoprimca jamstva koje je dalo predmetno tijelo javne vlasti nije bilo sumnje jer je u trenutku njegova kreiranja bilo nesporno da se zajmoprimac već nalazi u teškoćama, pri čemu on bez tog jamstva ne bi bio u mogućnosti osigurati financiranje na tržištu kapitala(točke 39. do 42.).
114. Kao što je Opći sud istaknuo u točki 151. pobijane presude, upravo u tom kontekstu treba sagledavati tvrdnju koju je Sud iznio u točki 39. presude od 8. prosinca 2011., Residex Capital IV (C‑275/10, EU:C:2011:814), prema kojoj, „kad za zajam koji je zajmoprimcu odobrila kreditna ustanova jamče tijela javne vlasti države članice, taj zajmoprimac obično ostvaruje financijsku prednost i stoga koristi potporu u smislu članka [107.] stavka 1. [UFEU‑a], zato što je financijski trošak koji on snosi niži od troška koji bi snosio da je to isto financiranje i to isto jamstvo trebao pribaviti po tržišnim cijenama”, na koju Sud upućuje u točki 96. svoje presude La Poste (C‑559/12 P).
115. Sud je, upućivanjem na tu točku 39., u točki 96. drugonavedene presude, odnosno presudi La Poste (C‑559/12 P) presudio da „dužnik koji je dobio zajam za koji jamče tijela javne vlasti države članice u pravilu ostvaruje prednost jer je financijski trošak koji snosi manji od onoga koji bi snosio kad bi morao ishoditi isto financiranje i isto jamstvo po tržišnim cijenama”.
116. U sljedećoj točki (točka 97.) presude La Poste (C‑559/12 P) Sud je također podsjetio na to da se u Obavijesti o jamstvima „u točkama 1.2., 2.1. i 2.2. izričito nav[eo], da neograničeno državno jamstvo u korist poduzetnika čiji [je] pravni oblik isključ[ivao] mogućnost stečajnog postupka ili drugog postupka u slučaju insolventnosti da[vao] tom poduzetniku neposrednu prednost i predstavlja[o] državnu potporu jer se dodjelj[ivao] bez obveze za njegovog korisnika da plati odgovarajuću premiju za preuzimanje rizika od strane države, a omoguć[ivao] i ‚dobivanje kredita pod povoljnijim financijskim uvjetima od onih koji su inače [bili] dostupni na financijskim tržištima’”.
117. Sud je s obzirom na ta razmatranja u sljedećoj točki zaključio da postoji „jednostavna pretpostavka prema kojoj davanje prešutnog i neograničenog državnog jamstva u korist poduzetnika na kojeg se ne primjenjuju redovni postupci restrukturiranja i likvidacije ima za posljedicu poboljšanje njegova financijskog položaja smanjenjem troškova koji [su] uobičajeno optereć[ivali] njegov proračun” (presuda La Poste, C‑559/12 P, točka 98.).
118. Prema tome, Sud je presudio (točka 99.) da „u okviru postupka u svezi s režimom postojećih potpora, da bi dokazala prednost koju je poduzetnik korisnik ostvario takvim jamstvom, Komisiji je [bilo] dovoljno da utvrdi postojanje takvog jamstva, a ne mora dokazati stvarne učinke koje je ono proizvelo od trenutka njegova davanja”
119. Također u ovom predmetu, okosnica je pitanje pravila kojima se uređuju teret i razina dokazivanja u utvrđivanju postojanja prednosti koja proizlazi iz besplatnog i neograničenog državnog jamstva.
120. U tom pogledu, Sud je u točki 102. presude La Poste (C‑559/12 P) presudio da je „potrebno […] naglasiti da je Opći sud zaključio da Komisija nije pogrešno utvrdila postojanje takve prednosti, ispravno ocijenivši u točkama 106. i 108. pobijane presude da takvo jamstvo ‚u općenitom smislu, po svojoj prirodi osigurava prednost’ jer se dodjeljuje bez protučinidbe i njegovom korisniku omogućuje ostvarivanje povoljnijih uvjeta zajma od onih koje bi dobio na temelju vlastitih zasluga, čime se smanjuje pritisak na njegov proračun”.
121. Zatim, u točki 103. navedene presude, Sud je presudio da je „[d]oduše, s obzirom na ta utvrđenja, istina […] da je Opći sud, kao što tvrdi žalitelj, podnio proturječno i nedostatno obrazloženje kada je, s jedne strane, u točki 123. pobijane presude ustvrdio da stvarni učinci postojećih potpora ne trebaju biti dokazani, na temelju sudske prakse Suda koja nije bila relevantna, te, s druge strane, u točki 124. navedene presude istaknuo da se ‚[o]sim toga stvarni učinak prednosti koju daje državno jamstvo može pretpostaviti’”.
122. Stoga, čak i da je Sud u točki 104. iste presude ispravio presudu Općeg suda o tom pitanju, presudio je da „takva pogreška ne može dovesti do ukidanja presude. Štoviše, u navedenim točkama 123. i 124. Opći sud je ipak ispravno zaključio da je Komisija poštovala teret i standard dokazivanja koje je bila dužna uzeti u obzir da bi utvrdila je li implicitno i neograničeno državno jamstvo davalo prednost, naglasivši još jednom da takvo jamstvo dužniku daje mogućnost ‚korištenja nižih kamatnih stopa ili davanja manjeg osiguranja’”.
123. Stoga, tvrdim da se presumpcija utvrđena u presudi La Poste (C‑559/12 P) temelji na pretpostavci prema kojoj, zahvaljujući jamstvu povezanom s njegovim statusom, EPIC ima ili bi mogao imati povoljnije uvjete financiranja u odnosu na one koji se obično odobravaju na financijskim tržištima i da ona proizlazi iz jednostavnog utvrđenja Komisije o samom postojanju jamstva (točka 99. presude La Poste (C‑559/12 P)).
124. Također, je li Opći sud počinio pogrešku time što je prekoračio jednostavno utvrđenje Komisije o samom postojanju jamstva kako bi se mogla pozivati na predmetnu presumpciju time što je u točki 137. pobijane presude smatrao da Komisija treba dokazati vjerodostojnost dviju premisa, odnosno da: i. postoji povoljan utjecaj jamstva na vjerovnikovo prosuđivanje rizika od nemogućnosti plaćanja korisnika i ii. ono upućuje na smanjivanje troškova kreditiranja.
125. Riječ je, naravno, o običnoj presumpciji koja se može oboriti dokazivanjem da predmetno jamstvo nije imalo, neće imati ili da ne može potencijalno imati učinke kojim se pogoduje stanju EPIC‑a(17).
126. U ovom slučaju, neovisno o pogrešci koja se tiče prava istaknutoj u točki 124. ovog mišljenja, Opći sud presudio je u točki 188. pobijane presude da je u slučaju IFPEN‑a obična presumpcija u smislu presude La Poste (C‑559/12 P) bila oborena.
127. U tom pogledu, valja ispitati jesu li elementi, na temelju kojih je Opći sud mogao zaključiti da je ta presumpcija bila oborena ili da se na nju ne može pozivati u ovom slučaju, u skladu s načelima izvođenja dokaza u području državnih potpora.
128. Kako bi zaključio da je presumpcija bila oborena, Općem sudu međutim nije mogla biti dovoljna činjenica da, što se tiče prošlosti, IFPEN od svojeg statusa nije ostvario nikakvu stvarnu gospodarsku prednost u obliku povoljnijih uvjeta kreditiranja odobrenih od bankarskih i financijskih ustanova, što se u ovom slučaju ne osporava, odnosno činjenica da jamstvo nije imalo nikakav „stvaran učinak” na IFPEN‑ove odnose s bankarskim i financijskim ustanovama tijekom predmetnog razdoblja.
129. Naime, ta okolnost nije dovoljna za obaranje presumpcije prednosti kako je utvrđena u presudi La Poste (C‑559/12 P). K tomu, valja dokazati da se predmetnim jamstvom toj ustanovi zbog specifičnosti IFPEN‑a ne možeu budućnosti dati prednost u njezinim odnosima s navedenim subjektima.
130. To Opći sud nije učinio.
131. Točno je da u točki 186. pobijane presude ističe da su tužitelji u prvom stupnju na raspravi podsjetili na to da na temelju mjerodavnog zakonodavstva, odnosno članka 12. Zakona br. 2010/1645, IFPEN kod kreditnih ustanova nije mogao ugovoriti zajam čije je trajanje duže od dvanaest mjeseci te po tom pitanju podliježe državnom nadzoru.
132. Međutim, Opći sud presudio je u točki 191. pobijane presude da „u kontekstu IFPEN‑ovih odnosa s bankarskim i financijskim institucijama u razdoblju od 2006. do 2010., s obzirom na to da [besplatno] i neograničeno državno jamstvo svojstveno njegovu statusu EPIC‑a nije pružilo prednost koju bi isključivo ostvarivao taj poduzetnik, ono se ne može smatrati državnom potporom u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a”.
133. U točki 193. dodaje da se, s obzirom na to da je presumpcija oborena, Francuskoj Republici više ne može odrediti obveza da dokaže kako se jamstvom ne „može dati prednost [IFPEN‑u] u budućnosti”.
134. Zaključuje da iz prethodno navedenog proizlazi da čak ni ne mora odlučiti o dopuštenosti (ni a fortiori o meritumu) argumenta tužitelja u prvom stupnju.
135. U tom smislu, smatram da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što mu je za obaranje presumpcije utvrđene u presudi La Poste (C‑559/12 P) bilo dovoljno dokazati da u prošlosti jamstvo nije imalo nikakvog (stvarnog) učinka na IFPEN‑ove odnose s bankarskim i financijskim ustanovama.
136. Stoga, valja prihvatiti drugi dio prvog žalbenog razloga kao i drugi žalbeni razlog, što dovodi do ukidanja pobijane presude u tom pogledu.
137. Smatram da se po tom pitanju o sporu može odlučiti na temelju analize argumenta tužitelja u prvom stupnju koji se temelji na članku 12. Zakona br. 2010/1645 i koji su ponovili u svojim pisanim očitovanjima i na raspravi pred Sudom te čiju je dopuštenost Komisija ponovno osporavala jer se „Opći sud njime u svojoj presudi ne koristi niti bi se mogao koristiti jer o članku 12. Komisiju nikad nisu obavijestili ni francuska tijela ni IFPEN” (kako je rečeno na raspravi pred Sudom).
138. S jedne strane, smatram da prigovor koji je istaknula Komisija treba odbiti zato što se u manjoj mjeri radi o argumentu ili istaknutom žalbenom razlogu nego o objektivnom i javnom dokazu, s obzirom na to da je riječ o zakonu predmetne države članice.
139. Naime, „kao što je to Sud više puta imao priliku pojasniti, opseg nadzora zakonitosti predviđenog u članku 263. UFEU‑a proteže se na sve elemente Komisijinih odluka u vezi s postupcima na temelju članaka 101. i 102. UFEU‑a nad kojima Opći sud provodi detaljan nadzor kako prava tako i činjenica u pogledu razloga koje navedu tužitelji […] i uzimajući u obzir sve elemente koje su tužitelji naveli, prije ili nakon donošenja odluke, ranije u okviru upravnog postupka ili pak prvi put u okviru postupka pred Općim sudom, ako su ti elementi važni za nadzor zakonitosti Komisijine odluke […]”(18).
140. S druge strane, u pogledu merituma, Komisija je u točki 106. žalbe priznala da se na običnu presumpciju utvrđenu u presudi La Poste (C‑559/12 P) ne može pozivati ako se jamstvom ne može dati prednost EPIC‑u u njegovim odnosima s bankarskim i financijskim ustanovama „zbog specifičnosti [EPIC‑a]”. Prema mišljenju Komisije, te se specifičnosti mogu sastojati, među ostalim, od zabrane EPIC‑u da se zadužuje kod banaka ili od uvjetovanja mogućnosti korištenja zajmovima, na primjer, time da moguća prednost u svakom slučaju bude de minimis.
141. K tomu, Komisija je na raspravi pred Sudom 28. rujna 2017. prihvatila da se na temelju Zakona br. 2010/1645 „najvjerojatnije može […] utvrditi najviši iznos koji po potrebi može biti de minimis te čime se stoga stvarno može dovesti do obaranja presumpcije. Vrsta akta može stvarno dovesti do obaranja presumpcije”.
142. Međutim, u ovom slučaju, francuska vlada i IFPEN uspjeli su dokazati pred Općim sudom da, ako bi se IFPEN jednog dana koristio zajmom za budućnost, mogao bi posuditi samo na vrlo ograničeni rok, što proizlazi iz statusa različitih tijela središnje uprave (ODAC) koji ima IFPEN.
143. Tako se u ovom slučaju moglo dokazati da IFPEN, koji se koristi besplatnim i neograničenim državnim jamstvom, nije dobio te da nije bilo vjerodostojno da u budućnosti dobije zajam kod bankarskih i financijskih ustanova po povoljnijim uvjetima financiranja od onih koji se obično odobravaju na financijskim tržištima (kao što su niže kamatne stope ili manje strogi zahtjevi u pogledu instrumenata osiguranja).
144. Valja zaključiti da, time što je presumpcija oborena, Komisija nije dokazala da u budućnosti poduzetnik ipak može imati koristi od „intervencija koje u različitim oblicima smanjuju troškove koji uobičajeno opterećuju proračun poduzetnika […]”(19).
C. IFPEN‑ovi odnosi s njegovim dobavljačima i klijentima: treći žalbeni razlog (obična presumpcija postojanja prednosti u navedenim odnosima)
145. Taj je žalbeni razlog usmjeren protiv točaka 134. do 161. pobijane presude, s obzirom na to da Komisija prigovara Općem sudu da je pogrešno zaključio da se ona u okviru IFPEN‑ova odnosa s njegovim dobavljačima i klijentima ne može pozvati na običnu presumpciju postojanja prednosti, u korist te ustanove, koja proizlazi iz besplatnog i neograničenog državnog jamstva kojim se koristi.
1. Sažetak argumentacije stranaka
146. Prema mišljenju Komisije, taj zaključak Općeg suda u biti se temelji na pogrešnom tumačenju presude La Poste (C‑559/12 P) i Obavijesti o jamstvima, s jedne strane, te navodnog nepostojanja vjerodostojnog utjecaja jamstva na IFPEN‑ove odnose s njegovim dobavljačima i klijentima, s druge strane.
147. Kao prvo, što se tiče tumačenja presude La Poste (C‑559/12 P), Komisija tvrdi da nijedan element te presude ne može ukazivati na to da se presumpcija prednosti ne primjenjuje na IFPEN‑ove odnose s njegovim dobavljačima i klijentima.
148. Osim toga, na temelju činjenice da se presudom La Poste (C‑559/12 P), kao i Obaviješću o jamstvima upućuje, u okviru ispitivanja presumpcije prednosti, samo na kredite koje su odobrile bankarske i financijske ustanove ne isključuje se mogućnost primjene navedene presumpcije u okviru EPIC‑ovih odnosa s njegovim poslovnim vjerovnicima, s obzirom na to da se to upućivanje u navedenoj presudi navodi tek kao primjer (točka 102.).
149. Kao drugo, uzimajući u obzir navodno nepostojanje vjerodostojnog utjecaja jamstva na IFPEN‑ove odnose s njegovim dobavljačima i klijentima, Komisija najprije ističe da se ne može razumno tvrditi da su poslovni vjerovnici općenito ravnodušni prema plaćanju svojih dugova. Naprotiv, u svim kreditnim transakcijama, bez obzira radi li se o financijskom ili trgovačkom kreditu, rizik od neplaćanja element je koji stvara pritisak na odnos između suugovaratelja. Prema tome, osiguranje da će mu potraživanje vratiti država u slučaju da to ne učini IFPEN u biti je od nezanemarive važnosti za poslovnog vjerovnika.
150. Zatim, Komisija napominje da, u skladu s točkom 139. pobijane presude, nije vjerodostojno da se postojanje državnog jamstva te stoga navedene prednosti za vjerovnika očituje u sniženju cijene u korist IFPEN‑a. Međutim, iako priznaje da je sniženje cijene povezano s više čimbenika, a ne samo s postojanjem jamstva povezanog sa statusom EPIC‑a, Komisija osporava da se zbog takve okolnosti može izuzeti iz primjene presumpcija prednosti koja proizlazi iz presude La Poste (C‑559/12 P). U tom pogledu, Komisija podsjeća na to da su u predmetu u kojem je donesena ta presuda stranke. naime. tvrdile da su odnosi između društva La Poste i njegovih vjerovnika proizlazili iz niza složenih čimbenika, a ne samo iz jamstva. Međutim, ni Opći sud ni Sud nisu smatrali da se na temelju te okolnost presumpcija prednosti može izuzeti iz primjene.
151. Kao treće, Komisija osporava prigovore Općeg suda, osobito iz točke 130. pobijane presude, koji se temelje na povredi obveze obrazlaganja predviđene člankom 296. UFEU‑a koju je počinila Komisija u pogledu dokazivanja prednosti koju je IFPEN ostvario u svojim odnosima s dobavljačima i klijentima. Naime, na temelju obrazloženja sporne odluke može se razumjeti, s jedne strane, da se Komisijino rasuđivanje temelji na presumpciji, čak i ako se pojam presumpcije izričito ne navodi te, s druge strane, razlog iz kojeg presumpcija nije oborena u predmetnom slučaju.
152. IFPEN napominje da, ako je dodjela jamstva povezanog sa statusom EPIC‑a pojedinačna potpora i ako presumpcija utvrđena u presudi La Poste (C‑559/12 P) nije primjenjiva u predmetnom slučaju, Opći sud je u točki 129. pobijane presude točno zaključio da je Komisija trebala ispitati stvarne učinke jamstva radi dokazivanja postojanja prednosti za IFPEN.
153. K tomu, IFPEN tvrdi da, suprotno onome što Komisija tvrdi u svojoj žalbi, ona u spornoj odluci nije utvrdila prednost u odnosu na vjerovnike IFPEN‑a, osobito u odnosu na njegove dobavljače i klijente.
154. U tom pogledu, ističe da je Komisija, kada se radi o odnosima između IFPEN‑a i njegovih dobavljača, u spornoj odluci kao i u svojoj žalbi pogrešno zaključila da su dobavljači oslobođeni plaćanja provizije za faktoring u slučaju ustupanja potraživanja IFPEN‑u kada se koriste besplatnim i neograničenom državnim jamstvom, kojim se koristi ta ustanova.
155. Što se tiče IFPEN‑ovih odnosa s njegovim klijentima, u tom se dijelu tvrdi da je Komisija u spornoj odluci kao i u svojoj žalbi pogrešno tvrdila da je IFPEN, zahvaljujući jamstvu povezanom s njegovim statusom EPIC‑a, mogao svojim klijentima pružiti garanciju ispunjenja ugovorne obveze ili postupanja s pažnjom dobrog gospodarstvenika. Naime, budući da IFPEN prvenstveno nudi usluge istraživanja, neće preuzeti ugovorne obveze postizanja rezultata ili ispunjenja ugovorne obveze. K tomu, ta je ustanova na uobičajeni način svojim klijentima odobravala ograničeno jamstvo po vrijednosti ugovora.
156. Iz toga slijedi, prema mišljenju IFPEN‑a, da je Opći sud u točkama 99. do 108. i u točkama 111. do 120. pobijane presude točno smatrao da je pretpostavka na koju se pozvala Komisija, u pogledu navodne prednosti za IFPEN u njegovim odnosima s klijentima i dobavljačima, bila teoretska i nevjerodostojna.
157. Francuska Republika pak smatra da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava u definiciji područja primjene presumpcije postojanja prednosti koja proizlazi iz besplatnog i neograničenog državnog jamstva. Naime, prema mišljenju te vlade, Opći sud s pravom nije proširio to jamstvo na EPIC‑ove odnose s njegovim dobavljačima i klijentima.
158. U tom pogledu, francuska vlada podsjeća, kao prvo, na to da se presumpcija utvrđena u presudi La Poste (C‑559/12 P) ne temelji na pretpostavci EPIC‑ovih odnosa s njegovim dobavljačima ili klijentima, na način da se u takvim okolnostima Komisija na njih nije mogla pozvati.
159. Kao drugo i u svakom slučaju, kao što je Opći sud istaknuo u točki 136. pobijane presude, mogućnost primjene takve presumpcije kao dokaznog sredstva ovisi o vjerodostojnosti pretpostavki na kojima se ona temelji.
160. U tom pogledu, sporna se odluka temelji, s jedne strane, na pretpostavci prema kojoj EPIC koji se koristi državnim jamstvom ostvaruje prednost od sniženja cijena na koje su pristali njegovi dobavljači. Međutim, prema mišljenju Francuske Republike, kao što je Opći sud pravilno istaknuo, sniženje cijena u odnosima između dobavljača i predmetnog EPIC‑a temelji se na više čimbenika, među ostalim na količini narudžbi, rokovima za plaćanje koje je odobrio dobavljač ili trajanju ugovornih odnosa. Sniženje cijena stoga ne proizlazi iz postojanja jamstva javnih tijela u korist EPIC‑a.
161. S druge strane, što se tiče IFPEN‑ovih odnosa s njegovim klijentima, navedena vlada tvrdi da je Opći sud u točki 141. pobijane presude s pravom smatrao da Komisija u spornoj odluci nije utvrdila prednost koja za IFPEN proizlazi iz postojanja državnog jamstva i da je, prema tome, presumpcija na koju se namjeravala pozvati u tom pogledu bespredmetna. Naime, prema mišljenju Francuske Republike, Komisija nije dokazala zašto bi besplatno i neograničeno državno jamstvo svojstveno statusu EPIC‑a za posljedicu imalo poboljšanje položaja IFPEN‑a u odnosima s njegovim klijentima.
162. S obzirom na prethodno navedeno, Francuska Republika zaključuje da treći žalbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.
2. Ocjena dopuštenosti
163. IFPEN tvrdi da Komisija zapravo nastoji osporiti ocjene činjeničnih i dokaznih elemenata koje je Opći sud iznio u točkama 90. do 131. pobijane presude. Stoga taj žalbeni razlog treba odbaciti kao nedopušten.
164. Ta je kritika vrlo sažeta te sam IFPEN ne tvrdi da je treći žalbeni razlog u potpunosti nedopušten (s obzirom na činjenicu da IFPEN u svojem odgovoru na tužbu „ostavlja po strani” raspravu koja se tiče postojanja presumpcije prednosti).
165. Međutim, taj se žalbeni razlog upravo odnosi na područje primjene presumpcije prednosti koja proizlazi iz besplatnog i neograničenog jamstva i osobito pitanja primjenjuje li se ta presumpcija također na IFPEN‑ove odnose s njegovim dobavljačima i klijentima. Drugim riječima, sam predmet trećeg žalbenog razloga nije obuhvaćen IFPEN‑ovom kritikom.
166. Stoga, budući da je to izrazito pravno pitanje, prigovor nedopuštenosti koji je istaknuo IFPEN valja odbiti.
3. Ocjena merituma
167. Prema mišljenju Komisije, zaključak Općeg suda u biti se temelji na pogrešnom tumačenju presude La Poste (C‑559/12 P) i Obavijesti o jamstvima, s jedne strane, te navodnom nepostojanju vjerodostojnog utjecaja jamstva na IFPEN‑ove odnose s njegovim dobavljačima i klijentima, s druge strane.
168. Što se tiče područja primjene presumpcije koja proizlazi iz presude La Poste (C‑559/12 P) te stoga i iz tumačenja Općeg suda navedene presude Suda, smatram da nijedan element te presude ne upućuje na to da se presumpcija prednosti ne može primijeniti na EPIC‑ove odnose s njegovim dobavljačima i klijentima.
169. Točno je da se u navedenoj presudi obična presumpcija priznaje samo u slučaju EPIC‑ovih odnosa s bankarskim i financijskim ustanovama, ali zato što je to bilo jedino tržište koje je Komisija dovela u pitanje u navedenom predmetu.
170. Stoga smatram da se iz toga ne može zaključiti da se obična presumpcija ne može proširiti na druga tržišta ili odnose i da je stoga, time što je presudio suprotno (vidjeti osobito točku 160. pobijane presude), Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava.
171. Naime, utvrdivši da je Komisija pravilno provela analizu u tri koraka: povezanost s bankama, povezanost s dobavljačima i povezanost s klijentima (točka 89. pobijane presude i točka 26. ovog mišljenja) te da se u svakom od tih odnosa mogla ostvariti prednost, Opći sud je, osobito u točki 142. pobijane presude, odbio samu mogućnost širenja presumpcije prednosti na odnose s dobavljačima i s klijentima (vidjeti također točku 35. ovog mišljenja).
172. Međutim, suprotno onomu što je presudio Opći sud, u odnosima s dobavljačima i klijentima postoji prednost iste vrste kao što je ona koju je Sud utvrdio u presudi La Poste (C‑599/12 P), odnosno, s jedne strane, poboljšanje uvjeta kreditiranja za korisnika jamstva i, s druge strane, činjenica da potonji korisnik ne plaća primjerenu premiju koja odgovara premijskom riziku koji snosi država.
173. Naime, odnosi korisnika besplatnog i neograničenog državnog jamstva s njegovim dobavljačima i klijentima općenito obuhvaćaju i dodjelu kredita i rokova plaćanja (s njima svojstvenim rizicima), barem zbog vremenskog razmaka između pružanja usluge ili isporuke robe i plaćanja za tu uslugu ili robu.
174. Očito je da činjenica sklapanja ugovora s korisnikom besplatnog i neograničenog državnog jamstva kao što je IFPEN popraćena sigurnošću za dobavljača, što za njega nije zanemarivo, da će biti plaćen ili za klijenta da će isporuka biti izvršena ili da će moći primiti naknadu štete. Ta prednost ne postoji ako dobavljač ili klijent sklope ugovor s drugim subjektima koji ne ostvaruju to jamstvo te je razumno smatrati da će sam korisnik jamstva zauzvrat moći ostvariti niz prednosti koje se mogu očitovati, među ostalim, u sniženju cijena ili činjenici da će se ugovor radije sklapati s njim nego s drugima.
175. K tomu, ističem (kao i Komisija) da izričito upućivanje na kredite koje su odobrile bankarske i financijske ustanove nije jedino upućivanje ni u presudi La Poste (C‑559/12 P) ni u Obavijesti o jamstvima (točke 1.2., 2.1. i 2.2.) na koju se u toj presudi upućuje. Najčešće se radi o uvjetima kreditiranja koje ostvaruje nositelj jamstva i nepostojanja premije koja se plaća državi za rizik s kojim se taj nositelj suočava, a da se ta razmatranja izričito ne odnose na zajmove ugovorene s bankarskim i financijskim ustanovama.
176. Opći sud naglašava da se, u predmetu u kojem je donesena presuda od 8. prosinca 2011., Residex Capital IV (C‑275/10, EU:C:2011:814), poduzetnik korisnik već nalazio u teškoćama u trenutku dodjele jamstva. Međutim, također ne vidim zašto bi ta okolnost išla u prilog ograničenju presumpcije. Upravo naprotiv, dobavljač neće olako kreditirati poduzetnika teškoćama ako taj poduzetnik ne ostvaruje besplatno i neograničeno državno jamstvo. U sličnoj situaciji, prednost koju poduzetnik ostvaruje iz jamstva u svojim odnosima s tim poslovnim vjerovnikom je očita.
177. Točno je da, kao što ističe Opći sud, poslovne odnose između dobavljača i njegova klijenta u pravilu određuje više čimbenika, a stoga ne samo eventualno postojanje besplatnog i neograničenog državnog jamstva. Smatram, međutim, da se na temelju te okolnosti ne može izuzeti iz primjene presumpcija prednosti koja proizlazi iz sličnog jamstva.
178. Uostalom, u predmetu u kojem je donesena presuda La Poste (C‑559/12 P), tužitelj je tvrdio da su odnosi između društva La Poste i njegovih vjerovnika proizlazili iz niza složenih čimbenika, a ne samo iz jamstva. Međutim, ni Opći sud ni Sud nisu smatrali da se na temelju te okolnosti presumpcija prednosti može izuzeti iz primjene.
179. Konačno, Opći sud mogao je tvrditi da je zapravo vjerovnik korisnika jamstva stvarni korisnik jamstva te stoga i prednosti, a ne, u ovom slučaju, IFPEN. Taj argument također vrijedi i za bankarske i financijske ustanove jer, u slučaju besplatnog i neograničenog jamstva zajmoprimca, bankarska ustanova ne snosi više nikakav rizik, što njoj nužno donosi prednost.
180. Zapravo, prema mojem mišljenju, postojanje besplatnog i neograničenog državnog jamstva dovodi do presumpcije prednosti za korisnika jamstva i za gospodarske subjekte s kojima taj korisnik sklapa ugovore.
181. Čak i ako bi se određenim elementima koje je u pobijanoj presudi istaknuo Opći sud (osobito onima u pogledu faktoringa ili snižavanja cijena koji, prema mišljenju Općeg suda, prije proizlaze iz skupnih kupnji nego iz postojanja jamstva) mogla oboriti presumpcija, Opći sud je i dalje trebao prihvatiti običnu presumpciju prednosti koja u IFPEN‑ovim odnosima s njegovim dobavljačima i klijentima proizlazi iz postojanja besplatnog i neograničenog državnog jamstva te samo provjeriti je li ta presumpcija bila oborena.
182. Stoga treći žalbeni razlog treba prihvatiti.
183. Prema tome, smatram da, s obzirom na to da se pobijana presuda temelji na pretpostavci prema kojoj Opći sud odbija presumpciju u pogledu odnosa s dobavljačima i klijentima, po tom pitanju se u sporu ne može odlučiti te Sud nužno mora vratiti predmet Općem sudu na ponovno suđenje kako bi se pred njim raspravilo o tom trećem žalbenom razlogu na temelju postojanja presumpcije i mogućnosti da IFPEN i francuska vlada navedenu presumpciju obore.
V. Troškovi
184. Budući da je predmet vraćen Općem sudu na ponovno suđenje, o troškovima nastalima u okviru ovog žalbenog postupka valja odlučiti naknadno.
VI. Zaključak
185. Iz tih razloga, predlažem Sudu da:
– ukine presudu Općeg suda Europske unije od 26. svibnja 2016., Francuska i IFP Énergies nouvelles/Komisija (T‑479/11 i T‑157/12, EU:T:2016:320) u dijelu u kojem je Opći sud presudio, kao prvo, da je za obaranje obične presumpcije utvrđene u presudi Suda od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija (C‑559/12 P, EU:C:2014:217), bilo dovoljno dokazati da u prošlosti jamstvo nije imalo nikakvog (stvarnog) učinka na odnose javne ustanove IFP Énergies nouvelles s bankarskim i financijskim ustanovama i, kao drugo, da se navedena obična presumpcija nije mogla proširiti na tržišta ili odnose koji nisu odnosi javne ustanove IFP Énergies nouvelles s bankarskim i financijskim ustanovama, odnosno na njegove odnose s dobavljačima i/ili klijentima,
– odbije žalbu u preostalom dijelu i
– vrati predmet Općem sudu na ponovno suđenje kako bi ponovno ispitao argumentaciju na kojoj se temelji treći žalbeni razlog i da se o troškovima odluči naknadno.