Zahtjev za prethodnu odluku koji je 11. srpnja 2023. uputio Sofijski rajonen sad (Bugarska) – D. D., B. Zh./„Financial Bulgaria” EOOD
(predmet C-426/23, Financial Bulgaria)
Jezik postupka: bugarski
Sud koji je uputio zahtjev
Sofijski rajonen sad
Stranke glavnog postupka
Tužitelji: D. D., B. Zh.
Tuženik: „Financial Bulgaria” EOOD
Prethodna pitanja
Treba li članak 4. stavak 2. i članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ1 o nepoštenim ugovornim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13/EEZ) tumačiti na način da, ako je ugovorom o kreditu predviđena potrošačeva obveza da sklopi ugovor o jamstvu s jamcem koji je odredio vjerovnik, sadržaj ugovora o jamstvu nije „glavni predmet” ugovora sklopljenog s tom trećom osobom, nego dio sadržaja ugovora o kreditu? Je li u tom pogledu bitno jesu li vjerovnik i jamac povezane osobe?
Treba li točku 1. podtočku (i) Priloga Direktivi 93/13/EEZ tumačiti na način da se, ako je potrošač dužan osigurati jamca u okviru već sklopljenog ugovora o kreditu, pri čemu je jedna od mogućnosti da imenuje osobu koju je odredio vjerovnik, sadržaj potrošačeve obveze na temelju ugovora o jamstvu koji je sklopljen nakon dana sklapanja ugovora o kreditu smatra nejasnim jer potrošač nije mogao sâm odabrati ili predložiti osobu koju će vjerovnik odrediti kao budućeg jamca?
Ako je odgovor na prethodno pitanje da je predmet ugovora o jamstvu jasan, treba li točku 1. podtočke (i), (j) i (m) Priloga Direktivi 93/13/EEZ tumačiti na način da se, ako se potrošač obvezao osigurati jamca u okviru već sklopljenog ugovora o kreditu, pri čemu je jedna od mogućnosti da imenuje osobu koju je odredio vjerovnik, sadržaj potrošačeve obveze na temelju ugovora o kreditu smatra nejasnim i da to može dovesti do ništavosti ugovora o kreditu ili pojedinih njegovih odredbi?
Treba li članak 4. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ u vezi s člankom 8. Direktive 2005/29/EZ1 o nepoštenoj poslovnoj praksi tumačiti na način da je, ako osoba koja odobrava kredit zahtijeva da potrošač sklopi ugovor s osobom koju je odredio vjerovnik i koja osigurava tražbinu potonjeg prema potrošaču, uvijek riječ o nepovoljnom položaju potrošača, a time i agresivnoj poslovnoj praksi?
U slučaju niječnog odgovora na četvrto pitanje: treba li članak 4. stavak 1. i članak 7. Direktive 93/13/EEZ u vezi s člankom 8. Direktive 2005/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj praksi tumačiti na način da u jednostranom sudskom postupku, kao što je postupak izdavanja platnog naloga, u kojem potrošač nije stranka, sud može dvojiti o nepoštenosti odredbe već zbog toga što sumnja da je potrošač prihvatio tu odredbu zbog nepoštene poslovne prakse ili potonju treba sa sigurnošću utvrditi?
Treba li članak 15. stavak 2. Direktive 2008/48/EZ1 o ugovorima o potrošačkim kreditima (Direktiva 2008/48/EZ) tumačiti na način da se ta odredba primjenjuje na slučajeve u kojima je ugovor o kreditu povezan s dodatnom uslugom, odnosno davanjem jamstva treće osobe uz naknadu, i da se njome omogućuje potrošaču ne samo da ostvaruje svoja prava zbog protupravnog postupanja jamca, kao što je plaćanje nakon isteka zakonskog roka, nego i da istakne postupovne prigovore koji isključuju obvezu prema jamcu?
Dopušta li se člankom 15. stavkom 2. Direktive 2008/48/EZ u vezi s načelom djelotvornosti odnosno, pod pretpostavkom da ugovor o kreditu i ugovor o jamstvu predstavljaju povezane poslove, člancima 5. i 7. Direktive 93/13/EEZ u vezi s točkom 1. podtočkama (b) i (c) Priloga toj direktivi nacionalna sudska praksa prema kojoj se jamac za ugovor povezan s ugovorom o potrošačkom kreditu, koji je od potrošača primio naknadu za osiguranje ugovora o kreditu i koji je glavnom vjerovniku platio na temelju ugovorne odredbe unatoč isteku roka iz članka 147. Zakona za zadalženijata i dogovorite (Zakon o obveznim odnosima i ugovorima), zbog čega prema sudskoj praksi prestaje cjelokupno jamstvo, ipak može pozivati na to da su na njega prenesena prava prvotnog vjerovnika i, pozivajući se na proturječnu sudsku praksu o primjeni zakona, zahtijevati plaćanje od glavnog dužnika?
Treba li članak 3. točku (g) Direktive 2008/48/EZ u vezi s člankom 5. Direktive 93/13/EEZ tumačiti na način da se u slučaju obveze sklapanja povezanog ugovora o jamstvu, koja je utvrđena ugovorom o kreditu, čime se povećava ukupan iznos kreditne obveze, efektivna kamatna stopa na temelju kredita izračunava i s obzirom na obroke uvećane za naknadu za jamstvo? Je li u tom pogledu bitno tko je odabrao jamca i je li on osoba povezana s glavnim vjerovnikom?
Treba li članak 10. stavak 2. točku (g) Direktive 2008/48/EZ tumačiti na način da pogrešno navođenje efektivne kamatne stope u ugovoru o kreditu sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača kao dužnika valja smatrati nepostojanjem informacija o efektivnoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu i da nacionalni sud treba primijeniti pravne posljedice predviđene u nacionalnom pravu za nepostojanje informacija o efektivnoj kamatnoj stopi u ugovoru o potrošačkom kreditu? Treba li smatrati da su u odnosu na potrošača te posljedice obvezujuće i za jamca koji je platio?
Treba li drugu rečenicu članka 23. Direktive 2008/48/EZ tumačiti na način da sankciju koju je nacionalni zakonodavac predvidio u obliku ništavosti ugovora o potrošačkom kreditu, u skladu s kojom treba otplatiti samo odobreni iznos glavnice, valja smatrati proporcionalnom ako efektivna kamatna stopa nije jasno navedena u ugovoru o potrošačkom kreditu jer se u njemu ne navode troškovi komercijalnog jamstva koje je odabrao vjerovnik (iako je u tekstu ugovora o kreditu navedena brojčana vrijednost efektivne kamatne stope)?
Treba li članak 2. stavak 2. Direktive 2009/138/EZ1 o osnivanju i obavljanju djelatnosti osiguranja i reosiguranja (Solventnost II) (Direktiva 2009/138/EZ) u vezi s dijelom A točkom 14. Priloga 1. toj direktivi tumačiti na način da profesionalno obavljanje naplatne djelatnosti kao jamca, u okviru kojeg jamstveno društvo u svim slučajevima neispunjenja plaća ukupan iznos kredita čiji je korisnik potrošač kao glavni dužnik, a naknada se plaća zajedno sa svakim obrokom otplate kredita, neovisno o potrošačevu neispunjenju, predstavlja „djelatnost osiguranja” u smislu navedene direktive?
U slučaju potvrdnog odgovora na jedanaesto pitanje: treba li članak 14. stavak 1. Direktive 2009/138/EZ tumačiti na način da osoba koja obavlja djelatnost navedenu u jedanaestom pitanju podliježe obvezi pribavljanja odobrenja za rad nacionalnih regulatornih tijela nadležnih za izdavanje odobrenja za rad osigurateljima?
____________
1 (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.)
1 Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”) (SL 2005., L 149, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 101. i ispravak SL 2016., L 332, str. 25.)
1 Direktiva 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58. i ispravak SL 2014., L 283, str. 66.)
1 Direktiva 2009/138/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. o osnivanju i obavljanju djelatnosti osiguranja i reosiguranja (Solventnost II) (SL 2009., L 335, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 10., str. 153. i ispravak SL 2014., L 278, str. 24.)