Language of document :

Žalba koju je 7. lipnja 2021. podnijelo Vijeće Europske unije protiv presude Općeg suda (sedmo vijeće) od 24. ožujka 2021. u predmetu T-374/20, KM/Europska komisija

(predmet C-357/21 P)

Jezik postupka: njemački

Stranke

Žalitelj: Vijeće Europske unije (zastupnici: M. Bauer i M. Alver, agenti)

Druge stranke u postupku: KM, Europska komisija, Europski parlament

Zahtjevi

Žalitelj od Suda zahtijeva da:

prihvati žalbu i ukine presudu Općeg suda Europske unije od 24. ožujka 2021. (sedmo vijeće), KM/Komisija, u predmetu T-374/20;

odluči o predmetu i odbije tužbu u prvostupanjskom postupku kao neosnovanu;

naloži tužiteljima iz prvostupanjskog postupka snošenje troškova Vijeća nastalih u okviru žalbenog i prvostupanjskog postupka.

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

U prilog svojoj žalbi Vijeće iznosi četiri žalbena razloga.

U svojem prvom žalbenom razlogu Vijeće navodi da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava a odnose se na nejednako postupanje u pogledu priznavanja mirovine za nadživjele osobe, u skladu s člankom 18. ili člankom 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, nadživjelom bračnom drugu bivšeg dužnosnika koji je sklopio brak prije svojeg odlaska iz službe i nadživjelom bračnom drugu bivšeg dužnosnika koji je brak sklopio nakon svojeg odlaska iz službe. Opći sud, međutim, nije ocijenio usporedivost predmetnih situacija s obzirom na obilježja koja su im svojstvena, osobito njihove odnosne pravne položaje, uz uzimanje u obzir predmeta i cilja akta Unije o kojemu je riječ. Tako je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdio da je datum sklapanja braka jedini element koji određuje primjenu članka 18. ili članaka 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, dok je nejednako postupanje opravdano temeljnom, činjeničnom i pravnom razlikom između statusa dužnosnika, koji se nalazi u jednom od administrativnih statusa navedenih u članku 35. Pravilnika o osoblju, i statusa bivšeg dužnosnika.

Vijeće podredno ističe drugi i treći žalbeni razlog.

Vijeće u svojem drugom žalbenom razlogu navodi pogreške koje se tiču prava u vezi s opsegom sudskog nadzora Općeg suda u pogledu odluka koje je donio zakonodavac Unije. Opći je sud uputio na postojanje „pukog” manevarskog prostora zakonodavca Unije, koji podrazumijeva obvezu ispitivanja na način da se utvrdi je li nerazumno da zakonodavac Unije ustanovljeno nejednako postupanje smatra prikladnim i potrebnim za postizanje zadanog cilja. Pritom je Opći sud zanemario da sudac zakonodavcu Unije, u okviru izvršavanja ovlasti koje su mu dodijeljene, daje široku diskrecijsku ovlast u područjima u kojima njegovo postupanje zahtijeva političke, gospodarske i socijalne odluke i u kojima on mora provoditi složene procjene i ocjene, što je slučaj i prilikom uređenja sustava socijalne sigurnosti. Stoga nije riječ o tome je li mjera koja je donesena u tom području jedina ili najbolja moguća. Ta je mjera, naime, nezakonita samo ako je očito neprikladna za ostvarivanje cilja koji nastoje postići nadležna tijela. Opći je sud, time što je ispitivao povrh samog pitanja očite neprikladnosti predmetne mjere, zakonodavčevu procjenu zamijenio svojom i prekoračio granice svojeg nadzora zakonitosti.

Vijeće u svojem trećem žalbenom razlogu navodi da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava pri ispitivanju opravdanosti nejednakog postupanja. Najprije, Opći sud počinio je tijekom tog ispitivanja pogrešku koja se tiče prava prilikom utvrđivanja opsega nadzora odluka koje je donio zakonodavac. Potom je Opći sud zanemario i sudsku praksu u skladu s kojom je tužiteljeva obveza da podnese dokaz o neusklađenosti pravnog propisa s primarnim pravom, a nije na tijelu koje je autor akta da dokazuje njegovu zakonitost. Usto je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava i kada je ocjenjivao opravdanost nejednakog postupanja s obzirom na sudsku praksu u skladu s kojom opća presumpcija prijevare nije dovoljna za opravdanje mjere kojom se ugrožavaju ciljevi UFEU-a i zaključio da je člankom 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju uvedena opća i neoboriva presumpcija prijevare u odnosu na brakove u trajanju kraćem od pet godina. Naposljetku, iz toga proizlazi da je u ovom slučaju irelevantna mogućnost – koja je razmatrana u pobijanoj presudi – podnošenja objektivnih dokaza u svrhu obaranja presumpcije prijevara, s obzirom na činjenicu da se člankom 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju presumpcija prijevare ili nepostojanja prijevare ne stavlja u vezu s brakom.

U svojem četvrtom žalbenom razlogu Vijeće naposljetku ističe pogreške koje se tiču prava i povredu obveze obrazlaganja u pogledu zaključaka Općeg suda o nediskriminaciji na temelju dobi. U pobijanoj presudi Opći sud alternativno upućuje na dob nadživjelog bračnog druga, dužnosnikovu dob ili na dob bivšeg dužnosnika i time povređuje svoju obvezu obrazlaganja. Nadalje, utvrđivanje posebno nepovoljnog položaja osoba određene dobi ili određene dobne skupine ovisi osobito o dokazu da je propis o kojem je riječ imao negativan utjecaj na znatno veći udio osoba određene dobi u usporedbi s osobama druge dobi, koji, pak u ovom slučaju, nije podnesen. Čak i ako se pretpostavi da postoji takvo nejednako postupanje, koje se posredno temelji na dobi bivšeg dužnosnika u trenutku sklapanja braka, Opći je sud naposljetku propustio ispitati je li to nejednako postupanje ipak u skladu s člankom 21. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima1 i ispunjava li kriterije iz članka 52. stavka 1. Povelje.

____________

1 Povelja Europske unije o temeljnim pravima (SL 2012., C 326, str. 391.)