PRESUDA OPĆEG SUDA (deseto prošireno vijeće)
20. prosinca 2023.(*)
„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Sektor kamatnih izvedenica denominiranih u eurima – Odluka kojom se utvrđuje povreda članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u – Manipulacija referentnim međubankovnim stopama Euribora – Razmjena povjerljivih informacija – Ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj – Jedinstvena i trajna povreda – ‚Hibridni’ postupak koji je raspodijeljen tijekom određenog vremenskog razdoblja – Pretpostavka nedužnosti – Nepristranost – Novčane kazne – Osnovni iznos – Vrijednost prihoda od prodaje – Članak 23. stavci 2. i 3. Uredbe (EZ) br. 1/2003 – Obveza obrazlaganja – Odluka o izmjeni kojom se dopunjuje obrazloženje – Jednako postupanje – Proporcionalnost – Neograničena nadležnost”
U predmetu T‑106/17,
JPMorgan Chase & Co., sa sjedištem u New Yorku, New York (Sjedinjene Američke Države),
JPMorgan Chase Bank, National Association, sa sjedištem u Columbusu, Ohio (Sjedinjene Američke Države),
J. P. Morgan Services LLP, sa sjedištem u Londonu (Ujedinjena Kraljevina),
koje zastupaju B. Tormey, A. Holroyd, L. Ream, N. French, N. Frey, D. Das, D. Hunt, N. English, solicitors, M. Lester, KC, D. Piccinin i D. Heaton, barristers,
tužitelji,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju F. van Schaik, T. Baumé i M. Farley, u svojstvu agenata,
tuženik,
OPĆI SUD (deseto prošireno vijeće),
u sastavu, tijekom vijećanja: S. Papasavvas, predsjednik, A. Kornezov, E. Buttigieg (izvjestitelj), K. Kowalik‑Bańczyk i G. Hesse, suci,
tajnik: I. Kurme, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka, između ostalog:
– odluke od 5. lipnja 2019. i 31. ožujka 2021. o prekidu postupka na temelju članka 69. točke (d) Poslovnika Općeg suda,
– podnesak kojim se vrši prilagodba koji su tužitelji podnijeli tajništvu Općeg suda 8. rujna 2021. i Komisijina očitovanja o tom podnesku podnesena tajništvu Općeg suda 26. studenoga 2021.,
nakon rasprave održane 18. ožujka 2022.,
uzimajući u obzir presudu od 12. siječnja 2023., HSBC Holdings i dr./Komisija (C‑883/19 P, EU:C:2023:11), i očitovanja stranaka koja se na nju odnose,
donosi slijedeću
Presudu(1)
[omissis]
III. Pravo
[omissis]
A. Zahtjev za poništenje članka 1. točke (c) pobijane odluke
[omissis]
1. Postojanje protupravnog ponašanja koje se može pripisati tužiteljima (prvi, drugi i treći tužbeni razlog)
[omissis]
a) Prvi tužbeni razlog kojim se osporava sudjelovanje društva JP Morgan u protupravnim ponašanjima
[omissis]
1) Osporavanje sudjelovanje društva JP Morgan u predmetnim ponašanjima
i) Sudjelovanje u ponašanjima koja se odnose na manipulacije Euriborom
274 Tužitelji ističu da trgovac društva JP Morgan nije sudjelovao ni u kakvom ponašanju čiji je cilj bio manipulirati Euriborom ili EONIA‑om. U tom pogledu tvrde da je Komisijina teza protiv njih, koja uostalom nije potkrijepljena njezinim činjeničnim utvrđenjima, potpuno različita od one koju je iznijela protiv drugih adresata pobijane odluke jer iz predmetnih razmjena informacija ne proizlazi nijedan zahtjev za manipulaciju Euriborom u korist trgovca društva JP Morgan ili od strane potonjeg u korist trgovca Deutsche Banka. Slijedom toga, nije utvrđeno da su tužitelji doprinijeli bilo kakvoj manipulaciji Euriborom koja se nastojala postići zabranjenim sporazumom. Čak i ako bi se takvi zahtjevi mogu utvrditi, Komisija nije utvrdila da je trgovac društva JP Morgan prihvatio ili udovoljio takvim zahtjevima obraćajući se svojem uredu riznice. Naposljetku, Komisija nije dokazala da je trgovac društva JP Morgan također pokušao manipulirati stopom EONIA‑e.
275 Komisijina utvrđenja, čak i pod pretpostavkom da su točna, u najboljem slučaju mogu dokazati da je trgovac društva JP Morgan imao koristi od informacija koje je proslijedio trgovac društva Deutsche Bank o manipulaciji koju je potonji poduzeo. Međutim, takva teza o pasivnom sudjelovanju u povredi prešutnim odobravanjem nije iznesena u pobijanoj odluci i u svakom slučaju nije dokazana, s obzirom na to da Komisija nije dokazala da je trgovac društva JP Morgan bio obaviješten o bilo kakvom protutržišnom sporazumu između drugih banaka i da je sudjelovao na sastanku na kojem je sklopljen protutržišni sporazum.
276 Komisija osporava argumente tužiteljâ i ističe da dokazi, uzeti kao skup indicija i razmatrani u kontekstu činjenica i tržišta, dokazuju da je društvo JP Morgan sudjelovalo u svim oblicima tajnih sporazuma navedenima u pobijanoj odluci.
277 U tom pogledu, iz razmjene informacija između trgovca društva JP Morgan, s jedne strane, i trgovaca društava Deutsche Bank i Barclays, s druge strane, čija je točnost prethodno potvrđena (vidjeti točku 273. ove presude), razmatrane u kontekstu drugih dokaza, proizlazi da je Komisija pravilno utvrdila da je trgovac društva JP Morgan sudjelovao u ponašanjima koja se odnose na manipulaciju Euriborom.
278 Najprije valja odbiti kao neosnovan argument tužiteljâ prema kojem se ponašanja koja im se stavljaju na teret sastoje samo od izravnih zahtjeva za manipuliranjem dostavljenim podacima za stopu Euribor. Naime, kao što to pravilno tvrdi Komisija i kao što je to ranije navedeno, ponašanja koja se stavljaju na teret tužiteljima imala su različite oblike, koji su navedeni u uvodnoj izjavi 358. pobijane odluke i ponovno spomenuti u točki 16. ove presude. Stoga, tvrdeći da Komisija u pobijanoj odluci nije utvrdila da je društvo JP Morgan sudjelovalo u manipuliranju Euriborom jer Komisija nije utvrdila da je trgovac društva Deutsche Bank zatražio od trgovca društva JP Morgan da utječe na podatke koji se dostavljaju za Euribor kako bi služili njegovim interesima ili da je trgovac društva JP Morgan uputio sličan zahtjev trgovcu društva Deutsche Bank, tužitelji pogrešno tumače pobijanu odluku samo na temelju njezine uvodne izjave 490. i ograničavaju doseg Komisijinih prigovora u odnosu na njih.
279 Nadalje, valja podsjetiti na to da sudjelovanje poduzetnika na protutržišnom sastanku stvara pretpostavku o nezakonitosti tog sudjelovanja, koju taj poduzetnik treba opovrgnuti dokazom o javnom distanciranju, kojega ostali sudionici zabranjenog sporazuma moraju percipirati kao takvoga (vidjeti u tom smislu presude od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 81. i 82. i navedenu sudsku praksu, i od 3. svibnja 2012., Comap/Komisija, C‑290/11 P, neobjavljenu, EU:C:2012:271, t. 74. do 76. i navedenu sudsku praksu). Razlog na kojem se temelji to načelo jest taj da je poduzetnik koji je sudjelovao na navedenom sastanku, a da se pritom nije javno distancirao od njegova sadržaja, drugim sudionicima dao do znanja da se slaže s njegovim ishodom i da će u skladu s njim postupiti (vidjeti u tom smislu presude od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 82. i od 25. siječnja 2007., Sumitomo Metal Industries i Nippon Steel/Komisija, C‑403/04 P i C‑405/04 P, EU:C:2007:52, t. 48.).
280 U ovom slučaju valja istaknuti da, suprotno onomu što tvrde tužitelji, iz dokaza na koje se oslonila Komisija, uzetih kao skup indicija, proizlazi da se trgovac društva JP Morgan uključio u razgovore s trgovcima društava Deutsche Bank i Barclays čiji je cilj bio utjecati na visinu stope Euribora u skladu s njihovim interesima.
281 Kao prvo, odgovarajući na zahtjev trgovca društva Deutsche Bank za visokom kontribucijskom maržom da će kod svoje riznice provjeriti razinu svoje marže, trgovac društva JP Morgan prihvatio je u razmjeni informacija od 27. i 28. rujna 2006. (vidjeti točke 98. i 107. ove presude),zatražiti od riznice svoje banke zatraži dostavu podataka za Euribor u smislu preferencija trgovca Deutsche Banka.
282 Kao drugo, razmjena informacija od 8. studenoga 2006. (vidjeti točke 178. do 181. ove presude) nedvosmisleno dokazuje da su trgovac društva JP Morgan i trgovac društva Deutsche Bank ispitali mogućnost da se ubuduće podneseni podaci njihovih banaka za Euribor usklađuju na temelju njihovih preferencija za fiksing niskog Euribor-1M.
283 Kao treće, prilikom razmjene informacija od 25. listopada 2006., trgovac društva Barclays nedvosmisleno je ponudio trgovcu društva JP Morgan neka ne oklijeva zahtijevati od njega fiksing Euribora prema vlastitim interesima a da pritom potonji nije odbio ponudu niti se na drugi način distancirao od nje u smislu sudske prakse navedene u točki 279. ove presude. Isto tako, iz razmjene informacija od 26. listopada 2006. proizlazi da je trgovac društva Deutsche Bank predložio trgovcu društva JP Morgan da mu se obrati kako bi od njega zatražio dostave podataka za Euribor-1M u skladu s vlastitim interesima. Trgovac društva JP Morgan nije se distancirao od takvog prijedloga te je odbio ponudu samo zato jer je razina fiksinga, koja je u tom trenutku bila niska, odgovarala njegovim interesima.
284 Kao četvrto, iz razmjene informacija od 27., 28. i 29. rujna 2006., 25. i 26. listopada 2006. i 8. studenoga 2006. proizlazi da su stranke u tim razmjenama namjeravale provoditi protutržišne manipulacije Euriborom jer su barem ispitale mogućnost usklađivanja razine budućih dostava podataka svojih banaka.
285 Kao peto, s jedne strane, što se tiče manipulacije stopom Euribora na datum IMM u prosincu, iz razmjene informacija od 15. prosinca 2006. između osobe odgovorne za dostavu podataka i trgovca društva JP Morgan proizlazi da je potonji barem imao ozbiljne sumnje u pogledu te manipulacije i uključenosti društva Deutsche Bank u nju. Prilikom razmjene informacija od 18. prosinca 2006. s trgovcem Deutsche Banka, priznao je da je zadovoljan fiksingom Euribora-3M, iako je njegova pozicija u trgovanju bila skromna, ali barem nije imao suprotan interes (vidjeti točku 211. ove presude). Iz toga proizlazi da je trgovac društva JP Morgan imao koristi od ponašanja čiji je cilj bilo manipuliranje stopom Euribora od 18. prosinca 2006. prilagodbom svoje pozicije u trgovanju, što mu je omogućilo da izbjegne gubitke, čak i ako nije aktivno sudjelovao u provedbi te manipulacije.
286 S druge strane, što se tiče manipulacije stopom Euribora na datum IMM u ožujku, iz dokaza je nedvojbeno razvidno da je trgovac društva JP Morgan znao ili barem imao jake sumnje u vezi te manipulacije (vidjeti razmjenu informacija od 16. ožujka 2007. između trgovca društva JP Morgan i osobe odgovorne za dostave podataka te banke, točka 258. ove presude). Osim toga, u vezi s obavijestima banke E, iz razmjene informacija od 29. rujna 2006. i 15. prosinca 2006. (vidjeti točke 208. i 209. ove presude) između trgovca društva JP Morgan i osobe odgovorne za dostave podataka njegove banke, Komisija je u uvodnoj izjavi 490. pobijane odluke pravilno mogla zaključiti da je trgovac društva JP Morgan znao da je trgovac društva Deutsche Bank spreman i sposoban utjecati na visine referentnih kamatnih stopa Euribora. Stoga je vjerojatno smatrati da je, kada mu je potonji 4. i 8. siječnja 2007. te 6. veljače 2007. priopćio informacije o poziciji u trgovanju koju je imao na taj datum, kao i o svojoj strategiji trgovanja, u dijelu u kojem je naveo da takva pozicija predstavlja nizak rizik, trgovac društva JP Morgan mogao razumno predvidjeti da ta strategija trgovanja odražava predviđanja trgovca Deutsche Banka o visini stope Euribora koja proizlazi iz manipulacija u kojima je potonji sudjelovao.
287 Tijekom razmjena informacija od 16. i 19. ožujka 2007. trgovac društva JP Morgan izričito je tvrdio da je uzeo u obzir informacije koje mu je dostavio trgovac društva Deutsche Bank te da je posljedično smanjio svoju kratku poziciju te da je čak zauzeo „nešto dužu” poziciju na IMM futures iz ožujka 2007. Tako je smanjio svoje gubitke. Zatim je zahvalio trgovcu Deutsche Banka na njegovim savjetima.
288 Iz toga proizlazi da se trgovac društva JP Morgan koristio ponašanjima kojima je cilj sniziti stopu Euribora od datuma IMM iz ožujka 2007., ponašanjima za koja je znao iako ga, kao što to tvrde tužitelji, trgovac društva Deutsche Bank nije obavijestio o pojedinostima tog plana i nije aktivno sudjelovao u njegovoj provedbi.
289 U tom pogledu, valja podsjetiti da, poput Komisije u uvodnim izjavama 348. i 364. pobijane odluke, pasivni načini sudjelovanja u povredi, kao što je nazočnost nekog poduzetnika na sastancima na kojima su sklopljeni sporazumi koji imaju protutržišni cilj, bez da se tome izrijekom protivio, ukazuju na suučesništvo koje može dovesti do njegove odgovornosti na temelju članka 101. stavka 1. UFEU‑a, s obzirom na to da prešutno odobravanje zabranjene inicijative, bez javnog distanciranja od njezina sadržaja ili njezina prijavljivanja upravnim tijelima, za učinak ima ohrabrivanje nastavljanja povrede i ugrožavanje njezina razotkrivanja (vidjeti presudu od 22. listopada 2015., AC‑Treuhand/Komisija, C‑194/14 P, EU:C:2015:717, t. 31. i navedenu sudsku praksu).
290 Slijedom toga, na temelju sudske prakse navedene u točki 279. ove presude, kako bi oborio pretpostavku nezakonitosti takvog sudjelovanja na protutržišnom sastanku, poduzetnik mora podnijeti dokaz o javnom distanciranju (vidjeti u tom smislu presudu od 7. veljače 2013., Slovenská sporiteľňa, C‑68/12, EU:C:2013:71, t. 27. i navedenu sudsku praksu). Međutim, tužitelji nisu podnijeli nijedan dokaz u tom smislu ni u odnosu na manipulaciju stopom od 18. prosinca 2006. ni u pogledu komunikacije trgovca društva Deutsche Bank s trgovcem društva JP Morgan o informacijama koje se odnose na njegovu strategiju trgovanja za datum IMM iz ožujka 2007. Naprotiv, kao što je to istaknuto u točkama 285. i 286. ove presude, trgovac društva JP Morgan prilagodio je svoju strategiju trgovanja kako bi mogao imati koristi od tih manipulacija.
291 Tužitelji tvrde da se u odnosu na njih ne može utvrditi takvo pasivno sudjelovanje u predmetnoj povredi, s obzirom na to da je obveza javnog distanciranja od povrede relevantna samo ako Komisija dokaže da je poduzetnik sudjelovao na sastanku na kojem je sklopljen protutržišni sporazum.
292 Međutim, s obzirom na prirodu predmetne povrede, koja je imala oblik mreže dvostranih kontakata između različitih sudionika (vidjeti uvodne izjave 357. i 360. pobijane odluke), Komisija nije mogla utvrditi nikakvo sudjelovanje na „sastanaku” u smislu argumenta tužiteljâ. Tako je s pravom mogla utvrditi pasivno sudjelovanje tužiteljâ u određenim ponašanjima koja se odnose na manipulaciju stopama jer je trgovac društva JP Morgan znao za postojanje manipulacija stopama, između ostalog i preko trgovca društva Deutsche Bank, s kojim je održavao dvostrane kontakte. Međutim, tužitelji ne osporavaju protupravnu prirodu takvih manipulacija stopama ni činjenicu da je trgovac društva JP Morgan trebao znati za takvu protupravnu prirodu tih ponašanja (vidjeti uvodnu izjavu 360. pobijane odluke).
293 Kao šesto, iz razmjene informacija od 27. i 28. rujna 2006. te od 8. studenoga 2006. proizlazi da je trgovac društva JP Morgan priopćio ili se barem implicitno obvezao svojem konkurentu dostaviti informacije dobivene od osoba odgovornih za dostave podataka svoje banke. Naime, obećavajući 27. i 28. rujna 2006. da će „provjeriti” kontribucijsku maržu svoje riznice, trgovac društva JP Morgan namjeravao je otkloniti neizvjesnosti u pogledu marže koju je ona predvidjela te se stoga implicitno obvezao izvijestiti o kontaktima koje je namjeravao uspostaviti s njom. Isto tako, u razmjeni informacija od 8. studenoga 2006. trgovac društva JP Morgan priopćio je trgovcu društva Deutsche Bank informaciju o visini marže svoje banke dobivenu tijekom prethodnih kontakata s uredom riznice.
294 Kao sedmo, 2. listopada 2006., 18. prosinca 2006. i 19. ožujka 2007. trgovci društava JP Morgan i Deutsche Bank sudjelovali su u razmjenama informacija čiji je cilj bio kontrolirati ili nadzirati ponašanje članova zabranjenog sporazuma u pogledu toga da li su provjerili razinu izvještajnih podataka društva Deutsche Bank ili razmijenili informacije o njihovu zadovoljstvu u pogledu visine stope Euribora za koju su znali ili su barem sumnjali da je njome manipulirano.
295 Naposljetku, iz rasprava od 27. i 28. rujna 2006., 26. listopada 2006. i 8. studenoga 2006. nedvosmisleno proizlazi da su trgovci društava Deutsche Bank i JP Morgan razmijenili svoje preferencije u pogledu fiksinga Euribora ili svoje položaje u trgovanju na temelju kojih su mogli odrediti takve preferencije, što im je omogućilo da se uvjere da su njihovi interesi usklađeni prije nego što nastave sa svojim usklađenim djelovanjem s ciljem utjecanja na Euribor dostavljanjem podataka njihovih banaka u smislu tih interesa.
296 Iz prethodno navedenog proizlazi da je u okviru razmjene informacija od 27., 28. i 29. rujna 2006., 2., 25. i 26. listopada 2006., 8. studenoga 2006., 18. prosinca 2006., 4. i 8. siječnja 2007., 6. veljače 2007. kao i 16. i 19. ožujka 2007. trgovac društva JP Morgan sudjelovao u ponašanjima u vezi s manipulacijom stopom Euribora.
297 Taj zaključak ne dovodi se u pitanje drugim argumentima tužiteljâ.
298 Kao prvo, tužitelji tvrde da Komisija nije utvrdila da je trgovac društva JP Morgan od osoba zaduženih za dostavu podataka društva JP Morgan zatražio da utječu na indekse Euribora i EONIA‑e ili da daju podatke u skladu s kontaktima s drugim trgovcima. Također ističu da je riznica društva JP Morgan dala podatke koji nisu bili u skladu s navedenim zabranjenim sporazumom.
299 U tom pogledu, najprije valja podsjetiti (vidjeti točku 278. ove presude) da se protupravna ponašanja koja se stavljaju na teret društvu JP Morgan ne sastoje od manipulacije Euriborom kao takvim, nego od razmjena informacija među trgovcima koje odražavaju njihovu namjeru da utječu na podatke koje dostavljaju njihove banke odboru za Euribor u smislu njihovih vlastitih interesa. Naime, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 113. točaka (a) do (f), uvodne izjave 358. točaka (a) do (f) i uvodne izjave 392. točaka (a) do (f) pobijane odluke, sažetih u točki 16. ove presude, te su se razmjene informacija odnosile na preferencije za visinu stope Euribora, ponekad popraćene priopćavanjem pozicija u trgovanju, mogućnošću usklađivanja pozicija u trgovanju i dostava podataka za Euribor, obećanja uključenog trgovca da će kontaktirati osobu odgovornu za dostavu podataka za Euribor u svojoj banci kako bi od nje zatražio dostavu podataka u određenom smjeru ili na određenoj razini i izvješće o njezinu odgovoru.
300 Međutim, razmjene informacija između trgovaca jasno otkrivaju priopćavanje preferencija stopa, povezanih pozicija u trgovanju i ponude ili namjere trgovca društva JP Morgan da utječe na dostavu podataka svoje banke u smislu interesa trgovca Deutsche Banka ili namjere potonjeg trgovca i Barclaysova trgovca da utječe na dostave podataka njihovih banaka u smislu interesa trgovca društva JP Morgan.
301 U uvodnim izjavama 125., 135. i 634. pobijane odluke Komisija je samo utvrdila, u biti, da su dogovori između trgovaca bili „dopunjeni” i „provedeni” komunikacijom između njih i osoba odgovornih za dostave podataka u odjelima riznice njihovih banaka i, „ponekad”, kotacijom stopa Euribora koje su oni stvarno podnijeli a koje su bile priopćene, usklađene ili dogovorene. Argumenti tužiteljâ, koji se odnose na neuključivanje riznice društva JP Morgan u prakse kojima se želi utjecati na stopu Euribora, u najboljem slučaju mogu dokazati da riznica banke nije provela protutržišno ponašanje, a ne da trgovci nisu sudjelovali u navedenom ponašanju (vidjeti u tom smislu presudu od 24. listopada 1991., Atochem/Komisija, T‑3/89, EU:T:1991:58, t. 100.).
302 U tom kontekstu valja istaknuti da se u svakom slučaju na temelju više dokaza koje je Komisija utvrdila, uzetih kao skup indicija, čini uvjerljivom činjenica da je trgovac društva JP Morgan nastavio s razgovorima s trgovcem društva Deutsche Bank u pogledu željene visine stope Euribora uspostavljajući kontakte s osobama odgovornima za dostavu podataka u svojoj banci te je stoga proveo tajne razmjene informacija.
303 Naime, iz razmjene informacija od 27. i 28. rujna 2006., tijekom koje je trgovac društva JP Morgan pristao zatražiti od riznice svoje banke dostavu podataka za Euribor u smislu preferencija trgovca društva Deutsche Bank, treba tumačiti u kontekstu skupa indicija koji obuhvaćaju obavijesti banke E i razmjenu informacija od 28. rujna 2006. u 10:13, od 29. rujna 2006. i 8. studenoga 2006., kao i razmjenu informacija između trgovca društva JP Morgan i osobe odgovorne za dostavu podataka njegove banke 8. veljače 2007. Na temelju tog skupa indicija može se dokazati, s jedne strane, postojanje zabranjenih sporazuma između predmetnih trgovaca i njihovih ureda riznica u vezi s dostavama podataka za Euribor, kao i činjenica da su trgovci smatrali da mogu imati koristi od suradnje svojih riznica u pogledu dostave podataka odboru za Euribor u smislu svojih interesa. S druge strane, taj skup indicija upućuje na to da su trgovci obično razmjenjivali informacije radi usklađivanja dostava podataka za Euribor s obzirom na njihove odnosne pozicije u trgovanju i da je trgovac društva JP Morgan znao da takvo ponašanje podrazumijeva kontaktiranje ureda riznica njihovih banaka (vidjeti točku 73. ove presude).
304 Razmjena informacija od 8. veljače 2007. posebno je pokazatelj činjenice da trgovac društva JP Morgan nije oklijevao tražiti od odgovornih osoba za dostavu podataka u svojoj banci da dostave podatke odboru za Euribor u smislu njihovih interesa (uvodna izjava 265. pobijane odluke, vidjeti točku 242. ove presude) i toga da je osoba odgovorna za dostave podataka društva JP Morgan pokazala da je voljna prihvatiti takav zahtjev odgovorivši da će se ured riznice „potruditi”.
305 Ti dokazi, uzeti kao skup indicija, čine vjerojatnom činjenicu da je trgovac društva JP Morgan pokušao utjecati na kontribucijsku maržu riznice svoje banke. U svakom slučaju, izričito je prihvatio postupiti po zahtjevu konkurentskog trgovca u tom smislu.
306 Kao drugo, tužitelji tvrde da trgovac društva JP Morgan nije imao znatne koristi od bilo koje manipulacije indeksima, osobito u pogledu manipulacije od 19. ožujka 2007., suprotno onomu što proizlazi iz uvodne izjave 364. pobijane odluke.
307 U tom pogledu valja istaknuti da u okviru tog prigovora tužitelji iznose samo argumente koji se odnose na manipulaciju od 19. ožujka 2007. Međutim, što se tiče te manipulacije, kao što to proizlazi iz razmjena informacija od 16. i 19. ožujka 2007., trgovac društva JP Morgan izričito je priznao da je prilagodio svoju strategiju trgovanja slijedeći savjet trgovca Deutsche Banka da zauzme dugu poziciju u fiksinga IMM‑a za ožujak i da je od toga ostvario korist, čak i ako ona nije bila značajna. Iz toga valja zaključiti da je trgovac društva JP Morgan uzeo u obzir informacije koje je razmijenio sa svojim konkurentom kako bi odredio svoje ponašanje na tržištu. To je utvrđeno i u pogledu manipulacije od 18. prosinca 2006.
308 U svakom slučaju, što se tiče drugih razmjena informacija koje se odnose na manipulacije stopom, takvim se argumentom u najboljem slučaju može dokazati da nakon razmjena informacija među trgovcima nisu uslijedili protutržišni učinci na tržištu. Međutim, to pitanje nije relevantno kad je riječ o ponašanjima koja ograničavaju tržišno natjecanje s obzirom na cilj (vidjeti u tom smislu presudu od 8. srpnja 1999., Komisija/Anic Partecipazioni, C‑49/92 P, EU:C:1999:356, t. 123. i 124.). Stoga bi se takav argument mogao, ovisno o slučaju, pokazati relevantnim ako bi tužitelji dokazali da je Komisija počinila pogrešku time što je smatrala da su predmetna ponašanja ograničavala tržišno natjecanje s obzirom na cilj, što valja ispitati u okviru drugog tužbenog razloga.
309 Naposljetku, tužitelji u biti tvrde da je Komisijin zaključak prema kojem je društvo JP Morgan namjeravalo manipulirati EONIA‑om potpuno neosnovan.
310 U tom pogledu, kao što to priznaje, Komisija ni u jednom trenutku u pobijanoj odluci nije zaključila da je društvo JP Morgan sudjelovalo u manipulacijama EONIA‑om, nego da je sudjelovalo u povredi čiji je cilj bio narušavanje uobičajenog toka određivanja cijena u sektoru EIRD‑ova vezanih na Euribor i/ili EONIA‑u (vidjeti članak 1. pobijane odluke). Argumenti tužiteljâ prema kojima Komisija nije dokazala namjeru trgovca društva JP Morgan da manipulira stopom EONIA‑e stoga su bespredmetni.
311 Osim toga, valja istaknuti da se predmetna povreda, kako je definirana u pobijanoj odluci, sastojala ne samo od manipulacije referentnim vrijednostima nego i od razmjene osjetljivih informacija o transakcijama povezanima, među ostalim, s EONIA‑om. Tužitelji samo ističu postojanje segmentacije tržišta izvedenica koje se temelje na Euriboru i onih koje se temelje na EONIA‑i a da tu tvrdnju ne potkrjepljuju nikakvim dokazom. U svakom slučaju, samo nepostojanje „automatskog” utjecaja, izravnog ili neizravnog, promjena Euribora na EONIA‑u, na koje se pozivaju tužitelji, pod pretpostavkom da je utvrđeno, ne može dokazati da ugovori EIRD indeksirani na Euribor i oni indeksirani u EONIA‑i ne pripadaju istom tržištu EIRD‑ova. Komisija je stoga ispravno utvrdila sudjelovanje društva JP Morgan u povredi čiji je cilj bio narušavanje uobičajenog toka određivanja cijena u sektoru EIRD‑ova vezanih na Euribor i/ili EONIA‑u, i to iako nije utvrdila da je društvo JP Morgan sudjelovalo u ponašanjima koja su se odnosila na manipulaciju EONIA‑om.
312 Iz prethodno navedenog proizlazi da, podložno ispitivanju drugog tužbenog razloga (vidjeti točku 308. ove presude), prigovore tužiteljâ kojima se nastoji dokazati da društvo JP Morgan nije sudjelovalo u manipulacijama Euriborom treba odbiti kao neosnovane.
[omissis]
2. Kvalifikacija jedinstvene povrede koju je utvrdila Komisija (četvrti tužbeni razlog)
[omissis]
a) Drugi dio četvrtog tužbenog razloga, koji se temelji na tome da Komisija nije dokazala da su tužitelji znali ili mogli razumno predvidjeti protupravno ponašanje koje su planirale ili provele druge stranke
475 U okviru drugog dijela četvrtog tužbenog razloga tužitelji u biti tvrde da je Komisija pogrešno smatrala da je trgovac društva JP Morgan znao ili mogao razumno predvidjeti protupravno ponašanje koje su planirali ili proveli drugi poduzetnici radi manipulacije fiksinzima Euribora. Konkretno, oni ističu da se ni razlozima pobijane odluke svojstvenima društvu JP Morgan, koji se nalaze u uvodnim izjavama 478. do 482. pobijane odluke, ni razlozima koji se odnose na sve banke, koji se nalaze u njezinim uvodnim izjavama 458. do 465., ne može dokazati da je društvo JP Morgan znalo ili moralo znati za opći doseg i bitna obilježja zabranjenog sporazuma u cjelini. Naposljetku, oslanjajući se na sudsku praksu, tužitelji ističu da se u slučaju kao što je ovaj poznavanje mora odnositi na dospijeća i posebne smjerove kojima su dotične stranke namjeravale manipulirati. Međutim, pobijana odluka nije ispunjavala taj kriterij.
476 Komisija osporava te argumente.
477 Što se tiče razloga koji su zajednički svim bankama, valja istaknuti da se oni temelje na utvrđenju, navedenom u uvodnoj izjavi 457. pobijane odluke, prema kojem su trgovci koji su sudjelovali u protutržišnim razmjenama informacija bili kvalificirani stručnjaci te da su znali ili trebali znati za opći doseg i obilježja zabranjenog sporazuma.
478 U tom se pogledu Komisija, kao prvo, u uvodnoj izjavi 458. pobijane odluke pozvala na vrlo specifičan kontekst u kojem su trgovci poslovali, obilježen dvostranim, registriranim i nadziranim razmjenama informacija, tijekom kojih su trgovci, koji su međusobno i redovito kontaktirali, uvijek za istu vrstu transakcije, upotrebljavali kodirani jezik. U uvodnoj izjavi 459. pobijane odluke naglasila je, kao drugo, da su trgovci uključeni u razmjene informacija znali da su trgovci drugih banaka bili spremni sudjelovati u istoj vrsti tajnog ponašanja u vezi s elementima za određivanje cijena i drugim uvjetima trgovanja EIRD‑ovima. Kao treće, u uvodnim izjavama 460. i 461. pobijane odluke istaknula je da dokazi upućuju na to da je postojalo opće rašireno znanje o deklaratornoj naravi postupka za određivanje stopa Euribora, te, prema tome, o mogućnosti da se izmijeni putem dostave podataka od strane banaka članica odbora. Prema Komisijinu mišljenju, trgovci koji su sudjelovali u predmetnim tajnim ponašanjima nisu mogli zanemariti da bi se, ako više banaka izmijeni svoje dostave podataka istog dana i za isto dospijeće Euribora, mogući utjecaj na referentnu kamatnu stopu povećao razmjerno broju uključenih banaka. Kao četvrto, u uvodnoj izjavi 463. navedene odluke istaknula je činjenicu da svaka od predmetnih banaka posluje na predmetnom tržištu unazad više godina i da trgovci nisu bili iznenađeni kada im je podnesen zahtjev za usklađeno djelovanje. Iz tih objedinjenih elemenata ona je u uvodnim izjavama 462. i 464. pobijane odluke zaključila, u biti, da su trgovci koji su sudjelovali u dvostranim razmjenama informacija znali ili morali znati za činjenicu da je bilo vjerojatno da je više banaka uključeno u tajne dogovore, čak i ako im ta informacija nije bila izričito otkrivena. Komisija je također naglasila u uvodnoj izjavi 465. navedene odluke da su trgovci podlijegali detaljnom evidentiranju i nadzoru, tako da se za njihovo rukovodstvo mora smatrati da je znalo ili moralo znati za bitna obilježja tajnog plana i uključenost svojih zaposlenika u navedeni plan. Dodala je da mora uzeti u obzir mjere opreza koje su trgovci poduzeli kako bi prikrili svoje dogovore.
479 Što se tiče razloga svojstvenih društvu JP Morgan, Komisija je, kao prvo, u uvodnoj izjavi 478. pobijane odluke utvrdila da određena upućivanja u razmjenama informacija koje uključuju trgovca društva JP Morgan ukazuju na to da je znao da informacije o preferencijama budućih kamatnih stopa za određena dospijeća Euribora koje je dijelio s trgovcem društva Deutsche Bank potonji može dostaviti svojim kontaktima u drugim bankama. Kao drugo, u uvodnim izjavama 479. i 480. pobijane odluke istaknula je da je trgovac društva JP Morgan znao za bliski odnos između trgovca društva Deutsche Bank i trgovca društva Barclays. Kao treće, u uvodnoj izjavi 481. pobijane odluke Komisija je navela, s jedne strane, da je trgovac društva Barclays već predložio trgovcu društva JP Morgan da dostavi podatke na bilo kojoj visini koju bi mogao željeti za fiksing Euribora (razmjena informacija od 25. listopada 2006.) i, s druge strane, da je, s obzirom na činjenicu da je trgovac društva JP Morgan znao za vrlo bliski odnos trgovanja između trgovaca društava Barclays i Deutsche Bank, mogao je predvidjeti da će, s obzirom na to da je s trgovcem društva Deutsche Bank razmijenio preferencije za budući fiksing stope Euribora, osobe u drugim bankama biti uključene u te dogovore, uključujući trgovac društva Barclays. Kao četvrto, u uvodnoj izjavi 482. pobijane odluke Komisija je istaknula dvije neizravne reference (razmjene informacija od 10. listopada 2006. između trgovaca društava Barclays i Deutsche Bank i od 8. studenoga 2006. između potonjeg trgovca i trgovca društva JP Morgan) koje potvrđuju uključenost trgovca društva JP Morgan u tajnim razmjenama informacija zbog kojih je „još manje vjerojatno” da društvo JP Morgan nije znalo ili nije moglo predvidjeti da je tajni sporazum o dostavi podataka za Euribor uključivao i druge banke uz Deutsche Bank.
480 Uvodno valja odbiti Komisijin argument prema kojem valja utvrditi da je društvo JP Morgan putem svojih kontakata s društvom Deutsche Bankom sudjelovalo u svim protutržišnim ponašanjima koja čine jedinstvenu i trajnu povredu i da je ta okolnost dovoljna da mu se pripiše odgovornost za sva navedena ponašanja.
481 Naime, protutržišna ponašanja koja se stavljaju na teret društvu JP Morgan odvijala su se u okviru dvostranih rasprava. Tako okolnost da su razgovori u kojima je društvo JP Morgan sudjelovalo s društvom Deutsche Bank ulazili u neke od općih kategorija opisanih u uvodnim izjavama 113., 358. i 392. pobijane odluke ne može, sama za sebe, biti dovoljna da mu se pripiše odgovornost za protupravno ponašanje u vezi s istim kategorijama, koje su počinile banke s kojima nije održavalo izravne kontakte. Primjenom sudske prakse navedene u točki 442. ove presude, na Komisiji je bilo da dokaže da je društvo JP Morgan znalo za ta protupravna ponašanja koja su planirale ili izvršavale druge banke ili da ih je moglo razumno predvidjeti.
482 U tom pogledu valja istaknuti da tužitelji konkretno osporavaju Komisijin zaključak u pobijanoj odluci koji se odnosi na to da je društvo JP Morgan znalo za ponašanja koja su drugi sudionici u zabranjenom sporazumu planirali ili proveli s namjerom postizanja istog cilja samo u dijelu u kojem je riječ o postupanjima koja se odnose na manipulacije fiksinzima Euribora.
483 Oni samo ističu da „postoji još manje elemenata kako bi se dovoljno precizno utvrdilo da je [trgovac društva JP Morgan] znao za ponašanje drugih poduzetnika uključenih u zabranjeni sporazum, njihov zajednički plan ili bitna obilježja zabranjenog sporazuma”. Pod pretpostavkom da su tužitelji takvim argumentom namjeravali osporiti tvrdnju da je trgovac društva JP Morgan znao za činjenicu da su ponašanja koja se nisu odnosila na manipulacije Euriborom bila dio sveobuhvatnog plana, nisu iznijeli nijedan konkretan argument u tom smislu, osobito u pogledu činjenice da trgovac društva JP Morgan nije znao za uključenost drugih banaka u ponašanja koja nisu manipulacije Euriborom.
484 Što se tiče argumenata tužiteljâ kojima se nastoji osporiti to da je društvo JP Morgan znalo za ponašanja koja se odnose na manipulaciju fiksinzima Euribora, koja su drugi sudionici u zabranjenom sporazumu planirali ili proveli radi postizanja istog cilja, valja podsjetiti, kao što to proizlazi iz točaka 277. do 312. ove presude, da je izravno sudjelovanje društva JP Morgan u ponašanjima kojima se želi utjecati na podnošenje informacija odboru za Euribor s ciljem manipulacije tom stopom Komisija utvrdila u pogledu razmjena podataka između njegova trgovca i trgovaca društava Deutsche Bank i Barclays na dan 27., 28. i 29. rujna 2006., 2., 25. i 26. listopada 2006., 8. studenoga 2006., 18. prosinca 2006., 4. i 8. siječnja 2007., 6. veljače 2007. te 16. i 19. ožujka 2007. Te su se razmjene informacija odnosile na različite pojave fiksinga Euribora.
485 Tužitelji u biti osporavaju da je trgovac društva JP Morgan znao ili mogao razumno predvidjeti da su te razmjene informacija bile dio „sveobuhvatnog plana” koji prelazi okvir dvostranih razmjena informacija i uključuje druge banke.
486 U tom pogledu valja istaknuti da, suprotno onomu što osobito proizlazi iz uvodne izjave 459. pobijane odluke, što se tiče društva JP Morgan, Komisija ne raspolaže izravnim dokazima koji dokazuju da je kroz svoje dvostrane kontakte s trgovcima društava Deutsche Bank i Barclays trgovac društva JP Morgan saznao za činjenicu da su ponašanja u kojima je sudjelovao s tim trgovcima bila dio jedinstvene povrede koja je uključivala druge banke. Naime, trgovac društva Deutsche Bank ili trgovac društva Barclays ni u jednom trenutku nisu obavijestili trgovca društva JP Morgan o uključenosti drugih banaka u tajna postupanja.
487 Međutim, važno je istaknuti, kao prvo, da je, s obzirom na činjenicu da je trgovac društva JP Morgan s trgovcem društva Deutsche Bank i trgovcem društva Barclays razmijenio informacije o mogućnostima utjecaja na dostave podataka njihovih banaka, znao da barem dvije banke sudjeluju u manipulacijama kamatnim stopama. Točno je da sama ta okolnost nije dovoljna kako bi se dokazalo da je trgovac društva JP Morgan znao za činjenicu da je njegova razmjena informacija s tim trgovcima prelazila dvostrani okvir i da je preko njih sudjelovao u jedinstvenoj i trajnoj povredi s drugim bankama. Naime, tužitelji pravilno tvrde, oslanjajući se u tom pogledu na sudsku praksu, da činjenica da je trgovac društva JP Morgan održavao dvostrane kontakte, čak i usporedno s dvama trgovcima, nije dovoljna kako bi se dokazalo da je znao za protupravna ponašanja koja su planirali ili proveli drugi sudionici u zabranjenom sporazumu radi postizanja istih ciljeva (vidjeti u tom smislu presudu od 9. rujna 2015., Toshiba/Komisija, T‑104/13, EU:T:2015:610, t. 86.).
488 Međutim, ta činjenica i dokazi navedeni u uvodnim izjavama 478. do 482. i 457. do 464. pobijane odluke, ocijenjeni zajedno kao skup indicija, predstavljaju ozbiljne, precizne i dosljedne dokaze kojima se može dokazati da je trgovac društva JP Morgan mogao razumno predvidjeti da je razmjena informacija iz točke 484. ove presude bila dio „sveobuhvatnog plana” koji je uključivao druge banke.
489 Naime, iz dokaza koje je u tom pogledu Komisija iznijela u uvodnim izjavama 479. i 481. pobijane odluke nedvosmisleno proizlazi da je trgovac društva JP Morgan bio upoznat s bliskim poslovnim odnosima i prijateljskim odnosima između trgovaca društava Deutsche Bank i Barclays, što tužitelji u biti priznaju. To utvrđenje nije dovedeno u pitanje razmjenom informacija od 28. rujna 2006. između trgovca društva Deutsche Bank i trgovca društva Barclays (vidjeti uvodnu izjavu 480. pobijane odluke), na koju se pozivaju tužitelji, čak i pod pretpostavkom da je, kako to tvrde tužitelji, treba tumačiti da dokazuje da su ti trgovci nastojali prikriti svoje nezakonite aktivnosti od trgovca društva JP Morgan.
490 S obzirom na te okolnosti, razmatrane s obzirom na činjenicu da je trgovac društva JP Morgan putem svojih dvostranih kontakata s njima znao da trgovci društava Deutsche Bank i Barclaysa sudjeluju u ponašanjima kojima se želi utjecati na podnošenje informacija odboru za Euribor s ciljem manipulacije stopama, mogao je razumno predvidjeti da informacije o preferencijama za buduće podnošenje informacija za Euribor koje je razmijenio s trgovcem Deutsche Banka potonji dijeli s trgovcem društva Barclays.
491 Kao drugo, trgovac društva JP Morgan također je znao za uključenost drugih banaka u takve manipulacije kamatnim stopama ili ih je mogao razumno predvidjeti. Komisija se u tom pogledu u uvodnoj izjavi 478. pobijane odluke pravilno poziva na razmjenu informacija od 15. prosinca 2006., tijekom koje je trgovac društva JP Morgan svojoj osobi odgovornoj za podnošenje podataka povjerio da su određene banke, među kojima i Deutsche Bank, 18. prosinca 2006. odigrale „igru” s ciljem manipuliranja fiksinzima Euribora-3M da poraste (vidjeti točke 207. do 209. ove presude). Komisija se u uvodnoj izjavi 482. pobijane odluke također pravilno poziva na razmjenu informacija od 8. studenoga 2006. kao na „neizravno upućivanje”. Naime, s obzirom na onu od 15. prosinca 2006., u kojoj je trgovac društva JP Morgan naveo da su se drugi „prijatelji” pridružili bankama koje igraju „igru” kako bi „pogurali fiksinge da porastu” (vidjeti točku 208. ove presude), razmjenu informacija od 8. studenoga 2006. treba tumačiti na način da je trgovac društva JP Morgan smatrao da su osobe odgovorne za dostavu podataka u određenim bankama različitima od Deutsche Bank bile spremnije slijediti preferencije trgovaca u pogledu budućih dostava podataka za Euribor. Naposljetku, iz razmjene informacija od 16. ožujka 2007. između trgovca društva JP Morgan i osobe odgovorne za dostave podataka njegove banke proizlazi da je taj trgovac znao za postojanje pokušaja manipulacije fiksinzima Euribora-3M iz ožujka 2007. ili da je barem sumnjao, što također dokazuje njegovo saznanje o činjenici da su se druge banke aktivne na tržištu EIRD‑ovima odazvale takvim praksama (vidjeti točku 258. ove presude).
492 Te razmjene informacija, ispitane s obzirom na obavijesti banke E, na koje se Komisija poziva u uvodnoj izjavi 487. pobijane odluke i iz kojih proizlazi da je trgovac društva JP Morgan imao naviku razmjenjivati informacije s konkurentskim trgovcima koji nisu trgovac društva Deutsche Bank kako bi uskladio dostave podataka za Euribor s obzirom na njihove odnosne pozicije u trgovanju (vidjeti točke 73. i 75. ove presude), omogućuju da se utvrdi da je trgovac društva JP Morgan barem mogao razumno predvidjeti da su banke različite od onih s kojima je održavao izravne kontakte sudjelovale u ponašanjima koja se odnose na manipulacije stopom Euribora.
493 Kao treće, više razmatranja koja je Komisija istaknula u pogledu svih adresata pobijane odluke (vidjeti točku 478. ove presude) također su relevantna kao elementi skupa indicija.
494 S jedne strane, Komisija je u uvodnoj izjavi 460. pobijane odluke istaknula postojanje „opće raširenog znanja” među sudionicima na tržištu jer je postupak određivanja referentnih stopa bio deklaratoran i, slijedom toga, da su banke članice odbora mogle modificirati podatke ovisno o njihovu interesu u trenutku podnošenja (vidjeti također uvodnu izjavu 406. navedene odluke).
495 Kako bi osporili ta razmatranja, tužitelji upućuju na izjavu trgovca društva JP Morgan u njegovu iskazu priloženom tužbi prema kojoj nije imao takvu predodžbu o postupku dostave podatke odboru za Euribor, odnosno da nije mislio da su u dostavama podataka uzeti u obzir interesi banaka iz odbora.
496 Kao što to proizlazi iz točke 60. ove presude, izjave trgovca društva JP Morgan imaju slabu dokaznu snagu. Budući da tužitelji nisu iznijeli nijedan drugi argument ili dokaz, valja utvrditi da oni nisu dokazali da je Komisija pogrešno utvrdila postojanje takvog raširenog znanja među sudionicima na tržištu o deklaratornoj prirodi bankovnih dostava podataka odboru za Euribor, iako se u tom pogledu oslonila na interne dokumente banaka koje su sudjelovale u povredi, osobito one koji proizlaze iz nadzora (vidjeti bilješku na dnu stranice br. 521 pobijane odluke).
497 S druge strane, Komisija je u uvodnim izjavama 461. i 462. pobijane odluke istaknula da trgovci nisu mogli zanemariti da bi se, ako više banaka izmijeni svoje dostave podataka istog dana i za isto dospijeće Euribora, mogući utjecaj na referentnu kamatnu stopu povećao razmjerno broju uključenih banaka, tako da je stupanj uspjeha tajnih djelovanja uvelike ovisio o uključenosti više banaka. Iz tog su razloga i neki od razgovora među trgovcima, poput onih u kojima je sudjelovao trgovac društva JP Morgan s trgovcem društva Deutsche Bank u siječnju i veljači 2007., započeli određeno vrijeme prije fiksinga na koje su se odnosile manipulacije, kako bi trgovci mogli uskladiti ili prilagoditi svoje pozicije u trgovanju.
498 Iz toga slijedi da je važan i kvalificiran sudionik na tržištu, poput trgovca društva JP Morgan (vidjeti u tom smislu i u biti, uvodne izjave 457. i 463. pobijane odluke), iz okolnosti navedenih u točkama 494. i 497. ove presude mogao zaključiti da su manipulacije Euriborom koje je predvidio s trgovcima društava Deutsche Bank i Barclays imale veće šanse za uspjeh ako je više banaka bilo uključeno, čak i ako ga potonji nisu izričito obavijestili o uključenosti drugih pojedinačnih banaka.
499 U tom kontekstu valja još odbiti argumente tužiteljâ prema kojima je Komisija bila dužna dokazati da je trgovac društva JP Morgan bio posebno upoznat s planom drugih banaka i, osobito, s rokovima dospijeća predmetne stope i smjerom predviđenih manipulacija. Naime, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 445. ove presude, Komisija mora samo utvrditi da je predmetni poduzetnik znao ili da je mogao razumno predvidjeti opći doseg i bitna obilježja zabranjenog sporazuma u cjelini. Međutim, u ovom je slučaju trgovac društva JP Morgan znao za bitna obilježja zabranjenog sporazuma u cjelini koji je imao za cilj utjecati na novčane tokove koji se duguju prema ugovorima EIRD usklađenim djelovanjem trgovaca čiji je cilj bio utjecati na podnošenje podataka njihovih banaka odboru za Euribor radi manipuliranja tom stopom prema vlastitim interesima.
500 Taj zaključak nije doveden u pitanje presudom od 10. studenoga 2017., Icap i dr./Komisija (T‑180/15, EU:T:2017:795), na koju se tužitelji pozivaju u tom kontekstu. Naime, činjenične okolnosti koje su dovele do te presude razlikuju se od onih u ovom slučaju jer je Komisija u pogledu tužiteljâ u tom predmetu utvrdila ulogu pomagača u provedbi zabranjenog sporazuma u smislu presude od 8. srpnja 2008., AC‑Treuhand/Komisija (T‑99/04, EU:T:2008:256), a ne sudionika u zabranjenom sporazumu, kao što je to u ovom slučaju u pogledu društva JP Morgan. Osim toga, činjenica da su tužitelji u tom predmetu znali za zajedničke ciljeve stranaka zabranjenog sporazuma utvrđena je na temelju samo jednog razgovora čiji je sadržaj bio ograničen. U posebnom kontekstu ocjene trajanja povrede koju su tužitelji počinili u tom predmetu kao pomagači u provedbi zabranjenog sporazuma, a osobito trajnosti takve povrede, Opći sud je u točki 228. svoje presude od 10. studenoga 2017., Icap i dr./Komisija (T‑180/15, EU:T:2017:795), na koju se pozivaju tužitelji, odbio dokaze koje je Komisija utvrdila u pogledu dospijeća stopa ili smjerova manipulacija različitih od onih za koje su tužitelji u tom predmetu znali. Argument tužiteljâ koji se temelji na analogiji s tom presudom ne može se stoga prihvatiti. Također valja istaknuti da tužitelji u tužbi nisu istaknuli prigovor kojim bi osporili trajnu prirodu povrede koju je Komisija utvrdila u ovom slučaju.
501 Iz prethodno navedenog proizlazi da se na temelju dokaza, ocijenjenih zajedno kao skup indicija, može dokazati da je trgovac društva JP Morgan mogao razumno predvidjeti da razmjene informacija iz točke 484. ove presude prelaze dvostrani okvir i da su bile dio jedinstvene povrede koja je uključivala druge banke s ciljem izmjene novčanih tokova dugovanih po osnovi EIRD‑ova usklađenim djelovanjima kojima se nastojalo manipulirati stopom Euribora te da je bio spreman prihvatiti rizik. Stoga drugi dio četvrtog tužbenog razloga valja odbiti.
[omissis]
B. Zahtjev za poništenje članka 2. točke (c) pobijane odluke i zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne
[omissis]
1. Zahtjev za smanjenje iznosa izrečene novčane kazne
[omissis]
704 U ovom slučaju, kako bi se utvrdio iznos novčane kazne za sankcioniranje protupravnog ponašanja društva JP Morgan, kako proizlazi iz ispitivanja prvih pet tužbenih razloga, valja uzeti u obzir sljedeće okolnosti.
705 Kao prvo, što se tiče težine i trajanja povrede, valja istaknuti sljedeće.
706 Prvo, pokazalo se svrsishodnim upotrijebiti metodologiju kojom se, poput one koju je Komisija slijedila u ovom slučaju, određuje prvo osnovni iznos novčane kazne koji se potom može uskladiti uzimanjem u obzir okolnosti svojstvenih predmetu.
707 Najprije, što se tiče vrijednosti prihoda od prodaje kao početnog podatka, valja kao njezinu zamjensku vrijednost uzeti u obzir smanjene primitke u gotovini. Naime, kao što to proizlazi iz ispitivanja trećeg dijela šestog tužbenog razloga, vrijednost smanjenih primitaka u gotovini u ovom slučaju može biti prikladna početna osnova za određivanje iznosa novčane kazne, s obzirom na to da ta vrijednost odražava ekonomsku važnost povrede i relativnu težinu poduzetnika u povredi.
708 U tom pogledu, točno je da je u okviru ispitivanja drugog dijela šestog tužbenog razloga (vidjeti točku 657. ove presude) utvrđeno da je određivanje primitaka u gotovini od strane banaka u određenim slučajevima dovelo do različitih pristupa. Međutim, kao što to proizlazi iz točke 671. ove presude, iz tih razlika ne proizlazi nikakva povreda načela jednakog postupanja.
709 Osim toga, Opći sud smatra da druga metoda izračuna primitaka u gotovini, osobito ona koju primjenjuju određene banke za odgovor na zahtjev za pružanje informacija od 12. listopada 2012., nije prikladnija za utvrđivanje primitaka u gotovini. Naime, metodologija koja uključuje isključenje fiksnih dijelova iz ugovora koji istodobno imaju fiksne i promjenjive dijelove, isključenje „egzotičnih” proizvoda ili primjenu mjesečnog, a ne dnevnog prijeboja, nije prikladnija za utvrđivanje, u ovom slučaju, vrijednosti prihoda od prodaje u vezi sa sankcioniranom povredom i stoga primjereno odražava stvarnost i gospodarski opseg te povrede, kao i položaj poduzetnika u toj povredi. Naime, kao prvo, što se tiče ugovora EIRD koji istodobno raspolažu fiksnim i promjenjivim dijelom, novčani tok odražava razliku između fiksne i promjenjive stope na datum određivanja, kao što to proizlazi iz točke 39. ove presude. Opći sud smatra da ne postoji nijedan razlog za isključenje osobito tokova koji proizlaze iz jednog od dvaju „dijelova” takvih EIRD‑ova. Kao drugo, ništa ne opravdava isključivanje „egzotičnih” proizvoda iz izračuna primitaka u gotovini, iako su oni također dio relevantnog tržišta EIRD‑ova. Kao treće, s obzirom na to da je dnevni prijeboj tržišni standard, nijedna posebna okolnost u ovom predmetu ne opravdava odstupanje od njega.
710 Uzimajući u obzir te okolnosti, Opći sud odlučuje uzeti u obzir, u okviru određivanja iznosa novčane kazne, vrijednost primitaka društva JP Morgan u gotovini koju je Komisija utvrdila u pobijanoj odluci.
711 Osim toga, valja istaknuti da među strankama nije sporno da bi činjenica da se kao osnovica za izračun novčane kazne uzimaju samo primici u gotovini dovela do nametanja pretjerano odvraćajuće novčane kazne. Stranke se stoga slažu da je te prihode u gotovini potrebno smanjiti primjenom faktora smanjenja.
712 Komisija je u pobijanoj odluci primijenila jedinstveni faktor smanjenja od 98,849 %.
713 Što se tiče određivanja tog faktora smanjenja, valja istaknuti da je on rezultat složenog postupka koji odražava više elemenata, osobito prijeboj svojstven trgovanju izvedenicama općenito kao i posebnosti prijeboja tih proizvoda i, konkretnije, EIRD‑ova. Stoga je riječ o približnoj vrijednosti izračunane vrijednosti. Stoga po definiciji ne postoji samo jedan mogući faktor smanjenja.
714 Tužitelji predlažu alternativni faktor smanjenja od 99,91 %, ali ne pojašnjavaju razloge zbog kojih je stopa smanjenja utvrđena na toj razini primjerenija od one koju je utvrdila Komisija. Oni samo tvrde da je primjena vrijednosti AFR‑a EIRD‑ova tijekom relevantnog razdoblja „upućivala” na „prikladnu” stopu smanjenja od 99,91 %. Međutim, kao što je istaknuto u točkama 588. do 593. ove presude, pristupu koji tužitelji predlažu za izračun zamjenske vrijednosti prihoda od prodaje, koja se temelji na AFR‑u, u ovom slučaju ne može se dati prednost jer se njime ne može bolje odraziti ekonomska važnost povrede nego Komisijinim pristupom koji se temelji na smanjenim novčanim prihodima.
715 U svakom slučaju, Opći sud smatra da bi primjena takvog posebno visokog, čak i pretjeranog alternativnog faktora smanjenja, mogla kaznu učiniti besmislenom i na taj način ugroziti potrebu da se osigura dovoljno odvraćajući učinak novčane kazne. Primjena alternativnog faktora smanjenja od 99,91 % koji zagovaraju tužitelji stoga dovodi do izricanja novčane kazne koja ne odražava ni ekonomsku važnost povrede ni relativnu težinu društva JP Morgan u njoj.
716 Tužitelji u replici ističu da na primitke u gotovini društva JP Morgan treba primijeniti drugu stopu smanjenja kako bi se odrazila njegova važnost na tržištu. Međutim, oni ne predlažu nikakvu drugu stopu koja bi bila prikladnija i koja bi istodobno omogućila izricanje novčane kazne koja odražava ekonomsku važnost povrede i relativnu težinu društva JP Morgan u toj povredi, osiguravajući odvraćajući učinak novčane kazne.
717 U svakom slučaju, s jedne strane, među strankama nije sporno da faktor smanjenja iznosi barem 98,849 %. S druge strane, Opći sud podsjeća na to da određivanje novčane kazne u okviru izvršavanja njegove neograničene nadležnosti nije precizna aritmetička vježba.
718 Kao drugo, što se tiče težine povrede, Opći sud smatra prikladnim uzeti u obzir prirodu povrede, njezin zemljopisni opseg kao i to je li povreda izvršena ili ne.
719 Što se tiče prirode povrede, s obzirom na to da su se predmetna ponašanja odnosila na čimbenike relevantne za određivanje cijena EIRD‑ova, ona po svojoj prirodi spadaju među najteža ograničenja tržišnog natjecanja. Osim toga, važno je naglasiti da su predmetne prakse osobito ozbiljne i štetne jer mogu ne samo narušiti tržišno natjecanje na tržištu proizvoda EIRD, nego i, šire, ugroziti povjerenje u bankarski sustav i financijska tržišta u cjelini kao i njihovu vjerodostojnost.
720 Naime, kao što je to Komisija istaknula u uvodnoj izjavi 721. pobijane odluke, a da tužitelji nisu osporili te elemente, dotične referentne indicije koje se odražavaju u određivanju cijena EIRD‑ova primjenjuju se na sve sudionike na tržištu EIRD‑ova. Osim toga, s obzirom na to da se te stope temelje na euru, one su od ključne važnosti za usklađivanje financijskih uvjeta na unutarnjem tržištu i bankarskog poslovanja u državama članicama.
721 Što se tiče zemljopisnog dosega povrede, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 47. i 721. pobijane odluke, zabranjeni sporazum obuhvaćao je barem cijeli EGP, tako da su predmetna ponašanja mogla utjecati na bankarske djelatnosti u svim državama članicama.
722 Također valja uzeti u obzir činjenicu da skup indicija kojim raspolaže Opći sud čini barem uvjerljivom činjenicu da je trgovac društva JP Morgan provodio protupravna ponašanja dogovorena s trgovcem društva Barclays 27. i 28. rujna 2006., uspostavljajući kontakte s osobama odgovornima za dostave podataka u svojoj banci (vidjeti t. 281. i 302. do 305. ove presude).
723 Kao treće, valja utvrditi trajanje sudjelovanja tužiteljâ u povredi kako proizlazi iz pobijane odluke, s obzirom na to da ga tužitelji nisu osporili i na njega nije utjecao zaključak iz točke 317. ove presude o sudjelovanju društva JP Morgan u protupravnim ponašanjima koja čine predmetnu jedinstvenu povredu.
724 Kao drugo, što se tiče olakotnih okolnosti, Opći sud utvrđuje da je društvo JP Morgan u povredi imalo manje važnu ulogu od glavnih sudionika, osobito banke D i banke A. Isto tako, intenzitet kontakata u kojima je sudjelovao trgovac društva JP Morgan bio je manji od intenziteta navedenih glavnih sudionika.
725 Međutim, ostaje činjenica da su, kao što je to istaknuto u točki 696. ove presude, razmjene informacija u kojima je društvo JP Morgan sudjelovalo obilježene posebnom učestalošću i redovitošću. Osnovanost tog utvrđenja ni u kojem slučaju nije izmijenjena zaključkom navedenim u točki 153. ove presude o dosegu jedne od razmjena informacija utvrđenih protiv tužiteljâ u pobijanoj odluci, to jest one od 10. listopada 2006.
726 Osim toga, važno je istaknuti da je sudjelovanje društva JP Morgan u protupravnim ponašanjima bilo namjerno i da tužitelji ne dokazuju da bi u ovom slučaju trebali imati koristi od olakotne okolnosti koja se odnosi na nepažnju. Osim toga, tužitelji su, makar i pasivno, sudjelovali u nezanemarivom broju protutržišnih kontakata a da nikada nisu izrazili nikakvu zadršku ili protivljenje, sudjelujući u razmjeni protutržišnih informacija. Na taj su način tužitelji stvorili dojam svojim konkurentima da su sudjelovali u spornom zabranjenom sporazumu te su time doprinijeli njegovu poticanju. Osim toga, kao što to proizlazi iz točke 719. ove presude, predmetna ponašanja karakterizira veća ozbiljnost. Slijedom toga, utjecaj olakotnih okolnosti koje se odnose na manji intenzitet sudjelovanja i manje važnu ulogu društva JP Morgan u povredi na konačni iznos novčane kazne u odnosu na glavne sudionike može biti samo marginalan.
727 Kao treće, iznos novčane kazne koji je odredio Opći sud valjano uzima u obzir potrebu da se društvu JP Morgan izrekne novčana kazna u odvraćajućem iznosu.
728 S obzirom na sva prethodna razmatranja, Opći sud smatra da na temelju pravedne ocjene okolnosti ovog slučaja, uzimajući u obzir načelo individualizacije sankcije i njezine proporcionalnosti, iznos novčane kazne treba utvrditi na 337 196 000 eura, za koju su društva JPMorgan Chase & Co. i JPMorgan Chase Bank, National Association solidarno odgovorna. Stoga valja odbiti zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne izrečene tužiteljima.
[omissis]
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (deseto prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Obustavlja se postupak po tužbi u dijelu u kojem je tužbu podnijelo društvo J. P. Morgan Services LLP.
2. Poništava se članak 2. točka (c) Odluke Komisije C (2016) 8530 final od 7. prosinca 2016. u vezi s postupkom primjene članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet AT.39914 – Kamatne izvedenice u eurima (EIRD)) u dijelu u kojem se odnosi na društva JPMorgan Chase & Co. i JPMorgan Chase Bank, National Association.
3. Iznos novčane kazne, za koju su društva JPMorgan Chase & Co. i JPMorgan Chase Bank, National Association solidarno odgovorna, utvrđen je na 337 196 000 eura.
4. Tužba se odbija u preostalom dijelu.
5. Svaka će stranka snositi vlastite troškove.
Papasavvas | Kornezov | Buttigieg |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu, 20. prosinca 2023.
Potpisi