Predmet T‑384/11

Safa Nicu Sepahan Co.

protiv

Vijeća Europske unije

„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Islamske Republike Irana radi sprečavanja nuklearne proliferacije – Zamrzavanje financijskih sredstava – Pogreška pri procjeni – Pravo na učinkovitu sudsku zaštitu – Zahtjev za naknadu štete“

Sažetak – Presuda Općeg suda (prvo vijeće) od 25. studenoga 2014.

1.      Tužba za poništenje – Razlozi – Zloporaba ovlasti – Pojam

2.      Europska unija – Sudski nadzor zakonitosti akata institucija – Mjere ograničavanja protiv Irana – Mjere donesene s ciljem borbe protiv nuklearne proliferacije – Doseg nadzora

(čl. 275. st. 2. UFEU‑a; Povelja o temeljnim pravima Europske unije, čl. 47.; Odluka Vijeća 2010/413/ZVSP)

3.      Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Nezakonitost – Šteta – Uzročna veza – Neispunjenje jednog od uvjeta – Odbijanje u cijelosti tužbe za naknadu štete

(čl. 340. st. 2. UFEU‑a)

4.      Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima – Smanjena ili nepostojeća margina prosudbe institucije Unije tijekom donošenja akta – Nužnost uzimanja u obzir kontekstualnih elemenata

(čl. 340. st. 2. UFEU‑a)

5.      Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima – Pravno pravilo koje ima za cilj dodjeljivanje prava pojedincima – Pojam – Uvjeti koji se odnose na donošenje mjera ograničavanja protiv Irana – Uključenost

(čl. 340. st. 2. UFEU‑a; Uredbe Vijeća br. 961/2010 i br. 267/2012)

6.      Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Stvarna i izvjesna šteta – Teret dokazivanja

(čl. 340. st. 2. UFEU‑a)

7.      Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Uzročna veza – Pojam – Teret dokazivanja

(čl. 340. st. 2. UFEU‑a)

8.      Izvanugovorna odgovornost – Šteta – Naknadiva šteta – Neimovinska šteta uzrokovana objavom u Službenom listu mjera ograničavanja koje štetno djeluju na ugled subjekta pogođenog tim mjerama – Uključenost

(čl. 340. st. 2. UFEU‑a; uredbe Vijeća br. 961/2010 i br. 267/2012)

9.      Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Stvarna i izvjesna šteta koju je uzrokovao nezakoniti akt – Neimovinska šteta koju je uzrokovalo donošenje i zadržavanje mjera ograničavanja – Poništenje akta koji ne osigurava odgovarajuće popravljanje nematerijalne štete

(čl. 340. st. 2. UFEU‑a; uredbe Vijeća br. 961/2010 i br. 267/2012)

10.    Izvanugovorna odgovornost – Šteta – Naknadiva šteta – Pojam – Prekid odnosa s dobavljačima – Isključenje

(čl. 340. st. 2. UFEU‑a)

11.    Izvanugovorna odgovornost – Šteta – Naknada štete – Zatezne kamate – Načini izračuna

(čl. 340. st. 2. UFEU‑a)

1.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 30.)

2.      Sudovi Unije moraju, sukladno nadležnostima koje imaju na osnovi Ugovora, osigurati u načelu cjelovit nadzor zakonitosti svih akata Unije u pogledu temeljnih prava koja čine dio pravnog poretka Unije. Među ta temeljna prava pripada, uz ostalo, i pravo na učinkovitu sudsku zaštitu.

Učinkovitost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima zahtijeva da se sudac Unije uvjeri da se ta odluka, koja se osobno odnosi na dotičnu osobu ili subjekt, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru činjenica navedenih u obrazloženju koje podupire spomenutu odluku, kako sudski nadzor ne bi bio ograničen samo na utvrđivanje apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego i na saznanje o tome jesu li ti razlozi dokazani, ili barem jedan od njih ako ga se smatra dovoljno snažnim da može podržati tu odluku.

U tu svrhu, na sucu Unije jest da obavi to ispitivanje i da zahtijeva, ako je potrebno, da nadležno tijelo Unije podnese podatke ili dokaze – bili oni povjerljivi ili ne – relevantne za takvo ispitivanje. Na nadležnom je tijelu Unije da u slučaju osporavanja utvrdi osnovanost razloga istaknutih protiv osobe na koju se to odnosi, a ne na njoj samoj da pruži negativan dokaz o neosnovanosti spomenutih razloga.

(t. 32.‑36.)

3.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 47., 48.)

4.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 50.‑55.)

5.      Iako uredbe br. 961/2010 i br. 267/2012 o donošenju mjera ograničavanja protiv Irana u bitnome imaju za cilj omogućiti Vijeću određivanje određenih ograničenja pravima pojedinaca, kako bi se spriječila nuklearna proliferacija i njezino financiranje, odredbe kojima se na ograničavajući način određuju uvjeti u kojima su takva ograničenja dopuštena, poput onih u ovom predmetu, za cilj u bitnome imaju, a contrario, zaštitu interesa pojedinaca na koje se konkretno odnose, ograničavajući područje primjene, doseg ili jačinu mjera ograničavanja koje mogu biti zakonito izrečene.

Te odredbe na taj način osiguravaju zaštitu individualnih interesa pojedinaca i subjekata na koje se mogu odnositi i stoga ih treba smatrati pravnim pravilima koja za cilj imaju dodjelu prava pojedincima. Naime, ako nisu ispunjeni materijalni uvjeti, osoba ili subjekt na koje se odnose imaju pravo da se predmetne mjere na njih ne primijene. Takvo pravo nužno pretpostavlja da osoba ili subjekt prema kojemu su mjere ograničavanja određene u uvjetima koji nisu propisani predmetnim odredbama može zahtijevati naknadu zbog štete koja je proizišla iz tih mjera, ako se pokaže da je njihovo određivanje počivalo na dovoljno ozbiljnoj povredi meritornih pravila koja je primjenjivalo Vijeće.

(t. 56.‑58.)

6.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 70.)

7.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 71.)

8.      Kada je neki subjekt obuhvaćen mjerama ograničavanja zbog navodne podrške nuklearnoj proliferaciji, javno ga se povezuje s ponašanjem koje se smatra teškom opasnošću za mir i međunarodnu sigurnost, što dovodi do uzrokovanja sramote i nepovjerenja u njega, utječući time na njegov ugled i posljedično uzrokujući neimovinsku štetu.

Naime, s jedne strane, moguće sramoćenje i stvaranje nepovjerenja zbog mjera ograničavanja poput onih u ovom predmetu ne odnosi se na gospodarske i trgovinske kapacitete subjekta na kojeg se odnose, nego na njegovu volju da bude uključen u aktivnosti koje međunarodna zajednica smatra nedopuštenima. Tako je subjekt na kojeg se mjere odnose njima pogođen izvan područja svojih trenutačnih trgovinskih interesa.

Osim toga, objava mjera ograničavanja koje se odnose na tužitelja sastavni je dio postupka njihova donošenja, osobito s obzirom na to da objava uvjetuje stupanje na snagu mjera u odnosu na treće osobe. U tim okolnostima, protivno onomu što navodi Vijeće, objava navedenih mjera u Službenom listu ne predstavlja okolnost koja bi mogla prekinuti uzročnu vezu između donošenja i zadržavanja predmetnih mjera ograničavanja na snazi i ugrožavanja tužiteljeva ugleda.

(t. 80., 82.‑84.)

9.      Poništenje upisa subjekta na popis subjekata uključenih u nuklearnu proliferaciju takve je prirode da predstavlja oblik popravljanja neimovinske štete koju je tužitelj pretrpio, s obzirom na to da se ovom presudom potvrđuje da je njegovo povezivanje s nuklearnom proliferacijom neopravdano i stoga nezakonito.

Međutim, u slučaju kada je navod o uključenosti navedenog subjekta u nuklearnu proliferaciju utjecao na postupanje trećih osoba, koje se većinom nalaze izvan Unije, u odnosu na njega, poništenje upisa tog subjekta može smanjiti iznos dodijeljene odštete, ali ne može predstavljati cjelovitu naknadu pretrpljene štete. No, ti učinci ne mogu biti u cijelosti nadoknađeni naknadnim utvrđivanjem nezakonitosti pobijanih akata, s obzirom na to da donošenje mjera ograničavanja protiv jednog subjekta privlači više pozornosti i uzrokuje više reakcija, osobito izvan Unije, nego njihovo naknadno poništavanje.

Osim toga, navod Vijeća protiv tog subjekta osobito je težak jer ga veže uz iransku nuklearnu proliferaciju, odnosno aktivnost koja prema Vijeću predstavlja opasnost za mir i međunarodnu sigurnost.

(t. 86.‑89.)

10.    U području izvanugovorne odgovornosti Unije, odbijanje isporuke proizvoda kao takvo ne predstavlja štetu. Naime, šteta nastaje samo ako odbijanje ima posljedice na gospodarske rezultate zainteresiranog trgovačkog društva. To je osobito slučaj kada je društvo obvezno kupiti iste proizvode po manje povoljnim uvjetima od drugih dobavljača ili kada odbijanje isporuke uzrokuje kašnjenje u izvršavanju ugovora sklopljenih s klijentima, pri čemu se društvo izlaže novčanim kaznama. Isto tako, u slučaju kada nije moguće naći alternativnog dobavljača, postojeći ugovori mogu biti raskinuti i društvo o kojem je riječ može biti spriječeno sudjelovati u tekućim pozivima na nadmetanje.

(t. 110.)

11.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 151.)