Language of document : ECLI:EU:C:2021:502

RJEŠENJE SUDA (deseto vijeće)

16. lipnja 2021.(*)

„Žalba – Članak 181. Poslovnika Suda – Ekonomska i monetarna politika – Uredba (EU) br. 1024/2013 – Članak 18. stavak 1. – Bonitetni nadzor nad kreditnim institucijama – Određene zadaće dodijeljene Europskoj središnjoj banci (ESB) – Izricanje administrativne novčane kazne zbog povrede bonitetnih zahtjeva – Uredba (EU) br. 575/2013 – Članak 26. stavak 3. – Kapitalni zahtjevi – Instrumenti kapitala – Izdanja redovnih dionica – Raspoređivanje kao elemenata redovnog osnovnog kapitala – Nepostojanje prethodnog odobrenja nadležnog tijela – Povreda iz nepažnje”

U spojenim predmetima C‑456/20 P do C‑458/20 P,

povodom triju žalbi na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesenih 21. rujna 2020.,

Crédit agricole SA, sa sjedištem u Montrougeu (Francuska) (C‑456/20 P),

Crédit agricole Corporate and Investment Bank, sa sjedištem u Montrougeu (Francuska) (C‑457/20 P),

CA Consumer Finance, sa sjedištem u Massyju (Francuska) (C‑458/20 P),

žalitelji,

koje zastupaju A. Champsaur i A. Delors, odvjetnici,

a druga stranka postupka je:

Europska središnja banka (ESB), koju zastupaju C. Hernández Saseta, A. Pizzolla i D. Segoin, u svojstvu agenata,

tuženik u prvostupanjskom postupku,

SUD (deseto vijeće),

u sastavu: M. Ilešič, predsjednik vijeća, E. Regan (izvjestitelj), predsjednik petog vijeća, i I. Jarukaitis, sudac,

nezavisna odvjetnica: J. Kokott,

tajnik: A. Calot Escobar,

odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnu odvjetnicu, da u predmetu odluči obrazloženim rješenjem, u skladu s člankom 181. Poslovnika Suda,

donosi sljedeće

Rješenje

1        Svojim žalbama društva Crédit agricole SA (C‑456/20 P), Crédit agricole Corporate and Investment Bank (C‑457/20 P) i CA Consumer Finance (C‑458/20 P) zahtijevaju ukidanje presuda Općeg suda Europske unije od 8. srpnja 2020., Crédit agricole/ESB (T‑576/18, u daljnjem tekstu: prva pobijana presuda, EU:T:2020:304), Crédit agricole Corporate and Investment Bank/ESB (T‑577/18, u daljnjem tekstu: druga pobijana presuda, neobjavljena, EU:T:2020:305) i CA Consumer Finance/ESB (T‑578/18, u daljnjem tekstu: treća pobijana presuda, neobjavljena, EU:T:2020:306) (u daljnjem tekstu nazvane zajedno: pobijane presude), kojima je taj sud odbio njihove tužbe za poništenje odluka Europske središnje banke (ESB) ECB/SSM/2018-FRCAG-75, ECB/SSM/2018-FRCAG-76 i ECB/SSM/2018-FRCAG-77 od 16. srpnja 2018. (u daljnjem tekstu: sporne odluke), koje su donesene primjenom članka 18. stavka 1. Uredbe Vijeća (EU) br. 1024/2013 od 15. listopada 2013. o dodjeli određenih zadaća Europskoj središnjoj banci u vezi s politikama bonitetnog nadzora kreditnih institucija (SL 2013., L 287, str. 63.) i kojima im se izriče administrativna novčana kazna u iznosu od 4 300 000 eura, 300 000 eura i 200 000 eura zbog trajne povrede kapitalnih zahtjeva predviđenih u članku 26. stavku 3. Uredbe (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o bonitetnim zahtjevima za kreditne institucije i investicijska društva i o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 (SL 2013., L 176, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 13., str. 3. i ispravak SL 2017., L 20, str. 2.).

 Pravni okvir

 Uredba br. 575/2013

2        Naslovljen „Stavke redovnog osnovnog kapitala”, članak 26. Uredbe (EU) br. 575/2013, u verziji prije stupanja na snagu Uredbe (EU) 2019/876 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2019. (SL 2019., L 150, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 575/2013), koji se nalazi u dijelu drugom, koji se odnosi na „Regulatorni kapital”, glavi I., naslovljenoj „Elementi regulatornog kapitala”, poglavlju 2., koje je sâmo naslovljeno „Redovni osnovni kapital”, određivao je u stavku 3.:

„Nadležna tijela procjenjuju ispunjavaju li izdanja instrumenata redovnog osnovnog kapitala kriterije navedene u članku 28. ili, kada je to primjenjivo, u članku 29. U vezi s izdanjima nakon 28. lipnja 2013., institucije raspoređuju instrumente kapitala kao instrumente redovnog osnovnog kapitala tek nakon što dobiju odobrenje nadležnih tijela koja se mogu konzultirati s [Europskim nadzornim tijelom za bankarstvo (EBA)].

Kada nadležno tijelo odobri instrumente kapitala, osim državne potpore, kao prihvatljive za raspoređivanje kao instrumente redovnog osnovnog kapitala, ali je, prema mišljenju EBA‑e, materijalno složeno utvrditi usklađenost s kriterijima iz članka 28. ili, kada je to primjenjivo, članka 29., nadležna tijela objašnjavaju svoje razloge EBA‑i.

Na osnovi informacija svakog nadležnog tijela, EBA sastavlja, održava i objavljuje popis svih oblika instrumenata kapitala u svakoj državi članici koji ispunjavaju uvjete za instrumente redovnog osnovnog kapitala. EBA sastavlja i objavljuje taj popis prvi put do 1. veljače 2015.

[…]”

3        Članak 26. Uredbe (EU) br. 575/2013, kako je izmijenjen Uredbom 2019/876 (u daljnjem tekstu: izmijenjena Uredba br. 575/2013), koja se primjenjuje od 27. lipnja 2019., u stavku 3. predviđa:

„Nadležna tijela procjenjuju ispunjavaju li izdanja instrumenata kapitala kriterije navedene u članku 28. ili, ako je to primjenjivo, u članku 29. Institucije raspoređuju izdanja instrumenata kapitala kao instrumente redovnog osnovnog kapitala tek nakon što dobiju odobrenje nadležnih tijela.

Odstupajući od prvog podstavka, institucije mogu kao instrumente redovnog osnovnog kapitala rasporediti naknadna izdanja oblika instrumenata redovnog osnovnog kapitala za koje su one već dobile odobrenje, ako su ispunjena oba sljedeća uvjeta:

(a)      odredbe kojima se uređuju ta naknadna izdanja uglavnom su jednaka onim odredbama kojima se uređuju ona izdanja za koja su institucije već dobile odobrenje;

(b)      institucije su obavijestile nadležna tijela o tim naknadnim izdanjima dovoljno prije nego što su ti instrumenti raspoređeni kao instrumenti redovnog osnovnog kapitala.

Nadležna tijela savjetuju se s EBA‑om prije odobrenja novih oblika instrumenata kapitala koje se raspoređuje kao instrumente redovnog osnovnog kapitala. Nadležna tijela uzimaju u obzir mišljenje EBA‑e, a u slučaju da od njega odluče odstupiti, u roku od tri mjeseca od datuma primitka mišljenja EBA‑e šalju dopis EBA‑i u kojem navode razloge za odstupanje od relevantnog mišljenja. Ovaj se podstavak ne primjenjuje na instrumente kapitala iz članka 31.

Na osnovi informacija od nadležnih tijela, EBA sastavlja, održava i objavljuje popis svih oblika instrumenata kapitala u svakoj državi članici koji ispunjavaju uvjete za instrumente redovnog osnovnog kapitala. U skladu s člankom 35. Uredbe (EU) br. 1093/2010 [Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2010. o osnivanju europskog nadzornog tijela (Europskog nadzornog tijela za bankarstvo), kojom se izmjenjuje Odluka br. 716/2009/EZ i stavlja izvan snage Odluka Komisije 2009/78/EZ (SL 2010., L 331, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 12., str. 80.)] EBA može prikupljati sve informacije u vezi s instrumentima redovnog osnovnog kapitala koje smatra potrebnima za uspostavu usklađenosti s kriterijima iz članka 28. ili ako je primjenjivo, kriterijima iz članka 29. ove Uredbe te za potrebu održavanja i ažuriranja popisa navedenog u ovom podstavku.

[…]”

 Uredba br. 1024/2013

4        Poglavlje III. Uredbe br. 1024/2013, naslovljeno „Ovlasti ESB‑a”, sadržava, među ostalim, odjeljak 2., koji se odnosi na „posebne nadzorne ovlasti” i obuhvaća članke 14. do 18. te uredbe. Prema članku 18. navedene uredbe, koji je naslovljen „Administrativne kazne”:

„1.      U provođenju zadaća koje se ESB‑u dodjeljuju ovom Uredbom, kada kreditne institucije, financijski holdinzi ili mješoviti financijski holdinzi s namjerom ili zbog propusta prekrše zahtjev iz relevantnog izravno primjenjivog akta iz prava Unije povezanog s vrstom administrativnih novčanih kazni koje moraju biti na raspolaganju nadležnim tijelima u skladu s relevantnim pravom Unije, ESB može izreći administrativne novčane kazne do dvostrukog iznosa ostvarene dobiti ili izbjegnutog gubitka zbog prekršaja, ako ih je moguće odrediti, ili do 10 % ukupnog godišnjeg prometa sukladno relevantnom pravu Unije, za pravnu osobu u prethodnoj poslovnoj godini ili druge novčane kazne navedene u relevantnom pravu Unije.

[…]

3.      Primijenjene kazne moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće. […]

[…]”

 Činjenice iz kojih proizlazi spor

5        Spornim odlukama ESB je svakom od žalitelja, koji su kreditne institucije koje podliježu njegovu izravnom bonitetnom nadzoru, izrekao administrativnu novčanu kaznu primjenom članka 18. stavka 1. Uredbe br. 1024/2013 jer su barem iz nepažnje počinili povredu članka 26. stavka 3. Uredbe br. 575/2013, time što su u svoje instrumente redovnog osnovnog kapitala rasporedili instrumente kapitala koji su proizišli iz više izdanja redovnih dionica (u daljnjem tekstu: sporna izdanja) a da nisu dobili prethodno odobrenje nadležnog tijela.

6        U tom je pogledu ESB, među ostalim, pobio argumentaciju žaliteljâ koja se temeljila na tome da se te redovne dionice nalaze na popisu koji je EBA objavila primjenom trećeg podstavka tog članka 26. stavka 3. (u daljnjem tekstu: popis koji je EBA objavila). Smatrao je, u biti, da postojanje instrumenta na tom popisu ne oslobađa kreditnu instituciju obveze pribavljanja prethodnog odobrenja nadležnog tijela na temelju prvog podstavka navedenog članka 26. stavka 3.

 Postupak pred Općim sudom i pobijane presude

7        Tužbama podnesenim tajništvu Općeg suda 25. rujna 2018. svaki od žalitelja pokrenuo je postupak za poništenje one od spornih odluka koja se odnosila na njega.

8        U prilog svojim tužbama žalitelji su istaknuli dva tužbena razloga. Prvi podneseni tužbeni razlog temeljio se na prekoračenju ovlasti i sastojao se od triju dijelova. Prvi dio temeljio se na povredi članka 26. stavka 3. Uredbe br. 575/2013. Drugi dio temeljio se na povredi članka 18. stavka 1. Uredbe br. 1024/2013 i načela pravne sigurnosti. Treći dio odnosio se na proporcionalnost administrativne novčane kazne koja im je izrečena. Drugi tužbeni razlog temeljio se na povredi prava na saslušanje.

9        Pobijanim presudama Opći sud odbio je te tužbene razloge u dijelu u kojem su nastojali dovesti u pitanje zakonitost spornih odluka u dijelu u kojem je na teret žaliteljâ utvrđena povreda članka 26. stavka 3. Uredbe br. 575/2013.

10      S druge strane, ispitavši uvodno i po službenoj dužnosti poštovanje obveze obrazlaganja u odnosu na administrativne novčane kazne izrečene na temelju članka 18. stavka 1. Uredbe br. 1024/2013, Opći sud je osobito u točkama 144. i 156. prve pobijane presude, u točkama 127. i 139. druge pobijane presude i u točkama 130. i 141. treće pobijane presude presudio da su navedene odluke nedovoljno obrazložene u tom dijelu zato što, u biti, u njima ne postoje pojašnjenja glede metodologije koja je primijenjena kako bi se odredio iznos navedenih kazni. Prema tome, Opći sud je smatrao da se kazne trebaju poništiti, pri čemu nije potrebno odlučiti o argumentima žaliteljâ koji su se temeljili, među ostalim, na tome da su te kazne suprotne načelima pravne sigurnosti i proporcionalnosti.

11      Smatrajući u točki 157. prve pobijane presude, u točki 140. druge pobijane presude i u točki 142. treće pobijane presude da se ocjene koje je ESB dao u vezi s iznosima administrativnih novčanih kazni mogu odvojiti od preostalog dijela spornih odluka, Opći sud je stoga, s jedne strane, u točki 1. izreke tih presuda poništio te sporne odluke u dijelu u kojem je žaliteljima izrečena takva kazna te je, s druge strane, u točki 2. te izreke odbio tužbe u preostalom dijelu.

 Zahtjevi stranaka i postupak pred Sudom

12      Svojim žalbama svaki od žalitelja od Suda zahtijeva da:

–        ukine točku 2. izreke one od pobijanih odluka koja se odnosi na njega;

–        prihvati njegovu tužbu u prvom stupnju i

–        naloži ESB‑u snošenje svih troškova.

13      ESB zahtijeva da se žalbe odbiju i žaliteljima naloži snošenje troškova.

14      Odlukom predsjednika Suda od 30. listopada 2020., predmeti C‑456/20 P do C‑458/20 P spojeni su u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka te u svrhu donošenja presude.

 O žalbama

15      Na temelju članka 181. Poslovnika Suda, kad su žalba ili protužalba u potpunosti ili djelomično očito nedopuštene ili očito neosnovane, Sud može u svakom trenutku, na prijedlog suca izvjestitelja, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, obrazloženim rješenjem odlučiti, u potpunosti ili djelomično, odbaciti odnosno odbiti tu žalbu ili protužalbu.

16      Tu odredbu valja primijeniti u okviru ovih žalbenih postupaka.

 Prvi žalbeni razlog u predmetu C456/20 P

 Prvi dio

–       Argumentacija stranaka

17      U okviru prvog dijela svojeg prvog žalbenog razloga društvo Crédit agricole ističe da je, utvrdivši da je ono počinilo povredu po osnovi drugog tromjesečja 2016. u vezi s prvim dvama spornim izdanjima ostvarenima 23. lipnja i 12. studenoga 2015., Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava s obzirom na tumačenje članka 26. stavka 3. Uredbe br. 575/2013 koje je sam utvrdio u točkama 41. do 63. prve pobijane presude i prema kojem kreditna institucija može instrument kapitala rasporediti među svoje instrumente redovnog osnovnog kapitala kada je od nadležnog tijela prethodno dobila odobrenje u tom smislu.

18      Naime, društvo Crédit agricole dobilo je 26. srpnja 2016. ESB‑ovo odobrenje da ta dva sporna izdanja rasporedi u instrumente redovnog osnovnog kapitala. No, navedena izdanja, koja su kao takva raspoređena 30. lipnja 2016. u njegovu tromjesečnom konsolidiranom izvješću o regulatornom kapitalu i kapitalnim zahtjevima kao i njegovoj objavi informacija po osnovi trećeg stupa, priopćena su ESB‑u i objavljena 12. kolovoza 2016. Dakle, nikakva povreda ne može mu se staviti na teret.

19      ESB tvrdi da je ta argumentacija bespredmetna i u svakom slučaju neosnovana.

–       Ocjena Suda

20      Iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije i članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda proizlazi da se u žalbi moraju točno navesti osporavani dijelovi presude čije se ukidanje traži kao i pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev, inače će žalba ili dotični žalbeni razlog biti nedopušten (presuda od 2. ožujka 2021., Komisija/Italija i dr., C‑425/19 P, EU:C:2021:154, t. 55. i navedena sudska praksa).

21      U konkretnom slučaju valja istaknuti da je u točki 92. prve pobijane presude Opći sud utvrdio da su tri sporna izdanja bila raspoređena u instrumente redovnog osnovnog kapitala po osnovi drugog tromjesečja 2016. na dan 30. lipnja 2016. i, prema tome, prije nego što je 26. srpnja 2016. ESB odobrio takvo raspoređivanje.

22      No, tom argumentacijom u prilog prvom dijelu svojeg prvog žalbenog razloga društvo Crédit agricole, iako izričito navodi da je do tog raspoređivanja došlo 30. lipnja 2016., upućuje na to da relevantan datum za utvrđivanje je li ono povrijedilo obvezu pribavljanja prethodnog odobrenja predviđenu u članku 26. stavku 3. Uredbe br. 575/2013 nije 30. lipnja 2016., nego 12. kolovoza 2016., koji odgovara obavještavanju ESB‑a o navedenom raspoređivanju i njegovu objavljivanju.

23      Međutim, valja utvrditi da društvo Crédit agricole uopće ne objašnjava po čemu je to Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava u tom pogledu, time što je u točki 92. prve pobijane presude prihvatio datum 30. lipnja 2016. u svrhu utvrđivanja postojanja povrede te odredbe.

24      Slijedom toga, prvi dio prvog žalbenog razloga u predmetu C‑456/20 P valja odbaciti kao očito nedopušten.

 Drugi dio

–       Argumentacija stranaka

25      U okviru drugog dijela svojeg prvog žalbenog razloga društvo Crédit agricole navodi da je, utvrdivši da je ono počinilo povredu po osnovi drugog tromjesečja 2016., Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava, a koja se sastoji od povrede načela retroaktivne primjene blažeg kaznenog zakona, utvrđenog u trećoj rečenici članka 49. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima kao i u sudskoj praksi Suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP), jer je isključio primijeniti članak 26. stavak 3. izmijenjene Uredbe br. 575/2013 kako bi utvrdio postojanje povrede u vezi s trećim spornim izdanjem ostvarenim 21. lipnja 2016. Naime, ta nova odredba jest blaži kazneni zakon jer ona predviđa da se, uz ispunjavanje određenih pretpostavki, za naknadna izdanja s istim uvjetima kao i već odobrena izdanja više ne zahtijeva prethodno odobrenje, nego samo obavijest.

26      U konkretnom slučaju, treće sporno izdanje ispunjava uvjete predviđene u članku 26. stavku 3. izmijenjene Uredbe br. 575/2013 jer je to izdanje uređeno istim odredbama kao i prva dva sporna izdanja, za koja je odobrenje za raspoređivanje u instrumente redovnog osnovnog kapitala dobiveno 26. srpnja 2016., i jer je o uvjetima tog trećeg izdanja ESB bio obaviješten 22. lipnja 2016., to jest gotovo dva mjeseca prije raspoređivanja tog izdanja u instrument redovnog osnovnog kapitala 12. kolovoza 2016.

27      U tom je pogledu Opći sud u točki 72. prve pobijane presude pogrešno presudio da načelo retroaktivne primjene blažeg kaznenog zakona nije relevantno za nadzor zakonitosti akta koji je donesen prije izmjene pravnog okvira. Naime, iz sudske prakse ESLJP‑a proizlazi da, ako se kazneni zakon na snazi u trenutku počinjenja kaznenog djela i kasniji kazneni zakoni doneseni nakon proglašenja konačne presude razlikuju, sud mora primijeniti onaj čije su odredbe najpovoljnije za optuženika (ESLJP, 18. srpnja 2013., Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, ECHR:2013:0718JUD 000231208, t. 65.). Prema tome, s obzirom na to da kazna nije bila konačna u stadiju tužbe pred Općim sudom, on je bio dužan uzeti u obzir navedenu izmjenu jer je zbog nje nestala protupravnost djela koja se stavljaju na teret u vezi s trećim spornim izdanjem i, dakle, nastala prepreka izricanju kazne.

28      ESB smatra da je ta argumentacija u cijelosti neosnovana.

–       Ocjena Suda

29      Valja podsjetiti, kao i Opći sud u točkama 69. i 70. prve pobijane presude, na to da je načelo retroaktivne primjene blažeg kaznenog zakona opće načelo prava Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 11. ožujka 2008., Jager, C‑420/06, EU:C:2008:152, t. 59. i navedenu sudsku praksu), koje je danas utvrđeno u trećoj rečenici članka 49. stavka 1. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 7. kolovoza 2018., Clergeau i dr., C‑115/17, EU:C:2018:651, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

30      U konkretnom je slučaju nesporno da u trenutku u kojem je društvo Crédit agricole rasporedilo treće sporno izdanje kao instrument redovnog osnovnog kapitala ono nije dobilo prethodno odobrenje nadležnog tijela koje se zahtijeva člankom 26. stavkom 3. Uredbe br. 575/2013, primjenjivim u trenutku nastanka činjenica, to jest prethodno odobrenje posebno za raspoređivanje kao takvo tog trećeg izdanja, pri čemu je to odobrenje izdano kasnije, 29. kolovoza 2016., tako da je ESB pravilno smatrao da je taj žalitelj povrijedio tu odredbu.

31      No, kao što je to Opći sud, uostalom, utvrdio u točki 67. prve pobijane presude, točno je da je članak 26. stavak 3. Uredbe br. 575/2013 zakonodavac Unije izmijenio tijekom prvostupanjskog postupka.

32      Naime, članak 26. stavak 3. drugi podstavak izmijenjene Uredbe br. 575/2013 danas predviđa da – odstupajući od pravila uvrštenog u prvi podstavak te odredbe, kojim je utvrđeno načelo prema kojem kreditne institucije moraju dobiti prethodno odobrenje za raspoređivanje izdanja instrumenata kapitala kao instrumenata redovnog osnovnog kapitala – te institucije mogu rasporediti kao takve naknadna izdanja oblika instrumenata redovnog osnovnog kapitala za koja su one već dobile to odobrenje, ako su, s jedne strane, odredbe kojima se uređuju ta naknadna izdanja uglavnom jednake onim odredbama kojima se uređuju ona izdanja za koja su one već dobile odobrenje te ako su, s druge strane, navedene institucije obavijestile nadležna tijela o tim naknadnim izdanjima dovoljno prije nego što su ti instrumenti raspoređeni kao instrumenti redovnog osnovnog kapitala.

33      No, valja utvrditi da se argumentacijom koju iznosi u prilog drugom dijelu svojeg prvog žalbenog razloga društvo Crédit agricole oslanja na pogrešnu pretpostavku, to jest da je u skladu s tom novom odredbom ono već primilo odobrenje da prva dva sporna izdanja rasporedi kao instrument redovnog osnovnog kapitala u trenutku u kojem je prema njegovu stajalištu treće sporno izdanje bilo raspoređeno kao takvo, to jest 12. kolovoza 2016.

34      Naime, ta pretpostavka, koja proturječi vlastitim tvrdnjama koje je društvo Crédit agricole iznijelo u prilog prvom dijelu svojeg prvog žalbenog razloga, kako proizlaze iz točke 18. ovog rješenja, u vezi s datumom ovog potonjeg raspoređivanja, mora se odbiti, zbog razloga istovjetnih onima u točkama 21. do 24. ovog rješenja, jer taj žalitelj ni u okviru ovog dijela ne objašnjava po čemu je to Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava, kada je u točki 92. prve pobijane presude utvrdio da je po osnovi drugog tromjesečja 2016. do navedenog raspoređivanja došlo 30. lipnja 2016.

35      No, nesporno je da na taj potonji datum društvo Crédit agricole nije primilo odobrenje za raspoređivanje prvih dvaju spornih izdanja kao instrumenata redovnog osnovnog kapitala jer mu je to odobrenje izdano kasnije, to jest 26. srpnja 2016.

36      Tako proizlazi da u svakom slučaju društvo Crédit agricole nije poštovalo obvezu pribavljanja prethodnog odobrenja predviđenu i u članku 26. stavku 3. Uredbe br. 575/2013, primjenjivom u trenutku nastanka činjenica, i u članku 26. stavku 3. izmijenjene Uredbe br. 575/2013, koji je stupio na snagu tijelom postupka pred Općim sudom, zbog čega je raspoređivanje svih spornih izdanja nepopravljivo nevaljano, bez obzira na odredbu koja je primjenjiva ratione temporis.

37      Stoga drugi dio prvog žalbenog razloga u predmetu C‑456/20 P valja odbiti kao očito neosnovan i, prema tome, odbiti taj prvi žalbeni razlog u cijelosti.

 Drugi žalbeni razlog u predmetu C456/20 P i prvi žalbeni razlog u predmetima C457/20 P i C458/20 P

 Prvi dio

–       Argumentacija stranaka

38      U okviru prvog dijela tih žalbenih razloga žalitelji tvrde da je u točkama 119., 121. i 122. prve pobijane presude, u točkama 102., 104. i 105. druge pobijane presude i u točkama 106, 108. i 109. treće pobijane presude Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava i povrijedio svoju obvezu obrazlaganja, time što se suzdržao odgovoriti na tužbeni razlog koji se temeljio na ESB‑ovoj povredi načela pravne sigurnosti, zato što mu je bilo nužno prethodno shvatiti razloge spornih odluka i, prema tome, ispitati jesu li one dostatno obrazložene. Naime, poštovanje tog načela neovisno je o poštovanju obveze obrazlaganja jer navedeno načelo samo zahtijeva postojanje jasne pravne osnove za izricanje kazne. U tom pogledu nije nužno shvatiti razloge koji su ESB naveli da izrekne tu kaznu i utvrdi njezin iznos.

39      ESB smatra da je ta argumentacija neosnovana.

–       Ocjena Suda

40      Valja podsjetiti, kao što je to već navedeno u točkama 10. i 11. ovog rješenja, na to da je Opći sud poništio sporne odluke zbog nedostatnosti obrazloženja u dijelu u kojem je izrečena administrativna novčana kazna svakom od žalitelja.

41      U tim okolnostima, valja utvrditi da je Opći sud u točki 156. prve pobijane presude, u točki 139. druge pobijane presude i u točki 141. treće pobijane presude pravilno presudio da nije više nužno ispitati ostale argumente koje su žalitelji iznijeli i među kojima se nalazio onaj zasnovan na povredi načela pravne sigurnosti.

42      Naime, nesporno je da su taj argument, kao što to proizlazi iz točke 119. prve pobijane presude, točke 102. druge pobijane presude i točke 106. treće pobijane presude, ovi potonji istaknuli samo kako bi doveli u pitanje zakonitost iznosa administrativnih novčanih kazni koje je ESB izrekao u spornim odlukama.

43      Budući da je Opći sud poništio te odluke zbog nedostatnosti obrazloženja u dijelu u kojem su takve kazne izrečene, moguća povreda načela pravne sigurnosti nije mogla stoga više imati nikakva utjecaja na opseg poništenja Općeg suda navedenih odluka, pri čemu je argument koji se temeljio na povredi tog načela tako postao bespredmetan. Proizlazi da Opći sud nije više bio dužan odgovoriti na tužbeni razlog koji se temeljio na ESB‑ovoj povredi navedenog načela.

44      Slijedom navedenog, prvi dio drugog žalbenog razloga u predmetu C‑456/20 P kao i prvi žalbeni razlog u predmetima C‑457/20 P i C‑458/20 P treba odbiti kao očito neosnovane.

 Drugi dio

–       Argumentacija stranaka

45      U okviru drugog dijela navedenih žalbenih razloga žalitelji ističu da je Opći sud povrijedio načelo pravne sigurnosti. Naime, Opći sud je u točkama 47., 49., 88., 89., 94. i 95. prve pobijane presude te u točkama 44., 74., 75., 81. i 72. druge i treće pobijane presude priznao dvosmislenost članka 26. stavka 3. Uredbe br. 575/2013. Tu je nejasnoću i EBA istaknula u mišljenju stavljenom na njezinu internetsku stranicu 23. svibnja 2017. u okviru revizije te uredbe. Stoga je zakonodavac Unije smatrao da je postalo nužno izmijeniti taj članak 26. stavak 3.

46      No, prema sudskoj praksi Suda, kako proizlazi, među ostalim, iz presude od 12. prosinca 1990., Vandemoortele/Komisija (C‑172/89, EU:C:1990:457, t. 9.), kazna, čak i ona koja nema kaznenopravnu narav, ne može se izreći ako se ne temelji na jasnoj i nedvosmislenoj pravnoj osnovi. Budući da članak 26. stavak 3. Uredbe br. 575/2013 nije bio jasna i nedvosmislena pravna osnova, ESB nije mogao posljedično utvrditi postojanje povrede te odredbe a da ne prekrši načelo pravne sigurnosti. Dakle, sporne odluke treba zbog tog razloga poništiti.

47      ESB smatra da je ta argumentacija neosnovana.

–       Ocjena Suda

48      U dijelu u kojem žalitelji nastoje argumentacijom iznesenom u prilog drugom dijelu ovih žalbenih razloga predbaciti ESB‑u da je povrijedio načelo pravne sigurnosti, time što je u spornim odlukama utvrdio povredu članka 26. stavka 3. Uredbe br. 575/2013 unatoč dvosmislenosti te pravne osnove, valja podsjetiti na to da se, u skladu sa sudskom praksom spomenutom u točki 20. ovog rješenja, žalbenim razlogom ne smije, pod prijetnjom nedopuštenosti, tražiti poništenje odluke koja se osporava u prvom stupnju, nego ukidanje presude čije se ukidanje zahtijeva, tako da se u njemu navede argumentacija koja se posebno odnosi na pogrešku koja se tiče prava koju navodno sadržava ta presuda.

49      Stoga, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, žalbeni razlog koji samo ponavlja razloge i argumente koji su već izneseni pred Općim sudom zapravo je samo zahtjev za preispitivanje tužbe podnesene Općem sudu, što nije u nadležnosti Suda u okviru žalbenog postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 22. rujna 2020., Austrija/Komisija, C‑594/18 P, EU:C:2020:742, t. 91. i navedenu sudsku praksu).

50      Proizlazi da u stadiju ovih žalbenih postupaka ova argumentacija nije dopuštena u dijelu u kojem žalitelji predbacuju ESB‑u da je povrijedio načelo pravne sigurnosti, time što je u spornim odlukama utvrdio povredu članka 26. stavka 3. Uredbe br. 575/2013.

51      U preostalom dijelu, u kojem žalitelji u okviru tog istog dijela predbacuju Općem sudu da je sam povrijedio načelo pravne sigurnosti time što je odbio njihove argumente kojima se osporava utvrđenje povrede članka 26. stavka 3. Uredbe br. 575/2013, kako ga je ESB iznio, valja istaknuti da se njihove kritike u cijelosti zasnivaju na pretpostavci prema kojoj je u točkama pobijanih presuda spomenutima u točki 45. ovog rješenja Opći sud priznao da je ta odredba dvosmislena.

52      No, takva je pretpostavka pogrešna.

53      Prije svega i suprotno onomu što žalitelji ističu, Opći sud uopće nije u točki 47. prve pobijane presude i u točki 44. druge i treće pobijane presude utvrdio da je članak 26. stavak 3. Uredbe br. 575/2013 dvosmislen, nego je u tim točkama samo u sklopu opažanja koje je prethodilo tumačenju te odredbe istaknuo da se vidovi u kojima se pojavljuje odobrenje nadležnog tijela iz te odredbe, kako bi kreditna institucija mogla rasporediti svoje instrumente kapitala kao instrumente redovnog osnovnog kapitala, ne mogu izvesti samo iz teksta navedene odredbe.

54      Primijenivši ustaljenu sudsku praksu Suda navedenu u točki 45. prve pobijane presude i u točki 42. druge i treće pobijane presude, prema kojoj radi tumačenja odredbe prava Unije treba uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve propisa kojeg je dio, Opći sud je na kraju kontekstualnog i teleološkog tumačenja članka 26. stavka 3. Uredbe br. 575/2013, danog u točkama 51. do 60. prve pobijane presude i u točkama 48. do 57. druge i treće pobijane presude, došao do zaključka prema kojem ta odredba zahtijeva da to tijelo ne izda općenito prethodno odobrenje prema kategoriji instrumenata kapitala, kao što to žalitelji tvrde, nego pojedinačno.

55      Potom, budući da u točkama 88. i 89. prve pobijane presude te u točkama 75. i 76. druge i treće pobijane presude Opći sud nije odlučio o zakonitosti povrede članka 26. stavka 3. Uredbe br. 575/2013 koju su žalitelji počinili, nego je odgovorio na argumente koje su ovi potonji iznijeli i koji su se temeljili na nepostojanju nepažnje u smislu članka 18. stavka 1. Uredbe br. 1024/2013, on se u tom dijelu pobijanih presuda nije izjasnio o tekstu tog članka 26. stavka 3., nego o sadržaju klauzule koja se nalazi na popisu koji je EBA objavila.

56      Naposljetku, u točkama 94. i 95. prve pobijane presude te u točkama 80. i 81. druge i treće pobijane presude Opći sud samo je utvrdio, također u okviru svojeg odgovora na iste argumente u vezi s nepažnjom glede povrede stavljene na teret, da su neki subjekti mogli naići na poteškoće prilikom tumačenja članka 26. stavka 3. Uredbe br. 575/2013.

57      U svakom slučaju valja naglasiti da je u točkama 89. do 92. i 95. prve pobijane presude te u točkama 75. do 78. i 81. druge i treće pobijane presude Opći sud podrobno izložio, a što su žalitelji prešutjeli, razloge zbog kojih okolnosti istaknute u točkama 55. i 56. ovog rješenja ne mogu dovesti u pitanje zaključak prema kojem oprezno tumačenje članka 26. stavka 3. Uredbe br. 575/2013 dopušta da se otklone moguće poteškoće u tumačenju koje ta odredba stvara, čime je u svim točkama opovrgnuo argumente kojima su žalitelji nastojali dokazati nepostojanje nepažnje u svojem postupanju, u smislu članka 18. stavka 1. Uredbe br. 1024/2013.

58      Proizlazi da je argumentacija žaliteljâ potpuno neosnovana jer počiva na pogrešnom tumačenju pobijanih presuda.

59      Slijedom toga, drugi dio drugog žalbenog razloga u predmetu C‑456/20 P te prvi žalbeni razlog u predmetima C‑457/20 P i C‑458/20 P valja odbiti kao djelomično očito nedopuštene i odbaciti kao djelomično očito neosnovane. Prema tome, te žalbene razloge treba odbiti u cijelosti.

 Treći žalbeni razlog u predmetu C456/20 P i drugi žalbeni razlog u predmetima C457/20 P i C458/20 P

 Argumentacija stranaka

–       Treći žalbeni razlog u predmetu C456/20 P, drugi žalbeni razlog u predmetu C457/20 P i prvi dio drugog žalbenog razloga u predmetu C458/20 P

60      U okviru tih žalbenih razloga i argumenata žalitelji ističu da je Opći sud povrijedio članak 18. stavak 1. Uredbe br. 1024/2013 i obvezu obrazlaganja koju ima, time što nije pokazao da su oni postupali s nepažnjom. Sama činjenica da su ESB i Opći sud došli do tumačenja članka 26. stavka 3. Uredbe br. 575/2013 koje se razlikuje od onoga koje žalitelji zagovaraju ne znači da su oni postupali s nepažnjom. Naime, u točkama 87. do 89. i 93. do 95. prve pobijane presude te u točkama 73. do 75. i 79. do 81. druge i treće pobijane presude Opći sud je priznao da su neka nacionalna tijela i brojne kreditne institucije prihvatili tumačenje te odredbe koje se oslanja na službeno stajalište koje je EBA iznijela u objavljenom dokumentu. Opći sud također je priznao da je odlomak na popisu koji je EBA objavila mogao poduprijeti njihovo tumačenje. Štoviše, Opći sud nije utvrdio po čemu je to u vrijeme nastanka činjenica tumačenje koje je ESB prihvatio bilo predvidljivo, iako nije postojalo nikakvo objavljeno stajalište, bilo upravno ili sudsko, koje bi poduprlo to tumačenje.

61      ESB smatra da je ta argumentacija neosnovana.

–       Drugi dio drugog žalbenog razloga u predmetu C458/20 P

62      U okviru drugog dijela drugog žalbenog razloga društvo CA Consumer Finance predbacuje Općem sudu da je povrijedio načelo dobre uprave, time što je u točki 85. treće pobijane presude odbio argument kojim je on, radi dokazivanja da nepažnja ne postoji, istaknuo proturječnost ESB‑ovih zahtjeva i očitu nerazumnost roka u kojem je on ispitao dostavljene elemente kako bi se odobrilo raspoređivanje spornih izdanja u instrumente redovnog osnovnog kapitala.

63      U tom je pogledu Opći sud pogrešno smatrao da se taj žalitelj mogao pozvati na predug rok u kojem mu je ESB odgovorio za slučaj da ga je ovaj potonji kaznio zbog nepoštovanja kapitalnih zahtjeva određenih grupi Crédit agricole na datum 30. lipnja 2016., ali da taj isti predug rok nije, naprotiv, relevantan za ocjenu valjanosti kazne izrečene zbog povrede njegovih obveza na temelju članka 26. stavka 3. Uredbe br. 575/2013. Naime, prema stajalištu navedenog žalitelja, ESB nije mogao odrediti obvezu poštovanja regulatornog kapitala i sam odgoditi provedbu te obveze, pri čemu mu je bilo potrebno sedam mjeseci da 4. siječnja 2017. odobri raspoređivanje spornih izdanja kao instrumenata redovnog osnovnog kapitala.

64      ESB smatra da je ta argumentacija nedopuštena.

 Ocjena Suda

65      Valja istaknuti da, u skladu s člankom 18. stavkom 1. Uredbe br. 1024/2013, u provođenju zadaća koje se ESB‑u dodjeljuju tom uredbom ESB može izreći administrativne novčane kazne kada kreditne institucije s namjerom ili zbog propusta prekrše zahtjev iz relevantnog izravno primjenjivog akta iz prava Unije, za što su nadležna tijela ovlaštena izreći takve kazne u skladu s relevantnim odredbama tog prava.

66      Tako iz samog teksta te odredbe proizlazi da postojanje „nepažnje”, u smislu iste, kod kreditne institucije jest pretpostavka za izricanje administrativne novčane kazne u slučaju povrede članka 26. stavka 3. Uredbe br. 575/2013.

67      U tim okolnostima, budući da je pobijanim presudama Opći sud poništio sporne odluke zbog nedostatnosti obrazloženja, kao što je to navedeno u točkama 10. i 11. ovog rješenja, u dijelu u kojem je izrečena administrativna novčana kazna svakom od žalitelja, razvidno je da su razlozi na temelju kojih je u točkama 79. do 96. prve pobijane presude, u točkama 63. do 82. druge pobijane presude i u točkama 65. do 86. treće pobijane presude odbio argumente koje su ti žalitelji zasnovali na nepostojanju nepažnje u smislu članka 18. stavka 1. Uredbe br. 1024/2013 izneseni u njegovu rasuđivanju sporedno.

68      No, prigovori protiv sporednih obrazloženja presude Općeg suda ne mogu dovesti do njezina ukidanja i moraju se, posljedično, odbiti kao bespredmetni (presuda od 3. rujna 2020., achtung!/EUIPO, C‑214/19 P, neobjavljena, EU:C:2020:632, t. 39. i navedena sudska praksa).

69      Slijedom navedenog, treći žalbeni razlog u predmetu C‑456/20 P te drugi žalbeni razlog u predmetima C‑457/20 P i C‑458/20 P treba odbiti kao bespredmetne.

 Četvrti žalbeni razlog u predmetu C456/20 P te treći žalbeni razlog u predmetima C457/20 P i C458/20 P

 Prvi dio

–       Argumentacija stranaka

70      U okviru prvog dijela tih žalbenih razloga žalitelji tvrde da je Opći sud počinio povredu koja se tiče prava i povrijedio obvezu obrazlaganja koju ima, time što se suzdržao odgovoriti na tužbeni razlog koji se temeljio na ESB‑ovoj povredi načela proporcionalnosti i jednakog postupanja.

71      Konkretno, Opći sud je u točki 122. prve pobijane presude te u točki 109. druge i treće pobijane presude pogrešno presudio da, kako bi mogao odlučiti o tužbenom razlogu koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti, on mora uvodno ispitati jesu li sporne odluke dovoljno obrazložene glede određivanja iznosa izrečene kazne. Naime, pitanje nedostatka u obrazloženju u vezi s iznosom kazne neovisno je o ocjeni jesu li načela proporcionalnosti i jednakog postupanja bila poštovana u okviru samog načela izricanja te kazne. Osim toga, žalitelji naglašavaju da su u svojoj replici podnesenoj Općem sudu izričito osporavali samu činjenicu da im se može izreći administrativna novčana kazna, neovisno o utvrđenom iznosu, jer takva kazna nije nužna za postizanje ciljeva zadanih Uredbom br. 575/2013 i krši načelo jednakog postupanja.

72      ESB smatra da je ta argumentacija neosnovana.

–       Ocjena Suda

73      Najprije valja istaknuti da, utoliko što argumentacijom iznesenom u prilog prvom dijelu ovih žalbenih razloga žalitelji predbacuju Općem sudu da nije odgovorio na njihove argumente koji su se temeljili na povredi načela jednakog postupanja, tu argumentaciju treba odbiti kao potpuno neosnovanu jer takav argument nije iznesen u prvom stupnju. Konkretno, suprotno onomu na što žalitelji upućuju, takav se argument uopće ne nalazi u njihovoj replici podnesenoj Općem sudu.

74      U preostalom dijelu argumentaciju žaliteljâ treba odbiti zbog istih razloga poput onih već izloženih u točkama 40. do 44. ovog rješenja jer je zbog nedostatnosti obrazloženja Opći sud poništio sporne odluke u dijelu u kojem je svakom od njih izrečena administrativna novčana kazna.

75      Naime, Opći sud je pravilno presudio u točki 156. prve pobijane presude, u točki 139. druge pobijane presude i u točki 141. treće pobijane presude da, uzimajući u obzir takvo poništenje, više nije potrebno ispitati ostale argumente, poput onoga koji se temeljio na povredi načela proporcionalnosti, a koje su žalitelji istaknuli kako bi doveli u pitanje iznos te kazne, jer su oni time postali bespredmetni.

76      Konkretno, u tom pogledu valja naglasiti da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 135. i 136. prve pobijane presude, u točkama 118. i 119. druge pobijane presude te u točkama 122. i 123. treće pobijane presude presudio da je – kako bi on mogao provjeriti jesu li administrativne novčane kazne izrečene spornim odlukama u skladu s načelom proporcionalnosti i kriterijima iz članka 18. stavka 3. Uredbe br. 1024/2013, koji zahtijeva, među ostalim, da kazna bude proporcionalna – nužno da iz obrazloženja tih odluka u dovoljnoj mjeri proizlazi metodologija koju je ESB slijedio radi određivanja iznosa tih kazni. Opći sud je, dakle, u točkama 121. i 122. prve pobijane presude, u točkama 104. i 105. druge pobijane presude te u točkama 108. i 109. treće pobijane presude pravilno presudio da, kako bi bio u mogućnosti ispitati primjedbe žaliteljâ s tim u vezi, on mora uvodno ispitati jesu li te odluke dovoljno obrazložene.

77      Slijedom navedenog, prvi dio četvrtog žalbenog razloga u predmetu C‑456/20 P te treći žalbeni razlog u predmetima C‑457/20 P i C‑458/20 P valja odbiti kao očito neosnovane.

 Drugi dio

–       Argumentacija stranaka

78      U okviru drugog dijela navedenih žalbenih razloga žalitelji prigovaraju Općem sudu da je povrijedio načela proporcionalnosti i jednakog postupanja. Naime, time što je poništio sporne odluke u dijelu u kojem im je izrečena novčana kazna u određenom iznosu i odbio njihove zahtjeve u preostalom dijelu, uključujući argumente kojima se osporava samo načelo te kazne, Opći sud je barem prešutno priznao da je navedena kazna načelno osnovana i u skladu s načelima proporcionalnosti i jednakog postupanja. Opći sud je tako, među ostalim, odbio ispitati slučajeve ostalih banaka u odnosu na koje je ESB usvojio tumačenje članka 26. stavka 3. Uredbe br. 575/2013 u skladu s onim koje su žalitelji prihvatili.

79      ESB smatra da je ta argumentacija neosnovana.

–       Ocjena Suda

80      Valja utvrditi da argumentacija žaliteljâ počiva u cijelosti na pretpostavci prema kojoj je Opći sud prešutno, ali nužno u pobijanim presudama odlučio o usklađenosti administrativnih novčanih kazni koje su im izrečene u spornim odlukama u odnosu na načela proporcionalnosti i jednakog postupanja, time što je priznao da su te kazne „načelno” osnovane.

81      No, valja podsjetiti na to da, s jedne strane, povredu načela jednakog postupanja, kako je to istaknuto u točki 73. ovog rješenja, žalitelji nisu istaknuli pred Općim sudom te, s druge strane, da je ovaj potonji poništio sporne odluke zbog nedostatnosti obrazloženja u dijelu u kojem je izrečena administrativna novčana kazna svakom od njih.

82      Proizlazi da u pobijanim odlukama Opći sud nije odlučio ni o povredi načela jednakog postupanja ni o načelu proporcionalnosti, kao što to, osim toga, izričito proizlazi glede ovog potonjeg načela iz točke 156. prve pobijane presude, točke 139. druge pobijane presude i točke 141. treće pobijane presude.

83      Slijedom navedenog, drugi dio četvrtog žalbenog razloga u predmetu C‑456/20 P te treći žalbeni razlog u predmetima C‑457/20 P i C‑458/20 P valja odbiti kao očito neosnovane. Prema tome, te žalbene razloge treba odbiti u cijelosti.

84      Stoga iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da ove žalbe treba u cijelosti odbaciti kao djelomično očito nedopuštene i odbiti kao djelomično očito neosnovane.

 Troškovi

85      U skladu s člankom 137. Poslovnika Suda, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju njegova članka 184. stavka 1., odluka o troškovima donosi se u rješenju kojim se završava postupak.

86      U skladu s člankom 138. stavkom 1. navedenog Poslovnika, koji se također primjenjuje na žalbeni postupak na temelju njegova članka 184. stavka 1., stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je ESB zahtijevao da se žaliteljima naloži snošenje troškova i da oni nisu uspjeli u postupku, treba im naložiti snošenje troškova.

Slijedom navedenog, Sud (deseto vijeće) rješava:

1.      Žalbe se odbacuju kao djelomično očito nedopuštene i odbijaju kao djelomično očito neosnovane.

2.      Društvima Crédit agricole SA, Crédit agricole Corporate and Investment Bank i CA Consumer Finance nalaže se snošenje troškova.

Potpisi


*      Jezik postupka: francuski