Zahtjev za prethodnu odluku koji je 8. srpnja 2015. uputio Verwaltungsgericht Wien (Austrija) – Hans Maschek
(predmet C-341/15)
Jezik postupka: njemački
Sud koji je uputio zahtjev
Verwaltungsgericht Wien
Stranke glavnog postupka
Tužitelj: Hans Maschek
Tuženik: Magistratsdirektion der Stadt Wien
Prethodna pitanja
Je li nacionalni propis, poput predmetne odredbe članka 41.a stavka 2. Wiener Besoldungsordnung 1994 (Bečkog pravilnika o plaćama) − koja radniku kojemu je radni odnos na vlastiti zahtjev prestao u određenom trenutku načelno ne priznaje pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u smislu članka 7. Direktive 2003/88/EZ1 − spojiv s člankom 7. Direktive 2003/88?
U slučaju niječnog odgovora, isto pitanje postavlja se u pogledu nacionalne odredbe prema kojoj svaki službenik kojemu službenički odnos prestaje na vlastiti zahtjev mora poduzeti sve što je potrebno kako bi preostalo pravo na godišnji odmor iskoristio do prestanka službeničkog odnosa te prema kojoj u slučaju prestanka službeničkog odnosa na vlastiti zahtjev radnik ima pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor samo ako taj radnik i unatoč podnošenju zahtjeva za korištenje godišnjeg odmora počevši od dana podnošenja zahtjeva za prestanak službeničkog odnosa ne bi bio u stanju iskoristiti godišnji odmor u omjeru koji odgovara opsegu njegova prava na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor.
Može li se smatrati da pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor postoji samo ako je radnik koji zbog nesposobnosti za rad nije bio u stanju iskoristiti svoje pravo na godišnji odmor neposredno prije prestanka radnog odnosa: (a) bez nepotrebnog odgađanja obavijestio poslodavca (i stoga načelno prije trenutka prestanka radnog odnosa) o toj nesposobnosti za rad (npr. zbog bolesti) i (b) bez nepotrebnog odgađanja (i stoga načelno prije trenutka prestanka radnog odnosa) dokazao (npr. potvrdom liječnika o bolesti) svoju nesposobnost za rad (npr. zbog bolesti)?
U slučaju niječnog odgovora, je li s člankom 7. Direktive 2003/88 spojiva nacionalna odredba prema kojoj pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor postoji samo ako je radnik koji zbog nesposobnosti za rad nije bio u stanju iskoristiti svoje pravo na godišnji odmor neposredno prije prestanka radnog odnosa: (a) bez nepotrebnog odgađanja obavijestio poslodavca (i stoga načelno prije trenutka prestanka radnog odnosa) o toj nesposobnosti za rad (npr. zbog bolesti) i (b) bez nepotrebnog odgađanja (i stoga načelno prije trenutka prestanka radnog odnosa) dokazao (npr. potvrdom liječnika o bolesti) svoju nesposobnost za rad (npr. zbog bolesti)?Prema sudskoj praksi Suda Europske unije (vidjeti presude od 18. ožujka 2004., C-342/01 [Gomez], t. 31.; od 24. siječnja 2012., C-282/10 [Dominguez], t. 47.-50.; od 3. svibnja 2012., C-337/10 [Neidei], t. 37.) države članice mogu zakonom slobodno dodijeliti radniku pravo na godišnji odmor ili pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor koje prelazi minimalno pravo zajamčeno člankom 7. Direktive 2003/88. Također, prava priznata člankom 7. Direktive 2003/88 izravno su primjenjiva (vidjeti presude od 24. siječnja 2012., C-282/10 [Dominguez], t. 34.-36.; od 12. lipnja 2014., C-118/13 [Bollacke], t. 28.).S obzirom na to tumačenje članka 7. Direktive 2003/88, dovodi li situacija u kojoj nacionalni zakonodavac određenom krugu osoba očito priznaje pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor i u većem opsegu nego što se tom odredbom Direktive traži do toga da zbog izravnog učinka članka 7. Direktive 2003/88 i osobama kojima je nacionalnim zakonom protivno toj direktivi uskraćeno pravo na naknadu za neiskori
šteni godišnji odmor pripada pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u opsegu koji očito prelazi ono što se tom odredbom Direktive traži i koji se nacionalnim pravom priznaje samo osobama koje su tom odredbom stavljene u povoljniji položaj?
____________1 Direktiva 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL L 299, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 31.).