Predmet T‑120/14

PT Ciliandra Perkasa

protiv

Vijeća Europske unije

„Damping – Uvoz biodizela podrijetlom iz Indonezije – Konačna antidampinška pristojba – Članak 2. stavak 5. Uredbe (EZ) br. 1225/2009 – Uobičajena vrijednost – Troškovi proizvodnje”

Sažetak – Presuda Općeg suda (deveto vijeće) od 15. rujna 2016.

1.      Zajednička trgovinska politika – Zaštita od dampinga – Dampinška marža – Određivanje uobičajene vrijednosti – Korištenje izračunane vrijednosti – Izračun troškova proizvodnje na temelju poslovnih knjiga – Odstupanje – Troškovi u vezi s proizvodnjom i prodajom proizvoda podvrgnutog ispitnom postupku koji nisu bili razumno prikazani u tim poslovnim knjigama – Teret dokazivanja koji je na institucijama – Sudski nadzor – Doseg

(Uredba Vijeća br. 1972/2002, uvodna izjava 4. i Uredba br. 1225/2009, čl. 2. st. 3. podst. 2.i čl. 5. podst. 1. i 2.)

2.      Tužba za poništenje – Predmet – Djelomično poništenje – Pretpostavka – Odvojivost osporavanih odredaba – Odredba uredbe kojom se nameće konačna antidampinška pristojba – Poništenje koje podrazumijeva izmjenu materijalnog sadržaja uredbe

(čl. 263. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1194/2013, čl. 1.)

1.      Cilj je prvog i drugog podstavka članka 2. stavka 5. osnovne antidampinške uredbe br. 1225/2009 o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice osigurati da troškovi u vezi s proizvodnjom i prodajom istovjetnog proizvoda korišteni u izračunu uobičajene vrijednosti tog proizvoda odražavaju troškove koje bi proizvođač imao na domaćem tržištu zemlje izvoznice.

Nadalje, iz prvog podstavka članka 2. stavka 5. osnovne antidampinške uredbe slijedi da su poslovne knjige stranke nad kojom se vodi ispitni postupak glavni izvor informacija za utvrđivanje troškova proizvodnje istovjetnog proizvoda i da korištenje podataka iz tih knjiga predstavlja pravilo, a prilagođavanje ili zamjena tih podataka na drugoj razumnoj osnovi je iznimka. Ta iznimka mora se tumačiti usko.

Uvodna izjava 4. Uredbe br. 1972/2002. o izmjeni prethodne osnovne antidampinške Uredbe br. 384/96, kojom je uvedena uredba koja odgovara drugom podstavku članka 2. stavka 5. osnovne antidampinške uredbe, predviđa mogućnost oslanjanja na članak 2. stavak 5. osnovne uredbe, posebice u situaciji u kojoj prodaja istovjetnog proizvoda ne dopušta odgovarajuću usporedbu zbog iskrivljenja. Iz nje također slijedi da takva situacija može nastati pogotovo kada postoji određeno stanje na tržištu, kao što je ono navedeno u drugom podstavku članka 2. stavka 3. osnovne uredbe, u pogledu umjetno niskih cijena proizvoda o kojem je riječ, ali ta vrsta situacije nije ograničena na slučajeve u kojima postoji izravna regulacija cijena istovjetnog proizvoda ili sirovina tog proizvoda od strane države izvoznice.

Nasuprot tomu, mjera tijela javne vlasti zemlje izvoznice može, u kontekstu izračuna uobičajene vrijednosti istovjetnog proizvoda, navesti institucije da zanemare cijene sirovina uključene u poslovne knjige stranke nad kojom se vodi ispitni postupak samo kada ona uzrokuje znatno iskrivljavanje cijena tih sirovina. Naime, drugo tumačenje iznimke iz članka 2. stavka 5. osnovne antidampinške uredbe moglo bi nerazmjerno narušiti načela da su ti podaci glavni izvor informacija u cilju utvrđivanja troškova proizvodnje tog proizvoda.

Nadalje, u pogledu tereta dokazivanja postojanja čimbenika koji opravdavaju primjenu prvog podstavka članka 2. stavka 5. osnovne antidampinške uredbe, treba smatrati da, kada institucije smatraju da moraju zanemariti troškove proizvodnje iz poslovnih knjiga stranke nad kojom se vodi ispitni postupak i zamijeniti ih drugom cijenom koja se smatra razumnom, one se moraju osloniti na izravne dokaze ili barem na posredne dokaze koji upućuju na postojanje čimbenika zbog kojih je izvršena prilagodba. Posljedično, u kontekstu izračuna uobičajene vrijednosti istovjetnog proizvoda, s obzirom na činjenicu da zanemarivanje troškova proizvodnje tog proizvoda uključenih u poslovne knjige stranke nad kojom se vodi ispitni postupak ulazi u opseg iznimke, kada iskrivljavanje na koje se oslanjaju institucije nije izravna posljedica mjere države iz koje proizvod potječe, nego učinaka za koje se smatra da će ih ta mjera proizvesti na tržištu, one moraju objasniti funkcioniranje tržišta o kojemu je riječ i dokazati specifične učinke te mjere na njega, bez oslanjanja na puko nagađanje u tom pogledu.

U tom pogledu, sudski nadzor koji samo utvrđuje jesu li elementi na kojima institucije Unije temelje svoje nalaze prikladni za potkrepljivanje zaključaka koje iz njih donose ne zadire u njihove široke diskrecijske ovlasti u području trgovinske politike.

(t. 47.‑49., 59., 61.‑63., 76.)

2.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 80.‑82.)