PRESUDA OPĆEG SUDA (treće vijeće)
28. siječnja 2015.(*)
„Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Europsko tržište vodikovog peroksida i perborata – Objava odluke kojom se utvrđuje povreda članka 81. UEZ‑a – Odbijanje zahtjeva za povjerljivo postupanje s informacijama koje se dostavljaju Komisiji na temelju njezine Obavijesti o suradnji – Obveza obrazlaganja – Povjerljivost – Profesionalna tajna – Legitimna očekivanja“
U predmetu T‑345/12,
Akzo Nobel NV, sa sjedištem u Amsterdamu (Nizozemska),
Akzo Chemicals Holding AB, sa sjedištem u Nacki (Švedska),
Eka Chemicals AB, sa sjedištem u Bohusu (Švedska),
koje zastupaju C. Swaak i R. Wesseling, avocats,
tužitelji,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju C. Giolito, M. Kellerbauer i G. Meessen, u svojstvu agenata,
tuženika,
koju podupiru
CDC Hydrogene Peroxide Cartel Damage Claims (CDC Hydrogene Peroxide), sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija), koji zastupa T. Funke, avocat,
intervenijent,
povodom zahtjeva za poništenje Odluke Komisije C (2012) 3533 final od 24. svibnja 2012. kojom se odbija zahtjev Akzo Nobela, Akzo Chemicals Holdinga i Eka Chemicalsa za povjerljivo postupanje podnesen na temelju članka 8. Odluke predsjednika Komisije 2011/695/EU od 13. listopada 2011. o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave u određenim postupcima tržišnog natjecanja (predmet COMP/38.620 – Vodikov peroksid i perborat),
OPĆI SUD (treće vijeće),
u sastavu: S. Papasavvas, predsjednik, N. J. Forwood (izvjestitelj) i E. Bieliūnas, suci,
tajnik: S. Spyropoulos, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 9. travnja 2014.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Komisija Europskih zajednica je 3. svibnja 2006. donijela Odluku C (2006) 1766 final o postupku primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u u odnosu na Akzo Nobel NV, Akzo Nobel Chemicals Holding AB, EKA Chemicals AB, Degussa AG, Edison SpA, FMC Corporation, FMC Foret SA, Kemira Oyj, L’Air Liquide SA, Chemoxal SA, Snia SpA, Caffaro Srl, Solvay SA/NV, Solvay Solexis SpA, Total SA, Elf Aquitaine SA i Arkema SA (predmet COMP/F/38.620 – Vodikov peroksid i perborat) (u daljnjem tekstu: Odluka VPP).
2 U Odluci VPP Komisija je, među ostalim, utvrdila da su tužitelji Akzo Nobel, Akzo Chemicals Holding i Eka Chemicals sudjelovali u povredi članka 81. UEZ‑a na području Europskoga gospodarskog prostora (EGP) s četrnaest drugih društava koja djeluju u sektoru vodikovog peroksida i perborata. Tužiteljima je stoga zajedno i solidarno izrečena novčana kazna od 25,2 milijuna eura.
3 Prva verzija Odluke VPP koja nije klasificirana oznakom tajnosti objavljena je 2007. na internetskoj stranici Komisijine Glavne uprave (GU) za tržišno natjecanje (u daljnjem tekstu: GU za tržišno natjecanje).
4 Pismom upućenim tužiteljima 28. studenoga 2011. Komisija ih je obavijestila o svojoj namjeri da objavi detaljniju novu verziju Odluke VPP koja nije klasificirana oznakom tajnosti te u tom dopisu navela cjelokupan sadržaj spomenute odluke osim povjerljivih podataka. Tom je prilikom Komisija zatražila od tužitelja da naznače informacije iz Odluke VPP za koje namjeravaju zahtijevati povjerljivost postupanja.
5 Nakon što su tužitelji utvrdili da je detaljnija verzija Odluke VPP koju je Komisija namjeravala objaviti sadržavala velik broj informacija dostavljenih u okviru zahtjeva koji se na temeljio na Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002., C 45, str. 3.; u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji iz 2002.), oni su Komisiju pismom od 9. siječnja 2012. obavijestili da se protive njezinu prijedlogu jer bi namjeravana objava teško i nepopravljivo naštetila njihovim interesima. Stoga su oni najprije od Komisije zahtijevali da ponovno razmotri svoju namjeru da objavi detaljniju novu verziju Odluke VPP koja nije klasificirana oznakom tajnosti i, podredno, da u navedenoj objavi ispusti određene informacije koje smatraju povjerljivima.
6 Dopisom od 15. siječnja 2012. Komisija je obavijestila tužitelje da prihvaća njihov zahtjev da u novoj verziji koja nije klasificirana oznakom tajnosti, namijenjenoj za objavu, izbriše sve podatke na temelju kojih se izravno ili neizravno može prepoznati izvor informacija dostavljenih na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002. Suprotno tomu, Komisija je ocijenila da nije opravdano smatrati povjerljivima ostale informacije za koje su tužitelji zahtijevali povjerljivost postupanja.
7 Tužitelji su se poslužili mogućnošću predviđenom u Odluci predsjednika Komisije 2011/695/EU od 13. listopada 2011. o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave u određenim postupcima tržišnog natjecanja (SL L 275, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 295.; u daljnjem tekstu: Odluka o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave) te su se obratili službeniku za usmene rasprave zatraživši od njega da iz verzije koja nije klasificirana oznakom tajnosti isključi sve informacije koje su dostavili na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002.
Pobijana odluka
8 Odlukom C (2012) 3533 final od 24. svibnja 2012. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) službenik za usmene rasprave je u ime Komisije odbio zahtjeve za povjerljivo postupanje koje su tužitelji podnijeli i, slijedom toga, odobrio objavu informacija koje su oni dostavili Komisiji kako bi mogli biti obuhvaćeni njezinim pokajničkim programom.
9 U pobijanoj odluci službenik za usmene rasprave najprije je istaknuo granice svojeg opisa posla na temelju kojeg mu je jedino dopušteno da ispita mora li se informacija smatrati povjerljivom, a ne i da ispravi navodnu povredu legitimnih očekivanja tužitelja u odnosu na Komisiju.
10 On je osim toga istaknuo da se tužitelji protive objavi detaljnije nove verzije Odluke VPP koja nije klasificirana oznakom tajnosti samo zato što ona sadržava informacije dostavljene na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002. Međutim, prema mišljenju službenika za usmene rasprave, Komisija raspolaže širokom marginom prosudbe glede toga hoće li objaviti više od samih bitnih elemenata iz sadržaja svojih odluka. Usto, upućivanja na dokumente sadržane u upravnom spisu sama po sebi ne predstavljaju poslovne tajne ili druge povjerljive informacije.
11 Prema mišljenju službenika za usmene rasprave tužitelji nisu dokazali da im objava informacija koje su dostavili Komisiji kako bi bili obuhvaćeni njezinim pokajničkim programom može uzrokovati ozbiljnu štetu. Interes poduzetnika, kojemu je Komisija izrekla novčanu kaznu zbog povrede prava tržišnog natjecanja, glede toga da se detalji o protupravnom ponašanju koje mu se stavlja na teret ne otkriju javnosti u svakom slučaju ne zahtijeva nikakvu posebnu zaštitu. Službenik za usmene rasprave je glede toga podsjetio da su tužbe za naknadu štete sastavni dio politike Europske unije u području tržišnog natjecanja i da stoga tužitelji ne mogu isticati pravni interes za zaštitu od rizika da se protiv njih podnesu takve tužbe zbog njihova sudjelovanja u zabranjenom sporazumu na koji se odnosi Odluka VPP.
Postupak i zahtjevi stranaka
12 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 3. kolovoza 2012. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.
13 Predsjednik Općeg suda je rješenjem od 16. prosinca 2012., Akzo Nobel i dr./Komisija (T‑345/12 R), s jedne strane, odlučio suspendirati izvršenje pobijane odluke te s, druge strane, naložiti Komisiji da se suzdrži od objavljivanja verzije Odluke VPP koja bi u odnosu na tužitelje bila detaljnija od one objavljene na internetskoj stranici GU‑a za tržišno natjecanje od 2007.
14 Komisija je aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 10. siječnja 2013. od Općeg suda zatražila da ovom predmetu dâ prednost pri odlučivanju na temelju članka 55. stavka 2. Poslovnika Općeg suda.
15 Predsjednik drugog vijeća Općeg suda je rješenjem od 7. lipnja 2013. društvu CDC Hydrogene Peroxide Cartel Damage Claims (CDC Hydrogene Peroxide) odobrio intervenciju u ovom predmetu u potporu zahtjevu Komisije.
16 Budući da je izmijenjen sastav vijeća Općeg suda, sudac izvjestitelj raspoređen je u treće vijeće, kojemu je, slijedom toga, dodijeljen ovaj predmet.
17 Na temelju izvještaja suca izvjestitelja Opći sud (treće vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka, ne usvojivši pritom Komisijin zahtjev da ovom predmetu dâ prednost pri odlučivanju. U okviru mjera upravljanja postupkom Opći sud je također zatražio od tužitelja da dostave dokumente. Oni su dostavili zatražene dokumente u predviđenom roku.
18 Na raspravi od 9. travnja 2014. saslušana su izlaganja stranka i njihovi odgovori na pitanja koja je im je usmeno postavio Opći sud.
19 Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
– u cijelosti ili djelomično poništi pobijanu odluku;
– ako Opći sud zaključi da pobijana odluka obuhvaća odobrenje za pristup na temelju Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.), poništi odluku koja sadržava takvo odobrenje;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
20 Na raspravi tužitelji su u odgovoru na pitanje Općeg suda naveli da odustaju od drugog dijela svojega zahtjeva, što je i zabilježeno u zapisniku s rasprave.
21 Komisija i intervenijent od Općeg suda zahtijevaju da:
– odbije tužbu u cijelosti;
– naloži tužiteljima snošenje troškova.
Pravo
Dopuštenost
22 Komisija u bitnome tvrdi da s obzirom na to da valja smatrati da njezino pismo tužiteljima od 28. studenoga 2011. sadržava formalnu odluku o objavi detaljnije verzije Odluke VPP koja nije klasificirana oznakom tajnosti, navedeni tužitelji nepravodobno osporavaju zakonitost te odluke u okviru ove tužbe jer nisu zahtijevali njezino poništenje u roku utvrđenom člankom 263. drugim podstavkom UFEU‑a.
23 S tim u vezi, valja istaknuti da je, iako je doduše točno da je Komisija u svojem dopisu od 28. studenoga 2011. obavijestila tužitelje da je „nedavno odlučila“ objaviti novu verziju Odluke VPP koja je detaljnija od one dostupne na internetskoj stranici GU‑a za tržišno natjecanje od 2007., cilj tog postupanja bio omogućiti tužiteljima da zahtijevaju da se u toj objavi ispuste moguće poslovne tajne koje se odnose na njih ili druge povjerljive informacije u skladu s objašnjenjima navedenima u Prilogu III. navedenom dopisu. Taj dopis stoga nije sadržavao konačno stajalište Komisije o pitanjima povjerljivosti koja su središnja pitanja ovoga spora.
24 To, nadalje, objašnjava činjenicu da se Komisija u dopisu koji je uputila tužiteljima 15. ožujka 2012. nije pozvala na konačnost odluke o objavi navodno sadržane u njezinu dopisu od 28. studenoga 2011., nego je pozvala tužitelje da se obrate službeniku za usmene rasprave ako žele osporavati to što je GU za tržišno natjecanje odbio većinu njihovih zahtjeva za povjerljivo postupanje.
25 K tomu, valja istaknuti da je nakon donošenja pobijane odluke Komisija u odgovoru na zahtjev tužiteljâ njihovom pravnom savjetniku poslala elektroničku poštu iz koje proizlazi da je navedena odluka bila jedina odluka koja je donesena u odnosu njih s tim u vezi i da ona odražava njezino konačno stajalište.
26 Iz gore navedenoga proizlazi da je tužba dopuštena.
Meritum
27 U prilog svojem zahtjevu za poništenje pobijane odluke tužitelji ističu tri tužbena razloga. Prvi se temelji na povredi obveze obrazlaganja i prava tužiteljâ na dobru upravu, drugi na povredi obveze povjerljivosti koja proizlazi iz članka 339. UFEU‑a i članka 28. stavka 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.), a treći na povredi legitimnih očekivanja tužitelja, načela pravne sigurnosti kao i načela dobre uprave.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nedostatnosti obrazloženja i na povredi prava na dobru upravu
28 Tužitelji tvrde da pobijana odluka nije dostatno obrazložena i da krši članak 296. UFEU‑a kao i pravo na dobru upravu zajamčeno člankom 41. stavkom 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Oni u tom pogledu prije svega ističu da na temelju pobijane odluke ne mogu shvatiti razloge koji opravdavaju odbijanje argumenata koji se temelje na legitimnim očekivanjima i koje su oni iznijeli u prilog svojim zahtjevima za povjerljivo postupanje. Potom tužitelji tvrde da pobijana odluka ne sadržava odgovor na njihov argument, prema kojem objava koju je Komisija namjeravala provesti odstupa od njezine prethodne upravne prakse. Naposljetku, oni ističu da je potrebna razina obrazloženja u tom slučaju visoka jer pobijana odluka odstupa od pristupa koji je Komisija usvojila 2007. i koji se sastojao od objave verzije Odluke VPP koja nije klasificirana oznakom tajnosti, a koja ne sadržava informacije u odnosu na koje su tužitelji zatražili povjerljivo postupanje.
29 Komisija smatra da je pobijana odluka, s obzirom na njezin kontekst, dostatno obrazložena.
30 Na temelju ustaljene sudske prakse, svrha je obveze obrazlaganja pojedinačne odluke to da omogući sucu Unije da izvrši svoju kontrolu zakonitosti odluke i da pruži zainteresiranoj osobi dovoljno podataka za zaključak o tome je li odluka osnovana ili eventualno sadržava nedostatak zbog kojeg bi bilo moguće osporavati njezinu valjanost, s time da doseg te obveze ovisi o naravi predmetnog akta i o okolnostima u kojima je donesen (presuda Suda od 9. studenoga 1983., Nederlandsche Banden‑Industrie‑Michelin/Komisija, 322/81, Zb., str. 3461., t. 14.; presuda Općeg suda od 11. prosinca 1996., Van Megen Sports/Komisija, T‑499/95, Zb., str. II‑1799., t. 51.).
31 Stoga, iako je na temelju članka 296. UFEU‑a Komisija dužna navesti činjenične i pravne elemente o kojima ovisi pravno opravdanje njezine odluke i razmatranja koja su je navela da ju donese, ne zahtijeva se da se u obrazloženju podrobno navedu svi relevantni činjenični i pravni elementi jer se pitanje ispunjava li obrazloženje akta zahtjeve te odredbe treba ocjenjivati ne samo s obzirom na njezin tekst nego i njezin kontekst te ukupnost pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje (vidjeti presudu Suda od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, Zb., str. I‑1719., t. 63. i navedenu sudsku praksu te presudu Općeg suda od 26. listopada 2012., CF Sharp Shipping Agencies/Vijeće, T‑53/12, t. 37.). Konkretnije, akt koji osobi nanosi štetu u dovoljnoj je mjeri obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom zainteresiranoj osobi, što joj omogućuje da razumije opseg mjere koja se na nju odnosi (presuda Općeg suda od 15. travnja 2011., Češka Republika/Komisija, T‑465/08, Zb., str. II‑1941, t. 163.).
32 Ta obveza obrazlaganja sadržana je u članku 8. stavku 2. Odluke o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave u vezi sa stavkom 3. te odredbe kad je riječ o odlukama koje službenik za usmene rasprave mora donijeti u odnosu na zahtjeve za povjerljivo postupanje s određenim informacijama u okviru postupaka primjene pravila tržišnog natjecanja.
33 U ovom slučaju iz pisama tužiteljâ od 8. prosinca 2011. i 9. siječnja 2012. upućenih GU‑u za tržišno natjecanje i iz pisma koje su oni uputili službeniku za usmene rasprave 10. travnja 2012. proizlazi da su oni tijekom upravnog postupka tvrdili da bi njihova legitimna očekivanja bila povrijeđena objavom verzije Odluke VPP koja sadržava informacije koje su dobrovoljno dostavili kako bi se mogli pozvati na Obavijest o suradnji iz 2002. Iz tih istih pisama, nadalje, proizlazi da su tužitelji isticali da bi Komisija takvom objavom odstupila od prethodne upravne prakse koja se sastojala u tome da se trećim osobama ne otkriju informacije koje su joj dostavili poduzetnici u okviru pokajničkog programa.
34 Glede toga valja istaknuti da, iako službenik za usmene rasprave nije dao poseban odgovor glede osnovanosti svakog od tih argumenata, to nije učinio, kao što u bitnome proizlazi iz presude Općeg suda donesene istoga dana, Evonik Degussa/Komisija (T‑341/12, t. 42. do 44. i 58.), kako ne bi prekoračio granice opisa posla koji mu je predsjednik Komisije povjerio na temelju članka 8. Odluke o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave.
35 Međutim, pobijana odluka je donesena na temelju upravnog postupka tijekom kojeg je Komisija morala odgovoriti na načelne prigovore protiv namjeravane objave, koje su istaknuli tužitelji i koji ne ulaze u nadležnost službenika za usmene rasprave.
36 U tim okolnostima i kako bi se tužiteljima zajamčila djelotvorna sudska zaštita, valja razmotriti pobijanu odluku u kontekstu koji je doveo do njezina donošenja i stoga zaključiti da navedena odluka implicitno, ali nužno uključuje Komisijina stajališta glede namjeravane objave koja su izražena putem GU‑a za tržišno natjecanje u dijelu u kojem se odnose na aspekte koji nisu obuhvaćeni opisom posla službenika za usmene rasprave.
37 Međutim, pobijana odluka, razmatrana na taj način, omogućava tužiteljima da razumiju činjenična i pravna pitanja o kojima ovisi njezino pravno opravdanje.
38 Stoga je, kao prvo, Komisija u pismu koji je uputila tužiteljima 28. studenoga 2011. svoju namjeru da objavi detaljniju verziju Odluke VPP koja nije klasificirana oznakom tajnosti obrazložila ciljem transparentnosti. Nadalje, u pismu upućenom tužiteljima 20. prosinca 2011. Komisija je u biti pojasnila da se namjeravana objava mora poimati s obzirom na zahtjev za pristup povjerljivoj verziji Odluke VPP, podnesen na temelju Uredbe br. 1049/2001.
39 Kao drugo, iako je doduše točno da je službenik za usmene rasprave izjavio da nije nadležan za ispitivanje moguće povrede legitimnih očekivanja tužitelja jer bi takvim ispitivanjem prekoračio granice opisa posla koji se temelji na članku 8. Odluke o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave, Komisija je u pismu koje je tužiteljima uputio njezin GU za tržišno natjecanje 15. ožujka 2012. ipak izričito odgovorila na njihov argument prema kojem bi sporna objava povrijedila njihova legitimna očekivanja.
40 Naime, iz navedenog pisma u bitnome proizlazi da je Komisija u okviru analize načelnih prigovora protiv sporne objave zaključila da je njezina zadaća da, među ostalim, zaštitu ciljeva svojih istraga, koja je obuhvaćena izuzećem od načela transparentnosti predviđenim u članku 4. stavku 2. trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001, uravnoteži s pravnim interesima stranaka. Komisija je, osim toga, navela da dokument nije zaštićen na temelju puke činjenice da je dostavljen u okviru zahtjeva za primjenu pokajničkog programa te da namjeravana objava ne šteti ciljevima njezine istrage. Ona je, usto, istaknula da u ovom slučaju valja voditi računa o članku 4. stavku 7. Uredbe br. 1049/2001 na temelju kojeg se izuzeća od prava na pristup dokumentima iz prva tri stavka tog članka primjenjuju samo za razdoblje tijekom kojega je tamo predviđena zaštita opravdana na temelju sadržaja dokumenta. Komisija je iz toga zaključila da sporna objava nije povrijedila legitimna očekivanja tužitelja.
41 Kao treće, u pobijanoj odluci navedeno je više elemenata u potporu odbijanju zahtjevâ za povjerljivo postupanje koje su tužitelji podnijeli. Službenik za usmene rasprave je u njoj uvodno istaknuo da upućivanja na dokumente sadržane u upravnom spisu sama po sebi ne predstavljaju poslovne tajne ili druge povjerljive informacije. Odbijanje zahtjeva za povjerljivo postupanje je zatim opravdao, kao prvo, širokom marginom prosudbe kojom Komisija raspolaže kod objave više od samih bitnih elemenata iz sadržaja svojih odluka koje donosi na temelju članka 23. Uredbe br. 1/2003, kao drugo, okolnošću da tužitelji nisu dokazali da im objava informacija koje su dostavili Komisiji na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002. može uzrokovati ozbiljnu štetu i, kao treće, činjenicom da, čak i ako se dokaže rizik od takve štete, iz sudske prakse proizlazi da interes tužiteljâ da pojedinosti njihova sudjelovanja u povredi ne budu poznate javnosti ne zaslužuje zaštitu.
42 Na temelju zaključaka navedenih u prethodnoj točki također valja odbiti argument tužiteljâ prema kojem u pobijanoj odluci nije navedeno ono što u ovom slučaju opravdava odstupanje od Komisijine prethodne upravne prakse. Naime, ako se dokaže prethodna upravna praksa na koju tužitelji upućuju, pobijana odluka, razmatrana u kontekstu njezina donošenja, sadržava dovoljno elemenata koji tužiteljima omogućuju da razumiju razloge zbog kojih je Komisija u ovom slučaju odlučila odstupiti od nje.
43 Naposljetku, argument tužiteljâ, prema kojem je u ovom slučaju potrebna viša razina obrazloženja od uobičajene zato što pobijana odluka dopušta objavu informacija koje je Komisija prethodno smatrala povjerljivima, valja odbiti kao bespredmetan. Naime, čak i da je takvo pojačanje obveze obrazlaganja opravdano, valjalo bi smatrati da su, vodeći računa kako o prirodi argumenata koje su tužitelji podnijeli službeniku za usmene rasprave u svojem pismu od 10. travnja 2012. tako i o kontekstu u kojem je pobijana odluka donesena i koji je poznat tužiteljima, u navedenoj odluci dovoljno jasno i podrobno navedeni razlozi zbog kojih je u ovom slučaju odlučeno da se sporne informacije više ne smatraju povjerljivima.
44 Stoga se ne mogu prihvatiti tvrdnje tužiteljâ o tome da pobijana odluka nije dostatno obrazložena. Budući da tužitelji uostalom nisu naveli po čemu bi se njihov prigovor o kršenju prava na dobru upravu razlikovao od njihove argumentacije o nedostatnosti obrazloženja pobijane odluke, ni taj prigovor nije osnovan. Iz toga proizlazi da prvi tužbeni razlog valja odbiti.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na obvezi povjerljivosti iz članka 339. UFEU‑a i članka 28. stavka 2. Uredbe br. 1/2003
45 Tužitelji smatraju da je pobijanom odlukom povrijeđena obveza povjerljivosti koju Komisija ima na temelju članka 339. UFEU‑a i članka 28. stavka 2. Uredbe br. 1/2003. Iz sudske prakse bi naime proizlazilo da bi informacije koje su poduzetnici dobrovoljno dostavili Komisiji trebale biti zaštićene od otkrivanja. Informacije u odnosu na koje su tužitelji u ovom slučaju zatražili povjerljivo postupanje oni su dobrovoljno dostavili Komisiji kako bi se mogli pozvati na Obavijest o suradnji iz 2002.
46 Usto, tužitelji se u tom pogledu pozivaju na članak 30. Uredbe br. 1/2003 na temelju kojeg Komisija kod objave svojih odluka mora uzeti u obzir pravni interes poduzetnika glede zaštite povjerljivosti podataka koji se smatraju poslovnom tajnom kao i na članak 16. stavak 1. Uredbe Komisije (EZ) br. 773/2004 od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka 81. i 82. [UEZ‑a] (SL L 123, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 298.), na temelju kojeg se poslovne tajne ili ostale povjerljive informacije ne dostavljaju niti se omogućava uvid u njih.
47 Tužitelji također ističu da su informacije koje su dostavili na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002. obuhvaćene profesionalnom tajnom.
48 Tako je u navedenoj obavijesti, a osobito u njezinim točkama 29., 32. i 33., predviđeno povjerljivo postupanje s informacijama sadržanima u zahtjevima za primjenu pokajničkog programa. Zaštita dodijeljena tim informacijama potvrđena je točkom 6. Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2006., C 298, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.; u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji iz 2006.). Štoviše, treba voditi računa o činjenici da su te informacije službeno dostavljene Komisiji, da su poznate samo ograničenom broju osoba i da bi njihova objava nanijela ozbiljnu štetu tužiteljima zato što bi ih u okviru tužbe za naknadu štete podnesene protiv njih stavila u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na druge adresate Odluke VPP koji nisu surađivali s Komisijom. Zbog tih razloga, za razliku od poslovno povjerljivih informacija u užem smislu tog pojma, na povjerljivost tih informacija ne može utjecati protek vremena. Osim toga, interes tužitelja da se navedene informacije ne otkriju zaslužuje zaštitu zato što povjerljivo postupanje s navedenim informacijama predstavlja bitan uvjet za dobro funkcioniranje Komisijinog pokajničkog programa te stoga djelotvornosti prava Unije u području zabranjenih sporazuma.
49 U tom kontekstu tužitelji osporavaju Komisijin pristup koji se sastoji od toga da pruža zaštitu samo onim dokumentima dostavljenima u okviru zahtjeva za primjenu pokajničkog programa ili izjavama koje je dao podnositelj zahtjeva za primjenu pokajničkog programa, uz iznimku informacija koje ti dokumenti i izjave sadržavaju. Oni smatraju da se tim pristupom krši temeljno pravo na zaštitu profesionalne tajne zajamčeno člankom 339. UFEU‑a. Na raspravi tužitelji su dodali da bi Komisijina namjeravana objava detaljnije verzije koja nije klasificirana oznakom tajnosti zaobišla izuzeća od prava na pristup dokumentima institucija predviđenih Uredbom br. 1049/2001 isto kao i posebnih pravila o uvidu u istražni spis u području zabranjenih sporazuma predviđenih Uredbom br. 1/2003.
50 Naposljetku, tužitelji smatraju da objava verzije Odluke VPP koja nije klasificirana oznakom tajnosti u 2007. već odgovara cilju obavještavanja opće javnosti o razlozima na kojima počiva navedena odluka. Objavom potpunije verzije Odluke VPP koja nije klasificirana oznakom tajnosti Komisija zapravo nastoji učiniti jednostavnijom tužbu za naknadu štete koju je intervenijent podnio pred Landgerichtom Dortmund (Regionalni sud u Dortmundu, Njemačka). Pobijana odluka u tom pogledu odražava općenitiju promjenu Komisijine politike objave u vezi s pitanjima zabranjenih sporazuma, kojom se nastoji pomoći tužiteljima koji su podnijeli tužbe za naknadu štete protiv sudionika u toj vrsti povrede prava tržišnog natjecanja. Budući da nije bilo reforme primjenjivog pravnog okvira, odluka o objavi detaljnije verzije Odluke VPP koja nije klasificirana oznakom tajnosti nije opravdana. Naime, člankom 28. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003 zabranjeno je korištenje informacija prikupljenih u okviru istrage i to svrhu koja je različita od svrhe istrage, čime su interesi poduzetnika obuhvaćenih istragama Komisije zaštićeni od toga da se takve informacije koriste u okviru građanskih tužbi. Tužitelji su na raspravi još u bitnome dodali da je u svakom slučaju interes osoba, koje su eventualno oštećene zabranjenim sporazumom, da dobiju podrobne informacije o njegovu razvoju dovoljno zaštićen mogućnošću kojom raspolažu nacionalni sudovi da od Komisije zatraže dostavu takvih podataka.
51 Komisija i intervenijent osporavaju tu argumentaciju.
52 U tom pogledu Opći sud uvodno ističe da se argumenti u vezi s povredom legitimnih očekivanja koja su tužitelji navodno stekli na temelju obavijesti o suradnji iz 2002. i 2006. kao i prethodne prakse Komisije, što je istaknuto u potporu drugom tužbenom razlogu, u bitnome preklapaju s dijelom argumentacije iznesene u potporu trećem tužbenom razlogu. Ti su argumenti stoga ispitani u okviru trećeg tužbenog razloga.
53 Valja podsjetiti da, u skladu s člankom 339. UFEU‑a, članovi institucija Unije, članovi odbora te dužnosnici i ostali službenici Unije ne smiju, čak ni nakon prestanka svoje dužnosti, otkrivati one podatke koji su obuhvaćeni obvezom čuvanja profesionalne tajne, a osobito podatke o poduzećima, njihovim poslovnim odnosima ili troškovima.
54 U skladu s člankom 28. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003 informacije koje je Komisija prikupila tijekom istraga koje vodi na temelju navedene uredbe i u skladu s njezinim člancima 17. do 22. smiju se koristiti samo u svrhu zbog koje su prikupljene, ne dovodeći u pitanje članke 12. i 15. iste uredbe. Članak 28. stavak 2. Uredbe br. 1/2003, koji dopunjuje pravilo ponašanja utvrđeno u članku 339. UFEU‑a na području primjene navedene uredbe, pojašnjava, među ostalim, da ne dovodeći u pitanje suradnju između Komisije i tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje i mogućnost danu adresatima obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama da izvrše uvid u spis istrage, Komisija, navedena tijela, njihove službene osobe, zaposlenici i ostale osobe koje rade pod nadzorom navedenih tijela kao i službene osobe i zaposlenici drugih tijela država članica ne smiju otkriti informacije koje su pribavili ili razmijenili u skladu s navedenom uredbom te onom koja uređuje obvezu čuvanja poslovne tajne.
55 Osim toga, na temelju članka 30. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 Komisija objavljuje odluke kojima izriče novčane kazne poduzetnicima ili udruženjima poduzetnika koje smatra odgovornim za povredu prava Unije u području zabranjenih sporazuma. U skladu s člankom 30. stavkom 2. te uredbe objave će sadržavati imena stranaka u postupku, bitne elemente iz sadržaja odluke te kazne ako su izrečene, pri čemu se uzima u obzir pravni interes poduzetnika glede zaštite povjerljivosti podataka koji se smatraju poslovnom tajnom.
56 Članak 16. stavak 1. Uredbe br. 773/2004, s druge strane, u bitnome predviđa da Komisija ne dostavlja informacije uključujući dokumente sadržane u istražnom spisu niti omogućuje uvid u njih ako oni sadržavaju poslovne tajne ili ostale povjerljive informacije bilo koje osobe.
57 Naposljetku, člankom 8. stavcima 1. do 3. Odluke o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave određeno je kako slijedi:
„1. Ako Komisija namjerava objaviti informacije koje mogu predstavljati poslovnu tajnu, odnosno druge povjerljive informacije o nekom poduzetniku ili osobi, potonji primaju pismenu obavijest [GU‑a za tržišno natjecanje] o toj namjeri i razlozima. Određuje se vremenski rok unutar kojega predmetni poduzetnik ili osoba mogu podnijeti pisana očitovanja.
2. Ako se predmetni poduzetnik ili osoba protivi objavi informacija, pitanje može uputiti službeniku za usmene rasprave. Ako službenik za usmene rasprave ustanovi da informacije mogu biti objavljene jer ne predstavljaju poslovnu tajnu ili povjerljivu informaciju, odnosno zato što prevladava argument za njihovu objavu, taj se nalaz navodi u obrazloženoj odluci koja se dostavlja predmetnom poduzetniku odnosno osobi. U odluci se navodi datum nakon kojega će informacije biti objavljene. Taj datum nije raniji od jednog tjedna nakon datuma dostave.
3. Stavci 1. i 2. se mutatis mutandi primjenjuju na objavu informacija objavom u Službenom listu Europske unije.“
58 U ovom slučaju tužitelji ne osporavaju da su sudjelovali u zabranjenom sporazumu povodom kojeg je donesena Odluka VPP. Međutim, oni tvrde da povjerljivost spornih informacija proistječe samo iz činjenice da su one dobrovoljno dostavljene Komisiji u okviru pokajničkog programa i da namjeravana objava može ugroziti zaštitu ciljeva Komisijine istrage.
59 Budući da područje informacija zaštićenih profesionalnom tajnom nadilazi poslovne tajne poduzetnika (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 7. studenoga 1985., Adams/Komisija, 145/83, Zb., str. 3539., t. 34. i presudu Općeg suda od 30. svibnja 2006., Bank Austria Creditanstalt/Komisija, T‑198/03, Zb. str. II‑1429., t. 29.), valja, ne utječući na analizu osnovanosti trećeg tužbenog razloga, odrediti moraju li se, kao što tužitelji tvrde, informacije zaštititi na toj osnovi samo zato što ih je poduzetnik dobrovoljno dostavio Komisiji kako bi mogao biti obuhvaćen pokajničkim programom.
60 U skladu s člankom 1. prvim stavkom UEU‑a, odluke se u Uniji donose na što otvoreniji način. Članak 15. UFEU‑a odražava to načelo jamčeći pod određenim uvjetima pravo građana na pristup dokumentima institucija. U skladu s tim načelom i s obzirom na to da ne postoje odredbe kojima se objava izričito nalaže ili zabranjuje, ovlast institucija da objave akte koje donose pravilo je od kojeg postoje izuzeća ako se pravo Unije, osobito putem odredbi kojima se jamči poštovanje profesionalne tajne, protivi otkrivanju tih akata ili informacija koje oni sadržavaju (vidjeti po analogiji presudu Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 59. supra, t. 69.).
61 Ni u članku 339. UFEU‑a ni u članku 28. Uredbe br. 1/2003 izričito se ne navodi koje su informacije, osim poslovnih tajni, obuhvaćene obvezom čuvanja profesionalne tajne. Međutim, iz članka 28. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 ne može se zaključiti da je to slučaj sa svim informacijama pribavljenim na temelju navedene uredbe, uz iznimku onih čija je objava obvezna na temelju njezina članka 30. Naime, poput članka 339. UFEU‑a, članak 28. Uredbe br. 1/2003, kojim se dopunjuje i provodi ta odredba primarnog prava na području pravila tržišnog natjecanja koja se primjenjuju na poduzetnike, također se protivi samo otkrivanju informacija koje su obuhvaćene obvezom čuvanja profesionalne tajne (vidjeti po analogiji presudu Creditanstalt/Komisija, točka 59. supra, t. 70.).
62 Usto, točno je da je prema točki 75. presude Bank Austria/Komisija, navedenoj u točki 59. ove presude, i točki 64. presude od 12. listopada 2007., Pergan Hilfsstoffe für industrielle Prozesse/Komisija, T‑474/04, Zb., str. II‑4225., s obzirom na to da je povjerljivost određenih informacija zaštićena izuzećem od prava na pristup dokumentima predviđenim u članku 4. Uredbe br. 1049/2001, takva zaštita relevantna radi ocjene je li Komisija poštovala zabranu iz članka 28. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 da otkrije informacije koje su po svojoj naravi obuhvaćene obvezom čuvanja poslovne tajne.
63 Međutim, nakon objave tih presuda, Sud je protumačio članak 4. Uredbe br. 1049/2001 na način da je institucijama dopušteno odluke s tim u vezi temeljiti na općim pretpostavkama koje se primjenjuju na određene kategorije dokumenata, s obzirom na to da se razmatranja slične vrste općenito mogu primjenjivati na zahtjeve za otkrivanje dokumenata iste naravi. To je tumačenje nužno kad propis kojim je postupak uređen također predviđa stroga pravila u svezi s postupanjem s podacima dobivenima ili utvrđenima u okviru takvog postupka (presuda Suda od 28. lipnja 2012., Komisija/Éditions Odile Jacob, C‑404/10 P, t. 108., 116. i 118.). To je upravo slučaj s člankom 27. stavkom 2. i člankom 28. Uredbe br. 1/2003 te člancima 6., 8., 15. i 16. Uredbe br. 773/2004, kojima je usko uređeno korištenje dokumenata koji se nalaze u spisu u vezi s postupkom primjene članka 101. UFEU‑a (presuda Suda od 27. veljače 2014., Komisija/EnBW Energie Baden‑Württemberg, C‑365/12 P, t. 86.). U tim bi okolnostima tumačenje članka 4. Uredbe br. 1049/2001 na način da se Komisiji zabranjuje objava svake informacije kojoj ona ima pravo uskratiti pristup na temelju ove potonje odredbe i pozivajući se na opću pretpostavku učinilo članak 30. Uredbe br. 1/2003 bespredmetnim. Naime, učinak takvog tumačenja bio bi lišavanje Komisije mogućnosti da objavi čak i bitne elemente iz sadržaja svoje odluke jer bi se time nužno razotkrili elementi istražnog spisa. S druge strane, njegov učinak bio bi također prebacivanje tereta dokazivanja, koji kod povjerljivog postupanja leži na podnositelju zahtjeva za takvo postupanje, jer bi njemu bilo dovoljno da se osloni na opću pretpostavku koju institucije mogu isticati u gore opisanim okolnostima te zapravo obvezivanje Komisije da dokaže da se sporne informacije mogu uvrstiti u objavljenu verziju njezine odluke.
64 Suprotno onomu što u bitnome smatraju tužitelji, otkrivanje informacija o povredi prava tržišnog natjecanja Unije putem objave odluke kojom se kažnjava navedena povreda na temelju članka 30. Uredbe br. 1/2003 ne može se u načelu miješati s pristupom trećih osoba dokumentima koji se nalaze u istražnom spisu Komisije u vezi s takvom povredom. Stoga, da su u ovom predmetu morale biti objavljene informacije u vezi s činjenicama koje predstavljaju povredu, a koje se nisu nalazile u verziji Odluke VPP koja nije klasificirana oznakom tajnosti objavljene 2007., treće osobe ne bi bile obaviještene o zahtjevima za primjenu pokajničkog programa koje su tužitelji podnijeli Komisiji, o zapisniku u kojem su zabilježene usmene izjave tužitelja dâne na temelju pokajničkog programa, odnosno o dokumentima koje su potonji dostavili Komisiji tijekom istrage.
65 S obzirom na ta načela valja ispitati tri kumulativna uvjeta koji moraju biti ispunjeni kako bi informacije po svojoj prirodi bile obuhvaćene profesionalnom tajnom i tako bile zaštićene od otkrivanja javnosti, to jest, kao prvo, da su te informacije poznate samo ograničenom broju osoba, kao drugo, da se njihovim otkrivanjem može uzrokovati ozbiljna šteta osobi koja ih je dostavila ili trećim osobama i naposljetku, kao treće, da interesi koji se mogu povrijediti otkrivanjem takvih informacija objektivno zaslužuju zaštitu (presuda Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 59. supra, t. 71. i presuda Pergan Hilfsstoffe für industrielle Prozesse/Komisija, točka 62. supra, t. 65.).
66 Komisija tvrdi da prvi uvjet nije ispunjen u ovom slučaju jer se informacije koje su joj tužitelji dostavili tijekom istrage nalaze u spisu kojem su drugi adresati Odluke VPP imali pristup.
67 Tu argumentaciju valja odbiti. Naime, u tom pogledu zaštitu koju je nužno pružiti informacijama obuhvaćenima poslovnom tajnom u odnosu na osobe, poduzetnike ili udruženja poduzetnika koji imaju pravo na saslušanje u okviru postupka primjene pravila tržišnog natjecanja valja razlikovati od zaštite koju valja pružiti takvim informacijama u odnosu na javnost općenito (presuda Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 59. supra, t. 29.; vidjeti također po analogiji rješenje potpredsjednika Suda od 10. rujna 2013., Komisija/Pilkington Group, C‑278/13 P(R), t. 56. i 57.).
68 Tako je obveza dužnosnika i drugih službenika institucija da ne otkriju informacije u njihovom posjedu koje su obuhvaćene poslovnom tajnom, koja je sadržana u članku 339. UFEU‑a te je u vezi s pravilima tržišnog natjecanja koja se primjenjuju na poduzetnika provedena člankom 28. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003, ublažena u pogledu osoba kojima se člankom 27. stavkom 2. navedene uredbe daje pravo na saslušanje. Komisija može takvim osobama dostaviti određene informacije obuhvaćene profesionalnom tajnom ako je ta dostava potrebna radi pravilnog odvijanja istrage. U tim okolnostima valja ipak zaključiti da su te informacije poznate samo ograničenom broju osoba.
69 Iz toga proizlazi da se pravilom predviđenim u članku 27. stavku 2. Uredbe br. 1/2003, kojim je utvrđeno pravo stranaka na koje se istraga Komisije odnosi da izvrše uvid u upravni spis, ne dovodi u pitanje zaštita od otkrivanja općoj javnosti informacija koje je Komisija dostavila tijekom istrage i koje su obuhvaćene profesionalnom tajnom.
70 U pogledu drugog uvjeta tužitelji smatraju da bi im otkrivanje informacija koje su dostavili Komisiji u okviru pokajničkog programa nanijelo ozbiljnu štetu jer bi u okviru tužbe za naknadu štete podnesene protiv njih bili stavljeni u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na druge adresate Odluke VPP koji nisu surađivali s Komisijom. Osim toga, oni smatraju da bi takvo otkrivanje moglo također nanijeti štetu javnom interesu jer ono može poduzetnike u budućnosti odvratiti od prijavljivanja povreda članka 81. UEZ‑a.
71 Komisija se protivi tom stajalištu ističući da otkrivanje spornih informacija ne može tužiteljima uzrokovati ozbiljnu štetu zato što njihov navodno slabiji položaj u okviru građanskih tužbi može biti samo posljedica njihova sudjelovanja u povredi prava tržišnog natjecanja Unije.
72 Međutim, treba utvrditi da se taj prigovor Komisije odnosi isključivo na legitimnost interesa tužitelja da se zaštiti povjerljivost spornih informacija, što je ključno za treći uvjet ispitan u točkama 79. do 89. ove presude, a ne odnosi se na ozbiljnost štete, objektivno ocjenjene, koju bi tužitelji mogli pretrpjeti kad bi javnost bila upoznata s njima.
73 U tom pogledu je nesporno da se sporne informacije, čija objava ovisi o ishodu spora, u bitnome sastoje od opisa elemenata koji predstavljaju povredu članka 81. UEZ‑a koju je Komisija sankcionirala u Odluci VPP.
74 Stoga, iako Komisija nije doduše posebno obrazložila pobijanu odluku u odnosu na cilj pojednostavljivanja tužbi za naknadu štete pred nacionalnim sudovima, iz spisa ipak proizlazi da bi, prima facie, Komisijina namjeravana objava potpunije verzije Odluke VPP koja nije klasificirana oznakom tajnosti, a osobito dijela navedene odluke u vezi s opisom funkcioniranja zabranjenog sporazuma, omogućila intervenijentu, koji predstavlja interese poduzetnika u odnosu na koje se smatra da su oštećeni povredom prava tržišnog natjecanja koja je u toj odluci utvrđena, da lakše utvrdi građanskopravnu odgovornost tužitelja kao i drugih poduzetnika koji su sudjelovali u toj povredi i, prema potrebi, njezin opseg u okviru tužbe za naknadu štetu koju je podnio pred Landgerichtom Dortmund.
75 Naime, u navedenoj verziji se detaljnije navode tajni kontakti ili protutržišni sporazumi u kojima su tužitelji sudjelovali, pri čemu se osobito navode nazivi proizvoda na koje se odnose navedeni kontakti ili sporazumi, podaci o prometu koji se odnose na primjenjivane cijene kao i ciljevi koje su tužitelji nastojali ostvariti u vezi s cijenama i raspodjele tržišnih udjela. Takvim informacijama fizičke ili pravne osobe, kao što su poduzetnici čije interese intervenijent zastupa, koje smatraju da su oštećene povredom članka 81. UEZ‑a sankcioniranom Odlukom VPP, lakše dokazuju štetu koja im je nastala i uzročnu vezu između navedene povrede i navodne štete.
76 Nadalje valja istaknuti da je, osim objašnjenja koja je u tom pogledu intervenijent naveo u svojem intervencijskom podnesku i na raspravi, Komisija u svojim podnescima istaknula da bi namjeravana objava nove verzije koja nije klasificirana oznakom tajnosti potaknula provedbu zabrane sadržane u članku 81. UEZ‑a u privatnoj sferi.
77 Stoga valja smatrati utvrđenim da bi otkrivanje informacija u odnosu na koje su tužitelji zatražili povjerljivo postupanje njima nanijelo ozbiljnu štetu a da pritom u ovom dijelu razmatranja nije potrebno izjasniti se o pitanju stavlja li se objavom spornih informacija tužitelje, kao to što oni navode, u nepovoljan položaj u okviru tužbi za naknadu štete u odnosu na druge poduzetnike koji su sudjelovali u povredi sankcioniranoj Odlukom VPP, ali nisu bili voljni surađivati.
78 Stoga je drugi uvjet naveden u točki 65. ove presude ispunjen u ovom slučaju.
79 Naposljetku, u pogledu trećeg uvjeta valja podsjetiti da on podrazumijeva da je za ocjenu povjerljivosti informacije potrebno uravnotežiti pravne interese koji se protive njezinu otkrivanju s općim interesom da se djelatnosti institucija odvijaju na što otvoreniji način (presude Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 59. supra, t. 71. i Pergan Hilfsstoffe für industrielle Prozesse/Komisija, točka 62. supra, t. 65.).
80 Što se u tom pogledu najprije tiče argumenta tužiteljâ prema kojemu bi namjeravana objava njih izložila povećanom riziku utvrđivanja njihove odgovornosti u okviru građanskih tužbi podnesenih protiv njih, osobito od strane intervenijenta, zbog njihova sudjelovanja u povredi sankcioniranoj Odlukom VPP, valja odmah istaknuti da interes poduzetnika kojemu je Komisija izrekla novčanu kaznu zbog povrede prava tržišnog natjecanja glede toga da se pojedinosti protupravnog ponašanja koje mu se predbacuje ne otkriju javnosti, u načelu ne zaslužuje nikakvu posebnu zaštitu, vodeći računa o interesu javnosti da se što više upozna s razlozima svake Komisijine radnje, interesu gospodarskih subjekata da znaju koja ih ponašanja mogu izložiti kaznama i interesu osoba oštećenih povredom da saznaju njezine pojedinosti kako bi mogle, prema potrebi, isticati svoja prava protiv sankcioniranih poduzetnika i vodeći računa o mogućnosti kojom raspolaže taj poduzetnik zahtijevati sudski nadzor takve odluke (presuda Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 59. supra, t. 78., i presuda Pergan Hilfsstoffe für industrielle Prozesse/Komisija, točka 62. supra, t. 72.; vidjeti po analogiji presudu Suda EFTA‑e od 21. prosinca 2012., DB Schenker/EFTA Surveillance Authority, E-14/11, Report of the EFTA Court, str. 1178., t. 189.).
81 Iz toga proizlazi da se tužitelji ne mogu legitimno protiviti Komisijinoj objavi informacija kojima se podrobno razotkriva njihovo sudjelovanje u povredi sankcioniranoj Odlukom VPP jer bi ih takva odluka izložila povećanom riziku snošenja posljedica građanskopravne odgovornosti za njihovo sudjelovanje u navedenoj povredi.
82 Međutim, neovisno o trećem tužbenom razlogu, tužitelji u biti smatraju da pobijana odluka, time što odvraća poduzetnike od prijavljivanja povrede prava tržišnog natjecanja Unije za koje saznaju i suradnje s Komisijom kako bi mogli biti obuhvaćeni pokajničkim programom, narušava djelotvornost politike borbe protiv povreda prava Unije u području zabranjenih sporazuma. Taj interes zaslužuje zaštitu zato što pokajnički program ima značajan učinak na opću djelotvornost prava Unije u području zabranjenih sporazuma. Tužitelji s tim u vezi dodaju da bi ih takva objava, zato što sadržava informacije koje ih se tiču više od drugih poduzetnika koji nisu zatražili da budu obuhvaćeni pokajničkim programom, stavila u neproporcionalno nepovoljan položaj u postupcima pred nacionalnim sudovima, što bi ugrozilo djelotvornost pokajničkog programa.
83 U tom pogledu valja, s jedne strane, istaknuti da bi na djelotvornost pokajničkih programa mogla utjecati dostava dokumenata u vezi s pokajničkim postupkom osobama koje žele podnijeti tužbu za naknadu štete, čak i ako nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje ili Komisija podnositelja zahtjeva za primjenu pokajničkog programa u cijelosti ili djelomično oslobode kazne koju su mogli izreći (vidjeti po analogiji presudu Suda od 14. lipnja 2011., Pfleiderer, C‑360/09, Zb., str. I‑5161., t. 26.). Naime, osoba uključena u povredu prava tržišnog natjecanja i suočena s mogućnošću takve dostave mogla bi biti odvraćena od korištenja mogućnosti koje nude takvi pokajnički programi, vodeći osobito računa o tome da dokumenti dostavljeni Komisiji ili izjave koje su joj dâne po toj osnovi mogu biti samookrivljujući.
84 S druge strane, pravo na naknadu štete uzrokovane ugovorom ili ponašanjem kojima se može ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje značajno doprinosi održanju učinkovitog tržišnog natjecanja u Uniji (vidjeti presudu Suda od 6. studenoga 2012., Otis i dr., C‑199/11, t. 42. i navedenu sudsku praksu) i tako doprinosi ostvarivanju cilja od javnog interesa (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu DB Schenker/EFTA Surveillance Authority, točka 180. supra, t. 132.).
85 Na temelju tih načela je Sud, od kojeg se u prethodnom postupku u okviru sporova u vezi sa zahtjevima poduzetnika koji se smatraju oštećenima povredama prava tržišnog natjecanja tražilo da pristupi istražnim spisima nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje, pozvao nacionalne sudove pred kojima se vode ti sporovi da interese koji opravdavaju dostavu informacija koje su podnositelji zahtjeva za primjenu pokajničkog programa dobrovoljno dostavili uravnoteže s njihovom zaštitom (presuda Suda Pfleiderer, točka 83. supra, t. 30., i presuda od 6. lipnja 2013., Donau Chemie i dr., C‑536/11, t. 30. i 31.).
86 Valja ocijeniti opseg te sudske prakse u ovom slučaju.
87 Kao što proizlazi iz točke 64. ove presude, u ovom se predmetu ne osporava odbijanje pristupa dokumentima u vezi s postupkom na području tržišnog natjecanja, što je bilo ključno u predmetima povodom kojih su donesene presuda Pfleiderer, navedena u točki 83. ove presude, i presuda Donau Chemie i dr., navedena u točki 85. ove presude, već se on odnosi na Komisijinu namjeravanu objavu određenih informacija sadržanih u dokumentima ili izjavama koje su joj tužitelji dobrovoljno podnijeli kako bi mogli biti obuhvaćeni pokajničkim programom.
88 U ovom su se slučaju tužitelji ograničili na općenite tvrdnje da objava informacija koje su dobrovoljno dostavili tijekom istrage u nadi da će biti obuhvaćeni pokajničkim programom ugrožava cilj Komisijine istrage.
89 U tim okolnostima valja utvrditi da iz te tvrdnje, čak i da je istinita, ne proizlazi postojanje pravnog pravila koje je Komisija povrijedila samo zato što bi namjeravana objava informacija dostavljenih u okviru pokajničkog programa mogla utjecati na provođenje navedenog programa u pogledu budućih istraga. Osim toga, taj konkretan argument podrazumijeva javni interes za što bolje poznavanje razloga za svaku radnju Komisije, interes gospodarskih subjekata da se obavijeste o ponašanjima zbog kojih se mogu izložiti kaznama i, naposljetku, interes Komisije da očuva koristan učinak svojeg pokajničkog programa. Ti posebni interesi nisu svojstveni tužiteljima tako da je jedino Komisija dužna u okolnostima ovog slučaja uravnotežiti, s jedne strane, djelotvornost pokajničkog programa sa, s druge strane, interesom javnosti i gospodarskih subjekata da budu obaviješteni o sadržaju njezine odluke i da djeluju kako bi zaštitili svoja prava.
90 Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje argumentom tužiteljâ prema kojem u biti informacije za koje su zatražili povjerljivo postupanje nisu bitne za shvaćanje izreke Odluke VPP i stoga nisu obuhvaćene Komisijinom obvezom objave na temelju članka 30. stavka 2. Uredbe br. 1/2003. Naime, s obzirom na zaključak iz točke 80. ove presude, dostatno je utvrditi, a da pritom to nije potrebno ni ispitivati, da ta odredba nije namijenjena ograničavanju Komisijine slobode da dobrovoljno objavi verziju svoje odluke koja je potpunija od potrebnog minimuma i da u nju također uključi informacije čija objava nije potrebna, s obzirom na to da je otkrivanje tih informacija u skladu sa zaštitom profesionalne tajne (presuda Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 59. supra, t. 79.).
91 Isto tako se argument tužiteljâ koji se temelji na članku 16. stavku 1. Uredbe br. 773/2004 ne može prihvatiti zato što, kako proizlazi iz prethodnih razmatranja, oni nisu dokazali da bi informacije za koje su zatražili povjerljivo postupanje u ovom slučaju predstavljale poslovne tajne ili druge povjerljive informacije.
92 U tim okolnostima valja također odbiti kao bespredmetan argument tužitelja prema kojem na povjerljivost spornih informacija ne utječe protek vremena.
93 Kad je riječ o pozivanju tužitelja na presudu Suda od 16. srpnja 1992. Asociación Española de Banca Privada i dr. (C‑67/91, Zb. str. I‑4785.), ono također nije relevantno u ovom slučaju jer se taj predmet u jednom bitnom aspektu razlikuje od ovog predmeta.
94 Naime, dostatno je utvrditi a da pritom nije potrebno podsjetiti na postojeće razlike između članka 20. stavka 1. Uredbe Vijeća br. 17 od 6. veljače 1962., Prve uredbe o provedbi članaka [81.] i [82. UEZ‑a] (SL 1962., 13, str. 204.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 3.) i članka 28. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 koji ga zamjenjuje, da se ta presuda odnosila na korištenje od strane nacionalnih tijela kao dokaznih sredstava onih informacija koje je Komisija pribavila od poduzetnika i koje nisu bile navedene u njezinoj odluci kojom se kažnjava povreda prava tržišnog natjecanja i koja je objavljena pod uvjetima predviđenim člankom 21. Uredbe br. 17., pri čemu je Sud presudio da je takvo korištenje zabranjeno jer je do njega došlo zbog razloga različitog od onog zbog kojeg su takve informacije bile prikupljene (presuda Asociación Española de Banca Privada i dr., točka 93. supra, t. 35. do 38. i t. 47. do 54.).
95 Suprotno tomu, kao što proizlazi iz presude Evonik Degussa/Komisija, navedene u točki 34. ove presude (t. 170. do 175.), Komisijina objava verzije odluka koje nisu klasificirane oznakom tajnosti, a koje ona donosi na temelju članka 23. Uredbe br. 1/2003 i koje sadržavaju informacije koje su joj poduzetnici dobrovoljno dostavili kako bi mogli biti obuhvaćeni pokajničkim programom, ne može se smatrati razlogom različitim od onog zbog kojeg su navedene informacije prikupljene.
96 Iz toga proizlazi da drugi tužbeni razlog nije osnovan i valja ga odbiti.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi legitimnih očekivanja tužiteljâ, načela pravne sigurnosti i načela dobre uprave
97 Tužitelji smatraju da pobijana odluka, time što se njome dopušta objava verzije Odluke VPP koja nije klasificirana oznakom tajnosti, a koja sadržava informacije koje su oni dobrovoljno dostavili Komisiji na temelju pokajničkog programa, povređuje njihova legitimna očekivanja i načelo pravne sigurnosti te pravo na dobru upravu, zajamčeno člankom 41. Povelje o temeljnim pravima.
98 Oni prije svega u tom pogledu ističu da su im na temelju obavijesti o suradnji iz 2002. i 2006. dâna podrobna osiguranja u pogledu očuvanja povjerljivosti informacija koje su dostavili Komisiji na temelju svojeg zahtjeva za primjenu pokajničkog programa. Ta osiguranja ne proizlaze samo iz teksta tih obavijesti, osobito iz upućivanja na činjenicu da su podnositelji zahtjeva za primjenu pokajničkog programa bili odvraćeni od suradnje ako bi njihov položaj kod građanskih tužbi bio nepovoljniji od položaja poduzetnika koji ne surađuju, nego isto tako i iz prethodne prakse Komisije. Tužitelji ističu da je Komisija tek vrlo nedavno izmijenila svoju politiku u području zaštite izjava i dokumenata koje su poduzetnici dostavili u okviru njezina pokajničkog programa.
99 Tužitelji, osim toga, osporavaju argument Komisije prema kojem njezina praksa do sada nije bila prihvaćanje zahtjeva za povjerljivo postupanje koji se odnose na informacije koje su joj dostavljene u okviru njezinog pokajničkog programa. Oni u tom pogledu navode više prethodnih odluka Komisije kojima je izrečena novčana kazna zbog povrede članka 81. UEZ‑a. Iako tužitelj priznaju da postoje slučajevi u kojima su odluke kojima su utvrđene povrede članka 81. UEZ‑a bile objavljene a da informacije podnesene Komisiji na temelju pokajničkog programa nisu bile prikrivene, ne može se isključiti da to proizlazi iz činjenice da poduzetnici koji su dostavili navedene informacije nisu pri tome zatražili povjerljivo postupanje.
100 Legitimna očekivanja tužitelja također proizlaze iz okolnosti da je Komisija već 2007. objavila verziju Odluke VPP koja nije klasificirana oznakom tajnosti, da ta verzija nije predstavljena kao privremena i da pravila koja se primjenjuju na objavu nisu predviđala mogućnost objave detaljnije verzije navedene odluke koja nije klasificirana oznakom tajnosti. Ovaj se predmet po tom potonjem pitanju razlikuje od drugih predmeta u kojima je Komisija, čekajući konačno rješenje pitanja povjerljivosti, objavila privremene verzije odluka koja nisu klasificirane oznakom tajnosti, a kojima se utvrđuju povrede članka 81. UEZ‑a.
101 Komisija i intervenijent osporavaju tu argumentaciju.
102 U tom pogledu valja uvodno istaknuti da, u skladu s rasuđivanjima navedenima u točkama 34. do 36. ove presude, pobijanu odluku treba razmotriti u kontekstu upravnog postupka povodom kojeg je donesena te da navedena odluka uključuje stoga stajališta Komisije zauzeta u vezi s namjeravanom objavom, s obzirom na to da se ona odnose na aspekte koji nisu obuhvaćeni opisom posla službenika za usmene rasprave.
103 Iz toga proizlazi da sama okolnost da službenik za usmene rasprave nije bio nadležan izjasniti se o argumentima tužitelja o povredi načela legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti ne dovodi u pitanje nadležnost suda Unije da se izjasni o takvim argumentima u okviru ove tužbe (vidjeti po analogiji presudu Evonik Degussa/Komisija, točka 34. supra, t. 133.).
104 Kad je riječ o osnovanosti ovog tužbenog razloga, valja podsjetiti da je Komisija, time što je usvojila takva pravila postupanja kao što su obavijesti o suradnji iz 2002. i 2006. i njihovim objavljivanjem najavila da će ih ubuduće primjenjivati na slučajeve na koje se odnose, sama sebi nametnula granice u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti te da ona od tih pravila ne može odstupiti bez obrazloženja, inače će, ovisno o slučaju, biti sankcionirana zbog povrede općeg načela prava, kao što su jednako postupanje ili zaštita legitimnih očekivanja (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu Suda od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, Zb., str. I‑5425., t. 211.; presudu Općeg suda od 8. listopada 2008., Carbone‑Lorraine/Komisija, T‑73/04, Zb., str. II‑2661., t. 71.).
105 Nadalje, ustaljena je sudska praksa da se na načelo zaštite legitimnih očekivanja može pozvati svaki pojedinac kojem je institucija Unije stvorila legitimna očekivanja temeljena na preciznim jamstvima koja mu je pružila (presude Suda od 11. ožujka 1987., Van den Bergh en Jurgens i Van Dijk Food Products (Lopik)/EEZ, 265/85, Zb., str. I‑1155., t. 44. i od 16. prosinca 2010., Kahla Thüringen Porzellan/Komisija, C‑537/08 P, Zb., str. I‑12917., t. 63.).
106 U ovom slučaju valja, kao prvo, odbiti argument tužitelja prema kojem zabrana Komisiji da u svim okolnostima objavi informacije sadržane u zahtjevima za primjenu pokajničkog programa ili izjavama danim na temelju pokajničkog programa proizlazi iz Obavijesti o suradnji iz 2002. odnosno 2006.
107 Točno je da iz točaka 32. i 33. Obavijesti o suradnji iz 2002. proizlazi da se „svaka pisana izjava dana Komisiji [po toj osnovi] može otkriti ili koristiti samo radi primjene članka 81. [UEZ‑a]“ i da „Komisija općenito smatra da bi otkrivanje u bilo kojem trenutku dokumenata [u okviru zahtjeva za primjenu pokajničkog programa] ugrozilo zaštitu ciljeva pretrage i istrage u smislu članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001“. U svojoj Obavijesti o suradnji iz 2006., koja je donesena nakon razdoblja tijekom kojeg su tužitelji surađivali u istrazi povodom koje je donesena Odluka VPP, Komisija je doduše također pojasnila, s jedne strane, da poticaje određenih poduzetnika da joj dobrovoljno dostave ono što znaju o zabranjenom sporazumu kao i o njihovoj ulozi u tom zabranjenom sporazumu „nije potrebno oslabiti nalozima za dostavljanje dokaza, koji se izdaju u građanskom postupku“ (točka 6.) te, s druge strane, da se „drugim stranama, kao što su podnositelji pritužbe, ne omogućuje [...] uvid u izjave poduzetnika“ danih na temelju pokajničkog programa (točka 33.).
108 Međutim, kao što to Komisija pravilno ističe, te različite obveze odnose se samo na otkrivanje dokumenata koje su joj dobrovoljno dostavili poduzetnici koji žele biti obuhvaćeni pokajničkim programom te na otkrivanje izjava koje su ti isti poduzetnici dali po toj osnovi. Nadalje, odluku Komisije na koju se ona poziva u svojim podnescima i kojom je društvu EnBW Energie Baden‑Württemberg AG odbijen pristup svim dokumentima koji se nalaze u upravnom spisu u vezi s postupkom u predmetu COMP/F/38.899 – Plinom izolirani sklopni uređaji valja tumačiti s obzirom na te obveze.
109 Tim se obvezama pojašnjava razlog na kojem se temelji odluka Komisije da u verziji Odluke VPP koja nije klasificirana oznakom tajnosti, čiju objavu predlaže, izbriše sve informacije koje omogućavaju izravno ili neizravno prepoznavanje izvora informacija koje su joj tužitelji dostavili kako bi mogli biti obuhvaćeni pokajničkim programom.
110 Kao drugo, valja istaknuti da razlikovanju navedenom u točkama 106. do 109. ove presude ne proturječe izjave ili stajališta Komisije na koje se tužitelji pozivaju.
111 Tako, prije svega u ovom slučaju nije relevantan ulomak iz pisma koji je glavni direktor GU‑a za tržišno natjecanje uputio sucu Sjedinjenih Američkih Država u listopadu 2011., u kojem je naveo da je „Komisijina ustaljena politika da su izjave koje su poduzetnici posebno sastavili kako bi se podvrgnuli pokajničkom programu zaštićene od otkrivanja prije i poslije istrage“. Naime, kao što to Komisija s pravom primjećuje, taj ulomak samo održava njezinu volju da se izjave koje su joj poduzetnici dali u okviru pokajničkog programa zaštite od otkrivanja. Suprotno tomu, iz tog se ulomka ne može zaključiti da je glavni direktor GU‑a za tržišno natjecanje uputio na postojanje Komisijine politike kojom se jamči povjerljivost za sve informacije koje dobrovoljno dostavi poduzetnik koji zahtijeva da bude obuhvaćen pokajničkim programom, osobito u okviru objave odluka koje Komisija donese na temelju članka 23. Uredbe br. 1/2003.
112 Slično se rasuđivanje primjenjuje na ulomak u izjavama, koje je Komisija dala kao amicus curiae pred High Court of Justice (England & Wales) (Visoki sud (Engleske i Walesa), Ujedinjena Kraljevina) u studenome 2011. i koje navode tužitelji, jer je u njemu Komisija samo podsjetila na „svoju ustaljenu politiku [prema kojoj su] izjave koje su poduzetnici posebno sastavili kako bi bili obuhvaćeni pokajničkim programom zaštićene od otkrivanja prije i poslije istrage“.
113 Što se potom tiče upućivanja na sastanak Europske mreže za zaštitu tržišnog natjecanja koji je održan 23. svibnja 2012., tužitelji samo ističu da je u okviru tog sastanka naglašeno da je zaštita od otkrivanja zahtjeva za primjenu pokajničkog programa kao takvih, a ne u načelu informacija koje oni sadržavaju, ključna za djelotvornu provedbu pravila tržišnog natjecanja Unije.
114 Kad je riječ o upućivanju tužitelja na stajalište koje je zastupala Komisija u predmetima povodom kojih su donesene presuda Općeg suda od 22. svibnja 2012. EnBW Energie Baden‑Württemberg/Komisija (T‑344/08) i presuda Suda Komisija/EnBW Energie Baden‑Württemberg, navedena u točki 62. ove presude, kao i presuda Općeg suda od 15. prosinca 2011., CDC Hydrogene Peroxide/Komisija (T‑437/08, Zb., str. II‑8251.), ono nije relevantno u ovom slučaju jer, kao što to s pravom ističe Komisija, ti su se predmeti odnosili ili na odluku o odbijanju uvida u istražni spis u vezi s povredom članka 81. UEZ‑a ili na odluku o odbijanju uvida u sadržaj istražnog spisa u vezi s takvom povredom. Iz toga proizlazi da stajalište koje je Komisija zastupala s tim u vezi nije moglo kod tužitelja stvoriti legitimna očekivanja da će se ona suzdržati od upoznavanja javnosti sa svim informacijama koje su joj oni dobrovoljno dostavili u istrazi kako bi mogli biti obuhvaćeni pokajničkim programom.
115 Naposljetku, tužitelji ističu da je Komisija u podnesku dostavljenom Antitrust Modernization Commissionu (Komisija za modernizaciju pravila o zabranjenim sporazumima i zloporabi vladajućeg položaja, Sjedinjene Američke Države) u travnju 2006. navela da se „otkrivanjem informacija koje su dobrovoljno dostavljene tijekom istrage može ozbiljno ugroziti djelotvornost mjera koje Komisija i druga tijela donesu radi primjene prava tržišnog natjecanja“.
116 Međutim, iako se doduše ta izjava odnosi na informacije dostavljene Komisiji u okviru zahtjeva za primjenu pokajničkog programa, a ne na zahtjeve za primjenu pokajničkog programa kao takve ili na izjave dâne na temelju takvih zahtjeva, činjenica je da je ta izjava s te točke gledišta izolirana u odnosu na utvrđenja u točkama 111. do 114. ove presude.
117 Nadalje, Komisija pravilno ističe razliku koja postoji između objave kao što je ona namjeravana u ovom slučaju i otkrivanja informacija pribavljenih na temelju pokajničkog programa u kontekstu postupaka koji se vode pred tijelima za progon i suzbijanje povrede prava tržišnog natjecanja treće države, kao što su Sjedinjene Američke Države. Naime, kao što je već istaknuto u točki 95. ove presude, otkrivanje takvih informacija putem objave na temelju članka 30. Uredbe br. 1/2003 nije korištenje samo u svrhu koja nije ona radi koje su navedene informacije bile prikupljene u smislu članka 28. stavka 1. te iste uredbe, to jest radi progona i kažnjavanja povreda prava tržišnog natjecanja Unije. Suprotno tomu, Komisija je mogla zaključiti a da sama sebi ne proturječi po tom pitanju, da pravilo sadržano u točki 28. stavku 1. Uredbe br. 1/2003 može predstavljati prepreku otkrivanju tijelima treće države sadržaja zahtjeva za primjenu pokajničkog programa ili izjava koje su joj dâne po toj osnovi, ne utječući pritom na eventualne obveze suradnje koje ona ima na temelju međunarodnih obveza Unije.
118 Kao treće, valja ispitati argument tužiteljâ prema kojem su njihova legitimna očekivanja također narušena prethodnom praksom Komisije koja se sastojala u tome da se ne otkrivaju informacije koje su joj na temelju zahtjeva za primjenu pokajničkog programa dostavili poduzetnici i za koje su navedeni poduzetnici zatražili povjerljivo postupanje. Primjer te prakse je verzija Odluke VPP koja nije klasificirana oznakom tajnosti, objavljena 2007., koja odražava zahtjeve za povjerljivo postupanje koje su tužitelji podnijeli i koju, za razliku od drugih objavljenih verzija odluka kojima se kažnjavaju povrede prava tržišnog natjecanja Unije, Komisija nije kvalificirala kao privremenu.
119 U tom pogledu valja istaknuti da takva praksa, čak i da je dokazana, nije mogla kod tužitelja stvoriti legitimna očekivanja da ju Komisija neće mijenjati u budućnosti.
120 Naime, iako poštovanje načela legitimnih očekivanja čini dio temeljnih načela prava Unije, gospodarski subjekti nemaju osnove imati legitimna očekivanja da će se održati postojeća situacija, koju institucije Zajednice mogu izmijeniti u okviru svoje diskrecijske ovlasti (presuda Suda od 15. srpnja 1982., Edeka, 245/81, Zb., str. 2745., t. 27.; vidjeti presudu Općeg suda od 8. rujna 2010., Deltafina/Komisija, T‑29/05, Zb., str. II‑4077, t. 426. i navedenu sudsku praksu).
121 U ovom slučaju iz gore navedenog ispitivanja drugog tužbenog razloga proizlazi da se informacije čijoj se objavi tužitelji protive ne mogu smatrati povjerljivim s obzirom na argumentaciju koju su iznijeli tijekom upravnog postupka i okviru ovog sudskog postupka.
122 Komisija ima široku marginu prosudbe kad odlučuje hoće li objaviti takve informacije. Naime, vodeći računa o načelima navedenim u točkama 60. i 61. ove presude, članak 30. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 treba tumačiti na način da on Komisijinu obvezu objavljivanja ograničava na navođenje stranaka i bitnih elemenata iz sadržaja odluka navedenih u prvom stavku te odredbe kako bi se Komisiji olakšala zadaća obavještavanja javnosti o postojanju i sadržaju tih odluka, vodeći osobito računa o jezičnim ograničenjima povezanim s objavom u Službenom listu Europske unije. Suprotno tomu, tom se odredbom ne ograničava mogućnost Komisije da, ako ona to smatra svrsishodnim i ako joj to sredstva dopuštaju, objavi cijeli tekst ili barem detaljniju verziju svojih odluka, pod uvjetom zaštite poslovnih tajni i drugih povjerljivih informacija (vidjeti po analogiji presudu Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 59. supra, t. 76.).
123 Iako Komisija stoga ima opću obvezu da ne objavljuje verzije svojih odluka koje su klasificirane oznakom tajnosti, radi osiguranja poštovanja tog načela nije potrebno tumačiti članak 30. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 na način da se njime dodjeljuje posebno pravo adresatima odluka donesenih na temelju članaka 7. do 10., 23. i 24. navedene uredbe kojim se dopušta protivljenje Komisijinoj objavi u Službenom listu, i po potrebi, na internetskoj stranici te institucije onih informacija koje, iako nisu klasificirane oznakom tajnosti, nisu bitne za shvaćanje izreka tih odluka (vidjeti po analogiji presudu Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 59. supra, t. 77.). Stoga, cilj članka 30. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 nije ograničavanje Komisijine slobode da dobrovoljno objavi verziju svoje odluke koja je potpunija od potrebnog minimuma i da u nju također uključi informacije čija objava nije potrebna, s obzirom na to da je otkrivanje tih informacija u skladu sa zaštitom profesionalne tajne (presuda Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 59. supra, t. 79.).
124 Stoga, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 120. ove presude, iz te margine prosudbe proizlazi da tužitelji, čak i da se dokaže prethodna upravna praksa na koju se pozivaju, ne mogu imati nikakva legitimna očekivanja da će ona biti održana.
125 Taj se zaključak nameće tim više u ovom slučaju jer objava detaljnih informacija o povredi prava Unije u području zabranjenih sporazuma može olakšati utvrđivanje građanskopravne odgovornosti poduzetnika odgovornih za takvu povredu i na taj način pojačati primjenu tog prava u privatnoj sferi. Valja također u tom pogledu voditi računa o činjenici da je Komisija u točki 31. svoje Obavijesti o suradnji iz 2002. i u točki 39. svoje Obavijesti o suradnji iz 2006. istaknula da „[č]injenica da je dodijeljeno oslobađanje ili smanjenje novčane kazne ne može zaštititi poduzetnika od građanskopravnih posljedica njegova sudjelovanja u povredi članka 81. Ugovora o [UEZ‑a]“.
126 Ne može se prihvatiti niti argument tužiteljâ prema kojem njihova legitimna očekivanja da Komisija neće otkriti informacije koje su dobrovoljno dostavljene tijekom istrage proizlaze od objave prve verzije Odluke VPP koja nije klasificirana oznakom tajnosti u 2007., u kojoj su uzeti u obzir njihovi zahtjevi za povjerljivo postupanje.
127 Doduše Komisija tu prvu verziju Odluke VPP koja nije klasificirana oznakom tajnosti, objavljenu 2007., nije izričito kvalificirala privremenom.
128 Međutim, valja podsjetiti da je u to vrijeme Opći sud već bio protumačio članak 21. stavak 2. Uredbe br. 17, koji u bitnome odgovara članku 30. stavku 2. Uredbe br. 1/2003, na način da ta odredba nije namijenjena ograničavanju Komisijine slobode da dobrovoljno objavi verziju svoje odluke koja je potpunija od potrebnog minimuma i da u nju također uključi informacije čija objava nije potrebna, s obzirom na to da je otkrivanje tih informacija u skladu sa zaštitom profesionalne tajne (presuda Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 59. supra, t. 79.). U tom kontekstu valja zaključiti da sama okolnost da je Komisija objavila prvu verziju Odluke VPP koja nije klasificirana oznakom tajnosti u 2007. i da ju nije kvalificirala privremenom nije mogla tužiteljima dati nikakvo precizno osiguranje da detaljnija nova verzija navedene odluke koja nije klasificirana oznakom tajnosti neće kasnije biti objavljena u smislu sudske prakse navedene u točki 105. ove presude.
129 Osim toga, budući da tužitelji nisu iznijeli nikakav dokaz o tome da se Komisija u odnosu na njih posebno obvezala ne objaviti verziju Odluke VPP koja nije klasificirana oznakom tajnosti, a koja sadržava više informacija od verzije objavljene na internetskoj stranici GU‑a za tržišno natjecanje 2007., oni se ne mogu osloniti samo na tu objavu kako bi iz toga izveli zaključak o postojanju legitimnih očekivanja u tom smislu.
130 Naposljetku, prigovori povreda načela pravne sigurnosti kao i prava na dobru upravu moraju se također odbiti jer se rasuđivanje tužitelja u prilog tim prigovorima u bitnome preklapa s onim iznesenim u prilog prigovoru o povredi načela legitimnih očekivanja.
131 Iz toga proizlazi da treći tužbeni razlog nije osnovan te ga, kao i tužbu u cijelosti, valja odbiti.
Troškovi
132 U skladu s člankom 87. stavkom 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
133 Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, treba im naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Komisije i intervenijenta.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (treće vijeće),
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Društvima Akzo Nobel NV, Akzo Chemicals Holding AB i Eka Chemicals AB nalaže se snošenje troškova, uključujući troškove postupka privremene pravne zaštite.
Papasavvas | Forwood | Bieliūnas |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 28. siječnja 2015.
Potpisi