RJEŠENJE OPĆEG SUDA (šesto vijeće)
3. rujna 2014.(*)
„Tužba za poništenje – Registracija zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla – ,Edam Holland’ – Nepostojanje pravnog interesa – Nepostojanje izravnog utjecaja – Nedopuštenost“
U predmetu T‑112/11,
Schutzgemeinschaft Milch und Milcherzeugnisse eV, sa sjedištem u Berlinu (Njemačka), koji zastupaju M. Loschelder i V. Schoene, avocats,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju su zastupali G. von Rintelen i M. Vollkommer, a zatim G. von Rintelen i F. Jimeno Fernández, u svojstvu agenata,
tuženika,
koju podupiru
Kraljevina Nizozemska, koju zastupaju C. Wissels, J. Langer, M. Noort, B. Koopman i M. Bulterman, u svojstvu agenata,
i
Nederlandse Zuivelorganisatie, sa sjedištem u Zoetermeeru (Nizozemska), koji zastupaju P. van Ginneken, F. Gerritzen i C. van Veen, avocats,
intervenijenti,
povodom zahtjeva za poništenje Uredbe Komisije (EU) br. 1121/2010 od 2. prosinca 2010. o upisu naziva u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla (Edam Holland (ZOZP)) (SL L 317, str. 14.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 23., str. 92.),
OPĆI SUD (šesto vijeće),
u sastavu: S. Frimodt Nielsen, predsjednik, F. Dehousse (izvjestitelj) i A. M. Collins, suci,
tajnik: E. Coulon,
donosi sljedeće
Rješenje
Okolnosti spora
1 Komisija Europskih zajednica 1. ožujka 2008. objavila je zahtjev za registraciju u smislu članka 6. stavka 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 510/2006 o zaštiti oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda (sažetak u SL C 57, str. 39.) (sažetak u SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 23., str. 95.). Taj zahtjev za registraciju, koji je podnio Nederlandse Zuivelorganisatie (u daljnjem tekstu: NZO) i koji je kod Komisije uložila Kraljevina Nizozemska, odnosio se na registraciju zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla (u daljnjem tekstu: ZOZP) „Edam Holland“.
2 Dana 26. lipnja 2008. tužitelj Schutzgemeinschaft Milch und Milcherzeugnisse eV podnio je izjavu prigovora registraciji, sukladno članku 7. stavku 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 510/2006 o zaštiti oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda (SL L 93, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 4., str. 184.).
3 U okviru te izjave prigovora, tužitelj se predstavio kao strukovno udruženje proizvođača i distributera edama čiji su članovi‑poduzetnici u 2007. prodali 141.385 tona edama (94.361 tonu iz vlastite proizvodnje). U prilog osnovanosti izjave prigovora, osobito je istaknuto da registracija naziva „Edam Holland“, u nedostatku izričitog pojašnjenja, ugrožava upotrebu generičkog naziva „edam“.
4 Dana 18. srpnja 2008. Savezna Republika Njemačka podnijela je Komisiji izjavu prigovora registraciji predmetnog ZOZP‑a. Tužiteljeva izjava prigovora od 26. lipnja 2008. (točka 2. gore) bila je priložena izjavi prigovora Savezne Republike Njemačke.
5 Dana 21. listopada 2008. Komisija je obavijestila Kraljevinu Nizozemsku da prigovor koji je podnijela Savezna Republika Njemačka smatra dopuštenim. Također je pozvala Kraljevinu Nizozemsku i Saveznu Republiku Njemačku da započnu odgovarajuće savjetovanje radi postizanja dogovora, u smislu članka 7. stavka 5. Uredbe br. 510/2006.
6 Dana 29. svibnja 2009. Kraljevina Nizozemska obavijestila je Komisiju da nije mogla postići dogovor sa Saveznom Republikom Njemačkom.
7 Dana 2. prosinca 2010. Komisija je donijela Uredbu (EU) br. 1121/2010 od 2. prosinca 2010. o upisu naziva u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla (Edam Holland (ZOZP)) (SL L 317, str. 14.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 23., str. 92.) (u daljnjem tekstu: pobijana uredba). Specifikacija proizvoda ZOZP‑a u pitanju predviđala je, među ostalim, da se sir „Edam Holland“ proizvodi u Nizozemskoj od kravljeg mlijeka koje se dobiva s nizozemskih farmi – proizvođača mlijeka (točka 4.2. specifikacije).
Postupak i zahtjevi stranaka
8 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 23. veljače 2011. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
9 Odlukom od 19. travnja 2011. ovaj je predmet dodijeljen prvom vijeću Općeg suda.
10 Rješenjima predsjednika prvog vijeća Općeg suda od 8. studenoga 2011. odobrena je intervencija Kraljevine Nizozemske i NZO‑a u potporu zahtjevima Komisije.
11 Odlukom od 31. siječnja 2013. predmet je dodijeljen novom sucu izvjestitelju.
12 Budući da se sastav vijeća Općeg suda promijenio, sudac izvjestitelj bio je raspoređen u šesto vijeće, kojemu je stoga ovaj predmet dodijeljen.
13 Dana 15. studenoga 2013., u okviru mjera upravljanja postupkom, Opći sud pozvao je stranke da odgovore na određeni broj pitanja. Stranke su posebice priupitane o pretpostavkama dopuštenosti tužbe koje se odnose na tužiteljev pravni interes. Stranke su udovoljile tom zahtjevu u zadanim rokovima.
14 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu uredbu,
– naloži Komisiji snošenje troškova.
15 Komisija, Kraljevina Nizozemska i NZO od Općeg suda zahtijevaju da:
– odbaci tužbu,
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
16 Sukladno članku 113. svojeg Poslovnika, Opći sud može po službenoj dužnosti, nakon što sasluša stranke, u svakom trenutku odlučiti o postojanju apsolutne zapreke vođenju postupka. Odluka se donosi u skladu s člankom 114. stavcima 3. i 4. istog Poslovnika.
17 U ovom slučaju Opći sud smatra da ima dovoljno informacija iz dokumenata spisa da odluči bez nastavljanja postupka.
18 Najprije valja navesti da, s obzirom na to da je tužitelj udruženje, u načelu mu je dopušteno podnijeti tužbu za poništenje samo ako se može pozvati na određene posebne okolnosti, posebice postupovne naravi, ili ako članovi koje predstavlja ili neki od njih mogu podnijeti dopuštenu tužbu (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 12. prosinca 1996., AIUFFASS i AKT/Komisija, T‑380/94, Zb., str. II‑2169., t. 50. te rješenja Općeg suda od 29. travnja 1999., Unione provinciale degli agricoltori di Firenze i dr./Komisija, T‑78/98, Zb., str. II‑1377., t. 36. i od 14. veljače 2012., Federcoopesca i dr./Komisija, T‑366/08, t. 34.).
19 Komisija, Kraljevina Nizozemska i NZO smatraju da je tužba nedopuštena zbog manjka pravnog interesa ili procesne legitimacije tužitelja ili njegovih članova.
20 Tužitelj smatra da je tužba dopuštena. Kao prvo, navodi da se, u nedostatku jasnog pojašnjenja u tom pogledu u pobijanoj uredbi, zaštita koju uživa predmetni ZOZP proteže na oba elementa koja čine zaštićeni naziv, u što je uključen izraz „Edam“. Stoga su ugrožene komercijalne djelatnosti tužiteljevih članova. Kao drugo, pobijana uredba stvara rizik od toga da se određena pakiranja koja sadrže izraz „Edam“, korištena s ilustracijama koje upućuju na Kraljevinu Nizozemsku, mogu smatrati protivnima Uredbi br. 510/2006. Kao treće, tužitelj ističe činjenicu da poduzetnici u sektoru mlijeka i mliječnih proizvoda više ne mogu prodavati mlijeko proizvedeno u Njemačkoj u svrhu proizvodnje Edama Holland. Riječ je o prepreci gospodarskim djelatnostima tužiteljevih članova. Kao četvrto, tužitelj se poziva na osobni interes zbog toga što je Komisija u ovom slučaju odbila njegov prigovor. Kao peto, u okviru svojeg odgovora na mjere upravljanja postupkom, tužitelj smatra da ima pravni interes jer pobijana uredba izlaže njegove članove riziku od toga da se protiv njih vode postupci zbog uporabe izraza „Edam“ i jer proizvođači koji imaju pravo korištenja oznake kvalitete koja se odnosi na predmetni ZOZP imaju konkurentsku prednost u odnosu na njegove članove.
21 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, dopuštenost tužbe za poništenje uvjetovano je time da fizička ili pravna osoba koja je podnosi ima interes u tome da se pobijani akt poništi. Taj interes mora biti postojeći i konkretan i ocjenjuje se s obzirom na dan podnošenja tužbe (presude Općeg suda od 14. travnja 2005., Sniace/Komisija, T‑141/03, Zb., str. II‑1197., t. 25. i od 20. rujna 2007., Salvat père & fils i dr./Komisija, T‑136/05, Zb., str. II‑4063., t. 34.).
22 Takav interes pretpostavlja da poništenje tog akta samo po sebi može imati pravne posljedice ili, prema drugoj formulaciji, da tužba svojim rezultatom može donijeti korist stranci koja ju je podnijela (vidjeti presudu Općeg suda od 28. rujna 2004., MCI/Komisija, T‑310/00, Zb., str. II‑3253., t. 44. i navedenu sudsku praksu).
23 K tome, na tužitelju je da podnese dokaz svojeg pravnog interesa (rješenje predsjednika drugog vijeća Suda od 31. srpnja 1989., S./Komisija, 206/89 R, Zb., str. 2841., t. 8.; rješenja Općeg suda od 30. travnja 2003., Schmitz‑Gotha Fahrzeugwerke/Komisija, T‑167/01, Zb., str. II‑1873., t. 58. i od 15. svibnja 2013., Post Invest Europe/Komisija, T‑413/12, t. 23.).
24 Nadalje, valja podsjetiti da pretpostavka propisana člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, prema kojoj se odluka koja je predmet tužbe mora izravno odnositi na fizičku ili pravnu osobu, osobito zahtijeva da pobijana mjera izravno stvara učinke na pravni položaj pojedinca.
25 Kao prvo, što se tiče okolnosti, koju je istaknuo tužitelj, da su djelatnosti njegovih članova ugrožene jer se izraz „Edam“ ne može slobodno koristiti, valja navesti da članak 1. pobijane uredbe propisuje:
„Naziv naveden u Prilogu I. ovoj Uredbi upisuje se u registar.
Ne dovodeći u pitanje prvi stavak, naziv ,Edam’ smije se i dalje koristiti na državnom području Unije pod uvjetom da se poštuju važeća načela i propisi u okviru pravnog poretka Unije.“
26 Uvodna izjava 8. pobijane uredbe pojašnjava da se „[p]rema drugom podstavku članka 13. stavka 1. Uredbe […] br. 510/2006 oznaka ,Edam’ može […] i dalje koristiti pod uvjetom da se poštuju važeća načela i propisi u okviru pravnog poretka Unije“.
27 Članak 13. stavak 1. drugi podstavak Uredbe br. 510/2006, na koji upućuje uvodna izjava 8. pobijane uredbe, propisuje da, „[k]ada registrirani naziv sadrži u sebi naziv poljoprivrednog ili prehrambenog proizvoda koji se smatra generičkim, korištenje toga generičkog naziva za odgovarajući poljoprivredni ili prehrambeni proizvod neće se smatrati suprotnim točkama (a) ili (b) prvog podstavka“.
28 Konačno, točka 4.8. specifikacije proizvoda predmetnog ZOZP‑a, navedene u prilogu pobijanoj uredbi, navodi da će korištenjem naziva „Edam Holland” potrošačima biti jasno da je Edam Holland različit proizvod „od ostalih sireva ,Edam’“.
29 Iz prethodnog proizlazi da pobijana uredba jasno previđa da se naziv „Edam“ može nastaviti koristiti, osobito u trgovanju sirevima, pod uvjetom da se poštuju važeća načela i propisi u okviru pravnog poretka Europske unije.
30 Prema tome, eventualno poništenje pobijane uredbe u tom pogledu ne bi donijelo korist tužiteljevim članovima (vidjeti u tom smislu, u vezi s drugim ZOZP‑om, rješenje Unione provinciale degli agricoltori di Firenze i dr./Komisija, t. 18. gore, t. 33.). Oni će i dalje moći koristiti naziv „Edam“ i morat će u svakom slučaju nastaviti poštovati važeća načela i propise u okviru pravnog poretka Unije.
31 Nadalje, budući da pobijana uredba predviđa da se izraz „Edam“ može nastaviti koristiti za prodaju sireva, navedena uredba ne utječe izravno na pravni položaj tužiteljevih članova (vidjeti u tom smislu, što se tiče drugog ZOZP‑a, presudu Suda od 2. srpnja 2009., Bavaria i Bavaria Italia, C‑343/07, Zb., str. I‑5491., t. 41. do 45.).
32 Što se tiče okolnosti koju je tužitelj istaknuo u odgovoru na mjere upravljanja postupkom – da pobijana uredba izlaže njegove članove riziku od toga da se protiv njih vode postupci zbog uporabe izraza „Edam“ – valja podsjetiti da se tužitelj ne može pozivati na buduće i neizvjesne situacije kako bi opravdao svoj interes za zahtijevanje poništenja pobijanog akta (vidjeti presudu Općeg suda od 18. ožujka 2010., Forum 187/Komisija, T‑189/08, Zb., str. II‑1039., t. 84. i navedenu sudsku praksu).
33 U sklopu toga, pravni interes može se izvesti iz postojanja stvarnog rizika da će sudski postupci utjecati na pravni položaj tužitelja ili da je rizik od sudskih postupaka postojeći i konkretan na datum podnošenja tužbe pred sudom Unije (vidjeti presudu Općeg suda od 22. listopada 2008., TV 2/Danmark i dr./Komisija, T‑309/04, T‑317/04, T‑329/04 i T‑336/04, Zb., str. II‑2935., t. 79. i navedenu sudsku praksu).
34 U ovom je slučaju dovoljno navesti da u vezi s tim tužitelj samo navodi tvrdnje a da pritom ne podnosi nikakav dokaz da je navodni rizik stvaran ili da je bio postojeći i konkretan na datum podnošenja tužbe. Prema tome, taj argument mora se odbiti.
35 Kao drugo, što se tiče okolnosti da pobijana uredba stvara rizik od toga da se određena pakiranja koja sadrže izraz „Edam“, korištena s ilustracijama koje upućuju na Kraljevinu Nizozemsku, mogu smatrati protivnima Uredbi br. 510/2006, tužitelj i u vezi s tim samo navodi tvrdnje koje ne dokazuju da je navodni rizik stvaran ili postojeći i konkretan na datum podnošenja tužbe.
36 Nadalje, pravo Unije ne dopušta da je označivanje prehrambenog proizvoda takve naravi da dovede potrošača u zabludu, osobito što se tiče podrijetla ili izvora tog proizvoda (vidjeti u tom pogledu opće načelo koje postavlja članak 15. Uredbe (EZ) br. 178/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2002. o utvrđivanju općih načela i uvjeta zakona o hrani, osnivanju Europske agencije za sigurnost hrane te utvrđivanju postupaka u područjima sigurnosti hrane (SL L 31, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 7., str. 91.); vidjeti također određenije u članku 2. stavku 1. točki (a) podtočki (i) Direktive 2000/13/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. ožujka 2000. o usklađivanju zakonodavstava država članica o označivanju, prezentiranju i oglašavanju hrane (SL L 109, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 7., str. 77.)).
37 Tužitelj je osim toga u svojem odgovoru na mjere upravljanja postupkom priznao da odredbe navedene u točki 36. gore imaju za cilj „onemogućiti da se potrošač dovede u zabludu, osobito zbog korištenja izraza ,Edam’ uz upućivanje [na Nizozemsku]“.
38 Slijedi da poništenje pobijane uredbe ne bi u tom pogledu donijelo nikakvu korist tužiteljevim članovima, u smislu da takvo poništenje ne bi ukinulo obvezu koja postoji na temelju prava Unije da se potrošač ne dovodi u zabludu kad je riječ o podrijetlu ili izvoru prehrambenih proizvoda (vidjeti u tom smislu, što se tiče prethodne pravne obveze, rješenje Općeg suda od 3. srpnja 2007., Commune de Champagne i dr./Vijeće i Komisija, T‑212/02, Zb., str. II‑2017., t. 132.).
39 Kao treće, što se tiče istaknutog argumenta prema kojem su gospodarske djelatnosti tužiteljevih članova narušene jer poduzetnici koji posluju u sektoru mlijeka i mliječnih proizvoda ne mogu više prodavati mlijeko proizvedeno u Njemačkoj u svrhu proizvodnje Edama Holland, on počiva samo na nepotkrijepljenim tvrdnjama. Štoviše, kad je o tome bio priupitan u sklopu mjera upravljanja postupkom, tužitelj je u biti priznao da, čak i da njegovi članovi stvarno prodaju mlijeko u Nizozemskoj, nije moguće točno utvrditi za što se ono koristi. Istaknuti argument u tom pogledu, dakle, nije potkrijepljen činjenicama.
40 Što se tiče tužiteljeva zahtjeva, sadržanog u njegovu odgovoru na mjere upravljanja postupkom, slijedom kojeg bi Komisiji i intervenijentima trebalo naložiti da podnesu dokaz da njemačko mlijeko prodavano u Nizozemskoj nije korišteno za proizvodnju edama, taj zahtjev valja odbiti jer je na samom tužitelju da podnese dokaz svojeg pravnog interesa.
41 U svakom slučaju, na temelju članka 2. tužiteljevih statuta, njegov je cilj da u interesu poduzetnika‑prerađivača mlijeka i mliječnih proizvoda koji su mu članovi vodi i podupire sporove i postupke koji se, među ostalim, tiču prigovora registraciji oznaka izvornosti na temelju pravila Unije. Točka 3. tužiteljeva poslovnika, koji je usvojen slijedom navedenih statuta, pojašnjava da tužitelj „intervenira samo ako njegovi članovi podnesu zahtjeve za registraciju ili odbacivanje/odbijanje registracije“. U ovom slučaju jasno je da su tužiteljevi članovi koji su njegovim posredstvom podnijeli zahtjeve za odbacivanje ili odbijanje registracije proizvođači ili distributeri edama, kao što to proizlazi iz izjave prigovora podnesene njemačkim tijelima i iz tužiteljeva izlaganja tužbe pred Općim sudom. Proizvođači mlijeka, koji možda jesu ili nisu tužiteljevi članovi, nisu na tom temelju prigovorili registraciji predmetnog ZOZP‑a. Slijedi da tužitelj u svakom slučaju ne može intervenirati pred Općim sudom kako bi zastupao interese određenih svojih članova koji nisu podnijeli zahtjeve za odbacivanje ili odbijanje registracije predmetnog ZOZP‑a.
42 Kao četvrto, što se tiče tužiteljeva argumenta prema kojem on ima osobni interes zbog toga što je Komisija odbila njegov prigovor, temelji se na pogrešnoj premisi. Posebice iz dokumenata priloženih spisu jasno proizlazi da je Komisija smatrala dopuštenim samo prigovor Savezne Republike Njemačke – a ne tužiteljev (uvodna izjava 2. pobijane uredbe). Tužitelj u okviru tužbe nije osporavao taj zaključak. Osim toga, samo je Saveznu Republiku Njemačku – a ne tužitelja – Komisija pozvala da započne odgovarajuće savjetovanje radi postizanja dogovora, u smislu članka 7. stavka 5. Uredbe br. 510/2006. Komisija, dakle, nije priznala tužitelja kao „zainteresiranu stranku“ u smislu navedenog članka. Tužitelj u okviru tužbe nije osporavao taj zaključak. Uzimajući u obzir ove elemente, tužitelj se ne može pozivati na činjenicu da je Komisija u ovom slučaju odbila njegov prigovor. Neovisno o tome, valja navesti da članak 7. stavak 2. drugi podstavak Uredbe br. 510/2006 predviđa da svaka fizička ili pravna osoba koja ima legitiman interes i koja ima poslovni nastan ili boravište u državi članici može podnijeti prigovor na predloženu registraciju podnoseći propisno obrazloženu izjavu navedenoj državi članici u roku za podnošenje prigovora prema stavku 1. navedenog članka. Članak 7. stavak 1. Uredbe br. 510/2006 posebice propisuje da „svaka država članica“ može podnijeti prigovor na predloženu registraciju Komisiji podnoseći valjano obrazloženu izjavu. Suprotno onome što tužitelj u biti tvrdi u svojim pismenima, slijedi da fizičke ili pravne osobe koje imaju legitiman interes i koje imaju poslovni nastan ili boravište u državi članici nemaju mogućnost podnošenja prigovora izravno Komisiji (vidjeti u tom smislu rješenje Općeg suda od 11. rujna 2007., Honig‑Verband/Komisija, T‑35/06, Zb., str. II‑2865., t. 51.).
43 Kao peto, što se tiče činjenice koju je istaknuo tužitelj u svojem odgovoru na mjere upravljanja postupkom da proizvođači koji imaju pravo korištenja oznakom kvalitete koja se odnosi na predmetni ZOZP imaju konkurentsku prednost u odnosu na njegove članove, i u ovom slučaju samo navodi tvrdnje koje ničim nisu potkrijepljene. Tužitelj posebice nije istaknuo nikakav dokaz iz kojeg bi se moglo zaključiti da se proizvodi njegovih članova stvarno nalaze u tržišnom natjecanju s proizvodima koji mogu nositi predmetni ZOZP niti da proizvodi koje tužitelj smatra konkurirajućima nužno imaju konkurentsku prednost zbog korištenja navedenom oznakom.
44 Osim toga, iz Uredbe br. 510/2006 ne može se zaključiti da je njezin cilj dati konkurentsku prednost proizvođačima koji se mogu koristiti ZOZP‑om. Naime, cilj je Uredbe br. 510/2006, među ostalim, osigurati „pošteno tržišno natjecanje“ među proizvođačima proizvoda koji nose oznake podrijetla (uvodna izjava 6. navedene uredbe). Prema tome i u nedostatku konkretnijih dokaza, argument koji je istaknuo tužitelj mora se odbiti.
45 K tome, valja navesti da pobijana uredba ne teži ukidanju prava čiji su nositelji tužiteljevi članovi, nego dodjeli novog prava svim gospodarskim subjektima, uključujući tužiteljeve članove ako to žele, čiji proizvodi zadovoljavaju specifikaciju propisanu tom uredbom. Prema tome, okolnost koju je istaknuo tužitelj predstavlja isključivo činjeničnu okolnost iz koje se ne može izvesti postojanje nikakva nepovoljnog učinka pobijane uredbe na pravni položaj njegovih članova (vidjeti u tom smislu rješenje Općeg suda od 15. listopada 2013., Andechser Molkerei Scheitz/Komisija, T‑13/12, u žalbenom postupku, t. 38. i 39.).
46 Nadalje, okolnost koju je istaknuo tužitelj nije takve naravi, osim u posebnim okolnostima, da dokaže da je ispunjena pretpostavka o izravnom utjecaju na navedene članove (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 10. prosinca 1969., Eridania i dr./Komisija, 10/68 i 18/68, Zb., str. 459., t. 7.; rješenja Općeg suda od 18. veljače 1998., Comité d’entreprise de la Société française de production i dr./Komisija, T‑189/97, Zb., str. II‑335., t. 48. i od 21. rujna 2011., Etimine i Etiproducts/ECHA, T‑343/10, Zb., str. II‑6611, t. 41.). Prema tome i u nedostatku posebne okolnosti koju tužitelj nije istaknuo, argument u pitanju ne dovodi do zaključka da bi se pobijana uredba izravno odnosila na tužiteljeve članove.
47 S obzirom na sve navedeno, tužbu treba odbaciti kao nedopuštenu.
Troškovi
48 Na temelju članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova, ako je takav zahtjev postavljen. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja odlučiti da će snositi, osim vlastitih troškova, i troškove Komisije, sukladno njezinu zahtjevu.
49 Kraljevina Nizozemska snosit će vlastite troškove, sukladno članku 87. stavku 4. prvom podstavku Poslovnika. Na temelju članka 87. stavka 4. trećeg podstavka Poslovnika, NZO će snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (šesto vijeće)
rješava:
1. Tužba se odbacuje kao nedopuštena.
2. Schutzgemeinschaft Milch und Milcherzeugnisse eV snosit će vlastite troškove kao i troškove Europske komisije.
3. Kraljevina Nizozemska i Nederlandse Zuivelorganisatie snosit će vlastite troškove.
U Luxembourgu 3. rujna 2014.
E. Coulon | | S. Frimodt Nielsen |