Predmet T‑260/11

Kraljevina Španjolska

protiv

Europske komisije

„Ribarstvo – Očuvanje ribolovnih resursa – Prekoračenje ribolovnih kvota za skušu u zonama VIII c, IX i X i u vodama EU‑a u CECAF‑u 34.1.1 dodijeljenih za 2010. godinu od strane Španjolske – Smanjenja ribolovnih kvota dodijeljenih za godine 2011. do 2015. – Pravo na obranu – Pravna sigurnost – Legitimno očekivanje – Jednako postupanje“

Sažetak – Presuda Općeg suda (četvrto vijeće) od 18. lipnja 2014.

1.      Ribarstvo – Očuvanje morskih resursa – Sustav ribolovnih kvota – Smanjenje kvota dodijeljenih za određenu godinu zbog prekoračenja kvota u prethodnim godinama – Uredba br. 1224/2009, članak 105. – Obveze i margina prosudbe Komisije

(Uredba Vijeća br. 1224/2009, čl. 105. st. 1., 2. i 6.; Uredba Vijeća br. 2371/2002, čl. 30.)

2.      Pravo Europske unije – Načela – Pravo na obranu – Poštovanje u okviru administrativnih postupaka – Opseg

3.      Pravo Europske unije – Načela – Zaštita legitimnih očekivanja – Pretpostavke – Precizna jamstva koja daje administracija

4.      Pravo Europske unije – Načela – Zaštita legitimnih očekivanja – Granice – Zajednička ribarstvena politika – Prilagodba propisa promjenama u gospodarskoj situaciji – Nemogućnost pozivanja na zaštitu legitimnih očekivanja – Odbijanje pružanja zaštite počinitelju očite povrede propisa koji su na snazi

(Uredba Vijeća br. 23/2010; Uredba Komisije br. 165/2011)

5.      Pravo Europske unije – Načela – Jednako postupanje – Pojam – Različito postupanje u slučaju činjenično i pravno različitih i stoga neusporedivih situacija – Nepostojanje povrede

1.      Upotreba izraza „mogu“ u članku 105. stavku 6. Uredbe br. 1224/2009 o uspostavi sustava kontrole Zajednice za osiguranje sukladnosti s pravilima zajedničke ribarstvene politike dokazuje, s jedne strane, da Komisija raspolaže diskrecijskom ovlašću u vezi s načelnim pitanjem treba li Odboru za ribarstvo i akvakulturu, ustanovljenom člankom 30. Uredbe br. 2371/2002 o očuvanju i održivom iskorištavanju ribolovnih resursa u okviru Zajedničke ribarstvene politike, podnijeti prijedlog za donošenje detaljnih pravila za mjere smanjenja budućih ribolovnih kvota kad je država članica prekoračila kvote koje su joj dodijeljene za određenu godinu i, s druge strane, da ta diskrecijska ovlast obuhvaća i mogućnost Komisije da u tu svrhu izabere između različitih predmeta i sredstava obuhvaćenih navedenom uredbom. Iz toga slijedi da država članica polazi od pogrešne pretpostavke tvrdeći da je Komisija bila dužna donijeti detaljna pravila kako bi mogla upotrijebiti sredstva kojima raspolaže na temelju članka 105. stavaka 1. i 2. te uredbe.

S druge strane, članak 105. stavak 1. te uredbe propisuje Komisijinu dužnost u smislu da je ona, kad utvrdi da je neka država članica prekoračila ribolovnu kvotu, dužna smanjiti njezine buduće ribolovne kvote. Isto tako, ni članak 105. stavak 2. te uredbe Komisiji ne dodjeljuje diskrecijsku ovlast u odnosu na posljedice tog prelova u određenoj godini, već joj propisuje dužnost da predmetnoj državi članici u sljedećoj godini ili sljedećim godinama smanji godišnju kvotu primjenom faktora množenja koji je unaprijed određen prema stopi utvrđenog prelova. Iz toga proizlazi da je ukupni iznos smanjenja koji će se primijeniti rezultat preciznog računskog izračuna, čiji su parametri, odnosno stopa prelova i faktor množenja, točno propisani tom odredbom, tako da Komisija ne raspolaže marginom prosudbe za utvrđivanje njihovih najviših vrijednosti.

Slijedi da su odredbe članka 105. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 1224/2009, osobito one koje se odnose na izračun ukupnog iznosa smanjenja koje će se primijeniti, dovoljno jasne, precizne i bezuvjetne te pogodne za Komisijinu neposrednu primjenu.

(t. 40., 41., 44., 45.)

2.      Pravo na saslušanje jamči svakoj osobi mogućnost da korisno i učinkovito iznese svoje stajalište tijekom administrativnog postupka i prije donošenja odluke koja bi mogla nepovoljno utjecati na njezine interese. Poštovanje tog načela mora stoga biti osigurano kako u slučaju potpunog nepostojanja posebnog pravnog propisa tako i u slučaju kad postoji pravni propis koji o njemu ne vodi računa. U slučaju kad institucije Unije raspolažu diskrecijskom ovlašću, još je važnije poštovanje jamstava koja pravni poredak Unije dodjeljuje u administrativnim postupcima.

Slijedom toga, područje primjene prava na saslušanje otvoreno je kad administracija namjerava donijeti akt koji negativno utječe na prava neke osobe, odnosno akt koji može nepovoljno utjecati na interese pojedinca ili dotične države članice jer njegova primjena ne ovisi o postojanju izričitog pravila koje je u tu svrhu predviđeno sekundarnim pravom.

(t. 62.‑64.)

3.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 84.)

4.      Kad pažljiv i razborit gospodarski subjekt može predvidjeti donošenje neke mjere Unije koja može utjecati na njegove interese, on se ne može pozivati na načelo zaštite legitimnih očekivanja kad ta mjera bude donesena. Štoviše, gospodarski subjekti ne mogu imati legitimna očekivanja da će postojeća situacija koju institucije Unije mogu izmijeniti u okviru svoje diskrecijske ovlasti biti zadržana, i to posebice u području kao što je Zajednička ribarstvena politika, čiji je cilj stalna prilagodba ovisno o promjenama u gospodarskoj situaciji. Naposljetku, subjekt koji je počinio očitu povredu propisa koji su na snazi ne može se pozivati na povredu načela zaštite legitimnih očekivanja.

(t. 87., 88.)

5.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 93.)