Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
JEANA RICHARDA DE LA TOURA
od 8. svibnja 2024.(1)
Predmet C-126/23 [Burdene](i)
UD,
QO,
VU,
LO,
CA
protiv
Presidenza del Consiglio dei Ministri,
Ministero dell’Interno
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunale Ordinario di Venezia (Redovni sud u Veneciji, Italija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 2004/80/EZ – Članak 12. stavak 2. – Nacionalna pravila o naknadi žrtvama nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom – Smrt žrtve – Naknada članovima uže obitelji žrtve – Pojam ‚žrtva’ – Nacionalni propis kojim se isključuje isplata naknade članovima uže obitelji žrtve u slučaju postojanja nadživjelog bračnog druga i djece – ‚Pravična i primjerena’ naknada”
I. Uvod
1. Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 12. stavka 2. Direktive Vijeća 2004/80/EZ od 29. travnja 2004. o naknadi žrtvama kaznenih djela(2), članaka 20. i 21., članka 33. stavka 1. i članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima(3) te članka 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda(4).
2. Taj je zahtjev upućen u okviru spora između roditeljâ, sestre i djece žrtve ubojstva i Presidenze del Consiglio dei Ministri (Predsjedništvo Vijeća ministara, Italija) i Ministera dell’Interno (Ministarstvo unutarnjih poslova, Italija) u pogledu naknade njihove štete od talijanske države zbog nesolventnosti počinitelja tog ubojstva, koja je dodijeljena u premalenom iznosu ili uopće nije dodijeljena.
3. Iznijet ću razloge zbog kojih smatram da nacionalni propis kojim se u slučaju smrti žrtve automatski isključuje isplata naknada određenim članovima njezine obitelji, primjenom reda prvenstva po uzoru na nasljedno pravo, nije u skladu s pravom Unije o naknadi žrtvama kaznenih djela.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
1. Direktiva 2004/80
4. U uvodnim izjavama 3., 5. do 7. i 10. Direktive 2004/80 navodi se:
„(3) Na sastanku u Tamperi 15. i 16. listopada 1999. Europsko je vijeće pozvalo na utvrđivanje minimalnih standarda o zaštiti žrtava kaznenih djela, a posebno o pristupu pravosuđu žrtava kaznenih djela te njihovim pravima na naknadu, uključujući troškove suđenja.
[…]
(5) Dana 15. ožujka 2001. Vijeće je donijelo Okvirnu odluku 2001/220/PUP o položaju žrtava u kaznenom postupku[(5)]. Ta Odluka, koja se temelji na glavi VI. Ugovora o Europskoj uniji[, naslovljenoj ‚Odredbe o policijskoj i pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima’(6)], omogućuje žrtvama kaznenih djela potraživanje naknade od počinitelja u okviru kaznenog postupka.
(6) Žrtve kaznenih djela u Europskoj uniji trebale bi imati pravo na pravičnu i primjerenu naknadu [štete] koju su pretrpjele, bez obzira gdje je u [Uniji] počinjeno kazneno djelo.
(7) Ovom se Direktivom uspostavlja sustav suradnje radi olakšavanja ostvarivanja naknade žrtvama kaznenih djela u prekograničnim slučajevima, a koji bi trebao funkcionirati na temelju propisa država članica o naknadi žrtvama nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom, na njihovom državnom području. Stoga bi pravila o naknadi trebala postojati u svim državama članicama.
[…]
(10) Žrtve kaznenih djela često ne mogu ostvariti naknadu od počinitelja jer počinitelj nema potrebna sredstva da postupi u skladu s presudom o naknadi ili se počinitelja ne može utvrditi ili sudbeno goniti.”
5. U poglavlju II. te direktive, naslovljenom „Nacionalni propisi o naknadi”, nalazi se članak 12., kojim se propisuje:
„1. Propisi o ostvarivanju prava na naknadu u prekograničnim slučajevima, utvrđeni u ovoj Direktivi, imaju temelj u pravilima država članica o naknadi žrtvama nasilnog kaznenog djela počinjenog s namjerom, na njihovom državnom području.
2. Sve države članice osiguravaju da njihova nacionalna pravila sadrže odredbe o naknadi žrtvama nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom, na njihovom državnom području, koja jamče pravičnu i primjerenu naknadu žrtvama.”
6. Poglavlje III. navedene direktive, naslovljeno „Provedba odredaba”, sadržava članke 13. do 21. Članak 17., koji se odnosi na „[p]ovoljnije odredbe”, glasi:
„Ovom se Direktivom ne sprečavaju države članice, ako su takve odredbe u skladu s ovom Direktivom, da:
(a) uvedu ili zadrže povoljnije odredbe u korist žrtava kaznenog djela ili drugih osoba koje su oštećene kaznenim djelom;
(b) uvedu ili zadrže odredbe o naknadi žrtvama kaznenog djela koje je počinjeno izvan njihovog područja, ili drugoj osobi koja je oštećena takvim kaznenim djelom, sukladno uvjetima koje države članice mogu detaljno utvrditi u tu svrhu.”
2. Direktiva 2012/29/EU
7. U uvodnoj izjavi 19. Direktive 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP(7) navodi se:
„Osobu bi trebalo smatrati žrtvom bez obzira na to je li počinitelj identificiran, uhićen, je li protiv njega bio pokrenut kazneni progon ili je osuđen te bez obzira na obiteljski odnos između njih. Moguće je da članovima obitelji žrtava također bude nanesena šteta kao posljedica kaznenog djela. Članovima obitelji osobe čija je smrt izravno uzrokovana kaznenim djelom posebno može biti nanesena šteta kao posljedica kaznenog djela. Takvi članovi obitelji, koji su neizravne žrtve kaznenog djela, stoga bi također trebali ostvarivati korist od zaštite na temelju ove Direktive. Međutim, države članice trebale bi moći uspostaviti postupke za ograničavanje broja članova obitelji koji se mogu koristiti pravima određenima u ovoj Direktivi. U slučaju djeteta, dijete ili, osim ako to nije u interesu djeteta, nositelj roditeljske skrbi u ime djeteta, trebaju biti ovlašteni ostvarivati prava određena u ovoj Direktivi. Ovom se Direktivom ne dovode u pitanje nacionalni upravni postupci potrebni za utvrđivanje da je određena osoba žrtva.”
8. Člankom 2. te direktive određuje se:
„1. Za potrebe ove Direktive, primjenjuju se sljedeće definicije:
(a) ,žrtva’ znači:
i. fizička osoba koja je pretrpjela štetu, uključujući tjelesnu, umnu ili emocionalnu štetu ili ekonomski gubitak koji je izravno uzrokovan kaznenim djelom;
ii. članovi obitelji osobe čija je smrt izravno uzrokovana kaznenim djelom i koji su pretrpjeli štetu kao posljedicu smrti te osobe;
(b) ‚članovi obitelji’ znači bračni drug, osoba koja živi sa žrtvom u čvrstoj životnoj zajednici, u zajedničkom kućanstvu te na stabilnoj i stalnoj osnovi, srodnici u ravnoj liniji, braća i sestre te osobe ovisne o žrtvi;
[…]
2. Države članice mogu uspostaviti postupke:
(a) kako bi se ograničio [broj] članova obitelji koji se mogu koristiti pravima određenima u ovoj Direktivi uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja; i
(b) u odnosu na stavak 1. točku (a) podtočku ii., za određivanje koji članovi obitelji imaju prvenstvo u pogledu ostvarivanja prava određenih u ovoj Direktivi.”
B. Talijansko pravo
9. Člankom 11. leggea n. 122 – Disposizioni per l’adempimento degli obblighi derivanti dall’appartenenza dell’Italia all’Unione europea – Legge europea 2015-2016 (Zakon br. 122 o odredbama za ispunjavanje obveza koje proizlaze iz članstva Italije u Europskoj uniji – Europski zakon 2015. – 2016.)(8) od 7. srpnja 2016., u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon br. 122 iz 2016.), propisuje se:
„1. Ne dovodeći u pitanje mjere u korist žrtava kaznenih djela predviđene drugim, povoljnijim zakonskim odredbama, pravo na naknadu na teret države ima žrtva nasilnog kaznenog djela počinjenog s namjerom protiv osobe i, u svakom slučaju, kaznenog djela iz članka 603.bis Codicea penale [Kazneni zakonik], uz iznimku kaznenih djela navedenih u člancima 581. i 582., osim u slučaju postojanja otegotnih okolnosti koje su predviđene člankom 583. Kaznenog zakonika.
2. Naknada za kaznena djela ubojstva, spolnog nasilja i osobito teške tjelesne ozljede u skladu s člankom 583. drugim stavkom Kaznenog zakonika […] dodjeljuje se žrtvi ili pravnim sljednicima iz stavka 2.bis u skladu s ljestvicom utvrđenom uredbom iz stavka 3. Za kaznena djela koja nisu ona prethodno navedena naknada se dodjeljuje radi povrata liječničkih troškova i troškova medicinske skrbi.
2.bis U slučaju smrti žrtve kao posljedice kaznenog djela naknada se dodjeljuje nadživjelom bračnom drugu i djeci; ili, ako nema bračnog druga i djece, ocu i majci; ili, ako nema oca ili majke, braći i sestrama koji su živjeli sa žrtvom u zajedničkom kućanstvu te ih je ona uzdržavala u trenutku počinjenja kaznenog djela […].
2.ter U slučaju da pravo na naknadu ima više pravnih sljednika, ona se raspodjeljuje prema udjelima predviđenima odredbama iz druge knjige glave II. Codicea civile [Građanski zakonik].
3. Iznosi naknade utvrđuju se uredbom Ministra dell’interno [ministar unutarnjih poslova, Italija] i Ministra della giustizia [ministar pravosuđa, Italija] u dogovoru s Ministrom dell’economia e delle finanze [ministar gospodarstva i financija, Italija], koju treba donijeti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, a utvrđuju se u granicama raspoloživih sredstava [Fonda di rotazione per la solidarieta’ alle vittime dei reati di tipo mafioso, delle richieste estorsive, dell’usura e dei reati intenzionali violenti (Obnovljivi fond solidarnosti za žrtve kaznenih djela povezanih s mafijom, djela iznude, lihvarstva i nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom, Italija)(9)] iz članka 14., pri čemu se najveća naknada osigurava za žrtve spolnog nasilja i ubojstva te osobito za djecu žrtve u slučaju ubojstva koje je počinio bračni drug, uključujući rastavljenog ili razvedenog bračnog druga, ili osoba koja jest ili je bila u emocionalnoj vezi sa žrtvom.”
10. U članku 13. stavku 2. Zakona br. 122 iz 2016. navodi se:
„Zahtjev se podnosi u roku od 60 dana od donošenja odluke kojom se okončava postupak zbog toga što nije otkriven počinitelj ili od posljednje neuspjele radnje progona ili od dana na koji je kaznena presuda postala pravomoćna.”
11. Donesen u skladu s člankom 11. stavkom 3. Zakona br. 122 iz 2016., članak 1. stavak 1. točka (b) decreta ministeriale – Determinazione degli importi dell’indennizzo alle vittime dei reati intenzionali violenti (Ministarska uredba o utvrđivanju iznosa naknade za žrtve nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom)(10) od 22. studenoga 2019. (u daljnjem tekstu: provedbena ministarska uredba), propisuje da se, „u slučaju ubojstva koje je počinio bračni drug, uključujući rastavljenog ili razvedenog bračnog druga, ili osoba koja jest ili je bila u emocionalnoj vezi sa žrtvom, utvrđuje paušalni iznos od 60 000 eura isključivo u korist djece žrtve”.
III. Činjenice u glavnom postupku i prethodna pitanja
12. Tribunale di Padova (Sud u Padovi, Italija) presudom od 18. rujna 2018. počinitelja ubojstva svoje bivše partnerice, koje je počinjeno u Italiji, osudio je na kaznu zatvora u trajanju od 30 godina te mu je naložio plaćanje privremenog iznosa naknade članovima obitelji žrtve koji su postavili imovinskopravni zahtjev. Time je dodijeljeno 400 000 eura svakomu od dvoje djece žrtve, 120 000 eura njezinu ocu, majci i sestri te 30 000 eura njezinu bračnom drugu od kojeg je bila rastavljena, ali nije bila razvedena.
13. U skladu s nacionalnim propisom, s obzirom na to da počinitelj ubojstva nije imao ni imovinu ni primanja te da mu je odobrena besplatna pravna pomoć, talijanska država isplatila je samo naknadu od 20 000 eura svakom djetetu, dok je rastavljenom bračnom drugu dodijeljena naknada u iznosu od 16 666,66 eura.
14. Smatrajući da su Zakonom br. 122 iz 2016. uvedena znatna ograničenja u pogledu plaćanja naknada, protivno Direktivi 2004/80, tužitelji, odnosno članovi obitelji žrtve osim njezina bračnog druga, 1. veljače 2022. pokrenuli su postupak pred Tribunaleom Ordinario di Venezia (Redovni sud u Veneciji, Italija), sudom koji je uputio zahtjev. U svojim zahtjevima traže da se, nakon što se provedbena ministarska uredba izuzme iz primjene zbog njezine nezakonitosti, utvrde iznosi koji će im se, zbog njihova stupnja srodstva sa žrtvom ubojstva, isplatiti na ime naknade, i to na „pravič[an] i [primjeren]” način u smislu članka 12. stavka 2. te direktive, uzimajući u obzir – uz odbitak, kad je riječ o djeci te žrtve, iznosa koji im je već isplaćen – razmjer štete koja je utvrđena osuđujućom presudom protiv počinitelja tog ubojstva, i to čak i ako u Fondu solidarnosti nisu raspoloživa potrebna financijska sredstva. Tužitelji podredno zahtijevaju da se Predsjedništvu Vijeća ministara, koje predstavlja talijansku državu, naloži da iste iznose isplati na ime naknade štete pretrpljene zbog nepravilne provedbe navedene direktive, a osobito njezina članka 12.
15. Kao prvo, tužitelji tvrde da se ograničenjem koje je utvrđeno člankom 11. stavkom 2.bis Zakona br. 122 iz 2016., kojim se roditeljima žrtve naknada priznaje samo ako žrtva nema bračnog druga ni djecu, a braći i sestrama samo ako ne postoje osobe iz prethodno navedenih kategorija, povređuje obveza naknade propisana u članku 12. Direktive 2004/80, jer se tim ograničenjem, proizvoljno i bez upućivanja na pravične i primjerene kriterije u konkretnom slučaju, oštećene osobe kojima treba konkretno naknaditi štetu navode među oštećenim osobama kojima je pravo na naknadu priznato apstraktno. Usto, u ovom je slučaju naknada dodijeljena i bračnom drugu žrtve ubojstva koji je od nje rastavljen od 2006., gotovo 11 godina prije njezine smrti. Stoga je pravo na naknadu priznato iako je emocionalna veza očito oslabjela, do te mjere da gotovo i ne postoji.
16. Kao drugo, tužitelji tvrde da se čini da iznos od 20 000 eura dodijeljen djeci žrtve ubojstva u skladu s provedbenom ministarskom uredbom, koji odgovara 5 % privremenog iznosa dodijeljenog sudskom presudom, nije u skladu s onim što je utvrdio Sud u točki 69. presude od 16. srpnja 2020., Presidenza del Consiglio dei Ministri(11).
17. Kao treće, tužitelji smatraju da je nacionalni propis nezakonit i zato što se njime isplata naknade uvjetuje time da je država izdvojila sredstva za njezinu dodjelu, što je protivno uvodnoj izjavi 10. Direktive 2004/80.
18. Tužena talijanska tijela naglašavaju da je iznos naknade, kad je riječ o položaju djece, određen uz strogo poštovanje odredbi koje su na snazi, uzimajući u obzir sredstva za uzdržavanje kojima raspolaže nadživjeli bračni drug. Također podsjećaju na to da je Sud, nakon što je u točki 58. presude BV naveo da države članice imaju široku marginu prosudbe u pogledu određivanja iznosa naknade predviđene u članku 12. stavku 2. Direktive 2004/80, u točki 65. te presude ocijenio da se toj odredbi ne protivi paušalna naknada žrtvama, nego se njome samo zahtijeva da ta naknada bude „pravičn[a] i primjeren[a]”. Sud je, u točki 69. navedene presude, ocijenio da je taj uvjet ispunjen kada naknada, čak i ako je paušalna, čini „odgovarajući doprinos naknadi pretrpljene imovinske i neimovinske štete” za žrtvu.
19. Tuženici tvrde i da su zahtjevi koje su podnijeli otac, majka i sestra žrtve ubojstva nedopušteni. Naime, istekao je prekluzivni rok od 60 dana propisan za podnošenje zahtjeva za naknadu u upravnom postupku, s obzirom na to da je kaznena presuda postala pravomoćna 6. svibnja 2021., da je postupak koji je u tijeku pokrenut 1. veljače 2022. i da njihov zahtjev za mirenje ne prekida tijek zastare.
20. Sud koji je uputio zahtjev smatra da, kako bi ocijenio osnovanost zahtjeva za naknadu koji mu je podnesen, koji se temelji na nepravilnom prenošenju Direktive 2004/80, valja najprije utvrditi je li nacionalni propis, kako proizlazi iz članka 11. stavaka 2.bis, 2.ter i 3. Zakona br. 122 iz 2016., u skladu s pravom Unije.
21. Taj sud ističe da se tim nacionalnim propisom, kojim se, čak i kada je u korist određenih članova obitelji pravomoćnom presudom utvrđeno pravo na naknadu njihove štete i njezin iznos, isplata naknade, kad je riječ o roditeljima žrtve kaznenog djela ubojstva, uvjetuje time da ta žrtva nema bračnog druga ni djecu, a kad je riječ o sestri ili bratu žrtve, time da ta žrtva nema oca ni majku, i to ako su ti sestra ili brat u trenutku počinjenja kaznenog djela živjeli sa žrtvom u zajedničkom kućanstvu te ih je ona uzdržavala, zanemaruje neimovinski aspekt patnje povezane s nasilnim gubitkom žrtve.
22. Kad je riječ o bračnom drugu i djeci, navedeni sud napominje da nije uzet u obzir razmjer pretrpljene štete. Tako se, u ovom slučaju, ne pridaje nikakva važnost činjenici da je bračni drug već dulje vrijeme rastavljen od žrtve, nego se predviđa samo raspodjela naknade na temelju odredbi o nasljeđivanju, ovisno o raspoloživim sredstvima Fonda solidarnosti. Stoga se ne uzima u obzir ozbiljnost posljedica djela za žrtve, protivno presudi BV. Usto, naknada u korist djece određena je u iznosu koji u velikoj mjeri odgovara onomu dodijeljenom bračnom drugu i koji je potpuno nerazmjeran privremenom iznosu naknade određenom u okviru kaznenog postupka te se njime ne uzima u obzir nijedan od kriterija koji se obično primjenjuju u pogledu gubitka odnosa srodstva, kao što su dob žrtve, dob nadživjele osobe, stupanj srodstva i život u zajedničkom kućanstvu, uz mogućnost ispravaka konačnog iznosa s obzirom na specifičnost situacije. Stoga se iznos koji je u ovom slučaju dodijeljen djeci ne može smatrati „pravičn[im] i primjeren[im]” u smislu članka 12. stavka 2. Direktive 2004/80.
23. Osim toga, sud koji je uputio zahtjev naglašava da je prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za naknadu upravi, utvrđen u članku 13. stavku 2. Zakona br. 122 iz 2016., koji se primjenjuje na zahtjev roditelja i sestre žrtve ubojstva, prekratak, što se čini protivnim članku 47. Povelje.
24. U tim je okolnostima Tribunale Ordinario di Venezia (Redovni sud u Veneciji) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. [Je li] isplata naknade koja je u slučaju ubojstva utvrđena u korist roditelja i sestre žrtve nasilnog kaznenog djela počinjenog s namjerom člankom 11. stavkom 2.bis [Zakona br. 122 iz 2016.] i koja se uvjetuje time da žrtva nema djecu i bračnog druga (kad je riječ o roditeljima) te roditelje (u slučaju braće i sestara) u skladu s odredbama članka 12. stavka 2. Direktive 2004/80 te člancima 20. (jednakost) i 21. (nediskriminacija), člankom 33. stavkom 1. (zaštita obitelji) i člankom 47. (pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje) [Povelje] te člankom 1. Protokola br. 12 uz [Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda] (nediskriminacija)[?]
2. [M]ože li uvjet za dodjelu naknade predviđen člankom 11. stavkom 3. [Zakona br. 122 iz 2016.], koji glasi ‚u svakom slučaju u granicama raspoloživih sredstava [Fonda solidarnosti]’, a da se nijednim pravnim pravilom ne nalaže talijanskoj državi da izdvoji iznose koji su konkretno namijenjeni za isplatu naknada, koji se također temelje na statističkim podacima i koji u svakom slučaju konkretno omogućuju isplatu naknade pravnim sljednicima u razumnom roku, predstavljati ‚pravičnu i primjerenu naknadu žrtvama’ u smislu članka 12. stavka 2. Direktive 2004/80?”
25. Roditelji i sestra žrtve ubojstva te djeca žrtve ubojstva, talijanska vlada i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja. Oni su usmeno odgovorili na pitanja koja je postavio Sud na raspravi održanoj 21. veljače 2024.
IV. Analiza
A. Nadležnost Suda i dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku
26. U svojim pisanim očitovanjima talijanska vlada smatra da valja postaviti pitanje je li Sud nadležan i jesu li prethodna pitanja dopuštena zbog toga što se glavni postupak odnosi na situaciju koja nije obuhvaćena područjem primjene Direktive 2004/80.
27. Taj se argument ne temelji na tome da tužitelji koji osporavaju usklađenost primjenjivog nacionalnog propisa s obzirom na članak 12. stavak 2. Direktive 2004/80 svi borave u Italiji, odnosno na državnom području na kojem je počinjeno namjerno nasilno kazneno djelo. Međutim, čini mi se da bi trebalo podsjetiti na to da je Sud u presudi BV, u točki 52., presudio da se tom odredbom „svaka država članica [obvezuje] da uvede propise o naknadi [...] za sve žrtve nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom na njezinu državnom području” te, u točki 55., da navedena odredba „daje pravo na pravičnu i primjerenu naknadu [...] ne samo žrtvama nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom na državnom području države članice u situaciji koja predstavlja prekogranični slučaj u smislu članka 1. te direktive nego i žrtvama koje imaju uobičajeno boravište na području te države članice”.
28. Talijanska vlada tvrdi, s jedne strane, da sud koji je uputio zahtjev nije postavio pitanje imaju li tužitelji svojstvo žrtve u smislu Direktive 2004/80 i, s druge strane, da pojam „žrtva” treba shvatiti na način da označava osobu koja je izravno oštećena. Prema tome, osporavani talijanski propis obuhvaćen je nadležnošću država članica, zbog čega su prethodna pitanja nedopuštena.
29. Međutim, pitanje obuhvaća li pojam „žrtva” nasilnog djela počinjenog s namjerom, u smislu Direktive 2004/80, u slučaju ubojstva pravne sljednike žrtve, kao što su njezin nadživjeli bračni drug, djeca, roditelji ili braća i sestre, odnosi se na područje primjene te direktive.
30. Stoga nadležnost Suda i dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku smatram nedvojbenima.
B. Dopuštenost drugog prethodnog pitanja
31. Prema mojem je mišljenju to drugo pitanje, koje se odnosi na ograničenje naknade, predviđeno talijanskim propisom, do gornje granice proračuna dodijeljenog Fondu solidarnosti u tu svrhu, nedopušteno.
32. Kao što je to potvrđeno na raspravi, takvo ograničenje nije utjecalo na iznose naknade koje je talijanska država dodijelila u glavnom predmetu. Stoga se slažem s mišljenjem Komisije i talijanske vlade prema kojem pitanje suda koji je uputio zahtjev ne utječe na rješenje spora. Štoviše, može se istaknuti činjenica da sud koji je uputio zahtjev nije dao pojašnjenja o financiranju ili funkcioniranju Fonda solidarnosti(12).
33. Osim toga, utvrđujem da se nijedno prethodno pitanje ne odnosi na druge poteškoće koje je istaknuo sud koji je uputio zahtjev, odnosno prekomjerno smanjen iznos naknade koja je isplaćena djeci žrtve ubojstva(13) te kratko trajanje roka za podnošenje zahtjeva za naknadu.
C. Prvo prethodno pitanje
34. Tim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud protivi li se članku 12. stavku 2. Direktive 2004/80 nacionalni propis kojim su predviđena pravila o naknadi žrtvama nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom kojima se pravo roditelja preminule žrtve na naknadu uvjetuje time da žrtva nema djecu ni nadživjelog bračnog druga, a pravo braće i sestara te žrtve time da nema njihovih roditelja.
35. Od Suda se stoga traži da pojasni pojam „žrtva” i da dopuni svoje tumačenje pojma „pravičn[a] i primjeren[a] naknada” iz presude BV.
1. Pojam „žrtva”
36. Na prvom mjestu, valja utvrditi je li nacionalni propis, u dijelu u kojem određuje članove obitelji koji mogu ostvariti pravo na naknadu u slučaju smrti žrtve, obuhvaćen Direktivom 2004/80. Smatram da takvo određenje nije prepušteno diskreciji država članica, kao što to proizlazi iz tumačenja članka 12. stavka 2. te direktive(14).
37. Naime, kao prvo, s obzirom na to da se u Direktivi 2004/80 ne definira pojam „žrtva” i ne upućuje na nacionalno pravo, valja smatrati da je riječ o autonomnom pojmu prava Unije. Njime se, u skladu s ciljem te direktive, želi zajamčiti nepostojanje razlika među državama članicama kad je riječ o određivanju osoba obuhvaćenih nacionalnim pravilima o naknadi žrtvama nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom na njihovim državnim područjima.
38. Kao drugo, suprotno tumačenje koje zagovara talijanska vlada, koje se temelji na članku 17. Direktive 2004/80, prema mojem mišljenju treba odbaciti. Točno je da se tim člankom propisuje da države članice mogu donijeti povoljnije odredbe u interesu žrtava kaznenog djela širenjem kruga obuhvaćenih osoba na „drug[e] osob[e] koje su oštećene kaznenim djelom”. Međutim, navedeni se članak nalazi u poglavlju III. te direktive, naslovljenom „Provedba odredaba”, te se stoga odnosi samo na provedbu pravila koja su države članice donijele na temelju minimalnog skupa pravila određenog u prethodnim poglavljima. Usto, kada bi se članak 12. stavak 2. navedene direktive tumačio na način da se njime područje primjene te direktive ograničava isključivo na žrtve koje su preživjele „nasilno kazneno djelo počinjeno s namjerom”, to bi imalo za učinak isključivanje ubojstava s popisa tih kaznenih djela, s obzirom na to da u tom slučaju više ne postoji izravna žrtva kojoj treba naknaditi štetu. Međutim, Sud je već presudio da se područje primjene sustava naknade žrtvama ne može ograničiti na određena kaznena djela koja potpadaju pod nasilna kaznena djela počinjena s namjerom(15).
39. Kao treće, također treba osigurati da je tumačenje u skladu s drugim odredbama prava Unije. Tako iz uvodne izjave 5. Direktive 2004/80 proizlazi da se ona nadovezuje na Okvirnu odluku 2001/220, koja je zamijenjena Direktivom 2012/29.
40. U svojem prijedlogu direktive, podnesenom 12. srpnja 2023.(16), Komisija smatra da je ta direktiva „glavni […] horizontalni instrument za prava žrtava”(17). Ona naglašava da zakonodavstvo Unije o pravima žrtava također obuhvaća Direktivu 2004/80 o naknadi i propise Unije o nalozima za zaštitu(18). Ta institucija naglašava da je donošenje Direktive 2012/29 bilo ključan korak u jačanju prava žrtava i pravosuđa usmjerenog na žrtve u Uniji te da je imalo važnu ulogu u stvaranju europskog područja slobode, sigurnosti i pravde(19). Stoga smatram da Direktivu 2004/80, koja se bavi posebnim pitanjem naknade žrtvama, treba tumačiti s obzirom na Direktivu 2012/29, kojom je određen opći, „horizontalni” okvir, kao što se izrazila Komisija, iako potonja direktiva ima drukčiju pravnu osnovu, odnosno članak 82. stavak 2. UFEU-a(20), dok je pravna osnova Direktive 2004/80 bila članak 308. UEZ-a, koji je postao članak 352. UFEU-a.
41. Tako se pojam „žrtva” iz članka 12. stavka 2. Direktive 2004/80 definira u članku 2. stavku 1. točkama (a) i (b) Direktive 2012/29(21). Stoga je talijanski propis kojim se određuju članovi obitelji koji mogu ostvariti pravo na naknadu u slučaju smrti žrtve u skladu s pravom Unije, na temelju kojeg je, osim toga, broj dotičnih osoba ograničen(22).
2. Pojam „pravičn[a] i primjeren[a] naknada”
42. Na drugom mjestu, valja ispitati protivi li se pravu Unije propis u skladu s kojim pravo na naknadu članova obitelji preminule žrtve ovisi o redu prvenstva po uzoru na pravila nasljeđivanja čiji je učinak da, ako žrtva ima nadživjelog bračnog druga i djecu, drugi članovi njezine uže obitelji, u ovom slučaju njezini roditelji te njezina braća i sestre, samo zbog te činjenice ostaju bez ikakve naknade.
43. Valja podsjetiti na to da se člankom 12. stavkom 2. Direktive 2004/80 žrtvama nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom na državnom području države članice daje pravo na pravičnu i primjerenu naknadu(23).
44. Sud je u presudi BV tumačio pojam „pravičn[a] i primjeren[a] naknada” kada mu je postavljeno pitanje o paušalnom iznosu naknade od 4800 eura dodijeljenom žrtvama spolnog nasilja na temelju talijanskih pravila o naknadi žrtvama nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom.
45. Sud je iznio elemente tumačenja članka 12. stavka 2. Direktive 2004/80 koji su, prema mojem mišljenju, relevantni za odgovor na pitanja suda koji je uputio zahtjev u pogledu načina određivanja osoba koje ostvaruju pravo na „pravičnu i primjerenu” naknadu.
46. Sud je presudio da naknadu koju treba isplatiti žrtvama nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom treba utvrditi uzimajući u obzir „[ozbiljnost] posljedica počinjenog kaznenog djela za žrtve” i da u protivnome ona ne čini „odgovarajući doprinos naknadi pretrpljene imovinske i neimovinske štete”(24).
47. Iz toga se, prema mojem mišljenju, može zaključiti da pravila o naknadi u okviru kojih se, zbog apstraktnog reda prvenstva(25) među različitim žrtvama koje imaju pravo na naknadu, žrtve isključuju bez ikakvog razmatranja opsega štete nastale za njih i koja se temelje samo na prirodi obiteljskih odnosa, na temelju čega se donose puke pretpostavke u pogledu postojanja ili razmjera štete, ne mogu dovesti do „pravičn[e] i primjeren[e] naknade” u smislu članka 12. stavka 2. Direktive 2004/80.
48. Tu ocjenu usto potkrepljuje utvrđenje, koje je potvrđeno na raspravi, da, iako je takva metoda isključivanja određenih žrtava osmišljena po uzoru na pravila nasljeđivanja, ona ih ne primjenjuje u potpunosti. Tako postojanje sveopćeg nasljednika ili razlog nedostojnosti za nasljeđivanje u talijanskim pravilima o naknadi ne lišava isključenog nasljednika prava na njezino dobivanje. Iz toga proizlazi da, iako je cilj talijanskog propisa uvesti pojednostavnjeni način određivanja žrtava kojima treba naknaditi štetu(26), legitiman zahtjev da se postigne jednostavna i brza naknada žrtvama ipak ne treba prevagnuti nad obvezom da im se u odgovarajućoj mjeri nadoknade patnje kojima su bile izložene zbog nasilnog kaznenog djela počinjenog s namjerom kojim je prouzročena smrt člana njihove obitelji(27).
V. Zaključak
49. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odgovori samo na prvo prethodno pitanje koje je uputio Tribunale Ordinario di Venezia (Redovni sud u Veneciji, Italija), na sljedeći način:
Članak 12. stavak 2. Direktive Vijeća 2004/80/EZ od 29. travnja 2004. o naknadi žrtvama kaznenih djela
treba tumačiti na način da mu se:
protivi nacionalni propis kojim su predviđena pravila o naknadi žrtvama nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom kojima se pravo roditelja preminule žrtve na naknadu uvjetuje time da žrtva nema djecu ni nadživjelog bračnog druga, a pravo braće i sestara te žrtve time da nema navedenih roditelja.