MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
JEANA RICHARDA DE LA TOURA
od 9. ožujka 2023.(1)
Predmet C‑142/22
OE
protiv
The Minister for Justice and Equality
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Supreme Court (Vrhovni sud, Irska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Policijska i pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Europski uhidbeni nalog – Okvirna odluka 2002/584/PUP – Članak 27. – Pravilo specijalnosti – Kazneni progoni zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije predaje, a razlikuje se od onog zbog kojeg je osoba predana – Pristanak pravosudnog tijela izvršenja – Nevaljan europski uhidbeni nalog – Posljedice za zahtjev za pristanak – Pitanje koje je konačno riješeno u odluci o predaji”
I. Uvod
1. U članku 27. stavku 2. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica(2), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009.(3), navodi se pravilo specijalnosti prema kojem se protiv predane osobe ne može voditi kazneni progon i ne može joj se izreći presuda ili na drugi način oduzeti sloboda zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije njezine predaje, a razlikuje se od onog zbog kojeg je predana.
2. Iz članka 27. stavka 3. točke (g) Okvirne odluke 2002/584 proizlazi da se pravilo specijalnosti predviđeno u stavku 2. tog članka ne primjenjuje ako je pravosudno tijelo izvršenja koje je predalo traženu osobu dalo pristanak, u skladu sa stavkom 4. tog članka, da se protiv te osobe vodi kazneni progon, da joj se izrekne presuda ili na drugi način oduzme sloboda zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije njezine predaje, a razlikuje se od onoga zbog kojega je predana.
3. U zahtjevu za prethodnu odluku od Suda se u biti traži da odluči može li utvrđenje prema kojem je europski uhidbeni nalog na temelju kojeg je osoba predana izdalo tijelo koje nije „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog” u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, i stoga ga treba smatrati nevaljanim, spriječiti pravosudno tijelo izvršenja, kojem je podnesen zahtjev za pristanak kojim se pravosudnim tijelima države članice izdavateljice uhidbenog naloga dopušta da vode kazneni progon protiv te osobe ili joj izreknu presudu zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije njezine predaje, a razlikuje se od onog zbog kojega je predana, da dâ takav pristanak.
4. U ovom ću mišljenju predložiti Sudu da odgovori da takav razlog nevaljanosti europskog uhidbenog naloga ne može spriječiti pravosudno tijelo izvršenja da dâ zatraženi pristanak.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
5. U okviru ovog predmeta relevantni su članak 1. stavak 1., članak 6. stavci 1. i 2., članak 8. stavak 1. i članak 27. Okvirne odluke 2002/584.
B. Irsko pravo
6. Okvirna odluka 2002/584 prenesena je u irsko pravo European Arrest Warrant Actom 2003 (Zakon o europskom uhidbenom nalogu iz 2003.), kako je izmijenjen.
7. U članku 2. stavku 1. tog zakona navode se, među ostalim, sljedeće definicije:
– „pravosudno tijelo” znači „sudac ili druga osoba koja je na temelju zakonodavstva države članice o kojoj je riječ ovlaštena obavljati funkcije istovjetne ili slične onima koje na temelju članka 33. može obavljati sud u toj državi”. Supreme Court (Vrhovni sud, Irska) pojašnjava da je riječ o funkciji izdavanja europskih uhidbenih naloga;
– „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog” znači „pravosudno tijelo u državi članici izdavateljici uhidbenog naloga koje je izdalo relevantni uhidbeni nalog o kojem je riječ”, i
– „država članica izdavateljica uhidbenog naloga” znači „država članica […] čije je pravosudno tijelo izdalo taj europski uhidbeni nalog”.
8. Člankom 22. Zakona o europskom uhidbenom nalogu iz 2003., kako je zamijenjen člankom 80. Criminal Justice (Terrorist Offences) Acta 2005 (Zakon o kaznenom pravosuđu (kaznena djela terorizma) iz 2005.), u njegovu stavku 7. predviđa se:
„High Court [Visoki sud, Irska] može, u pogledu osobe koja je na temelju ovog zakona predana državi izdavateljici uhidbenog naloga, dati pristanak na:
(a) postupak koji je u državi članici izdavateljici uhidbenog naloga protiv te osobe pokrenut zbog kaznenog djela,
(b) izricanje kazne u državi izdavateljici uhidbenog naloga, uključujući kaznu koja se sastoji od ograničenja slobode te osobe zbog kaznenog djela, ili
(c) postupak protiv osobe u državi članici izdavateljici uhidbenog naloga ili oduzimanje slobode toj osobi radi izvršenja kazne ili mjere oduzimanja slobode zbog kaznenog djela,
po primitku pisanoga zahtjeva u tom smislu od države članice izdavateljice uhidbenog naloga.”
9. Člankom 22. stavkom 8. Zakona o europskom uhidbenom nalogu iz 2003., kako je zamijenjen člankom 15. European Arrest Warrant (Application to Third Countries and Amendment) and Extradition (Amendment) Acta 2012 (Zakon o europskom uhidbenom nalogu (primjena na treće zemlje i izmjena i dopuna) i izručenju (izmjena) iz 2012.) predviđa se da pristanak iz članka 22. stavka 7. Zakona o europskom uhidbenom nalogu iz 2003. treba odbiti ako je predmetno kazneno djelo ono za koje se osoba ne bi mogla predati na temelju dijela 3. tog zakona. Taj dio 3. sadržava odredbe koje se odnose na temeljna prava, korespondenciju, dvostruku kažnjivost, kazneni progon tražene osobe unutar države na temelju istih navodnih djela, dob za kaznenu odgovornost, izvanteritorijalnost i suđenje in absentia.
III. Činjenice u glavnom postupku i prethodna pitanja
10. Tijekom 2016. izdana su tri europska uhidbena naloga protiv osobe OE, od kojih je dva izdalo Državno odvjetništvo u Amsterdamu (Nizozemska), a treći odjel nizozemskog državnog odvjetništva. Navedenim uhidbenim nalozima tražila se predaja osobe OE radi kaznenog progona zbog niza kaznenih djela koja su se, među ostalim, odnosila na pranje novca, napad i pokušaj ubojstva.
11. High Court (Visoki sud) odbio je prigovore koje je istaknula osoba OE i s obzirom na to da protiv presude potonjeg suda nije podnijela žalbu, osoba OE predana je 2017. nizozemskim tijelima. Nije sporno da se nijedan od tih prigovora nije odnosio na činjenicu da su europske uhidbene naloge izdali državni odvjetnici. Osoba OE zatim je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 18 godina, koju trenutačno služi u Nizozemskoj.
12. Nizozemski državni odvjetnik poslao je 1. svibnja 2019. High Courtu (Visoki sud), kao pravosudnom tijelu izvršenja, zahtjev za pristanak u skladu s onim što se predviđa člankom 27. stavkom 3. točkom (g) i člankom 27. stavkom 4. Okvirne odluke 2002/584 kako bi se omogućio daljnji kazneni progon protiv osobe OE zbog kaznenih djela koja su počinjena prije njezine predaje, a razlikuju se od onih zbog kojih je predana. Taj je zahtjev podnesen High Courtu (Visoki sud) 23. srpnja 2019. Protiv osobe OE proveden je postupak u kojem je proglašena krivom i osuđena na kaznu doživotnog zatvora na temelju novih optužbi, no da bi se ta nova kazna zatvora mogla izvršiti potreban je pristanak pravosudnog tijela izvršenja.
13. Međutim, navedeni je zahtjev za pristanak bio povučen nakon objave presude od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu)(4), iz koje proizlazi da pojam „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog” u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 ne obuhvaća državna odvjetništva države članice koja su u okviru donošenja odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga izravno ili neizravno izložena riziku podređenosti nalozima ili pojedinačnim uputama izvršne vlasti.
14. High Court (Visoki sud) zaprimio je zatim novi zahtjev za pristanak koji je tada uputio sudac istrage iz Amsterdama.
15. Osoba OE protivila se tom zahtjevu podnesenom High Courtu (Visoki sud), tvrdeći da tijela koja su izdala europske uhidbene naloge nisu „pravosudna tijela koja izdaju uhidbeni nalog” u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584. U tom pogledu valja pojasniti da osoba OE ne osporava svoju predaju nizozemskim tijelima na temelju tih europskih uhidbenih naloga, nego smatra da se pristanak na kazneni progon za kaznena djela koja se razlikuju od onih zbog kojih je predana ne može dati ako pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog nije valjano izdalo prvotne europske uhidbene naloge.
16. Međutim, High Court (Visoki sud) smatrao je da je odluka koja se odnosi na njegovu predaju postala pravomoćna te je odbio tužbu osobe OE. Osoba OE podnijela je žalbu Court of Appealu (Žalbeni sud, Irska).
17. Sud je u međuvremenu 24. studenoga 2020. u pogledu nizozemskog državnog odvjetništva donio presudu Openbaar Ministerie (Krivotvorenje isprava)(5), prema kojoj članak 6. stavak 2., članak 27. stavak 3. točku (g) i članak 27. stavak 4. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da „pravosudno tijelo izvršenja” u smislu tih odredbi ne čini državni odvjetnik države članice koji, iako sudjeluje u kaznenom sudovanju, može u okviru izvršavanja svojih ovlasti odlučivanja primati pojedinačnu uputu izvršne vlasti(6).
18. Court of Appeal (Žalbeni sud) odbio je žalbu osobe OE pri čemu je smatrao, u skladu s argumentacijom koju je iznio Minister for Justice and Equality (ministar pravosuđa i jednakosti, Irska; u daljnjem tekstu: ministar), da valja primijeniti nacionalno postupovno pravilo koje se odnosi na načelo estoppel te kojim se sprečava i izravno osporavanje rješenja o predaji High Courta (Visoki sud) i usputno osporavanje tog rješenja(7). U tom se pogledu Court of Appeal (Žalbeni sud) oslonio na sudsku praksu Suda u kojoj se naglašava, pod uvjetom da se poštuju načela ekvivalentnosti i djelotvornosti čija povreda nije navedena u okviru glavnog predmeta, važnost načela prema kojem se sudske odluke koje su postale pravomoćne, nakon što su iscrpljena sva pravna sredstva ili nakon isteka rokova za žalbu, ne mogu dovoditi u pitanje(8).
19. Supreme Court (Vrhovni sud) dopustio je 22. rujna 2021. novu žalbu.
20. Prema mišljenju tog suda, osoba OE prihvaća da je odluka da se naloži njezina predaja 2017., u irskom pravu, res judicata i da se pravom Unije ne bi zahtijevalo da se ta odluka dovede u pitanje. Njezin glavni prigovor na davanje pristanka temelji se na zakonskim uvjetima kojima se uređuje postupak davanja pristanka. Naime, u skladu s člankom 22. stavkom 7. Zakona o europskom uhidbenom nalogu iz 2003. zahtjev za pristanak treba podnijeti „država izdavateljica uhidbenog naloga”, koja se definira kao ona država čije je „pravosudno tijelo” izdalo prvotni europski uhidbeni nalog. Međutim, osoba OE tvrdi da, s obzirom na to da državni odvjetnici koji su izdali prvotne europske uhidbene naloge na temelju prava Unije ne predstavljaju „pravosudna tijela”, iz toga slijedi da se Kraljevina Nizozemska ne može smatrati „državom članicom izdavateljicom uhidbenog naloga”.
21. Suprotno tomu, pred sudom koji je uputio zahtjev ministar i dalje tvrdi da treba smatrati da je o svakom pitanju koje se postavilo o mogućnosti nizozemskih državnih odvjetnika da djeluju u svojstvu pravosudnih tijela koja izdaju europski uhidbeni nalog konačno odlučio High Court (Visoki sud) u svojem rješenju o predaji iz 2017. i da se načelo estoppel primjenjuje na tu pravomoćnu odluku tako da se ta odluka u tom pogledu više ne može dovesti u pitanje.
22. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, odgovor na pitanje treba li osobi OE dopustiti da u okviru zahtjeva za pristanak na temelju članka 27. stavka 3. točke (g) i članka 27. stavka 4. Okvirne odluke 2002/584 istakne argument koji se temelji na činjenici da prvotne europske uhidbene naloge nije izdalo „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog” u smislu članka 6. stavka 1. te okvirne odluke ovisi o pravilnoj pravnoj kvalifikaciji odnosa između postupka predaje i postupka davanja pristanka.
23. Naime, taj sud smatra da se, ako valja smatrati da su ti postupci odvojeni i samostalni, na način da se na bilo koji prigovor koji je dotična osoba mogla podnijeti u okviru zahtjeva za predaju može pozvati kao na novi ili dodatan argument u okviru zahtjeva za pristanak, načelo estoppel ne može primijeniti.
24. Suprotno tomu, ako te postupke treba smatrati toliko usko povezanima da se pitanje koje je nužno riješeno u odluci o predaji mora smatrati riješenim u svrhu odluke o pristanku, osobi OE neće se dopustiti da se u tom stadiju pozove na argument koji se odnosi na status pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog.
25. U tim je okolnostima Supreme Court (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 27. Okvirne odluke [2002/584] tumačiti na način da se odlukom o predaji osobe uspostavlja pravni odnos između te osobe, države članice izvršenja i države članice izdavateljice uhidbenog naloga, tako da svako pitanje iz te odluke koje se smatra konačno utvrđenim treba također smatrati utvrđenim za potrebe postupka ishođenja pristanka na daljnji kazneni progon ili kažnjavanje zbog drugih kaznenih djela?
2. Ako je odgovor na prvo pitanje niječan, povređuje li se nacionalnim postupovnim pravilom načelo djelotvornosti ako se njime onemogućuje osobi o kojoj je riječ da se u okviru zahtjeva za pristanak pozove na relevantnu presudu [Suda]donesenu u razdoblju nakon rješenja o predaji?”
26. Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom predmetu odluči u ubrzanom prethodnom postupku predviđenom u članku 105. Poslovnika Suda ili u hitnom prethodnom postupku predviđenom u članku 107. tog Poslovnika.
27. Odlukom od 15. ožujka 2022. drugo vijeće odlučilo je da neće prihvatiti zahtjev suda koji je uputio zahtjev da se o tom predmetu odluči u hitnom prethodnom postupku. Odlukom od 23. ožujka 2022. predsjednik Suda odbio je zahtjev suda koji je uputio zahtjev da se o navedenom predmetu odluči u ubrzanom prethodnom postupku.
28. Osoba OE, ministar irske vlade, irska mađarska, nizozemska i poljska vlada te Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja.
29. Na raspravi održanoj 14. prosinca 2022. Osoba OE, ministar irske vlade, irska i nizozemska vlada te Komisija iznijeli su svoja usmena očitovanja i odgovorili na pitanja Suda na koja je trebalo odgovoriti u usmenom obliku.
IV. Analiza
30. Kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, pitanje na kojem se temelje prethodna pitanja tiče se odnosa između postupka predaje i naknadnog zahtjeva kojim se, u skladu s člankom 27. stavkom 3. točkom (g) i člankom 27. stavkom 4. Okvirne odluke 2002/584, nastoji ishoditi pristanak pravosudnog tijela izvršenja kako bi se protiv već predane osobe mogao voditi kazneni progon, kako bi joj se izrekla presuda ili na drugi način oduzela sloboda zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije njezine predaje, a razlikuje se od onog zbog kojega je predana.
31. Konkretnije, sud koji je uputio zahtjev želi znati može li nevaljanost europskog uhidbenog naloga, zbog činjenice da ga nije izdalo „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog” u smislu članka 6. stavka 1. te okvirne odluke biti prepreka tomu da pravosudno tijelo izvršenja dâ pristanak koji se od njega traži.
32. Čini se da je ispitivanje tog temeljnog problema u okviru spora koji se odnosi na ishod zahtjeva za pristanak u ovom slučaju ipak uvjetovano pitanjem nacionalnog postupovnog prava, kojim se utvrđuje je li načelo estoppel primjenjivo u kontekstu glavnog predmeta.
33. Prema mojem mišljenju, rješenje spora u glavnom postupku ne zahtijeva da Sud odlučio tome je li primjena tog nacionalnog postupovnog pravila usklađena s pravom Unije u okolnostima koje je opisao sud koji je uputio zahtjev. Naime, to pitanje postaje nerelevantno od trenutka kad se utvrdi da, neovisno o mogućnosti dotične osobe da se u okviru zahtjeva za pristanak pozove na razlog nevaljanosti europskog uhidbenog naloga na koji se odnosi pravomoćna presude u pogledu njegova izvršenja, takav razlog ni u kojem slučaju ne može opravdati odbijanje pravosudnog tijela izvršenja da dâ takav pristanak.
34. Smatram i da temeljni problem koje se odnosi na eventualne posljedice nevaljanosti europskog uhidbenog naloga za ispitivanje naknadnog zahtjeva za pristanak na temelju članka 27. stavka 3. točke (g) i članka 27. stavka 4. Okvirne odluke 2002/584 treba razmotriti kao takvo a da pritom nije potrebno odlučiti, suprotno onomu što tvrdi Komisija, o tome je li osnovan argument koji je iznijela osoba OE i kojim se nastoji dokazati da ne postoji „država članica izdavateljica uhidbenog naloga” u smislu članka 22. stavka 7. Zakona o europskom uhidbenom nalogu iz 2003. Naime, osim što se taj argument odnosi na tumačenje nacionalnog pravnog pravila, smatram da se glavno pitanje suda koji je uputio zahtjev tiče odnosa koji na temelju prava Unije postoji između prvotne predaje i zahtjeva za pristanak. Taj se odnos temelji i na argumentaciji koju je osoba OE iznijela u okviru glavnog postupka.
35. U tom pogledu iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se osoba OE osporava davanje zatraženog pristanka jer nizozemska tijela koja su izdala prvotne europske uhidbene naloge nisu imala svojstvo „pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog” u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584. Iako osoba OE ne dovodi u pitanje odluku o predaji i status pravosudnog tijela koje je uputilo zahtjev za pristanak, ipak tvrdi da se pristanak koji se traži u skladu s člankom 27. stavkom 3. točkom (g) i člankom 27. stavkom 4. te okvirne odluke ne može dati ako europski uhidbeni nalozi na temelju kojih je predana nisu valjano izdani. Osoba OE stoga se poziva na nevaljanost prvotnih europskih uhidbenih naloga kako bi se protivila tome da pravosudno tijelo izvršenja dâ zatraženi pristanak.
36. Prema mojem mišljenju, takva je argumentacija pogrešna.
37. Naime, čak i ako je zahtjev za pristanak nužno povezan s prethodno izvršenim konkretnim europskim uhidbenim nalogom, smatram da pravosudno tijelo izvršenja treba odvojeno i samostalno ispitati taj zahtjev. Prema tome, nedostatak koji utječe na izvršeni europski uhidbeni nalog ne može biti razlog za odbijanje zatraženog pristanka.
38. U tom pogledu valja istaknuti da je Sud već presudio da, kad se tražena osoba uhiti i zatim preda državi članici izdavanja, europski uhidbeni nalog u načelu iscrpljuje svoje pravne učinke, osim učinaka predaje izričito predviđenih u poglavlju 3. Okvirne odluke 2002/584(9).
39. Među učincima predaje predviđenima u tom poglavlju navodi se mogućnost kaznenog progona zbog drugih kaznenih djela čiji su uvjeti predviđeni u članku 27. te okvirne odluke.
40. Na temelju pravila specijalnosti navedenog u članku 27. stavku 2. navedene okvirne odluke, koje je povezano sa suverenošću države članice izvršenja, predana osoba ima pravo na to da je se kazneno progoni, da joj se izrekne presuda ili oduzme sloboda samo zbog kaznenog djela zbog kojega je predana(10).
41. Prema mišljenju Suda, to pravilo zahtijeva da država članica izdavateljica uhidbenog naloga koja želi kazneno progoniti ili osuditi osobu zbog kaznenog djela počinjenog prije njezine predaje na temelju europskog uhidbenog naloga različitog od onog koje je dovelo do te predaje, mora ishoditi suglasnost države članice izvršenja kako bi se izbjeglo da prva država članica ne zadre u nadležnosti koje bi mogla izvršavati država članica izvršenja i da ne prekorači svoje ovlasti u odnosu na optuženika(11).
42. Samo u slučajevima iz članka 27. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584, odnosno, među ostalim, u slučaju davanja pristanka u skladu s tim člankom 27. stavkom 3. točkom (g) i tim člankom 27. stavkom 4. pravosudna tijela države članice izdavateljice uhidbenog naloga ovlaštena su kazneno goniti odnosno osuditi tu osobu za kazneno djelo koje se razlikuje od onog zbog kojeg je predana(12).
43. Sud je naglasio da je pravilo specijalnosti usko povezano s predajom koja je posljedica izvršenja konkretnog europskog uhidbenog naloga(13). To znači da se poštovanje tog pravila može ocijeniti samo s obzirom na predaju izvršenu na temelju konkretnog europskog uhidbenog naloga(14).
44. Međutim, unatoč vezi između provedbe članka 27. Okvirne odluke 2002/584 i postojanja prethodno izvršenog europskog uhidbenog naloga, važno je naglasiti da je Sud već presudio da se odluka o davanju pristanka iz članka 27. stavka 4. te okvirne odluke razlikuje od odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga te dovodi do učinaka koji su za dotičnu osobu drukčiji od učinaka potonje odluke(15).
45. Predaja osobe na temelju europskog uhidbenog naloga i zahtjev za pristanak kojim se pravosudnim tijelima države članice izdavateljice uhidbenog naloga dopušta da da vode kazneni progon protiv te osobe ili joj izreknu presudu zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije njezine predaje, a razlikuje se od onog zbog kojega je predana stoga čine dvije različite faze postupka kojim se nastoji zajamčiti da počinjenje kaznenih djela ne ostane nekažnjeno unutar Unije.
46. Iako može, kao i odluka o izvršenju europskog uhidbenog naloga, ugroziti slobodu dotične osobe(16), odluka o pristanku tako ima cilj koji joj je svojstven i zbog toga je treba donijeti pravosudno tijelo izvršenja nakon odvojenog i samostalnog ispitivanja u odnosu na ispitivanje do kojeg je doveo europski uhidbeni nalog.
47. To ispitivanje treba provesti u skladu s onim što se predviđa u članku 27. stavku 4. Okvirne odluke 2002/584 kako bi se zahtjev za pristanak procijenio zasebno.
48. Stoga pravosudno tijelo izvršenja treba provjeriti sadržava li zahtjev za pristanak koji mu je podnesen informacije iz članka 8. stavka 1. te okvirne odluke i prijevod, kao što se to navodi u članku 8. stavku 2. navedene okvirne odluke. To tijelo također treba provjeriti je li kazneno djelo zbog kojega se traži pristanak i samo uvjetovano predajom na temelju iste okvirne odluke.
49. U skladu s onim što se predviđa člankom 27. stavkom 4. Okvirne odluke 2002/584, pravosudno tijelo izvršenja usto treba ocijeniti, s obzirom na razloge za obvezno ili moguće neizvršenje navedene u člancima 3. i 4. te okvirne odluke, može li se odobriti proširenje kaznenog progona na kaznena djela različita od onih zbog kojih je dotična osoba predana.
50. Međutim, valja utvrditi da se nijednom od tih odredbi ne predviđa da na temelju nedostatka koji utječe na prvotni europski uhidbeni nalog pravosudno tijelo izvršenja može odbiti dati zatraženi pristanak.
51. Drukčija odluka ugrozila bi, prema mojem mišljenju, ciljeve Okvirne odluke 2002/584.
52. U tom pogledu ističem da iz sudske prakse Suda proizlazi da se članak 27. Okvirne odluke 2002/584, s obzirom na to da sadržava pravila koja odstupaju od načela uzajamnog priznanja utvrđenog u članku 1. stavku 2. te okvirne odluke, ne može tumačiti na način kojim bi se osujetio cilj koji se nastoji ostvariti navedenom okvirnom odlukom, a to je pojednostavljenje i ubrzanje predaja između pravosudnih tijela država članica imajući na umu uzajamno povjerenje koje među njima mora postojati(17).
53. Taj zahtjev žurnosti na kojem se temelji Okvirna odluka 2002/584 odražava se u članku 27. stavku 4. te okvirne odluke kojim se određuje da se odluka o pristanku na proširenje kaznenog progona treba donijeti najkasnije trideset dana nakon primitka zahtjeva.
54. Međutim, kad bi se priznalo da nedostatak koji utječe na prvotni europski uhidbeni nalog može biti prepreka tome da pravosudno tijelo izvršenja dâ pristanak koji se zahtijeva, time bi se prihvatilo da se uvjeti u kojima je izvršena predaja preispitaju u okviru zahtjeva za pristanak podnesenog na temelju članka 27. stavka 3. točke (g) i članka 27. stavka 4. Okvirne odluke 2002/584. Takvo preispitivanje dovelo bi do odgode odluke o pristanku, što bi bilo protivno zahtjevu žurnosti na kojem se temelji ta okvirna odluka. Čini mi se da je to preispitivanje nespojivo i s pravnom sigurnosti jer može dovesti u pitanje pravomoćnost sudske odluke kojom se nalaže izvršenje europskog uhidbenog naloga.
55. Osim toga, valja utvrditi tumačenje koje pridonosi drugom cilju koji se nastoji postići Okvirnom odlukom 2002/584, odnosno borbi protiv nekažnjavanja(18). Međutim, kada bi se priznalo da pravosudno tijelo izvršenja može odbiti dati pristanak koji se od njega traži na temelju članka 27. stavka 3. točke (g) i članka 27. stavka 4. te okvirne odluke, time bi se ugrozio taj cilj jer bi se pravosudna tijela države članice izdavateljice uhidbenog naloga spriječilo da vode kazneni progon, izreknu presudu ili na drugi način oduzmu slobodu osobi zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije njezine predaje, a razlikuje se od onog zbog kojega je predana.
56. Zbog svih tih razloga smatram da članak 27. stavak 3. točku (g) i članak 27. stavak 4. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da utvrđenje prema kojem je europski uhidbeni nalog na temelju kojeg je osoba predana izdalo tijelo koje nije „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog”, u smislu članka 6. stavka 1. te okvirne odluke, i stoga ga treba smatrati nevaljanim ne može spriječiti pravosudno tijelo izvršenja, kojem je podnesen zahtjev za pristanak kojim se pravosudnim tijelima države članice izdavateljice uhidbenog naloga dopušta da vode kazneni progon protiv te osobe ili joj izreknu osuđujuću presudu zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije njezine predaje, a razlikuje se od onog zbog kojega je predana, da dâ takav pristanak.
V. Zaključak
57. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Supreme Court (Vrhovni sud, Irska) odgovori na sljedeći način:
Članak 27. stavak 3. točku (g) i članak 27. stavak 4. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009.,
treba tumačiti na način da:
utvrđenje prema kojem je europski uhidbeni nalog na temelju kojeg je osoba predana izdalo tijelo koje nije „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog”, u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299, i stoga ga treba smatrati nevaljanim ne može spriječiti pravosudno tijelo izvršenja, kojem je podnesen zahtjev za pristanak kojim se pravosudnim tijelima države članice izdavateljice uhidbenog naloga dopušta da vode kazneni progon protiv te osobe ili joj izreknu osuđujuću presudu zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije njezine predaje, a razlikuje se od onog zbog kojega je predana, da dâ takav pristanak.