PRESUDA SUDA (drugo vijeće)
6. srpnja 2023.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Policijska i pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Europski uhidbeni nalog – Okvirna odluka 2002/584/PUP – Članak 27. – Kazneni progon zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije predaje, a razlikuje se od onog zbog kojeg je osoba predana – Zahtjev za pristanak upućen pravosudnom tijelu izvršenja – Europski uhidbeni nalog koji je izdao državni odvjetnik države članice koji nema svojstvo pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog – Posljedice za zahtjev za pristanak”
U predmetu C‑142/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Supreme Court (Vrhovni sud, Irska), odlukom od 25. veljače 2022., koju je Sud zaprimio 2. ožujka 2022., u postupku
OE
protiv
Minister for Justice and Equality,
SUD (drugo vijeće),
u sastavu: A. Prechal, predsjednica vijeća, L. Arastey Sahún, F. Biltgen, N. Wahl i J. Passer (izvjestitelj), suci,
nezavisni odvjetnik: J. Richard de la Tour,
tajnik: C. Strömholm, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 14. prosinca 2022.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za osobu OE, J. Byrne, SC, R. Farrell, SC, i B. O’Donoghue, solicitor,
– za Minister for Justice and Equality i Irsku, M. Browne, C. Hanselmann, A. Joyce i M. Lane, u svojstvu agenata, uz asistenciju R. Kennedyja, SC, i D. Breena, BL,
– za mađarsku vladu, Zs. Biró-Tóth i M. Z. Fehér, u svojstvu agenata,
– za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman, A. Hanje i P. Huurnink, u svojstvu agenata,
– za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, S. Grünheid i J. Tomkin, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 9. ožujka 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 27. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2013., L 222, str. 14.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe OE i Ministera for Justice and Equality (ministar pravosuđa i jednakosti, Irska) u vezi s postupkom povodom zahtjeva za pristanak koji su nizozemska pravosudna tijela uputila irskim pravosudnim tijelima radi kaznenog progona osobe OE u Nizozemskoj zbog kaznenih djela počinjenih prije njezine predaje tim nizozemskim tijelima, a koja se razlikuju od onih zbog kojih je osoba bila predana.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Članak 1. Okvirne odluke, naslovljen „Definicija europskog uhidbenog naloga i obveza njegova izvršenja”, u stavcima 1. i 2. određuje:
„1. Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.
2. Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.”
4 Člankom 3. te okvirne odluke, naslovljenim „Razlozi za obvezno neizvršavanje europskog uhidbenog naloga”, određuje se:
„Pravosudno tijelo države članice izvršenja (dalje u tekstu: ‚pravosudno tijelo izvršenja’) odbija izvršenje europskog uhidbenog naloga u sljedećim slučajevima:
1. ako je kazneno djelo zbog kojega je izdan uhidbeni nalog predmet amnestije u državi članici izvršenja, a ta je država nadležna za progon kaznenog djela u skladu sa svojim kaznenim pravom;
2. ako je pravosudno tijelo izvršenja obaviješteno da je tražena osoba pravomoćno osuđena u nekoj državi članici za ista kaznena djela, pod uvjetom da je, u slučaju izricanja presude, ta kazna izdržana ili se trenutačno izdržava ili presuda više ne može biti izvršena u skladu s pravom države članice u kojoj je presuda izrečena;
3. ako osoba protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog više ne može, zbog svoje dobi, kazneno odgovarati za kaznena djela na kojima se temelji uhidbeni nalog, u skladu s pravom države članice izvršenja.”
5 Člankom 4. navedene okvirne odluke, naslovljenim „Razlozi za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga”, određuje se:
„Pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga:
1. ako, u jednom od slučajeva iz članka 2. stavka 4., djelo zbog kojega je izdan europski uhidbeni nalog ne predstavlja kazneno djelo u skladu s pravom države članice izvršenja; unatoč tome, u odnosu na davanja, poreze, carine i razmjenu valuta, izvršenje europskog uhidbenog naloga ne može se odbiti na temelju činjenice da pravo države članice izvršenja ne propisuje istu vrstu davanja ili poreza ili da ne sadrži istu vrstu pravila s obzirom na davanja, poreze i carine te propise o razmjeni valuta kao pravo države članice u kojoj je izdan uhidbeni nalog;
2. ako je protiv osobe koja je predmet europskog uhidbenog naloga u tijeku kazneni progon u državi članici izvršenja zbog istog djela zbog kojega je izdan europski uhidbeni nalog;
3. ako su pravosudna tijela države članice izvršenja odustala od kaznenog progona zbog kaznenog djela zbog kojega je izdan europski uhidbeni nalog ili su odlučila obustaviti postupak, ili ako je traženoj osobi u nekoj državi članici zbog istih kaznenih djela izrečena pravomoćna presuda koja sprečava daljnji kazneni postupak;
4. ako je nastupila zastara kaznenog progona ili izvršenja kazne tražene osobe, u skladu s pravom države članice izvršenja, a ta kaznena djela ulaze u nadležnost te države u skladu s njezinim kaznenim pravom;
5. ako je pravosudno tijelo izvršenja obaviješteno da je tražena osoba pravomoćno osuđena u trećoj državi zbog istih kaznenih djela, pod uvjetom da je, u slučaju izricanja presude, kazna izdržana ili je u tijeku izdržavanje kazne, ili ako presuda više ne može biti izvršena u skladu s pravom države u kojoj je presuda izrečena;
6. ako je europski uhidbeni nalog izdan u svrhe izvršenja kazne zatvora ili oduzimanja slobode, a tražena osoba se nalazi, boravi, u državi članici izvršenja ili je njezin državljanin, a ta država članica obvezuje se izvršiti tu kaznu ili mjeru oduzimanja slobode u skladu s odredbama svojega domaćeg prava;
7. ako se europski uhidbeni nalog odnosi na kaznena djela koja su:
(a) u skladu s pravom države članice izvršenja, u cijelosti ili djelomice počinjena na državnom području države članice izvršenja ili na mjestu koje se smatra takvim;
(b) počinjena izvan državnog područja države članice izdavateljice uhidbenog naloga, a pravo države članice izvršenja ne omogućuje progon zbog istih kaznenih djela ako su počinjena izvan njezina državnog područja.”
6 Članak 6. iste okvirne odluke, naslovljen „Utvrđivanje nadležnih pravosudnih tijela”, u stavcima 1. i 2. određuje:
„1. Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog jest pravosudno tijelo države članice koja izdaje uhidbeni nalog, nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga u skladu s pravom te države.
2. Pravosudno tijelo izvršenja jest pravosudno tijelo države članice izvršenja nadležno za izvršenje europskog uhidbenog naloga u skladu s pravom te države.”
7 U članku 8. Okvirne odluke 2002/584, naslovljenom „Sadržaj i oblik europskog uhidbenog naloga”, navode se informacije koje europski uhidbeni nalog mora sadržavati kao i jezik na koji ga treba prevesti.
8 Poglavlje 3. te okvirne odluke, koje se odnosi na „[u]činke predaje”, sadržava, među ostalim, njezin članak 27., naslovljen „Mogućnost kaznenog progona zbog drugih kaznenih djela”, koji glasi:
„1. Svaka država članica može poslati Glavnom tajništvu Vijeća [Europske unije] obavijest da se, s obzirom na njezine odnose prema drugim državama članicama koje su priložile istu izjavu, smatra da postoji suglasnost za kazneni progon, izricanje presude i zadržavanje u svrhe izvršavanjakazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije predaje osobe, a razlikuje se od onog zbog kojega je ta osoba predana, osim ako u posebnom slučaju pravosudno tijelo izvršenja ne odluči drugačije u svojoj odluci o predaji.
2. Osim u slučajevima iz stavaka 1. i 3., protiv predane osobe ne može se voditi kazneni progon i ne može joj se izreći presuda ili na drugi način oduzeti sloboda zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije njezine predaje, a razlikuje se od onog zbog kojega je predana.
3. Stavak 2. ne primjenjuje se u sljedećim slučajevima:
[…]
(g) ako je pravosudno tijelo izvršenja, koje je predalo traženu osobu, dalo pristanak u skladu sa stavkom 4.
4. Zahtjev za pristanak predaje se pravosudnom tijelu izvršenja, uz informacije iz članka 8. stavka 1., te uz prijevod iz članka 8. stavka 2. Pristanak se daje ako je kazneno djelo zbog kojega se pristanak zahtijeva i samo uvjetovano predajom u skladu s odredbama ove Okvirne odluke. Pristanak se odbija zbog razloga iz članka 3., a inače može biti odbijen samo zbog razloga iz članka 4. Odluka se donosi najkasnije 30 dana od dana primitka zahtjeva.
U slučajevima iz članka 5., država članica koja izdaje uhidbeni nalog mora pružiti jamstva propisana odredbama tog članka.”
Irsko pravo
9 European Arrest Warrant Act 2003 (Zakon o europskom uhidbenom nalogu iz 2003.) prenio je Okvirnu odluku 2002/584 u irski pravni poredak.
10 Članak 2. stavak 1. tog zakona, u verziji primjenjivoj na činjenice u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon iz 2003.) propisuje:
„U ovom zakonu […],
[…]
,pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog’ znači, u vezi s europskim uhidbenim nalogom, pravosudno tijelo u državi izdavateljici koje je izdalo europski uhidbeni nalog o kojem je riječ;
,država izdavateljica’ znači, u vezi s europskim uhidbenim nalogom, država članica […] čije je pravosudno tijelo izdalo taj europski uhidbeni nalog;
,pravosudno tijelo’ obuhvaća suca ili drugu osobu koja je zakonom države članice o kojoj je riječ ovlaštena obavljati funkcije istovjetne ili slične onima koje u skladu s člankom 33. može obavljati [irski] sud.
[…]”
11 Člankom 22. stavkom 7. Zakona iz 2003. propisuje se:
„High Court [(Visoki sud, Irska)] može, u pogledu osobe koja je na temelju ovog zakona predana državi članici izdavateljici uhidbenog naloga, dati pristanak na:
(a) postupak koji je u državi članici izdavateljici uhidbenog naloga protiv te osobe pokrenut zbog kaznenog djela,
(b) izricanje kazne u državi izdavateljici uhidbenog naloga, uključujući kaznu koja se sastoji od ograničenja slobode te osobe zbog kaznenog djela, ili
(c) postupak protiv osobe u državi članici izdavateljici uhidbenog naloga ili oduzimanje slobode toj osobi radi izvršenja kazne ili mjere oduzimanja slobode zbog kaznenog djela,
nakon primitka pisanoga zahtjeva u tom smislu od države članice izdavateljice uhidbenog naloga.”
12 U skladu s člankom 22. stavkom 8. navedenog zakona, pristanak iz njegova članka 22. stavka 7. treba odbiti ako je kazneno djelo o kojem je riječ kazneno djelo zbog kojeg osoba, na temelju dijela 3. istog zakona, ne može biti predana. Taj dio 3. sadržava odredbe koje se odnose na temeljna prava, korespondenciju, dvostruku kažnjivost, kazneni progon tražene osobe unutar države na temelju istih navodnih djela, dob za kaznenu odgovornost, izvanteritorijalnost i suđenje in absentia.
Glavni postupak i prethodna pitanja
13 High Courtu (Visoki sud), koji ima svojstvo pravosudnog tijela izvršenja, podnesen je zahtjev za izvršenje triju europskih uhidbenih naloga izdanih protiv osobe OE tijekom 2016. u Nizozemskoj, od kojih je dva izdalo Državno odvjetništvo u Amsterdamu, a treći nizozemsko Državno odvjetništvo (u daljnjem tekstu: prvotni europski uhidbeni nalozi).
14 High Court (Visoki sud) je rješenjem protiv kojeg nije podnesena žalba odlučio o predaji osobe OE nakon što je odbio njezine prigovore (u daljnjem tekstu: rješenje o predaji iz 2017.). Nije sporno da se nijedan od tih prigovora nije odnosio na činjenicu da su prvotne europske uhidbene naloge izdali državni odvjetnici. Nakon što je predana, osoba OE je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 18 godina, koju trenutačno služi u Nizozemskoj.
15 Tijekom 2019. godine sudac istrage u Amsterdamu podnio je High Courtu (Visoki sud) zahtjev za pristanak na temelju članka 27. stavka 3. točke (g) i članka 27. stavka 4. Okvirne odluke 2002/584 te članka 22. stavka 7. Zakona iz 2003. radi kaznenog progona osobe OE zbog kaznenih djela počinjenih prije njezine predaje, a koja se razlikuju od onih zbog kojih su izdani prvotni europski uhidbeni nalozi.
16 Osoba OE protivila se tom zahtjevu ističući da prvotni europski uhidbeni nalozi nisu bili valjano izdani jer su ih izdali državni odvjetnici, odnosno tijela koja se ne mogu smatrati „pravosudnim tijelima” u smislu Okvirne odluke 2002/584. Prema mišljenju osobe OE, ta je okolnost sprečavala prihvaćanje zahtjeva za pristanak.
17 Rješenjem od 27. srpnja 2020. High Court (Visoki sud) dao je zatraženi pristanak. Konkretno, kad je riječ o argumentu koji se temelji na tome da prvotni europski uhidbeni nalozi nisu bili valjano izdani, naglasio je da je rješenje o predaji iz 2017. postalo pravomoćno. Osoba OE podnijela je žalbu protiv tog rješenja Court of Appealu (Žalbeni sud, Irska).
18 Court of Appeal (Žalbeni sud) odbio je 27. svibnja 2021. tu žalbu smatrajući da valja primijeniti nacionalno postupovno pravilo koje se odnosi na načelo estoppel i koje je bilo prepreka osporavanju rješenja o predaji iz 2017. U tom pogledu Court of Appeal (Žalbeni sud) osobito je uputio na sudsku praksu Suda iz koje proizlazi da sudske odluke koje su postale pravomoćne nakon što su iscrpljena sva pravna sredstva ili nakon što su istekli rokovi za podnošenje pravnih sredstava načelno ne mogu biti dovedene u pitanje.
19 Zahtjev koji je 6. srpnja 2021. podnijela osoba OE da joj se dopusti podnošenje žalbe protiv te odluke Court of Appeala (Žalbeni sud) prihvaćen je odlukom suda koji je uputio zahtjev od 22. rujna 2021., uzimajući u obzir činjenicu da su se u glavnom postupku pojavila pitanja od općeg interesa.
20 Osoba OE je pred tim sudom priznala da je rješenje o predaji iz 2017. u irskom pravu postalo pravomoćno i da se pravom Unije ne zahtijeva davanje mogućnosti pobijanja tog rješenja. Međutim, kad je riječ o zakonskim uvjetima koji uređuju postupak pristanka, koji je autonoman, osoba OE ističe da, u skladu s člankom 22. stavkom 7. Zakona iz 2003., zahtjev za pristanak mora podnijeti „država izdavateljica”, pri čemu je ona definirana kao država čije je „pravosudno tijelo” izdalo prvotni europski uhidbeni nalog. Međutim, budući da iz presuda od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu) (C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456) i od 24. studenoga 2020., Openbaar Ministerie (Krivotvorenje isprava) (C‑510/19, EU:C:2020:953) proizlazi da državni odvjetnici koji su izdali prvotne europske uhidbene naloge nisu „pravosudna tijela” u smislu Okvirne odluke 2002/584, Kraljevina Nizozemska ne može se smatrati „državom izdavateljicom” za potrebe postupka pristanka.
21 Suprotno tomu, ministar pravosuđa i jednakosti tvrdi da treba smatrati da je o svakom pitanju koje se moglo postaviti o mogućnosti nizozemskih državnih odvjetnika da djeluju u svojstvu pravosudnih tijela koja izdaju europski uhidbeni nalog već konačno odlučio High Court (Visoki sud) u svojem rješenju o predaji iz 2017. i da se načelo estoppel primjenjuje na to pravomoćno rješenje tako da se u tom pogledu ta odluka više ne može dovoditi u pitanje.
22 Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, odgovor na pitanje može li se osobi OE dopustiti da u okviru zahtjeva za pristanak iz članka 27. stavka 3. točke (g) i članka 27. stavka 4. Okvirne odluke 2002/584 istakne argument koji se temelji na činjenici da prvotne europske uhidbene naloge nije izdalo „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog” u smislu članka 6. stavka 1. te okvirne odluke ovisi o pravnoj kvalifikaciji odnosa koji postoji između postupka predaje i postupka davanja pristanka.
23 Naime, u slučaju da ta dva postupka treba smatrati različitima i autonomnima, načelo estoppel ne bi se moglo primijeniti, tako da bi se svaki prigovor koji osoba o kojoj je riječ ističe u okviru zahtjeva za predaju mogao ponovno istaknuti u okviru zahtjeva za pristanak.
24 Suprotno tomu, ako te postupke treba smatrati toliko usko povezanima da se pitanje koje je riješeno u odluci o predaji ne može više razmatrati u svrhu odluke o pristanku, osobi OE neće se dopustiti da se u tom stadiju pozove na argument koji se odnosi na status pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog.
25 U tim je okolnostima Supreme Court (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
1. Treba li članak 27. Okvirne odluke [2002/584] tumačiti na način da se odlukom o predaji osobe uspostavlja pravni odnos između te osobe, države članice izvršenja i države članice izdavateljice uhidbenog naloga, tako da svako pitanje iz te odluke koje se smatra konačno utvrđenim treba također smatrati utvrđenim za potrebe postupka ishođenja pristanka na daljnji kazneni progon ili kažnjavanje zbog drugih kaznenih djela?
2. Ako je odgovor na prvo pitanje niječan, povređuje li se nacionalnim postupovnim pravilom načelo djelotvornosti ako se njime onemogućuje osobi o kojoj je riječ da se u okviru zahtjeva za pristanak pozove na relevantnu presudu [Suda] donesenu u razdoblju nakon rješenja o predaji?”
Postupak pred Sudom
26 Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom predmetu odluči u hitnom prethodnom postupku predviđenom u članku 107. Poslovnika Suda ili, podredno, u ubrzanom postupku predviđenom u članku 105. stavku 1. tog Poslovnika. U prilog tim zahtjevima osobito se pozvao na činjenicu da je osobi OE na dan podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku oduzeta sloboda u Nizozemskoj i da nizozemska tijela hitno žele razjasniti njezin pravni status.
27 Odlukom od 15. ožujka 2022. Sud je na prijedlog suca izvjestitelja i nakon saslušanja nezavisnog odvjetnika odlučio da ne treba prihvatiti zahtjev da se o ovom predmetu odluči u hitnom prethodnom postupku jer uvjeti za hitnost predviđeni u članku 107. Poslovnika nisu ispunjeni.
28 Dana 23. ožujka 2022. predsjednik Suda je, nakon što je saslušao suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odlučio odbiti zahtjev suda koji je uputio prethodna pitanja da se u ovom predmetu odluči u ubrzanom postupku.
29 Naime, s jedne strane, u ovom slučaju, iako je osobi OE trenutačno oduzeta sloboda, njezino zadržavanje u pritvoru ne ovisi o odgovoru Suda na prethodna pitanja jer izvršava kaznu za koju je pravomoćno osuđena.
30 S druge strane, okolnost da su sud koji je uputio zahtjev ili nacionalna tijela dužni učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi se osiguralo brzo rješavanje predmeta iz glavnog postupka nije sama po sebi dovoljna da bi se opravdala primjena ubrzanog postupka (vidjeti u tom smislu rješenje predsjednika Suda od 23. prosinca 2015., Vilkas, C‑640/15, EU:C:2015:862, t. 8.).
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
31 Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi doznati treba li članak 27. stavak 3. točku (g) i članak 27. stavak 4. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da okolnost da je europski uhidbeni nalog na temelju kojeg je osoba bila predana izdalo tijelo koje nije „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog” u smislu članka 6. stavka 1. te okvirne odluke sprječava da, naknadno, pravosudno tijelo izvršenja – kojem je pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog, u smislu navedenog članka 6. stavka 1., podnijelo zahtjev za pristanak – dâ svoj pristanak za to da se protiv te osobe vodi kazneni progon, da joj se izrekne presuda ili na drugi način oduzme sloboda zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije njezine predaje, a razlikuje se od onog zbog kojega je predana.
32 Kao prvo, u tom pogledu valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, tumačenje koje Sud da pravnom pravilu prava Unije, u izvršavanju nadležnosti koju mu povjerava članak 267. UFEU‑a, objašnjava i precizira značenje i doseg tog pravnog pravila, onako kako ono treba ili je trebalo biti shvaćeno i primijenjeno nakon svojeg stupanja na snagu. Iz navedenog slijedi da sudac može i mora primijeniti tako protumačeno pravno pravilo na postojeće pravne odnose koji su nastali prije donošenja presude kojom se odlučilo o zahtjevu za prethodnu odluku ako su, k tomu, ispunjeni uvjeti koji omogućuju da se pred nadležnim sudom vodi spor o primjeni navedenog pravila (presuda od 10. studenoga 2016., Kovalkovas, C‑477/16 PPU, EU:C:2016:861, t. 51. i navedena sudska praksa).
33 Međutim, u točki 70. presude od 24. studenoga 2020., Openbaar Ministerie (Krivotvorenje isprava) (C‑510/19, EU:C:2020:953), Sud je presudio, upućujući u tom pogledu na zaključke koji proizlaze iz presude od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu) (C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456), da državni odvjetnik države članice koji, iako sudjeluje u sudovanju, može u okviru izvršavanja svoje ovlasti odlučivanja primati pojedinačnu uputu izvršne vlasti ne predstavlja „pravosudno tijelo izvršenja” u smislu članka 6. stavka 2. te članka 27. stavka 3. točke (g) i članka 27. stavka 4. Okvirne odluke 2002/584. Usto, u točki 47. te presude Sud je istaknuo da su pravni položaj i priroda pravosudnih tijela navedenih u stavcima 1. i 2. članka 6. Okvirne odluke 2002/584 jednaki, iako ona izvršavaju različite dužnosti povezane, s jedne strane, s izdavanjem europskog uhidbenog naloga i, s druge strane, s njegovim izvršenjem.
34 Iz te sudske prakse proizlazi da europski uhidbeni nalozi, koje je, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, izdao državni odvjetnik države članice koji u okviru izvršavanja svoje ovlasti odlučivanja može primati pojedinačnu uputu izvršne vlasti, nisu izdani u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz Okvirne odluke 2002/584.
35 Kao drugo, valja podsjetiti na važnost koju ima načelo pravomoćnosti, kako u pravnom sustavu Unije tako i u nacionalnim pravnim sustavima. Naime, Sud je već imao prilike pojasniti da je važno, kako bi se zajamčili ustaljenost prava i pravnih odnosa i dobro sudovanje, da sudske odluke koje su postale konačne nakon iscrpljenja raspoloživih pravnih sredstava ili nakon isteka rokova predviđenih za korištenje tih sredstava više ne mogu biti dovedene u pitanje (presuda od 26. siječnja 2017., Banco Primus, C‑421/14, EU:C:2017:60, t. 46. i navedena sudska praksa).
36 U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da osoba OE nije podnijela žalbu protiv rješenja o predaji iz 2017. i da je, nakon što je predana, osuđena na kaznu zatvora u Nizozemskoj na temelju presude koja je postala pravomoćna. Međutim, u ovom slučaju, ne dovodeći u pitanje pravomoćnost rješenja o predaji iz 2017. kao ni pravomoćnost osuđujuće odluke koja je donesena nakon te predaje iz točke 14. ove presude, osoba OE tvrdi da se pristanak koji je zatražen na temelju članka 27. stavka 3. točke (g) i članka 27. stavka 4. Okvirne odluke 2002/584 ne može dati u slučaju, kao u onom u glavnom postupku, u kojem europski uhidbeni nalozi koji su doveli do predaje nisu izdani u skladu s navedenom okvirnom odlukom. U tom kontekstu osoba OE ne dovodi u pitanje ni status pravosudnog tijela koje je podnijelo taj zahtjev za pristanak.
37 Kao treće, Sud je već utvrdio da, kad se tražena osoba uhiti i zatim preda državi članici izdavanja, europski uhidbeni nalog u načelu iscrpljuje svoje pravne učinke, osim učinaka predaje izričito predviđenih u poglavlju 3. Okvirne odluke 2002/584 (presuda od 13. siječnja 2021., MM, C‑414/20 PPU, EU:C:2021:4, t. 77.).
38 Međutim, među učincima predaje predviđenima u tom poglavlju navodi se mogućnost kaznenog progona zbog drugih kaznenih djela, čiji su uvjeti i načini provedbe predviđeni u članku 27. te okvirne odluke.
39 Taj članak 27. stavak 2. utvrđuje pravilo specijalnosti, prema kojem se, osim u slučajevima iz stavaka 1. i 3., protiv predane osobe u načelu ne može voditi kazneni progon i ne može joj se izreći presuda ili na drugi način oduzeti sloboda zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije njezine predaje, a razlikuje se od onog zbog kojega je predana (vidjeti u tom smislu presudu od 24. rujna 2020., Generalbundesanwalt beim Bundesgerichtshof (Načelo specijalnosti), C‑195/20 PPU, EU:C:2020:749, t. 36.).
40 Naime, to pravilo zahtijeva da država članica izdavateljica uhidbenog naloga koja želi kazneno progoniti ili osuditi osobu zbog kaznenog djela počinjenog prije njezine predaje na temelju europskog uhidbenog naloga različitog od onog koje je dovelo do te predaje, mora ishoditi suglasnost države članice izvršenja kako bi se izbjeglo to da prva država članica zadre u nadležnosti koje bi mogla izvršavati država članica izvršenja i da prekorači svoje ovlasti u odnosu na optuženika (vidjeti u tom smislu presudu od 24. rujna 2020., Generalbundesanwalt beim Bundesgerichtshof (Načelo specijalnosti), C‑195/20 PPU, EU:C:2020:749, t. 40.).
41 Samo u slučajevima iz članka 27. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584, odnosno, među ostalim, u slučaju davanja pristanka u skladu sa stavkom 3. točkom (g) i stavkom 4. tog članka, pravosudna tijela države članice izdavateljice uhidbenog naloga ovlaštena su kazneno goniti odnosno osuditi tu osobu za kazneno djelo koje se razlikuje od onog zbog kojeg je predana (vidjeti u tom smislu presudu od 24. studenoga 2020., Openbaar Ministerie (Krivotvorenje isprava), C‑510/19, EU:C:2020:953, t. 63.).
42 Međutim, unatoč vezi između provedbe članka 27. Okvirne odluke 2002/584 i postojanja prethodno izvršenog europskog uhidbenog naloga, Sud je pojasnio da se odluka o davanju pristanka iz članka 27. stavka 4. Okvirne odluke 2002/584 razlikuje od one koja se odnosi na izvršenje europskog uhidbenog naloga te dovodi do učinaka koji su za dotičnu osobu drukčiji od učinaka potonje odluke (presude od 24. studenoga 2020., Openbaar Ministerie (Krivotvorenje isprava), C‑510/19, EU:C:2020:953, t. 60. i od 26. listopada 2021., Openbaar Ministerie (Pravo na saslušanje od strane pravosudnog tijela izvršenja), C‑428/21 PPU i C‑429/21 PPU, EU:C:2021:876, t. 49.).
43 Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 46. svojeg mišljenja, odluka o pristanku ima cilj koji je njoj svojstven i zbog toga je treba donijeti pravosudno tijelo izvršenja nakon odvojenog i samostalnog ispitivanja u odnosu na ispitivanje do kojeg je doveo europski uhidbeni nalog.
44 Naime, u skladu s člankom 27. stavkom 4. Okvirne odluke 2002/584, pravosudno tijelo izvršenja treba provjeriti sadržava li zahtjev za pristanak koji mu je podnesen informacije iz članka 8. stavka 1. te okvirne odluke i prijevod, kao što se to navodi u njezinu članku 8. stavku 2. To tijelo također treba provjeriti je li kazneno djelo zbog kojega se traži pristanak i samo uvjetovano predajom na temelju Okvirne odluke 2002/584. Naposljetku, ono treba ocijeniti, s obzirom na razloge za obvezno ili moguće neizvršenje navedene u člancima 3. i 4. te okvirne odluke, može li se odobriti proširenje kaznenog progona na kaznena djela različita od onih zbog kojih je dotična osoba predana.
45 Međutim, iz teksta tih odredbi ne proizlazi da na temelju nedostatka koji utječe na prvotni europski uhidbeni nalog pravosudno tijelo izvršenja može odbiti dati zatraženi pristanak.
46 Osim toga, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 51. svojeg mišljenja, svako drugo tumačenje navedenih odredbi ugrozilo bi ciljeve Okvirne odluke 2002/584.
47 Naime, Sud je već utvrdio da, iako članci 27. i 28. te okvirne odluke dodjeljuju državama članicama određene precizne nadležnosti prilikom izvršenja europskog uhidbenog naloga, te se odredbe – s obzirom na to da sadržavaju pravila koja odstupaju od načela uzajamnog priznanja utvrđenog u članku 1. stavku 2. te okvirne odluke – ne mogu tumačiti na način koji bi doveo do osujećenja cilja koji se nastoji ostvariti navedenom okvirnom odlukom, a to je pojednostavljenje i ubrzanje predaja između pravosudnih tijela država članica imajući na umu uzajamno povjerenje koje među njima mora postojati (presuda od 24. rujna 2020., Generalbundesanwalt beim Bundesgerichtshof (Načelo specijalnosti), C‑195/20 PPU, EU:C:2020:749, t. 35. i navedena sudska praksa).
48 Doista, prihvaćanje da uvjeti u kojima je predaja izvršena mogu biti predmet preispitivanja u okviru zahtjeva za pristanak podnesenog na temelju članka 27. stavka 3. točke (g) i članka 27. stavka 4. Okvirne odluke 2002/584 dovelo bi do odgode donošenja odluke o pristanku zbog razloga koji nisu predviđeni tim stavkom 4., što bi bilo protivno zahtjevu žurnosti na kojem se temelji ta okvirna odluka.
49 Usto, takvo preispitivanje ne bi bilo u skladu s načelom pravne sigurnosti jer bi moglo dovesti u pitanje pravomoćnost sudske odluke kojom se nalaže izvršenje predmetnog europskog uhidbenog naloga, čime bi se povrijedilo načelo pravomoćnosti navedeno u točki 35. ove presude.
50 Osim toga, s obzirom na to da je nesporno, kao što to proizlazi iz točaka 13., 14. i 32. do 34. ove presude, da je rješenje o predaji iz 2017. postalo pravomoćno unatoč činjenici da je doneseno nakon europskih uhidbenih naloga, a za koje je specifična okolnost da su ih izdala tijela koja se ne mogu kvalificirati kao „nadležna pravosudna tijela” u smislu članka 6. Okvirne odluke 2002/584, bilo bi paradoksalno dovesti u pitanje, zbog te okolnosti, pristanak na kojem se temelji glavni postupak, koji je pak posljedica zahtjeva koji je podnijelo nadležno pravosudno tijelo.
51 Naposljetku, tumačenje članka 27. Okvirne odluke 2002/584, kako je navedeno u točki 45., favorizira ostvarivanje cilja borbe protiv nekažnjavanja koji se također nastoji postići tom okvirnom odlukom (vidjeti u tom smislu presudu od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 141.) Naime, kada bi se prihvatilo to da pravosudno tijelo izvršenja može odbiti dati pristanak koji se od njega traži na temelju članka 27. stavka 3. točke (g) i članka 27. stavka 4. te okvirne odluke zbog razloga koji nisu predviđeni tim stavkom 4., ugrozio bi se taj cilj jer bi se pravosudna tijela države članice izdavateljice uhidbenog naloga spriječila da vode kazneni progon, izreknu presudu ili na drugi način oduzmu slobodu osobi zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije njezine predaje, a razlikuje se od onog zbog kojeg je predana.
52 Uzimajući u obzir prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 27. stavak 3. točku (g) i članak 27. stavak 4. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da okolnost da je europski uhidbeni nalog na temelju kojeg je osoba bila predana izdalo tijelo koje nije „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog” u smislu članka 6. stavka 1. te okvirne odluke, ne sprječava to da, naknadno, pravosudno tijelo izvršenja – kojem je pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog, u smislu navedenog članka 6. stavka 1., podnijelo zahtjev za pristanak – dâ svoj pristanak za to da se protiv te osobe vodi kazneni progon, da joj se izrekne presuda ili na drugi način oduzme sloboda zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije njezine predaje, a razlikuje se od onog zbog kojeg je predana.
Drugo pitanje
53 Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, nije potrebno odgovoriti na drugo pitanje.
Troškovi
54 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje:
Članak 27. stavak 3. točku (g) i članak 27. stavak 4. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica
treba tumačiti na način da:
okolnost da je europski uhidbeni nalog na temelju kojeg je osoba bila predana izdalo tijelo koje nije „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog” u smislu članka 6. stavka 1. te okvirne odluke, ne sprječava to da, naknadno, pravosudno tijelo izvršenja – kojem je pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog, u smislu navedenog članka 6. stavka 1., podnijelo zahtjev za pristanak – dâ svoj pristanak za to da se protiv te osobe vodi kazneni progon, da joj se izrekne presuda ili na drugi način oduzme sloboda zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije njezine predaje, a razlikuje se od onog zbog kojeg je predana.
Potpisi