Predmet T‑436/10

(objavljeno u ulomcima)

Hit Groep BV

protiv

Europske komisije

„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Europsko tržište čelika za prednapinjanje – Utvrđivanje cijena, podjela tržišta i razmjena osjetljivih poslovnih informacija – Odluka kojom se utvrđuje povreda članka 101. UFEU‑a – Pravila koja se odnose na pripisivost protutržišnih praksi društva kćeri njegovom društvu majci – Pretpostavka stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja – Razuman rok“

Sažetak – Presuda Općeg suda (šesto vijeće) od 15. srpnja 2015.

1.      Tržišno natjecanje – Pravila Unije – Povrede – Pripisivanje – Društvo majka i društva kćeri – Gospodarska jedinica – Kriteriji za ocjenu – Pretpostavka odlučujućeg utjecaja društva majke na društva kćeri koja su u njezinom 100 %-tnom vlasništvu, uključujući u slučaju holding društva – Oborivost – Određivanje poslovne politike – Kriteriji za ocjenu njezine moguće samostalnosti

(čl. 101. UFEU‑a; Sporazum o EGP‑u, čl. 53.)

2.      Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Doseg – Ocjena obveze obrazlaganja s obzirom na okolnosti slučaja – Nužnost navođenja svih relevantnih činjeničnih i pravnih elemenata – Nepostojanje

(čl. 296. UFEU‑a)

3.      Pravo Europske unije – Načela – Proporcionalnost – Doseg

4.      Tržišno natjecanje – Pravila Unije – Povrede – Pripisivanje – Društvo majka i društva kćeri – Gospodarska jedinica – Kriteriji za ocjenu – Pretpostavka odlučujućeg utjecaja društva majke na društva kćeri koja su u njezinom 100 %-tnom vlasništvu, uključujući u slučaju holding društva – Obveze društva koje želi oboriti tu pretpostavku u pogledu dokazivanja – Nedostatni dokazi za obaranje pretpostavke

(čl. 101. UFEU‑a; Sporazum o EGP‑u, čl. 53.)

5.      Tržišno natjecanje – Pravila Unije – Povrede – Pripisivanje – Kriterij „ekonomskog kontinuiteta“ poduzetnika – Pretpostavke

(čl. 101. UFEU‑a; Sporazum o EGP‑u, čl. 53.)

6.      Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Prilagodba osnovnog iznosa – Najviši iznos – Izračun – Prihod koji treba uzeti u obzir – Zajednički prihod svih društava koja tvore gospodarski subjekt koji djeluje kao poduzetnik u vrijeme donošenja odluke kojom se izriče novčana kazna

(čl. 101. UFEU‑a; Sporazum o EGP‑u, čl. 53.; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23.)

7.      Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Prilagodba osnovnog iznosa – Najviši iznos – Ciljevi

(čl. 101. i 102. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 2.)

8.      Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Prilagodba osnovnog iznosa – Najviši iznos – Izračun – Prihod koji treba uzeti u obzir – Prihod u poslovnoj godini koja je prethodila izricanju novčane kazne – Poslovna godina u kojoj je prodana cjelokupna imovina – Uporaba prihoda iz neke druge ranije poslovne godine koja predstavlja posljednju punu godinu redovne gospodarske djelatnosti – Dopuštenost u slučaju holding društva

(čl. 101. UFEU‑a; Sporazum o EGP‑u, čl. 53.; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 2.)

9.      Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Prilagodba osnovnog iznosa – Pravila o pokajničkom programu – Neizricanje ili smanjenje novčane kazne kao posljedica suradnje predmetnog poduzetnika – Pretpostavke – Društvo majka i društva kćeri – Nužnost postojanja gospodarske jedinice u vrijeme suradnje

(čl. 101. UFEU‑a; Sporazum o EGP‑u, čl. 53.; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 2.; Obavijest Komisije 2002/C 45/03)

10.    Tržišno natjecanje – Pravila Unije – Povreda od strane društva kćeri – Pripisivanje društvu majci – Solidarna odgovornost za plaćanje novčane kazne – Doseg – Društvo majka i društvo kći koja su tijekom dijela razdoblja povrede tvorila poduzetnika u smislu članka 101. UFEU‑a i koja na dan donošenja odluke o izricanju novčane kazne više ne postoje u tom obliku – Posljedice na određivanje iznosa novčane kazne

(čl. 101. UFEU‑a; Sporazum o EGP‑u, čl. 53.; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 2.)

11.    Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Obveze Komisije – Poštovanje razumnog roka – Kriteriji za ocjenu – Povreda – Nepostojanje

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 41. st. 1.; Uredba Vijeća br. 1/2003)

12.    Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Obveze Komisije – Poštovanje razumnog roka – Povreda – Posljedice

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 41. st. 1.; Uredba Vijeća br. 1/2003)

1.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 117. - 131., 147., 148.)

2.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 132.)

3.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 133.)

4.      U području povreda pravila tržišnog natjecanja, kada je društvo majka vlasnik 100 % udjela u temeljnom kapitalu svojega društva kćeri tijekom razdoblja povrede za koju se tereti, Komisija osnovano može istaknuti pretpostavku o stvarnom izvršavanju odlučujućeg utjecaja i u takvom slučaju ne mora pružiti druge dokaze u tom pogledu. Slijedom toga, nerelevantnost dodatnih dokaza koje iznese Komisija ne utječe na odgovornost društva majke, zato što je pretpostavka o stvarnom izvršavanju odlučujućeg utjecaja dovoljna za utvrđivanje njegove odgovornosti, osim ako to društvo može oboriti tu pretpostavku.

Naime, činjenica da je društvo majka holding društvo, čak i neaktivno, nije dovoljna da bi se oborila pretpostavka o stvarnom izvršavanju odlučujućeg utjecaja i nema za posljedicu nikakvo prebacivanje tereta dokaza. Činjenica da je društvo majka, s obzirom na narav tog društva i njegov statutarni cilj, samo upravljalo svojim vlasničkim udjelima nije relevantna. Osim toga, pripisivanje protupravnog ponašanja društva kćeri njegovom društvu majci ne zahtijeva dokaz da društvo majka utječe na politiku svoga društva kćeri u konkretnom području koje je predmet povrede. Iz toga slijedi da činjenica da društvo majka sâmo nije bilo aktivno u sektoru čelika za prednapinjanje također nije dovoljna za obaranje pretpostavke o izvršavanju odlučujućeg utjecaja. Nadalje, pretpostavka o stvarnom izvršavanju odlučujućeg utjecaja ne može se oboriti samo dokazivanjem da je društvo kći upravljalo svojom poslovnom politikom stricto sensu, kao što je distribucijska ili cjenovna strategija, a da u tom pogledu nije dobivalo upute od društva majke. Iz toga slijedi da se samostalnost društva kćeri također ne može utvrditi običnim dokazivanjem da je društvo kći samostalno upravljalo određenim aspektima svoje politike u vezi s prodajom proizvoda na koje se odnosi povreda. Naime, s obzirom na to da se samostalnost društva kćeri ne ocjenjuje samo s obzirom na aspekte operativnog upravljanja poduzetnikom, činjenica da društvo kći u korist društva majke nikada nije provodilo posebnu politiku informiranja na konkretnom tržištu, nije dovoljna da bi se dokazala njegova samostalnost.

(t. 138. - 142., 144., 145.)

5.      Radi učinkovite provedbe pravila o tržišnom natjecanju iznimno se može pokazati potrebnim pripisati zabranjeni sporazum ne prvotnom upravitelju poduzetnika već novom upravitelju poduzetnika uključenog u zabranjeni sporazum, u slučaju da se potonjeg doista može smatrati sljednikom prvotnog upravitelja, to jest, ako nastavi upravljati spomenutim poduzetnikom. Takozvani kriterij „ekonomskog kontinuiteta“ stoga se primjenjuje samo u slučaju kada je pravna osoba odgovorna za upravljanje poduzetnikom pravno prestala postojati nakon počinjenja povrede ili u slučajevima unutarnjih restrukturiranja poduzetnika kada prvotni upravitelj nužno ne prestaje pravno postojati ali više ne obavlja gospodarsku djelatnost na predmetnom tržištu i s obzirom na strukturne veze između prvotnog upravitelja i novog upravitelja poduzetnika.

Slijedom navedenog, kriterij ekonomskog kontinuiteta osobito nije primjenjiv kada društvo majka i društvo kći više nisu dio iste grupe, ali nisu prestali postojati i nije došlo do unutarnjeg restrukturiranja u okviru kojeg bi društvo majka imalo strukturne veze s kupcem.

Naime, sankcija za povrede prava tržišnog natjecanja i novčana kazna s tim u vezi imaju i preventivni i represivni učinak i sankcija se i dalje primjenjuje na društvo majku, iako je to društvo ograničilo svoju gospodarsku djelatnost ali i dalje pravno postoji što omogućuje da ga se i dalje kazni.

(t. 150., 151., 153., 155.)

6.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 161.)

7.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 174. - 124.)

8.      Kad je riječ o pojmu „prethodne poslovne godine“ u smislu članka 23. stavka 2. drugog podstavka Uredbe br. 1/2003, taj se pojam u načelu odnosi na posljednju punu poslovnu godinu predmetnog poduzetnika na dan donošenja odluke. Primjena gornje granice od 10 % iz te odredbe pretpostavlja, s jedne strane, da Komisija raspolaže s podacima o prihodu za posljednju poslovnu godinu koja prethodi danu donošenja odluke i, s druge strane, da ti podaci predstavljaju punu godinu redovne gospodarske aktivnosti tijekom razdoblja od dvanaest mjeseci.

U tom pogledu, iako Komisija za potrebe izračuna gornje granice novčane kazne načelno mora uzeti u obzir prihod koji je predmetni poduzetnik ostvario u posljednjoj punoj poslovnoj godini na dan donošenja odluke kojom mu je izrečena novčana kazna, iz konteksta i ciljeva koji se žele postići propisom čiji je dio navedena odredba proizlazi da kada prihod poslovne godine koja prethodi donošenju Komisijine odluke ne predstavlja punu godinu redovne gospodarske aktivnosti tijekom razdoblja od dvanaest mjeseci i, stoga, ne pruža nikakvu korisnu naznaku o stvarnoj gospodarskoj situaciji predmetnog poduzetnika i primjerenoj visini novčane kazne koju mu treba izreći, navedeni prihod se ne može uzeti u obzir za potrebe utvrđivanja gornje granice novčane kazne. U potonjem slučaju, do kojeg će doći samo u iznimnim okolnostima, Komisija se za potrebe izračuna gornje granice novčane kazne mora pozvati na posljednju punu poslovnu godinu koja odgovara punoj godini redovne gospodarske aktivnosti.

S obzirom na to da se redovna djelatnost holding društva sastoji od stjecanja udjela, njihovog držanja, ubiranja prinosa i prodaje tih udjela, činjenica da se takvo društvo ograničilo na održavanje ograničene financijske rezerve i minimalnog prihoda ne može biti odlučujući dokaz o redovnoj gospodarskoj djelatnosti navedenog društva.

(t. 178. - 180., 185.)

9.      U području povreda pravila tržišnog natjecanja, samo se poduzetniku koji je surađivao s Komisijom na temelju Obavijesti o oslobođenju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (Obavijest o primjeni pokajničkog programa) može, sukladno toj obavijesti, dodijeliti smanjenje novčane kazne koja bi, u izostanku te suradnje, bila izrečena. Takvo se smanjenje ne može proširiti na društvo koje je, tijekom dijela trajanja predmetne povrede, bilo dijelom gospodarske jedinice koju je uspostavio poduzetnik, ali koje više nije bilo njezin dio u trenutku kad je poduzetnik surađivao s Komisijom. Naime, s obzirom na cilj za kojim ide Obavijest o primjeni pokajničkog programa, koji se sastoji u podupiranju otkrivanja ponašanjâ protivnih pravu tržišnog natjecanja Unije, i kako bi se osigurala učinkovita primjena tog prava, ništa ne opravdava proširenje smanjenja novčane kazne izrečene nekom poduzetniku, na temelju suradnje s Komisijom, na drugog poduzetnika koji, premda je u prošlosti kontrolirao sektor aktivnosti uključen u protupravno ponašanje u pitanju, sam nije pridonio njegovom otkrivanju.

(t. 196.)

10.    U slučaju povrede pravila tržišnog natjecanja, kada društvo majka nije stvarno sudjelovalo u zabranjenom sporazumu i kada se njegova odgovornost temelji samo na sudjelovanju njegova društva kćeri u navedenom zabranjenom sporazumu, odgovornost društva majke isključivo je izvedena, sporedna i ovisna o odgovornosti društva kćeri i stoga ne može premašiti odgovornost potonjeg.

Međutim, to načelo ne dovodi u pitanje to da se, prilikom izračuna iznosa novčane kazne, kada dvije odvojene pravne osobe kao što su društvo majka i njegovo društvo kći, na dan donošenja odluke kojom im se izriče novčana kazna više ne tvore poduzetnika u smislu članka 101. UFEU‑a, u obzir uzmu elementi koji su svojstveni za svaku od njih. U takvom slučaju svaka od tih odvojenih pravnih osoba stoga ima pravo da se na nju pojedinačno primjeni gornja granica od 10 % prihoda. Isto vrijedi i za eventualno uživanje koristi od oslobađanja od odnosno smanjenja kazni, koje ne može zahtijevati društvo koje je, tijekom dijela trajanja protupravnog ponašanja, bilo dijelom gospodarske jedinice koju je tvorio poduzetnik, ali koje više nije bilo njezin dio u trenutku kad je taj poduzetnik surađivao s Komisijom.

U tom pogledu, s obzirom na to da se razlike u trajanju povrede utvrđene u odnosu na društvo majku i one utvrđene u odnosu na njegovo društvo kći na odgovarajući način uzimaju u obzir prilikom izračuna osnovnog iznosa novčanih kazni, primjena gornje granice od 10 % njihovih prihoda i smanjenje iznosa novčane kazne odobreno jednom od njih ne predstavljaju povredu načela jednakog postupanja, čak i ako bi konačni iznos novčane kazne izrečene društvu majci, usprkos kraćem trajanju povrede koju je počinilo, bio viši od novčane kazne koja je izrečena društvu kćeri. Isto tako, povreda načela proporcionalnost ne može proizlaziti iz same tvrdnje da postoji razlika između konačnog iznosa novčanih kazni izrečenih društvu majku i društvu kćeri.

(t. 213. - 216., 225. - 228.)

11.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 238. - 241., 259., 260.)

12.    U području tržišnog natjecanja, povreda načela razumnog roka u upravnim postupcima može imati dvije vrste posljedica.

S jedne strane, kada je povreda razumnog roka imala utjecaj na ishod postupka, takva povreda može dovesti do poništenja pobijane odluke. U tom pogledu, kada je riječ o primjeni pravila tržišnog natjecanja, prekoračenje razumnog roka može predstavljati razlog za poništenje samo u slučaju odlukâ kojima se utvrđuju povrede i pod uvjetom da je bilo utvrđeno da je povreda tog načela negativno utjecala na pravo na obranu predmetnih poduzetnika. Osim u tom posebnom slučaju, nepoštovanje obveze donošenja odluke u razumnom roku nema utjecaja na valjanost upravnog postupka na temelju Uredbe br. 1/2003. Međutim, s obzirom na to da je poštovanje prava na obranu od ključne važnosti u upravnim postupcima u području tržišnog natjecanja, važno je izbjeći da to pravo bude nepopravljivo ugroženo zbog predugog trajanja istražne faze i da trajanje te faze stvori prepreku utvrđivanju dokaza kojima se želi osporiti postojanje ponašanjâ koja mogu dovesti do uspostave odgovornosti predmetnih poduzetnika. Zbog tog razloga, ispitivanje eventualne prepreke ostvarivanju prava na obranu ne smije biti ograničeno na samu fazu u kojoj to pravo proizvodi svoj puni učinak, to jest, na drugu fazu upravnog postupka, koja traje od obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama do donošenja konačne odluke. Ocjena izvora eventualnog slabljenja učinkovitosti prava na obranu mora se proširiti na čitav taj postupak i provesti se s obzirom na njegovo ukupno trajanje.

S druge strane, kada je povreda razumnog roka bez utjecaja na ishod postupka, takva povreda može dovesti do toga da sud Unije, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, na odgovarajući način otkloni povredu koja proizlazi iz prekoračenja razumnog roka upravnog postupka, prema potrebi, smanjivanjem iznosa izrečene novčane kazne.

(t. 242. - 246.)