PRESUDA SUDA (veliko vijeće)
14. studenoga 2017.(*)
„Žalba – Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Europsko tržište zračnog prijevoza tereta – Komisijina odluka o sporazumima i usklađenim djelovanjima u odnosu na nekoliko elemenata cijene usluga zračnog prijevoza tereta – Nedostatak u obrazloženju – Razlog koji se odnosi na javni poredak koji je Sud Europske unije istaknuo po službenoj dužnosti – Zabrana odlučivanja ultra petita – Tužbeni zahtjev u prvom stupnju kojim se traži djelomično poništenje sporne odluke – Zabrana Općem sudu Europske unije da proglasi potpuno poništenje sporne odluke – Članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Pravo na djelotvoran pravni lijek”
U predmetu C‑122/16 P,
povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 26. veljače 2016.,
British Airways plc, sa sjedištem u Harmondsworthu (Ujedinjena Kraljevina), koji zastupaju J. Turner, QC, i R. O’Donoghue, barrister, po ovlaštenju A. Lyle‑Smythe, solicitor,
žalitelj,
a druga stranka postupka je:
Europska komisija, koju zastupaju N. Khan i A. Dawes, u svojstvu agenata,
tuženik u prvom stupnju,
SUD (veliko vijeće),
u sastavu: K. Lenaerts, predsjednik, A. Tizzano, potpredsjednik, R. Silva de Lapuerta, M. Ilešič, L. Bay Larsen, J. Malenovský i E. Levits, predsjednici vijeća, E. Juhász, A. Borg Barthet, J.-C. Bonichot, F. Biltgen, K. Jürimäe, C. Lycourgos, M. Vilaras i E. Regan (izvjestitelj), suci,
nezavisni odvjetnik: P. Mengozzi,
tajnik: M.-A. Gaudissart, zamjenik tajnika,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 7. veljače 2017.,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 30. svibnja 2017.,
donosi sljedeću
Presudu
1 British Airways plc svojom žalbom traži djelomično ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 16. prosinca 2015., British Airways/Komisija (T‑48/11, neobjavljena, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2015:988), kojom je Opći sud djelomično poništio Odluku Komisije C(2010) 7694 final od 9. studenoga 2010. o postupku primjene članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Sporazuma između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o zračnom prometu (predmet COMP/39258 – Zračni prijevoz tereta) (u daljnjem tekstu: sporna odluka), u dijelu u kojem se odnosi na British Airways.
Pravni okvir
Statut Suda Europske unije
2 Članak 21. Statuta Suda Europske unije glasi kako slijedi:
„Postupak pred Sudom pokreće se pisanom tužbom upućenom tajniku. Tužba sadržava ime i stalnu adresu podnositelja, položaj potpisnika, ime stranke ili imena stranaka protiv koje se podnosi tužba, predmet spora, tužbeni zahtjev i kratak opis razloga na kojima se temelji tužba.
Tužbi mora biti priložen, kada je to prikladno, akt čije se poništenje zahtijeva ili, u okolnostima iz članka 265. [UFEU‑a], isprava kojom se dokazuje datum poziva predviđenog u tim člancima. Ako navedeni dokumenti nisu priloženi tužbi, tajnik poziva zainteresiranu stranku da ih dostavi u razumnom roku, ali u tom slučaju prava stranke ne prestaju čak i ako se navedeni dokumenti dostave nakon isteka roka određenog za pokretanje postupka.”
3 Članak 56. drugi stavak tog statuta propisuje:
„[Žalbu pred Sudom] može podnijeti bilo koja stranka koja nije uspjela sa svojim zahtjevom u cijelosti ili djelomično. […]”
Poslovnik Suda od 19. lipnja 1991.
4 Članak 112. stavak 2. Poslovnika Suda od 19. lipnja 1991. (u daljnjem tekstu: Poslovnik Suda od 19. lipnja 1991.) propisivao je:
„Žalbi mora biti priložena odluka Općeg suda protiv koje se podnosi žalba. […]” [neslužbeni prijevod]
Poslovnik Suda od 25. rujna 2012.
5 Članak 120. Poslovnika Suda od 25. rujna 2012., koji je stupio na snagu 1. studenoga 2012. (u daljnjem tekstu: Poslovnik Suda), naslovljen „Sadržaj tužbe”, glasi kako slijedi:
„Tužba iz članka 21. Statuta [Suda Europske unije] sadrži:
[…]
(c) predmet spora, tužbene razloge i argumente kao i sažeti prikaz tih razloga;
(d) tužbeni zahtjev;
[…]”
6 Članak 122. tog Poslovnika, naslovljen „Prilozi tužbi”, propisuje:
„1. Tužbi se po potrebi prilažu dokumenti navedeni u članku 21. stavku 2. Statuta.
[…]
3. Ako tužba nije u skladu s pretpostavkama iz stavaka 1. do 2., tajnik tužitelju određuje razuman rok za podnošenje gore navedenih dokumenata. Ako nedostatak ne bude otklonjen, Sud odlučuje, nakon što sasluša suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, izaziva li neispunjenje tih pretpostavki formalnu nedopuštenost tužbe.”
7 Članak 127. navedenog Poslovnika, naslovljen „Novi razlozi”, u stavku 1. propisuje:
„Tijekom postupka je zabranjeno iznositi nove razloge, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka.”
8 U skladu s člankom 168. tog Poslovnika, naslovljenim „Sadržaj žalbe”:
„1. Žalba sadrži:
[…]
(b) naznaku pobijane odluke Općeg suda;
[…]
2. Na žalbu se primjenjuju članci 119., 121. i 122. stavak 1. ovog Poslovnika.
[…]”
9 Članak 169. Poslovnika Suda, naslovljen „Žalbeni zahtjev, razlozi i argumenti”, u stavku 1. propisuje:
„Žalbeni zahtjev usmjeren je na potpuno ili djelomično ukidanje odluke Općeg suda, kakva proizlazi iz izreke te odluke.”
10 Članak 170. tog Poslovnika, naslovljen „Žalbeni zahtjev u slučaju prihvaćanja žalbe”, u stavku 1. predviđa:
„Žalbom se zahtijeva da se, ako se ista utvrdi osnovanom, u potpunosti ili djelomično prihvati zahtjev iznesen u prvom stupnju, pri čemu nije dopušteno isticanje novih zahtjeva. Žalba ne može izmijeniti predmet spora koji se vodio pred Općim sudom.”
11 Članak 190. navedenog Poslovnika, naslovljen „Ostale odredbe koje se primjenjuju na žalbe”, u stavku 1. propisuje:
„Članci 127., […] ovog Poslovnika primjenjuju se na postupak pred Sudom povodom žalbe protiv odluke Općeg suda.”
Poslovnik Općeg suda od 2. svibnja 1991.
12 U skladu s člankom 44. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991.:
„Tužba iz članka 21. Statuta sadrži:
[…]
(c) predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga;
(d) tužbeni zahtjev;
[…]”
13 Članak 48. stavak 2. tog Poslovnika glasio je kako slijedi:
„Tijekom postupka je zabranjeno iznositi nove razloge, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka.
[…]”
Okolnosti spora
14 Žalitelj, društvo British Airways, zračni je prijevoznik koji posluje na tržištu zračnog prijevoza tereta.
15 Europska komisija zaprimila je 7. prosinca 2005. zahtjev za imunitet na temelju Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002., C 45, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.; u daljnjem tekstu: Obavijest o primjeni pokajničkog programa iz 2002.) koji su podnijeli društvo Deutsche Lufthansa AG i njegova društva kćeri Lufthansa Cargo AG i Swiss International Air Lines AG. Prema navodima u tom zahtjevu nekoliko poduzetnika koji posluju na tržištu zračnog prijevoza tereta (u daljnjem tekstu: prijevoznici) ostvarivalo je kontakte protutržišne naravi koji su se odnosili na nekoliko sastavnih elemenata cijene usluga koje se pružaju u okviru tog tržišta, odnosno na uvođenje dodatnih naknada „gorivo” i „sigurnost”, kao i na njihovo odbijanje plaćanja provizije na dodatne naknade.
16 Komisija je 14. i 15. veljače 2006. provela nenajavljene pretrage.
17 Nakon tih pretraga nekoliko je prijevoznika, među kojima i žalitelj, podnijelo zahtjev na temelju Obavijesti o primjeni pokajničkog programa iz 2002.
18 Komisija je 19. prosinca 2007. uputila Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku 27-orici prijevoznika, među kojima i žalitelju. Adresati te obavijesti odgovorili su na nju pisanim očitovanjima. Saslušanje je održano od 30. lipnja do 4. srpnja 2008.
19 Komisija je 9. studenoga 2010. donijela spornu odluku koja je upućena 21 prijevozniku (u daljnjem tekstu: inkriminirani prijevoznici), među kojima i žalitelju.
Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
20 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 24. siječnja 2011. žalitelj je pokrenuo postupak radi poništenja određenih elemenata sporne odluke u mjeri u kojoj se odnose na njega.
21 Kao što to proizlazi iz točke 25. pobijane presude, žalitelj je u tužbenim zahtjevima sadržanima u toj tužbi zahtijevao od Općeg suda da:
– poništi spornu odluku jer mu je njome stavljeno na teret da je sudjelovao u odbijanju plaćanja provizija, da je njegova povreda započela 22. siječnja 2001. i da su „elementi” koji se odnose na Hong Kong, Japan, Indiju, Tajland, Singapur, Koreju i Brazil povrede članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992. (SL 1994., L 1, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 106., str. 4.; u daljnjem tekstu: Sporazum o EGP‑u) i članka 8. Sporazuma između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o zračnom prometu, potpisanog 21. lipnja 1999. u Luxembourgu, odobrenog u ime Zajednice Odlukom 2002/309/EZ, Euratom Vijeća i Komisije u pogledu Sporazuma o znanstvenoj i tehnološkoj suradnji, od 4. travnja 2002. o sklapanju sedam sporazuma sa Švicarskom Konfederacijom (SL 2002., L 114, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 60., str. 3.; ispravak SL 2015., L 210, str. 38.; u daljnjem tekstu: Sporazum EZ-Švicarska);
– ukine ili znatno smanji novčanu kaznu koja mu je izrečena spornom odlukom i
– naloži Komisiji snošenje troškova.
22 U prilog svojoj tužbi žalitelj je istaknuo sedam tužbenih razloga koji su se temeljili kako slijedi – prvi na pogrešnoj Komisijinoj ocjeni da je žalitelj sudjelovao u odbijanju plaćanja provizija, drugi na nepostojanju dokaza o datumu početka povrede, treći na pogreškama koje se tiču prava i činjenica odnosno na zlouporabi ovlasti u odnosu na ispitivanje uključenosti određenih regulatornih tijela, četvrti na neproporcionalnosti i diskriminatornosti postotne osnovice novčane kazne, peti na povredi obveze obrazlaganja i načela proporcionalnosti jer je Komisija uvećala novčanu kaznu prilikom njezina izračuna, šesti na povredi Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002. jer žalitelj nije ostvario pravo na višu razinu smanjenja novčane kazne i sedmi na povredi načela jednakog postupanja i proporcionalnosti jer Komisija nije smanjila novčanu kaznu na temelju postojanja olakotnih okolnosti.
23 Iz točaka 27. do 29. i točke 45. pobijane presude proizlazi da je Opći sud po službenoj dužnosti istaknuo razlog koji se odnosi na javni poredak a koji se temelji na nedostatku u obrazloženju sporne odluke. Osobito, kao što to proizlazi iz spisa kojim Sud raspolaže, Opći sud je u okviru mjera upravljanja postupkom na temelju članka 64. svojeg Poslovnika od 2. svibnja 1991. postavio strankama u postupku, koji se pred njim vodio, pisana pitanja kojima ih je pozvao, među ostalim, da se očituju o činjenici da se u obrazloženju sporne odluke opisuje jedinstvena i trajna povreda u kojoj su navodno sudjelovali svi adresati te odluke, ali se u prva četiri članka izreke navedene odluke ne spominju svi ti adresati.
24 U tom je pogledu žalitelj na raspravi pred Općim sudom naveo da je Komisija u obrazloženju sporne odluke utvrdila samo jednu jedinstvenu i trajnu povredu članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Sporazuma EZ – Švicarska. Nasuprot tomu, u izreci te odluke utvrđeno je postojanje zasebne jedinstvene i trajne povrede u odnosu na svaki od tih članaka. S obzirom na tu nedosljednost između obrazloženja i izreke navedene odluke žalitelj tvrdi da ta odluka sadržava nedostatak u obrazloženju koji je Opći sud mogao istaknuti po službenoj dužnosti.
25 Opći sud je pobijanom presudom presudio da sporna odluka sadržava proturječnosti, s jedne strane, između obrazloženja i izreke i, s druge strane, unutar samog obrazloženja.
26 Opći sud je u biti smatrao da je dužan ispitati jesu li te proturječnosti takve naravi da ugrožavaju žaliteljeva prava obrane i onemogućavaju tom sudu provedbu nadzora.
27 Nakon provedenog ispitivanja Opći sud je ocijenio da je to tako te je stoga utvrdio da u spornoj odluci postoji nedostatak u obrazloženju.
28 Opći sud je presudio da u konkretnom slučaju to utvrđenje ipak ne može dovesti do potpunog poništenja sporne odluke, u mjeri u kojoj se odnosi na žalitelja, jer se njezinim poništavanjem ne smiju prekoračiti tužbeni zahtjevi sadržani u tužbi kojom je žalitelj pokrenuo postupak.
29 Stoga je Opći sud, ne ispitujući tužbene razloge koje je žalitelj naveo u prilog svojoj tužbi, odlučio poništiti spornu odluku zbog nedostatka u obrazloženju koji je utvrđen u okviru ispitivanja razloga koji je on istaknuo po službenoj dužnosti jer je tom odlukom „Komisija, s jedne strane, smatrala da je [žalitelj], kao prvo, sudjelovao u odbijanju plaćanja provizija, kao drugo, da je između 22. siječnja 2001. i 1. listopada 2001. povrijedio članak 101. UFEU‑a, članak 53. [Sporazuma o EGP‑u] i članak 8. [Sporazuma EZ – Švicarska] te, kao treće, da je sudjelovao u povredama tih odredaba za usluge [zračnog] prijevoza tereta iz Hong Konga (Kina), Japana, Indije, Tajlanda, Singapura, Koreje i Brazila te mu je, s druge strane, izrekla novčanu kaznu”.
30 Osim toga, Opći sud je presudama od 16. prosinca 2015., Air Canada/Komisija (T‑9/11, neobjavljena, EU:T:2015:994), Koninklijke Luchtvaart Maatschappij/Komisija (T‑28/11, neobjavljena, EU:T:2015:995), Japan Airlines/Komisija (T‑36/11, neobjavljena, EU:T:2015:992), Cathay Pacific Airways/Komisija (T‑38/11, neobjavljena, EU:T:2015:985), Cargolux Airlines/Komisija (T‑39/11, neobjavljena, EU:T:2015:991), Latam Airlines Group i Lan Cargo/Komisija (T‑40/11, neobjavljena, EU:T:2015:986), Singapore Airlines i Singapore Airlines Cargo Pte/Komisija (T‑43/11, neobjavljena, EU:T:2015:989), Deutsche Lufthansa i dr./Komisija (T‑46/11, neobjavljena, EU:T:2015:987), SAS Cargo Group i dr./Komisija (T‑56/11, neobjavljena, EU:T:2015:990), Air France‑KLM/Komisija (T‑62/11, neobjavljena, EU:T:2015:996), Air France/Komisija (T‑63/11, neobjavljena, EU:T:2015:993) i Martinair Holland/Komisija (T‑67/11, EU:T:2015:984) odlučio o tužbama koje su podnijeli drugi inkriminirani prijevoznici koji su također osporavali spornu odluku.
Zahtjevi stranaka pred Sudom
31 Svojom žalbom žalitelj od Suda zahtijeva da:
– ukine pobijanu presudu u mjeri u kojoj je doseg poništenja sporne odluke ograničen žaliteljevim tužbenim zahtjevima u prvom stupnju;
– ukine točku 1. izreke pobijane presude;
– poništi spornu odluku u cijelosti i
– naloži Komisiji snošenje troškova ove žalbe.
32 Komisija od Suda zahtijeva da:
– odbije žalbu i
– naloži žalitelju snošenje troškova.
O žalbi
Dopuštenost
Argumentacija stranaka
– Dopuštenost žalbe
33 Komisija tvrdi da je žalba očito nedopuštena zbog dva razloga.
34 Kao prvo, žalitelj nije poštovao obvezu iz članka 168. stavka 2. Poslovnika Suda, s obzirom na to da žalbi nije priložena pobijana presuda.
35 Kao drugo, žalbom se ne poštuju ni članak 56. Statuta Suda Europske unije ni članci 169. i 170. Poslovnika Suda kojima se, u skladu s člankom 63. tog Statuta, provodi njegov članak 56.
36 Kad je riječ o članku 169. stavku 1. Poslovnika Suda, predmetna se žalba ne odnosi na ukidanje izreke pobijane presude, nego ponajprije na to da se ta izreka dopuni na način da se djelomično poništenje koje je odredio Opći sud proširi na poništenje u cijelosti. Stoga, žalba nije u skladu s tom odredbom.
37 Što se tiče članka 170. stavka 1. Poslovnika Suda, Sud je tu odredbu tumačio usko. Međutim, budući da je u ovom slučaju žaliteljev žalbeni zahtjev opsežniji od zahtjeva podnesenog u prvom stupnju, njime se povređuje ta odredba.
38 Usto, žalitelj svoju tvrdnju da mora imati mogućnost podnijeti žalbu protiv odluke Općeg suda kružno obrazlaže činjenicom da Opći sud, suprotno onomu što je odlučio, nije bio ograničen žaliteljevim tužbenim zahtjevima u prvom stupnju.
39 Osim toga, opravdanje da dopuštenost ove žalbe proizlazi iz primjene načela djelotvorne sudske zaštite iz članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) također bi dovelo do toga da Opći sud nije bio ograničen tužbenim zahtjevima u prvom stupnju. Argument da ta odredba stranci u postupku daje apsolutno pravo da u bilo kojem stadiju postupka istakne potpuno novi argument ili promijeni osnovu svojeg zahtjeva, očito je neosnovan.
40 Žalitelj tvrdi da je žalba dopuštena.
41 Kad je riječ o članku 170. stavku 1. Poslovnika Suda, prva rečenica te odredbe trebala bi se tumačiti zajedno s drugom rečenicom, što znači da bi se ona primjenjivala samo kada žalitelj ne traži prihvaćanje istih zahtjeva kao što su to oni u prvom stupnju pa bi time predmet spora bio izmijenjen.
42 Što se tiče članka 56. Statuta Suda Europske unije, žalitelj je, među ostalim, pred Općim sudom tvrdio da je sporna odluka obilježena unutarnjim proturječjem i nedostatkom u obrazloženju. Takvo je utvrđenje trebalo podrazumijevati potpuno poništenje te odluke u odnosu na žalitelja. Dakle, žalitelj nastoji osporiti element pobijane presude koji je nedvojbeno bio dio predmeta spora pred Općim sudom, pri čemu on nesumnjivo nije uspio sa svojim zahtjevima pred Općim sudom, u smislu članka 56. Statuta Suda Europske unije.
– Dopuštenost replike
43 Komisija kao glavno navodi da je s obzirom na članak 127. stavak 1. Poslovnika Suda, koji se na temelju članka 190. stavka 1. tog Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, žaliteljeva replika očito nedopuštena jer se u njoj iznose novi razlozi.
44 Naime, žalitelj u žalbi tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku kada je primijenio zabranu odlučivanja ultra petita, iz čega proizlazi da je mjera koju žalitelj traži mjera koja je sadržana u tužbenom zahtjevu u prvom stupnju. Nasuprot tomu, žalitelj u svojoj replici, umjesto da odgovori na Komisijin prigovor nedopuštenosti žalbe, tvrdi da je Opći sud pogriješio kada mu nije dopustio preinaku navedenih tužbenih zahtjeva. Također, žalitelj nije objasnio razloge zbog kojih nepravodobno ističe taj razlog u okviru svoje replike, pri čemu argumenti navedeni u tom podnesku nisu utemeljeni na činjeničnim i pravnim pitanjima za koja se saznalo tijekom pisanog dijela postupka.
45 Žalitelj osporava Komisijinu argumentaciju koja se odnosi na nedopuštenost replike.
Ocjena Suda
46 Kad je riječ o dopuštenosti žalbe i, kao prvo, prigovora koji je u tom pogledu istaknula Komisija, a koji se temelji na okolnosti da žalitelj nije uz svoju žalbu priložio pobijanu presudu, valja podsjetiti da se u skladu s člankom 122. stavkom 1. Poslovnika Suda, koji se na temelju članka 168. stavka 2. tog Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, tužbi, kada je to prikladno, prilažu dokumenti navedeni u članku 21. stavku 2. Statuta Suda Europske unije, pri čemu ta potonja odredba propisuje da „[t]užbi mora biti priložen, kada je to prikladno, akt čije se poništenje zahtijeva […]”.
47 Doista, kada je tužba usmjerena protiv akta institucije Europske unije, tužbi se mora priložiti taj akt. Međutim, što se tiče žalbe, u članku 168. stavku 1. točki (b) Poslovnika Suda propisano je da žalba sadržava naznaku pobijane odluke Općeg suda, pri čemu se ne zahtijeva prilaganje te odluke žalbi.
48 Dakle, valja smatrati da se od stupanja na snagu Poslovnika Suda 1. studenoga 2012. više ne zahtijeva da se žalbi priloži pobijana odluka Općeg suda, s obzirom na to da je dovoljna naznaka te odluke.
49 U ovom slučaju valja utvrditi da se ne može smatrati da činjenica što pobijana presuda nije bila priložena žalbi uzrokuje nedopuštenost te žalbe. Stoga treba odbiti Komisijin prigovor istaknut u tom pogledu.
50 Kao drugo, što se tiče argumenta da žalba nije u skladu s člankom 169. stavkom 1. Poslovnika Suda, valja podsjetiti da je prema toj odredbi „[ž]albeni zahtjev usmjeren […] na potpuno ili djelomično ukidanje pobijane odluke Općeg suda, kakva proizlazi iz izreke te odluke”.
51 Treba primijetiti, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 54. svojeg mišljenja, da se ta odredba odnosi na temeljno načelo u području žalbe u skladu s kojim žalba mora biti usmjerena protiv izreke pobijane odluke Općeg suda te se ne može odnositi isključivo na izmjenu određenih obrazloženja te odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 43. do 45.).
52 U ovom slučaju žalitelj od Suda traži ukidanje pobijane presude, a osobito točke 1. njezine izreke, jer je Opći sud odbio poništiti spornu odluku u cijelosti u mjeri u kojoj se na njega odnosi. Dakle, žalitelj osporava doseg poništenja koje je proglasio Opći sud, odnosno drugim riječima, pravne posljedice koje je Opći sud izveo iz utvrđene povrede obveze obrazlaganja.
53 U tim okolnostima treba utvrditi da žalitelj svojom žalbom zapravo nastoji ostvariti djelomično ukidanje izreke pobijane presude i da su ti žalbeni zahtjevi, posljedično, sukladni članku 169. stavku 1. Poslovnika Suda.
54 Kao treće, što se tiče Komisijina prigovora nedopuštenosti, koji se temelji na tome da žalba nije u skladu s člankom 56. drugim stavkom Statuta Suda Europske unije i člankom 170. stavkom 1. Poslovnika Suda, valja navesti da ispitivanje tog prigovora zahtijeva da Sud ocijeni opseg pojmova „zahtjev” podnesen u prvom stupnju i „predmet spora” pred Općim sudom, u smislu tih odredaba.
55 Doista, s obzirom na usku povezanost između tih prigovora nedopuštenosti i razloga na koje se žalitelj poziva kad je riječ o meritumu, valja prije svega ocijeniti potonje razloge.
56 U tim okolnostima, a s obzirom na to da se replika odnosi isključivo na dopuštenost žalbe, nakon navedenog ispitivanja merituma trebat će ispitati, ovisno o slučaju, i prigovor u vezi s dopuštenošću tog podneska.
Meritum
57 U prilog svojoj žalbi žalitelj ističe dva žalbena razloga koji se temelje na pogrešci koja se tiče prava i koji proizlaze, kao prvo, iz primjene zabrane odlučivanja ultra petita i, kao drugo, povrede prava na djelotvoran pravni lijek propisan u članku 47. Povelje.
58 Ta dva razloga valja ispitati zajedno.
Argumentacija stranaka
59 Svojim prvim žalbenim razlogom žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je zabranom odlučivanja ultra petita opravdao ograničenje dosega proglašenog poništenja, iako je po službenoj dužnosti utvrdio postojanje bitnih nedostataka koji se odnose na javni poredak i kojima je u cijelosti zahvaćena sporna odluka.
60 Žalitelj priznaje da sud Unije koji odlučuje o tužbi za poništenje ne može odlučivati ultra petita, što znači da on može odlučivati samo upravo o onome što su stranke tražile.
61 Međutim, postoji više slučajeva u kojima sud Unije, kako bi ostvario svoju zadaću čuvara zakonitosti koja mu je dodijeljena UFEU‑om, može doći u situaciju da po službenoj dužnosti istakne pravni razlog i da stoga odlučuje o pitanju koje stranke nisu precizno tražile. U takvim bi slučajevima nedostatak koji zahvaća pobijani akt bio dovoljno ozbiljan da opravda sankcioniranje od strane suda Unije, iako to tužitelj nije tražio.
62 Stoga se sudu Unije pred kojim je pokrenut postupak za poništenje ne može prigovoriti da je izišao iz okvira spora, prekoračio svoju nadležnost, odlučio ultra petita i povrijedio svoj Poslovnik, ako po službenoj dužnosti istakne takav razlog koji se odnosi upravo na zakonitost akta čije se poništenje od njega traži.
63 Isticanjem razloga koji se odnosi na javni poredak Opći sud ne nastoji ukloniti nedostatak u tužbi ili argumentaciji stranaka, nego osigurati poštovanje pravila kojim stranke ne mogu raspolagati s obzirom na njegovu važnost.
64 Kada sud Unije po službenoj dužnosti istakne razlog koji se odnosi na javni poredak na temelju nedostatka u obrazloženju, riječ je o izuzeću od zabrane odlučivanja ultra petita. To se osobito može zaključiti, a contrario, iz točke 12. presude od 28. lipnja 1972., Jamet/Komisija (37/71, EU:C:1972:57), u kojoj je Sud odlučio da bi potpunim poništenjem akta o kojem je bila riječ u predmetu povodom kojeg je donesena ta presuda on odlučivao ultra petita s obzirom na to da se razlog usmjeren protiv tog akta nije odnosio na javni poredak.
65 Prema mišljenju žalitelja, Opći sud je počinio pogrešku i kada je pomiješao ciljeve zabrane odlučivanja ultra petita te poštovanje pravila i načela javnog poretka zbog kojih je po službenoj dužnosti istaknuo nedostatak u obrazlaganju koji je utjecao na spornu odluku.
66 U okviru postupka inter partes, odlučujuće je da stranka koja pokreće postupak navede predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga, a to navođenje mora biti u dovoljnoj mjeri jasno i precizno da omogući tuženiku pripremu obrane, a Sudu provedbu nadzora. Iz točaka 122. i 123. presude od 19. prosinca 2013., Komisija/Poljska (C‑281/11, EU:C:2013:855), proizlazi da se tim pretpostavkama nastoji izbjeći da Sud odluči ultra petita, propusti odlučiti o prigovoru ili na neki drugi način ne odluči o tužbi. Zbog istih je razloga Opći sud u točki 91. pobijane presude pogrešno smatrao da ga članak 44. stavak 1. i članak 48. stavak 2. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. ograničavaju, a s obzirom na to da se te odredbe odnose na tužitelja, a ne na sâm Opći sud.
67 Nasuprot tomu, kada sud Unije po službenoj dužnosti ističe razlog koji se odnosi na javni poredak, dužan je izaći iz okvira razloga na koje se pozivaju stranke u prilog svojim zahtjevima pa stoga više nije vezan granicama koje mu nalaže poštovanje zabrane odlučivanja ultra petita.
68 Žalitelj smatra nelogičnim upućivanje Općeg suda na žaliteljeve tužbene zahtjeve podnesene u prvom stupnju kako bi na temelju poštovanja zabrane odlučivanja ultra petita obrazložio svoju odluku o samo djelomičnom poništenju sporne odluke.
69 Kao prvo, Opći sud odlučivao je o tužbi samo na temelju razloga koji se odnosi na javni poredak koji je on istaknuo po službenoj dužnosti. Žalitelj smatra da je teško shvatljivo da je Opći sud potom odlučio uzeti u obzir tužbene zahtjeve navedene u prvom stupnju, s obzirom na to da se uopće nije izjasnio o razlozima koji su navedeni u prilog tim tužbenim zahtjevima.
70 Kao drugo, obrazloženje Općeg suda o nedostacima u obrazloženju sporne odluke djelomično se temelji, kao što to proizlazi iz točaka 42. i 43. pobijane presude, na nužnosti uzimanja u obzir naknadnih nacionalnih postupaka za naknadu štete. Međutim, opći učinak presuda Općeg suda, koje su donesene slijedom tužbi za poništenje navedene odluke koje su podnijeli žalitelj i drugi inkriminirani prijevoznici, bio je taj da je stvorena nelogična razlika između žaliteljeve situacije, koji je ostvario samo djelomično poništenje sporne odluke, i situacije tih drugih prijevoznika, koji su ostvarili potpuno poništenje te odluke, unatoč činjenici da su žalitelj i navedeni drugi prijevoznici bili u potpuno istom položaju u odnosu na bit obrazloženja Općeg suda. To je razlikovanje proizvoljno jer se nisu svi ti prijevoznici u svojim tužbama za poništenje sporne odluke pozivali na razlog koji se odnosi na postojanje tih nedostataka u obrazloženju.
71 Žalitelj dodaje da nedostatak u obrazloženju sporne odluke, na koji Opći sud upućuje u pobijanoj presudi, uzrokuje značajne teškoće u nacionalnim postupcima za naknadu štete. Naime, zbog ograničenja dosega poništenja sporne odluke, kako je sadržano u izreci pobijane presude, ta je odluka još uvijek dijelom na snazi u odnosu na žalitelja. Međutim, zbog brojnih nedostataka koji utječu na navedenu odluku, koji su prema mišljenju Općeg suda bili u dovoljnoj mjeri ozbiljni da je riječ o povredama pravila odnosno načela javnog poretka, nacionalni sudovi mogu imati velike teškoće u jasnom razlikovanju podjele odgovornosti između žalitelja i drugih stranaka za svu štetu koju su, prema mišljenju tih sudova, oni uzrokovali ponašanjem opisanim u toj odluci. To može biti štetno za žalitelja, a moguće i za druge stranke, uključujući stranke koje traže naknadu štete.
72 Osim toga, žalitelj tvrdi da pristup Općeg suda potiče nesigurnost u pogledu organizacije sudovanja, procesne ekonomičnosti pred sudom Unije i načela proporcionalnosti. Ako bi se potvrdio takav pristup, njime bi se poticalo tužitelje da sustavno postavljaju neopravdano široke tužbene zahtjeve kako bi povećali u najvećoj mogućoj mjeri svoje mogućnosti ostvarenja poništenja šireg dosega u slučaju da sud Unije po službenoj dužnosti istakne razlog koji se odnosi na javni poredak. To bi od suda Unije zahtijevalo da sâm preuzme teret određivanja točnog opsega poništenja. Sud Unije, isticanjem po službenoj dužnosti razloga koji se odnosi na javni poredak, općenito ne ispituje razloge koje su istaknuli tužitelji. Stoga je posve moguće da se čak i tužbom iz obijesti ili očito slabije osnovanom tužbom može ostvariti – slijedom pristupa koji je u ovom slučaju zauzeo Opći sud – potpuno poništenje, i to samo zato što je tužitelj to početno zatražio.
73 Žalitelj tvrdi da ako je u predmetu u kojem se dovode u pitanje pravila ili načela koja se odnose na javni poredak sud Unije ovlašten odbiti razloge na koje se pozivaju stranke, on po analogiji mora biti na isti način ovlašten odbiti njihove zahtjeve. To nužno mora biti tako kako bi izreka njegove odluke ispravila takve povrede tih pravila ili načela koja se odnose na javni poredak. Suprotno tumačenje je samo po sebi protivno javnom poretku.
74 Prema mišljenju žalitelja, Opći sud je pogrešno presudio u točki 90. pobijane presude da su stranke dužne zatražiti preinaku svojih razloga ili tužbenih zahtjeva tijekom postupka, nakon što je Opći sud po službenoj dužnosti istaknuo razlog koji se odnosi na javni poredak. To bi rješenje ponovno dovelo do toga da se pitanja koja se odnose na javni poredak stavljaju u ruke stranke u sporu. Međutim, poštovanje razloga koji se odnose na javni poredak koje je Opći sud istaknuo po službenoj dužnosti ne može se podrediti pojedinačnim interesima stranaka u sporu. Osim toga, Opći sud naveo je također u toj točki 90. da bi u svakom slučaju žalitelju odbio pravo na takvu preinaku, čak i da je bio podnesen formalan zahtjev. U tim je okolnostima bilo nemoguće da se pitanja koja se odnose na javni poredak koja je utvrdio Opći sud odraze u dosegu poništenja sadržanog u izreci pobijane presude.
75 Svojim drugim žalbenim razlogom žalitelj tvrdi da čak i ako se primijeni zabrana odlučivanja ultra petita, prevladavajuće načelo djelotvorne sudske zaštite, kako je predviđeno u članku 47. Povelje, zahtijeva potpuno poništenje sporne odluke.
76 Žalitelj u tom pogledu navodi da iz točke 59. presude Europskog suda za ljudska prava od 27. rujna 2011., A. Menarini Diagnostics S.r.l. protiv Italije (CE:ECHR:2011:0927JUD004350908), proizlazi da je ovlast izmjene svih činjeničnih i pravnih pitanja odluke koju je donijelo niže tijelo obilježje sudskog tijela neograničene nadležnosti. Takvo tijelo osobito mora biti nadležno ispitati sva činjenična i pravna pitanja relevantna u sporu koji se pred njim vodi.
77 Osim toga, Sud je u točki 136. presude od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija (C‑389/10 P, EU:C:2011:816), presudio da članak 47. Povelje de facto zahtijeva potpuno i cjelokupno činjenično i pravno ispitivanje. Iz točke 67. presude od 8. prosinca 2011., Chalkor/Komisija (C‑386/10 P, EU:C:2011:815), proizlazi da takvo ispitivanje podrazumijeva ovlast poništenja pobijanog akta.
78 Prema mišljenju žalitelja, pristup Općeg suda tim je više iznenađujući s obzirom na to da je on sâm u točkama 76. i 79. do 81. pobijane presude utvrdio nekoliko konkretnih povreda žaliteljevih prava obrane. Usto, sporna odluka donesena je uz druge povrede tih prava, koje se posebno ne navode u pobijanoj presudi.
79 Komisija tvrdi da su, čak i pod pretpostavkom utvrđenja dopuštenosti žalbe, dva žalbena razloga u svakom slučaju neosnovana.
Ocjena Suda
80 Žalitelj dvama žalbenim razlozima u biti prigovara Općem sudu što je zbog zabrane odlučivanja ultra petita smatrao da ne može proglasiti poništenje koje prelazi ono što je žalitelj zatražio u svojim tužbenim zahtjevima u tužbi kojom je pokrenut postupak, iako je takvo poništenje bilo nužno kako bi se otklonila nezakonitost koju je Opći sud utvrdio u okviru svojeg ispitivanja razloga koji se odnosi na javni poredak, a koji je istaknuo po službenoj dužnosti.
81 Uvodno valja podsjetiti, kao što je to Sud presudio u brojnim slučajevima, da s obzirom na to da sud koji odlučuje o zakonitosti ne može odlučivati ultrapetita, poništenje koje proglasi ne može prekoračiti poništenje koje je zatražio tužitelj (vidjeti presudu od 19. siječnja 2006., Comunità montana della Valnerina/Komisija, C‑240/03 P, EU:C:2006:44, t. 43. i navedenu sudsku praksu te presudu od 14. rujna 1999., Komisija/AssiDomän Kraft Products i dr., C‑310/97 P, EU:C:1999:407, t. 52.).
82 Osim toga, iako se apsolutna pravomoćnost poništavajuće presude suda Unije odnosi kako na njezinu izreku tako i na obrazloženje koje joj pruža nužnu potporu, ona ne može dovesti do poništenja akta koji se ne osporava pred sudom Unije, a koji bi bio zahvaćen istom nezakonitošću (presuda od 14. rujna 1999., Komisija/AssiDomän Kraft Products i dr., C‑310/97 P, EU:C:1999:407, t. 54.).
83 Usto, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, odluka koju adresat nije pobijao u rokovima predviđenima člankom 263. šestim stavkom UFEU‑a za njega postaje konačna (presuda od 14. rujna 1999., Komisija/AssiDomän Kraft Products i dr., C‑310/97 P, EU:C:1999:407, t. 57. i navedena sudska praksa).
84 Ta se sudska praksa osobito temelji na razmatranju da se rokovima za podnošenje tužbe želi zajamčiti pravna sigurnost, tako da se izbjegne vremenski neograničeno dovođenje u pitanje akata Unije koji proizvode pravne učinke, kao i na zahtjevima dobrog sudovanja i procesne ekonomičnosti (presuda od 14. rujna 1999., Komisija/AssiDomän Kraft Products i dr., C‑310/97 P, EU:C:1999:407, t. 61.).
85 Iz prethodno navedenoga proizlazi, kao što je to u biti naveo i nezavisni odvjetnik u točkama 94. i 97. svojeg mišljenja, da sud Unije ne može poništiti akt odnosno dijelove akta koji se odnose na neku osobu, a koji se pred njim ne osporavaju i stoga postaju pravomoćni u pogledu te osobe.
86 Također valja podsjetiti da u skladu s člankom 21. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, člankom 120. točkama (c) i (d) Poslovnika Suda i člankom 44. stavkom 1. točkama (c) i (d) Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. u okviru izravne tužbe pred sudovima Unije tužba kojom se započinje postupak mora sadržavati, među ostalim, predmet spora, sažeti prikaz tužbenih razloga na koje se poziva i tužbeni zahtjev tužitelja.
87 Iz toga slijedi, kao što je to naglasio nezavisni odvjetnik u točki 84. svojeg mišljenja, da u sustavu spora o zakonitosti pred sudom Unije stranke imaju procesnu inicijativu i utvrđuju predmet spora, osobito navođenjem u svojem tužbenom zahtjevu akta, odnosno dijela akta, koji namjeravaju podvrgnuti tom sudskom ispitivanju.
88 Doista, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, sud Unije mora po službenoj dužnosti istaknuti razloge koji se odnose na javni poredak (vidjeti u tom smislu presudu od 2. prosinca 2009., Komisija/Irska i dr., C‑89/08 P, EU:C:2009:742, t. 34. i navedenu sudsku praksu).
89 Međutim, suprotno onomu što tvrdi žalitelj, nadležnost suda koji ispituje zakonitost da po službenoj dužnosti istakne razlog koji se odnosi na javni poredak nipošto ne podrazumijeva nadležnost da po službenoj dužnosti preinači tužbene zahtjeve koje je postavio žalitelj. Naime, kao što to proizlazi iz, među ostalim, odredaba na koje se upućuje u točki 86. ove presude, iako su tužbeni razlozi nužna potpora tužbenom zahtjevu sadržanom u tužbi, oni se od njega ipak nužno razlikuju, pri čemu tužbeni zahtjev određuje granice spora podnesenog sudu Unije.
90 Posljedično, kao što je to Sud već presudio, iako sud Unije isticanjem po službenoj dužnosti razloga koji se odnosi na javni poredak, na koji se stranke u načelu nisu pozvale, ne izlazi iz okvira spora o kojem odlučuje te ni na koji način ne povređuje postupovna pravila o navođenju predmeta spora i tužbenih razloga (presuda od 2. prosinca 2009., Komisija/Irska i dr., C‑89/08 P, EU:C:2009:742, t. 35.), drukčiji bi bio slučaj kada bi taj sud nakon ispitivanja merituma akta koji mu je podnesen radi nadzora proglasio, na temelju razloga koji je istaknut po službenoj dužnosti, poništenje koje prekoračuje ono što je zatraženo u tužbenom zahtjevu o kojem je redovno odlučivao, s obrazloženjem da je takvo poništenje nužno radi otklanjanja nezakonitosti utvrđene po službenoj dužnosti u okviru navedene analize.
91 Doista, u ovom slučaju, kao što se na to podsjeća u točkama 20. i 21. ove presude, žalitelj je u tužbenom zahtjevu svoje tužbe kojom je pokrenuo postupak pred Općim sudom zatražio samo djelomično poništenje sporne odluke.
92 U tim okolnostima i s obzirom na razmatranja izložena u točkama 81. do 90. ove presude, valja utvrditi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 92. pobijane presude presudio da može proglasiti poništenje sporne odluke samo u granicama utvrđenima tužbenim zahtjevom u tužbi kojom je pokrenut postupak i kada je, stoga, u točki 93. te presude djelomično poništio tu odluku u skladu s navedenim ograničenjima.
93 Taj zaključak ne mogu dovesti u pitanje drugi argumenti koje je žalitelj naveo u potporu svojim dvama žalbenim razlozima.
94 Osobito, valja odbiti, kao prvo, argument na koji se u biti podsjeća u točki 66. ove presude, prema kojem je u točki 91. pobijane presude Opći sud pogrešno primijenio članak 44. stavak 1. i članak 48. stavak 2. svojeg Poslovnika od 2. svibnja 1991. U tom je pogledu dostatno primijetiti da je Opći sud, čak i pod pretpostavkom da je žalitelj prešutno izrazio želju za preinakom svojeg početnog tužbenog zahtjeva, primijenio te odredbe u točkama 90. i 91. pobijane presude u okviru svoje ocjene mogućnosti dopuštenosti takve preinake. Dakle, suprotno onomu što tvrdi žalitelj, Opći sud nije zanemario činjenicu da se navedene odredbe ne odnose na pitanje pod kojim uvjetima Opći sud eventualno može istaknuti razloge po službenoj dužnosti, odnosno, čak i, na isti način, preinačiti tužbeni zahtjev, nego na postupovne zahtjeve koji se nalažu tužiteljima u pogledu sadržaja tužbi u okviru postupaka koji se pokreću pred tim sudom.
95 Budući da se taj argument temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude, valja ga odbiti.
96 Kao drugo, valja odbiti argument, na koji se u biti podsjeća u točki 70. ove presude, prema kojem pristup koji je u pobijanoj presudi zauzeo Opći sud dovodi do nelogičnog razlikovanja između situacije u kojoj se nalazi žalitelj i situacije u kojoj se nalaze inkriminirani prijevoznici koji su, u mjeri u kojoj se sporna odluka na njih odnosi, ostvarili njezino potpuno poništenje iako se oni u svojim odnosnim tužbama kojima su pokrenuli postupak nisu pozivali na razlog koji se temelji na nedostatku u obrazloženju, a kao što je to onaj koji je po službenoj dužnosti istaknuo Opći sud i zbog kojega je on u toj mjeri poništio spornu odluku.
97 Naime, nesporno je da je žalitelj, za razliku od navedenih drugih prijevoznika, u svojoj tužbi kojom je pokrenuo postupak zatražio samo djelomično poništenje sporne odluke, u mjeri u kojoj se ona odnosi na njega.
98 Posljedično, budući da, kao što to proizlazi iz točke 85. ove presude, dijelove akta koji se odnose na određenu osobu koji se ne osporavaju pred sudom Unije taj sud ne može poništiti i, stoga, postaju konačni u odnosu na navedenu osobu, Opći sud opravdano nije postupao na isti način prema žalitelju i inkriminiranim prijevoznicima koji su pokrenuli postupke navedene u točki 30. ove presude, s obzirom na postojeće razlike između njih kad je riječ o opsegu tužbenih zahtjeva koje su podnijeli u prvom stupnju.
99 Osim toga, s obzirom na činjenicu da je žalitelj, poput tih drugih inkriminiranih prijevoznika, ostvario korist zbog razloga koji je Opći sud istaknuo po službenoj dužnosti u mjeri u kojoj je on spornu odluku podvrgnuo svojem nadzoru, žalitelj pogrešno tvrdi da je pristupom Općeg suda u pobijanoj presudi oduzet koristan učinak nadležnosti suda Unije da po službenoj dužnosti ističe razloge koji se odnose na javni poredak u okolnostima poput onih o kojima je riječ u ovom slučaju. Naime, iz zajedničkog tumačenja točaka 27. do 94. pobijane presude proizlazi, a što uostalom nije osporeno u okviru ove žalbe, da se poništenje koje je proglasio Opći sud u pobijanoj presudi isključivo temelji na prihvaćanju razloga koji je istaknut po službenoj dužnosti, s obzirom na to da Opći sud uopće nije razmatrao razloge koje je žalitelj istaknuo u tužbi kojom je pokrenut postupak.
100 Kao treće, što se tiče argumentacije navedene u točki 72. ove presude, prema kojoj se pristup Općeg suda protivi dobrom sudovanju, dostatno je navesti da, u svakom slučaju, razmatranja koja se odnose na procesnu ekonomičnost ne mogu opravdati neprimjenu zabrane odlučivanja ultra petita od strane suda Unije samo zato što je njegova odluka utemeljena na razlogu koji je istaknuo po službenoj dužnosti.
101 Kao četvrto, nije moguće prihvatiti argumentaciju na koju se u biti podsjeća u točkama 75. do 78. ove presude, prema kojoj bi pravo žalitelja na djelotvoran pravni lijek na temelju članka 47. Povelje bilo povrijeđeno ako bi se potvrdilo stajalište Općeg suda.
102 Doista, iz točaka 76. do 86. pobijane presude proizlazi, a što nije osporeno u okviru ove žalbe, da je nedostatak u obrazloženju koji je Opći sud utvrdio u toj presudi povrijedio prava obrane žalitelja jer mu nije omogućio, iako je odlučio podnijeti tužbu Općem sudu protiv sporne odluke, shvatiti narav i doseg povrede odnosno povreda koje su utvrđene u toj odluci te je taj nedostatak onemogućio Općem sudu da provede svoje ispitivanje u pogledu te odluke.
103 Međutim, kao što je to Sud već presudio, neprovođenje ispitivanja po službenoj dužnosti cjelovite pobijane odluke ne povređuje načelo djelotvorne sudske zaštite (vidjeti u tom smislu presudu od 8. prosinca 2011., Chalkor/Komisija, C‑386/10 P, EU:C:2011:815, t. 66.).
104 Dakle, iz sudske prakse Suda proizlazi da ispitivanje zakonitosti predviđeno u članku 263. UFEU‑a i upotpunjeno neograničenom nadležnošću koja je u pogledu iznosa novčane kazne predviđena člankom 31. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) podrazumijeva da sud Unije provodi ispitivanje kako u pogledu prava tako i u pogledu činjenica, pri čemu on raspolaže mogućnošću da ocijeni dokaze, poništi pobijanu odluku i izmijeni iznos novčane kazne (vidjeti u tom smislu presudu od 8. prosinca 2011., Chalkor/Komisija, C‑386/10 P, EU:C:2011:815, t. 67.).
105 Iz toga slijedi, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 142. svojeg mišljenja, da nije protivno načelu djelotvorne sudske zaštite to da je ispitivanje zakonitosti za koje je zadužen sud Unije ograničeno zahtjevima stranaka kako su postavljeni u njihovim tužbenim zahtjevima i postupovnim podnescima, s obzirom na to da to načelo nipošto ne zahtijeva da je taj sud dužan proširiti svoje ispitivanje na elemente odluke koji nisu obuhvaćeni sporom povodom kojeg postupa.
106 Posebice, kad je riječ o okolnostima ovog predmeta, iako je, kao što to proizlazi iz točke 102. ove presude, nedostatak u obrazloženju koji je utvrdio Opći sud u pobijanoj presudi onemogućio žalitelju da utvrdi moguće druge nedostatke u spornoj odluci, nesporno je da je navedeni nedostatak u obrazloženju žalitelj mogao utvrditi te se on, dakle, u svojoj tužbi pred Općim sudom mogao pozivati na njega kako bi zatražio potpuno poništenje te odluke, u mjeri u kojoj se ona na njega odnosi, kao što su to učinili određeni drugi inkriminirani prijevoznici, poput društva Air Canada u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 16. prosinca 2015., Air Canada/Komisija (T‑9/11, neobjavljena, EU:T:2015:994).
107 Naposljetku, također valja odbiti argument koji se navodi u točki 71. ove presude, prema kojem se na nacionalnoj razini vode postupci naknade štete protiv žalitelja koji se temelje na spornoj odluci, koja je, s obzirom na nedostatke u svojoj cjelini, izvor teškoća za nacionalne sudove u odnosu na podjelu odgovornosti između žalitelja i drugih stranaka za cjelokupnu štetu koju je, prema njihovu mišljenju, uzrokovalo ponašanje koje je predmet te odluke.
108 U tom je pogledu dostatno utvrditi, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 129. svojeg mišljenja, da eventualno nastupanje odgovornosti žalitelja prema nacionalnom pravu za štetu nanesenu njegovim protutržišnim ponašanjem ne može, samo po sebi, dovesti do promjene u nadležnosti suda Unije na temelju članka 263. UFEU‑a.
109 S obzirom na prethodno navedeno, dva žalbena razloga nisu osnovana i stoga ih valja odbiti.
110 U tim okolnostima ne treba ispitivati Komisijine argumente izložene u točkama 37. do 39. ove presude, koji se temelje na nedopuštenosti žalbe zbog njezine neusklađenosti s člankom 56. drugim stavkom Statuta Suda Europske unije i člankom 170. stavkom 1. Poslovnika Suda. Isto vrijedi i u pogledu prigovora koji se odnose na dopuštenost replike.
111 S obzirom na sve prethodno navedeno, žalbu treba odbiti u cijelosti.
Troškovi
112 Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
113 Budući da je Komisija podnijela zahtjev da žalitelj snosi troškove i da potonji nije uspio u svojim zahtjevima, valja mu naložiti snošenje troškova žalbe.
Slijedom navedenoga, Sud (veliko vijeće) proglašava i presuđuje:
1. Žalba se odbija.
2. Društvu British Airways plc nalaže se snošenje troškova.
Potpisi