Predmet C-122/16 P

British Airways plc

protiv

Europske komisije

„Žalba – Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Europsko tržište zračnog prijevoza tereta – Komisijina odluka o sporazumima i usklađenim djelovanjima u odnosu na nekoliko elemenata cijene usluga zračnog prijevoza tereta – Nedostatak u obrazloženju – Razlog koji se odnosi na javni poredak koji je Sud Europske unije istaknuo po službenoj dužnosti – Zabrana odlučivanja ultra petita – Tužbeni zahtjev u prvom stupnju kojim se traži djelomično poništenje sporne odluke – Zabrana Općem sudu Europske unije da proglasi potpuno poništenje sporne odluke – Članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Pravo na djelotvoran pravni lijek”

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 14. studenoga 2017.

1.        Žalba – Formalni zahtjevi – Navođenje pobijane odluke Općeg suda – Obveza prilaganja pobijane odluke – Nepostojanje

(Poslovnik Suda, čl. 168. st. 1. t. (b))

2.        Žalba – Razlozi – Žalbeni zahtjev kojim se traži djelomično ukidanje izreke presude Općeg suda – Dopuštenost

(Poslovnik Suda, čl. 169. st. 1.)

3.        Tužba za poništenje – Nadležnost suda Unije – Doseg – Zabrana odlučivanja ultra petita – Sudsko razmatranje po službenoj dužnosti razloga koji se odnose na javni poredak – Dopuštenost – Mogućnost suda Unije da proglasi ukidanje u većem opsegu od onoga koje je zatraženo – Isključenost

(čl. 263. UFEU-a)

4.        Tužba za poništenje – Nadležnost suda Unije – Doseg – Sudski nadzor Komisijinih odluka u području tržišnog natjecanja – Zabrana odlučivanja ultra petita – Povreda načela sudske zaštite – Nepostojanje

(čl. 263. UFEU-a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 31.)

1.      Što se tiče dopuštenosti žalbe protiv odluke Općeg suda, u članku 168. stavku 1. točki (b) Poslovnika Suda od 25. rujna 2012. propisano je da žalba sadržava naznaku pobijane odluke Općeg suda, pri čemu se ne zahtijeva prilaganje te odluke žalbi. Dakle, od stupanja na snagu Poslovnika Suda 1. studenoga 2012. više se ne zahtijeva da se žalbi priloži pobijana odluka Općeg suda, s obzirom na to da je dovoljna naznaka te odluke.

(t. 46.-48.)

2.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 50.-53.)

3.      U sustavu spora o zakonitosti pred sudom Unije stranke imaju procesnu inicijativu i utvrđuju predmet spora, osobito navođenjem u svojem tužbenom zahtjevu akta, odnosno dijela akta, koji namjeravaju podvrgnuti tom sudskom ispitivanju. Budući da sud u sporu o zakonitosti ne može odlučivati ultra petita, on ne može proglasiti ukidanje u većem opsegu od onoga koje je zatražio žalitelj.

Istina, sud Unije mora po službenoj dužnosti paziti na razloge koji se odnose na javni poredak. Međutim, nadležnost suda koji ispituje zakonitost da po službenoj dužnosti istakne razlog koji se odnosi na javni poredak nipošto ne podrazumijeva nadležnost da po službenoj dužnosti preinači tužbene zahtjeve koje je bio postavio žalitelj. Naime, iako su tužbeni razlozi nužna potpora tužbenom zahtjevu sadržanom u tužbi, oni se od njega ipak nužno razlikuju, pri čemu tužbeni zahtjev određuje granice spora podnesenog sudu Unije.

Posljedično, iako sud Unije isticanjem po službenoj dužnosti razloga koji se odnosi na javni poredak, na koji se stranke u načelu nisu pozvale, ne izlazi iz okvira spora o kojem odlučuje te ni na koji način ne povređuje postupovna pravila o navođenju predmeta spora i tužbenih razloga, drukčiji bi bio slučaj kada bi taj sud nakon ispitivanja merituma akta koji mu je podnesen radi nadzora proglasio, na temelju razloga koji je istaknut po službenoj dužnosti, poništenje koje prekoračuje ono što je zatraženo u tužbenom zahtjevu o kojem je redovno odlučivao, s obrazloženjem da je takvo poništenje nužno radi otklanjanja nezakonitosti utvrđene po službenoj dužnosti u okviru navedene analize.

(t. 81., 87.-90.)

4.      U pogledu sudskog nadzora Komisijinih odluka kojima se izriče novčana kazna zbog povrede pravila tržišnog natjecanja, nadzor zakonitosti predviđen u članku 263. UFEU-a, upotpunjen neograničenom nadležnošću u pogledu iznosa novčane kazne, podrazumijeva da Sud Unije provodi nadzor kako u pogledu prava tako i u pogledu činjenica, pri čemu može ocjenjivati dokaze, poništiti pobijanu odluku i izmijeniti iznos novčane kazne.

U tom smislu nije protivno načelu djelotvorne sudske zaštite to da je ispitivanje zakonitosti za koje je zadužen sud Unije ograničeno zahtjevima stranaka kako su postavljeni u njihovim tužbenim zahtjevima i postupovnim podnescima, s obzirom na to da to načelo nipošto ne zahtijeva da je taj sud dužan proširiti svoje ispitivanje na elemente odluke koji nisu obuhvaćeni sporom povodom kojeg postupa.

(t. 104. i 105.)