PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo prošireno vijeće)

1. ožujka 2023.(*)

„Carinska unija – Uredba (EU) br. 952/2013 – Utvrđivanje nepovlaštenog podrijetla određenih motocikala koje proizvodi društvo Harley‑Davidson – Provedbena odluka Komisije kojom se zahtijeva opoziv odluka o obvezujućim informacijama o podrijetlu koje su donijela nacionalna carinska tijela – Pojam ‚prerada ili obrada koje nisu gospodarski opravdane’ – Pravo na saslušanje”

U predmetu T‑324/21,

Harley‑Davidson Europe Ltd, sa sjedištem u Oxfordu (Ujedinjena Kraljevina),

Neovia Logistics Services International, sa sjedištem u Vilvoordeu (Belgija),

koje zastupaju O. van Baelen, G. Lebrun, odvjetnici, i T. Lyons, KC,

tužitelji,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju F. Clotuche‑Duvieusart i M. Kocjan, u svojstvu agenata,

tuženika,

OPĆI SUD (osmo prošireno vijeće),

u sastavu, tijekom vijećanja, S. Papasavvas, predsjednik, J. Svenningsen, M. Jaeger, C. Mac Eochaidh (izvjestitelj) i T. Pynnä, suci,

tajnik: I. Kurme, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

nakon rasprave održane 21. rujna 2022.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Ovom tužbom koja se temelji na članku 263. UFEU‑a tužitelji, Harley‑Davidson Europe Ltd (u daljnjem tekstu, zajedno s grupom kojoj pripada, društvo Harley‑Davidson) i Neovia Logistics Services International (u daljnjem tekstu: društvo Neovia), zahtijevaju poništenje Provedbene odluke Komisije (EU) 2021/563 od 31. ožujka 2021. o valjanosti određenih odluka koje se odnose na obvezujuće informacije o podrijetlu robe (SL 2021., L 119, str. 117., u daljnjem tekstu: pobijana odluka), upućene Kraljevini Belgiji. Tom je odlukom Europska komisija zatražila opoziv dviju odluka u vezi s obvezujućim informacijama o podrijetlu (u daljnjem tekstu: odluke o OIP‑u), koje su donesene u korist društva Neovia za račun društva Harley‑Davidson o uvozu u Europsku uniju preko Belgije određenih kategorija motocikala koje na Tajlandu proizvodi društvo Harley‑Davidson.

I.      Pravni okvir

2        U skladu s člankom 1. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije (SL 2013., L 269, str. 1., u daljnjem tekstu Carinski zakonik), tom se Uredbom uspostavlja Carinski zakonik Unije o općim pravilima i postupcima koji se primjenjuju na robu koja se unosi u carinsko područje Unije ili iznosi iz njega.

3        Glava II. Carinskog zakonika, naslovljena „Čimbenici na temelju kojih se primjenjuje uvozna ili izvozna carina i druge mjere u vezi s trgovinom robom”, predviđa, među ostalim, pravila u području utvrđivanja podrijetla robe koja osobito služe utvrđivanju uvoznih carina i drugih mjera koje se primjenjuju na određenu robu.

4        Konkretno, u skladu s člankom 56. stavkom 1. Carinskog zakonika, koji se nalazi u navedenoj glavi II., uvozna ili izvozna carina temelji se na Zajedničkoj carinskoj tarifi, a ostale mjere koje propisuju odredbe Unije, koje uređuju određena područja koja se odnose na trgovinu robom primjenjuju se, po potrebi, u skladu s razvrstavanjem te robe u Carinsku tarifu.

A.      Podrijetlo robe

5        Carinski zakonik predviđa tri kategorije pravila za utvrđivanje podrijetla robe, odnosno pravila koja se odnose na nepovlašteno podrijetlo robe, pravila koja se odnose na povlašteno podrijetlo robe i pravila koja služe utvrđivanju podrijetla određene robe.

6        Konkretno, članak 59. Carinskog zakonika predviđa da članci 60. i 61. utvrđuju pravila za određivanje nepovlaštenog podrijetla robe u svrhu primjene, kao prvo, Zajedničke carinske tarife, uz iznimku mjera iz članka 56. stavka 2. točaka (d) i (e), kao drugo, mjera, osim tarifnih mjera, koje se utvrđuju odredbama Unije i koje uređuju određena područja koja se odnose na trgovinu robom i, kao treće, drugih mjera Unije koje se odnose na podrijetlo robe.

7        Tako članak 60. Carinskog zakonika, koji se odnosi na stjecanje nepovlaštenog podrijetla robe, određuje:

„1. Roba koja je u cijelosti dobivena u jednoj zemlji ili području smatra se robom koja ima podrijetlo iz te zemlje ili tog područja.

2. Roba čija proizvodnja uključuje više od jedne zemlje ili područja smatra se robom koja potječe iz zemlje ili područja gdje je obavljena posljednja značajna, gospodarski opravdana obrada ili prerada, u poduzeću opremljenom za taj postupak, što rezultira izradom novog proizvoda ili predstavlja značajan stupanj izrade.”

8        U skladu s člankom 62. Carinskog zakonika, Komisija je ovlaštena donijeti delegirane akte u skladu s člankom 284., kojima se utvrđuju pravila sukladno kojima se roba, čije je određivanje nepovlaštenog podrijetla potrebno za primjenu mjera Unije iz članka 59., smatra u cijelosti dobivena u jednoj zemlji ili području ili da je na njoj napravljena posljednja značajna, gospodarski opravdana obrada ili prerada, u poduzeću opremljenom za taj postupak, što rezultira izradom novog proizvoda ili predstavlja značajan stupanj izrade u zemlji ili području, u skladu s člankom 60.

9        U tom pogledu, Komisija je donijela Delegiranu uredbu (EU) 2015/2446 od 28. srpnja 2015. o dopuni Uredbe br. 952/2013 o detaljnim pravilima koja se odnose na pojedine odredbe Carinskog zakonika Unije (SL 2015., L 343, str. 1., u daljem tekstu: DA‑CZU).

10      Članak 33. DA‑CZU‑a sadržava pojašnjenja o preradi ili obradi koje nisu gospodarski opravdane. Taj članak određuje:

„Smatra se da prerada ili obrada koje se obavljaju u drugoj zemlji ili teritoriju nisu gospodarski opravdane ako se na temelju dostupnih činjenica utvrdi da se tom radnjom namjeravala izbjeći primjena mjera iz članka 59. [Zakonika koji se odnosi na primjenu Zajedničke carinske tarife i drugih mjera Unije, tarifnih ili netarifnih, koje se odnose na podrijetlo robe uvezene u Uniju].

[…]”

B.      Odluke u području podrijetla

11      Članak 33. Carinskog zakonika, u kojem je riječ o odlukama koje se odnose na obvezujuće informacije, određuje:

„1. Carinska tijela, na zahtjev, donose odluke koje se odnose na obvezujuće tarifne informacije (odluke o OTI‑u) ili odluke [koje se odnose na obvezujuće informacije o podrijetlu (odluke o OIP‑u)].

[…]

3. Odluke o OTI‑u ili OIP‑u valjane su u razdoblju od tri godine od dana od kojeg odluka proizvodi učinke.

[…]”

12      Člankom 19. Provedbene uredbe Komisije (EU) 2015/2447 od 24. studenoga 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu određenih odredbi Uredbe br. 952/2013 (SL 2015., L 343, str. 558. i ispravak SL 2018., L 157, str. 27.), uspostavlja se razmjena podataka povezanih s odlukama o OIP‑u i, među ostalim, u stavku 1. navodi da „[c]arinska tijela Komisiji svaka tri mjeseca dostavljaju bitne podatke o odlukama o OIP‑u” koje su donijela.

13      Članak 34. stavak 11. Carinskog zakonika predviđa:

„Komisija može donijeti odluke kojima od države članice zahtijeva opoziv odluka o OTI‑u ili OIP‑u kako bi osigurala ispravno i ujednačeno razvrstavanje u Carinsku tarifu ili utvrđivanje podrijetla robe.”

14      U članku 37. stavku 2. Carinskog zakonika navodi se, među ostalim, da Komisija donosi odluke kojima od država članica traži opoziv odluka o OIP‑u provedbenim aktima koji se donose u skladu sa savjetodavnim postupkom iz članka 285. stavka 2. Carinskog zakonika.

15      Iz tih odredbi proizlazi da, prikazano pojednostavljeno, nacionalna carinska tijela mogu, na zahtjev uvoznika koji žele dobiti jamstva u pogledu tumačenja pravila koja omogućuju određivanje nepovlaštenog podrijetla robe uvezene u Uniju, donositi odluke kojima se službeno priznaje zemljopisno podrijetlo navedene robe. Osim toga, Komisija, koju o tome redovito obavješćuju ta tijela, može, ako a posteriori smatra da to utvrđivanje podrijetla od strane navedenih carinskih tijela nije pravilno, zahtijevati od njih da opozovu donesene odluke.

C.      Mjere trgovinske politike

16      Na temelju članka 5. točke 36. Carinskog zakonika: „mjere trgovinske politike” su netarifne mjere, koje su uvedene kao dio zajedničke trgovinske politike, u obliku odredaba Unije koje reguliraju međunarodnu trgovinu robom.

17      U tom pogledu, zakonodavac Unije donio je Uredbu (EU) br. 654/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o ostvarivanju prava Unije na primjenu i provedbu međunarodnih trgovinskih pravila i o izmjeni Uredbe Vijeća (EZ) br. 3286/94 o utvrđivanju postupaka Zajednice u području zajedničke trgovinske politike kako bi se osiguralo ostvarivanje prava Zajednice prema međunarodnim trgovinskim pravilima, posebno onima utvrđenima pod okriljem Svjetske trgovinske organizacije (SL 2014., L 189, str. 50.).

18      U skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 654/2014, ako je potrebno djelovati kako bi se zaštitili interesi Unije u slučajevima iz članka 3. te uredbe, Komisija donosi provedbene akte kojima se određuju odgovarajuće mjere trgovinske politike.

19      Na temelju Uredbe br. 654/2014, a osobito njezina članka 4. stavka 1., Komisija je donijela, konkretnije, Provedbenu uredbu (EU) 2018/886 od 20. lipnja 2018. o određenim mjerama trgovinske politike u pogledu određenih proizvoda s podrijetlom iz Sjedinjenih Američkih Država i o izmjeni Provedbene uredbe (EU) 2018/724 (SL 2018., L 158, str. 5.).

II.    Okolnosti spora

20      Vlada Sjedinjenih Američkih Država u lipnju 2018. uvela je dodatne carine od 25 % na uvoz čelika odnosno 10 % na uvoz aluminija podrijetlom iz Unije (u daljnjem tekstu: carine propisane na temelju odjeljka 232. Zakona o širenju trgovine iz 1962.) s ciljem poticanja i povećanja nacionalne proizvodnje tih proizvoda.

21      U odgovoru na uvođenje carina propisanih na temelju odjeljka 232. Zakona o širenju trgovine iz 1962., Komisija je 20. lipnja 2018. donijela Uredbu 2018/886, koja predviđa primjenu dodatnih carina na uvoz proizvoda podrijetlom iz Sjedinjenih Američkih Država, kako su navedeni u Prilozima I. i II. toj uredbi.

22      U skladu s člankom 2. točkom (a) i Prilogom I. Uredbi 2018/886, bilo je predviđeno da su proizvodi koji odgovaraju oznaci nomenklature 8711 50 00, odnosno „[m]otocikli s klipnim motorom s unutarnjim izgaranjem, obujma cilindara većeg od 800 cm³”, u prvoj fazi predmet dodatne carine od 25 %, i to od 22. lipnja 2018.

23      Osim toga, prema članku 2. točki (b) i Prilogu II. Uredbi 2018/886, koji su se odnosili i na proizvode koji odgovaraju oznaci nomenklature 8711 50 00, na te se proizvode u drugoj fazi primjenjuje dodatna carina po stopi od 25 %, računajući, u biti, od najkasnije 1. lipnja 2021.

24      Nakon objave Uredbe 2018/886, u Službenom listu Europske unije, Harley‑Davidson, američko društvo specijalizirano za proizvodnju motocikala, bilo je dakle obaviješteno o primjeni dodatnih carina na svoje proizvode uvezene u Uniju iz Sjedinjenih Američkih Država od 25 % od 22. lipnja 2018., a zatim od dodatnih 25 % najkasnije od 1. lipnja 2021., uz konvencionalnu carinsku stopu od 6 %, što za njegove motocikle iznosi ukupnu stopu od 31 % od 22. lipnja 2018., a zatim 56 % od najkasnije 1. lipnja 2021.

25      Društvo Harley‑Davidson podnijelo je 25. lipnja 2018. Securities and Exchange Commissionu (Komisija za vrijednosne papire i burzu, Sjedinjene Američke Države, u daljnjem tekstu: SEC), izvješće na obrascu 8-K (Form 8-K Current Report, u daljnjem tekstu: obrazac 8-K). Svrha tog obrasca 8-K bila je obavješćivanje njegovih dioničara o primjeni dodatnih carina navedenih u točki 24. ove presude i o njihovim posljedicama na njegovu djelatnost. U tom je obrascu društvo Harley‑Davidson izrazilo svoju namjeru da proizvodnju određenih motocikala namijenjenih tržištu Unije prenese iz Sjedinjenih Američkih Država u svoje međunarodne proizvodne pogone smještene u drugoj zemlji kako bi izbjeglo predmetne mjere trgovinske politike Unije.

26      U obrascu 8-K društvo Harley‑Davidson osobito je navelo sljedeće:

„Europska unija uvela je carine na razne proizvode proizvedene u Sjedinjenim Američkim Državama, među kojima su motocikli Harley‑Davidson. Te su carine, koje su stupile na snagu 22. lipnja 2018., nametnute kao odgovor na carine koje su Sjedinjene Američke Države nametnule na čelik i aluminij izvezen iz [Unije] u Sjedinjene Američke Države.

Slijedom toga, carine [Unije] na motocikle Harley‑Davidson izvezene iz Sjedinjenih Američkih Država narasle su sa 6 % na 31 %. Društvo Harley‑Davidson smatra da će te carine izazvati dodatni trošak od oko 2200 dolara po motociklu izvezenom iz Sjedinjenih Američkih Država u [Uniju].

[…]

Kako bi dugoročno riješilo značajan trošak tog carinskog opterećenja, društvo Harley‑Davidson provest će plan za premještanje proizvodnje motocikala namijenjenih [Uniji] iz Sjedinjenih Američkih Država u svoje međunarodne proizvodne pogone kako bi izbjeglo porezno opterećenje. Društvo Harley‑Davidson predviđa da će povećanje proizvodnje u međunarodnim tvornicama zahtijevati dodatna ulaganja i da bi moglo potrajati najmanje 9 do 18 mjeseci prije nego što se to u potpunosti postigne.”

27      Nakon objave obrasca 8-K, društvo Harley‑Davidson izabralo je svoju tvornicu na Tajlandu kao mjesto proizvodnje određenih svojih motocikala namijenjenih tržištu Unije.

28      Društvo Harley‑Davidson željelo je dobiti jamstva u pogledu utvrđivanja zemlje podrijetla motocikala proizvedenih u njegovoj tvornici na Tajlandu i namijenjenih tržištu Unije. Tako su društvo Harley‑Davidson i društvo Neovia, posrednik koji mu pruža usluge logističke pomoći u vezi s njegovim uvozom motocikala u Uniju preko Belgije, zajedno podnijeli 25. siječnja 2019. prva dva službena zahtjeva za donošenje odluka o OIP‑u, u vezi s dvjema vrstama motocikala belgijskim carinskim tijelima. Druga tri zahtjeva za donošenje odluka o OIP‑u, koja se odnose na druge tri vrste motocikala, podnesena su naknadno.

29      Dana 31. siječnja 2019. belgijska su tijela sudjelovala na sastanku s Komisijom u vezi sa zahtjevima za donošenje odluka o OIP‑u koje se odnose na uvoz u Uniju dviju vrsta motocikala sastavljenih u tvornici Harley‑Davidson na Tajlandu. Nakon tog sastanka Komisija je donijela neformalno mišljenje prema kojem se kriterij gospodarske opravdanosti, u smislu članka 33. DA‑CZU‑a, zbog informacija navedenih u obrascu 8-K ne može ispuniti.

30      Belgijska tijela zatražila su raspravu s državama članicama o primjenjivosti članka 33. DA‑CZU‑a, koja se održala na sastanku carinske stručne skupine, odjel „Podrijetlo”, 8. travnja 2019. Na tom su sastanku belgijska tijela objasnila da je došlo do izmjene zemlje sastavljanja nekih od motocikala koje proizvodi društvo Harley‑Davidson i da je do tog premještanja došlo nakon uvođenja dodatnih carina na robu podrijetlom iz prethodne zemlje proizvodnje, odnosno SAD‑a. U zapisniku s tog sastanka navodi se da su „određeni predstavnici potvrdili da je, na temelju dostupnih informacija, podrijetlo [trebalo] biti utvrđeno primjenom članka 33. DA‑CZU‑a, dok drugi predstavnici nisu dijelili to mišljenje. [Komisija] smatra da se članak 33. može primijeniti, to više što je proizvođač u javnim izjavama naveo da je cilj premještanja proizvodnje bio izbjegavanje primjene mjera u Uniji”. Unatoč zahtjevima belgijskih tijela, Komisija ipak nikad nije dala formalno mišljenje o primjenjivosti članka 33. DA‑CZU‑a na činjenice u ovom slučaju.

31      Dana 24. lipnja 2019., na temelju članka 33. stavka 1. Carinskog zakonika, belgijska carinska tijela donijela su dvije odluke o OIP‑u, kojima su priznala i potvrdila da su određene kategorije motocikala Harley‑Davidson uvezene u Uniju, koje odgovaraju dvjema vrstama motocikala navedenima u točki 28. ove presude, podrijetlom iz Tajlanda. Druga tri zahtjeva za donošenje odluka o OIP‑u, također navedena u točki 28. ove presude, naknadno su na isti način obradila belgijska carinska tijela.

32      Belgijska carinska tijela obavijestila su Komisiju 21. kolovoza 2019. o predmetnim odlukama o OIP‑u.

33      Komisija je 5. listopada 2020. obavijestila belgijska tijela o svojoj namjeri da od njih zatraži opoziv prvih dviju odluka o OIP‑u. Dana 13. studenoga 2020. belgijska tijela odgovorila su Komisiji da se protive takvom zahtjevu za opoziv.

34      Komisija je 22. prosinca 2020. pokrenula službeni postupak za donošenje pobijane odluke. Komisija je 5. ožujka 2021. podnijela nacrt pobijane odluke svim nacionalnim delegacijama Odbora za carinski zakonik, odjel „Podrijetlo”, u okviru savjetodavnog postupka i u pisanom postupku. Četiri države članice poslale su primjedbe na nacrt pobijane odluke te su se usprotivile mišljenju koje je Komisija izrazila u tom nacrtu.

35      Komisija je 29. ožujka 2021. uputila sažetu bilješku Odboru za carinski zakonik, odjelu „Podrijetlo”, u kojem je navela da su 23 države članice koje nisu zauzele stajalište prešutno izrazile svoju suglasnost s nacrtom pobijane odluke.

36      Komisija je 31. ožujka 2021. donijela pobijanu odluku, koju je dostavila Kraljevini Belgiji 6. travnja 2021. i koja je sljedećeg dana objavljena u Službenom listu Europske unije, zahtijevajući od belgijskih tijela da opozovu prve dvije odluke o OIP‑u.

37      Komisija je u pobijanoj odluci navela:

„(6)      Nakon objave mjera trgovinske politike Europske unije, [društvo Harley‑Davidson] izvijestilo je putem obrasca 8-K […] dostavljenog u lipnju 2018. [SEC‑u], o svojem planu premještanja proizvodnje određenih motocikala namijenjenih tržištu Europske unije iz Sjedinjenih Američkih Država u svoje međunarodne proizvodne pogone smještene u drugoj zemlji kako bi izbjeglo mjere trgovinske politike Europske unije.

(7)      Čak i ako izbjegavanje mjera trgovinske politike nije nužno jedini cilj premještanja proizvodnje, uvjeti iz članka 33. prvog stavka [DA‑CZU‑a] ispunjeni su na temelju dostupnih informacija. Postupci prerade ili obrade koji se provode u posljednjoj zemlji proizvodnje stoga se ne smatraju gospodarski opravdanima. […]

(9)      Budući da se utvrđivanje nepovlaštenog podrijetla motocikala obuhvaćenih odlukama o OIP‑u iz Priloga ne temelji na pravilu utvrđenom u članku 33. trećem stavku [DA‑CZU‑a], Komisija smatra da to utvrđivanje nepovlaštenog podrijetla nije u skladu s člankom 60. stavkom 2. [Carinskog zakonika] u vezi s člankom 33. [DA‑CZU‑a].”

38      Nakon donošenja pobijane odluke belgijska su tijela dopisom od 16. travnja 2021. upućenom društvu Neovia obavijestila tužitelje da će opozvati pet odluka o OIP‑u donesenih u vezi s uvozom u Uniju motocikala koje je na Tajlandu proizvodilo društvo Harley‑Davidson.

III. Zahtjevi stranaka

39      Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

–        poništi pobijanu odluku,

–        dade upute carinskim tijelima Unije u pogledu korisnih posljedica koje bi ona trebala izvući iz presude i načina na koji bi trebala djelovati da je provedu;

–        odredi mjere upravljanja postupkom ili izvođenja dokazâ koje smatra prikladnima;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

40      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu,

–        naloži tužiteljima snošenje troškova.

IV.    Pravo

A.      Nadležnost Općeg suda

41      Komisija tvrdi da je drugi dio tužbenog zahtjeva tužiteljâ nedopušten.

42      Tužitelji ipak smatraju da bi bilo korisno dati smjernice u pogledu načina izvršenja presude.

43      U tom pogledu dovoljno je podsjetiti na to da u okviru nadzora zakonitosti na temelju članka 263. UFEU‑a Opći sud nije nadležan za izdavanje sudskih naloga protiv institucija, tijela, ureda i agencija Unije, čak i kad se oni odnose na načine izvršenja njegovih presuda (rješenja od 22. rujna 2016., Gaki/Komisija, C‑130/16 P, neobjavljeno, EU:C:2016:731, t. 14. i od 19. srpnja 2016., Trajektna luka Split/Komisija, T‑169/16, neobjavljeno, EU:T:2016:441, t. 13.).

44      Iz toga slijedi da drugi dio tužbenog zahtjeva zbog nenadležnosti valja odbiti.

B.      Meritum

45      U prilog osnovanosti tužbe tužitelji ističu šest tužbenih razloga.

46      Opći sud smatra svrsishodnim ispitati treći tužbeni razlog, a zatim četvrti, prvi, drugi, peti i šesti tužbeni razlog.

1.      Treći tužbeni razlog, koji se temelji na zlouporabi ovlasti opoziva jer se temelji na pogrešnom tumačenju i primjeni članka 33. DA‑CZU‑a

47      Trećim tužbenim razlogom tužitelji ističu da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava kod tumačenja članka 33. DA‑CZU‑a.

48      Konkretno, tužitelji tvrde da su prethodne verzije propisa predviđale da kriterij gospodarske opravdanosti nije ispunjen kada je „jedini cilj” nekog postupka izbjegavanje i da različite jezične verzije članka 33. DA‑CZU‑a uvijek govore o „cilju” u jednini, što bi trebalo shvatiti, u najmanju ruku, kao „jedinstveni prevladavajući cilj” ili „temeljni cilj”. Dodaju da je sudska praksa Suda potvrdila da je postojanje bilo kojeg drugog razloga za neki postupak, koji nije povezan s izbjegavanjem, dovoljno za ispunjavanje kriterija gospodarske opravdanosti. U tom pogledu osobito se pozivaju na presudu od 13. prosinca 1989., Brother International (C‑26/88, EU:C:1989:637), u kojoj je Sud presudio da „prebacivanje sklapanja iz zemlje proizvodnje dijelova u drugu državu u kojoj [su] se koristile već postojeće tvornice samo po sebi nije opravda[lo] pretpostavku prema kojoj je jedini cilj tog prijenosa [bio] izbjegavanje primjenjivih odredbi”. Međutim, prema mišljenju tužiteljâ, Komisija im nije dala priliku da dokažu postojanje drugih ciljeva i ništa ne upućuje na to je li Komisija ispitala informacije koje su oni dostavili belgijskim tijelima kako bi utvrdila da je kriterij gospodarske opravdanosti ispunjen.

49      Što se tiče posljednjeg aspekta, tužitelji tvrde da se odluka društva Harley‑Davidson o proizvodnji motocikala namijenjenih tržištu Unije na Tajlandu temeljila na nizu čvrstih i legitimnih trgovinskih čimbenika te da nije bila umjetna odluka čiji je glavni cilj bio izbjegavanje dodatnih carina.

50      Tužitelji također uspoređuju pojam „izbjegavanje” u smislu članka 33. DA‑CZU‑a s pojmovima „bijeg”, „zlouporaba”, „manipuliranje” i „zaobilaženje”, kako su pojašnjeni u sudskoj praksi. Stoga, upućujući na različite presude Suda u kojima su ti pojmovi razmatrani i pojašnjeni, osobito u poreznom pravu ili antidampinškom pravu, tužitelji ističu da, čak i da društvo Harley‑Davidson na Tajlandu proizvodi motocikle namijenjene Uniji ponajprije kako bi izbjeglo dodatne carine, trebalo bi provjeriti postoji li ijedan drugi legitimni komercijalni cilj na kojem se temelji postupak premještanja, što Komisija nije učinila. Postupajući također po analogiji, tužitelji podsjećaju da je Sud u više navrata potvrdio da na tržištu Unije trgovac raspolaže velikom slobodom i ima pravo, na primjer, strukturirati svoju djelatnost na način da ograniči svoj porezni dug.

51      Stoga tužitelji smatraju da je način na koji je Komisija primijenila članak 33. DA‑CZU‑a izmijenio kriterij gospodarske opravdanosti i da je kriterij, koji je izvorno objektivan, pretvorila u subjektivan kriterij. Prema mišljenju tužitelja, Komisijino tumačenje promijenilo je predmet članka 60. stavka 2. Carinskog zakonika, što ima za posljedicu da podrijetlo nije potrebno utvrditi na temelju objektivnih elemenata, to jest prirode izvršenog postupka, nego na temelju subjektivnih elemenata, odnosno na temelju rasuđivanja ili obrazloženja proizvođača. Međutim, ocjena „cilja” postupka premještanja trebala bi se temeljiti na objektivnoj analizi elemenata i konteksta samog postupka, koju Komisija nije provela.

52      Komisija osporava tu argumentaciju.

53      U ovom slučaju valja provjeriti je li Komisija donošenjem pobijane odluke na temelju članka 33. DA‑CZU‑a počinila pogrešku koja se tiče prava time što je smatrala da se postupak premještanja proizvodnje određenih kategorija motocikala Harley‑Davidson namijenjenih tržištu Unije na Tajland ne može kvalificirati kao „gospodarski opravdan” s obzirom na to da je, prema mišljenju te institucije, bio namijenjen izbjegavanju mjera trgovinske politike Unije donesenih, od 2018. nadalje, protiv proizvoda podrijetlom iz Sjedinjenih Američkih Država.

54      U tom pogledu valja podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u svrhu tumačenja odredbi prava Unije, valja uzeti u obzir ne samo njihov tekst nego i kontekst u kojem se nalaze te ciljeve propisa kojeg su one dio. Nastanak odredbe prava Unije može se također pokazati važnim za njezino tumačenje (vidjeti presudu od 2. rujna 2021., CRCAM, C‑337/20, EU:C:2021:671, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

55      U skladu s člankom 60. stavkom 2. Carinskog zakonika (vidjeti točku 7. ove presude), kako bi se zemlja ili područje smatralo mjestom podrijetla robe u svrhu primjene mjera Unije koje se odnose na podrijetlo uvezene robe, posebno je potrebno da je posljednja značajna obrada ili prerada obavljena u tome mjestu i da je „gospodarski opravdana”.

56      U članku 33. DA‑CZU‑a naslovljenom „Prerada ili obrada koje nisu gospodarski opravdane” propisano je, u prvom stavku da „[se] svaka prerada ili obrada obavljena u drugoj zemlji ili teritoriju ne smatra gospodarski opravdanom ako se na temelju dostupnih činjenica utvrdi da se tom radnjom namjeravala izbjeći primjena mjera” Unije koje se odnose na podrijetlo robe.

57      Stoga, prije svega, iz teksta članka 33. DA‑CZU‑a, osobito iz upotrebe izraza „smatra se” u istom članku, proizlazi da u određenim okolnostima, odnosno kada je cilj predmetnog postupka bio izbjeći primjenu mjera iz članka 59. Carinskog zakonika, Komisija i carinska tijela Unije moraju smatrati da uvjet povezan s gospodarskim opravdanjem ne može biti ispunjen.

58      Nadalje, što se tiče upravo upotrebe izraza „tom radnjom namjeravala izbjeći ”, u članku 33. DA‑CZU‑a, Opći sud smatra da upotrebu pojma „cilj” u jednini treba shvatiti, u situacijama u kojima je provedba određenog postupka premještanja imala više ciljeva, kao da upućuje na ideju „glavnog” ili „prevladavajućeg” cilja. Stoga se može dogoditi da taj cilj nije jedini, ali mora biti odlučujući čimbenik za premještanje proizvodnje u drugu zemlju ili područje.

59      Iz članka 33. DA‑CZU‑a i osobito iz upućivanja na „mjere iz članka 59.” Carinskog zakonika, u vezi s uvodnom izjavom 21. DA‑CZU‑a i konsolidiranog nacrta delegiranog akta koji je Komisija podnijela prije donošenja DA‑CZU‑a, proizlazi da se članak 33. DA‑CZU‑a primjenjuje kada Unija donese mjere trgovinske politike. Te mjere trgovinske politike mogu se sastojati od tarifnih mjera poput onih donesenih u ovom slučaju, odnosno dodatnih carina za određenu robu podrijetlom iz Sjedinjenih Američkih Država uspostavljenih Uredbom 2018/886 primjenom članka 4. stavka 1. Uredbe br. 654/2014.

60      Stoga članak 33. DA‑CZU‑a ima za cilj osigurati punu provedbu mjera trgovinske politike Unije sprečavanjem, za robu na koju se odnose takve mjere, stjecanja novog podrijetla ako je glavni ili prevladavajući cilj radnje, kao što je prijenos proizvodnje u drugu zemlju ili područje, bio izbjegavanje primjene navedenih mjera.

61      Naposljetku, upotreba izraza „na temelju dostupnih činjenica” u članku 33. DA‑CZU‑a upućuje na činjenične elemente kojima raspolaže tijelo zaduženo za provjeru je li cilj postupka premještanja bio izbjeći primjenu Unijinih mjera koje se odnose na podrijetlo robe.

62      Iz prethodno navedenog proizlazi da članak 33. DA‑CZU‑a treba tumačiti na način da, ako se na temelju dostupnih činjenica čini da je glavni ili prevladavajući cilj postupka premještanja bio izbjeći primjenu Unijinih mjera trgovinske politike, tada valja smatrati da taj postupak načelno ne može biti gospodarski opravdan.

63      Stoga je na dotičnom gospodarskom subjektu da dokaže da glavni ili prevladavajući cilj postupka premještanja u trenutku donošenja odluke koja se odnosi na tu radnju nije bio izbjegavanje primjene Unijinih mjera trgovinske politike. Međutim, takav se dokaz razlikuje od naknadnog traženja gospodarskog opravdanja ili gospodarske logike tog postupka premještanja. Naime, ako bi se dokaz da glavni ili prevladavajući cilj postupka premještanja nije bio izbjegavanje primjene mjera trgovinske politike mogao pružiti samo dokazivanjem postojanja gospodarske opravdanosti, to bi lišilo članak 33. DA‑CZU‑a bilo kakva praktičnog učinka.

64      U ovom slučaju iz spisa proizlazi da su dostupne činjenice, u smislu članka 33. DA‑CZU‑a, navodi koje je u obrascu 8-K iznijelo društvo Harley‑Davidson, koji su navedeni u točki 26. ove presude i podaci koje su tužitelji dostavili belgijskim carinskim tijelima u potporu svojim zahtjevima za donošenje odluka o OIP‑u.

65      Što se tiče podataka dostavljenih belgijskim carinskim tijelima, tužitelji navode da su u jesen 2018. dostavili sažetak različitih razloga zbog kojih je proizvodnja na Tajlandu prema njihovom mišljenju bila „gospodarski opravdana”, sažetak koji su oni dopunili dodatnim objašnjenjima 26. ožujka 2019., odnosno devet mjeseci nakon objave obrasca 8-K.

66      Iz analize tih dokumenata, podnesenih u prilogu ovoj tužbi, proizlazi da su ih tužitelji razradili u okviru svoje korespondencije s belgijskim carinskim tijelima kako bi dobili odluke o OIP‑u kojima se prepoznaje tajlandsko podrijetlo motocikala koje proizvodi društvo Harley‑Davidson i koji su namijenjeni tržištu Unije. Ta je korespondencija započela u rujnu 2018., to jest nekoliko mjeseci nakon objave obrasca 8-K kojim se javno najavljuje predmetni postupak premještanja. Na temelju tih dokumenata, koji nisu ni prethodili niti su nastali u isto vrijeme kao obrazac 8-K i koji su izrađeni s jedinim ciljem da belgijska carinska tijela priznaju tajlandsko podrijetlo motocikala koje proizvodi društvo Harley‑Davidson, ne može se donijeti konačan zaključak o realnosti odluke da se na Tajland premjesti proizvodnja motocikala namijenjenih tržištu Unije koja je postojala prije uvođenja dodatnih carina (vidjeti točku 21. ove presude) ili koji se temelji na gospodarskom rasuđivanju koje je savršeno racionalno i nije povezano s uvođenjem tih dodatnih carina.

67      Iz toga slijedi da je na temelju dostupnih činjenica, odnosno vlastitih navoda društva Harley‑Davidson iz obrasca 8-K, upravo zato „kako bi dugoročno riješilo značajan trošak [tog] carinskog opterećenja [koji je uzrokovan uvođenjem dodatnih carina], društvo Harley‑Davidson [je] provelo plan za premještanje proizvodnje motocikala namijenjenih [Uniji] iz Sjedinjenih Američkih Država u svoje međunarodne proizvodne pogone”. Stoga se čini, kada se čita obrazac 8-K, da je uvođenje dodatnih carina bio događaj koji je doveo do objave dotične odluke o premještanju. Osim toga, tužitelji su na raspravi priznali, u odgovoru na pitanje Općeg suda, da je stupanje na snagu navedenih dodatnih carina „ubrzalo” donošenje odluke o premještanju na Tajland proizvodnje namijenjene tržištu Unije.

68      Usto, tužitelji nisu uspjeli dokazati, ni u informacijama koje su proizašle iz njihove korespondencije s belgijskim carinskim tijelima, ni u pismenima podnesenima u okviru ovog postupka, ni kao odgovor na pitanja Općeg suda na raspravi, da je odluka o premještanju na Tajland proizvodnje motocikala Harley‑Davidson namijenjene tržištu Unije prethodila stupanju na snagu Uredbe 2018/886 ili da je dio opće strategije koja je posebno usmjerena na smanjenje troškova proizvodnje motocikala namijenjenih tržištu Unije premještanjem te proizvodnje u Aziju. Tužitelji su se u najboljem slučaju zadovoljili nejasnim i apstraktnim tvrdnjama prema kojima je društvo Harley‑Davidson već nekoliko godina slijedilo strategiju s ciljem povećanja svoje komercijalne prisutnosti izvan Sjedinjenih Američkih Država, koje su poduprli predočenjem dokumenata namijenjenih SEC‑u, iz kojih samo proizlazi, bez dodatnih pojašnjenja, da je međunarodni rast u biti bio dio dugoročne opće strategije društva.

69      Tužitelji nisu dostavili nijedan dokument, kao što su preslike odluka upravnog odbora društva Harley‑Davidson koji bi dokazivao da je posebna odluka o premještanju proizvodnje motocikala namijenjenih tržištu Unije na Tajland prethodila uvođenju dodatnih carina o kojima je riječ. Naprotiv, iz jednog od dokumenata koje su tužitelji podnijeli, navedenog u točki 68. ove presude, od 28. veljače 2019. koji je namijenjen SEC‑u, proizlazi da je proizvodnja motocikala u tvornici na Tajlandu započela tek 2018. i da je ta proizvodnja, barem do 31. prosinca 2018., bila namijenjena isključivo određenim azijskim tržištima, a ne na tržištu Unije.

70      U svakom slučaju, treba smatrati da je, navodeći samo u obrascu 8-K, premještanjem svoje proizvodnje društvo htjelo „izbjeći tarifno opterećenje” zbog stupanja na snagu dodatnih carina, čime bi glavni ili prevladavajući cilj društva Harley‑Davidson bio izbjegavanje primjene tih mjera trgovinske politike. Iz predmeta i sadržaja obrasca 8-K jasno proizlazi da je on 25. lipnja 2018. objavljen kao neposredan odgovor na objavu Uredbe 2018/886, samo pet dana nakon navedene objave i tri dana nakon njezina stupanja na snagu. Opći sud utvrđuje da postoji vremenska podudarnost između stupanja na snagu Uredbe 2018/886 i objave predmetnog postupka premještanja. Međutim, takva vremenska podudarnost, prema sudskoj praksi, može opravdati pretpostavku prema kojoj postupak premještanja ima za cilj izbjeći primjenu mjera trgovinske politike (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 1989., Brother International, C‑26/88, EU:C:1989:637, t. 29.).

71      Iz sudske prakse također proizlazi da je, slijedom toga, u slučaju takve vremenske podudarnosti, na dotičnom gospodarskom subjektu da podnese dokaz o razumnom razlogu, osim izbjegavanja posljedica koje proizlaze iz predmetnih odredbi, za provedbu proizvodnih postupaka u državi u koju je proizvodnja premještena (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 1989., Brother International, C‑26/88, EU:C:1989:637, t. 29.). Međutim, kao što je to istaknuto u točkama 65. do 68. ove presude, tužitelji nisu uspjeli podnijeti dokaz o razumnom razlogu, prije ili u vrijeme objave odluke o premještanju na Tajland, kojim bi se potkrijepilo tvrdnju prema kojoj je to premještanje moglo imati drugo opravdanje osim izbjegavanja posljedica uvođenja dodatnih carina.

72      Stoga se čini da je uvođenje dodatnih carina bio događaj koji je doveo do predmetne odluke o premještanju koja je otkrivena objavom obrasca 8-K i da je, s obzirom na kontekst, ta odluka doista proizlazila, barem uglavnom ili prevladavajuće, iz želje da se izbjegne financijski teret koji proizlazi iz tih carina.

73      Iz toga slijedi da Komisija nije pogriješila time što je zaključila da je glavni cilj tog premještanja bio izbjegavanje mjere trgovinske politike koju čine dodatne carine.

74      Slijedom toga, svi argumenti tužitelja vezani uz postojanje gospodarskog opravdanja za predmetni postupak premještanja jesu bespredmetni s obzirom na to da Komisija u ovom slučaju nije trebala tražiti takvo opravdanje. Isto vrijedi i za argumentaciju tužitelja o postojanju i bitnoj prirodi proizvodnih postupaka na Tajlandu.

75      Što se tiče argumentacije tužitelja prema kojoj je Komisija izvorno objektivni kriterij pretvorila u subjektivni kriterij, dovoljno je istaknuti da je utvrđenje u pobijanoj odluci, prema kojem je postupak premještanja na Tajland ostvaren kako bi se barem ponajprije izbjegla primjena mjera trgovinske politike Unije, utvrđenje koje se temelji na objektivnim dokazima. U tom pogledu, Komisija je u okviru svojeg ispitivanja postupanja društva Harley‑Davidson u svrhu utvrđivanja mogućeg zaobilaženja navedenih mjera trgovinske politike bila dužna osloniti se na sve relevantne i dostupne činjenice. U tom je kontekstu Komisija mogla ocijeniti strategiju koju je slijedilo to društvo. U tom okviru, Komisija je imala pravo pozvati se na subjektivne čimbenike, to jest motive na kojima se temelji predmetna strategija, s obzirom na to da ti čimbenici jasno, nedvosmisleno i objektivno proizlaze iz obrasca 8-K. Stoga, suprotno onomu što tvrde tužitelji, postojanje namjere izbjegavanja mjera trgovinske politike o kojima je riječ moglo bi predstavljati jednu od objektivnih činjeničnih okolnosti koje se mogu uzeti u obzir u svrhu određivanja takvog izbjegavanja mjera.

76      Iz prethodno navedenog proizlazi da treći tužbeni razlog treba odbiti.

2.      Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti članka 33. DA‑CZU‑a

77      U okviru četvrtog tužbenog razloga tužitelji ističu da je članak 33. DA‑CZU‑a nezakonit jer prelazi okvir zakonodavstva koje se može donijeti putem delegiranog akta na temelju članka 290. UFEU‑a i jer se njime krše načela pravne sigurnosti i proporcionalnosti.

a)      Prvi dio četvrtog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi članka 290. UFEU‑a

78      Tužitelji tvrde da ta odredba, bez obzira na tumačenje članka 33. DA‑CZU‑a, prelazi granice delegiranog zakonodavstva. U tom pogledu oni u biti tvrde da se kriterij „gospodarskog opravdanja” ne može smatrati kriterijem koji pruža više pojašnjenja o načinu na koji bi se trebala primijeniti materijalna odredba, nego je, naprotiv, riječ o temeljnom pravilu u području utvrđivanja podrijetla. Pravilo iz članka 33. DA‑CZU‑a trebalo bi se kao takvo nalaziti u primarnom pravu uz članak 60. stavak 2. Carinskog zakonika koji sadržava opće pravilo na temelju kojeg se može odrediti podrijetlo robe prerađene u više od jedne zemlje.

79      Komisija osporava tu argumentaciju.

80      Mogućnost delegiranja ovlasti iz članka 290. UFEU‑a ima za cilj omogućiti zakonodavcu da se usredotoči na ključne elemente zakonodavstva kao i na elemente koji nisu ključni, a za koje smatra da je o njima svrhovito odlučivati, dajući pritom Komisiji zadaću da „dopuni” pojedine elemente donesenog zakonodavnog akta koji nisu ključni ili da takve elemente „izmijeni” u okviru delegiranja koje joj je povjereno (vidjeti presudu od 11. svibnja 2017., Dyson/Komisija, C‑44/16 P, EU:C:2017:357, t. 58. i navedenu sudsku praksu).

81      Iz toga slijedi da ključna pravila dotičnog područja treba utvrditi u osnovnom propisu i ona ne mogu biti predmet delegiranja (vidjeti presudu od 11. svibnja 2017., Dyson/Komisija, C‑44/16 P, EU:C:2017:357, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

82      Iz sudske prakse proizlazi da su ključni elementi osnovnog propisa oni čije donošenje zahtijeva politički izbor za koji je odgovoran zakonodavac Unije (vidjeti presudu od 11. svibnja 2017., Dyson/Komisija, C‑44/16 P, EU:C:2017:357, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

83      Utvrđivanje elemenata materije koje treba okvalificirati kao ključne mora se temeljiti na objektivnim elementima koji podliježu sudskoj kontroli i nalaže uzimanje u obzir značajki i posebnosti predmetnog područja (vidjeti presudu od 11. svibnja 2017., Dyson/Komisija, C‑44/16 P, EU:C:2017:357, t. 62. i navedenu sudsku praksu).

84      U ovom slučaju, članak 60. Carinskog zakonika predviđa pravila za utvrđivanje nepovlaštenog podrijetla robe, koja se razlikuju ovisno o tome je li roba dobivena u istoj zemlji ili području ili da je njezina proizvodnja uključila više zemalja ili područja. Te dvije kategorije pravila utvrđene su u stavku 1. odnosno stavku 2. tog članka 60.

85      Ovaj slučaj odnosi se isključivo na drugu kategoriju pravila.

86      Osim toga, što se tiče te druge kategorije pravila, Komisija je donijela članak 33. DA‑CZU‑a na temelju ovlasti predviđene člankom 62. Carinskog zakonika u vezi s člankom 284. Carinskog zakonika. Dakle, taj članak 62. ovlašćuje tu instituciju da donese delegirane akte kako bi se u biti utvrdila pravila o provedbi uvjeta predviđenih člankom 60. stavkom 2. Carinskog zakonika.

87      Iz toga proizlazi da je, s obzirom na opću strukturu Carinskog zakonika, uvjet koji se odnosi na gospodarsko opravdanje ispitan u ovom slučaju, predviđen samim Carinskim zakonikom i predstavlja samo jedan od uvjeta predviđenih jednim od pravila u području stjecanja nepovlaštenog podrijetla.

88      U tom kontekstu, kada je riječ o opsegu delegiranja dodijeljenog Komisiji u članku 62. Carinskog zakonika, ovlašćujući Komisiju da „uspostavlja” pravila, ta odredba ovlašćuje Komisiju da „dopuni” Carinski zakonik u smislu članka 290. UFEU‑a. Stoga, iako Komisija nije ovlaštena tim člankom izmijeniti elemente koji su već utvrđeni u Carinskom zakoniku, ona je, s druge strane, ovlaštena dopuniti Carinski zakonik razvijanjem elemenata koje zakonodavac nije definirao, pri čemu je i dalje dužna poštovati odredbe Carinskog zakonika.

89      Stoga, čak i pod pretpostavkom da su pravila za određivanje podrijetla ključni elementi Carinskog zakonika, članak 33. DA‑CZU‑a ima za cilj samo dopuniti članak 60. Carinskog zakonika pružanjem niza pojašnjenja. Stoga se ne može smatrati da taj članak 33. prelazi granice delegiranja dodijeljene Komisiji člankom 62. Carinskog zakonika ili da mijenja neko ključno pravilo Carinskog zakonika.

90      Usto, budući da članak 33. DA‑CZU‑a ima za cilj jedino osigurati učinkovitu primjenu mjera trgovinske politike uvedenih na temelju drugih odredaba prava Unije, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 21. DA‑CZU‑a, valja smatrati da donošenje tog članka samo po sebi nije podrazumijevalo političke izbore koji ulaze u nadležnosti zakonodavca Unije.

91      Iz prethodno navedenog slijedi da prvi dio četvrtog tužbenog razloga valja odbiti.

b)      Drugi dio četvrtog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti i proporcionalnosti

92      Tužitelji ističu da uvođenje tako bitne izmjene pravnog kriterija „gospodarskog opravdanja” putem delegiranog akta nije u skladu s općim načelima prava Unije, osobito načelima pravne sigurnosti i proporcionalnosti.

93      U tom pogledu tvrde da je Komisija, time što je u članku 33. DA‑CZU‑a zauzela stav da se veći broj razloga može uzeti u obzir za ocjenu gospodarske opravdanosti postupka premještanja, u taj kriterij uvela oblik subjektivnosti koji nije u skladu s objektivnom prirodom osnovne uredbe. Također tvrde da Komisija nije imala nikakav razlog za proširenje i izmjenu kriterija kako je određen primarnim pravom ili sudskom praksom.

94      Komisija osporava te tvrdnje.

95      Opći sud primjećuje da se argumentacija tužiteljâ temelji na pretpostavci prema kojoj članak 33. DA‑CZU‑a predviđa da se veći broj razloga može uzeti u obzir u svrhu utvrđivanja postojanja „gospodarskog opravdanja” i da je ocjena važnosti tih različitih razloga obuhvaćena samom Komisijinom diskrecijskom ovlašću. Međutim, ta pretpostavka proizlazi iz pogrešnog tumačenja članka 33. DA‑CZU‑a.

96      Naime, kao što je to utvrđeno u točkama 54. do 63. ove presude, članak 33. DA‑CZU‑a predviđa da je dovoljno da je „cilj”, odnosno glavni ili prevladavajući cilj postupka premještanja, izbjegavanje primjene Unijinih mjera trgovinske politike kako bi se moglo smatrati da taj postupak premještanja nije gospodarski opravdan u smislu mjerodavnog propisa.

97      Slijedom toga, valja utvrditi da, suprotno onomu što tvrde tužitelji, članak 33. DA‑CZU‑a ne predviđa odvagivanje ili uzimanje u obzir „većeg broja razloga” u svrhu utvrđivanja postojanja „gospodarskog opravdanja”, već samo predviđa da takvo opravdanje načelno ne može postojati ako postoji strategija čiji je cilj prije svega izbjeći primjenu mjera trgovinske politike Unije.

98      Iz toga slijedi da se argumentacija tužitelja mora odbiti.

99      Iz prethodno navedenog proizlazi da drugi dio četvrtog tužbenog razloga, a time i četvrti tužbeni razlog u cijelosti, treba odbiti.

3.      Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja i savjetodavnog postupka prije donošenja pobijane odluke

100    U okviru prvog tužbenog razloga tužitelji ističu, s jedne strane, da je Komisija počinila bitnu povredu postupka jer pobijana odluka ne sadržava obrazloženje ili sadržava nedovoljno obrazloženje i, s druge strane, da Komisija nije poštovala savjetodavni postupak prije donošenja pobijane odluke.

a)      Prvi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

101    Tužitelji tvrde da im se u pobijanoj odluci ne navodi ni što Komisija smatra o postupcima sklapanja koji se obavljaju na Tajlandu ni što Komisija smatra razlozima koji su naveli društvo Harley‑Davidson da proizvodi svoje proizvode na Tajlandu, ni način na koji je Komisija primijenila kriterij gospodarskog opravdanja, tako da Opći sud ne može provesti svoj nadzor.

102    Tužitelji također tvrde da pobijana odluka ne sadržava objašnjenja u pogledu razloga zbog kojih se Komisijino stajalište razlikuje od stajališta belgijskih carinskih tijela i da rasuđivanje izneseno u uvodnoj izjavi 7. navedene odluke nije ništa više od odlučne izjave. Oni u tom pogledu ističu da je, s obzirom na tehničku prirodu stvari, znatna ulaganja o kojima je riječ i novost odluke kao što je pobijana odluka, izlaganje jasnog obrazloženja bilo osobito važno.

103    Komisija odbacuje te tvrdnje.

104    Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da opseg obveze obrazlaganja ovisi o vrsti akta o kojem je riječ i o kontekstu u kojem je donesen. Obrazloženje mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije kako bi se, s jedne strane, zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere kako bi mogle obraniti svoja prava i provjeriti je li odluka osnovana i kako bi se, s druge strane, sudu Unije omogućilo provođenje nadzora zakonitosti. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne okolnosti, s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje akta zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a mora ocjenjivati ne samo u odnosu na njegov tekst, nego i u odnosu na njegov kontekst i skup pravnih pravila koja uređuju predmetnu materiju. Konkretno, Komisija nije obvezna zauzeti stajalište o svim argumentima koje su joj istaknule zainteresirane osobe, nego je dostatno da izloži činjenice i pravna stajališta koja imaju temeljnu važnost u strukturi odluke (vidjeti presudu od 12. svibnja 2011., Région Nord‑Pas‑de‑Calais i Communauté d’agglomération du Douaisis/Komisija, T‑267/08 i T‑279/08, EU:T:2011:209, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

105    U ovom slučaju, Komisija je u pobijanoj odluci i u skladu s tekstom iz točke 37. ove presude navela razlog zbog kojeg se određene kategorije motocikala koje proizvodi društvo Harley‑Davidson i koje se uvoze u Uniju iz Tajlanda ne mogu smatrati kao da imaju podrijetlo iz te zemlje, odnosno činjenicu da ta proizvodnja na Tajlandu nije bila gospodarski opravdana jer je njezin cilj ponajprije bio izbjeći mjere trgovinske politike Unije donesene od 2018. nadalje protiv proizvoda podrijetlom iz Sjedinjenih Američkih Država.

106    Usto, Komisija je u uvodnoj izjavi 9. pobijane odluke prigovorila belgijskim carinskim tijelima da nisu pravilno primijenila članak 33. DA‑CZU‑a, s obzirom na to da su u dvjema odlukama o OIP‑u utvrdila Tajland kao mjesto podrijetla motocikala o kojima je riječ.

107    Stoga pobijana odluka sadržava dostatno obrazloženje u tom pogledu navodeći razloge zbog kojih je Komisija smatrala da su belgijska carinska tijela donijela odluke o OIP‑u koje nisu bile u skladu s carinskim zakonodavstvom Unije.

108    Osim toga, može se primijetiti da se određeni argumenti tužiteljâ navedeni u točki 102. ove presude preklapaju s kritikom osnovanosti pobijane odluke. Međutim, obveza obrazlaganja odluka predstavlja bitan postupovni zahtjev koji treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja. Obrazloženje odluke sastoji se od formalnog navođenja razloga na kojima se ta odluka temelji. Ako ti razlozi sadržavaju pogreške, oni negativno utječu na materijalnu zakonitost odluke, ali ne i na njezino obrazloženje, koje može biti dostatno čak i kad navodi pogrešne razloge (vidjeti presudu od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala, C‑413/06 P, EU:C:2008:392, t. 181. i navedenu sudsku praksu).

109    Iz toga slijedi da prvi dio prvog tužbenog razloga treba odbiti.

b)      Drugi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na nepoštovanju savjetodavnog postupka prije donošenja pobijane odluke

110    Tužitelji ističu da je Komisija bila dužna savjetovati se s nadležnim Savjetodavnim odborom prije donošenja pobijane odluke i da je u ovom slučaju jedino savjetovanje s navedenim odborom putem pisanog postupka bilo nedovoljno, to više što Komisija nije dostavila nijedan činjenični i pravni element kako bi članovima odbora omogućila stvaranje mišljenja. Osim toga, prema mišljenju tužiteljâ, okolnost da su u okviru savjetovanja provedenog pisanim postupkom četiri države članice izrazile svoje protivljenje nacrtu pobijane odluke trebala je Komisiju navesti da „uzme u obzir što je više moguće ” te primjedbe u smislu članka 4. stavka 2. Uredbe (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o utvrđivanju pravila i općih načela u vezi s mehanizmima nadzora država članica nad izvršavanjem provedbenih ovlasti Komisije (SL 2011., L 55, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 5., str. 291. i ispravak SL 2016., L 6, str. 13.).

111    Komisija osporava te navode.

112    Iz članka 285. Carinskog zakonika proizlazi da je Odbor za Carinski zakonik odbor u smislu Uredbe br. 182/2011. Osim toga, iz članka 37. stavka 2. drugog i trećeg podstavka Carinskog zakonika, u vezi s njegovim člankom 285. stavcima 2. i 6., proizlazi da se odluke poput pobijane odluke kojima se od država članica zahtijeva opoziv odluka o OIP‑u donose u skladu sa savjetodavnim postupkom iz članka 4. Uredbe br. 182/2011.

113    Članak 4. Uredbe 182/2011, naslovljen „Savjetodavni postupak”, propisuje:

„1. Kada se primjenjuje savjetodavni postupak, odbor daje svoje mišljenje prema potrebi i glasovanjem. U slučaju glasovanja mišljenje se donosi običnom većinom glasova članova.

2. Komisija odlučuje o nacrtu provedbenog akta koji treba donijeti, uzimajući u obzir što je više moguće zaključke iz rasprava unutar odbora i dostavljena mišljenja.”

114    Što se tiče prigovora koji se temelji na korištenju pisanog postupka u ovom slučaju, nijedna odredba Uredbe br. 182/2011 Komisiji ne zabranjuje da vodi savjetodavni postupak korištenjem te posebne metode. Naprotiv, u članku 3. stavku 5. Uredbe br. 182/2011 izričito je predviđeno da se mišljenje Odbora u okviru savjetodavnog postupka može dobiti pisanim postupkom.

115    Što se tiče prigovora koji se temelji na tome da Savjetodavni odbor nije imao dovoljno činjeničnih i pravnih elemenata prilikom ispitivanja nacrta pobijane odluke, valja istaknuti da tužitelji nisu potkrijepili taj prigovor i da, u svakom slučaju, države članice o kojima je riječ u prvom dijelu zahtjeva nisu iznijele nikakvu kritiku u tom pogledu, tako da nema dokaza na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da delegacije nisu mogle zauzeti svoja stajališta s punim znanjem o činjenicama. Stoga taj prigovor treba odbiti.

116    Što se tiče uzimanja u obzir očitovanja država članica koje su izrazile svoje protivljenje nacrtu odluke, valja istaknuti da zahtjev iz članka 4. stavka 2. Uredbe br. 182/2011 nije obvezujući. Stoga Komisija, koja zadržava marginu prosudbe, nije vezana mišljenjem odbora ni, a fortiori, različitim manjinskim mišljenjima nekih njegovih članova.

117    Naime, izraz „uzimajući u obzir što je više moguće” iz članka 4. stavka 2. Uredbe br. 182/2011 naglašava neobvezujuću prirodu zaključaka koji proizlaze iz rasprava unutar odbora, uključujući mišljenja samo nekih njegovih članova, i konačnog mišljenja tog odbora. Kada bi takvi zaključci ili mišljenja bili obvezujući, ne bi bilo dovoljno da ih Komisija u najvećoj mjeri uzima u obzir i time riskira da se iskrive izrazi i svrha članka 4. Uredbe br. 182/2011, već bi ih se morala pridržavati (vidjeti u tom smislu i po analogiji rješenje od 9. srpnja 2019., VodafoneZiggo Group/Komisija, T‑660/18, EU:T:2019:546, t. 44.). To je utvrđenje potkrijepljeno usporedbom s postupkom ispitivanja predviđenim člankom 5. te uredbe, s obzirom na to da bi, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 11., potonji postupak trebao osigurati da Komisija ne može donijeti provedbene akte, ako nisu u skladu s mišljenjem odbora. To znači da mišljenje nadležnog odbora nije obvezujuće za Komisiju ako se, kao u ovom slučaju, primjenjuje savjetodavni postupak.

118    Međutim, kao što to tužitelji pravilno ističu, sudska praksa već je priznala da obveza „uzimanja u obzir što je više moguće” nameće obvezu obrazlaganja u smislu da je Komisija morala moći objasniti razlike s obzirom na zaključke izvedene iz rasprava unutar Odbora i danog mišljenja (vidjeti u tom smislu i po analogiji rješenje od 9. srpnja 2019., VodafoneZiggo Group/Komisija, T‑660/18, EU:T:2019:546, t. 47.).

119    U tom pogledu valja primijetiti da je pobijana odluka donesena na kraju upravnog postupka opisanog u točkama 34. i 35. ove presude. Konkretno, Komisija je podnijela nacrt pobijane odluke delegacijama Odbora koje se bave tim pitanjem 5. ožujka 2021. i četiri države članice poslale su očitovanja koja se protive stajalištu koje je Komisija usvojila u tom nacrtu.

120    Iz sažetka koji je Komisija poslala Odboru za carinski zakonik, odjelu „Podrijetlo” 29. ožujka 2021. (vidjeti točku 34. ove presude), vidljivo je da 23 države članice nisu zauzele stajalište o nacrtu pobijane odluke. Stoga je velika većina delegacija prešutno izrazila svoju suglasnost s navedenim nacrtom pobijane odluke, u skladu s člankom 3. stavkom 5. Uredbe br. 182/2011, tako da se mišljenje koje je sastavio Odbor o nacrtu pobijane odluke moglo smatrati pozitivnim mišljenjem u pogledu kojeg Komisija nije trebala objašnjavati nikakve razlike.

121    Iz zapisnika sa sastanka carinske stručne skupine, odjel „Podrijetlo”, od 20. travnja 2021. proizlazi da su od četiri delegacije koje su iskazale protivljenje nacrtu pobijane odluke barem tri iznijela precizne i detaljne zabrinutosti.

122    Konkretno, te su delegacije izrazile zadršku u pogledu pitanja nepostojanja ispitivanja opće gospodarske opravdanosti postupka premještanja u nacrtu pobijane odluke i u vezi s pitanjem treba li pojam „cilj” u smislu članka 33. DA‑CZU‑a shvatiti kao da se odnosi na jedinstveni ili isključivi cilj, a ne samo kao da upućuje na jedan od ciljeva.

123    Stoga te zadrške mogu biti obuhvaćene pojmom „zaključaka izvedenih iz rasprava unutar Odbora” u smislu članka 4. stavka 2. Uredbe br. 182/2011, koje Komisija mora „uzimati u obzir što je više moguće” u smislu te iste odredbe.

124    Međutim, iz uvodne izjave 7. pobijane odluke proizlazi da „[č]ak i ako izbjegavanje mjera trgovinske politike nije nužno jedini cilj premještanja proizvodnje, uvjeti iz članka 33. prvog stavka [DA‑CZU‑a] ispunjeni su na temelju dostupnih činjenica”.

125    Time je Komisija implicitno, ali nužno odgovorila na pitanje treba li pojam „cilj” u smislu članka 33. DA‑CZU‑a shvatiti kao da upućuje na jedan od ciljeva, smatrajući da taj cilj stoga može supostojati s drugim ciljevima. Osim toga, ona je također implicitno, ali nužno pravilno smatrala da nije bilo potrebno, nakon što je utvrđeno da je glavni ili prevladavajući cilj postupka premještanja bio izbjeći primjenu mjera trgovinske politike Unije, zauzeti stav o pitanju opće gospodarske opravdanosti predmetnog postupka premještanja.

126    Iz prethodno navedenog proizlazi da drugi dio prvog tužbenog razloga, a stoga i prvi tužbeni razlog u cijelosti, treba odbiti.

4.      Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni

127    Tužitelji tvrde da se pobijana odluka temelji na očitoj pogrešci u ocjeni relevantnih činjenica jer Komisija nije uzela u obzir cijeli kontekst i jer kontekst, sadržaj i predmet obrasca 8-K nisu bili pravilno ocijenjeni.

a)      Prvi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na nepostojanju analize svih relevantnih činjenica

128    Tužitelji prigovaraju Komisiji da je počinila očitu pogrešku u ocjeni, s obzirom na to da nije ispitala sve relevantne činjenice, a osobito datum kada je donesena odluka društva Harley‑Davidson o prijenosu određenih proizvodnih postupaka na Tajland, poslovne i gospodarske razloge na kojima se temelji ta odluka kao i prirodu procesa i postupaka izvršenih na Tajlandu.

129    Komisija osporava tu argumentaciju.

130    Valja istaknuti da se argumentacija tužiteljâ odnosi na pitanje je li Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava u primjeni članka 33. DA‑CZU‑a time što nije istražila gospodarsko opravdanje za predmetno premještanje. Međutim, to je pitanje već ispitano u okviru analize trećeg tužbenog razloga.

131    U tom pogledu iz analize provedene u točkama 54. do 63. ove presude proizlazi da je, s obzirom na to da je Komisija pravilno utvrdila, na temelju elemenata kojima raspolaže, da je glavni cilj postupka premještanja na Tajland proizvodnje motocikala Harley‑Davidson namijenjenih tržištu Unije bio izbjeći primjenu mjera trgovinske politike uspostavljenih Uredbom 2018/886, mogla je valjano zaključiti u kontekstu primjene članka 33. DA‑CZU‑a koju je provela, da taj postupak nije bio gospodarski opravdan, a da nije bilo potrebno ispitivati činjenice koje se odnose na druge moguće ciljeve postupka premještanja.

132    Iz toga slijedi da prvi dio drugog tužbenog razloga treba odbiti.

b)      Drugi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni konteksta, sadržaja i predmeta obrasca 8-K

133    Tužitelji prigovaraju Komisiji da nije uzela u obzir kontekst u kojem je obrazac 8-K bio objavljen. U tom pogledu tužitelji tvrde da je Komisija pridala preveliku važnost izjavi prema kojoj je predmetno premještanje trebalo omogućiti da se može „izbjeći tarifno opterećenje” uzrokovano dodatnim carinama, dok su drugi elementi opravdavali to premještanje. Stoga tužitelji smatraju da je Komisija jednoj izjavi pripisala apsolutnu dokaznu vrijednost, a da pritom nije uzela u obzir kontekst u kojem je ta izjava dana ili javnost kojoj je bila upućena i koju je trebala uvjeriti, isključujući sve druge dokaze. Naposljetku, tužitelji tvrde da, iako je jedan od čimbenika koji opravdavaju premještanje bio izbjeći primjenu dodatnih carina, Komisija nije odvagnula taj cilj u odnosu s drugim ciljevima koji su se nastojali postići predmetnim premještanjem.

134    Komisija odbacuje te tvrdnje.

135    U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz činjenica navedenih u točkama 24. i 25. ove presude, kao odgovor na stupanje na snagu Uredbe 2018/886, društvo Harley‑Davidson podnijelo je SEC‑u, 25. lipnja 2018. obrazac 8-K namijenjen obavješćivanju svojih dioničara o primjeni dodatnih carina na proizvode tog društva uvezene u Uniju iz Sjedinjenih Američkih Država od 22. lipnja 2018. U tom je obrascu društvo Harley‑Davidson također izrazilo svoju namjeru da proizvodnju određenih motocikala namijenjenih tržištu Sjedinjenih Američkih Država prenese u svoje međunarodne proizvodne pogone kako bi izbjeglo mjere trgovinske politike Unije o kojima je riječ.

136    Konkretno, obrazac 8-K sadržava sljedeći tekst: „[k]ako bi dugoročno riješilo znatan trošak tog carinskog opterećenja, društvo Harley‑Davidson će provesti plan za premještanje proizvodnje motocikala namijenjenih [Uniji] iz Sjedinjenih Američkih Država u svoje međunarodne proizvodne pogone kako bi izbjeglo porezno opterećenje”.

137    Iz toga slijedi da je barem jedan od čimbenika koji je motivirao predmetno premještanje bio izbjeći primjenu dodatnih carina, što tužitelji ne osporavaju. Osim toga, u točkama 64. do 72. ove presude utvrđeno je da je ta želja da se izbjegne primjena dodatnih carina bila glavni ili prevladavajući cilj predmetne odluke o premještanju.

138    Slijedom toga, Komisiji se ne može prigovoriti da je počinila očitu pogrešku u ocjeni kada je u pobijanoj odluci tvrdila da je, „[n]akon objave mjera trgovinske politike Unije [o kojoj je društvo Harley‑Davidson] izvijesti[lo] putem obrasca 8-K […] dostavljenog u lipnju 2018. [SEC‑u], o svojem planu premještanja proizvodnje određenih motocikala namijenjenih tržištu […] Unije iz Sjedinjenih Američkih Država […] u svoje međunarodne proizvodne pogone smještene u drugoj zemlji kako bi izbjeglo mjere trgovinske politike Europske unije […]”, istodobno napominjući da „[…] izbjegavanje mjera trgovinske politike [o kojima je riječ] nije nužno jedini cilj premještanja proizvodnje […]”.

139    Što se tiče pitanja je li Komisija trebala uzeti u obzir druge čimbenike, poput elemenata konteksta, predmeta obrasca 8-K ili drugih ciljeva koji su se nastojali postići predmetnim premještanjem, valja primijetiti da se ono odnosi na pitanje je li Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava prilikom tumačenja članka 33. DA‑CZU‑a temeljeći svoj zaključak na utvrđenju da je prevladavajući cilj tog premještanja bio izbjegavanje primjene dodatnih carina, što je već bilo ispitano i odbijeno u okviru analize trećeg tužbenog razloga i prvog dijela ovog tužbenog razloga.

140    Iz prethodno navedenog proizlazi da drugi dio drugog tužbenog razloga, a stoga i drugi tužbeni razlog u cijelosti, treba odbiti.

5.      Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi općih načela prava Unije i Povelje Europske unije o temeljnim pravima

141    U okviru petog tužbenog razloga tužitelji ističu da pobijana odluka povređuje načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja, načela nediskriminacije i proporcionalnosti, pravo na dobru upravu, slobodu poduzetništva i pravo vlasništva.

a)      Prvi dio petog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja

142    Tužitelji ističu da pobijana odluka nije bila predvidiva, kao ni njezina primjena i učinci, osobito u pogledu belgijskih tijela, kao što pokazuje činjenica da su ona opozvala pet odluka o OIP‑u koje su određene tužiteljima, a ne samo dvije odluke o OIP‑u navedene u pobijanoj odluci. Osim toga, tvrde da činjenica da Komisija nije opozvala odluke o OIP‑u u trenutku kada su one određene predstavlja postupanje koje je stvorilo legitimna očekivanja i podsjećaju da je Sud već presudio da je kašnjenje od dvije godine između objave pogrešne odluke i Komisijina pokušaja ispravka bilo nerazumno. Također tvrde da Komisijine smjernice o obvezujućim informacijama o podrijetlu upućuju na to da opoziv odluke o OIP‑u podliježe uvjetima iz članka 22. stavka 6. Carinskog zakonika u vezi s pravom na saslušanje, tako da su mogli legitimno očekivati da će ih Komisija kontaktirati u okviru postupka koji je doveo do donošenja pobijane odluke. Naposljetku, tužitelji tvrde da nije postojao važan javni interes koji bi trebao prevladati nad njihovim privatnim interesima.

143    Komisija osporava tu argumentaciju.

144    Odluke o OIP‑u donesene u skladu s člankom 33. Carinskog zakonika jesu odluke kojima nacionalna carinska tijela potvrđuju, u odgovoru na zahtjeve uvoznika koji žele dobiti jamstva u pogledu tumačenja pravila koja omogućuju određivanje podrijetla uvezene robe, zemljopisno podrijetlo određenih proizvoda uvezenih u Uniju. Obvezujuća informacija o podrijetlu ima za cilj omogućiti gospodarskom subjektu svu sigurnost ako i dalje postoji sumnja o zemljopisnom podrijetlu robe uvezene u Uniju, čime ga se štiti u odnosu na svaku naknadnu izmjenu stava koji su nacionalna carinska tijela zauzela na određeno vrijeme (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 29. siječnja 1998., Lopex Export, C‑315/96, EU:C:1998:31, t. 28.). Međutim, cilj takve informacije nije i ne može imati za učinak konačno jamstvo gospodarskom subjektu da zemljopisno podrijetlo na koje se poziva neće naknadno biti izmijenjeno, osobito zbog opoziva dobivene odluke o OIP‑u na zahtjev Komisije zbog razloga predviđenog člankom 34. stavkom 11. Carinskog zakonika, odnosno potrebe da se zajamči određivanje točnog podrijetla robe.

145    Osim toga, Sud je već presudio da se protiv precizne odredbe propisa Unije ne može isticati načelo zaštite legitimnih očekivanja, tako da postupanje nacionalnog tijela zaduženog za primjenu prava Unije, koje je protivno tom pravu, ne može kod gospodarskog subjekta stvoriti legitimno očekivanje da će imati koristi od postupanja protivnog pravu Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 7. travnja 2011., Sony Supply Chain Solutions (Europe), C‑153/10, EU:C:2011:224, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

146    Međutim, u ovom slučaju iz analize trećeg tužbenog razloga proizlazi da članak 33. DA‑CZU‑a dovoljno precizno uređuje uvjet koji se odnosi na gospodarski opravdanu prirodu obrade ili prerade. Osim toga, iz teksta članka 60. stavka 2. Carinskog zakonika proizlazi da ta odredba s dovoljnom preciznošću uređuje druge uvjete koje treba poštovati pri utvrđivanju podrijetla robe uvezene u Uniju.

147    Iz toga slijedi da su belgijska carinska tijela koja su zadužena za primjenu prava Unije donošenjem odluka o OIP‑u postupala protivno pravu Unije i da to postupanje nije moglo stvoriti legitimna očekivanja kod tužiteljâ.

148    Što se tiče pitanja vremena koje je proteklo od datuma kada je Komisija doznala za postojanje predmetnih odluka o OIP‑u i datuma kada je od belgijskih carinskih tijela zatražila njihov opoziv, što je pitanje koje je zapravo obuhvaćeno trećim dijelom ovog tužbenog razloga, razmotrit će se u okviru ispitivanja navedenog dijela tužbenog razloga, koji se temelji na povredi prava na dobru upravu.

149    Naposljetku, što se tiče tvrdnje tužiteljâ prema kojoj su mogli legitimno očekivati da će ih Komisija kontaktirati prije donošenja pobijane odluke, dovoljno je utvrditi kako bi se ona odbacila da se u okviru prvog dijela petog tužbenog razloga ta tvrdnja temelji na tumačenju članka 22. stavka 6. Carinskog zakonika, koji se odnosi samo na postupak koji provode nacionalna carinska tijela, a ne na postupak koji treba provesti Komisija.

150    Iz prethodno navedenog slijedi da prvi dio petog tužbenog razloga treba odbiti.

b)      Drugi dio petog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi načela nediskriminacije i proporcionalnosti

151    Tužitelji tvrde da iz izjava bivšeg predsjednika Komisije, ali i tadašnjeg povjerenika za trgovinu, proizlazi da je društvo Harley‑Davidson bilo posebno ciljano, zajedno s drugim američkim brendovima da bude predmetom retorzivnih carina o kojima je riječ kako bi se izvršio pritisak na određene američke političare, a ne na temelju objektivnih kriterija. Dodaju da je učinak pobijane odluke bio neproporcionalan s obzirom na željeni cilj i da su postojala druga manje ograničavajuća rješenja ili su se mogle osigurati zaštitne mjere, na primjer davanje upozorenja tužiteljima da je Komisija namjeravala preispitati tumačenje kriterija iz članka 33. DA‑CZU‑a kako ga primjenjuju belgijska tijela, dajući im pritom mogućnost da podnesu svoja očitovanja.

152    Komisija odbacuje te tvrdnje.

153    Opći sud primjećuje da, s obzirom na to da oni u biti tvrde da se prema njima postupalo diskriminatorno jer je društvo Harley‑Davidson, zajedno s drugim američkim brandovima, bilo posebno ciljano javnim izjavama visokih dužnosnika Unije kako bi bilo predmet retorzivnih carina o kojima je riječ, tužitelji prelaze okvir ovog spora.

154    Naime, ta se kritika tužitelja zapravo ne odnosi na pobijanu odluku, nego se izravno odnosi na Uredbu 2018/886 kojom su uvedene dodatne carine i koja je, prema njihovu mišljenju, nepravedno pogodila društvo Harley‑Davidson. Osim toga, u svakom slučaju, Uredba 2018/886 ne odnosi se poimence na društvo Harley‑Davidson, nego se osobito odnosi na proizvode koji odgovaraju oznaci nomenklature 8711 50 00, odnosno „[m]otocikli s klipnim motorom s unutarnjim izgaranjem, obujma cilindara većeg od 800 cm³”. Međutim, iako takva kategorija proizvoda stvarno odgovara motociklima koje proizvodi društvo Harley‑Davidson, ipak se ne može isključiti da motocikli koje proizvode druga poduzeća sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama također mogu biti obuhvaćeni tom kategorijom koja je objektivno definirana, a da ne upućuje na određeni brand, što su tužitelji potvrdili na raspravi navodeći drugog američkog proizvođača.

155    Što se tiče pitanja proporcionalnosti i diskriminatornosti pobijane odluke, dovoljno je istaknuti da se tom odlukom Komisija ograničila na to da od nacionalnih carinskih tijela zatraži opoziv odluka o OIP‑u zbog toga što te odluke nisu bile donesene u skladu s pravom Unije. S jedne strane, zahtjev za usklađivanje s primjenjivim propisima nije neproporcionalan. S druge strane, tužitelji ne dokazuju niti čak tvrde da se Komisija odrekla svog prava zahtijevati od nacionalnih tijela da izmijene odluke o OIP‑u koje se odnose na drugog proizvođača proizvoda koji odgovaraju oznaci nomenklature 8711 50 00. Štoviše, ništa ne upućuje na to da Komisija nije postupila na potpuno isti način kad je riječ o drugim odlukama o OIP‑u koje nisu u skladu s pravom Unije.

156    Iz toga slijedi da drugi dio petog tužbenog razloga treba odbiti.

c)      Treći dio petog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi prava na dobru upravu i prava na saslušanje

157    Tužitelji ističu da Komisija nije nepristrano donijela svoje odluke i da pobijana odluka može imati samo politički izvor. Također prigovaraju Komisiji da pobijanu odluku nije donijela u razumnom roku i da prije donošenja navedene odluke s njima nije stupila u kontakt, čak ni preko belgijskih tijela. U tom pogledu tužitelji podsjećaju da je pravo na saslušanje opće načelo prava Unije koje svaki gospodarski subjekt mora uživati, bez obzira na sadržaj primjenjivih propisa.

158    Komisija osporava tu argumentaciju.

159    U smislu članka 41. Povelje o temeljnim pravima, svaka osoba ima pravo, među ostalim, da institucije Unije obrađuju njezin predmet nepristrano. Takva obveza nepristranosti obuhvaća subjektivnu nepristranost, u smislu da nijedan član institucije u pitanju koji je zadužen za predmet ne smije pokazati pristranosti ili osobne predrasude i objektivnu nepristranost, u smislu da institucija mora pružiti dovoljno jamstva da isključi svaku legitimnu sumnju u tom pogledu (vidjeti presudu od 11. srpnja 2013., Ziegler/Komisija, C‑439/11 P, EU:C:2013:513, t. 155. i navedenu sudsku praksu).

160    U ovom slučaju, točno je da iz primjedbi bivšeg predsjednika Komisije, kako su navedene u tisku, u ožujku 2018. proizlazi da „[treba primijeniti dodatne] poreze na motocikle Harley‑Davidson, na traperice Levi’s, na Bourbon”. Međutim, tužitelji ne mogu samo iz tih spontanih navoda zaključiti da je Komisija povrijedila zahtjev nepristranosti. Najprije, Komisija se pobijanom odlukom, donesenom u ožujku 2021., ograničila na to da od belgijskih carinskih tijela zahtijeva da, u okviru svojeg naknadnog nadzora nad odlukama o OIP‑u koje su donijela nacionalna carinska tijela, opozovu predmetne odluke o OIP‑u jer ih je Komisija pravilno smatrala protivnima pravu Unije. Naime, Komisija je na temelju članka 33. DA‑CZU‑a donijela pobijanu odluku isključivo kako bi jamčila određivanje točnog podrijetla motocikala koje proizvodi društvo Harley‑Davidson, tako da joj se ne može prigovoriti nedostatak nepristranosti koji su iznijeli tužitelji. Osim toga i u svakom slučaju, tužitelji ne ističu nijedan element povezan s donošenjem pobijane odluke, osim općenitih i apstraktnih razmatranja o navodnoj političkoj volji za uvođenjem predmetnih dodatnih carina kako bi dokazali nepostojanje objektivnosti i nepristranosti Komisije.

161    U tom pogledu valja također podsjetiti na to da se člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje o temeljnim pravima određuje da pravo na dobru upravu uključuje pravo svake osobe na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati. Pravo na saslušanje čini dio prava obrane, koje je opće načelo prava Unije koje se primjenjuje i onda kada o tome ne postoje nikakva posebna pravila. To načelo zahtijeva da se adresatima odluka koje znatno utječu na njihove interese omogući da izraze svoje stajalište o dokazima protiv sebe na kojima se temelje te odluke (vidjeti presudu od 28. listopada 2021., Vialto Consulting/Komisija, C‑650/19 P, EU:C:2021:879, t. 122. i navedenu sudsku praksu).

162    Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da, kako bi povreda prava na saslušanje mogla dovesti do poništenja predmetnog akta, mora postojati mogućnost da je upravni postupak mogao imati drukčiji ishod (vidjeti u tom smislu presudu od 5. svibnja 2022., Zhejiang Jiuli Hi‑Tech Metals/Komisija, C‑718/20 P, EU:C:20:362, t. 49.). Stoga je na tužitelju da pruži dokaze, podnoseći konkretne dokaze ili barem dovoljno pouzdane i precizne argumente ili indicije, da je odluka Komisije mogla biti drukčija, čime se omogućuje konkretno utvrđivanje povrede prava obrane (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 29. lipnja 2006., SGL Carbon/Komisija, C‑308/04 P, EU:C:2006:433, t. 98.).

163    Naposljetku, poštovanje razumnog roka u vođenju upravnog postupka opće je načelo prava Unije. Usto, temeljni uvjet pravne sigurnosti koji se protivi Komisijinu neograničenom odgađanju izvršenja njezinih ovlasti dovodi sud do ispitivanja je li odvijanje upravnog postupka obuhvaćeno suviše nepravodobnim djelovanjem te institucije (vidjeti presudu od 22. travnja 2016., Francuska/Komisija, T‑56/06 RENV II, EU:T:2016:228, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

164    Razumni karakter trajanja postupka treba ocijeniti s obzirom na posebne okolnosti svakog predmeta, kao što su njegova složenost i ponašanje stranaka (vidjeti presudu od 13. lipnja 2013., HGA i dr./Komisija, C‑630/11 P do C‑633/11 P, EU:C:2013:387, t. 82. i navedenu sudsku praksu).

165    S obzirom na ta načela valja ispitati treći dio petog tužbenog razloga.

1)      Povreda prava na saslušanje

166    Što se tiče povrede prava na saslušanje, među strankama je nesporno da Komisija tužiteljima nije omogućila da iznesu svoje primjedbe u okviru postupka koji je doveo do donošenja pobijane odluke, tj. odluke koja je, zahtijevajući od belgijskih tijela da opozovu prve dvije odluke o OIP‑u o kojima je riječ, i s obzirom na to da potonji nisu imali mogućnost da ne postupe u skladu s tim nalogom, pojedinačna mjera poduzeta protiv tužiteljâ, koja nepovoljno utječe na njih. Komisijin argument prema kojem postupak donošenja pobijane odluke predviđa samo dvostranu razmjenu između Komisije i dotične države članice ne može se prihvatiti, s obzirom na okolnost navedenu u točki 161. ove presude, prema kojoj se to pravo primjenjuje čak i u nedostatku posebnih propisa. Osim toga, okolnost da tužitelji mogu ili su mogli iznijeti svoje primjedbe belgijskim carinskim tijelima i prije donošenja predmetnih odluka o OIP‑u, ali također, prema Komisijinu mišljenju, između donošenja pobijane odluke i odluke o stvarnom opozivu navedenih odluka o OIP‑u ne može dovesti do zaključka da je Komisija poštovala svoju obvezu saslušanja tužiteljâ prije donošenja pobijane odluke.

167    Međutim, ta nepravilnost u ovom slučaju može dovesti do poništenja pobijane odluke samo ako postoji mogućnost da je zbog te nepravilnosti upravni postupak mogao imati drukčiji ishod, čime bi konkretno ugrozio prava obrane.

168    Međutim, ograničivši se u pobijanoj odluci na to da od belgijskih carinskih tijela zahtijeva, u okviru svojeg naknadnog nadzora nad odlukama o OIP‑u koje su donijela nacionalna carinska tijela, da opozovu odluke o OIP‑u kojima je pogrešno primijenjen članak 33. DA‑CZU‑a, Komisija je samo iskoristila nadležnost, koja joj je dodijeljena člankom 34. stavkom 11. Carinskog zakonika, da od države članice zatraži opoziv odluka o OIP‑u kako bi zajamčila pravilno i ujednačeno određivanje podrijetla robe.

169    Pobijana odluka sadržava tumačenje i primjenu pravnog pravila Unije, odnosno članka 33. DA‑CZU‑a, za koje je u točkama 53. do 73. ove presude presuđeno da nisu zahvaćeni nikakvom pogreškom. Stoga, čak i pod pretpostavkom da su tužitelji mogli iznijeti primjedbe u okviru postupka koji je doveo do donošenja pobijane odluke, Komisijino tumačenje i primjena članka 33. DA‑CZU‑a u toj odluci ne bi mogli biti drukčiji. Međutim, samo zbog razlika u tumačenju članka 33. DA‑CZU‑a otkrivenih korespondencijom između belgijskih tijela i Komisije, koju je Komisija dostavila kao odgovor na mjeru upravljanja postupkom od 30. lipnja 2022., rješenja o primjeni tog članka na činjenice u ovom predmetu nisu bila ista.

170    U svakom slučaju, kao što je to već istaknuto u točkama 65. i 66. ove presude, tužitelji nisu pred Općim sudom iznijeli konkretne dokaze kojima bi se moglo dokazati da je predmetno premještanje bilo opravdano ponajprije na temelju razloga koji nisu povezani s uvođenjem dodatnih carina, iako je teret dokazivanja na njima, kao što je to navedeno u točki 162. ove presude.

2)      Povreda načela razumnog roka

171    Što se tiče navodnog nepoštovanja razumnog roka u okviru upravnog postupka koji je doveo do donošenja pobijane odluke, najprije valja istaknuti da članak 34. stavak 11. Carinskog zakonika, kojim se Komisiju ovlašćuje da od države članice zatraži opoziv odluka o OIP‑u kako bi se zajamčilo pravilno i ujednačeno određivanje podrijetla robe, ne predviđa, kao što to Komisija uostalom pravilno ističe, nikakav, čak ni ilustrativni rok za ispitivanje odluka o OIP‑u od strane Komisije o kojima je obaviještena, na temelju članka 19. Uredbe 2015/2447 (vidjeti točku 12. ove presude).

172    Međutim, sama okolnost da Komisija ne podliježe nikakvom roku da od države članice zatraži opoziv odluka o OIP‑u ne sprečava sud Unije da provjeri je li ta institucija poštovala razuman rok.

173    U ovom slučaju valja utvrditi da su belgijska carinska tijela 21. kolovoza 2019. obavijestila Komisiju o odlukama o OIP‑u i da je Komisija 5. listopada 2020. stupila u kontakt s tim tijelima kako bi izrazila svoju namjeru da od njih zatraži opoziv navedenih odluka.

174    Nakon razmjene podnesaka s belgijskim tijelima, u okviru koje su ona podnijela očitovanja elektroničkom poštom od 13. studenoga 2020., Komisija je od 22. prosinca 2020. pokrenula postupak s ciljem donošenja pobijane odluke, što ju je dovelo do postavljanja pitanja raznim glavnim upravama. Komisija je 5. ožujka 2021. podnijela nacrt pobijane odluke svim delegacijama Odbora za Carinski zakonik, odjelu „Podrijetlo”, u okviru savjetodavnog postupka i u pisanom postupku. Komisija je 29. ožujka 2021. uputila sažetak Odboru za carinski zakonik, odjelu „Podrijetlo”, prije nego što je 31. ožujka 2021. donijela pobijanu odluku.

175    Stoga, iako je točno da je proteklo nešto više od trinaest mjeseci između obavijesti belgijskih carinskih tijela o predmetnim odlukama o OIP‑u i prvog stupanja u kontakt Komisije s potonjima u vezi s mogućim zahtjevom za opoziv tih odluka, ipak se ne može smatrati da je rok od šesnaest mjeseci koji je protekao između navedene obavijesti i pokretanja internog formalnog postupka za potrebe donošenja pobijane odluke pretjeran, u okolnostima poput onih u ovom slučaju, koje je, osim toga, karakterizirala dosad neviđena priroda uporabe ovlasti od strane Komisije koja joj je dodijeljena člankom 34. stavkom 11. Carinskog zakonika da od države članice zatraži opoziv odluka o OIP‑u kako bi se zajamčilo pravilno i ujednačeno određivanje podrijetla robe.

176    Osim toga, treba primijetiti da je Komisija nakon toga donijela pobijanu odluku na kraju upravnog postupka koji je trajao kraće od četiri mjeseca, tijekom kojeg je bilo potrebno savjetovati se s brojnim institucionalnim strankama koje su mogle dati primjedbe, što svjedoči o određenoj brzini.

177    Iz toga slijedi da treći dio petog tužbenog razloga valja odbiti.

d)      Četvrti dio petog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi slobode poduzetništva i prava vlasništva

178    Tužitelji tvrde da je Komisija članak 33. DA‑CZU‑a protumačila na način da je gospodarskim subjektima uskratila legitimni izbor mjesta u kojem obavljaju svoje djelatnosti, čime se povređuju njihova sloboda poduzetništva i njihovo pravo vlasništva. Međutim, prema mišljenju tužitelja, svako Komisijino miješanje u poslovne odluke koje su donijeli poduzetnici ne smije prekoračiti ono što je nužno za postizanje legitimnog cilja i, iako je nadzor trgovinskog i carinskog režima Unije legitiman cilj, ipak ga treba provoditi unutar strogih ograničenja kako se ne bi radilo o proizvoljnom miješanju u političke svrhe.

179    Komisija odbacuje te tvrdnje.

180    U tom pogledu valja podsjetiti da je Sud u točkama 41. do 46. svoje presude od 22. siječnja 2013., Sky Österreich (C‑283/11, EU:C:2013:28), podsjetio da zaštita dodijeljena člankom 16. Povelje o temeljnim pravima obuhvaća slobodu obavljanja gospodarske ili komercijalne djelatnosti, slobodu ugovaranja i slobodno tržišno natjecanje. Osim toga, u skladu sa sudskom praksom Suda, sloboda poduzetništva nije apsolutno pravo, već se mora promatrati s obzirom na svoju društvenu funkciju. Na temelju te sudske prakse i s obzirom na tekst članka 16. Povelje o temeljnim pravima, koji se razlikuje od onih drugih temeljnih sloboda navedenih u glavi II. Povelje, iako je sličan tekstu određenih odredbi Glave IV. te iste povelje o temeljnim pravima, sloboda poduzetništva može biti podvrgnuta nizu intervencija javne vlasti koje mogu ograničiti obavljanje gospodarske djelatnosti u javnom interesu.

181    Na temelju članka 17. stavka 1. Povelje o temeljnim pravima, svatko ima pravo na vlasništvo nad svojom na zakonit način stečenom imovinom, koristiti je, njome raspolagati i ostaviti je u nasljedstvo. Vlasništvo nikomu ne može biti oduzeto, osim u javnom interesu u slučajevima i pod uvjetima koje propisuje zakon, ako se pravodobno isplati pravična naknada za gubitak vlasništva. Osim toga, uživanje prava vlasništva može biti uređeno zakonom u mjeri u kojoj je to potrebno radi općeg interesa.

182    Budući da prava zajamčena člankom 16. i člankom 17. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima nisu apsolutna, njihovo ostvarenje može biti podvrgnuto ograničenjima koja se mogu opravdati ciljevima od općeg interesa koje Unija slijedi. U skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima, svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda te je moguće, podložno načelu proporcionalnosti, samo ako je nužno i ako zaista odgovara ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.

183    U ovom slučaju tužitelji ne pojašnjavaju činjenične elemente kojima bi mogli potkrijepiti tvrdnje koje iznose u okviru ovog dijela tužbenog razloga i kojima se može dokazati da je pobijanom odlukom neproporcionalno ograničeno njihovo pravo vlasništva ili sloboda poduzetništva.

184    Osim toga, s jedne strane, eventualno ograničenje tih temeljnih prava, čak i ako bi se utvrdilo, ne bi bilo posljedica pobijane odluke. U stvarnosti, takvo ograničenje, pod pretpostavkom da je utvrđeno, proizlazi iz Uredbe 2018/886, kojom su uvedene dodatne carine. Međutim, kao što to proizlazi iz spisa, tužitelji nisu osporili zakonitost navedene uredbe u okviru ove tužbe. S druge strane, također valja smatrati da, s obzirom na to da nije utvrđeno da pobijana odluka sprečava tužitelje da u Uniji stavljaju na tržište motocikle koje proizvodi društvo Harley‑Davidson, ta odluka ne sprečava tužitelje na neproporcionalan način u ostvarivanju njihova prava na obavljanje gospodarskih djelatnosti na tržištu Unije ni njihovo ostvarivanje prava vlasništva u proizvodnji i komercijalizaciji predmetnih motocikala.

185    S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja odbiti četvrti dio petog tužbenog razloga, a time i peti tužbeni razlog u cijelosti.

6.      Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na zlouporabi ovlasti Komisije u političke svrhe

186    Tužitelji tvrde da trenutak u kojem je pobijana odluka donesena vrlo jasno pokazuje da je Komisijino postupanje bilo politički motivirano. Oni tako tvrde da je Komisija zlouporabila svoju ovlast koja joj omogućuje da osigura da se podrijetlo robe uvezene u Uniju pravilno utvrdi, zahtijevajući od nacionalnih carinskih tijela da opozovu odluke o OIP‑u, isključivo ili uglavnom u svrhe različite od onih za koje joj je dodijeljena, ugrožavajući tako cilj te ovlasti, a to je osigurati pravilne i usklađene „jednake uvjete na tržištu” za gospodarske subjekte.

187    Komisija osporava te navode.

188    Opći sud primjećuje da, pod izgovorom navodne „zlouporabe ovlasti”, tužitelji svojim tvrdnjama zapravo ističu, u okviru tog šestog tužbenog razloga, zlouporabu ovlasti od strane Komisije. Naime, tužitelji svojom argumentacijom u biti tvrde da pobijana odluka predstavlja prikrivenu mjeru trgovinske politike kojom se želi izvršiti pritisak na vladu Sjedinjenih Američkih Država kako bi se odrekla carina propisanih na temelju odjeljka 232. Zakona o širenju trgovine iz 1962.

189    Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je akt zahvaćen zlouporabom ovlasti samo ako na temelju objektivnih, relevantnih i usklađenih indicija proizlazi da je donesen u isključivom ili barem odlučujućem cilju ostvarenja drugih svrha od onih na koje se poziva ili radi zaobilaženja postupka koji je Ugovorom posebno predviđen za postupanje u okolnostima slučaja (vidjeti presudu od 20. ožujka 2019., Foshan Lihua Ceramic/Komisija, T‑310/16, EU:T:2019:170, t. 176. i navedenu sudsku praksu).

190    Međutim, tužitelji nisu podnijeli nijedan konkretan element, osim nejasnih i apstraktnih navoda, na temelju kojeg bi se moglo utvrditi da je Komisija donijela navedenu odluku u svrhe različite od onih na koje se poziva, odnosno kako bi se zajamčilo pravilno i ujednačeno utvrđivanje podrijetla robe uvezene u Uniju. Iako su tužitelji dostavili novinske članke, od kojih su neki, uostalom, uslijedili nakon donošenja pobijane odluke, valja utvrditi da se ti članci ne odnose ni na pobijanu odluku ni na slične odluke. Osim toga, ti se članci referiraju na zabrinutost Komisije u pogledu moguće eskalacije spora između Unije i Sjedinjenih Američkih Država u kontekstu skorog stupanja na snagu dodatnih carina predviđenih u Prilogu II. Uredbi 2018/886.

191    Stoga se tužitelji, samo tvrdeći da je pobijana odluka donesena u „političke svrhe”, oslanjaju na puku tvrdnju.

192    Prema tome, nema dokaza koji podupiru ideju da je postupak koji je doveo do donošenja pobijane odluke pokrenut s isključivom svrhom, ili u svakom slučaju s odlučujućom svrhom, postizanja ciljeva koji nisu oni navedeni u točki 190. ove presude.

193    Iz toga slijedi da šesti tužbeni razlog treba odbiti.

194    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da zahtjev za poništenje pobijane odluke treba odbiti.

C.      Zahtjev za mjere upravljanja postupkom ili za izvođenje dokaza

195    Komisija tvrdi da je treći dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim oni od Općeg suda zahtijevaju da odredi mjere upravljanja postupkom ili izvođenja dokaza koje smatra primjerenima postao bespredmetan jer su dokumenti na koje se pozivaju tužitelji objavljeni kao odgovor na njihov zahtjev podnesen na temelju Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL 2001., L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.).

196    Tužitelji ocjenjuju da bi Opći sud mogao smatrati korisnim zahtijevati od Komisije da podnese dodatne dokaze, s obzirom na to da dokumenti koje je ona objavila ne omogućuju da se dovoljno potkrijepe njezini navodi.

197    Kad je riječ o ocjeni zahtjeva stranaka za mjere upravljanja postupkom ili mjere izvođenja dokaza, mora se istaknuti da samo Opći sud ocjenjuje moguću potrebu za dopunom podataka kojima raspolaže u predmetima o kojima odlučuje (vidjeti presudu od 22. studenoga 2007., Sniace/Komisija, C‑260/05 P, EU:C:2007:700, t. 77. i navedenu sudsku praksu).

198    U ovom slučaju tužitelji precizno ne navode razloge kojima bi se mogao opravdati taj zahtjev za mjere upravljanja postupkom ili za izvođenje dokazâ, kao što se to zahtijeva člankom 88. stavkom 2. Poslovnika Općeg suda.

199    U svakom slučaju, valja istaknuti da su elementi sadržani u spisu dovoljni kako bi Opći sud mogao donijeti odluku, s obzirom na to da je on mogao korisno odlučiti na temelju zahtjeva, tužbenih razloga i argumenata iznesenih tijekom postupka i s obzirom na dokumente koje su podnijele stranke.

200    Stoga zahtjev za mjere upravljanja postupkom ili za izvođenja dokazâ treba odbiti.

201    Iz toga slijedi da se tužba odbija u cijelosti, a da nije potrebno odlučiti o dopuštenosti dokumenta koji je podnijela Komisija za potrebe rasprave, a koji se sastoji od prijepisa telefonske konferencije koja se održala 24. srpnja 2018. između društva Harley‑Davidson i predstavnika njegovih dioničara.

 Troškovi

202    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

203    Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, treba im naložiti snošenje troškova sukladno Komisijinom zahtjevu.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Društvima Harley‑Davidson Europe Ltd i Neovia Logistics Services International nalaže se snošenje troškova.

Papasavvas Svenningsen Jaeger

Mac Eochaidh       Pynnä

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 1. ožujka 2023.

Potpisi

*      Jezik postupka : engleski