PRESUDA SUDA (drugo vijeće)
30. svibnja 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Uredba (EU) 2019/1150 – Članci 1., 15., 16. i 18. – Cilj – Primjena – Nadzor – Preispitivanje – Mjere koje poduzimaju države članice – Obveza pružanja informacija o gospodarskoj situaciji pružatelja usluga internetskog posredovanja”
U predmetu C‑663/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Tribunale amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij, Italija), odlukom od 10. listopada 2022., koju je Sud zaprimio 19. listopada 2022., u postupku
Expedia Inc.
protiv
Autorità per le Garanzie nelle Comunicazioni,
SUD (drugo vijeće),
u sastavu: A. Prechal, predsjednica vijeća, F. Biltgen, N. Wahl (izvjestitelj), J. Passer i M. L. Arastey Sahún, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Expedia Inc., P. Actis Perinetto, F. Brunetti, C. Osti i A. Vitale, avvocati,
– za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju L. Delbono i R. Guizzi, avvocati dello Stato,
– za češku vladu, M. Smolek, T. Suchá i J. Vláčil, u svojstvu agenata,
– za Irsku, M. Browne, Chief State Solicitor, A. Joyce i M. Tierney, u svojstvu agenata, uz asistenciju D. Fennellyja, BL,
– za Europsku komisiju, L. Armati, S. L. Kalėda i L. Malferrari, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 11. siječnja 2024.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Uredbe (EU) 2019/1150 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o promicanju pravednosti i transparentnosti za poslovne korisnike usluga internetskog posredovanja (SL 2019., L 186, str. 57.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između Expedije Inc., društva sa sjedištem u Sjedinjenim Državama i Autorite per le Garanzie nelle Comunicazioni (Regulatorno tijelo za komunikacije, Italija) (u daljnjem tekstu: AGCOM) u vezi s mjerama koje je donio AGCOM u pogledu pružateljâ usluga internetskog posredovanja.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodne izjave 7., 46. i 51. Uredbe 2019/1150 glase:
„(7) Na razini [Europske u]nije trebalo bi uspostaviti ciljani skup obveznih pravila kako bi se osiguralo pravedno, predvidljivo, održivo i pouzdano internetsko poslovno okruženje na unutarnjem tržištu. Posebice, poslovnim korisnicima usluga internetskog posredovanja trebalo bi pružiti prikladnu transparentnost i učinkovite mogućnosti pravne zaštite širom Unije kako bi se olakšalo prekogranično poslovanje u Uniji i time unaprijedilo pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta te kako bi se uhvatilo u koštac s mogućom pojavom rascjepkanosti u konkretnim područjima obuhvaćenima ovom Uredbom.
[…]
(46) Od država članica trebalo bi zahtijevati da osiguraju primjerenu i učinkovitu provedbu ove Uredbe. Različiti sustavi provedbe već postoje u državama članicama te one ne bi trebale imati obvezu osnivanja novih nacionalnih provedbenih tijela. Države članice trebale bi imati mogućnost da postojećim tijelima, uključujući sudove, povjere provedbu ove Uredbe. Ovom Uredbom ne bi trebalo obvezivati države članice da predvide provedbu po službenoj dužnosti ili nameću novčane kazne.
[…]
(51) S obzirom na to da cilj ove Uredbe, to jest osiguravanje pravednog, predvidivog, održivog i pouzdanog internetskog poslovnog okruženja u okviru unutarnjeg tržišta, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog njezina opsega i učinaka on na bolji način može ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. [UEU‑a]. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja.”
4 U skladu s člankom 1. te uredbe:
„1. Svrha je ove Uredbe doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta utvrđivanjem pravila kojima se osigurava da poslovni korisnici usluga internetskog posredovanja i korporativni korisnici internetskih stranica u odnosu na internetske tražilice uživaju prikladnu transparentnost, pravednost i mogućnosti djelotvorne pravne zaštite.
2. Ova se Uredba primjenjuje na usluge internetskog posredovanja i internetske tražilice koje se pružaju ili čije se pružanje nudi poslovnim korisnicima i korporativnim korisnicima internetskih stranica koji imaju poslovni nastan ili boravište u Uniji i koji, putem tih usluga internetskog posredovanja ili internetskih tražilica, nude robu ili usluge potrošačima koji se nalaze u Uniji, neovisno o mjestu poslovnog nastana ili boravišta pružatelja tih usluga i neovisno o pravu koje je inače mjerodavno.
[…]
5. Ovom se Uredbom ne dovodi u pitanje pravo Unije, a osobito mjerodavno pravo Unije u područjima pravosudne suradnje u građanskim stvarima, tržišnog natjecanja, zaštite podataka, zaštite poslovnih tajni, zaštite potrošača, elektroničke trgovine i financijskih usluga.”
5 Člankom 2. točkom 1. navedene uredbe predviđeno je:
„Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:
1. ,poslovni korisnik’ znači svaka privatna osoba koja djeluje u trgovačkom ili profesionalnom svojstvu ili bilo koja pravna osoba, koja potrošačima nudi robu ili usluge putem usluga internetskog posredovanja u svrhe povezane s vlastitom trgovačkom, poslovnom, obrtničkom ili profesionalnom djelatnosti.”
6 Članak 15. iste uredbe određuje:
„1. Svaka država članica osigurava primjerenu i učinkovitu provedbu ove Uredbe.
2. Države članice utvrđuju pravila o mjerama koje se primjenjuju na kršenja ove Uredbe te osiguravaju njihovu provedbu. Predviđene mjere moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.”
7 Članak 16. Uredbe 2019/1150 određuje:
„[Europska k]omisija u bliskoj suradnji s državama članicama pomno prati utjecaj ove Uredbe na odnose između usluga internetskog posredovanja i njihovih poslovnih korisnika te između internetskih tražilica korporativnih korisnika internetskih stranica. U tu svrhu Komisija prikuplja relevantne informacije za praćenje promjena u tim odnosima, među ostalim provođenjem relevantnih istraživanja. Države članice pomažu Komisiji dostavljanjem, na zahtjev, svih relevantnih prikupljenih informacija, uključujući informacije o konkretnim slučajevima. Komisija može, za potrebe ovog članka i članka 18., nastojati prikupiti informacije od pružatelja usluga internetskog posredovanja.”
8 U skladu s člankom 18. stavcima 1. i 3. te uredbe:
„1. Komisija do 13. siječnja 2022. i svake tri godine nakon toga provodi evaluaciju ove Uredbe te dostavlja izvješće Europskom parlamentu, Vijeću i Europskom gospodarskom i socijalnom odboru.
[…]
3. Države članice dostavljaju sve relevantne informacije kojima raspolažu, a koje bi Komisiji mogle biti potrebne za izradu izvješća iz stavka 1.”
Talijansko pravo
Zakon br. 249 od 31. srpnja 1997.
9 Članak 1. leggea n. 249 – Istituzione dell’Autorità per le garanzie nelle comunicazioni e norme sui sistemi delle telecomunicazioni e radiotelevisivo (Zakon br. 249 o osnivanju Regulatornog tijela za komunikacije i pravnim pravilima koja se odnose na telekomunikacijske i radiotelevizijske sustave) od 31. srpnja 1997. (redovni dodatak GURI‑ju br. 177. od 31. srpnja 1997.) određuje:
„[…]
29. Na osobe koje u priopćenjima koja je zatražio [AGCOM] dostavljaju računovodstvene podatke ili činjenice koje se odnose na obavljanje njihove djelatnosti koji ne odgovaraju stvarnosti primjenjuju se kazne predviđene člankom 2621. Građanskog zakonika.
30. Osobe koje ne dostave, u propisanim rokovima i na propisani način, dokumente, podatke i informacije koje zahtijeva [AGCOM] kaznit će se upravnom novčanom kaznom u iznosu od jednog milijuna [talijanskih lira (ITL) (oko 516 eura) do dvjesto milijuna ITL (oko 103 000 eura)] koju izriče to tijelo.
[…]”
10 Zakon br. 249 od 31. srpnja 1997., kako je izmijenjen leggeom n. 178. – Bilancio di previsione dello Stato per lanno finanziario 2021 e bilancio pluriennale per il triennio 2021 – 2023 (Zakon br. 178 o okvirnom državnom proračunu za financijsku godinu 2021. i višegodišnjem proračunu za trogodišnje razdoblje 2021. – 2023.) od 30. prosinca 2020. (redovni dodatak GURI‑ju br. 322. od 30. prosinca 2020.), u članku 1. stavku 6. točki (c) podtočki 14.a predviđa:
„Odgovornosti [AGCOM‑a] utvrđene su kako slijedi:
[…]
(c) Vijeće
[…]
(14.a) osigurava primjerenu i učinkovitu provedbu Uredbe [2019/1150], osobito donošenjem smjernica, promicanjem kodeksa ponašanja i prikupljanjem relevantnih informacija”.
Odluka br. 397/13
11 AGCOM je 25. lipnja 2013. donio Deliberu n. 397/13/CONS – Informativa economica di sistema (Odluka br. 397/13/CONS o Sustavnoj gospodarskoj izjavi, u daljnjem tekstu: Odluka br. 397/13).
12 U članku 2. stavku 1. Odluke br. 397/13 navode se kategorije osoba koje su obvezne dostaviti AGCOM‑u dokument naslovljen „Informativa economica di sistema” (Sustavna gospodarska izjava, u daljnjem tekstu: IES).
13 Člankom 6. te odluke predviđeno je:
„1. Osobe koje za potrebe obveze iz članka 2. ove Odluke dostavljaju podatke koji ne odražavaju stvarno stanje kaznit će se u skladu s člankom 1. stavkom 29. Zakona br. [249 od 31. srpnja 1997.].
2. Osobe koje ne ispune obvezu iz članka 2. u propisanom roku i na propisan način kaznit će se u skladu s člankom 1. stavkom 30. Zakona br. [249 od 31. srpnja 1997.].”
Odluka br. 161/21
14 Dana 12. svibnja 2021. AGCOM je donio Deliberu n. 161/21/CONS, Modifiche alla delibera n. 397/13 del 25 giugno 2013 „Informativa Economica di Sistema” (Odluka br. 161/21/CONS o izmjenama Odluke br. 397/13 od 25. lipnja 2013. o Sustavnoj gospodarskoj izjavi) (u daljnjem tekstu: Odluka br. 161/21).
15 U skladu s preambulom Odluke br. 161/21:
„[…]
Uzimajući u obzir Uredbu 2019/1150 […]
Uzimajući u obzir Zakon [br. 178 od 30. prosinca 2020.] […]
[…]
Uzimajući u obzir da je [IES] godišnja izjava koju su komunikacijski operatori dužni [ispuniti] i koja se odnosi na osobne i gospodarske podatke o djelatnosti koju obavljaju subjekti o kojima je riječ, a čiji je cilj prikupljanje informacija koje su potrebne za ispunjavanje konkretnih pravnih obveza, među kojima su vrednovanje Sistema integrato delle comunicazioni [integrirani komunikacijski sustav (SIC)] i provjera pragova za koncentracije u okviru tog sustava, analize tržišta i mogućih vladajućih položaja ili položaja koji su u svakom slučaju štetni za pluralizam, godišnje izvješće i istrage […], te omogućivanje ažuriranja baze statističkih podataka o komunikacijskim operatorima;
Uzimajući u obzir da Zakon [br. 178 od 30. prosinca 2020.] [AGCOM‑u] dodjeljuje nove nadležnosti, povjeravajući mu zadaću da osigura „primjerenu i učinkovitu provedbu Uredbe [2019/1150], osobito donošenjem smjernica, promicanjem kodeksa ponašanja i prikupljanjem relevantnih informacija”;
[Uzimajući u obzir], stoga da je potrebno proširiti [određene] obveze dostave IES‑a na pružatelje usluga internetskog posredovanja i internetskih tražilica kako bi se godišnje prikupile relevantne informacije i provele aktivnosti kojima je cilj osigurati pravilnu i učinkovitu primjenu Uredbe 2019/1150 i izvršavanje zadaća koje su [AGCOM‑u] dodijeljene Zakonom [br. 178 od 30. prosinca 2020.];
[…]”
16 Člankom 1. stavkom 1. te odluke izmijenjen je popis iz članka 2. Odluke br. 397/13 kako bi se obveza dostave IES‑a AGCOM‑u proširila na sljedeće dvije kategorije osoba:
„[…]
(h) Pružatelji usluga internetskog posredovanja: fizičke ili pravne osobe koje, čak i ako nemaju poslovni nastan ili boravište na državnom području, pružaju ili nude pružanje usluga internetskog posredovanja, kako su definirane Uredbom 2019/1150, poslovnim korisnicima s poslovnim nastanom ili boravištem u Italiji;
(i) Pružatelji internetskih tražilica: fizičke ili pravne osobe koje, čak i ako nemaju poslovni nastan ili boravište na državnom području, pružaju ili nude pružanje internetskog pretraživača, kako je definiran Uredbom 2019/1150, na talijanskom jeziku ili korisnicima s poslovnim nastanom ili boravištem u Italiji.
[…]”
Glavni postupak i prethodna pitanja
17 Expedia je društvo sa sjedištem u Seattleu (Sjedinjene Američke Države) koje upravlja računalnim platformama koje mu omogućuju da pruža internetske usluge rezervacije smještaja i putovanja.
18 Nakon izmjena nacionalnog pravnog okvira koje proizlaze iz Zakona br. 178 od 30. prosinca 2020. i Odluke br. 161/21, koje su donijela talijanska tijela, među ostalim, kako bi se osigurala primjena Uredbe 2019/1150, društvo Expedia, kao pružatelj usluga internetskog posredovanja, sada podliježe obvezi dostave IES‑a AGCOM‑u, dokumenta u kojem se moraju navesti podaci o gospodarskoj situaciji pružatelja.
19 Društvo Expedia je podnijelo tužbu Tribunaleu amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij, Italija), sudu koji je uputio zahtjev, za poništenje Odluke br. 161/21.
20 Pred tim sudom društvo Expedia tvrdi da je ta odluka, u dijelu u kojem mu se njome nalaže obveza slanja IES‑a AGCOM‑u, protivna Uredbi 2019/1150, koja predstavlja akt za usklađivanje nadahnut načelom proporcionalnosti i koja stoga ne dopušta otežavanje postupovnih zahtjeva nametnutih pružateljima usluga internetskog posredovanja, bez obzira na to imaju li poslovni nastan u Uniji ili u trećoj zemlji.
21 U tom pogledu navedeni sud podsjeća, kao prvo, na to da je nakon donošenja Uredbe 2019/1150 talijanski zakonodavac Zakonom br. 178 od 30. prosinca 2020. izmijenio Zakon br. 249 od 31. srpnja 1997.
22 Tako je AGCOM zadužen za osiguravanje primjene Uredbe 2019/1150, osobito prikupljanjem informacija (članak 1. stavak 6. točka (c) podtočka 14.a izmijenjenog Zakona br. 249 od 31. srpnja 1997., kako je izmijenjen Zakonom br. 178 od 30. prosinca 2020.).
23 Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev navodi da je AGCOM Odlukom br. 161/21 izmijenio Odluku br. 397/13 kako bi uzeo u obzir mjere koje je donio talijanski zakonodavac za primjenu Uredbe 2019/1150. Slijedom toga, obveza dostave IES‑a AGCOM‑u proširena je na pružatelje usluga internetskog posredovanja i internetskih tražilica (u daljnjem tekstu: pružatelji predmetnih usluga) koji nude usluge u Italiji.
24 Taj sud pojašnjava da je slanje IES‑a prvotno bilo predviđeno za potrebe Garantea per la radiodiffusione e l’editoria (Jamstveno tijelo za radiodifuziju i nakladništvo, Italija), na temelju zakonskih odredbi koje su mu dale ovlast donošenja mjera radi utvrđivanja računovodstvenih podataka i drugih informacija koje su mu određeni subjekti morali dostaviti te da su nadležnosti tog jamstvenog tijela prenesene na AGCOM.
25 Navedeni sud smatra da je odlukom br. 161/21 AGCOM pružateljima predmetnih usluga naložio obvezu da mu dostave važne i konkretne informacije koje se odnose na njihovu gospodarsku situaciju. Tako su, primjerice, ti pružatelji dužni dostaviti ukupne prihode od internetskih prodajnih mjesta, iznose koji se naplaćuju kao naknade za pretplate i kao troškovi upisa, članstva ili pretplate za korištenje platforme za internetsku prodaju tih pružatelja od strane korisnika s poslovnim nastanom u Italiji za nuđenje robe ili usluga potrošačima, fiksne i varijabilne naknade koje se naplaćuju od prodaja ostvarenih putem platforme za internetsku prodaju, robe ili usluga koje potrošačima nude poslovni korisnici usluga internetskog posredovanja u smislu članka 2. točke 1. Uredbe 2019/1150 (u daljnjem tekstu: poslovni korisnici) s poslovnim nastanom u Italiji, fiksne i varijabilne naknade koje plaćaju poslovni korisnici s poslovnim nastanom u Italiji za prodaju robe ili usluga koje se nude potrošačima putem internetske prodajne platforme, ostale prihode od usluga posredovanja, osim oglašavanja, koje se pružaju poslovnim korisnicima ili drugim korisnicima koji imaju poslovni nastan u Italiji i koji nude robu ili usluge potrošačima putem internetske prodajne platforme.
26 Sud koji je uputio zahtjev ističe da se nedostavljanje IES‑a AGCOM‑u ili dostavljanje netočnih podataka kažnjava sankcijama predviđenima člankom 1. stavcima 29. i 30. Zakona br. 249/1997 od 31. srpnja 1997.
27 S obzirom na te elemente, taj sud smatra da bi obveza dostave IES‑a AGCOM‑u mogla biti nespojiva s Uredbom 2019/1150.
28 Taj sud napominje da ta uredba sadržava odredbe o nadzoru njezine primjene i njezinih učinaka. S jedne strane, on podsjeća na to da u skladu s člankom 15. te uredbe svaka država članica osigurava primjerenu i učinkovitu provedbu navedene uredbe te utvrđuje mjere koje se primjenjuju na povrede te uredbe, a koje moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.
29 S druge strane, sud koji je uputio zahtjev navodi članak 16. Uredbe 2019/1150, prema kojem Komisija najprije u bliskoj suradnji s državama članicama pomno nadzire njezin utjecaj na odnose između usluga internetskog posredovanja i njihovih poslovnih korisnika, zatim i u tu svrhu Komisija prikuplja relevantne informacije kako bi pratila promjene u tim odnosima uz pomoć država članica koje joj na zahtjev dostavljaju sve relevantne prikupljene informacije, uključujući informacije o konkretnim slučajevima i, naposljetku, Komisija može prikupiti informacije od pružatelja predmetnih usluga.
30 Posljedično, taj sud smatra da ne postoji nikakva veza između poštovanja obveza predviđenih Uredbom 2019/1150 i informacija koje se traže u okviru IES‑a, koje se ponajprije odnose na prihode pružatelja predmetnih usluga, i nisu relevantne za osiguravanje transparentnosti i povjerenja u odnosima između tih pružatelja i poslovnih korisnika. Stoga navedeni sud smatra da su talijanska tijela nacionalnim mjerama na temelju kojih su sada pružatelji usluga internetskog posredovanja obvezni AGCOM‑u dostavljati IES (u daljnjem tekstu: sporne nacionalne mjere) u svoj pravni poredak uvela odredbe kojima se predviđa nadzor koji se odnosi na elemente svojstvene tim pružateljima i koji se u potpunosti razlikuje od nadzora predviđenog tom uredbom, koji se pak odnosi na njihovo poštovanje obveza predviđenih navedenom uredbom.
31 On pojašnjava da bi, u slučaju da obveza slanja IES‑a AGCOM‑u nije u skladu s Uredbom 2019/1150, Odluka br. 161/21 bila nevaljana, s obzirom na to da se Zakonom br. 178 od 30. prosinca 2020. AGCOM‑u dodjeljuje samo funkcija osiguravanja pravilne i djelotvorne primjene te uredbe.
32 U tim je okolnostima Tribunale amministrativo per il Lazio (Okružni upravni sud u Laciju) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Protivi li se [Uredbi 2019/1150] i, konkretno, njezinu članku 15. te načelu proporcionalnosti, propis države članice ili mjera koju je donijelo neovisno nacionalno tijelo, […] kojima se za inozemne pružatelje usluga internetskog posredovanja uvodi obveza dostave izjave koja sadržava informacije koje nemaju veze s ciljevima te uredbe?
2. Mogu li se, u svakom slučaju, tražene informacije koje se dostavljaju u [IES‑u] smatrati relevantnima i potrebnima za primjerenu i učinkovitu provedbu [Uredbe 2019/1150]?”
Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku
33 Talijanska vlada dvoji o dopuštenosti zahtjeva za prethodnu odluku navodeći da su dva postavljena pitanja proturječna, s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev, s jedne strane, tvrdi, a da pritom nije objasnio razloge, da obveza dostave IES‑a AGCOM‑u nije povezana s primjenom Uredbe 2019/1150 i, s druge strane, traži od Suda da ispita relevantnost i korisnost informacija koje treba unijeti u IES radi pravilne primjene te uredbe, iako je to ispitivanje u nadležnosti suda koji je uputio zahtjev, osobito zato što zahtijeva provođenje činjeničnih ocjena.
34 Kao prvo, valja podsjetiti na to da je u okviru postupka utvrđenog u članku 267. UFEU‑a, koji se temelji na jasnom razdvajanju dužnosti između nacionalnih sudova i Suda, ocjena činjenica u predmetu u nadležnosti nacionalnog suda. Međutim, da bi tom sudu dao koristan odgovor, Sud mu može, u duhu suradnje s nacionalnim sudovima, dati sve upute koje smatra potrebnima (presuda od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 30. i navedena sudska praksa).
35 Usto, iako nije na Sudu da tumači pravila nacionalnog prava države članice, on ipak može dati sudu koji je uputio zahtjev potrebna pojašnjenja u pogledu odredbi prava Unije kojima se ta pravila mogu protiviti (vidjeti u tom smislu presude od 8. studenoga 2016., Lesoochranárske zoskupenie VLK, C‑243/15, EU:C:2016:838, t. 64. i navedenu sudsku praksu i od 8. svibnja 2019., Rossato i Conservatorio di Musica F. A. Bonporti, C‑494/17, EU:C:2019:387, t. 29. i navedenu sudsku praksu).
36 Kao drugo, valja istaknuti, kao što je to učinio nezavisni odvjetnik u točki 80. svojeg mišljenja, da proturječje na koje se poziva talijanska vlada, kako je navedeno u točki 33. ove presude, proizlazi iz činjenice da sam sud koji je uputio zahtjev u svojem prvom pitanju navodi da informacije koje treba dostaviti u okviru IES‑a, prema njegovoj ocjeni, nisu povezane s ciljevima Uredbe 2019/1150, dok drugim pitanjem nastoji saznati mogu li te informacije biti relevantne i korisne za primjerenu i učinkovitu primjenu te uredbe.
37 Međutim, dvojbe talijanske vlade, koje se odnose na granice nadležnosti Suda i na navodnu proturječnost postavljenih pitanja, mogu se ukloniti njihovim zajedničkim ispitivanjem, koje se odnosi na pitanje protive li se Uredbi 2019/1150 nacionalne mjere kao što su sporne nacionalne mjere.
38 Iz toga slijedi da je predmetni zahtjev za prethodnu odluku dopušten.
O prethodnim pitanjima
39 Svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Uredbu 2019/1150 tumačiti na način da se njome opravdava to da država članica donese mjere na temelju kojih su, pod prijetnjom sankcija, pružatelji usluga internetskog posredovanja, kako bi pružali svoje usluge u toj državi članici, obvezni periodički njezinom tijelu dostavljati dokument koji se odnosi na njihovu gospodarsku situaciju, u kojem se moraju navesti brojne informacije posebice o prihodima tih pružatelja.
40 Uvodno, valja podsjetiti na to da‚ prema ustaljenoj sudskoj praksi‚ na temelju članka 288. UFEU‑a i zbog same prirode uredbi i njihove uloge u sustavu izvora prava Unije‚ odredbe uredbi općenito imaju izravan učinak u nacionalnim pravnim porecima a da nacionalna tijela pritom nisu dužna poduzeti provedbene mjere. Međutim‚ za primjenu nekih od tih odredaba može biti potrebno da države članice usvoje provedbene mjere (presuda od 15. lipnja 2021.‚ Facebook Ireland i dr., C‑645/19, EU:C:2021:483‚ t. 110. i navedena sudska praksa).
41 U mjeri u kojoj provedba određenih odredaba uredbe to zahtijeva, države članice mogu donositi mjere za njezinu provedbu ako se njima ne priječi njezina izravna primjenjivost, ne prikriva njezina priroda pravnog akta Unije te ako se njima precizira provođenje margine prosudbe koja im je dodijeljena navedenom uredbom, ostajući istodobno u okvirima njezinih odredaba (presuda od 22. siječnja 2020., Ursa Major Services, C‑814/18, EU:C:2020:27, t. 34. i navedena sudska praksa).
42 U tom pogledu, upravo upućujući na relevantne odredbe predmetne uredbe, tumačene s obzirom na njezine ciljeve, valja odrediti zabranjuju li, nameću ili omogućuju državama članicama obustavu određenih provedbenih mjera te, osobito u tom posljednjem slučaju, je li predmetna mjera unutar okvira diskrecijske ovlasti koja je priznata svakoj državi članici (presuda od 22. siječnja 2020., Ursa Major Services, C‑814/18, EU:C:2020:27, t. 35. i navedena sudska praksa).
43 Iz sudske prakse proizlazi i to da su države članice, kada donose takve mjere, dužne poštovati načelo proporcionalnosti, koje obvezuje njihova zakonodavna i regulatorna tijela kada primjenjuju pravo Unije i koje zahtijeva da mjere koje se provode odredbom moraju biti prikladne za ostvarenje cilja propisanog predmetnim propisom Unije i da ne smiju prelaziti ono što je nužno za njegovo ostvarenje (vidjeti, u tom smislu, presudu od 12. travnja 2012., Komisija/Danska, C‑541/16, EU:C:2018:251, t. 49. i 50. i navedenu sudsku praksu).
44 Stoga, kako bi se odgovorilo na pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev, valja utvrditi koji je cilj Uredbe 2019/1150 kao i njezine odredbe kojima se državama članicama dodjeljuje uloga u njezinoj primjeni.
45 Što se tiče, s jedne strane, tog cilja, iz njezinih uvodnih izjava 7. i 51. proizlazi da je njezin cilj uspostaviti ciljani skup obveznih pravila na razini Unije kako bi se stvorilo pravedno, predvidljivo, održivo i pouzdano okruženje za internetsko poslovanje na unutarnjem tržištu. Konkretno, poslovni korisnici trebali bi imati koristi od primjerene transparentnosti i učinkovitih pravnih lijekova diljem Unije kako bi se olakšale prekogranične poslovne aktivnosti unutar Unije, a time i neometano funkcioniranje unutarnjeg tržišta.
46 Članak 1. stavak 1. navedene uredbe precizira da je njezina svrha doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta utvrđivanjem pravila kojima se osigurava da poslovni korisnici usluga internetskih stranica u odnosu na internetske tražilice uživaju prikladnu transparentnost, pravednost i mogućnosti djelotvorne pravne zaštite.
47 U tom kontekstu, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točki 100. svojeg mišljenja, Uredba 2019/1150 nameće pružateljima predmetnih usluga posebne obveze u pogledu transparentnosti i pravednosti uvjeta koji se primjenjuju na poslovne korisnike te predviđa odredbe o izvansudskom i sudskom rješavanju sporova između tih pružatelja i poslovnih korisnika.
48 Što se tiče, s druge strane, odredbi Uredbe 2019/1150 kojima se dodjeljuje uloga državama članicama, valja podsjetiti, kao prvo, na to da, u skladu s člankom 15. stavkom 1. te uredbe, svaka „država članica osigurava primjerenu i učinkovitu provedbu” te uredbe. U stavku 2. tog članka pojašnjava se da „države članice utvrđuju pravila o mjerama koje se primjenjuju na kršenja [te u]redbe te osiguravaju njihovu provedbu”, te da „predviđene mjere moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće”.
49 Navedeni se članak treba tumačiti s obzirom na uvodnu izjavu 46. Uredbe 2019/1150, u skladu s kojom bi „države članice trebale […] imati mogućnost da postojećim tijelima, uključujući sudove, povjere provedbu ove Uredbe”, pri čemu se ipak precizira da tom „Uredbom ne bi trebalo obvezivati države članice da predvide provedbu po službenoj dužnosti ili nameću novčane kazne”.
50 Kao drugo, članak 16. Uredbe 2019/1150 među ostalim određuje da „Komisija u bliskoj suradnji s državama članicama pomno prati utjecaj ove Uredbe na odnose između usluga internetskog posredovanja i njihovih poslovnih korisnika”. Što se tiče država članica, taj članak 16. predviđa da one „pomažu Komisiji dostavljanjem, na zahtjev, svih relevantnih prikupljenih informacija, uključujući informacije o konkretnim slučajevima”. Osim toga, „Komisija može […] nastojati prikupiti informacije od pružatelja usluga internetskog posredovanja”.
51 Kao treće, u članku 18. stavku 3. Uredbe 2019/1150 pojašnjava se da „Države članice dostavljaju [Komisiji] sve relevantne informacije kojima raspolažu, a koje bi [joj] mogle biti potrebne za izradu izvješća” koje je ta institucija dužna periodički sastaviti u okviru preispitivanja navedene uredbe predviđenog u stavku 1. tog članka.
52 Kao prvo, iz točaka 50. i 51. ove presude proizlazi da informacije koje države članice mogu biti pozvane dostaviti Komisiji na temelju članaka 16. i 18. Uredbe 2019/1150 moraju biti relevantne kako bi se toj instituciji omogućilo da nadzire razvoj odnosa, među ostalim, između pružatelja usluga internetskog posredovanja i poslovnih korisnika ili da sastavi izvješća o evaluaciji te uredbe.
53 Budući da je cilj Uredbe 2019/1150, kao što to proizlazi iz točaka 45. do 47. ove presude, stvaranje pravednog, predvidljivog, održivog i pouzdanog okruženja za internetsko poslovanje na unutarnjem tržištu u kojem poslovni korisnici uživaju primjerenu transparentnost, pravičnost i učinkovite pravne lijekove, informacije koje prikupljaju nacionalna tijela mogu se kvalificirati kao „relevantne” u smislu članaka 16. i 18. te uredbe samo ako su dovoljno izravno povezane s tim ciljem.
54 Suprotno tomu, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 113. i 114. svojeg mišljenja, država članica ne može, na ime primjene Uredbe 2019/1150, prikupljati proizvoljno odabrane informacije zbog toga što bi ih Komisija naknadno mogla zatražiti u izvršavanju svoje zadaće praćenja i preispitivanja te uredbe. Naime, mogućnost prikupljanja informacija pod takvim izgovorom omogućila bi državi članici da zaobiđe zahtjeve koji proizlaze iz načela navedenih u točkama 41. do 43. ove presude u vezi s donošenjem mjera za provedbu uredbe od strane država članica. Osim toga, Uredbom 2019/1150 ne nalaže se državama članicama da na vlastitu inicijativu prikupljaju informacije koje bi Komisiji mogle biti potrebne za obavljanje njezinih zadaća, s obzirom na to da se takve informacije moraju podnijeti samo „na zahtjev” te institucije koja, uostalom, može nastojati prikupljati informacije izravno od pružatelja usluga internetskog posredovanja.
55 Kao drugo, kada država članica upravnom tijelu povjeri zadaću nadzora primjene Uredbe 2019/1150, u skladu s njezinim člankom 15., informacije koje to tijelo može prikupiti radi obavljanja te zadaće prikladne su za ostvarenje cilja te uredbe samo ako su dovoljno izravno povezane s njom.
56 U tom pogledu, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 121. do 123. svojeg mišljenja, informacije o gospodarskom položaju pružatelja usluga internetskog posredovanja nisu dovoljno izravno povezane s ciljem Uredbe 2019/1150, kako je naveden u točkama 45. do 47. ove presude. Naime, informacije koje se traže od pružatelja tih usluga na temelju Uredbe 2019/1150 moraju se odnositi na uvjete pružene usluge kako bi se, među ostalim, nadležnim tijelima omogućilo da saznaju i ocijene pravednost ugovornih uvjeta koje su ti pružatelji usluga utvrdili za poslovne korisnike unutar Unije. Međutim, veza između, s jedne strane, gospodarske situacije pružatelja takvih usluga i, s druge strane, načina na koji se te usluge pružaju u korist poslovnih korisnika, pod pretpostavkom da postoji, može biti samo neizravna. Stoga, s obzirom na tu uredbu, nadzor istinitosti podataka koji se odnose na tu gospodarsku situaciju, na koji se poziva talijanska vlada, nije relevantan. Kad je riječ o otkrivanju mogućih „narušavanja tržišnog natjecanja”, na koje se ta vlada također poziva, ono nije obuhvaćeno ciljem navedene uredbe, s obzirom na to da ona ne dovodi u pitanje pravo Unije primjenjivo u području tržišnog natjecanja, kao što je to pojašnjeno njezinim člankom 1. stavkom 5.
57 Stoga, s obzirom na elemente koji se odnose na sadržaj IES‑a koje je primjera radi naveo sud koji je uputio zahtjev, kako su navedeni u točki 25. ove presude, proizlazi, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 126. do 128. svojeg mišljenja, da provedba Uredbe 2019/1150 ne opravdava mjere poput spornih nacionalnih mjera.
58 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da Uredbu 2019/1150 treba tumačiti na način da se njome ne opravdava to da država članica donese mjere na temelju kojih su, pod prijetnjom sankcija, pružatelji usluga internetskog posredovanja, kako bi pružali svoje usluge u toj državi članici, obvezni periodički njezinom tijelu dostavljati dokument koji se odnosi na njihovu gospodarsku situaciju, u kojem se moraju navesti brojne informacije posebice o prihodima tih pružatelja.
Troškovi
59 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje:
Uredbu (EU) 2019/1150 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o promicanju pravednosti i transparentnosti za poslovne korisnike usluga internetskog posredovanja,
treba tumačiti na način da se:
njome ne opravdava to da država članica donese mjere na temelju kojih su, pod prijetnjom sankcija, pružatelji usluga internetskog posredovanja, kako bi pružali svoje usluge u toj državi članici, obvezni periodički njezinu tijelu dostavljati dokument koji se odnosi na njihovu gospodarsku situaciju, u kojem se moraju navesti brojne informacije posebice o prihodima tih pružatelja.
Potpisi