Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
ATHANASIOSA RANTOSA
od 30. svibnja 2024.(1)
Predmet C-677/22
Przedsiębiorstwo Produkcyjno – Handlowo – Usługowe A.
protiv
P. S.A.
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sąd Rejonowy Katowice – Wschód w Katowicach (Općinski sud Katowice – Istok u Katowicama, Poljska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 2011/7/EU – Borba protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama – Članak 3.– Transakcije između poduzeća – Članak 3. stavak 5. – Obveza država članica da osiguraju da razdoblje plaćanja utvrđeno u ugovoru ne bude dulje od 60 kalendarskih dana ‚osim ako je što drugo izričito ugovoreno’ – Ugovori sklopljeni nakon aukcije i postupka javne nabave – Ugovorna odredba kojom se određuje razdoblje plaćanja od 120 kalendarskih dana i koju je jednostrano utvrdila jedna od ugovornih strana”
I. Uvod
1. Člankom 3. stavkom 5. Direktive 2011/7/EU(2), čiji je cilj borba protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama, predviđa se da države članice osiguravaju da razdoblje plaćanja utvrđeno u ugovoru ne bude dulje od 60 kalendarskih dana, osim ako je što drugo „izričito ugovoreno”, te uz uvjet da to nije posebno nepravedno prema vjerovniku u smislu članka 7. te direktive.
2. Može li se smatrati da je u okviru ugovora sklopljenih između poduzeća razdoblje plaćanja koje je dulje od 60 kalendarskih dana od datuma izdavanja računa dužniku i koje je jednostrano utvrdila jedna od ugovornih strana „izričito ugovoreno” u smislu članka 3. stavka 5. Direktive 2011/7? To je u biti pitanje koje postavlja Sąd Rejonowy Katowice – Wschód w Katowicach (Općinski sud Katowice – Istok u Katowicama, Poljska).
3. Zahtjev za prethodnu odluku podnesen je u okviru spora između društva Przedsiębiorstwo Produkcyjno – Handlowo – Usługowe A., društva s ograničenom odgovornošću koje se bavi proizvodnjom rudarske opreme (u daljnjem tekstu: društvo A. ili tužitelj), i društva P. S.A., dioničkog društva koje se bavi vađenjem i prodajom ugljena (u daljnjem tekstu: društvo P. ili tuženik), u pogledu zahtjeva za plaćanje zateznih kamata za račune koje društvo P. nije platilo po dospijeću i koji su povezani s ugovorima sklopljenima između tih društava te, konkretnije, u pogledu valjanosti razdoblja plaćanja od 120 dana predviđenog u ugovornoj odredbi koju je društvo P. unaprijed sastavilo.
4. U ovom predmetu Sud se poziva da se prvi put izjasni o tumačenju odstupanja predviđenog člankom 3. stavkom 5. Direktive 2011/7. Kako bi se odgovorilo na postavljeno pitanje, valja utvrditi obuhvaća li, u okviru borbe protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama, pojam „izričito ugovaranje” u smislu te odredbe prihvaćanje razdoblja plaćanja koje proizlazi iz upotrebe dokumenata koje je isključivo izradila jedna od ugovornih strana, kao što su standardizirani obrasci ugovora ili „unaprijed formulirani standardni ugovori”, u kojima se općim uvjetima predviđaju razdoblja plaćanja dulja od 60 kalendarskih dana.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
5. U skladu s uvodnim izjavama 12., 13. i 28. Direktive 2011/7:
„(12) Zakašnjelo plaćanje predstavlja povredu ugovora koja je zbog niskih kamatnih stopa zaračunatih na zakašnjela plaćanja, odnosno njihovog izostanka, i/ili zbog sporih postupaka naknade štete postala financijski privlačna dužnicima u većini država članica. Odlučan pomak prema kulturi ažurnog plaćanja, u kojoj bi se i isključivanje prava na zaračunavanje kamata uvijek smatralo posebno nepravednim ugovornim uvjetom ili postupanjem, nužan je kako bi se obrnuo ovaj trend i suzbilo zakašnjenje plaćanja. Takav pomak također treba uključivati uvođenje posebnih odredbi o razdobljima plaćanja i o naknađivanju pretrpljenih troškova vjerovnika, kao i odredbe da se, između ostalog, isključivanje prava na naknadu troškova naplate smatra posebno nepravednim.
(13) U skladu s tim, potrebno je urediti ograničenje ugovornih razdoblja plaćanja poduzeća prema drugom poduzeću, u pravilu na 60 kalendarskih dana. Međutim, mogu se javiti okolnosti u kojima poduzetnici zahtijevaju dulja razdoblja plaćanja, primjerice kada poduzetnici žele odobriti trgovinski kredit svojim klijentima. Stoga bi trebalo ostaviti mogućnost da stranke izričito dogovore razdoblja plaćanja dulja od 60 kalendarskih dana, međutim uz uvjet da takvo produljenje nije vrlo nepravedno prema vjerovniku.
[…]
(28) Ova Direktiva trebala bi zabraniti zlouporabu slobode ugovaranja na štetu vjerovnika. Posljedično, ako ugovorni uvjet ili postupanje vezani uz datum ili razdoblje plaćanja, kamatnu stopu na zakašnjelo plaćanje, odnosno, uz naknadu troškova naplate nisu opravdani na temelju uvjeta koji su odobreni dužniku, odnosno, ako uglavnom služe da bi dužnik pribavio dodatnu likvidnost na trošak vjerovnika, onda se može smatrati da taj uvjet ili postupanje predstavlja takvu zlouporabu. […]”
6. U članku 1. te direktive, naslovljenom „Predmet i područje primjene”, navodi se:
„1. Cilj je ove Direktive suzbijanje zakašnjelih plaćanja u poslovnim transakcijama, da bi se osiguralo uredno funkcioniranje unutarnjeg tržišta i time potaknula konkurentnost poduzeća, posebno malih i srednjih.
2. Ova se Direktiva primjenjuje na sva plaćanja koja se izvršavaju kao naknada za poslovnu transakciju.
[…]”
7. Člankom 2. navedene direktive, naslovljenim „Definicije”, predviđa se:
„U smislu ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:
1. ‚poslovne transakcije’ znači transakcije između poduzeća ili između poduzeća i javnih tijela koje vode do isporuke robe, odnosno pružanja usluga, uz naknadu;
2. ‚javno tijelo’ znači svaki javni naručitelj, definiran u točki (a) članka 2. stavka 1. Direktive 2004/17/EZ(3) i u članku 1. stavku 9. Direktive 2004/18/EZ(4), bez obzira na predmet ili vrijednost ugovora;
3. ‚poduzeće’ znači svaku organizaciju, osim javnog tijela, koja poduzima neovisnu gospodarsku ili profesionalnu aktivnost, pa i ako tu aktivnost provodi jedna osoba;
4. ,zakašnjelo plaćanje’ znači plaćanje koje nije izvršeno unutar ugovornog ili zakonskog razdoblja plaćanja, pri čemu su zadovoljeni uvjeti utvrđeni u članku 3. stavku 1. odnosno članku 4. stavku 1.;
5. ‚kamata na zakašnjelo plaćanje’ znači zakonska kamata na zakašnjelo plaćanje, odnosno kamata po stopi dogovorenoj među poduzećima, pridržavajući se članka 7.;
6. ‚zakonska kamata na zakašnjelo plaćanje’ znači jednostavna kamata na zakašnjelo plaćanje po stopi koja je jednaka zbroju referentne stope i barem osam postotnih bodova;
[…]”
8. Člankom 3. te direktive, naslovljenim „Transakcije između poduzeća”, u njegovim stavcima 1., 3. i 5. određuje se:
„1. Države članice osiguravaju da u poslovnim transakcijama između poduzeća vjerovnik ima pravo na kamatu na zakašnjelo plaćanje bez potrebe izdavanja požurnice, ako su zadovoljeni sljedeći uvjeti:
(a) vjerovnik je ispunio svoje ugovorne i pravne obveze; i
(b) vjerovnik nije primio dospjeli iznos na vrijeme, osim ako dužnik nije odgovoran za kašnjenje.
[…]
3. Ako su uvjeti navedeni u stavku 1. zadovoljeni, države članice osiguravaju sljedeće:
(a) da vjerovnik ima pravo na kamatu na zakašnjelo plaćanje od dana nakon datuma plaćanja, odnosno, završetka razdoblja plaćanja utvrđenog u ugovoru;
[…]
5. Države članice osiguravaju da razdoblje plaćanja utvrđeno u ugovoru ne bude dulje od 60 kalendarskih dana, osim ako je što drugo izričito ugovoreno, te uz uvjet da to nije posebno nepravedno prema vjerovniku u smislu članka 7.”
9. Članak 7. Direktive 2011/7, naslovljen „Nepravedni ugovorni uvjeti ili postupanja”, njegov stavak 1. glasi kako slijedi:
„1. Države članice osiguravaju da ugovorni uvjet ili postupanje, vezani uz […], kamatnu stopu na zakašnjelo plaćanje […] budu ili neizvršivi ili upotrijebljeni kao podloga za zahtjev za naknadu štete ako su posebno nepravedni prema vjerovniku.
Pri određivanju je li ugovorni uvjet ili postupanje posebno nepravedno prema vjerovniku u smislu prvog podstavka razmatraju se sve okolnosti slučaja, uključujući:
[…]
(c) pitanje ima li dužnik neki opravdan razlog odstupati od zakonske kamatne stope na zakašnjelo plaćanje, od razdoblja plaćanja navedenog u članku 3. stavku 5. […].”
B. Poljsko pravo
10. U članku 5. ustawe o przeciwdziałaniu nadmiernym opóźnieniom w transakcjach handlowych (Zakon o sprečavanju prekomjernih kašnjenja u poslovnim transakcijama) od 8. ožujka 2013.(5), kojom je Direktiva 2011/7 prenesena u poljsko pravo, u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Zakon od 8. ožujka 2013.), navodi se:
„Ako su stranke poslovne transakcije, osim javnih tijela iz medicinskog sektora […], u ugovoru predvidjele razdoblje plaćanja koje je dulje od 30 dana, vjerovnik može po isteku roka od 30 dana, do datuma plaćanja, pod uvjetom da ne prekoračuje datum dospijeća plaćanja, potraživati zakonske kamate koje se računaju od datuma izvršenja usluge i izdavanja dužniku računa ili potvrde o isporuci robe ili pružanju usluge.”
11. Članak 7. Zakona od 8. ožujka 2013. glasi kako slijedi:
„1. U poslovnim transakcijama, uz iznimku transakcija u okviru kojih je dužnik javno tijelo, vjerovnik ima pravo, bez slanja opomene, na zakonske kamate na zakašnjelo plaćanje u poslovnim transakcijama, osim ako stranke nisu ugovorile veće kamate, za razdoblje od datuma dospijeća plaćanja do datuma plaćanja, ako su ispunjeni sljedeći kumulativni uvjeti:
1. vjerovnik je izvršio svoju činidbu;
2. vjerovnik nije primio plaćanje u roku utvrđenom u ugovoru.
2. Razdoblje plaćanja utvrđeno u ugovoru ne smije biti dulje od 60 dana od datuma izdavanja dužniku računa ili potvrde o isporuci robe ili pružanju usluge, osim ako ugovorne strane nisu izričito ugovorile što drugo te uz uvjet da to nije posebno nepravedno prema vjerovniku.
3. Ako je razdoblje plaćanja utvrđeno u ugovoru dulje od 60 dana od datuma izdavanja dužniku računa ili potvrde o isporuci robe ili pružanju usluge i ako uvjet iz stavka 2. nije ispunjen, vjerovnik koji je izvršio svoju činidbu ima pravo na kamate navedene u stavku 1. nakon isteka razdoblja od 60 dana.”
12. U članku 11.b tog zakona navodi se:
„Kako bi se utvrdio iznos zakonskih kamata na zakašnjelo plaćanje u poslovnim transakcijama, potrebno je primijeniti referentnu stopu Poljske narodne banke koja primjenjuje:
1. 1. siječnja – na dospjele kamate za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja;
2. 1. srpnja – na dospjele kamate za razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca.”
III. Glavni postupak, prethodno pitanje i postupak pred Sudom
13. Glavni postupak odnosi se na spor između društva A., društva s ograničenom odgovornošću osnovanog u skladu s poljskim pravom, koje obavlja gospodarsku djelatnost, među ostalim, u području proizvodnje elektroničke rudarske opreme i društva P., dioničkog društva osnovanog u skladu s poljskim pravom, jednog od najvećih rudarskih društava u Europi čija se gospodarska djelatnost sastoji, među ostalim, u vađenju i prodaji ugljena.
14. Tijekom 2018. i 2019. društvo P. sklopilo je s društvom A. nekoliko ugovora o nabavi rudarske opreme (u daljnjem tekstu: ugovori o kojima je riječ). Neki od tih ugovora sklopljeni su nakon aukcije (u obliku „spot” aukcije) organizirane na internetskoj stranici kojom upravlja društvo P. i na kojoj su bile objavljene informacije o tržištu o kojem je riječ te o uvjetima provedbe te aukcije. Sudjelovanje na aukcijama koje su se odvijale u elektroničkom obliku stoga je podrazumijevalo prihvaćanje tih uvjeta. Drugi su ugovori sklopljeni nakon javne nabave, neovisno o tome je li javno proveden, u skladu s jednostrano utvrđenim uvjetima iz dokumentacije za nadmetanje koju je pripremilo društvo P. To je društvo samostalno sastavilo taj dokument a da pritom društvo A. nije imalo nikakav utjecaj na njegov sadržaj. U svrhu osporavanja tih uvjeta društvo A. imalo je mogućnost podnijeti tužbu(6), što nije učinilo u ovom slučaju.
15. U slučaju aukcije i postupka javne nabave društvo P. utvrdilo je razdoblje plaćanja od 120 dana od datuma primitka računa dok druga strana nije mogla izmijeniti to razdoblje plaćanja. Ugovori o kojima je riječ mogli su se sklopiti tek nakon što društvo A. prihvati uvjete koje je utvrdilo društvo P., uključujući uvjet razdoblja plaćanja od 120 dana od datuma kada društvo P. primi račun(7).
16. Tako su stranke sklopile niz ugovora koje je izvršilo društvo A. i za koje je to društvo poslalo djelomične račune društvu P., koje je u razdoblju od 120 do 122 dana od datuma primitka tih računa platilo 354 računa koje je izdalo društvo A. Nakon toga, s obzirom na činjenicu da je plaćanje izvršeno nakon isteka roka od 120 dana predviđenog ugovorima o kojima je riječ, društvo A. uputilo je društvu P. rekapitulacijski računovodstveni obračun koji je, osim glavnih iznosa tražbina, sadržavao iznose dospjele na ime zateznih kamata i paušalne odštete (u ovom slučaju 40 eura po računu).
17. Društvo A. podnijelo je 31. prosinca 2021. tužbu Sądu Rejonowom Katowice – Wschód w Katowicach (Općinski sud Katowice – Istok u Katowicama), odnosno sudu koji je uputio zahtjev, kojom je društvo A. tražilo da društvo P. plati iznos od 13 702,99 poljskih zlota (PLN) (oko 2985 eura), uvećan za zakonske kamate na zakašnjelo plaćanje za razdoblje od podnošenja tužbe do datuma plaćanja, te iznos od 4473,04 poljskih zlota (oko 975 eura) na ime naknade troškova naplate duga. Tužitelj je za razdoblje od 31. do 60. dana koji je slijedio izdavanje računa izračunao zatezne kamate po nižoj stopi u skladu s člankom 5. Zakona od 8. ožujka 2013. Suprotno tomu, za razdoblje od 61. dana do datuma plaćanja izračunao je te kamate po višoj stopi u skladu s člankom 7. tog zakona.
18. U prilog svojem zahtjevu za kamate koji se temelji na članku 7. navedenog zakona društvo A. tvrdilo je da je imalo pravo izračunati kamate na taj način jer stranke nisu pregovarale o razdoblju plaćanja od 120 dana, nego ga je društvo P. jednostrano naložilo u obrascu ugovora priloženom objavljenoj dokumentaciji za nadmetanje(8).
19. Referendarz Sądowy (tajnik, Poljska) suda koji je uputio zahtjev izdao je 26. siječnja 2022. platni nalog kojim je u cijelosti prihvatio zahtjev društva A.
20. Društvo P. podnijelo je pravni lijek protiv dijela tog naloga kojim je osporavalo, među ostalim, dio kamata izračunanih u skladu s člankom 7. Zakona od 8. ožujka 2013. U prilog svojoj tužbi osporilo je da je razdoblje plaćanje računa trebalo biti 60 dana i tvrdilo da su računi plaćeni po njihovu dospijeću, bez kašnjenja, tako da tužitelj nije imao pravo ni na kakvu naknadu na ime troškova naplate. Naime, prema mišljenju društva P., društvo A. prihvatilo je razdoblje plaćanja od 120 dana te je u računima koje je izdalo također bilo navedeno to razdoblje plaćanja. S obzirom na činjenicu da se društvo A. upoznalo s dokumentacijom za nadmetanje, da je zatim u okviru postupaka javne nabave sâmo podnijelo društvu P. ponude u kojima je predvidjelo razdoblje plaćanja od 120 dana te da je, nakon što je odabrano, sklopilo nekoliko ugovora u kojima je potvrdilo to razdoblje a da pritom nije dovelo u pitanje odredbe u tom pogledu, valja smatrati da su strane dogovorile produljeno razdoblje plaćanja. Društvo P. također je tvrdilo da je tijekom 2018. do 2020., kao prodavatelj, sklopilo nekoliko ugovora o pružanju usluga s istim financijskim uvjetima, tako da se ne može smatrati da je navedeno razdoblje štetno za vjerovnika jer je tužitelj bio siguran da će prodati svoje usluge, ostvariti prihod i održati likvidnost(9).
21. U tim okolnostima sud koji je uputio zahtjev smatra da je nužno utvrditi je li razdoblje plaćanja predviđeno ugovorima o kojima je riječ, , koje je dulje od 60 dana od datuma izdavanja računa dužniku, bilo utvrđeno u skladu s uvjetima predviđenima člankom 7. stavkom 2. Zakona od 8. ožujka 2013., kojim se u poljski pravni poredak prenosi članak 3. stavak 5. Direktive 2011/7.
22. U tom pogledu taj sud osobito smatra da ugovori čije je odredbe isključivo formulirala jedna od strana ne ispunjavaju ni prvi uvjet predviđen potonjom odredbom, odnosno da je u ugovoru „izričito ugovoreno” razdoblje plaćanja dulje od 60 dana(10), ni drugi uvjet, prema kojem razdoblje plaćanja utvrđeno u ugovoru koje je dulje od 60 dana ne smije biti posebno nepravedno prema vjerovniku(11).
23. U tom kontekstu Sąd Rejonowy Katowice – Wschód w Katowicach (Općinski sud Katowice – Istok u Katowicama) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članak 3. stavak 5. Direktive [2011/7] tumačiti na način da se razdoblje plaćanja koje je izričito ugovoreno između poduzeća, a koje je dulje od 60 kalendarskih dana, može odnositi samo na ugovore u kojima odredbe nije formulirala isključivo jedna od ugovornih strana?”
24. Pisana očitovanja Sudu podnijeli su društvo P., poljska i njemačka vlada te Europska komisija.
IV. Analiza
A. Dopuštenost prethodnog pitanja
25. Prije početka analize jedinog prethodnog pitanja suda koji je uputio zahtjev, valja donijeti odluku o njegovoj dopuštenosti.
26. Naime, njemačka vlada u svojim pisanim očitovanjima tvrdi da je prethodno pitanje nedopušteno jer zatraženo tumačenje prava Unije nije relevantno za ishod glavnog predmeta s obzirom na to da odluka suda koji je uputio zahtjev ovisi i o drugom pitanju, o kojem nije riječ u predmetnom zahtjevu za prethodnu odluku o kojem taj sud još nije odlučio, odnosno o tome je li razdoblje plaćanja utvrđeno u ugovorima o kojima je riječ, koje je dulje od općeg razdoblja od 60 dana, „posebno nepravedno prema vjerovniku”.
27. U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova uspostavljene u članku 267. UFEU-a isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je u načelu obvezan donijeti odluku. Odbijanje Suda da odluči o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud moguće je samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja(12).
28. Međutim, u ovom je slučaju jasno da je pitanje suda koji je uputio zahtjev objektivno potrebno za djelotvorno rješenje glavnog postupka. Naime, pitanje protivi li se pravu Unije primjena nacionalnog propisa kojim se ograničava mogućnost ugovornih strana da se izričito dogovore o razdobljima plaćanja duljima od 60 dana samo u slučaju ugovora čije odredbe nije formulirala jedna od ugovornih strana potrebno je sudu koji je uputio zahtjev da odluči o glavnom postupku. Okolnost da će taj sud u svrhu donošenja odluke po potrebi trebati odgovoriti na druga pitanja koja nije razmatrao u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne znači da prethodno pitanje nije relevantno za ishod glavnog predmeta.
29. Stoga smatram da je ovaj zahtjev za prethodnu odluku dopušten.
B. Meritum
30. Svojim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 5. Direktive 2011/7 tumačiti na način da se, prilikom sklapanja ugovora između poduzeća, prihvaćanje razdoblja plaćanja koje proizlazi iz upotrebe dokumenata koje je jednostrano sastavio dužnik može poistovjetiti s „izričitim ugovaranjem” ili tu odredbu treba razumjeti na način da se taj pojam odnosi samo na ugovore o kojima su strane pojedinačno pregovarale, pri čemu se razdoblje plaćanja dulje od 60 dana može dogovoriti samo u ugovorima te vrste.
1. Odredbe primjenjive u ovom slučaju
31. Pravna analiza predmetnog prethodnog pitanja suda koji je uputio zahtjev, prema mom mišljenju, zahtijeva da se najprije iznesu zapažanja u vezi s određivanjem odredbi Direktive 2011/7 koje su primjenjive u ovom slučaju.
32. U tom pogledu valja podsjetiti na to, s jedne strane, da se Direktiva 2011/7, u skladu s njezinim člankom 1. stavkom 2., primjenjuje na sva plaćanja koja se izvršavaju kao naknada za „poslovne transakcije” i, s druge strane, da je taj pojam u članku 2. točki 1. te direktive široko definiran kao „transakcije između poduzeća ili između poduzeća i javnih tijela koje vode do isporuke robe, odnosno pružanja usluga, uz naknadu”. Stoga su u potonjoj odredbi utvrđena dva kumulativna uvjeta kako bi se transakcija mogla kvalificirati kao „poslovna transakcija”. Kao prvo, ona mora biti izvršena između poduzeća, odnosno između poduzeća i javnih tijela te, kao drugo, mora voditi do isporuke robe ili pružanja usluga uz naknadu(13).
33. U ovom slučaju nije sporno da je drugi uvjet ispunjen. Naime, društvo A. nedvojbeno je isporučilo robu društvu P. (odnosno „opremu za automatizaciju i nadzor strojeva koje upotrebljava društvo P. kako bi se osiguralo trajno funkcioniranje rudarskog postrojenja i neprekidan rad strojeva”) u zamjenu za određenu naknadu.
34. Suprotno tomu, kad je riječ o prvom uvjetu, na prvi se pogled ne može isključiti da se neki od ugovora o kojima je riječ, osobito oni koji su sklopljeni nakon javnog natječaja, kvalificiraju kao transakcije između „poduzeća” (odnosno društva A.) i „javnog tijela” (odnosno društva P.). Naime, kao što to Komisija ističe u svojim pisanim očitovanjima, s jedne strane, poljska državna riznica jedini je dioničar društva P. i, s druge strane, gospodarska djelatnost društva P. je rudarstvo, odnosno djelatnost koja se može poistovjetiti s djelatnošću „istraživanja ili vađenja ugljena ili drugih krutih goriva” u smislu članka 14. točke (b) Direktive 2014/25/EU(14).
35. Međutim, takva pravna kvalifikacija tih transakcija određujuća je u pogledu primjenjivih odredbi Direktive 2011/7, s obzirom na to da se na transakcije između poduzeća i javnih tijela ne primjenjuju uvjeti iz njezina članka 3. („Transakcije između poduzeća”), nego iz njezina članka 4. („Transakcije između poduzeća i javnih tijela”), kojim se predviđaju stroži uvjeti u pogledu poštovanja razdoblja plaćanja(15) nego u pogledu mogućnosti da se izričito ugovore dulja razdoblja plaćanja(16), što je glavno pitanje u ovom slučaju.
36. U tim okolnostima, u skladu s člankom 101. stavkom 1. svojeg Poslovnika, Sud je sudu koji je uputio zahtjev poslao zahtjev za pružanje informacija da potonji pojasni pravni status društva P.
37. U odgovoru koji je Sud zaprimio 4. listopada 2023. sud koji je uputio zahtjev potvrdio je, na temelju dokaza kojima je raspolagao, da društvo P. treba smatrati „poduzećem” u smislu članka 2. točke 3. Direktive 2011/7, a ne kao da djeluje u svojstvu „javnog tijela” u smislu njezina članka 2. točke 2. Prema njegovu mišljenju, iako je poljska državna riznica jedini dioničar društva P., to je poduzeće prije svega osnovano kako bi se iskoristila ležišta mineralnih sirovina u toj zemlji, a ne u svrhu zadovoljavanja potreba u općem interesu koje nisu industrijske ili trgovačke prirode.
38. S obzirom na pojašnjenja suda koji je uputio zahtjev, čije činjenične ocjene u vezi s pravnom kvalifikacijom Sud u svakom slučaju ne može dovesti u pitanje(17), predlažem da se isključi mogućnost preoblikovanja prethodnog pitanja kako bi se u njega uključio i članak 4. Direktive 2011/7 te da se stoga provede analiza prethodnog pitanja kako ga je formulirao taj sud.
2. O prethodnom pitanju
39. Uvodno valja utvrditi da članak 3. stavak 5. Direktive 2011/7 ne sadržava definiciju ili pojašnjenja u pogledu pojma „ako je što drugo izričito ugovoreno” niti se njime ne upućuje na pravo država članica da utvrde smisao i doseg tog pojma. U tim okolnostima taj pojam u cijeloj Uniji treba tumačiti autonomno i ujednačeno s obzirom na zahtjeve za ujednačenu primjenu prava Unije u vezi s načelom jednakosti. Takvo tumačenje treba tražiti uzimajući u obzir tekst te odredbe, njezin kontekst i ciljeve koji se njome žele postići, kao i, ovisno o slučaju, njezin nastanak(18).
a) Tekstualno tumačenje
40. Kao prvo, kad je riječ o tekstu članka 3. stavka 5. Direktive 2011/7, kao što je to istaknuo sud koji je uputio zahtjev(19), u skladu s tom odredbom na valjanost dogovorenog razdoblja plaćanja koje je dulje od 60 kalendarskih dana primjenjuju se dva kumulativna uvjeta: odnosno formalni uvjet (to razdoblje treba biti „izričito ugovoreno”) i materijalni uvjet (ne smije biti „posebno nepravedno prema vjerovniku u smislu članka 7.”).
41. Iz teksta navedene odredbe proizlazi da se njome izravno ne uređuje pitanje može li u ugovorima biti „izričito ugovoren” sadržaj koji je jednostrano sastavila jedna od strana. Naime, u okviru formalnog uvjeta koji se odnosi na „izričito ugovaranje” (u smislu članka 3. stavka 5. Direktive 2011/7), odnosno „izričiti dogovor” (u smislu uvodne izjave 13. te direktive)(20), uopće se ne upućuje na način na koji je ugovor sklopljen(21), nego, suprotno, na zahtjev da iz tog ugovora odredba o razdoblju plaćanja mora proizlaziti „izričito”, odnosno na dovoljno jasan i nedvosmislen način, kako bi se zajamčilo da su ugovorne strane u potpunosti toga svjesne i da pritom ne trebaju izvesti zaključak o eventualnom produljenju razdoblja plaćanja iz drugih ugovornih odredbi ili iz stvarnog ponašanja ugovornih strana(22).
42. A fortiori, i protivno analizi suda koji je uputio zahtjev, iz teksta članka 3. stavka 5. Direktive 2011/7 stoga nije moguće zaključiti da „izričito ugovaranje” postoji samo kad se o tom ugovaranju pojedinačno pregovaralo. Naime, tekstu tog članka protivi se takvo tumačenje jer upotrebom izraza „izričito ugovoreno” zakonodavac Unije ne pojašnjava koja je ugovorna strana u ugovor uključila odredbu koja se odnosi na razdoblje plaćanja i ne pravi nikakvu razliku ovisno o tome je li se o odredbi pojedinačno pregovaralo ili nije. Isto tako, ne pravi nikakvu razliku između „pojedinačnog sporazuma” i „unaprijed formuliranog standardnog ugovora”. Kao što to pravilno ističe njemačka vlada, ako je zakonodavac Unije želio napraviti takvu razliku kako bi se uzela u obzir okolnost da se o nekoj odredbi pojedinačno pregovaralo, odlučio bi se za drukčiju formulaciju kojom bi se zahtijevala obveza takvih pregovora(23).
43. Stoga iz teksta članka 3. stavka 5. Direktive 2011/7 proizlazi da su ugovorne strane u svojim ugovornim odnosima ovlaštene produljiti zakonsko razdoblje od 60 dana, pod uvjetom da je sadržaj odredbe kojom se predviđa takvo produljenje dovoljno jasan i nedvosmislen za ugovornu stranu koja se smatra najslabijom.
44. Prema mojem mišljenju, taj se zaključak ne može dovesti u pitanje argumentom koji je osobito istaknula Komisija, prema kojem se izrazima „izričito ugovoreno” (iz članka 3. stavka 5. te direktive) ili „izričito dogovore” (iz uvodne izjave 13. navedene direktive) u biti nužno upućuje na aktivno sudjelovanje vjerovnika prilikom sklapanja ugovora, tako da stvarno utječe na njegov sadržaj. Činjenica da bi ugovorne strane trebale i dalje moći „izričito dogovoriti” razdoblja plaćanja dulja od 60 dana ne može se tumačiti kao zahtjev koji podrazumijeva aktivno sudjelovanje svih ugovornih strana u izradi odredbe. Naime, okolnost da uvjete ugovora sastavlja isključivo jedna od ugovornih strana ne može se, osim u slučaju nepravednosti(24), poistovjetiti s nepostojanjem nevaljanog sporazuma odnosno „dogovora” između ugovornih strana. Suprotna tvrdnja dovela bi do paradoksalnog zaključka prema kojem postoji pretpostavka da standardizirani ugovori, kao što su unaprijed formulirani standardni ugovori, ne mogu odražavati zajedničku volju ugovornih strana, osim ako se o svakoj odredbi koju ti ugovori sadražavaju pojedinačno pregovara(25).
b) Kontekstualno tumačenje
45. Kao drugo, kad je riječ o kontekstu te odredbe, čini mi se da kontekstualno tumačenje potvrđuje prethodno izneseno tekstualno tumačenje.
46. Naime, kao što je to navedeno u točki 40. ovog mišljenja, osim formalnog uvjeta koji se odnosi na uključivanje „izričitog ugovaranja”, materijalnim uvjetom zahtijeva se da ta odredba ne smije biti „posebno nepravedn[a] prema vjerovniku u smislu članka 7. [Direktive 2011/7]”. Međutim, potonja odredba, koja sadržava okolnosti koje treba razmotriti prilikom određivanja, među ostalim, je li ugovorna odredba očito nepravedna prema vjerovniku, ne može se tumačiti na način da je ograničena na odredbe o kojima se „pojedinačno pregovaralo”. Naime, u članku 7. stavku 1. drugom podstavku Direktive 2011/7 navodi se da se pri određivanju nepravednosti odredbe „razmatraju […] sve okolnosti slučaja”, uključujući „pitanje ima li dužnik neki opravdan razlog odstupati od zakonske kamatne stope na zakašnjelo plaćanje [a posebno] od roka plaćanja navedenog u članku 3. stavku 5. […] [te direktive]”. Iz toga slijedi da okolnost da je odredbu o razdoblju plaćanja utvrdila jedna od ugovornih strana može predstavljati jednu od okolnosti slučaja koje će se razmotriti. Naime, zabranom posebne nepravednosti prema vjerovniku stoga se jamči njegova opća zaštita, neovisno o tome je li se o razdobljima plaćanja pojedinačno pregovaralo ili ih je utvrdila jedna od strana. Prema tome, dosljedno je da se obje vrste odredbi mogu smatrati „izričitim ugovaranjem”.
c) Teleološko tumačenje
47. Kao treće, kad je riječ o cilju koji se nastoji postići Direktivom 2011/7, čini mi se da i on potvrđuje to tumačenje.
48. Članak 3. stavak 5. Direktive 2011/7, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 12., dio je općenitijeg cilja da se označi „[o]dlučan pomak prema kulturi ažurnog plaćanja […]. Takav pomak također treba uključivati uvođenje posebnih odredbi o razdobljima plaćanja […]”(26). Slijedom toga, u skladu s uvodnom izjavom 13. te direktive, navedenom se odredbom nastoji provesti namjera zakonodavca da se „ured[i] ograničenje ugovornih razdoblja plaćanja poduzeća prema drugom poduzeću, u pravilu na 60 kalendarskih dana”. Međutim, zakonodavac Unije prihvaća da se „mogu […] javiti okolnosti u kojima poduzetnici zahtijevaju dulja razdoblja plaćanja, primjerice kada poduzetnici žele odobriti trgovinski kredit svojim klijentima. Stoga bi trebalo ostaviti mogućnost da stranke izričito dogovore razdoblja plaćanja dulja od [60] kalendarskih dana, međutim uz uvjet da takvo produljenje nije vrlo nepravedno prema vjerovniku.” Člankom 3. stavkom 5. Direktive 2011/7 stoga se kodificira okvir koji je zakonodavac Unije želio u pogledu mogućnosti da se dopusti takvo ugovorno produljenje zakonskog razdoblja od 60 dana(27).
49. Smatram da se taj cilj ne može ugroziti činjenicom da jedna od ugovornih strana isključivo formulira odredbu kojom se predviđa razdoblje plaćanja dulje od 60 dana, primjerice primjenom unaprijed utvrđenih općih uvjeta. Odabir te vrste odredbe ne oslobađa ugovorne strane od obveze poštovanja svih uvjeta predviđenih člankom 3. stavkom 5. Direktive 2011/7. Razdoblje plaćanja koje je isključivo utvrdila jedna od ugovornih strana i koje prekoračuje ograničenje od 60 dana također treba proizlaziti „izričito”, odnosno dovoljno jasno, iz ugovorne dokumentacije te ne smije biti posebno nepravedno prema vjerovniku. U ovom trenutku skrećem pozornost na činjenicu da mehanizmi sankcija predviđeni u članku 7. te direktive, u skladu s kojima države članice utvrđuju da su nepoštene ugovorne odredbe neprimjenjive ili dovode do podnošenja tužbe za naknadu štete, primjenjuju se i u tim situacijama.
50. Stoga je svrha zahtjeva „izričitog ugovaranja” da se strani koja se smatra najslabijim ugovarateljem (načelno vjerovniku) omogući da dovoljno jasno odluči, odnosno prije sklapanja ugovora, prihvaća li odredbu kojom se mogu ugroziti njezini interesi u smislu članka 3. stavka 5. Direktive 2011/7. Toj takozvanoj „slaboj” strani potrebna je ta zaštita, neovisno o tome je li odredba koja je štetna za nju sadržana u ugovoru o kojem se pojedinačno pregovaralo ili pak u unaprijed sastavljenim ugovornim uvjetima.
51. Naposljetku, to se utvrđenje ne može dovesti u pitanje argumentom koji je istaknuo, među ostalim, sud koji je uputio zahtjev, a prema kojem se tom odredbom nastoji zaštititi vjerovnika od predugih razdoblja. Naime, zaštita vjerovnika ne opravdava da se dogovorena razdoblja plaćanja koja je isključivo utvrdio dužnik automatski proglase nezakonitima. Takvo bi tumačenje nadilazilo cilj koji se nastoji postići Direktivom 2011/7. Stoga se člankom 7. stavkom 1. te direktive ne predviđa da su razdoblja plaćanja dulja od 60 dana koje je utvrdila isključivo jedna od ugovornih strana sama po sebi „posebno nepravedna”, nego se njime, suprotno tomu, predviđaju okolnosti koje treba razmotriti, pri čemu se navode glavni kriteriji za ocjenu(28). Slijedom toga, ne može se od početka isključiti da razdoblje plaćanja dulje od 60 dana, koje je utvrdila jedna od ugovornih strana, također ispunjava kriterije za dopuštenu iznimku.
52. Isto tako, iako je logika članka 3. stavka 5. Direktive 2011/7 ograničiti primjenu razdoblja plaćanja duljih od 60 dana na izvanredne situacije u kojima poduzeća „zahtijevaju dulja razdoblja plaćanja”, to ne znači da priznanje poduzeću mogućnosti da jednostrano naloži odredbu o produljenju razdoblja plaćanja samo po sebi upućuje na nepostojanje takvih „zahtjeva za duljim razdobljima plaćanja”. U svakom slučaju, u okolnostima u kojima vjerovnik smatra da takav „zahtjev” ne postoji ili nije opravdan, on i dalje mora moći osporavati valjanost odredbe o kojoj je riječ tvrdnjom da, primjerice, zbog njezina predugog trajanja ili nepostojanja opravdanja, ta odredba ne ispunjava drugi uvjet iz članka 3. stavka 5. te direktive jer je „posebno nepravedna” prema njemu. Naime, smatram da je upravo taj drugi materijalni uvjet relevantan i da se njime primjena produljenih razdoblja plaćanja jamči samo ako su takvi rokovi opravdani, osobito kad se „izričito ugovaranje” nalaže ekonomski slabijim poduzećima, kao što su MSP-ovi(29). Osim toga, člankom 7. stavcima 4. i 5. navedene direktive predviđa se da države članice osiguravaju postojanje „primjerenih i učinkovitih načina” sprečavanja primjene ugovornih uvjeta koji su posebno nepravedni. Stoga, i suprotno onomu što u svojim pisanim očitovanjima tvrdi Komisija, ne smatram da postoji stvarna opasnost od „naglog povećanja” upotrebe obrazaca kojima se nalažu razdoblja plaćanja dulja od 60 dana samo zbog toga što se prihvatilo da ugovorna odredba koju je jednostrano utvrdila jedna od ugovornih strana može ispunjavati kriterij „izričitog ugovaranja” u smislu članka 3. stavka 5. te direktive(30).
d) Nastanak Direktive 2011/7
53. Kao četvrto i posljednje, kad je riječ o nastanku Direktive 2011/7, valja primijetiti da se na temelju njega dolazi do istog zaključka. Naime, u prvotnom prijedlogu Komisije nisu bili predviđeni posebni zahtjevi u pogledu ugovornih odredbi u području razdoblja plaćanja koje prekoračuje određene pragove, nego samo opći uvjet prema kojem dogovoreno razdoblje plaćanja ne smije biti posebno nepravedno prema vjerovniku(31). Isto tako, iako je Europski parlament zatražio izmjenu na način da za ugovaranje razdoblja duljih od 60 dana treba ispuniti određene uvjete, ta institucija nije željela zabraniti utvrđivanje razdoblja duljih od 60 dana u unaprijed sastavljenim standardiziranim odredbama(32).
54. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da se na prethodno pitanje suda koji je uputio zahtjev odgovori da članak 3. stavak 5. Direktive 2011/7 treba tumačiti na način da je razdoblje plaćanja koje je dulje od 60 kalendarskih dana i koje je „izričito ugovoreno” dopušteno u ugovorima između poduzeća čije je odredbe isključivo formulirala jedna od ugovornih strana, pod uvjetom da ta odredba na dovoljno jasan i nedvosmislen način proizlazi iz tih ugovora, kako bi se zajamčilo da su ugovorne strane bile u potpunosti svjesne toga, , pri čemu se moguće produženje roka plaćanja ne može jednostavno izvesti iz tumačenja drugih ugovornih odredbi ili stvarnog ponašanja ugovornih strana.
V. Zaključak
55. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je postavio Sąd Rejonowy Katowice – Wschód w Katowicach (Općinski sud Katowice – Istok u Katowicama, Poljska) odgovori na sljedeći način:
Članak 3. stavak 5. Direktive 2011/7/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama
treba tumačiti na način da je:
razdoblje plaćanja koje je dulje od 60 kalendarskih dana i koje je „izričito ugovoreno” dopušteno u ugovorima između poduzeća čije je odredbe isključivo formulirala jedna od ugovornih strana, pod uvjetom da ta odredba na dovoljno jasan i nedvosmislen način proizlazi iz tih ugovora, kako bi se zajamčilo da su ugovorne strane bile u potpunosti svjesne toga, pri čemu se moguće produženje roka plaćanja ne može jednostavno izvesti iz tumačenja drugih ugovornih odredbi ili stvarnog ponašanja ugovornih strana.