Presuda C‑114/12

Europska komisija

protiv

Vijeća Europske unije

„Tužba za poništenje – Vanjsko djelovanje Europske unije –Međunarodni sporazumi – Zaštita srodnih prava organizacija za radiodifuziju – Pregovori o konvenciji Vijeća Europe – Odluka Vijeća i predstavnika vlada država članica o odobravanju zajedničkog sudjelovanja Unije i njezinih država članica u pregovorima – Članak 3. stavak 2. UFEU‑a – Isključiva vanjska nadležnost Unije“

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 4. rujna 2014.

1.        Tužba za poništenje – Akti koji se mogu pobijati – Pojam – Akti Vijeća i predstavnika vlada država članica okupljenih u Vijeću – Uključenost

(čl. 218. st. 3 i 4. UFEU‑a i čl. 263. UFEU‑a)

2.        Međunarodni sporazumi – Sklapanje – Nadležnost Unije – Konvencija Vijeća Europe o zaštiti prava organizacija za radiodifuziju – Isključiva narav – Temelj – Utjecaj pravila prava Unije koji proizlazi iz direktiva 93/83, 2001/29, 2004/48, 2006/115 i 2006/116

(čl. 3. st. 2. UFEU‑a; direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2001/29, 2004/48, 2006/115 i 2006/116)

3.        Međunarodni sporazumi – Sklapanje – Nadležnost Unije – Isključiva narav – Mjerilo za ocjenu – Postojanje zajedničkih pravila Unije iz određenog područja koja su sadržana u različitim pravnim instrumentima – Nepostojanje utjecaja

(čl. 3. st. 2. UFEU‑a)

1.        Odluka Vijeća i predstavnika vlada država članica o odobravanju zajedničkog sudjelovanja Unije i njezinih država članica u pregovorima za sklapanje međunarodnog sporazuma spaja odobrenje za pregovaranje dano Komisiji, s jedne strane, te ono dano državama članicama i Predsjedništvu Vijeća, s druge strane. Iz toga nužno slijedi da je Vijeće sudjelovalo u dodjeljivanju obaju odobrenja. Stoga, premda se tužba dijelom odnosi na odluku koju su usvojili predstavnici država članica u svojstvu predstavnika svojih vlada, a ne kao članovi Vijeća, navedena je tužba u pogledu pobijane odluke u cijelosti dopuštena.

(t. 38., 41.)

2.        Postoji rizik da međunarodne obveze mogu utjecati na zajednička pravila Unije ili izmijeniti njihov opseg, koji je takav da opravdava isključivu vanjsku nadležnost Unije, kada te obveze ulaze u područje primjene navedenih pravila ili barem u područje koje je već velikim dijelom obuhvaćeno navedenim pravilima.

Sadržaj pregovora o Konvenciji Vijeća Europe o zaštiti srodnih prava organizacija za radiodifuziju, kako je određen preporukom iz 2002., memorandumom iz 2008. i izvješćem iz 2010., ulazi u područje koje je u velikoj mjeri obuhvaćeno zajedničkim pravilima Unije. Naime, iz direktiva 93/83 o koordinaciji određenih pravila s obzirom na autorsko pravo i srodna prava koja se odnose na satelitsko emitiranje i kabelsko reemitiranje, 2001/29 o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu, 2004/48 o provedbi prava intelektualnog vlasništva, 2006/115 o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva i 2006/116 o trajanju zaštite autorskog prava i određenih srodnih prava vidljivo je da su ta prava u pravu Unije dio harmoniziranog pravnog okvira koji ima za cilj osobito osigurati pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta i koji je uspostavio sustav visoke i ujednačene zaštite u korist organizacija za radiodifuziju.

Dakle, ti pregovori mogu utjecati na zajednička pravila Unije ili izmijeniti njihov opseg. Stoga ti pregovori potpadaju pod isključivu nadležnost Unije.

(t. 68., 70., 79., 102.)

3.        Postojanje isključive vanjske nadležnosti Unije mora se temeljiti na zaključcima izvedenima iz konkretne analize odnosa između razmatranog sporazuma i važećeg prava Unije, iz koje slijedi da takav sporazum može utjecati na zajednička pravila Unije ili izmijeniti njihov opseg.

U tom pogledu, činjenica da je harmonizirani pravni okvir odnosnog područja prava Unije uspostavljen različitim pravnim instrumentima ne može dovesti u pitanje osnovanost takvog pristupa. Naime, ocjena postojanja rizika da međunarodne obveze mogu utjecati na zajednička pravila Unije ili izmijeniti njihov opseg ne može ovisiti o umjetnom razlikovanju koje se temelji na postojanju ili nepostojanju takvih pravila u pojedinom instrumentu prava Unije.

(t. 74., 81., 82.)