RJEŠENJE OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)
20. travnja 2021. (*)
„Tužba za poništenje i naknadu štete – Sedmi okvirni program za istraživanja, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti (2007. – 2013.) – Projekti MARE, Senior i ECRN – Komisijina odluka o povratu neosnovano isplaćenih iznosa – Tužitelj koji je prestao odgovarati na pozive Općeg suda – Obustava postupka”
U predmetu T‑539/13 RENV,
Inclusion Alliance for Europe GEIE, sa sjedištem u Bukureštu (Rumunjska),
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupa F. Moro, u svojstvu agenta,
tuženika,
povodom, s jedne strane, zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a kojim se traži poništenje Odluke Komisije C(2013) 4693 final od 17. srpnja 2013. o povratu ukupnog iznosa od 212 411,89 eura uvećanog za kamate od tužitelja, koji mu je isplaćen u okviru projekata MARE, Senior i ECRN i, s druge strane, zahtjeva na temelju članka 268. UFEU‑a kojim se traži naknada imovinske i neimovinske štete koju je tužitelj navodno pretrpio na temelju te odluke,
OPĆI SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: S. Gervasoni, predsjednik, L. Madise i P. Nihoul (izvjestitelj), suci,
tajnik: E. Coulon,
donosi sljedeće
Rješenje
1 Tužitelj, društvo Inclusion Alliance for Europe GEIE, društvo je sa sjedištem u Rumunjskoj koje svoju djelatnost obavlja u sektoru zdravstva i društvene uključenosti.
2 Komisija Europskih zajednica sklopila je 19. prosinca 2007. i 2. rujna 2008., na temelju Odluke br. 1982/2006/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. o Sedmom okvirnom programu Europske zajednice za istraživanja, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti (2007. – 2013.) (SL 2006., L 412, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 23., str. 273.), s tužiteljem sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava pod nazivom „Senior – Social Ethical and Privacy Needs in ICT for Older People: a dialogue roadmap” (Senior – Potrebe u području društvene etike i povjerljivosti u IKT‑u za starije osobe: plan dijaloga; u daljnjem tekstu: ugovor Senior) i sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava naslovljen „Market Requirements, Barriers and Cost‑Benefits Aspects of Assistive Technologies” (Zahtjevi tržišta, prepreke i aspekti troškova i koristi pomoćnih tehnologija; u daljnjem tekstu: ugovor MARE).
3 Usto, Komisija je 6. listopada 2008., u okviru jednog od triju posebnih programa Okvirnog programa za konkurentnost i inovacije (CIP), usvojenog Odlukom br. 1639/2006/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 2006. o uspostavljanju Okvirnog programa za konkurentnost i inovacije (2007. – 2013.) (SL 2006., L 310, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 53., str. 123.), s tužiteljem sklopila treći sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava pod nazivom „European Civil Registry Network” (Europska mreža matičnih knjiga; u daljnjem tekstu: Ugovor „ECRN”).
4 Nakon nekoliko revizija iz kojih je proizašlo da financijsko upravljanje predmetnim projektima nije provedeno uz poštovanje uvjeta predviđenih u ugovorima MARE, Senior i ECRN, kao i općih uvjeta odgovarajućih okvirnih programa, Komisija je 17. srpnja 2013. usvojila odluku C(2013) 4693 final o povratu ukupnog iznosa od 212.411,89 eura, uvećanog za kamate, od društva Inclusion Alliance for Europe GEIE (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).
5 U skladu s člankom 299. UFEU‑a, pobijana odluka čini ovršnu ispravu za povrat dijela financijskih doprinosa koje je tužitelj primio u okviru ugovora MARE, Senior i ECRN kao i zateznih kamata na te iznose.
6 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 2. listopada 2013. tužitelj je pokrenuo postupak u kojem je tražio suspenziju primjene pobijane odluke, poništenje „svih drugih istražnih postupaka koje je provela Komisija ili druge organizacije na njezin zahtjev”, poništenje pobijane odluke na temelju članka 263. UFEU‑a i da Komisija, na osnovi članka 268. UFEU‑a, naknadi imovinsku i neimovinsku štetu koju je pretrpio zbog primjene navedene odluke.
7 Rješenjem od 21. travnja 2016., Inclusion Alliance for Europe/Komisija (T‑539/13, neobjavljeno; u daljnjem tekstu: prvotno rješenje, EU:T:2016:235), Opći sud odbacio je tužbu kao djelomično očito nedopuštenu a u ostatku je odbio kao očito pravno neosnovanu. Kad je riječ o zahtjevu za poništenje pobijane odluke, smatrao je da je nekoliko tužbenih razloga očito nedopušteno jer nisu namijenjeni ocjeni zakonitosti pobijanog akta s obzirom na pravno pravilo Unije nego se temelje na tumačenju i povredi ugovornih odredbi pri čemu je riječ o pobijanjima koja su obuhvaćena člankom 272. UFEU‑a a ne člankom 263. UFEU‑a.
8 Zahtjevom podnesenim tajništvu Suda 7. srpnja 2016. tužitelj je podnio žalbu protiv prvotnog rješenja.
9 Odvojenim aktom podnesenim istog dana tajništvu Suda, tužitelj je podnio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu na temelju članka 278. UFEU‑a kojim je tražio suspenziju izvršenja prvotnog rješenja kao i pobijane odluke.
10 Rješenjem od 6. rujna 2016., Inclusion Alliance for Europe/Komisija (C‑378/16 P‑R, neobjavljeno, EU:C:2016:668), odbijen je zahtjev za privremenu pravnu zaštitu.
11 Presudom od 16. srpnja 2020., Inclusion Alliance for Europe/Komisija (C‑378/16 P; u daljnjem tekstu: presuda u žalbenom postupku, EU:C:2020:575), Sud je ukinuo prvotno rješenje zbog toga što je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da je u okviru tužbe podnesene na temelju članka 263. UFEU‑a sud Unije zakonitost predmetnog akta trebao ocjenjivati isključivo s obzirom na pravo Unije te da se na neispunjenje odredbi predmetnog ugovora odnosno povredu prava primjenjivog na taj ugovor može pozivati samo u okviru tužbe podnesene na temelju članka 272. UFEU‑a.
12 Budući da stanje postupka nije dopuštalo odlučivanje o sporu, Sud je vratio predmet Općem sudu (presuda u žalbenom postupku, točke 117. do 119.) i odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno. U skladu s člankom 88. Poslovnika Suda, presuda u žalbenom postupku dostavljena je strankama. U pogledu tužitelja, dostava je upućena A. D’Amicu, koji nije bio njegov odvjetnik nego pravni zastupnik.
13 Opći sud je 31. srpnja 2020. pozvao stranke da podnesu pisana očitovanja u pogledu učinaka presude u žalbenom postupku na rješenje spora u skladu s člankom 217. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda. Budući da je ta presuda dostavljena A. D’Amicu, njemu je upućen taj poziv.
14 Tajništvo Općeg suda uputilo je dopis tužitelju 18. kolovoza 2020. kako bi on potvrdio primitak dopisa od 31. srpnja 2020.
15 Na taj dopis nije odgovoreno.
16 Dopisom od 28. rujna 2020., Opći sud ponovno je pozvao tužitelja da podnese očitovanja o učincima presude u žalbenom postupku na rješenje spora.
17 Na taj dopis ponovno nije odgovoreno.
18 U tom se kontekstu tajništvo Općeg suda dopisom od 16. listopada 2020. obratilo S. Famianiju, koji je bio tužiteljev odvjetnik u postupcima koji su doveli do donošenja prvotnog rješenja i rješenja od 6. rujna 2016., Inclusion Alliance for Europe/Komisija (C‑378/16 P‑R, neobjavljeno, EU:C:2016:668) kao i na početku postupka u kojem je donesena presuda povodom žalbe, kako bi ga pitao zastupa li i dalje tužitelja.
19 Ni na taj dopis nije odgovoreno.
20 Nakon tih različitih poziva, Opći je sud, utvrdivši da je tužitelj prestao odgovarati na njegove pozive, dopisom od 21. prosinca 2020. pozvao stranke da podnesu očitovanja u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. Poslovnika o mogućnosti da se po službenoj dužnosti, u obliku obrazloženog mišljenja, utvrdi da se postupak obustavlja u skladu s člankom 131. stavkom 2. Poslovnika.
21 Taj je zahtjev upućen uz rok koji je istekao 8. siječnja 2021. Kad je riječ o tužitelju, on je upućen, s jedne strane, A. D’Amicu, njegovu pravnom zastupniku i, s druge strane, S. Famianiju, njegovu odvjetniku.
22 Na datum naveden u točki 21. ovog rješenja, Opći sud primio je Komisijin odgovor ali nije zaprimio nikakav odgovor A. D’Amica ili S. Famianija.
23 U tim okolnostima valja primijeniti članak 131. stavak 2. Poslovnika u skladu s kojim, ako tužitelj prestane odgovarati na pozive Općeg suda, Opći sud može, nakon što sasluša stranke, po službenoj dužnosti obrazloženim rješenjem obustaviti postupak.
24 U mjeri u kojoj je to potrebno valja utvrditi da je Opći sud 18. siječnja 2021. primio dopis odvjetnika – sastavljen na engleskom jeziku i prema tome na jeziku različitom od jezika postupka – koji je tvrdio da zastupa tužitelja i tražio da u njegovo ime podnese očitovanja u određenom roku, uz objašnjenje da tužitelj nije bio obaviješten o posljednjim obavijestima Općeg suda zbog „problema u komunikaciji” i „posljedica pandemije”. Osim toga, naveo je da je tek 18. siječnja 2021. zaprimio dopis od 21. prosinca 2020. i tražio je dodatni rok kako bi se bolje upoznao sa spisom.
25 Taj dopis nije takav da dovede u pitanje utvrđenje iz točke 23. ovog rješenja.
26 Najprije valja utvrditi da taj dopis Općem sudu nije upućen u roku iz točke 21. ovog rješenja nego deset dana nakon njegova isteka.
27 Zatim, novi je tužiteljev odvjetnik samo općenito naveo „probleme u komunikaciji” i „posljedice pandemije” a da nije pružio nijedan precizan i konkretan podatak koji bi omogućio donošenje zaključka da su te okolnosti mogle spriječiti svaki odgovor na pozive Općeg suda od dostave presude u žalbenom postupku.
28 U tom kontekstu u ovom slučaju valja utvrditi po službenoj dužnosti da se postupak povodom ove tužbe obustavlja, zbog tužiteljeva nedjelovanja i nepostojanja njegova konkretnog objašnjenja koje bi opravdalo to nedjelovanje ili elementa kojim bi se potkrijepili razlozi navedenog nedjelovanja, kao što to predviđa članak 131. stavak 2. Poslovnika (vidjeti u tom smislu rješenje od 22. lipnja 2016., Marcuccio/Europska unija, T‑409/14, neobjavljeno, EU:T:2016:398, t. 24. i 25.).
Troškovi
29 U skladu s člankom 219. Poslovnika, u odluci donesenoj nakon ukidanja i vraćanja na ponovno suđenje, Opći sud odlučuje, s jedne strane, o troškovima postupka pred Općim sudom i, s druge strane, o troškovima žalbenog postupka pred Sudom.
30 Rješenjem od 6. rujna 2016., Inclusion Alliance for Europe/Komisija (C‑378/16 P‑R, neobjavljeno, EU:C:2016:668), a potom u presudi u žalbenom postupku, određeno je da se o troškovima odlučuje naknadno.
31 Stoga je na Općem sudu da u ovom rješenju odluči o troškovima ovog postupka kao i o troškovima postupaka u kojima je doneseno prvotno rješenje, rješenje od 6. rujna 2016., Inclusion Alliance for Europe/Komisija (C‑378/16 P‑R, neobjavljeno, EU:C:2016:668) i presuda u žalbenom postupku.
32 U skladu s člankom 134. stavkom 3. Poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. Osim toga, u skladu s člankom 137. Poslovnika, u slučaju obustave postupka, Opći sud o troškovima odlučuje po slobodnoj ocjeni.
33 U ovom slučaju, tužitelj najprije nije uspio u okviru postupka u kojem je doneseno rješenje od 6. rujna 2016., Inclusion Alliance for Europe/Komisija (C‑378/16 P‑R, neobjavljeno, EU:C:2016:668).
34 Zatim, iz prvotnog rješenja i iz presude u žalbenom postupku proizlazi da Sud nije prihvatio Komisijinu argumentaciju u pogledu dopuštenosti nekoliko razloga iznesenih u prilog zahtjevu za poništenje podnesenom Općem sudu.
35 Nasuprot tomu, iz tih odluka ne proizlazi da Komisijina argumentacija o pitanju osnovanosti tih razloga, zahtjevu za suspenziju primjene, zahtjevu za poništenje „svih drugih istražnih postupaka koje je ona provela ili druge organizacije na njezin zahtjev” i zahtjevu za naknadu štete nije prihvaćena.
36 Naposljetku, iz točaka 13. do 27. ovog rješenja proizlazi da je odluka u skladu s kojom se postupak obustavlja u ovom slučaju izravna posljedica tužiteljeva ponašanja, odnosno nedavanja odgovora u određenom roku na različite pozive Općeg suda.
37 U tim okolnostima valja odlučiti da će svaka stranka snositi vlastite troškove nastale u ovom postupku kao i u postupcima u kojima je doneseno prvotno rješenje, rješenje od 6. rujna 2016., Inclusion Alliance for Europe/Komisija (C‑378/16 P‑R, neobjavljeno, EU:C:2016:668), i presuda u žalbenom postupku.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (četvrto vijeće)
rješava:
1. Obustavlja se postupak po tužbi.
2. Europska komisija i društvo Inclusion Alliance for Europe GEIE snosit će vlastite troškove nastale u postupcima u predmetima T‑539/13, C‑378/16 P‑R, C‑378/16 P i T‑539/13 RENV.
U Luxembourgu 20. travnja 2021.