PRESUDA OPĆEG SUDA (sedmo vijeće)
6. rujna 2023.(*)
„Arbitražna klauzula – Poseban istraživačko‑razvojni program u području ,Kvaliteta života i upravljanje životnim resursima’ – Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava – OLAF‑ovo izvješće o istrazi u kojem su utvrđene financijske nepravilnosti – Vraćanje isplaćenih iznosa – Primjenjivo pravo – Zastara – Učinak OLAF‑ova izvješća”
U predmetu T‑748/20,
Europska komisija, koju zastupaju J. Estrada de Solà i M. Ilkova, u svojstvu agenata, uz asistenciju E. Bouttiera, odvjetnika,
tužitelj,
protiv
Centre d’étude i de valorisation des algues SA (CEVA), sa sjedištem u Pleubianu (Francuska), koji zastupa A. Raccah, odvjetnik,
SELARL AJIRE, sa sjedištem u Rennesu (Francuska),
i
SELARL TCA, sa sjedištem u Saint‑Brieucu (Francuska),
tuženici,
OPĆI SUD (sedmo vijeće),
u sastavu, na raspravi, R. da Silva Passos, predsjednik, V. Valančius (izvjestitelj) i L. Truchot, suci,
tajnik: H. Eriksson, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
nakon rasprave održane 11. studenoga 2022.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Europska komisija tužbom na temelju članka 272. UFEU‑a, u biti, traži utvrđivanje iznosa svojeg potraživanja koje odgovara povratu bespovratnih sredstava isplaćenih prema ugovoru o financiranju sklopljenom s Centre d’étude et de valorisation des algues SA (CEVA) (Centar za proučavanje i valorizaciju algi SA) za provedbu projekta u okviru posebnog istraživačko‑razvojnog programa pod nazivom „Kvaliteta života i upravljanje životnim resursima”.
Okolnosti spora
2 Komisija je 17. siječnja 2001. sklopila ugovor s CEVA‑om u svrhu provedbe projekta u okviru posebnog istraživačko‑razvojnog programa pod nazivom „Kvaliteta života i upravljanje životnim resursima” (u daljnjem tekstu: projekt Seapura) kojim je bila predviđena isplata bespovratnih sredstava u iznosu od 123 735 eura (u daljnjem tekstu: ugovor Seapura).
3 Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) 2006. otvorio je istragu slijedom sumnje u prijevaru u vezi s nekoliko projekata koje je provodila CEVA, uključujući i onaj obuhvaćen ugovorom Seapura.
4 OLAF je 11. prosinca 2007. usvojio svoje konačno izvješće (u daljnjem tekstu: OLAF‑ovo izvješće) u kojemu je u okviru izvršenja ugovora Seapura utvrdio nepravilnosti koje se sastoje posebno od krivotvorenja evidencije radnog vremena CEVA‑ina osoblja.
5 Komisija je dopisom od 29. listopada 2008. obavijestila CEVA‑u da joj, zbog teških financijskih nepravilnosti utvrđenih u OLAF‑ovu izvješću, namjerava izdati obavijest o terećenju u iznosu od 123 735 eura, uvećanom za kamate, u svrhu povrata bespovratnih sredstava isplaćenih na temelju ugovora Seapura, pri čemu je pozvala CEVA‑u da iznese svoje primjedbe.
6 Komisija je 13. ožujka 2009. CEVA‑i poslala četiri obavijesti o terećenju u ukupnom iznosu od 168 220,16 eura (u daljnjem tekstu: obavijesti o terećenju).
7 Budući da 11. svibnja 2009. CEVA nije postupila po obavijestima o terećenjima, Komisija joj je poslala četiri opomene (u daljnjem tekstu: opomene).
8 Budući da CEVA nije izvršila plaćanje, Komisija joj je 12. lipnja 2009. poslala četiri službene opomene.
9 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 17. srpnja 2009., CEVA je pokrenula postupak, zaprimljen pod brojem T‑285/09, tražeći poništenje opomena.
10 Presudom od 15. rujna 2011., CEVA/Komisija (T‑285/09, neobjavljena, EU:T:2011:479), Opći sud odbacio je tužbu kao nedopuštenu s obrazloženjem da, prema samoj svojoj prirodi, opomene nisu bile upravne odluke čije se poništenje može zahtijevati prema članku 263. UFEU‑a.
11 Presudom tribunala correctionnel de Rennes (Sud za lakša kaznena djela, Francuska) od 26. travnja 2011. CEVA i njezin bivši direktor proglašeni su krivima za prijevaru i pronevjeru javnih sredstava te im je izrečena novčana kazna od 80 000 eura i uvjetna zatvorska kazna u trajanju od 18 mjeseci.
12 Odlučujući o građanskoj tužbi koju je podnijela Komisija, tribunal correctionnel de Rennes (Sud za lakša kaznena djela u Rennesu) naložio je tuženicima, dijelom na solidarnoj osnovi, da Komisiji isplate iznos od 303 631 eura naknade za pretrpljenu materijalnu štetu, posebno zbog financijskih nepravilnosti počinjenih u provedbi ugovora Seapura.
13 Presudom od 1. travnja 2014. cour d’appel de Rennes (Žalbeni sud u Rennesu, Francuska) oslobodio je CEVA‑u i njezina bivšeg direktora svih optužbi i odbio građansku tužbu Komisije.
14 Presudom od 12. studenoga 2015., na prijedlog glavnog državnog odvjetnika pri Žalbenom sudu u Rennesu, chambre criminelle de la Cour de cassation (Kasacijski sud, vijeće za kaznena pitanja, Francuska) ukinuo je presudu navedenog suda od 1. travnja 2014. isključivo na temelju njezinih odredbi kojima je naloženo da se tuženici oslobode za pronevjeru javnih sredstava i u tom je opsegu slučaj proslijedio couru d’appel de Caen (Žalbeni sudu u Caenu, Francuska).
15 Presudom od 22. lipnja 2016. tribunal de commerce de Saint‑Brieuc (Trgovački sud u Saint‑Brieucu, Francuska) pokrenuo je postupak sanacije u pogledu CEVA‑e i imenovao SELARL TCA kao opunomoćenika suda u postupku sanacije (u daljnjem tekstu: TCA).
16 Komisija je 15. rujna 2016., u okviru tog postupka, TCA‑u prijavila potraživanje koje odgovara ukupnom iznosu obavijesti o terećenju izdanih u svrhu dobivanja povrata bespovratnih sredstava isplaćenih, posebno na temelju ugovora Seapura, za iznos glavnice od 289 012,95 eura, uvećanih za zatezne kamate, odnosno ukupno 431 002,18 eura.
17 TCA je 6. prosinca 2016. osporio Komisijino potraživanje.
18 Presudom od 21. srpnja 2017. tribunal de commerce de Saint‑Brieuc (Trgovački sud u Saint‑Brieucu) pokrenuo je postupak sanacije u vezi s CEVA‑om i imenovao SELARL AJIRE povjerenikom za provedbu plana sanacije (u daljnjem tekstu: AJIRE).
19 Presudom od 23. kolovoza 2017., koja je postala pravomoćna, cour d’appel de Caen (Žalbeni sud u Caenu), odlučujući nakon što mu je predmet vraćen povodom kasacijske žalbe, oslobodio je CEVA‑u optužbe za pronevjeru javnih sredstava te je osudio njezina bivšeg direktora na uvjetnu zatvorsku kaznu u trajanju od godine dana i novčanu kaznu od 20 000 eura za pronevjeru javnih sredstava.
20 Rješenjem od 11. rujna 2017. stečajni sudac u sanacijskom postupku odbio je Komisijino potraživanje u cijelosti (u daljnjem tekstu: rješenje stečajnog suca).
21 Komisija je podnijela žalbu na rješenje stečajnog suca.
22 Presudom od 24. studenoga 2020. cour d’appel de Rennes (Žalbeni sud u Rennesu) poništio je rješenje stečajnog suca i utvrdio postojanje dvaju ozbiljnih sporova u pogledu roka zastare i osnovanosti obavijesti o terećenju, smatrajući da je o tim sporovima trebao odlučiti nadležni sud pred kojim je Komisija trebala pokrenuti postupak.
Zahtjevi stranaka
23 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– naloži CEVA‑i da joj plati iznos od 234 491,02 eura, odnosno iznos od 168 220,16 eura uvećan za 66 270,86 eura zateznih kamata,
– naloži CEVA‑i snošenje troškova.
24 CEVA od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu,
– naloži Komisiji da joj plati iznos od 30 000 eura na ime troškova.
25 Budući da TCA i AJIRE nisu podnijeli odgovor na tužbu u roku propisanom člankom 81. Poslovnika Općeg suda, Komisija je, u skladu s člankom 123. stavkom 1. navedenog poslovnika, zatražila od Općeg suda da donese presudu zbog ogluhe s obzirom na to da je njezin zahtjev bio usmjeren protiv TCA i AJIRE.
26 U tužbi kojom se pokreće postupak, Komisija je navela da je, u skladu s člancima L.622‑22 i L.626‑25 drugim stavkom Francuskog trgovačkog zakonika, na njoj da dovede u pitanje opunomoćenika suda u postupku sanacije i povjerenika za provedbu plana sanacije CEVA‑e, odnosno TCA i AJIRE, zbog čega je ta društva, uz CEVA‑u, navela kao tuženike.
27 Komisija je na raspravi 11. studenoga 2022., odgovarajući na pitanje Općeg suda, navela da ne traži osudu tuženika, već utvrđivanje iznosa svojeg potraživanja, što je službeno zabilježeno u raspravnom zapisniku. Također je navela da u svojem zahtjevu nije bila usmjerena na TCA i AJIRE te, prema tome, nije tražila od Općeg suda da utvrdi da su potonji bili dužni nadoknaditi iznose isplaćene u okviru izvršenja ugovora Seapura.
Pravo
28 U skladu s člankom 272. UFEU‑a Sud Europske unije nadležan je donositi presude na temelju svake arbitražne klauzule sadržane u ugovoru sklopljenom od strane Unije ili u njezino ime, bez obzira na to radi li se o javnopravnom ili privatnopravnom ugovoru. U skladu s člankom 256. stavkom 1. UFEU‑a, Opći sud nadležan je u prvom stupnju odlučivati o tužbama iz članka 272. UFEU‑a.
29 U ovom slučaju treba napomenuti da članak 5. stavak 2. ugovora Seapura sadržava arbitražnu klauzulu prema kojoj će se svi sporovi koji se tiču tog ugovora podnijeti Sudu Europske unije. Opći je sud stoga nadležan za odlučivanje o ovoj tužbi.
Zastara Komisijina zahtjeva
30 CEVA u svojem odgovoru na tužbu tvrdi da je tužba nedopuštena jer je radnja koju je poduzela Komisija zastarjela i prema belgijskom pravu i prema pravu Unije.
31 Komisija tvrdi, prvo, da je prigovor nedopuštenosti koji je CEVA istaknula nedopušten jer se prigovor zastare ne odnosi na dopuštenost, već na meritum, i, drugo, jer rok za zastaru još nije istekao ni prema belgijskom pravu ni prema pravu Unije.
32 U ovom slučaju, u članku 5. stavku 1. ugovora Seapura propisuje se da je „ugovor uređen belgijskim pravom”.
33 Međutim Komisija ističe, u svojem odgovoru na pisano pitanje Općeg suda, što je potvrdila na raspravi, da je Uredba Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 od 25. lipnja 2002. o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (SL 2002., L 248, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 2., str. 145.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ, Euratom) br. 1995/2006 od 13. prosinca 2006. (SL 2006., L 390, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 1., str. 267.), primjenjiva na dan izdavanja obavijesti o terećenju, odnosno 13. ožujka 2009.
34 CEVA tvrdi da se financijski propisi na koje se poziva Komisija ne mogu primjenjivati na situaciju prije njihova stupanja na snagu.
35 CEVA objašnjava da je, na datum potpisivanja ugovora Seapura, odnosno 17. siječnja 2001., verzija primjenjive financijske uredbe bila Financijska uredba od 21. prosinca 1977. koja se primjenjuje na opći proračun Europskih Zajednica (SL 1977., L 356, str. 1.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ, EZUČ, Euratom) br. 2548/98 od 23. studenoga 1998. (SL 1998., L 320, str. 1.; u daljnjem tekstu: Financijska uredba br. 2548/98), te da ta verzija financijske uredbe nije sadržavala pravila o zastari.
36 Što se tiče verzije financijskih uredbi primjenjivih na činjenice u ovom predmetu, treba napomenuti da, na dan sklapanja ugovora Seapura, primjenjiva verzija financijske uredbe, odnosno Financijska uredba br. 2548/98, nije predviđala posebne odredbe o roku zastare, niti o načinu prekida zastare.
37 Stoga su pravila o zastari koja se primjenjuju u ovom slučaju ona predviđena zakonom koji uređuje ugovor, odnosno belgijskim pravom.
38 U belgijskom zakonu, člankom 2262.a stavkom 1. belgijskog građanskog zakonika, koji se primjenjuje na ugovorne radnje, predviđa se da „sva obveznopravna potraživanja zastarijevaju za deset godina”.
39 Osim toga, treba napomenuti da, u skladu s člankom 2257. belgijskog Građanskog zakonika, rok zastare za obveznopravna potraživanja počinje teći od dana koji slijedi nakon dana dospijeća potraživanja.
40 S jedne strane, nedvojbeno je da je ovaj spor ugovorne prirode. Treba napomenuti da se u članku 3. stavku 5. Priloga II. ugovoru Seapura navodi da, „[n]akon datuma završetka ugovora, ili raskida ugovora ili završetka sudjelovanja ugovaratelja, Komisija može od ugovaratelja zahtijevati ili zahtijeva, ovisno o slučaju, zbog prijevare ili teških financijskih nepravilnosti uočenih tijekom revizije, povrat cjelokupnog doprinosa Zajednice koji su mu uplaćeni”.
41 Iz teksta te odredbe proizlazi da su se stranke ugovora Seapura složile da povrat cjelokupnog doprinosa Unije isplaćenog CEVA‑i zbog prijevare ili teških financijskih nepravilnosti uočenih tijekom revizije podliježe Komisijinu prethodnom zahtjevu za povrat.
42 U tu je svrhu Komisija 13. ožujka 2009. poslala CEVA‑i četiri obavijesti o terećenju s ciljem naplate svojeg potraživanja. Stoga treba smatrati da je Komisija tog datuma od CEVA‑e zatražila povrat iznosa koje je potonja primila na temelju ugovora Seapura.
43 U tim okolnostima, u skladu s odredbama članka 3. stavka 5. Priloga II. ugovoru Seapura, potraživanje Komisije dospjelo je 13. ožujka 2009.
44 S druge strane, potrebno je ustvrditi da CEVA nije iznijela niti jedan poseban argument iz kojeg bi bilo moguće utvrditi da je dug dospio prije 13. ožujka 2009.
45 Stoga je rok od deset godina tijekom kojeg je Komisija mogla podnijeti tužbu protiv CEVA‑e počeo teći dan nakon dana kojeg je obveza dospjela, odnosno 14. ožujka 2009., u skladu s člankom 2257. belgijskog građanskog zakonika navedenog u točki 39. ove presude.
46 Stoga valja smatrati da je u načelu zastara nastupila 14. ožujka 2019.
47 U ovom slučaju, Komisija tvrdi da je zastarni rok prekinut dvaput, prvo, kada je Komisija kao stranka sudjelovala pred tribunalom correctionnel de Rennes (Sud za lakša kaznena djela u Rennesu) 26. travnja 2011. u provedbi imovinskopravnog zahtjeva i, drugo, kada je 15. rujna 2016. u okviru postupka sancije koji se odnosi na CEVA‑u prijavila potraživanje.
48 U tom se smislu potrebno ograničiti na ispitivanje može li se zastarni rok valjano prekinuti prijavom potraživanja koju je u okviru postupka sanacije u vezi s CEVA‑om podnijela Komisija, a da pritom nije potrebno ispitati i učinke izvršenja imovinskopravnog zahtjeva koji je Komisija podnijela tribunalu correctionnel de Rennes (Sud za lakša kaznena djela u Rennesu).
49 Naime, Komisija tvrdi da je njezino potraživanje prijavljeno TCA‑u 15. rujna 2016. i da, prema sudskoj praksi belgijskog kasacijskog suda, prijava potraživanja prekida zastarni rok do okončanja postupka sanacije.
50 Komisija dodaje da se opravdano poziva na prednosti francuskih postupaka kako bi se oslonila na „zastoj” zastarnog roka na temelju belgijskog prava.
51 CEVA osporava Komisijin argument, pri čemu tvrdi da je postupak sanacije otvoren u Francuskoj neovisan o predmetnim ugovornim odnosima s obzirom na to da je Komisijino potraživanje osporeno te nije sudski priznato.
52 U ovom slučaju valja podsjetiti na to da je 22. lipnja 2016. tribunal de commerce de Saint‑Brieuc (Trgovački sud u Saint‑Brieucu) pokrenuo postupak sanacije u pogledu CEVA‑e. Komisija je 15. rujna 2016. u okviru tog postupka prijavila svoje potraživanje TCA‑u.
53 Naime, iz članka L.622‑24 Francuskog trgovačkog zakonika proizlazi da, od objave odluke kojom se otvara postupak sancije, svi vjerovnici čija je tražbina nastala prije presude o otvaranju, s izuzetkom zaposlenika, šalju prijavu svojih potraživanja opunomoćenika suda u postupku sanacije. Stoga je na temelju te odredbe Komisija, u okviru postupka sanacije otvorenog u pogledu CEVA‑e, prijavila svoje potraživanje TCA‑u.
54 Nadalje, člankom L.622‑25-1 Francuskog trgovačkog zakona propisuje se: „Prijavom potraživanja prekida se zastara do okončanja postupka; oslobađa obveze slanja bilo kakve službene opomene, a vrijedi kao podnošenje tužbe sudu.”
55 U tom pogledu, najprije valja napomenuti da, kao što je to Komisija istaknula u odgovoru na pitanje postavljeno u vezi s mjerama upravljanja postupkom, pokretanje postupka sanacije u Francuskoj znači izravnu primjenu Uredbe Vijeća (EZ) 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku (SL 2000., L 160, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 3.), koja je tada bila na snazi i kojom je francusko pravo određeno kao lex concursus.
56 Valja navesti da u skladu s člankom 4. stavkom 2. točkom (f) Uredbe br. 1346/2000 „[pravom države u kojoj se pokreću postupci utvrđuju se uvjeti za pokretanje takvih postupaka, njihovo vođenje i njihovo okončanje”, a posebno „učinke stečajnog postupka na postupke pokrenute od strane pojedinačnih vjerovnika”. Štoviše člankom 16. stavkom 1. te uredbe propisuje se da „[s]vaka sudska odluka o pokretanju stečajnog postupka donesena od strane suda države članice koja ima nadležnost na temelju članka 3. priznat će se u svim ostalim državama članicama od trenutka stupanja na snagu u državi u kojoj je postupak pokrenut”. Osim toga, člankom 17. stavkom 1. te uredbe propisuje se da „[s]udska odluka o pokretanju postupka iz članka 3. stavka 1. bez daljnjih formalnosti, proizvodi u svakoj državi članici iste učinke kao i u državi u kojoj je pokrenut postupak, osim ako nije drugačije propisano ovom Uredbom i sve dok postupak naveden u članku 3. stavku 2. nije pokrenut u toj drugoj državi članici”.
57 Slijedi, na temelju prethodnih odredbi, da se treba smatrati da su pokretanje postupka sanacije u Francuskoj u pogledu CEVA‑e i naknadna prijava Komisije u okviru tog postupka sanacije proizveli, u skladu s francuskim pravom, a posebno člankom L.622‑25-1 francuskog trgovačkog zakonika, učinke u belgijskom pravu i, točnije, da je njime prekinut zastarni rok od deset godina predviđen tim pravom. Učinci povezani s otvaranjem postupka sanacije otvorenog u pogledu CEVA‑e bi naime bili zanemareni da prijava potraživanja koju je Komisija podnijela u Francuskoj 15. rujna 2016. nije proizvela prekid zastare u belgijskom pravu.
58 U tim uvjetima, s obzirom na to da je ovaj zahtjev podnesen 19. prosinca 2020., treba napomenuti da se u ovom slučaju zastara nije navršila.
59 Stoga valja odbiti prigovor zastare koji je istaknula CEVA.
Osnovanost zahtjeva
60 U prilog svojoj tvrdnji, Komisija traži povrat svih iznosa plaćenih CEVA‑i na temelju ugovora Seapura, uvećano za zatezne kamate.
61 U tom pogledu valja podsjetiti na to da Opći sud, pred kojim je pokrenut spor u okviru arbitražne klauzule na temelju članka 272. UFEU‑a, mora riješiti spor na temelju materijalnog prava primjenjivog na ugovor (presuda od 1. ožujka 2017., Universiteit Antwerpen/REA, T‑208/15, neobjavljena, EU:T:2017:136, t. 53.).
62 U ovom predmetu treba napomenuti da je, u skladu s člankom 5. stavkom 1. ugovora Seapura, materijalno pravo koje se primjenjuje na navedeni ugovor belgijsko pravo.
63 Kada je riječ o pravilima kojima se uređuje izvršenje i tumačenje ugovora prema belgijskom pravu, članak 1134. treći stavak tada važećeg belgijskog građanskog zakonika propisuje da se „[zakonito sklopljeni ugovori] moraju izvršavati u dobroj vjeri”.
64 Prema odredbama članka 1147. belgijskog građanskog zakonika koji je tada bio na snazi, dužniku se nalaže, ako je to potrebno, da plati naknadu štete, bilo zbog neizvršenja obveze ili zbog kašnjenja u ispunjenju, kad god ne dokaže da je neizvršenje prouzročeno vanjskim faktorom koji se ne može pripisati njemu, čak ni kad nije postupao u lošoj vjeri.
65 U svjetlu tih odredbi potrebno je ispitati je li CEVA počinila nepravilnosti u izvršavanju ugovora Seapura, kako to tvrdi Komisija.
OLAF‑ovo izvješće
66 Komisija svoj zahtjev temelji na odredbama članka 1147. belgijskog građanskog zakonika koji je tada bio na snazi i članka 3. stavka 5. Priloga II. ugovoru Seapura iz točke 40. ove presude.
67 Tvrdi da je u OLAF‑ovu izvješću utvrđeno postojanje teških financijskih nepravilnosti koje je CEVA počinila u provedbi ugovora Seapura.
68 Stoga ona, na temelju članka 3. stavka 5. Priloga II. ugovoru Seapura, ima pravo tražiti povrat cjelokupnih bespovratnih sredstava koje je isplatila CEVA‑i.
69 CEVA osporava tu tvrdnju i tvrdi, prvo, da se OLAF‑ova istraga nije odnosila na projekt u vezi s ugovorom Seapura i, drugo, da OLAF‑ovo izvješće ne povezuje utvrđene nepravilnosti s ugovorom Seapura.
70 U tom pogledu, prije svega treba napomenuti, kao što to Komisija s pravom ističe, da je OLAF‑ova istraga o CEVA‑i obuhvatila dva aspekta, prvi o izravnim izdacima, a drugi o strukturnim fondovima.
71 Nadalje, treba istaknuti da se OLAF‑ova istraga uglavnom usredotočila na dvije vrste ponašanja koja su izazvala sumnju, odnosno, prvo, krivotvorenje evidencije radnog vremena osoblja i, drugo, plagijat znanstvenih dokumenata u različitim CEVA‑inim projektima.
72 U ovom slučaju, u OLAF‑ovu izvješću izrijekom se zaključuje da je bilo teških financijskih nepravilnosti u vezi sa svim CEVA‑inim projektima, uključujući i ugovor Seapura. Kao što to Komisija ispravno ističe, horizontalna priroda područja OLAF‑ove istrage nužno je uključivala ugovor Seapura.
73 Stoga se CEVA‑in argument da se OLAF‑ova istraga i izvješće ne odnose na projekt Seapura ne može prihvatiti.
74 Konačno, kada je riječ o teškim financijskim nepravilnosti utvrđenim u OLAF‑ovu izvješću, treba napomenuti da, kako tvrdi CEVA, s obzirom na to da u OLAF‑ovu izvješću nisu utvrđeni navodno plagirani dokumenti, njime nije potvrđen navod o plagijatu znanstvenih dokumenata koji se tiču projekta Seapura.
75 S druge strane, u pogledu navoda o krivotvorenju evidencije radnog vremena osoblja, OLAF‑ovo izvješće pokazuje da je CEVA izradila nekoliko verzija tablica upravljanja vremenom za projekte za koje je imala obvezu opravdati troškove, otkrivajući na taj način manipulacije radnim vremenom svojeg osoblja, posebno za europske projekte, kako bi oslobodila maksimalan iznos sredstava dodijeljen svakom projektu.
76 Nadalje, kako tvrdi Komisija, u OLAF‑ovu izvješću utvrđene su anomalije ne samo u sustavu za bilježenje sati, već i u raščlambi tih sati na različitim projektima, uključujući na projektu Seapura. Naime, iz tog izvješća proizlazi da su istražitelji proveli unakrsnu studiju dokumenata iz različitih projekata koji odgovaraju istom razdoblju kako bi dobili sveobuhvatnu procjenu, koja im je omogućila da utvrde istinitost vremenskih tablica za sve tekuće projekte. Posebno u tom pogledu treba napomenuti da se u OLAF‑ovu izvješću u nekoliko navrata upućuje na projekt Seapura kako bi se ispitali svi radni sati svakog člana osoblja.
77 U tim okolnostima, istražitelji su smatrali da ukupni troškovi osoblja prijavljeni za razdoblje između 2001. i 2005. nisu pouzdani. Posljedično, smatrali su da se teške financijske nepravilnosti prilikom prijave radnih sati CEVA‑ina osoblja odnose na sve projekte, uključujući projekt Seapura.
78 Nadalje, iz nalaza i ocjena u OLAF‑ovu izvješću proizlazi da su ljudski resursi CEVA‑e bili nedostatni da bi ona bila u mogućnosti ispuniti svoje ugovorne obveze na svim projektima koje je dobila te da postoji do osam različitih verzija upravljanja vremenom za istog zaposlenika, na istom projektu i u istoj godini, što je potvrdilo tvrdnju da je na svim projektima, a nužno i na projektu Seapura, došlo do manipulacije evidencijom radnog vremena. OLAF je također zaključio da su, zbog postupaka njezina bivšeg direktora, takva krivotvorenja počinjena namjerno i sustavno.
79 Stoga se CEVA‑in argument da utvrđene nepravilnosti nisu povezane s projektom Seapura ne može prihvatiti.
80 S obzirom na to da su u OLAF‑ovu izvješću utvrđene teške financijske nepravilnosti u smislu članka 3. stavka 5. Priloga II. ugovoru Seapura, Komisija ima pravo od CEVA‑e tražiti povrat svih iznosa koji su joj isplaćeni u okviru izvršenja ugovora Seapura.
Kazneni postupci pred francuskim sudovima
81 CEVA tvrdi da Komisija ne može temeljiti svoj zahtjev na navodno prijevarnoj prirodi upravljanja bespovratnim sredstvima koja su joj dodijeljena jer je ona pred francuskim kaznenim sudovima konačno oslobođena svih optužbi.
82 Uostalom, cour d’appel de Rennes (Žalbeni sud u Rennesu) istaknuo je u svojoj presudi od 1. travnja 2014. pravilnost upravljanja i činjenicu da izvođenje dotičnih projekata nikada nije izazvalo znanstvene rezerve kod Unijinih institucija. Stoga CEVA tvrdi da Sud ne može prihvatiti Komisijine tvrdnje o navodno prijevarnoj prirodi počinjenih radnji.
83 Komisija osporava CEVA‑ine argumente i tvrdi da je, prema načelu obvezujuće snage ugovora, navedenom u članku 1134. Belgijskog građanskog zakonika koji je tada bio na snazi, članak 3. stavak 5. Priloga II. ugovoru Seapura obvezujući za stranke, tako da povrat uplaćenih iznosa nije uvjetovan osudom CEVA‑e od strane nacionalnog kaznenog suda, već dokazom o prijevari ili teškim financijskim nepravilnostima utvrđenim u okviru financijske revizije.
84 Komisija dodaje da CEVA ne može dodati uvjet ugovornoj odredbi koja ne podliježe tumačenju.
85 U tom pogledu, valja smatrati da je, u okviru ugovora poput onog u ovom predmetu, samo utvrđenje postojanja prijevare ili teških financijskih nepravilnosti utvrđenih u okviru revizije dovoljno da se utvrdi pravo Komisije tražiti povrat iznosa koje je dodijelila (vidjeti, po analogiji, presudu od 3. svibnja 2018., Sigma Orionis/Komisija, T‑48/16, EU:T:2018:245, t. 121. do 125.).
86 U ovom slučaju, kao što je to navedeno u točkama 78. i 80. ove presude, krivotvorenje evidencije radnog vremena osoblja predstavlja, u najmanju ruku, tešku financijsku nepravilnost, u smislu članka 3. stavka 5. Priloga II. ugovoru Seapura.
87 Člankom 3. stavkom 5. Priloga II. ugovoru Seapura povrat predmetnog doprinosa Zajednice uvjetuje se isključivo utvrđenjem postojanja prijevare ili teških financijskih nepravilnosti u okviru revizije, pri čemu taj povrat ne ovisi o kaznenoj osudi ili kaznenoj kvalifikaciji predmetnih djela.
88 U tim se okolnostima mora smatrati da oslobađajuća presuda kaznenog suda od optužbi za prijevaru ili zlouporabu javnih sredstava nema učinka na primjenu članka 3. stavka 5. Priloga II. ugovoru Seapura.
Načelo postupovne autonomije
89 CEVA tvrdi da su – na temelju načela postupovne autonomije, sadržanog u sudskoj praksi Suda, u nedostatku usklađivanja prava na europskoj razini – prava i postupci država članica ograničeni na nacionalne pravne sustave, tako da se osobe ne mogu pozvati na pravo države članice pred sudom druge države članice.
90 U ovom slučaju, prema CEVA‑inu mišljenju, Komisija se ne može pozvati na postupke pokrenute u Francuskoj na temelju francuskog zakona jer je ugovor Seapura uređen belgijskim pravom i njime se nadležnost za rješavanje ovog spora dodjeljuje Općem sudu.
91 Komisija osporava tu argumentaciju.
92 U tom pogledu treba napomenuti da je u ovom predmetu, neovisno o pitanju postojanja ili nepostojanja pravila prava Unije koja uređuju dotični ugovor, Komisija pokrenula postupak pred Općim sudom na temelju članka 272. UFEU‑a.
93 Važno je podsjetiti na to da iz sudske prakse navedene u točki 61. ove presude proizlazi da, kada se pokrene postupak prema arbitražnoj klauzuli na temelju članka 272. UFEU‑a, Opći sud odlučuje o sporu na temelju materijalnog prava koje se primjenjuje na ugovor. Međutim, iz razloga navedenih u točkama 52. do 57. ove presude proizlazi da, ako je belgijsko pravo primjenjivo na ugovor, ono ne dovodi u pitanje izravnu primjenjivost Uredbe br. 1346/2000, prema kojoj određene odredbe francuskog trgovačkog zakonika proizvode učinke u belgijskom pravu. Slijedi, suprotno onomu što tvrdi CEVA, da se Komisija opravdano, a da se pritom nije pozvala na povredu načela postupovne autonomije, na temelju Uredbe br. 1346/2000 pozvala na učinke, u belgijskom pravu, postupka pokrenutog u Francuskoj.
94 Stoga CEVA‑inu argumentaciju koja se temelji na povredi na načela postupovne autonomije valja odbiti.
95 Dakle, Komisijin zahtjev treba prihvatiti i utvrditi da Komisijino potraživanje prema CEVA‑i iznosi 168 220,16 eura glavnice, uvećano za kamate dospjele na temelju članka 3. stavka 5. Priloga II. ugovoru.
Zahtjev Komisije da Opći sud donese presudu zbog ogluhe s obzirom na TCA i AJIRE
96 U svojim očitovanjima o nastavku postupka od 14. lipnja 2021. Komisija je zatražila od Općeg suda da donese presudu zbog ogluhe s obzirom na TCA i AJIRE, u skladu s člankom 123. stavkom 1. Poslovnika.
97 Valja naglasiti da se, u skladu sa zahtjevima izmijenjenim na raspravi, Komisija više ne poziva na TCA i AJIRE te, prema tome, prešutno ali nužno, više ne traži od Općeg suda da utvrdi kako su potonji bili dužni nadoknaditi iznose isplaćene u okviru izvršenja ugovora Seapura.
98 Iz točaka 60. do 95. ove presude proizlazi da, s obzirom na to da su u OLAF‑ovu izvješću utvrđene teške financijske nepravilnosti u smislu članka 3. stavka 5. Priloga II. ugovoru Seapura, Komisija ima pravo od CEVA‑e tražiti povrat svih iznosa koji su joj isplaćeni u okviru izvršenja ugovora Seapura.
99 Budući da su svi zahtjevi Komisije, koji se odnose isključivo na CEVA‑u, prihvaćeni, nema potrebe odlučivati o njezinu zahtjevu da Opći sud donese presudu zbog ogluhe s obzirom na TCA i AJIRE.
Troškovi
100 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
101 Budući da CEVA nije uspjela u postupku, treba joj naložiti snošenje troškova sukladno Komisijinu zahtjevu.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (sedmo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Potraživanje Europske komisije prema Centre d’étude et de valorisation des algues SA (CEVA) iznosi 168 220,16 eura, uvećano za zatezne kamate od isplate neosnovano isplaćenih iznosa, po godišnjoj stopi jednakoj stopi koju je utvrdila Europska središnja banka (ECB) za glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda.
2. CEVA će, osim vlastitih, snositi i troškove nastale Komisiji.
da Silva Passos | Valančius | Truchot |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 6. rujna 2023.
Potpisi