MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MACIEJA SZPUNARA
od 10. studenoga 2020.(1)
Predmet C‑578/19
X
protiv
Kuoni Travel Ltd,
uz sudjelovanje
ABTA Ltd
(zahtjev za prethodnu odluku koji je postavio Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 90/314/EEZ – Putovanja, odmori i kružna putovanja u paket aranžmanima – Ugovor o putovanju u paket aranžmanu sklopljen između organizatora putovanja i potrošača – Odgovornost organizatora putovanjâ za pravilno izvršenje obveza koje proizlaze iz ugovora od strane drugih pružatelja usluga – Izuzeće od odgovornosti – Događaj koji organizator putovanja ili pružatelj usluga nije mogao predvidjeti ili spriječiti – Šteta nastala radnjama zaposlenika hotela koji je djelovao u svojstvu pružatelja usluga na temelju ugovora – Pojam ‚pružatelj usluga’”
I. Uvod
1. „Prelazak s pravnih kategorija ugovora i štetne radnje na ugovornu i izvanugovornu odgovornost za štetu, predstavlja, kako je nekoć zaključio viktorijanski sudac Lord Justice Bramwell, prelazak s jednostavnih riječi na stručne izraze. […] Taj je sudac nedvojbeno imao na umu empirijski pristup Common lawa kako je ukorijenjen u svim činjeničnim situacijama koje proizlaze iz različitih oblika tužbe, i koji treba suprotstaviti vrlo racionaliziranoj sistematizaciji pravnih odnosa koja je temelj rimskog obveznog prava. [U Common lawu] tužba koja se temelji na ugovoru ili štetnoj radnji jest tužba koja se temelji na posebnom skupu činjenica – ‚meritumu predmeta’ – dok je tužba na temelju ugovorne ili izvanugovorne odgovornosti za štetu tužba definirana formalnim sustavom pravnih odnosa. […] U engleskom obveznom pravu […] ne pridaje se osobita pozornost formaliziranim pravnim odnosima; pitanje odgovornosti se ograničava na ‚činjeničnu situaciju čije postojanje daje nekoj osobi pravo da od suda ishodi da dugoj osobi naloži popravljanje štete’. […] U građanskom pravu, s druge strane, odgovornost se smatra neizvršenjem postojeće i obvezujuće obveze. U njemu je odgovornost pitanje neizvršenja vinculum iurisa, pravnog odnosa. Problem je međutim složeniji […]. Izraz ugovorna odgovornost podrazumijeva uvoz pojma „štetne radnje (delikta i kvazidelikta) odgovornosti za štetu” u ugovor, što ima za učinak uključivanje pojma „neizvršenja ugovorne obveze” u sustav deliktne odgovornosti”(2).
2. Ovaj ulomak omogućava da se ilustrira i bolje shvati opseg razlika između propisa i praksi različitih država članica u području putovanja u paket aranžmanu. Kako bi otklonio te razlike, zakonodavac Unije uspostavio je zajednička pravila koja nisu samo omogućila gospodarskim subjektima jedne države članice da svoje usluge nude u drugim državama članicama, nego su omogućila i potrošačima u Uniji da imaju pogodnost uspoređivanja ponuđenih uvjeta prilikom kupnje paket aranžmana u bilo kojoj državi članici(3).
3. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku koji je Sudu uputio Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine), odnosi se na tumačenje članka 5. stavka 2. drugog dijela treće alineje Direktive 90/314.
4. Taj zahtjev podnesen je u okviru spora između osobe X, putnice s boravištem u Ujedinjenoj Kraljevini, i društva Kuoni Travel Ltd (u daljnjem tekstu: Kuoni), organizatora putovanja sa sjedištem u Ujedinjenoj Kraljevini, o zahtjevu za naknadu štete nastale zbog nepravilnog izvršenja ugovora o putovanju u paket aranžmanu sklopljenog između osobe X i društva Kuoni.
5. Sud koji je uputio zahtjev u biti pita ima li organizator putovanja u paket aranžmanu pravo na oslobođenje od odgovornosti predviđeno u članku 5. stavku 2. drugom dijelu treće alineje Direktive 90/314, kad je neizvršenje ili nepravilno izvršenje ugovora koji je taj organizator sklopio s potrošačem, posljedica radnji zaposlenika jednog od pružatelja usluga koji izvršava taj ugovor.
6. Stoga se ovim predmetom Sudu daje prilika da pojasni uvjete za postojanje odgovornosti organizatora putovanja kad zaposlenik pružatelja usluga tog organizatora počini napad i silovanje protiv osobe koja je sklopila ugovor o paket aranžmanu s tim organizatorom.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
7. Člankom 2. točkama 2. i 4. Direktive 90/314 određuje se:
„Za potrebe ove Direktive pojam:
[…]
2) ‚organizator’ znači osoba koja, ne samo povremeno, organizira paket aranžmane i prodaje ih, ili ih nudi na prodaju bilo izravno ili posredstvom prodavatelja;
[…]
4) ‚potrošač’ znači osoba koja uzima ili je suglasna uzeti paket aranžman (‚glavni ugovaratelj’) ili bilo koju drugu osobu u čije je ime glavni ugovaratelj pristao kupiti paket aranžman (‚ostali korisnici’) ili bilo koja druga osoba na koju glavni ugovaratelj ili ostali korisnici prenesu paket aranžman (‚osoba na koju se ugovor prenosi’);
[…]”
8. Članak 4. stavak 6. drugi podstavak te direktive glasi:
„U [slučaju kad potrošač odustane od ugovora u skladu sa stavkom 5. ili ako iz bilo kojeg razloga koji nije skrivio potrošač, organizator otkaže paket aranžman prije dogovorenog datuma polaska, potrošač] ima pravo, ako je to primjereno, na naknadu bilo od organizatora ili prodavatelja, ovisno o tome što propisuje pravo države članice, zbog neispunjenja ugovora, osim ako:
[…]
ii. je razlog otkazivanju, s izuzetkom prevelikog broja rezervacija, viša sila, tj. neobične i nepredvidive okolnosti izvan nadzora ugovorne stranke koja zahtijeva otkaz, čije se posljedice nisu mogle izbjeći čak ni da su bile poduzete sve potrebne mjere predostrožnosti.”
9. Člankom 5. stavcima 1. do 3. navedene direktive predviđa se:
„1. Države članice moraju poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale odgovornost ugovorne stranke organizatora i/ili prodavatelja prema potrošaču za pravilno izvršenje obveza koje proizlaze iz ugovora, bez obzira na to da li te obveze moraju izvršiti organizator i/ili prodavatelj ili pružatelji usluga, ne dovodeći u pitanje pravo organizatora i/ili prodavatelja da poduzima mjere protiv drugih pružatelja usluga.
2. U pogledu štete koja je za potrošača nastala zbog neizvršenja ili nepravilnog izvršenja ugovora, države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi se osigurala odgovornost organizatora i/ili prodavatelja osim ako se odgovornost za neizvršenje ili za nepravilno izvršenje ne može pripisati ni njima, ni drugim pružateljima usluga zato što:
— se odgovornost za neizvršenje ugovora može pripisati potrošaču,
— se odgovornost za neizvršenje može pripisati trećoj strani koja ničim nije povezana s pružanjem ugovorenih usluga pa je neizvršenje stoga nepredvidivo ili neizbježno,
— je do neizvršenja došlo zbog djelovanja više sile kako je utvrđeno u članku 4. stavku 6. drugom podstavku ii., ili zbog događaja koji organizator i/ili prodavatelj ili pružatelj usluga nisu mogli predvidjeti ili spriječiti.
U slučajevima iz druge i treće alineje, ugovorna stranka organizator i/ili prodavatelj dužan je bez odlaganja pružiti pomoć potrošaču koji se nađe u teškoćama.
Po pitanju šteta nastalih zbog neizvršenja ili nepravilnog izvršenja usluga obuhvaćenih paket aranžmanom, države članice mogu dopustiti da se naknada ograniči u skladu s međunarodnim konvencijama koje uređuju takve usluge.
Kada je u pitanju šteta, s iznimkom tjelesnih ozljeda, koja je posljedica neizvršenja ili nepravilnog izvršenja usluga obuhvaćenih paket aranžmanom, države članice mogu dopustiti da se naknada ograniči ugovorom. Takvo ograničenje ne smije biti nerazumno.
3. Ne dovodeći u pitanje četvrti podstavak stavka 2., nije dopušteno ugovoriti iznimke od odredaba stavaka 1. i 2. ovog članka.”
10. Direktiva 90/314 stavljena je izvan snage s učinkom od 1. srpnja 2018. Direktivom (EU) 2015/2302(4). Međutim, s obzirom na datum nastanka činjenica u glavnom postupku, u ovom se slučaju primjenjuje Direktiva 90/314.
B. Pravo Ujedinjene Kraljevine
1. Uredba iz 1992.
11. Package Travel, Package Holidays and Package Tours Regulationom 1992 (Uredba iz 1992. o putovanjima, odmorima i kružnim putovanjima u paket aranžmanima) od 22. prosinca 1992.(5) (u daljnjem tekstu: Uredba iz 1992.) prenosi se Direktiva 90/314 u Ujedinjenoj Kraljevini.
12. Člankom 15. stavcima 1., 2. i 5. Uredbe iz 1992. predviđa se:
„1. Druga ugovorna stranka odgovorna je potrošaču za pravilno izvršenje obveza iz ugovora, bez obzira na to izvršava li te obveze ta druga stranka ili drugi pružatelji usluga, ali to ne utječe na bilo koje pravno sredstvo ili pravo na postupanje koje bi ta druga stranka mogla imati protiv tih drugih pružatelja usluga.
2. Druga ugovorna stranka odgovorna je potrošaču za svu štetu koja mu je nanesena zbog neizvršenja ugovora ili nepravilnog izvršenja ugovora, osim ako neizvršenje ili nepravilno izvršenje ugovora nije prouzročeno krivnjom niti druge ugovorne stranke niti drugog pružatelja usluga jer:
(a) se odgovornost za neizvršenje ugovora može pripisati potrošaču;
(b) se odgovornost za neizvršenje može pripisati trećoj strani koja ničim nije povezana s pružanjem ugovorenih usluga pa je neizvršenje stoga nepredvidivo ili neizbježno; ili
(c) je do takvog neizvršenja došlo zbog:
i. neobičnih i nepredvidivih okolnosti izvan kontrole stranke koja se poziva na izuzeće, čije se posljedice nisu mogle izbjeći čak ni uz svu dužnu pažnju; ili
ii. događaja koji druga ugovorna stranka ili pružatelj usluga, čak i uz svu dužnu pažnju, nije mogao predvidjeti ili spriječiti.
[…]
5. Ne dovodeći u pitanje stavak 3. i stavak 4., obveza iz stavaka 1. i 2. ne može se isključiti nikakvim ugovornim odredbama.”
2. Zakon iz 1982.
13. U skladu s člankom 13. Supply of Goods and Services Acta (Zakon o nabavi robe i uslugama iz 1982.)(6), od 13. srpnja 1982., u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku, (u daljnjem tekstu: Zakon iz 1982.), društvo Kuoni bilo je obvezno s razumnom pažnjom i vještinom pružiti usluge navedene u ugovoru.
III. Činjenice iz kojih proizlazi spor u glavnom postupku
14. Osoba X i njezin suprug sklopili su 1. travnja 2010. s društvom Kuoni ugovor na temelju kojeg se to društvo obvezalo pružiti putovanje u Šri Lanku u paket aranžmanu koji je uključivao povratne letove iz Ujedinjene Kraljevine i 15 all‑inclusive noćenja u hotelu od 8. do 23. srpnja 2010.
15. Člankom 2. stavkom 2. tog ugovora, koji se odnosi na uvjete rezervacije, određuje se:
„Ugovor sklapate s [društvom Kuoni]. Organizirat ćemo pružanje raznih usluga koje čine dio odmora koji rezervirate s nama.”
16. Članak 5. stavak 10. točka (b) navedenog ugovora, koja se također odnosi na uvjete rezervacije, glasi:
„[…] preuzimamo odgovornost ako zbog krivnje s naše strane, ili zbog krivnje naših zastupnika ili dobavljača, bilo koji dio vašeg turističkog aranžmana koji je rezerviran prije odlaska iz Ujedinjene Kraljevine nije onakav kako je opisano u brošuri, ili nije u skladu s razumnim standardom, ili ako vi ili bilo koji od vaših suputnika pogine ili bude ozlijeđen zbog aktivnosti koja je dio tih turističkih aranžmana. Ne preuzimamo odgovornost ako i u mjeri u kojoj bilo kakav propust u vašem turističkom aranžmanu, ili smrt ili ozljeda nisu prouzročeni našom krivnjom ili krivnjom naših zastupnika ili dobavljača, nego su vaša krivnja […] ili su posljedica nepredviđenih okolnosti koje, čak i uz svu dužnu pažnju, mi ili naši zastupnici ili dobavljači nismo mogli predvidjeti ili izbjeći.”
17. Ujutro 17. srpnja 2010., na putu do recepcije kroz vrtove hotela, osoba X susrela je osobu N, električara, zaposlenika hotela koji je bio na dužnosti i nosio uniformu člana osoblja hotela. Nakon što je osobi X ponudio da joj pokaže prečac do recepcije, N ju je namamio u strojarnicu gdje ju je silovao i napao.
18. U okviru glavnog postupka, osoba X zahtijeva naknadu štete od društva Kuoni zbog pretrpljenog silovanja i napada s obrazloženjem da su oni posljedica nepravilnog izvršenja ugovora koji je osoba X sklopila s društvom Kuoni, kao i povrede Uredbe iz 1992. Društvo Kuoni osporava to da silovanje i napad koje je počinila osoba N predstavljaju povredu obveza koje društvo Kuoni ima prema osobi X na temelju ugovora ili Uredbe iz 1992. U potporu tom argumentu, društvo Kuoni poziva se na članak 5. stavak 10. točku (b) ugovora i članak 15. stavak 2. točku (c) podtočku ii. Uredbe iz 1992.
19. High Court (Visoki sud, Ujedinjena Kraljevina) odbio je tužbu osobe X za naknadu štete zato što se „turistički aranžman” iz članka 5. stavka 10. točke (b) ugovora ne odnosi na to da član osoblja zaduženog za održavanje gosta vodi do recepcije. Osim toga, presudio je obiter dictum da bi se društvo Kuoni u svakom slučaju moglo pozvati na razlog za oslobođenje od odgovornosti predviđen u članku 15. stavku 2. točki (c) podtočki ii. Uredbe iz 1992.
20. U žalbenom postupku, Court of Appeal (England & Wales) (Žalbeni sud (Engleska i Wales), Ujedinjena Kraljevina) također je odbio tužbu osobe X. Većina, predvođena Sir T. Ethertonom i Lady Justice Asplin, smatrala je da član osoblja zaduženog za održavanje hotela, koji je kao takav poznat gostu i koji ga vodi do hotelske recepcije, nije obuhvaćen područjem primjene članka 5. stavka 10. točke (b) ugovora. Ta većina smatrala je da Uredba iz 1992. nije osmišljena kako bi olakšala sudski postupak protiv organizatora putovanja zbog protupravnog postupanja zaposlenika dobavljača jer to ponašanje nije dio „zadataka za izvršavanje kojih je on bio zaposlen” i kad ne postoji izvedena odgovornost dobavljača prema nacionalnom pravu koje se primjenjuje na potrošače niti stranom pravu koje se primjenjuje na navedenog dobavljača. Navedena većina bila je sklona obiter dictum smatrati da društvo Kuoni nije odgovorno niti na temelju članka 5. stavka 10. točke (b) ugovora niti na temelju članka 15. Uredbe iz 1992., jer osoba N nije bila „dobavljač” odnosno „pružatelj usluge” u smislu tih odredbi.
21. Sud koji je uputio zahtjev ističe da je, u izdvojenom mišljenju, Lord Justice Longmore izrazio sumnju u činjenicu da hotel prema engleskom pravu ne snosi odgovornost za silovanje koje je počinio zaposlenik u uniformi, a koji je javnosti predstavljen kao pouzdani zaposlenik. Istaknuo je da je, prema engleskom pravu, osnovno načelo to da osoba koja preuzima ugovornu odgovornost zadržava odgovornost za svoju obvezu čak i ako je izvršava posredstvom drugih osoba. Pojasnio je da je svrha Direktive 90/314 i Uredbe iz 1992. u biti to da se turistu čiji je odmor uništen omogući pravno sredstvo protiv druge ugovorne stranke. Prema njegovom mišljenju, organizatoru putovanja treba prepustiti da razriješi posljedice uništenog odmora s onima s kojima je sam sklopio ugovor, a oni bi potom trebali rješavati probleme s vlastitim zaposlenicima ili neovisnim izvođačima. Usto, tvrdio je da nije bilo opravdanja za zaključak prema kojem bi koncept „pružatelja” trebao prestati s hotelom u slučaju neovisnog izvođača ili zaposlenika. Dodao je da nema sumnje da bi neke zaposlenike trebalo smatrati pružateljima.
22. Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine) smatrao da je da su mu u žalbenom postupku upućena dva glavna pitanja koja se odnose, prvo, na to predstavljaju li silovanje i napad počinjeni protiv osobe X nepravilno izvršenje obveza koje društvo Kuoni ima na temelju ugovora i, drugo, u slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, može li se društvo Kuoni osloboditi od odgovornosti za ponašanje osobe N pozivanjem na članak 5. stavak 10. točku (b) ugovora i, prema potrebi, na članak 15. stavak 2. točku (c) Uredbe iz 1992.
23. Kako bi odlučio o drugom žalbenom pitanju, Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine) smatrao je da treba uputiti prethodna pitanja Sudu. Za potrebe ovog zahtjeva, taj visoki sud traži od Suda da pretpostavi da je praćenje osobe X do recepcije od člana osoblja hotela bila usluga u okviru „turističkog aranžmana” koji se društvo Kuoni obvezalo pružati te da počinjeno silovanje i napad predstavljaju nepravilno izvršenje ugovora.
IV. Prethodna pitanja i postupak pred Sudom
24. U tim je okolnostima Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine), odlukom od 24. srpnja 2019., koju je tajništvo Suda zaprimilo 30. srpnja 2019., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. U slučaju neizvršenja ili nepravilnog izvršenja obveza koje proizlaze iz ugovora koji su organizator ili prodavatelj sklopili s potrošačem o paket aranžmanu na koji se primjenjuje Direktiva [90/314], te u slučaju kada je to neizvršenje ili nepravilno izvršenje posljedica djelovanja zaposlenika hotelskog društva koje je pružatelj usluga na koje se taj ugovor odnosi:
(a) ima li prostora za primjenu razloga za oslobođenje od odgovornosti iz članka 5. stavka 2. drugog dijela treće alineje Direktive [90/314]; i u slučaju potvrdnog odgovora,
(b) primjenom kojih kriterija nacionalni sud treba ocijeniti primjenjuje li se taj razlog za oslobođenje od odgovornosti?
2. Ako organizator ili prodavatelj sklopi ugovor s potrošačem o paket aranžmanu na koji se primjenjuje Direktiva [90/314], i ako hotelsko društvo pruža usluge na koje se taj ugovor odnosi, treba li zaposlenika tog hotelskog društva smatrati ‚pružateljem usluga’ za potrebe primjene razloga za oslobođenje od odgovornosti u skladu s člankom 5. stavkom 2. trećom alinejom Direktive [90/314]?”
25. Stranke glavnog postupka(7) i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja. Sud je, u skladu s člankom 76. stavkom 2. Poslovnika, odlučio nastaviti s postupkom bez održavanja rasprave. U okviru mjere upravljanja postupkom od 31. ožujka 2020., Sud je postavio pitanja svim strankama i zainteresiranim osobama te zatražio od njih pisani odgovor. Te iste stranke i Komisija podnijele su, u određenom roku, pisana očitovanja o pitanjima koja su bila predmet navedenih mjera upravljanja postupkom.
V. Analiza
26. Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se razlog za oslobođenje od odgovornosti predviđen u članku 5. stavku 2. drugom dijelu treće alineje Direktive 90/314 primijeniti u pogledu organizatora putovanja u paket aranžmanu kad je neizvršenje ili nepravilno izvršenje ugovora koji je taj organizator sklopio s potrošačem posljedica radnji zaposlenika pružatelja usluga koji izvršava taj ugovor. Ako je odgovor na to pitanje potvrdan, sud koji je uputio zahtjev želi znati kriterije za primjenu razloga za oslobođenje od odgovornosti iz te odredbe.
27. Sud koji je uputio zahtjev svojim drugim pitanjem želi utvrditi treba li zaposlenika pružatelja usluga u okviru ugovora o paket aranžmanu smatrati pružateljem usluga za potrebe primjene članka 5. stavka 2. drugog dijela treće alineje Direktive 90/314(8).
28. Budući da odgovor na točku (a) prvog pitanja ovisi o opsegu pojma „pružatelji usluga” u smislu članka 5. Direktive 90/314, što je predmet drugog pitanja, razmotrit ću ta dva pitanja zajedno.
29. Kako bih odgovorio na ta pitanja, čini mi se korisnim najprije podsjetiti na svrhu Direktive 90/314, prije nego razmotrim doseg sustava odgovornosti uvedenog tom direktivom. U tom okviru, nakon što ispitam opseg pojma „pružatelji usluga” u smislu članka 5. te direktive, razmotrit ću pitanje može li se razlog za oslobođenje od odgovornosti predviđen u članku 5. stavku 2. drugom dijelu treće alineje Direktive 90/314 primijeniti kad je neizvršenje ili nepravilno izvršenje ugovora o putovanju u paket aranžmanu posljedica radnji zaposlenika pružatelja usluga koji izvršava navedeni ugovor. Konačno, budući da predlažem Sudu da na točku (a) prvog pitanja odgovori niječno, smatram da nije potrebno odgovoriti na točku (b) prvog pitanja koja se odnosi na kriterije za primjenu razloga za oslobođenje od odgovornosti predviđenog u članku 5.stavku 2. drugom dijelu treće alineje Direktive 90/314.
A. Uvodne napomene o svrsi Direktive 90/314
30. Kako bi se bolje razumio okvir u kojem se nalazi sustav odgovornosti organizatora putovanja u paket aranžmanima, uveden Direktivom 90/314, čini mi se korisnim započeti svoju analizu podsjećanjem na svrhu te direktive.
31. U tu svrhu najprije želim istaknuti da je ta direktiva dio niza pravnih akata Unije o usklađivanju u području privatnog materijalnog prava, koji su doneseni na temelju članka 100. A Ugovora o EEZ‑u (koji je nakon izmjena postao članak 114. UFEU‑a). U tom zakonodavnom okviru, tom se direktivom uzimaju u obzir potrebe zaštite potrošača(9), time što ih se povezuje s temeljnim potrebama, osobito ostvarivanjem unutarnjeg tržišta(10). Iz uvodnih izjava 1. i 3. Direktive 90/314 proizlazi da utvrđivanje zajedničkih pravila o paket aranžmanima doprinosi otklanjanju zapreka slobodnom pružanju usluga i narušavanja tržišnog natjecanja između gospodarskih subjekata s poslovnim nastanom u različitim državama članicama, čime se istodobno potrošačima omogućava „pogodnost uspoređivanja ponuđenih uvjeta prilikom kupnje paket aranžmana u bilo kojoj državi članici”(11).
32. U tom pogledu, Sud je naveo da se na temelju činjenice da je Direktiva 90/314 namijenjena tome da se jamče drugi ciljevi, ne može isključiti da je cilj njezinih odredbi također zaštiti potrošače(12). Stoga je u svojoj sudskoj praksi potvrdio da je cilj te direktive jamčiti višu razinu zaštite potrošača(13).
33. To je dakle općeniti kontekst sustava odgovornosti organizatora putovanja u paket aranžmanima uvedenog tom direktivom i, konkretnije, kontekst razloga za oslobođenje od te odgovornosti.
B. Doseg sustava odgovornosti organizatora putovanja u paket aranžmanima, uvedenog člankom 5. Direktive 90/314
1. Opća razmatranja
34. Najprije želim podsjetiti da sustav odgovornosti uveden Direktivom 90/314 jest sustav ugovorne odgovornosti, čije je glavno načelo da dužnik treba biti odgovoran za neizvršenje ili nepravilno izvršenje ugovora sklopljenog između stranaka. U tom kontekstu, neizvršenje obveze shvaća se u širem smislu kao svaka povreda ugovorne obveze. Ta je definicija neizvršenja obveze kamen temeljac sustava ugovorne odgovornosti na temelju kojeg ugovorna stranka može podnijeti tužbu protiv druge stranke ako ona ne ispuni sve svoje ugovorne obveze(14).
35. Također želim istaknuti da iz članka 1. i članka 2. točaka 1. i 2. Direktive 90/314 proizlazi da se ugovor o putovanju u paket aranžmanu sastoji od više elemenata, odnosno prijevoza, smještaja i ostalih turističkih usluga koje se prodaju ili nude na prodaju po paušalnoj cijeni(15), ali koje, s druge strane, pruža više pružatelja usluga u drugoj državi članici ili trećoj zemlji(16). Prema mojem mišljenju, ta složenost ugovora o putovanju u paket aranžmanu jedan je od čimbenika koji objašnjavaju pažnju koju zakonodavac Unije pridaje višoj razini zaštite potrošača u toj direktivi i, stoga, uspostavljanju sustava odgovornosti organizatora (i/ili prodavatelja) u članku 5. te direktive. Naime, cilj tog članka je potrošačima olakšati provedbu odgovornosti organizatora putovanja u paket aranžmanima time što se njime predviđa skup pravila u pogledu obveze naknade štete prema potrošačima(17).
2. Odgovornost organizatora putovanja u paket aranžmanima prema potrošaču u smislu članka 5. stavka 1. Direktive 90/314
36. Na temelju članka 5. stavka 1. Direktive 90/314, ugovorna stranka organizator (i/ili prodavatelj) putovanja u paket aranžmanu odgovorna je prema potrošaču za pravilno izvršenje obveza koje proizlaze iz ugovora, bez obzira na to da li te obveze moraju izvršiti organizator i/ili prodavatelj ili pružatelji usluga, ne dovodeći u pitanje pravo organizatora (i/ili prodavatelja) da poduzima mjere protiv drugih pružatelja usluga(18).
37. Prema mojem mišljenju, iz teksta te odredbe jasno proizlazi da je organizator osobno odgovoran prema potrošaču za pravilno izvršenje ugovora, neovisno o činjenici da ugovor izvršava „drugi pružatelj usluga”(19). Kao što je to smatrao nezavisni odvjetnik A. Tizzano, „što se tiče konkretnije aspekta u pogledu ugovorne odgovornosti, sadržaj trostranog odnosa između organizatora i/ili prodavatelja, potrošača i pružatelja usluga definiran je tako da su prvonavedeni (organizator ili prodavatelj) oni koji su, općenito, jedini odgovorni prema potrošaču za neizvršenje ili nepravilno izvršenje ugovora”(20).
38. To u biti znači da potrošač ima mogućnost pokrenuti sudski postupak protiv ugovorne stranke organizatora(21). Osim toga, iz članka 5. stavka 3. Direktive 90/314 proizlazi da bi ugovorne odredbe koje organizatora oslobađaju od odgovornosti za neizvršenje ili nepravilno izvršenje ugovora od strane pružatelja usluga bile proglašene ništavima(22).
39. Usto, čini mi se važnim istaknuti da, u okviru članka 5. stavka 1. Direktive 90/314, odluka zakonodavca Unije da dopusti organizatoru da djeluje, prema potrebi, protiv „drugih pružatelja usluga” odgovara njegovoj želji da uspostavi višu razinu zaštite potrošača, s ciljem da se izbjegne da ih se, zbog toga što su pristali na opće uvjete ugovora o paket aranžmanu, odvrati od podnošenja tužbe za utvrđivanje odgovornosti ili da budu prisiljeni podnijeti više različitih tužbi koje se temelje na šteti koja im je nastala zbog neizvršenja ili nepravilnog izvršenja ugovora.
40. Kao što to navodi Komisija u svojem odgovoru na pitanje koje je postavio Sud, cilj sustava ugovorne odgovornosti uvedenog tom direktivom jest usredotočiti odgovornost na organizatora za svaki slučaj neizvršenja ili nepravilnog izvršenja ugovora, kako bi potrošač imao barem navodnog optuženika od kojega može potraživati naknadu štete, što omogućava da se osigura viša razina zaštite potrošača. Naime, organizatorova odgovornost u smislu Direktive 90/314 temelji se na vezi između, s jedne strane, radnje ili propusta iz kojeg je proizašao gubitak i šteta nastala potrošaču te, s druge strane, obveza koje proizlaze iz ugovora o putovanju u paket aranžmanu, kako je definiran u članku 2. točki 1. te direktive(23).
41. Stoga se postavlja temeljno pitanje jesu li obveze koje proizlaze iz ugovora o putovanju u paket aranžmanu u smislu članka 2. točke 5. Direktive 90/314, pravilno izvršene u smislu članka 5. stavka 1. te direktive(24).
42. U tom pogledu napominjem da je riječ o utvrđivanju, s jedne strane, koje ugovorne obveze proizlaze iz ugovora o putovanju u paket aranžmanu i, s druge strane, kako treba izvršiti te obveze. Stoga, prema općim pravilima ugovorne odgovornosti, nije bitno je li osoba zbog koje je došlo do neizvršenja ili nepravilnog izvršenja tih obveza organizator ili pružatelj usluge: organizator je odgovoran prema potrošaču. Dakle, riječ je o objektivnoj odgovornosti koju prema potrošaču ima organizator putovanja u paket aranžmanima(25).
43. Međutim, valja podsjetiti da se u članku 5. stavku 1. Direktive 90/314 među ostalim navodi da „[d]ržave članice moraju poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale odgovornost ugovorne stranke organizatora […] prema potrošaču za pravilno izvršenje obveza koje proizlaze iz ugovora”. Stoga, kao što je pravilno navela Komisija, opseg organizatorove odgovornosti određen je zakonom koji se primjenjuje na ugovor o putovanju u paket aranžmanu(26).
44. U tom pogledu, trebam pojasniti da dužnikova ugovorna odgovornost nije, u načelu, apsolutna odgovornost: potonjeg se dužnika može osloboditi od odgovornosti ako ispuni određene uvjete. Stoga, u okviru sustava organizatorove odgovornosti uspostavljenog Direktivom 90/314, u skladu s člankom 5. stavkom 2. te direktive, organizator nije odgovoran za neizvršenje ili nepravilno izvršenje ugovora ako mu se ono ne može pripisati. Ta je odgovornost također podvrgnuta uvjetima u pogledu ograničenja odgovornosti navedenima u članku 5. stavku 2. trećoj i četvrtoj alineji Direktive 90/314(27). Te se odredbe odnose na granice koje države članice mogu dopustiti što se tiče naknade štete nastale zbog neizvršenja ili nepravilnog izvršenja ugovora(28). Osim toga, također podsjećam da, u skladu s člankom 5. stavkom 3. te direktive „nije dopušteno ugovoriti iznimke od odredaba stavaka 1. i 2. [tog članka]”(29).
45. Kao što sam upravo iznio u prethodnim razmatranjima, članak 5. stavak 1. Direktive 90/314 ne samo da sadržava jasan i nedvosmislen tekst što se tiče odgovornosti organizatora putovanja u paket aranžmanu, nego struktura i svrha te direktive, kao i cilj te odredbe, potvrđuju njegovo doslovno tumačenje(30).
46. Iz prethodno navedenog proizlazi da organizator treba biti odgovoran prema potrošaču i da se, posljedično, mogu primijeniti razlozi za oslobođenje od odgovornosti predviđeni u članku 5. stavku 2. Direktive 90/314(31).
47. U ovom slučaju, što se tiče pitanja jesu li obveze koje proizlaze iz ugovora o putovanju u paket aranžmanu sklopljenog između društva Kuoni i osobe X, pravilno izvršene u smislu članka 5. stavka 1. Direktive 90/314, čini se važnim podsjetiti, u ovoj fazi analize, da sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da pretpostavi da je praćenje osobe X na recepciju, koje je izvršio član osoblja hotela, bilo usluga u okviru „turističkog aranžmana” koje se društvo Kuoni obvezalo pružati te da silovanje i napad počinjeni tijekom pružanja te usluge predstavljaju nepravilno izvršenje ugovora(32).
48. Stoga valja analizirati može li se, s obzirom na sustav odgovornosti uveden Direktivom 90/314, zaposlenik pružatelja usluga u okviru ugovora o paket aranžmanu smatrati pružateljem usluga za potrebe primjene članka 5. stavka 2. drugog dijela treće alineje te direktive.
49. U tu ću svrhu u nastavku ispitati opseg pojma „pružatelj usluga” u smislu Direktive 90/314.
3. Smisao i opseg pojma „pružatelj usluge” u smislu Direktive 90/314
50. Najprije ističem da osoba X, društvo Kuoni, ABTA i Komisija smatraju da se zaposlenika hotela ne može smatrati pružateljem usluga. Međutim, osoba X prigovara da se u određenim posebnim okolnostima zaposlenika koji pruža manjkavu uslugu može smatrati pružateljem usluga ako bi druga kvalifikacija lišila potrošača zaštite dodijeljene člankom 5. Direktive 90/314.
51. Napominjem da pojam „pružatelj usluga” nije definiran Direktivom 90/314 i da ta direktiva ne sadržava nikakvo upućivanje na pravo država članica radi određivanja smisla i opsega tog pojma.
52. U tom pogledu moram podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da se izrazi odredbe prava Unije koja ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica radi određivanja njezina smisla i opsega moraju u pravilu autonomno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Uniji, uzimajući u obzir kontekst odredbe i cilj koji se želi postići propisom o kojem je riječ(33).
53. Moram najprije podsjetiti da, suprotno pružatelju usluge koji obavlja usluge uz naknadu, zaposlenik pružatelja usluga obavlja usluge predviđene u ugovoru o putovanju u paket aranžmanu pri čemu postoji odnos podređenosti s njegovim poslodavcem koji ne postoji s pružateljem usluga kao što je hotel, restoran, izletnički vodič ili profesor sporta, neovisno o tome je li riječ o fizičkoj ili pravnoj osobi.
54. Prema mojem mišljenju, ekvivalent izraza „pružatelj usluga”, koji se koristi u različitim jezičnim verzijama članka 5. Direktive 90/314, upućuje na fizičku ili pravnu osobu koja obavlja usluge uz naknadu(34).
55. Nadalje, čini mi se korisnim istaknuti da se samo u članku 5. Direktive 90/314 upotrebljava izraz „pružatelj usluga”(35). Prema tome, taj se pojam upotrebljava samo u kontekstu odgovornosti organizatora (i/ili prodavatelja) za neizvršenje ili nepravilno izvršenje obveza koje proizlaze iz ugovora o putovanju u paket aranžmanu sklopljenog s potrošačima. Kao što to proizlazi iz definicije izraza „paket aranžman” iz članka 2. točke 1. te direktive, te obveze odnose se na usluge predviđene u ugovoru o putovanju u paket aranžmanu, odnosno usluge prijevoza, smještaja i ostale turističke usluge (izleti, tečajevi, ugostiteljske usluge itd.). Međutim, nijednom odredbom te direktive ne upućuje se na zaposlenike pružatelja usluga. Usto, podsjećam da, iako je zakonodavac Unije namjeravao omogućiti organizatoru da ostvari odštetu od pružatelja usluga, ista mogućnost ne postoji za navedenog organizatora da ostvari odštetu od zaposlenika pružatelja usluga.
56. Stoga smatram da se, u smislu Direktive 90/314, zaposlenika pružatelja usluga ne može smatrati samim „pružateljem usluga”.
57. Međutim, u ovom slučaju, nije riječ o utvrđivanju može li se zaposlenika pružatelja usluga smatrati samim pružateljem usluga, nego mogu li se, u okviru sustava odgovornosti uvedenog člankom 5. Direktive 90/314, radnje ili propusti zaposlenika pružatelja usluga koji izvršava ugovor, izjednačiti s radnjama i propustima pružatelja usluga.
58. Predlažem da se s tog gledišta ispita primjenjivost razloga za oslobođenje od odgovornosti predviđenog u članku 5. stavku 2. drugom dijelu treće alineje Direktive 90/314.
C. Primjenjivost razloga za oslobođenje od odgovornosti predviđenog u članku 5. stavku 2. drugom dijelu treće alineje Direktive 90/314, kad je neizvršenje ili nepravilno izvršenje ugovora o putovanju u paket aranžmanu posljedica radnji zaposlenika pružatelja usluga koji izvršava taj ugovor
1. Opća razmatranja
59. Čini mi se važnim podsjetiti da svaki pružatelj usluga izvršava ugovorne obveze koristeći se vlastitom organizacijskom strukturom (podjela zadataka između zaposlenika, pripravnika itd.). Ta se struktura može znatno razlikovati od pružatelja do pružatelja, kao što je to slučaj između hotela s pet zvjezdica i malog obiteljskog hotela. Stoga za utvrđivanje odgovornosti organizatora ili njegova pružatelja usluga nije potrebno znati tko je konkretno izvršio ugovorne obveze.
60. Iz toga slijedi da se, kako bi se utvrdilo može li se razlog za oslobođenje od odgovornosti predviđen u članku 5. stavku 2. drugom dijelu treće alineje Direktive 90/314 primijeniti u situaciji poput one u glavnom postupku, postavlja sljedeće pitanje: u kojim se okolnostima radnje ili propusti zaposlenika pružatelja usluga, uključujući namjerno počinjena protupravna djela, mogu pripisati njegovu poslodavcu/pružatelju usluga s obzirom na sustav odgovornosti uveden Direktivom 90/314?
61. U nastavku ću odgovoriti na to pitanje.
2. Okolnosti u kojima se radnje ili propusti zaposlenika pružatelja usluga mogu pripisati njegovu poslodavcu/pružatelju usluga s obzirom na sustav odgovornosti uveden Direktivom 90/314
62. Najprije podsjećam da odgovornost organizatora, u smislu Direktive 90/314, može postojati samo u okviru izvršenja ugovornih obveza. Kao što sam već naveo, ta odgovornost temelji se, s jedne strane, na vezi između radnji ili propusta iz kojih su proizašli gubitak i šteta nastali potrošaču te, s druge strane, na obvezama koje proizlaze iz ugovora o putovanju u paket aranžmanu(36). Stoga se neizvršenje ili nepravilno izvršenje ugovora, koje je posljedica radnji ili propusta povezanih sa štetom koju je pretrpio potrošač, a koje je počinio zaposlenik prilikom izvršenja ugovornih obveza, treba pripisati organizatoru i poslodavcu/pružatelju usluga. Kad to ne bi bio slučaj, organizator bi vrlo lako mogao izbjeći svaku odgovornost za pravilno izvršenje ugovora o putovanju, tako da izvršenje tog ugovora delegira pružatelju usluga, čiji zaposlenici konkretno izvršavaju obveze koje proizlaze iz navedenog ugovora.
63. Nadalje, napominjem da, u skladu s člankom 5. stavkom 1. Direktive 90/314, organizator treba biti odgovoran, s jedne strane, za radnje i propuste zaposlenika pružatelja usluga u izvršenju ugovornih obveza koje su navedene u ugovoru, kako je definiran u članku 2. točki 5. te direktive i, s druge strane, za radnje i propuste tog zaposlenika u izvršenju obveza koje se smatraju popratnima uz usluge navedene u članku 2. točki 1. podtočki (b) te direktive(37).
64. Konkretnije, u skladu s definicijom „paket aranžmana” iz članka 2. točke 1. podtočke (b) Direktive 90/314, usluga smještaja jedan je od tri elementa koje organizator može prodavati ili nuditi na prodaju. Ta usluga, koju obično pruža hotel, osigurana je posredstvom njegovih zaposlenika koji izvršavaju ugovorne obveze u pogledu hotela tako što izvršavaju svoje ugovore o radu. Te obveze mogu uključivati, među ostalim, nošenje prtljage, ugostiteljske usluge, uslugu vozača, uslugu vratara, usluge posluživanja, poslugu u sobu, iznajmljivanje bicikala, usluge čišćenja ili usluge održavanja. Te su usluge dakle popratne usluge uz uslugu smještaja koju pruža hotel u okviru ugovora o putovanju u paket aranžmanu.
65. U tom kontekstu, za mene je jasno da se može, u načelu, smatrati da zaposlenik hotela izvršava ugovorne obveze koje proizlaze iz ugovora o putovanju u paket aranžmanu kad je na dužnosti, nosi uniformu člana osoblja hotela i kao takav se gostima/potrošačima čini kao osoba od povjerenja, i to neovisno o tome izvršavaju li se obveze u objektima hotela ili izvan njih, ako je riječ o obvezama koje proizlaze iz ugovora o paket aranžmanu ili obvezama koje se smatraju popratnim obvezama uz usluge koje organizator prodaje ili nudi na prodaju u okviru tog ugovora(38).
66. Stoga, ako su nošenje prtljage, održavanje instalacija ili praćenje gostiju na recepciju, popratne usluge uz uslugu smještaja ili usluge izravno predviđene u ugovoru, organizator treba biti odgovoran kad hotelski djelatnik ošteti ili izgubi prtljagu, napadne gosta prilikom izvršavanja obveze praćenja gosta u njegovu sobu ili na recepciju, opeče gosta prolijevanjem juhe ili napadne gosta u trenutku posluživanja.
67. U svim tim slučajevima treba smatrati da je došlo do nepravilnog izvršenja ugovora i da se, posljedično, postupanja hotelskog zaposlenika trebaju pripisati pružatelju usluga u okviru sustava odgovornosti organizatora putovanja u paket aranžmanima iz članka 5. Direktive 90/314.
68. Suprotno tomu, organizator ne može biti odgovoran za štetu prema potrošaču, u smislu članka 5. stavka 2. te direktive, ako zaposlenik hotela napadne gosta nakon svojeg radnog vremena ili kad je taj zaposlenik na godišnjem odmoru. Stoga u tom slučaju nije riječ o šteti nastaloj u okviru izvršenja ugovornih obveza od strane pružatelja.
69. Posljedično, u skladu s člankom 5. stavkom 1. Direktive 90/314, organizator treba biti odgovoran, s jedne strane, za radnje i propuste zaposlenika pružatelja usluga u izvršenju ugovornih obveza koje su navedene u ugovoru, kako je definirano u članku 2. točki 5. te direktive i, s druge strane, za radnje i propuste tog zaposlenika u izvršenju obveza koje se smatraju popratnima uz usluge navedene u članku 2. točki 1. podtočki (b) te direktive.
70. Budući da su tako pojašnjene okolnosti u kojima se radnje ili propusti zaposlenika pružatelja usluge mogu pripisati njegovu poslodavcu/pružatelju usluga s obzirom na sustav odgovornosti uveden Direktivom 90/314, preostaje ispitati posljednje pitanje: koja je razlika između „djelovanja više sile” i „događaja koji organizator ili pružatelj usluga nisu mogli predvidjeti ili spriječiti”?
3. Razlika između „djelovanja više sile” i „događaja koji organizator […] ili pružatelj usluga nisu mogli predvidjeti ili spriječiti”
71. Člankom 5. stavkom 2. Direktive 90/314 predviđa se da je organizator (i/ili prodavatelj) odgovoran za štetu nastalu zbog neizvršenja ili nepravilnog izvršenja ugovora, osim ako se odgovornost za neizvršenje ili za nepravilno izvršenje ne može pripisati ni njima, ni drugim pružateljima usluga zbog toga što se na njega primjenjuje jedan od razloga za oslobođenje od odgovornosti iz te odredbe. Razlog naveden u članku 5. stavku 2. drugom dijelu treće alineje te direktive odnosi se na situacije u kojima je do utvrđenog neizvršenja ugovora došlo zbog djelovanja više sile ili događaja koji organizator ili pružatelj usluga nisu mogli predvidjeti ili spriječiti(39).
72. Osoba X u svojem pisanom očitovanju tvrdi da dva slučaja navedena u članku 5. stavku 2. trećoj alineji Direktive 90/314 treba tumačiti zajedno.
73. Ne slažem se s tim stajalištem.
74. Naime, kao prvo, iz teksta članka 5. stavka 2. Direktive 90/314 i upotrebe rastavnog veznika „ili” jasno proizlazi da je zakonodavac Unije htio napraviti razliku između, s jedne strane, djelovanja više sile i, s druge strane, događaja koji organizator ili pružatelj usluga nisu mogli predvidjeti ili spriječiti.
75. Kao drugo, primjećujem da je „viša sila” (članak 5. stavak 2. prvi dio treće alineje) definirana u članku 4. stavku 6. drugoj alineji točki ii. Direktive 90/314 kao „neobične i nepredvidive okolnosti izvan nadzora ugovorne stranke koja zahtijeva otkaz, čije se posljedice nisu mogle izbjeći čak ni da su bile poduzete sve potrebne mjere predostrožnosti”(40). Ta definicija sadržava tri uvjeta koji moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi organizator bio oslobođen od odgovornosti.
76. S druge strane, to nije slučaj u pogledu događaja iz članka 5. stavka 2. drugog dijela treće alineje te direktive. Naime, zakonodavac Unije ovdje je koristio rastavni veznik „ili”, što znači da organizator može biti oslobođen od odgovornosti ako može dokazati da ni on ni njegov pružatelj usluga nisu mogli predvidjeti ili (ne kumulativno nego alternativno) da nisu mogli spriječiti događaj, čak i uz poduzimanje svih potrebnih mjera kako bi ga izbjegli. Drugim riječima, organizator može biti oslobođen od odgovornosti samo ako se pokaže da je za njega ili njegovog pružatelja usluga navedeni događaj bio nepredvidljiv ili da se nije mogao spriječiti.
77. Stoga je očito da se dva slučaja iz članka 5. stavka 2. treće alineje Direktive 90/314 razlikuju i da, u ovom slučaju, valja odbaciti djelovanje više sile.
4. Događaj naveden u članku 5. stavku 2. drugom dijelu treće alineje Direktive 90/314
78. Članak 5. stavak 2. drugi dio treće alineje Direktive 90/314 odnosi se na situacije u kojima je do utvrđenog neizvršenja ugovora došlo zbog „događaja koji organizator […] ili pružatelj usluga nisu mogli predvidjeti ili spriječiti”.
79. U ovom slučaju, smatram da silovanje i napad koje je počinila osoba N, zaposlenik hotela, protiv osobe X, gošće hotela, u okviru izvršenja ugovorne obveze praćenja te gošće na recepciju, nije „događaj” u smislu te odredbe.
80. Naime, izrazom „događaj” iz te odredbe ne mogu se obuhvatiti radnje ili propusti zaposlenika, uključujući namjerno počinjene protupravne radnje, pružatelja usluge prilikom izvršenja obveza koje proizlaze iz ugovora o putovanju u paket aranžmanu. Kako bi se te radnje ili ti propusti smatrali „događajem” u smislu članka 5. stavka 2. drugog dijela treće alineje Direktive 90/314, trebalo bi biti riječ o događaju izvan organizacijske strukture pružatelja usluge ili o objektivnom elementu. Taj pojam „događaja” ne može ni u kojem slučaju uključivati namjerno počinjene protupravne radnje koje, same po sebi, predstavljaju neizvršenje ili nepravilno izvršenje ugovornih obveza. Čak bi bilo i nelogično željeti analizirati mogućnost predviđanja ili sprečavanja namjernih čina pružatelja usluga, uključujući i u slučajevima kada su ih počinili njegovi zaposlenici.
81. Stoga, iako se, kao što sam već iznio u točki 56. ovog mišljenja, ne može, u smislu Direktive 90/314, zaposlenika pružatelja usluga smatrati samim pružateljem usluga, postupci tog zaposlenika trebaju se pripisati njegovom poslodavcu/pružatelju i organizatoru ako su se dogodili u okviru izvršenja obveza koje proizlaze iz ugovora o putovanju u paket aranžmanu. U tim okolnostima, ti postupci nisu obuhvaćeni pojmom „događaja” u smislu članka 5. stavka 2. drugog dijela treće alineje Direktive 90/314. Drugim riječima, krivnja zaposlenika pružatelja usluga koja dovodi do neizvršenja ili nepravilnog izvršenja ugovora treba biti izjednačena s krivnjom pružatelja usluge. Stoga se ne može primijeniti razlog za oslobođenje od odgovornosti predviđen u toj odredbi.
82. U tim okolnostima, silovanje i napad koji je osoba N počinila protiv osobe X, valja smatrati radnjom koju treba pripisati hotelu, tako da društvo Kuoni ne može biti oslobođeno od svoje odgovornosti kao organizatora paket aranžmana.
83. Samo tim tumačenjem može se osigurati viša razina zaštite potrošača i spriječiti znatno smanjenje te razine zaštite u slučajevima teških pogrešaka zaposlenika pružatelja usluga. Naime, kad bismo prihvatili različito tumačenje, takve teške pogreške mogle bi se smatrati „nepredvidivim ili neizbježnim” događajem u smislu članka 5. stavka 2. drugog dijela treće alineje Direktive 90/314.
84. S obzirom na odgovor na prvo pitanje točku (a), koji predlažem, nije potrebno odgovoriti na pitanje o kriterijima za ocjenu nepredvidivosti ili neizbježnosti događaja navedenog u članku 5. stavku 2. drugom dijelu treće alineje Direktive 90/314.
VI. Zaključak
85. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na pitanja koja je uputio Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine) odgovori kako slijedi:
1. Zaposlenik pružatelja usluga u okviru ugovora o paket aranžmanu ne može se smatrati pružateljem usluga za potrebe primjene članka 5. stavka 2. drugog dijela treće alineje Direktive Vijeća 90/314/EEZ od 13. lipnja 1990. o putovanjima, odmorima i kružnim putovanjima u paket aranžmanima.
2. Organizator treba biti odgovoran za radnje i propuste zaposlenika pružatelja usluga u izvršenju ugovornih obveza koje su navedene u ugovoru, kako je definiran u članku 2. točki 5. te direktive, kao i za radnje i propuste tog zaposlenika u izvršenju obveza koje se smatraju popratnima uz usluge navedene u članku 2. točki 1. podtočki (b) navedene direktive. Posljedično, razlog za oslobođenje od odgovornosti predviđen u članku 5. stavku 2. drugom dijelu treće alineje Direktive 90/314 ne može se primijeniti u pogledu organizatora paket aranžmana kad je neizvršenje ili nepravilno izvršenje ugovora koji je taj organizator sklopio s potrošačem posljedica radnji zaposlenika pružatelja usluga koji izvršava taj ugovor.