PRESUDA OPĆEG SUDA (treće vijeće)
22. studenoga 2023.(*)
„Žig Europske unije – Postupci za opoziv odluke ili za brisanje unosa – Brisanje unosa u registru koji je zahvaćen očitom pogreškom koja se može pripisati EUIPO‑u – Upis licencija u registar za figurativne žigove LAPLANDIA Land of purity i dr. – Uvjeti za registraciju licencije – Dokaz o odobrenju licencije koji podnosi registrirani nositelj – Pojam,očita pogreška koja se može pripisati EUIPO‑u’ – Članak 27. stavak 1. druga rečenica Uredbe (EU) 2017/1001 – Članak 103. stavak 1. prva rečenica Uredbe 2017/1001”
U predmetu T‑679/22,
Oy Shaman Spirits Ltd, sa sjedištem u Tyrnävä (Finska), koji zastupa R. Almaraz Palmero, odvjetnik,
tužitelj,
protiv
Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji zastupa E. Markakis, u svojstvu agenta,
tuženika,
druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem EUIPO‑a, intervenijent pred Općim sudom, jest:
Global Drinks Finland Oy, sa sjedištem u Helsinkiju (Finska), koji zastupa T. Talvitie, odvjetnik,
OPĆI SUD (treće vijeće),
u sastavu: F. Schalin, predsjednik, G. Steinfatt (izvjestiteljica) i D. Kukovec, suci,
tajnik: V. Di Bucci,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
s obzirom na izostanak zahtjeva za zakazivanje rasprave koji stranke podnose u roku od tri tjedna od obavijesti o zatvaranju pisanog dijela postupka i odlučivši, u skladu s člankom 106. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda, donijeti odluku bez provođenja usmenog dijela postupka,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a tužitelj, društvo Oy Shaman Spirits Ltd, zahtijeva poništenje odluke prvog žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 14. rujna 2022. (predmet R 909/2021‑1) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).
Okolnosti spora
2 Društvo Brandavid Oy je između 2008. i 2016. ishodiloregistraciju sljedećih figurativnih žigova Europe unije (u daljnjem tekstu: predmetni žigovi):
– figurativni žig Europske unije registriran 15. rujna 2008. pod brojem 6 491 914 za proizvode obuhvaćene u razredima 32. i 33. u smislu Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je izmijenjen i dopunjen, prikazan u nastavku:
– figurativni žig Europske unije registriran 20. listopada 2009. pod brojem 7 087 281 za proizvode obuhvaćene u razredima 32. i 33., prikazan u nastavku:
– figurativni žig Europske unije registriran 29. veljače 2016. pod brojem 14 786 883 za proizvode obuhvaćene u razredima 31., 32. i 33., prikazan u nastavku:
3 Prijenos predmetnih žigova na intervenijenta, društvo Global Drinks Finland Oy, upisan je u registar 5. siječnja 2017.
4 Zahtjevom podnesenim 6. srpnja 2020., popraćenim, među ostalim, ugovorom sklopljenim između tužitelja i društva Brandavid Oy (u daljnjem tekstu: ugovor o licenciji), tužitelj je od EUIPO‑a zatražio da u registar žigova Europske unije unese isključivu licenciju u njegovu korist za predmetne žigove.
5 Odjel nadležan za vođenje EUIPO‑ovog registra 27. srpnja 2020. obavijestio je tužitelja i intervenijenta o registraciji licencije koja je provedena na temelju tužiteljeva zahtjeva u skladu s člankom 111. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeće od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.).
6 Intervenijent je dopisima od 12. i 19. listopada izrazio neslaganje s registracijom licencije.
7 Odjel zadužen za registar objavio je 25. studenoga 2020. opoziv registracije licencije osim ako tužitelj ne dokaže da intervenijent prihvaća registraciju licencije.
8 Tužitelj je 22. prosinca 2020. podnio šest dokumenata kako bi dokazao da je intervenijent prihvatio ugovor o licenciji.
9 Odjel zadužen za registar izbrisao je odlukom od 18. ožujka 2021., na temelju članka 103. stavka 1. Uredbe 2017/1001, upis licencije u registar žigova Europske unije.
10 Tužitelj je 14. svibnja 2021. podnio žalbu protiv odluke Odjela zaduženog za registar.
11 Prvo žalbeno vijeće je 14. rujna 2022. donijelo pobijanu odluku kojom je odbilo tužiteljevu žalbu. Smatralo je da se jedini dokaz koji je dostavljen uz zahtjev za registraciju sastojao od ugovora o licenciji koji su društvo Brandavid Oy i tužitelj potpisali 2016., kojeg intervenijent nikada nije bio stranka. U nedostatku bilo kakvog elementa koji bi omogućio dokazivanje postojanja licencije koju je priznao ili odobrio intervenijent kao registrirani nositelj predmetnih žigova, registracija licencije provedena 27. srpnja 2020. predstavljala je očitu pogrešku koja se može pripisati Uredu u smislu članka 103. stavka 1. Uredbe 2017/1001, što je opravdalo njezino brisanje. Pitanje je li intervenijent bio upoznat s navedenim ugovorom o licenciji u trenutku podnošenja zahtjeva za registraciju nije relevantno, s obzirom na to da intervenijent nije treća strana, a pravnim argumentima i dokazima koji se tiču finskog prava ne može se dovesti u pitanje činjenični zaključak prema kojem intervenijent nije pristao na taj ugovor o licenciji.
Zahtjevi stranaka
12 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži EUIPO‑u i intervenijentu snošenje troškova, uključujući onih nastalih pred žalbenim vijećem.
13 EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova koji će nastati ako se rasprava održi.
14 Intervenijent od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova, uključujući onih nastalih pred žalbenim vijećem.
Pravo
15 U prilog tužbi tužitelj ističe tri tužbena razloga, prvi koji se temelji na povredi članaka 25. do 27. Uredbe 2017/1001, drugi koji se temelji na povredi članaka 19. i 20. te uredbe i treći koji se temelji na povredi članka 103. navedene uredbe.
Prvi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članaka 25. do 27. Uredbe 2017/1001
16 Tužitelj, u biti, žalbenom vijeću prigovara što nije poštovao ugovor o licenciji kojim je on dobio licenciju za predmetne žigove u skladu s člankom 25. stavkom 1. Uredbe 2017/1001 te pravo na registriranje te licencije u skladu s člankom 26. stavkom 1. navedene uredbe. Pojašnjava da je ugovor o licenciji 2016. potpisalo društvo Brandavid Oy koje je u to vrijeme bilo nositelj predmetnih žigova te da mu je ono izrijekom dalo ugovorna prava na korištenje navedenih žigova i da bude upisan kao isključivi nositelj licencije.
U trenutku registracije prijenosa tih žigova, odnosno 2017., intervenijent je bio svjestan postojanja tog ugovora o licenciji tako da je stoga prihvatio odobrenje isključive licencije tužitelju.
17 Osim toga, tužitelj smatra da mu je isključiva licencija izdana neovisno o vlasništvu predmetnih žigova.
18 EUIPO i intervenijent osporavaju tužiteljevu argumentaciju.
19 U skladu s člankom 25. stavkom 5. Uredbe 2017/1001, na zahtjev jedne od stranaka, izdavanje ili prijenos licencije u odnosu na žig Europske unije upisuje se u registar i objavljuje.
20 U skladu s člankom 26. stavkom 1. Uredbe 2017/1001, članak 20. stavak 5. navedene uredbe i pravila donesena u skladu s tom odredbom primjenjuju se mutatis mutandis na registraciju licencije kako je to navedeno u članku 25. stavku 5. navedene uredbe.
21 Člankom 20. stavkom 5. Uredbe 2017/1001 propisuje se da zahtjev za registraciju prijenosa mora sadržavati određene podatke kao i dokumente koji propisno dokazuju prijenos u skladu sa stavcima 2. i 3., pri čemu se navedenim stavkom 3. zahtijeva da „[se] prijenos žiga EU‑a obavlja […] u pisanom obliku s potpisima stranaka ugovora, osim ako ustupanje proizlazi iz sudske odluke; u protivnom prijenos je ništavan.”
22 Osim toga, člankom 13. stavkom 3. točkama (a), (c) i (d) Provedbene uredbe Komisije (EU) 2018/626 od 5. ožujka 2018. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu određenih odredbi Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća o žigu Europske unije i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) 2017/1431 (SL 2018., L 104 str. 37.), koja se mutatis mutandis primjenjuje na licencije u skladu s člankom 20. stavkom 6. točkom (b) i člankom 26. stavkom 1. Uredbe 2017/1001, pojašnjava se da je potpis ili suglasnost registriranog nositelja preduvjet valjanog odobrenja licencije.
23 Brisanjem registracije licencije, EUIPO je pravilno primijenio članke 25. i 26. Uredbe 2017/1001, u vezi s odredbama na koje se u tim člancima poziva. Naime, u ugovoru o licenciji intervenijent se ne navodi, a koji je bio registrirani nositelj u trenutku podnošenja zahtjeva i registracije licencije, niti se u njemu nalazi njegov potpis. Prijašnji registrirani nositelj više nije imao pravo dati suglasnost koja se zahtijevala relevantnim odredbama.
24 EUIPO pravilno objašnjava da se primjenjivim odredbama zahtijeva, zbog razloga pravne sigurnosti, da registrirani nositelj aktivno pokaže svoju volju za odobrenje licencije, odnosno podnošenjem zahtjeva za registraciju licencije izravno EUIPO‑u u skladu s člankom 26. stavkom 1. točkom (b) Uredbe 2017/1001 i člankom 13. stavkom 3. točkama (a) i (b) Provedbene uredbe 2018/626, ili potpisivanjem izjave, sporazuma ili standardnog obrasca u skladu s člankom 13. stavkom 3. točkom (c) i (d) navedene provedbene uredbe.
25 Tužiteljevom argumentacijom ne može se dovesti u pitanje zakonitost pobijane odluke.
26 Što se tiče tužiteljevih navoda da su u vrijeme registracije prijenosa predmetnih žigova intervenijent i društvo Brandavid Oy bili svjesni postojanja ugovora o licenciji, treba napomenuti da, čak i pod pretpostavkom da licencija koju je odobrio pravni prednik intervenijenta ima pravni učinak prema potonjem na temelju članka 27. stavka 1. druge rečenice Uredbe 2017/1001, iz toga ne slijedi obveza EUIPO‑a da registrira tu licenciju. Naime, zakonitost pobijane odluke ovisi isključivo o formalnim uvjetima predviđenima primjenjivim odredbama. Budući da ti uvjeti nisu ispunjeni u ovom predmetu (vidjeti točku 23. ove presude), pobijana odluka ne može se poništiti samo zato što je intervenijent bio taj koji je skrenuo pozornost EUIPO‑u na nepoštovanje uvjeta za registraciju.
27 Čak i pod pretpostavkom da licencija može ostati valjana ili da se njome mogu dodjeljivati prava prema nacionalnom pravu primjenjivom na ugovor o licenciji nakon prijenosa dotičnog žiga, s obzirom na to da su društvo Brandavit Oy i intervenijent izvršili navedeni prijenos potpuno svjesni licencije, kako to tužitelj tvrdi, ta situacija materijalnog prava vjerojatno neće imati utjecaja na pravo na registraciju koje slijedi formalizirani pristup, koji je jasno kodificiran u primjenjivim odredbama čija formulacija ne ostavlja prostora tumačenju. I dalje je dopušteno tužitelju ostvarivati prava koja proizlaze iz materijalnog prava pred nacionalnim sudovima. U tom pogledu EUIPO je s pravom naveo da je moguće da se eventualnim kršenjem navedenog ugovora o licenciji i njegove odredbe koja se primjenjuje na pravne sljednike može aktivirati ugovorna odgovornost druge ugovorne strane, a da pritom taj ugovorni aspekt ne može imati posljedice na ispitivanje zahtjeva za registraciju.
28 Stoga valja odbiti prvi tužbeni razlog.
Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članaka 19. i 20. Uredbe 2017/1001
29 Tužitelj iz članka 19. stavka 1. Uredbe 2017/1001 zaključuje da pravo mjerodavno za sporove koji se odnose na prijenos ili licencije u vezi s registracijama predmetnih žigova jest finsko nacionalno pravo s obzirom na to da on sam, intervenijent i društvo Brandavid Oy imaju sjedišta u Finskoj.
30 S jedne strane, finsko pravo ne zahtijeva pisani oblik za ugovor, a s druge strane, u skladu s finskim pravom, spoznaja o tome je li intervenijent potpisao ugovor o licenciji 2016. nije relevantna s obzirom na to da bi potonji naslijedio društvo Brandavid Oy u njegovim pravima nakon potpunog prijenosa prava na žigove koji su već upisani u registru, iako je bio svjestan postojanja navedenog ugovora o licenciji. Novi nositelji žigova moraju poštovati odredbe prijašnjih ugovora koje su nositelji ranijih žigova sklopili snositeljima licencija za navedene žigove.
31 Nadalje, tužitelj kritizira opažanja žalbenog vijeća iz točke 21. pobijane odluke prema kojima on nikada nije dostavio popis žigova čijih je društvo Brandavid Oy bilo vlasnikom i koji su naknadno preneseni na intervenijenta. Navodi da se taj popis nalazi u Prilogu I. obrazloženja u kojem se navode žalbeni razlozi pred žalbenim vijećem.
32 EUIPO i intervenijent osporavaju tužiteljevu argumentaciju.
33 Najprije, valja napomenuti, poput EUIPO‑a, da se članak 19. stavak 1. Uredbe 2017/1001 kojim se upućuje na pravo države članice u kojoj nositelj žiga Europske unije ima sjedište primjenjuje „osim ako je člancima od 20. do 28. drukčije predviđeno”. Upis u registar žigova Europske unije licencije koja se odnosi na žig Europske unije autonomno je uređeno pravom Unije u člancima 25. do 28. navedene uredbe i u članku 13. Provedbene uredbe 2018/626.
34 Slijedi da je pitanje poznaje li finsko pravo formalne zahtjeve za ugovor o licenciji odnosno pod kojim uvjetima takav ugovor također obvezuje nositelja sljednika dotičnih znakova irelevantno za pitanje je li registracija licencije u korist tužitelja u registar žigova Europske unije bila pravilna ili nije. Stoga, tužiteljevi argumenti koji se temelje na finskom pravu ne mogu dovesti u pitanje zakonitost pobijane odluke u vezi s uvjetima za registraciju licencije.
35 Nadalje, tužiteljeva kritika očitovanja žalbenog vijeća iz točke 21. pobijane odluke je bespredmetna, utoliko što je, kako je to EUIPO ispravno primijetio, riječ o suvišnom razmatranju žalbenog vijeća. Naime, pobijana odluka uglavnom se temelji na utvrđenju da tužitelj nije dokazao odobravanje licencije u svoju korist od strane registriranog nositelja. To utvrđenje ne ovisi o pitanju o tome za koje je žigove izdana licencija.
36 Stoga, valja odbiti drugi tužbeni razlog.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 103. Uredbe 2017/1001
37 Tužitelj prigovara EUIPO‑u da je prekoračio svoje ovlasti. Prema njegovu mišljenju EUIPO nije ispravio nijednu pogrešku. EUIPO je navodno prekoračio svoju nadležnost donošenjem odluke kojom se poništava registracija ugovora o licenciji koja je bila pravilna i u skladu s finskim pravom. EUIPO je trebao primijeniti finsko pravo u skladu s člankom 19. Uredbe 2017/1001 umjesto što je primijenio članak 103. navedene uredbe.
38 EUIPO i intervenijent osporavaju tužiteljevu argumentaciju.
39 U skladu s člankom 103. stavkom 1. prvom rečenicom Uredbe 2017/1001 „ako [EUIPO] izvrši upis u registar ili donese odluku koja sadrži očitu pogrešku koja se može pripisati [EUIPO‑u], on osigurava brisanje upisa iz registra ili opoziv odluke”.
40 Kao prvo, kako to pravilo ističu EUIPO i intervenijent, brisanje upisa od 27. srpnja 2020. bilo je zahvaćeno očitom pogreškom koja se može pripisati EUIPO‑u. Ta se pogreška temelji na činjenici da je upis u registar prihvaćen na temelju dokumenata koji ne udovoljavaju zahtjevima koji su navedeni u primjenjivim propisima (vidjeti točku 23. ove presude). Ugovor o licenciji koji je priložen zahtjevu za registraciju nije sadržavao nikakve dokaze o licenciji koju je dodijelio registrirani nositelj predmetnih žigova. U tom pogledu, žalbeno vijeće je u točki 15. pobijane odluke pravilno utvrdilo da tužitelj nije dokazao da je licencija bila dodijeljena uz suglasnost nositelja tih žigova.
41 Kao drugo žalbeno vijeće nije bilo dužno primijeniti nacionalno pravo s obzirom na to da je postupak upisa u registar žigova Europske unije licencije koja se odnosi na žig Europske unije autonomno uređen pravom Unije u člancima 25. do 28. Uredbe 2017/1001 i u članku 13. Provedbene uredbe 2018/626 (vidjeti točku 33. ove presude).
42 Kao treće, valja odbiti tužiteljev prigovor da je žalbeno vijeće prekoračilo svoje ovlasti poništivši odluku koja nije bila očito pogrešna, ali je bila točna prema finskom pravu.
43 Naime, iz sudske prakse suda proizlazi da nije na EUIPO‑u da ispituje valjanost pravnih učinaka prijenosa žigova Europske unije prema nacionalnom pravu. Tijekom obrade zahtjeva za registraciju prijenosa žiga Europske unije nadležnost EUIPO‑a je, u načelu, ograničena na ispitivanje formalnih uvjeta iz članka 20. Uredbe iz 2017/1001 i članka 13. Provedbene uredbe iz 2018/626, i ne podrazumijeva ocjenu ključnih pitanja koja se mogu pojaviti u okviru primjenjivog nacionalnog prava (presuda od 22. rujna 2021., Marina Yachting Brand Management/EUIPO – Industries Sportswear (MARINA YACHTING), T‑169/20, EU:T:2021:609, t. 61.). Budući da registracija licencije slijedi ista pravila poput pravila prijenosa, tu sudsku praksu valja mutatis mutandis primijeniti u ovom slučaju (vidjeti t. 20. ove presude).
44 Slijedom navedenog, valja odbiti treći tužbeni razlog i stoga tužbu u cijelosti.
Troškovi
45 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
46 Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova intervenijenta, sukladno njegovu zahtjevu, uključujući snošenje nužnih troškova nastalih u postupku pred žalbenim vijećem koji se, na temelju članka 190. stavka 2. Poslovnika, smatraju troškovima čiju je naknadu moguće tražiti.
47 Nasuprot tome, s obzirom na to da je EUIPO podnio zahtjev za naknadu troškova samo u slučaju održavanja rasprave, valja u slučaju njezina neodržavanja, odlučiti da će EUIPO snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (treće vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Društvu Oy Shaman Spirits Ltd nalaže se snošenje troškova nastalih društvu Global Drinks Finland Oy, uključujući onih koji su tom društvu nastali pred žalbenim vijećem.
3. EUIPO će snositi vlastite troškove.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 22. studenoga 2023.
Potpisi