PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA
EUROPSKE UNIJE (drugo vijeće)
29. travnja 2015.(*)
[Tekst ispravljen rješenjem od 13. svibnja 2015.]
„Javna služba – Promaknuće – Promaknuća za 2011. – Neuvrštavanje na popis dužnosnika koji ispunjavaju uvjete za promaknuće – Članak 45. Pravilnika o osoblju – Dvije godine radnog staža u razredu – Neuzimanje u obzir radnog staža provedenog u svojstvu člana privremenog osoblja – Različito postupanje zbog pravne naravi ugovora dotičnih zaposlenika – Direktiva 1999/70/EZ – [Sukladno ispravku iz rješenja od 13. svibnja 2015.] Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP – Članak 4. – Mogućnost pozivanja – Isključenost“
U predmetu F‑78/12,
povodom tužbe podnesene na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju članka 106.a tog ugovora,
Viara Todorova Androva, dužnosnica Vijeća Europske unije, sa stalnom adresom u Sint‑Genesius‑Rodeu (Belgija), koju zastupa M. Velardo, avocat,
tužiteljica,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju J. Herrmann i M. Bauer, u svojstvu agenata,
tuženika,
koje podupiru
Europska komisija, koju zastupaju J. Currall i G. Gattinara, u svojstvu agenata,
i
Europski revizorski sud, koji su prvotno zastupali T. Kennedy, N. Scafarto i K. Zavřelová, u svojstvu agenata, a potom N. Scafarto, u svojstvu agenta,
intervenijenti,
SLUŽBENIČKI SUD (drugo vijeće),
u sastavu: K. Bradley (izvjestitelj), predsjednik, H. Kreppel i M. I. Rofes i Pujol, suci,
tajnik: P. Cullen, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 15. siječnja 2015.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Tužbom koju je tajništvo Službeničkog suda zaprimilo 25. srpnja 2012. V. Todorova Androva u osnovi zahtijeva, prvo, poništenje odluke Vijeća Europske unije da ju ne uvrsti na popis dužnosnika koji ispunjavaju uvjete za promaknuće za 2011. godinu i, drugo, naknadu imovinske i neimovinske štete koju je pretrpjela zbog nezakonitosti te odluke.
Pravni okvir
2 Članak 45. stavak 1. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije u verziji primjenjivoj na spor (u daljnjem tekstu: Pravilnik) određuje:
„Odluku o promaknuću donosi tijelo za imenovanje uzimajući u obzir članak 6. stavak 2. Promaknuće stupa na snagu imenovanjem dužnosnika u sljedeći viši razred njegove funkcijske skupine. Za potrebe promaknuća odabir se provodi isključivo među dužnosnicima koji su najmanje dvije godine bili u svom razredu, nakon što se usporede zasluge dužnosnika koji ispunjavaju uvjete za promaknuće. […]“
3 Vijeće je 28. lipnja 1999. usvojilo Direktivu 1999/70/EZ o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP (SL L 175, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 228.).
4 Članak 1. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP, koji se nalazi u prilogu Direktivi 1999/70 (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum), određuje da mu je svrha:
„[…]
(a) poboljšati kvalitetu rada na određeno vrijeme osiguranjem primjene načela nediskriminacije;
(b) ustanoviti okvir za sprečavanje zlouporaba, koje proizlaze iz primjene uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme.“
5 Članak 4. Okvirnog sporazuma naslovljen „Načelo nediskriminacije“ predviđa:
„1. U pogledu uvjeta zapošljavanja [uvjeta rada], prema radnicima zaposlenim na određeno vrijeme ne smije se postupati na nepovoljniji način nego prema usporedivim radnicima zaposlenim na neodređeno vrijeme, jedino zato što prvi imaju ugovor ili se nalaze u radnom odnosu na određeno vrijeme, osim ako drukčije postupanje nije opravdano iz objektivnih razloga.
[…]
4. Vrijeme potrebno za stjecanje kvalifikacija, u vezi s posebnim uvjetima zapošljavanja [uvjetima rada], jednako je za radnike zaposlene na određeno vrijeme kao za radnike zaposlene na neodređeno vrijeme, osim u slučaju kada su različite kvalifikacije, stečene za obavljanje rada u određenom vremenu, opravdane iz objektivnih razloga.“
Činjenice iz kojih proizlazi spor
6 Tužiteljica je od 1. srpnja 2006. bila zaposlena u Vijeću kao član privremenog osoblja u smislu članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije, u verziji koja je tada bila na snazi (u daljnjem tekstu: Uvjeti zaposlenja). Razvrstana je u razred AD 5 te je kao pravnik lingvist raspoređena u Odjel za bugarski jezik unutar Glavnog tajništva, Glavne uprave (GU) „Osoblje i uprava“, Uprave „Prevođenje i dostava dokumenata“. Ugovor o radu sa svim naknadnim aneksima trebao je isteći 31. prosinca 2010.
7 Budući da je u međuvremenu prošla na natječaju EPSO/AD/166/09, tužiteljica je odlukom od 23. studenoga 2010., koja je stupila na snagu 1. prosinca 2010., imenovana dužnosnicom na probnom radu u razredu AD 5. Sukladno članku 32. stavku 3. Pravilnika, tužiteljica je zadržala radni staž na stupnju koji je stekla kao član privremenog osoblja te je shodno tomu razvrstana u stupanj 4.
8 Među strankama je nesporno da je tužiteljica nakon imenovanja dužnosnicom na probnom radu nastavila obavljati iste poslove koje je već obavljala kao član privremenog osoblja.
9 Odlukom od 12. srpnja 2011., koja je stupila na snagu 1. rujna 2011., tužiteljica je imenovana na stalno radno mjesto.
10 U Priopćenju za osoblje br. 87/11 od 12. rujna 2011. tijelo za imenovanje (u daljnjem tekstu: TZI) objavilo je popis dužnosnika koji ispunjavaju uvjete za promaknuće za 2011. godinu. Na popisu se nije nalazilo tužiteljičino ime.
11 Dana 17. listopada 2011. objavljeno je Priopćenje za osoblje br. 100/11 u kojem je predstavljen popis promaknutih dužnosnika za 2011. godinu. Na popisu nije bilo tužiteljičinog imena.
12 Tužiteljica je 9. prosinca 2011. uložila žalbu na odluku da ju se ne uvrsti na popis dužnosnika koji ispunjavaju uvjete za promaknuće, slijedom Priopćenja za osoblje br. 87/11.
13 Odlukom od 18. travnja 2012. zamjenik glavnog tajnika Vijeća u svojstvu tijela za imenovanje odbio je žalbu s obrazloženjem da tužiteljica među ostalim nije imala dvije godine radnog staža u razredu otkad je imenovana dužnosnicom na probnom radu, a kako to predviđa članak 45. Pravilnika za popis dužnosnika koji ispunjavaju uvjete za promaknuće (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe).
Postupak i zahtjevi stranaka
14 S obzirom na ostavku suca izvjestitelja kojem je predmet bio prvotno povjeren i na izmjenu sastava sudskih vijeća, predsjednik Službeničkog suda odredio je 6. svibnja 2013. novog suca izvjestitelja.
15 U dopisu od 24. lipnja 2013. Službenički sud obavijestio je stranke o namjeri da pozove Europski parlament, Europsku komisiju, Sud Europske unije i Europski revizorski sud da interveniraju u postupak te je od njih zatražio da iznesu svoja očitovanja s tim u vezi.
16 Budući da se stranke nisu protivile predloženom pozivu na intervenciju, Službenički je sud odlukom predsjednika drugog vijeća od 4. prosinca 2013. (Todorova Androva/Vijeće, F‑78/12, EU:F:2013:206) dopustio intervenciju Komisije i Europskog revizorskog suda. Parlament i Sud nisu željeli intervenirati u ovom predmetu.
17 Komisija i Revizorski sud dostavili su svoje intervencijske podneske 14. odnosno 15. siječnja 2014.
18 U dopisu od 13. veljače 2014. Vijeće je obavijestilo Službenički sud da nema primjedbi na intervencijske podneske Komisije i Revizorskog suda. Tužiteljica je 10. ožujka 2014. dostavila svoje očitovanje na intervencijske podneske Komisije i Revizorskog suda.
19 Tužiteljica od Službeničkog suda zahtijeva da:
– poništi odluku koja proizlazi iz Priopćenja za osoblje br. 87/11 od 12. rujna 2011. da ju se ne uvrsti na popis dužnosnika koji ispunjavaju uvjete za promaknuće za 2011. godinu;
– poništi odluku o odbijanju žalbe;
– naloži Vijeću plaćanje imovinske i neimovinske štete privremeno procijenjene na iznos od 40.000 eura, a koja će biti preciznije određena tijekom postupka, kao i kompenzacijske i zatezne kamate po stopi od 6,75 %;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
20 Vijeće od Službeničkog suda zahtijeva da:
– odbije tužbu kao neosnovanu;
– naloži tužiteljici snošenje troškova.
21 Komisija i Revizorski sud zahtijevaju da Službenički sud odbije tužbu te da tužiteljici naloži snošenje troškova.
Pravo
Zahtjev istaknut protiv odluke o odbijanju žalbe
22 Prema sudskoj praksi, učinak zahtjeva za poništenje koji je formalno istaknut protiv odluke o odbijanju žalbe jest pokretanje postupka pred sudom u odnosu na akt protiv kojeg je podnesena žalba, ako taj zahtjev kao takav nema samostalan sadržaj (presuda Balionyte‑Merle/Komisija, F‑113/12, EU:F:2013:191, t. 24. i navedena sudska praksa).
23 U predmetnom slučaju Službenički sud smatra da se odlukom o odbijanju žalbe potvrđuje odluka o neuvrštavanju tužiteljičinog imena na popis dužnosnika koji ispunjavaju uvjete za promaknuće te se pritom daje i njezino obrazloženje. Slijedom navedenoga, potrebno je ispitati upravo zakonitost prvotnog akta uzimajući u obzir obrazloženje koje je navedeno u odluci o odbijanju žalbe, s obzirom na to da se pretpostavlja da to obrazloženje odgovara tom aktu (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Birkhoff, T‑377/08 P, EU:T:2009:485, t. 58. i 59. te navedenu sudsku praksu).
24 Slijedom navedenoga zahtjev za poništenje istaknut protiv odluke o odbijanju žalbe nema samostalan sadržaj, pa tužbu treba promatrati kao da je istaknuta protiv odluke koja proizlazi iz Priopćenja za osoblje br. 87/11 od 12. rujna 2011. u pogledu neuvrštavanja tužiteljice na popis dužnosnika koji ispunjavaju uvjete za promaknuće za 2011. godinu (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), čije je obrazloženje precizirano odlukom o odbijanju žalbe (vidjeti u tom smislu presude Eveillard/Komisija, T‑258/01, EU:T:2004:177, t. 31. i 32. te Buxton/Parlament, F‑50/11, EU:F:2012:51, t. 21.).
Zahtjev za poništenje pobijane odluke
25 U prilog svojem zahtjevu tužiteljica formalno iznosi tri tužbena razloga, pozivajući se redom na:
– prvo, povredu članka 45. Pravilnika i očitu pogrešku u ocjeni;
– drugo, povredu načela jednakog postupanja;
– treće, povredu načela brižnog postupanja.
26 Međutim, s obzirom na argumentaciju koju je tužiteljica iznijela u prilog svojem zahtjevu i pojašnjenja koja je dala na raspravi, prvi tužbeni razlog treba shvatiti kao da se primarno poziva na povredu članka 45. Pravilnika, a podredno, u formi prigovora, na nezakonitost članka 45. Pravilnika jer se njime krši načelo zabrane diskriminacije predviđeno člankom 4. Okvirnog sporazuma.
Prvi tužbeni razlog: povreda članka 45. Pravilnika i prigovor nezakonitosti te odredbe
– Argumenti stranaka
27 Tužiteljica u osnovi tvrdi da je bila žrtva neopravdane diskriminacije u odnosu na dužnosnike koji ispunjavaju uvjete za promaknuće jer je kao član privremenog osoblja obavljala poslove koji su jednaki poslovima dužnosnika, ali staž stečen u tom statusu ipak nije uzet u obzir kod računanja dvije godine radnog staža u razredu potrebnih da bi stekla uvjete za promaknuće sukladno članku 45. Pravilnika. Naime, tužiteljica tvrdi da je cijelo vrijeme od svojeg stupanja u službu kao član privremenog osoblja obavljala iste dužnosti.
28 Prvim tužbenim razlogom, koji je tužiteljica precizirala u svojem očitovanju o intervencijskim podnescima i na raspravi, ponajprije se tvrdi da se pobijana odluka temelji na krivom tumačenju članka 45. Pravilnika. Ona naime tvrdi da je Vijeće tu odredbu protumačilo na način da se kod računanja dvije godine radnog staža u razredu, koji dužnosnici moraju dokazati da bi se mogli kvalificirati za promaknuće, ne priznaje radni staž eventualno stečen, kao u tužiteljičinom slučaju, za vrijeme dok je dužnosnik bio član privremenog osoblja prije nego što je imenovan na stalno radno mjesto. Tužiteljica tvrdi da tekst članka 45. Pravilnika dopušta takvo priznavanje staža te da je jedino takvo tumačenje u skladu s Direktivom 1999/70.
29 Tužiteljica smatra da ako članak 45. Pravilnika ne bi bilo moguće tumačiti na način da dopušta uzimanje u obzir radnog staža stečenog u statusu člana privremenog osoblja kod računanja dvije godine radnog staža u razredu potrebnih za stjecanje uvjeta za promaknuće u viši razred, on bi bio u suprotnosti s Direktivom 1999/70 i načelom jednakog postupanja predviđenim tom direktivom te bi ga stoga trebalo proglasiti nezakonitim.
30 Tužiteljica tvrdi da je Sud u presudi Rosado Santana (C‑177/10, EU:C:2011:557) utvrdio da Okvirni sporazum treba tumačiti tako da zabranjuje bilo kakvo razlikovanje u postupanju između „dužnosnika u smislu Pravilnika“ i „privremenih dužnosnika“, osim ako je to razlikovanje opravdano iz objektivnih razloga, te da bi stoga bilo u suprotnosti s Okvirnim sporazumom ne uzimati u obzir, u svrhu utvrđivanja ima li pojedina osoba pravo pretendirati na promaknuće, staž koji je ta osoba ostvarila kao „privremeni dužnosnik“ prije nego što je postala dužnosnik.
31 Tužiteljica smatra da se Direktiva 1999/70 primjenjuje na institucije Europske unije u odnosima s njihovim službenicima. Tvrdi da je u članku 4. Okvirnog sporazuma, na temelju kojeg je Sud zaključio da je staž ostvaren u statusu privremenog službenika trebalo uzeti u obzir jednako kao staž ostvaren u statusu dužnosnika, izraženo opće načelo jednakog postupanja koje je „temeljno načelo“.
32 Podredno, čak ako Službenički sud i zaključi da se ne može pozivati na postojanje temeljnog načela, tužiteljica smatra da su institucije dužne članak 45. Pravilnika tumačiti u svjetlu Direktive 1999/70 i to sukladno dužnosti lojalne suradnje predviđene člankom 4. stavkom 3. UEU‑a.
33 U svakom slučaju, budući da je članak 45. podložan različitim tumačenjima, tužiteljica smatra da je Vijeće prilikom odlučivanja kakvo tumačenje treba dati pojmu „dvije godine radnog staža u razredu“ u smislu članka 45. Pravilnika trebalo voditi računa o Direktivi 1999/70, a shodno tomu i o odredbama Okvirnog sporazuma.
34 Osim toga, tužiteljica smatra da činjenica da se presuda Rosado Santana (EU:C:2011:557) tiče postupka internog odabira, a ne postupka promaknuća, ne može biti opravdanje da se rješenje koje je prihvatio Sud ne primjeni na predmetni slučaj. Naime, promaknuće, jednako kao postupak internog odabira, igra ulogu u karijernom napredovanju javnih službenika te kao takvo čini dio uvjeta rada o kojima se govori u članku 4. Okvirnog sporazuma.
35 Tužiteljica tvrdi da Pravilnik ne isključuje postojanje kontinuiteta između radnog staža stečenog u statusu člana privremenog osoblja i staža stečenog kao dužnosnik, već da naprotiv ono proizlazi iz nekih njegovih odredbi. Naime, članak 45. Pravilnika ne navodi izričito da radni staž u smislu tog članka treba biti stečen jedino u svojstvu dužnosnika. Uostalom, navedeni članak ne isključuje mogućnost da se u obzir uzmu i druga izvješća o radu osim onih koja su sastavljena nakon što je dotična osoba postala dužnosnik. Upravo suprotno, iz članka 32. stavka 3. Pravilnika izričito proizlazi da član privremenog osoblja koji je postao dužnosnik ima pravo zadržati prethodno stečeni radni staž, unatoč činjenici da je bio zaposlen u drugom pravnom statusu.
36 Vijeće smatra da je tužiteljičina teza suprotna namjeri zakonodavca da kod primjene članka 45. Pravilnika vodi računa jedino o stažu ostvarenom u svojstvu dužnosnika, pri čemu je ta namjera vidljiva iz izraza „koji su [najmanje dvije godine] bili u svom razredu“, navedenog upravo u tekstu članka 45. Pravilnika.
37 Nadalje, Vijeće tvrdi da tužiteljičina teza implicira postojanje pravnog kontinuiteta između statusa člana privremenog osoblja i statusa dužnosnika. Međutim analiza Pravilnika i sudske prakse, posebice rješenja Kyriazi/Komisija (F‑66/06, EU:F:2006:92) i Pereira Sequeira/Komisija (F‑65/06, EU:F:2006:124) te presude Toronjo Benitez/Komisija (F‑33/07, EU:F:2008:25), navodi na to da Službenički sud treba isključiti takav pravni kontinuitet.
38 Konačno, Vijeće smatra da izbor zakonodavca da u kontekstu članka 45. Pravilnika vodi računa jedino o stažu ostvarenom u svojstvu dužnosnika nije moguće dovesti u pitanje pozivanjem na opće načelo jednakog postupanja. Naime, prema sudskoj praksi, osobito prema presudama Chetcuti/Komisija (C‑16/07 P, EU:C:2008:549, t. 40.) i Wasmeier/Komisija (T‑381/00, EU:T:2002:190, t. 122.), ne postoji diskriminacija kada se radi o različitom postupanju prema dužnosnicima i privremenom osoblju jer definicija svake od navedenih kategorija odgovara opravdanim potrebama uprave i naravi poslova, stalnih i privremenih, koje ona ima zadaću obavljati.
39 Vijeće usto smatra da se rješenje ponuđeno u presudi Rosado Santana (EU:C:2011:557) ne može preslikati na ovaj konkretan slučaj.
40 Prije svega, Vijeće podsjeća da se presuda Rosado Santana (EU:C:2011:557) tiče tumačenja direktive koja je trebala biti primijenjena u državi članici te da je pozivanje na direktivu u odnosu na instituciju moguće samo neizravno, u hipotetskim slučajevima izloženima u presudi Aayhan i dr./Parlament (F‑65/07, EU:F:2009:43, t. 113. do 116.). Međutim članak 4. Okvirnog sporazuma ne može se podvesti ni pod jedan od tih slučajeva. Konkretno, člankom 4. Okvirnog sporazuma uvedenog Direktivom 1999/70 ne izražava se opće pravno načelo, a s obzirom na to da je tekst odredbe članka 45. Pravilnika jasan, nije potrebno pribjeći Direktivi da bi se odredio smisao te odredbe.
41 Nadalje, Vijeće naglašava da postoji temeljna razlika između tužiteljičinog slučaja i slučaja Rosado Santana s obzirom na to da se na potonjeg cijelo vrijeme primjenjivao isti temeljni pravni okvir, odnosno bio je „privremeni dužnosnik“ prije nego što je postao „dužnosnik u smislu Pravilnika“, dok su se na tužiteljicu uzastopno primjenjivala dva različita pravna okvira, odnosno Uvjeti zaposlenja dok je bila član privremenog osoblja, a potom Pravilnik kad je postala dužnosnica.
42 Vijeće je u odgovoru na mjere upravljanja postupkom pojasnilo svoje stajalište pozivajući se na rješenje Rivas Montes (C‑178/12, EU:C:2013:150). Smatra da iz tog rješenja proizlazi da nije moguće pozivati se na članak 4. Okvirnog sporazuma kao razlog prigovora nezakonitosti članka 45. Pravilnika. Naime, taj članak Okvirnog sporazuma tiče se diskriminacije radnika koji su u radnom odnosu na određeno vrijeme, a čiji je jedini razlog trajanje tog odnosa, dok se u predmetnom slučaju različito postupanje prema privremenom osoblju i dužnosnicima temelji na pravnoj prirodi njihova radnog odnosa s institucijama Unije.
43 U eventualnom slučaju da se rješenje prihvaćeno u presudi Rosado Santana (EU:C:2011:557) može primijeniti na javnu službu Europske unije, Vijeće ističe da opravdane potrebe uprave i narav poslova, stalnih i privremenih, koje ona ima zadaću obavljati, čine objektivne razloge koji opravdavaju neuzimanje u obzir u svrhu promaknuća radnog staža koji je tužiteljica ostvarila kao član privremenog osoblja.
44 Komisija smatra da bi Službenički sud trebao po službenoj dužnosti proglasiti prigovor nezakonitosti nedopuštenim jer on nije bio istaknut u upravnoj žalbi.
45 Kada je riječ o meritumu spora, Komisija prihvaća sve argumente Vijeća te podsjeća na radikalnu razliku u naravi statusa člana privremenog osoblja i statusa dužnosnika.
46 Konkretno, Komisija smatra da je bez ikakve važnosti činjenica da je tužiteljica kao član privremenog osoblja eventualno obavljala poslove koji su bili isti kao i oni koji su joj povjeravani nakon što je imenovana dužnosnicom na probnom radu. Tvrdi da tužiteljičina teza daje previše važnosti činjenicama koje su čisto slučajne naravi kao i da neopravdano pogoduje službenicima koji su uvijek obavljali iste poslove, najprije kao privremeno osoblje, a zatim kao dužnosnici, na štetu polivalentnih službenika.
47 Revizorski sud se u svojem intervencijskom podnesku priklanja argumentima Vijeća te u osnovi tvrdi da se na članak 4. Okvirnog sporazuma nije moguće pozivati protiv institucija Europske unije kada je riječ o neuzimanju u obzir, u svrhu primjene članka 45. Pravilnika, radnog staža koji je dužnosnik stekao kad je bio član privremenog osoblja. Smatra da taj slučaj ne predstavlja ni kršenje načela nediskriminacije ni zlouporabu uslijed primjene uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme te da se tužiteljica u svakom slučaju nije pozivala na takvu povredu.
– Ocjena Službeničkog suda
48 Službenički sud prije svega će ispitati je li Vijeće pogrešno ocijenilo doseg članka 45. Pravilnika tumačeći ga na način da ne dopušta uzimanje u obzir radnog staža stečenog u statusu člana privremenog osoblja kod računanja dvije godine radnog staža u razredu potrebnih za stjecanje uvjeta za promaknuće u viši razred. Naime, pitanje zakonitosti članka 45. Pravilnika, koje tužiteljica ističe podredno, u konkretnom će slučaju biti relevantno samo ako Vijeće nije počinilo pogrešku u tumačenju te odredbe.
49 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, kod tumačenja odredbi prava Unije važno je uzeti u obzir ne samo njihov tekst već i kontekst te ciljeve čijem ostvarenju teže propisi kojih su one dio (presuda Hoštická i dr., C‑561/13, EU:C:2014:2287, t. 29.).
50 U konkretnom slučaju članak 45. Pravilnika predviđa da se kod promaknuća „odabir […] provodi isključivo među dužnosnicima koji su najmanje dvije godine bili u svom razredu“. Koristeći izraz „bili u svom razredu“ i posvojnu zamjenicu „svom“ koja se odnosi na „dužnosni[ke]“, tekst te odredbe upućuje da TZI treba voditi računa samo o radnom stažu koji je u razredu stečen u statusu dužnosnika.
51 U prilog takvom doslovnom tumačenju članka 45. Pravilnika ide i analiza Pravilnika u cijelosti. Naime, treba reći da, sudeći po zakonodavcu, ne postoji pravni kontinuitet u karijeri člana privremenog osoblja koji je postao dužnosnik (vidjeti u tom smislu presude Bellantone/Revizorski sud, F‑85/06, EU:F:2007:171, t. 51.; Toronjo Benitez/Komisija, EU:F:2008:25, t. 87. i rješenje Prieto/Parlament, F‑42/07, EU:F:2011:159, t. 61.).
52 S tim u vezi Službenički sud ističe da prema članku 34. Pravilnika „[p]rije nego što se zaposle na stalno radno mjesto, dužnosnici imaju probni rad u trajanju od devet mjeseci“. Ta odredba ne pravi nikakvu razliku između službenika koji su imenovani dužnosnicima na probnom radu nakon što su radili kao privremeno osoblje i drugih službenika, čak ni ako su obavljali iste dužnosti i u jednom i u drugom okviru. Kad bi teza o pravnom kontinuitetu koju predlaže tužiteljica bila ispravna, navedena bi odredba izgubila svaku svrhu za imenovane dužnosnike koji su već radili kao privremeno osoblje.
53 Nadalje, u slučajevima kada je zakonodavac želio da se staž koji je službenik ostvario u statusu člana privremenog osoblja uzme u obzir da bi imao posljedice na njegovu karijeru dužnosnika, on je to izričito i učinio. To je slučaj s člankom 32. stavkom 3. Pravilnika prema kojem „[č]lan privremenog osoblja razvrstan u razred u skladu s kriterijima razvrstavanja koje je utvrdila institucija zadržava radni staž na stupnju koji je stekao kao član privremenog osoblja ako se imenuje dužnosnikom u istom razredu neposredno nakon razdoblja rada u svojstvu privremenog službenika“, što predstavlja iznimku od članka 32. stavka 1. prema kojem se dužnosnik zapošljava na prvom stupnju svojeg razreda. U istom smislu, članak 40. stavak 2. Uvjeta zaposlenja određuje da se „[u] svrhu izračuna mirovinskog staža kako je predviđeno Prilogom VIII. Pravilniku o osoblju uzimaju […] u obzir sva razdoblja rada u službi u svojstvu privremenog osoblja Unije“.
54 Iz navedenoga slijedi da Vijeće nije učinilo nikakvu pogrešku tumačeći članak 45. Pravilnika na način da se kod promaknuća može uzeti u obzir samo radni staž u razredu stečen u svojstvu dužnosnika, to tim više što Uvjeti zaposlenja ne predviđaju da se taj članak u svakom slučaju primjenjuje, na ovaj ili onaj način, na status privremenog osoblja.
55 Stoga valja odbiti argument o pogrešnom tumačenju članka 45. Pravilnika i ispitati prigovor nezakonitosti koji je tužiteljica podredno istaknula, a svodi se na to da, time što sprečava uzimanje u obzir staža koji je dužnosnik ostvario u statusu privremenog službenika, članak 45. Pravilnika krši članak 4. Okvirnog sporazuma.
56 U okolnostima konkretnog slučaja i vodeći računa o ekonomičnosti postupka potrebno je ispitati meritum navedenog prigovora nezakonitosti bez prethodnog odlučivanja o njegovoj dopuštenosti, s obzirom na to da je taj prigovor zbog gore izloženih razloga u svakom slučaju bez ikakve pravne osnove (presuda AT/EACEA, F‑113/10, EU:F:2012:20, t. 49.).
57 Prije svega valja utvrditi može li se članak 4. Okvirnog sporazuma primijeniti na konkretan slučaj te stoga može li se prigovor nezakonitosti članka 45. Pravilnika temeljiti na kršenju tog članka.
58 Službenički sud podsjeća da se prema sudskoj praksi odredbe Direktive 1999/70 i u njoj sadržanog Okvirnog sporazuma ne mogu sagledavati kao da same po sebi postavljaju obveze institucijama u njihovim odnosima s osobljem (presuda Aayhan i dr./Parlament, EU:F:2009:43, t. 111.).
59 Međutim one mogu osobito neizravno obvezivati instituciju ako se njima izražava opće načelo prava Unije koje su onda dužne kao takvo primijeniti (presude Adjemian i dr./Komisija, T‑325/09 P, EU:T:2011:506, t. 56.; Aayhan i dr./Parlament, EU:F:2009:43, t. 113. i AI/Sud, F‑85/10, EU:F:2012:97, t. 134.).
60 Članak 4. stavak 1. Okvirnog sporazuma predviđa zabranu postupanja, u pogledu uvjeta rada, prema radnicima zaposlenim na određeno vrijeme na nepovoljniji način nego prema usporedivim radnicima zaposlenim na neodređeno vrijeme, samo zato što prvi imaju ugovor ili se nalaze u radnom odnosu na određeno vrijeme, osim ako drukčije postupanje nije opravdano iz objektivnih razloga. Stavak 4. istog članka predviđa istu zabranu kada je riječ o kriterijima u pogledu vremena potrebnog za stjecanje kvalifikacija, vezanim uz posebne uvjete rada (presude Rosado Santana, EU:C:2011:557, t. 64. i Valenza i dr., C‑302/11 do C‑305/11, EU:C:2012:646, t. 39.).
61 Treba reći da su načela nediskriminacije i jednakog postupanja, čiju primjenu predstavlja članak 4. stavak 1. Okvirnog sporazuma, temeljna načela pravnog sustava Europske unije (presuda Aayhan i dr./Parlament, EU:F:2009:43, t. 101.) u svjetlu kojih treba ocjenjivati zakonitost članka 45. Pravilnika.
62 Međutim, valja precizirati da je Sud, odlučujući o primjeni Okvirnog sporazuma u kontekstu sporova između dužnosnika i upravnih tijela država članica, smatrao da eventualno različito postupanje prema osoblju na koje se primjenjuju propisi o službenicima i ugovornom osoblju ne ulazi u načelo nediskriminacije predviđeno Okvirnim sporazumom jer se takvo različito postupanje ne temelji na određenom ili neodređenom trajanju radnog odnosa, nego na tome je li taj odnos uređen ugovorom ili službeničkim propisom (rješenje Rivas Montes, EU:C:2013:150, t. 44. i 45.).
63 U konkretnom slučaju treba reći da članak 45. Pravilnika ne pravi nikakvu razliku između radnika zaposlenih na određeno i onih zaposlenih na neodređeno vrijeme. Naime, jedini element koji članak 45. Pravilnika uzima u obzir jest pravna priroda obveze dotičnih dužnosnika, praktički uspostavljajući različito tretiranje radnog staža koji su stekli dužnosnici i radnog staža koji su stekli drugi službenici. Međutim, na takvo različito postupanje se prema sudskoj praksi ne primjenjuje načelo nediskriminacije predviđeno Okvirnim sporazumom (vidjeti rješenje Rivas Montes, EU:C:2013:150, t. 44. i 47.).
64 Slijedom navedenoga, tužiteljica ne može temeljiti prigovor nezakonitosti članka 45. Pravilnika na kršenju članka 4. stavka 1. Okvirnog sporazuma ni na kršenju načela jednakog postupanja koje je primjenu našlo u tom članku.
65 U svakom slučaju, tužiteljica se ne može pozivati na načela koja je Sud izložio u presudi Rosado Santana (EU:C:2011:557). Naime, tužitelj u predmetu iz glavnog postupka u osnovi je želio dovesti u pitanje različito postupanje koje se sastojalo u tome da se u postupku internog natječaja uzimao u obzir staž ostvaren u statusu dužnosnika u smislu Pravilnika, ali ne i staž ostvaren u svojstvu privremenog dužnosnika (presuda Rosado Santana, EU:C:2011:557, t. 42.). S druge strane, u predmetu ovog spora tužiteljica osporava zakonitost različitog postupanja prema dužnosnicima čiji je radni staž uzet u obzir u svrhu primjene članka 45. Pravilnika i privremenom osoblju zaposlenom u okviru ugovora na određeno ili neodređeno vrijeme.
66 Prvi tužbeni razlog stoga valja u cijelosti odbiti kao neosnovan.
Drugi tužbeni razlog: povreda načela jednakog postupanja
67 Tužiteljica navodi da se na popisu promaknutih dužnosnika nalaze imena „više dužnosnika“ koji su poput nje bili prevoditelji zaposleni kao privremeno osoblje i koji imaju jednak radni staž „na dužnostima“, ali su prije nje imenovani na stalno radno mjesto. Stoga tvrdi da sastavljajući popis promaknutih dužnosnika u takvim uvjetima TZI nije proveo usporedbu koja prema sudskoj praksi mora biti pažljiva i nepristrana, u interesu službe i u skladu s načelom jednakog postupanja, već je konkretno postupao kršeći načelo jednakog postupanja.
68 Međutim, treba reći da tužiteljica u tužbi ne navodi tko su dužnosnici koji su bili promaknuti temeljem usporedbe provedene kršenjem načela jednakog postupanja niti Službeničkom sudu nudi bilo kakav dokaz na temelju kojeg bi se mogla provjeriti istinitost njezinih navoda. Istina, tužiteljica je ponudila da će na zahtjev Službeničkog suda „otkriti“ imena dužnosnika. Međutim, takva ponuda nije dovoljna da bi se ispravila nedovoljna preciznost tužbe.
69 Slijedom navedenoga, drugi tužbeni razlog valja odbaciti kao nedopušten.
Treći tužbeni razlog: povreda načela brižnog postupanja
70 Tužiteljica smatra da TZI donoseći pobijanu odluku nije vodio računa o njezinim interesima i da je stoga povrijedio svoju dužnost brižnog postupanja.
71 Službenički sud primjećuje da treći tužbeni razlog nije bio istaknut u upravnoj žalbi te da nije povezan s drugim u njoj navedenim razlozima ili argumentima. Naime, ondje se spominju samo očita pogreška u ocjeni i povreda načela nediskriminacije između radnika zaposlenih na određeno vrijeme i onih zaposlenih na neodređeno vrijeme.
72 Stoga treći tužbeni razlog valja odbaciti kao nedopušten jer je prvi put istaknut tek u tužbi, što je u suprotnosti s pravilom o podudarnosti između žalbe i tužbe koja je potom podnesena temeljem članka 91. stavka 2. Pravilnika, a koje zahtjeva, pod prijetnjom nedopuštenosti, da je tužbeni razlog koji je pred sudom Unije izravno istaknut protiv akta koji na njega negativno utječe, već bio istaknut u predsudskom postupku, tako da je TZI ili tijelo ovlašteno za sklapanje ugovora o radu već bilo u mogućnosti saznati za pritužbe koje osoba u pitanju ima protiv osporavane odluke (presuda Komisija/Moschonaki, T‑476/11 P, EU:T:2013:557, t. 71.).
73 Zahtjev za poništenje podnesen protiv pobijane odluke stoga valja u cijelosti odbiti.
Zahtjev za naknadu štete
74 Kao prvo, tužiteljica tvrdi da je pretrpjela imovinsku štetu, a što pripisuje činjenici da bi, da ju je Vijeće uvrstilo na popis dužnosnika koji ispunjavaju uvjete za promaknuće, uzevši u obzir prosječno vrijeme provedeno u razredu koje se spominje u Pravilniku, radni staž na prevoditeljskim dužnostima u Vijeću, pohvale u izvješćima o radu i činjenicu da su neki dužnosnici koji obavljaju iste dužnosti kao tužiteljica bili promaknuti, imala 90 % izgleda da bude promaknuta. Shodno tomu, tužiteljica procjenjuje svoju štetu na 30.000 eura, imajući u vidu usporavanje napredovanja u karijeri koje je morala otrpjeti i učinak koji je to usporavanje imalo na njezinu plaću i mirovinska prava.
75 Kao drugo, tužiteljica tvrdi da je pretrpjela neimovinsku štetu koju nije moguće popraviti samo poništenjem pobijane odluke jer, čak ako je i moguće poduzeti sve mjere koje bi dovele do ispravljanja počinjene nezakonitosti, nije isključeno da Vijeće tužiteljičino ime samo umetne na popis dužnosnika koji ispunjavaju uvjete za promaknuće, bez davanja ikakvog odgovora na poništavajuću presudu. Tužiteljica procjenjuje tu neimovinsku štetu na iznos od 10.000 eura.
76 Službenički sud podsjeća da prema ustaljenoj sudskoj praksi, kad je neimovinsku štetu na koju se tužitelj poziva uzrokovalo donošenje odluke protiv koje je podnesen zahtjev za poništenje, odbijanje zahtjeva za poništenje u pravilu dovodi do odbijanja odštetnog zahtjeva jer su ta dva zahtjeva usko povezana (presuda Arguelles Arias/Vijeće, F‑122/12, EU:F:2013:185, t. 127. i navedena sudska praksa).
77 U konkretnom slučaju treba reći da imovinska i neimovinska šteta na koje se tužiteljica poziva proizlaze iz odluke Vijeća da ju ne uvrsti na popis dužnosnika koji ispunjavaju uvjete za promaknuće. No s obzirom na to da je zahtjev za poništenje pobijane odluke odbijen, a pri čemu Službenički sud nije utvrdio postojanje nepravilnosti u donošenju odluke od strane Vijeća, zahtjev za naknadu štete tužiteljice valja također odbiti.
78 Slijedom svega navedenoga tužbu valja odbiti u cijelosti.
Troškovi
79 Sukladno članku 101. Poslovnika, ne dovodeći u pitanje ostale odredbe Poglavlja 8. Odjeljka 2. navedenog poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi vlastite troškove i dužna je na zahtjev druge stranke snositi troškove koje joj je prouzročila. Prema članku 102. stavku 1. Poslovnika, Službenički sud može odlučiti da, ako to zahtijeva pravičnost, stranka koja ne uspije u postupku snosi vlastite troškove, ali da je dužna samo djelomično snositi troškove druge stranke odnosno da uopće nije dužna snositi troškove po toj osnovi. Konačno, prema članku 103. stavku 4. Poslovnika institucije koje interveniraju u postupak same snose svoje troškove.
80 Iz obrazloženja ove presude razvidno je da tužiteljica nije uspjela u postupku. Nadalje, Vijeće je u svojem zahtjevu izričito zatražilo da se tužiteljici naloži snošenje troškova postupka. Budući da okolnosti slučaja ne opravdavaju primjenu odredaba članka 102. stavka 1. Poslovnika, tužiteljica treba sama snositi svoje troškove te joj se nalaže snošenje troškova Vijeća.
81 Konačno, u skladu s člankom 103. stavkom 4. prvom rečenicom Poslovnika, Komisija i Revizorski sud sami snose svoje troškove.
Slijedom navedenoga,
SLUŽBENIČKI SUD (drugo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. V. Todorova Androva snosi vlastite troškove te joj se nalaže snošenje troškova Vijeća Europske unije.
3. Europska komisija i Europski revizorski sud snose vlastite troškove.
Bradley | Kreppel | Rofes i Pujol |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 29. travnja 2015.