Tužba podnesena 23. veljače 2024. – Lattanzio KIBS i dr./Komisija
(predmet T-113/24)
Jezik postupka: engleski
Stranke
Tužitelji: Lattanzio KIBS SpA (Milano, Italija), CY, CV i CW (zastupnici: B. O’Connor i M. Hommé, odvjetnici)
Tuženik: Europska komisija
Tužbeni zahtjev
Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
poništi Odluku Komisije od 13. prosinca 2023. koja se odnosi na postupke za isključenje prvog tužitelja iz sudjelovanja u postupcima dodjele javnih nabava i bespovratnih sredstava uređenih Uredbom (EU, Euratom) 2018/1046 (dalje u tekstu: Financijska uredba)1 i Uredbom (EU) 2018/18772 ili iz odabira za izvršenje sredstava uređenih tim uredbama (Ref. Ares (2023)8545235);
naloži Europskoj komisiji (i svakom eventualnom intervenijentu) snošenje troškova ovog postupka.
Tužbeni razlozi i glavni argumenti
U prilog osnovanosti tužbe tužitelji ističu osam tužbenih razloga.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni činjeničnog stanja i pogrešci koja se tiče prava koje je Komisija počinila utvrdivši da je presuda Kaznenog suda u Milanu od 13. srpnja 2021. (u daljnjem tekstu: Presuda iz Milana) pravomoćna presuda o krivnji kojom su drugi i treći tužitelj osuđeni za korupciju.
Tužitelji tvrde da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni na temelju koje je pogrešno zaključeno da je Presuda iz Milana pravomoćna presuda o krivnji.
Tužitelji također tvrde da je Komisija počinila očite pogreške u ocjeni u odnosu na talijansko pravo.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 136. stavka 1. točke (d) podtočke ii. Financijske uredbe koju je počinila Komisija utvrdivši, na temelju očito pogreške u ocjeni, da je Presuda iz Milana valjana osnova za isključenje prvog tužitelja iz sudjelovanja u postupcima dodjele koji su uređeni Uredbom 2018/1046 i Uredbom 2018/1877.
Navedenim člankom 136. stavkom 1. točkom (d) podtočkom ii. predviđa se da je za isključenje potrebna pravomoćna presuda kojom je utvrđeno da je osoba ili subjekt kriv za korupciju.
Tužitelji tvrde da se Presuda iz Milana ne može smatrati pravomoćnom presudom o krivnji i da njome drugi i treći tužitelj nisu osuđeni za korupciju, stoga Komisija nije mogla zakonito isključiti prvog tužitelja na temelju članka 136. stavka 1. točke (d) podtočke ii.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da Komisija nije ispunila svoje obveze razmatranja sadržaja i prirode nacionalnog prava.
Iako je Komisija u pobijanoj odluci tvrdila da pojam „pravosudna presuda o krivnji” ima autonomno značenje u pravu Unije, tužitelji tvrde da ga ona nije definirala niti je navela pravni temelj za tu ocjenu.
Tužitelji nadalje tvrde da Komisija nije razmotrila klasifikaciju Presude iz Milana prema talijanskom pravu.
Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 136. stavka 4. Financijske uredbe koju je počinila Komisija isključivši prvog tužitelja na temelju utvrđenja, koje sadržava očitu pogrešku u ocjeni, da su drugi i treći tužitelj imali ovlasti donošenja odluke ili kontrolu nad njim.
Prema mišljenju tužitelja, elementi koje je Komisija ocijenila u skladu s člankom 136. stavkom 4. Financijske uredbe nisu dovoljni da se na temelju njih utvrdi da su uvjeti iz te odredbe ispunjeni i da su dovedeni u pitanje Komisijinim pogrešnim tumačenjem Presude iz Milana.
Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da Komisija nije obrazložila zaključke donesene u pobijanoj odluci.
Tužitelji u tom pogledu ističu da je Komisija povrijedila članak 296. UFEU-a i članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.
Također tvrde da Komisija nije obrazložila dva zaključka koja su imala odlučujući utjecaj na končanu odluku.
Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija donošenjem članaka 2. i 3. pobijane odluke povrijedila načelo proporcionalnosti, priznato člankom 136. stavkom 3. Financijske uredbe i, kao opće načelo prava Unije, člankom 5. stavkom 4. UEU-a.
Prema mišljenju tužiteljâ, odluka o objavi odluke o isključenju na internetskoj stranici Glavne uprave za susjedsku politiku i pregovore o proširenju (DG NEAR) te upisu imena i osobnih podataka drugog i trećeg tužitelja u bazu podataka sustava ranog otkrivanja i isključenja očito je neproporcionalna.
Također tvrde da Komisija nije uzela u obzir čimbenike iz članka 136. stavka 3. Financijske uredbe.
Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 136. stavka 6. Financijske uredbe koju je počinila Komisija tako što nije uzela u obzir korektivne mjere koje je iznio prvi tužitelj.
Tužitelji tvrde da Komisija tijekom kontradiktornog postupka nije uzela u obzir zahtjeve tužiteljâ za pojašnjenjem mogućih korektivnih mjera koje su im dostupne.
Komisija nije uzela u obzir brojne dokaze koje su joj dostavili tužitelji, a koji bi se mogli smatrati korektivnim mjerama.
Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija povrijedila pravo četvrtog tužitelja na saslušanje koje je zajamčeno člankom 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.
Tužitelji naposljetku tvrde da je Komisija povrijedila članak 41. stavak 2. Povelje o temeljnim pravim time što četvrtog tužitelja nije obavijestila da provodi procjenu njegove osobnosti i time što mu nije omogućila da ostvari svoje pravo na obranu.
____________
1 Uredba (EU, Euratom) 2018/1046 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. srpnja 2018. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije, o izmjeni uredaba (EU) br. 1296/2013, (EU) br. 1301/2013, (EU) br. 1303/2013, (EU) br. 1304/2013, (EU) br. 1309/2013, (EU) br. 1316/2013, (EU) br. 223/2014, (EU) br. 283/2014 i Odluke br. 541/2014/EU te o stavljanju izvan snage Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 (SL 2018., L 193, str. 1. i ispravak SL 2018., L 294, str. 45.)
1 Uredba Vijeća (EU) 2018/1877 od 26. studenoga 2018. o financijskoj uredbi koja se primjenjuje na 11. europski razvojni fond i stavljanju izvan snage Uredbe (EU) 2015/323 (SL 2018., L 307, str. 1.)