Language of document : ECLI:EU:T:2022:181

Privremena verzija

PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto prošireno vijeće)

30. ožujka 2022.(*)

„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Tržište zračnog prijevoza tereta – Odluka kojom se utvrđuje povreda članka 101. UFEU-a, članka 53. Sporazuma o EGP-u i članka 8. Sporazuma između Zajednice i Švicarske o zračnom prometu – Usklađivanje elemenata cijene za usluge zračnog prijevoza tereta (dodatna naknada za gorivo, dodatna naknada za sigurnost, plaćanje provizije za dodatne naknade) – Razmjena informacija – Komisijina teritorijalna nadležnost – Članak 266. UFEU-a – Zastara – Prava obrane – Nediskriminacija – Jedinstvena i trajna povreda – Iznos novčane kazne – Vrijednost prihoda od prodaje – Težina povrede – Dodatni iznos – Olakotne okolnosti – Protutržišno ponašanje koje potiču tijela javne vlasti – Znatno ograničeno sudjelovanje – Proporcionalnost – Neograničena nadležnost”

U predmetu T-340/17,

Japan Airlines Co. Ltd, sa sjedištem u Tokiju (Japan), koji zastupaju J.-F. Bellis i K. Van Hove, odvjetnici, i R. Burton, solicitor,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju A. Dawes, G. Koleva i C. Urraca Caviedes, u svojstvu agenata, uz asistenciju J. Holmesa, QC,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU-a kojim se traži poništenje Odluke Komisije C(2017) 1742 final od 17. ožujka 2017. u vezi s postupkom u skladu s člankom 101. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, člankom 53. Sporazuma o EGP-u i člankom 8. Sporazuma između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o zračnom prometu (Predmet AT.39258 – Zračni prijevoz tereta), u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja i, podredno, smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je izrečena,

OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće),

u sastavu: H. Kanninen (izvjestitelj), predsjednik, J. Schwarcz, C. Iliopoulos, D. Spielmann i I. Reine, suci,

tajnik: L. Ramette, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 3. srpnja 2019.,

donosi sljedeću

Presudu

I.      Okolnosti spora

1        Tužitelj, društvo Japan Airlines Co. Ltd, ranije Japan Airlines International Co. Ltd, zračni je prijevoznik. U vrijeme nastanka činjenica, tužitelj je bio društvo kći društva Japan Airlines Corp., koje je preuzeo i čiji je pravni sljednik. Posluje na tržištu usluga zračnog prijevoza tereta (u daljnjem tekstu: teret) posredstvom jedne od svojih podružnica, nazvane JAL Cargo.

2        U sektoru prijevoza tereta, zračni prijevoznici terete prevoze zračnim putem (u daljnjem tekstu: prijevoznici). Prijevoznici načelno pružaju usluge prijevoza tereta špediterima, koji u ime otpremnika organiziraju prijevoz tih tereta. Suprotno tomu, ti špediteri prijevoznicima plaćaju cijenu koja se sastoji, s jedne strane, od cijena koje su izračunane po kilogramu i koje su dogovorene za dulje razdoblje (načelno za jednu sezonu, odnosno šest mjeseci), ili za precizno određeno razdoblje i, s druge strane, od različitih dodatnih naknada čiji je cilj pokriti određene troškove.

3        Razlikuju se četiri vrste prijevoznika: kao prvo, oni koji upravljaju isključivo teretnim zrakoplovima; kao drugo, oni na čijim je putničkim letovima dio trupa zrakoplova namijenjen za prijevoz robe; kao treće, oni koji istodobno imaju teretne zrakoplove i prostor namijenjen za teret u trupu putničkih zrakoplova (hibridni zračni prijevoznici) i, kao četvrto, integratori, koji imaju teretne zrakoplove kojima istodobno pružaju integrirane usluge brze dostave i opće usluge prijevoza tereta.

4        Budući da nijedan prijevoznik ne može dovoljno učestalo opsluživati sva glavna odredišta tereta u svijetu, prijevoznici su međusobno sklopili sporazume kako bi povećali pokrivenost mreže ili poboljšali svoje vozne redove, uključujući u okviru širih trgovačkih alijansi među prijevoznicima. U vrijeme nastanka činjenica te alijanse uključivale su, među ostalim, alijansu WOW koju su potpisali Deutsche Lufthansa AG (u daljnjem tekstu: Lufthansa), SAS Cargo Group A/S (u daljnjem tekstu: SAS Cargo), Singapore Airlines Cargo Pte Ltd (u daljnjem tekstu: SAC) i tužitelj.

A.      Upravni postupak

5        Komisija Europskih zajednica zaprimila je 7. prosinca 2005. zahtjev za imunitet na temelju svoje Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002., C 45, str. 3.) koji su podnijeli društvo Lufthansa i njegova društva kćeri Lufthansa Cargo AG i Swiss International Air Lines AG (u daljnjem tekstu: Swiss). Prema navodima u tom zahtjevu, nekoliko prijevoznika ostvarivalo je učestale protutržišne kontakte koji su se, među ostalim, odnosili na:

–        dodatnu naknadu za gorivo (u daljnjem tekstu: DNG), koja je uvedena zbog povećanja cijena goriva;

–        dodatnu naknadu za sigurnost (u daljnjem tekstu: DNS), koja je uvedena zbog troškova određenih mjera sigurnosti koje su bile uvedene nakon terorističkih napada 11. rujna 2001.

6        Komisija je 14. i 15. veljače 2006. provela nenajavljene pretrage u prostorijama nekoliko prijevoznika u skladu s člankom 20. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. i 102. UFEU-a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.).

7        Nakon tih pretraga nekoliko je prijevoznika, među kojima i tužitelj, podnijelo zahtjev na temelju Obavijesti iz 2002. navedene u točki 5. ove presude.

8        Komisija je 19. prosinca 2007., nakon što je poslala nekoliko zahtjeva za pružanje informacija, uputila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku 27-orici prijevoznika, među kojima je tužitelj (u daljnjem tekstu: obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku). Navela je da su ti prijevoznici povrijedili članak 101. UFEU-a, članak 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (EGP) i članak 8. Sporazuma između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o zračnom prometu (u daljnjem tekstu: Sporazum EZ – Švicarska o zračnom prometu) sudjelovanjem u zabranjenom sporazumu koji se osobito odnosi na DNG, DNS i odbijanje plaćanja provizije za dodatne naknade (u daljnjem tekstu: odbijanje plaćanja provizije).

9        Kao odgovor na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku njezini su adresati podnijeli pisana očitovanja.

10      Saslušanje je održano od 30. lipnja do 4. srpnja 2008.

B.      Odluka od 9. studenoga 2010.

11      Komisija je 9. studenoga 2010. donijela Odluku C(2010) 7694 final u vezi s postupkom u skladu s člankom 101. UFEU-a, člankom 53. Sporazuma o EGP-u i člankom 8. Sporazuma [EZ – Švicarska o zračnom prometu] (predmet COMP/39258 – Zračni prijevoz tereta) (u daljnjem tekstu: Odluka od 9. studenoga 2010.). Ta je odluka upućena 21 prijevozniku (u daljnjem tekstu: prijevoznici inkriminirani Odlukom od 9. studenoga 2010.), a to su:

–        Air Canada;

–        Air France-KLM (u daljnjem tekstu: AF-KLM);

–        Société Air France (u daljnjem tekstu: AF);

–        Koninklijke Luchtvaart Maatschappij NV (u daljnjem tekstu: KLM);

–        British Airways plc;

–        Cargolux Airlines International SA (u daljnjem tekstu: Cargolux);

–        Cathay Pacific Airways Ltd (u daljnjem tekstu: CPA);

–        Japan Airlines Corp.;

–        tužitelj;

–        Lan Airlines SA (u daljnjem tekstu: Lan);

–        Lan Cargo SA;

–        Lufthansa Cargo;

–        Lufthansa;

–        Swiss;

–        Martinair Holland NV (u daljnjem tekstu: Martinair);

–        Qantas Airways Ltd (u daljnjem tekstu: Qantas);

–        SAS AB;

–        SAS Cargo;

–        Scandinavian Airlines System Denmark-Norway-Sweden (u daljnjem tekstu: SAS Consortium);

–        SAC;

–        Singapore Airlines Ltd (u daljnjem tekstu: SIA).

12      Privremeni prigovori protiv drugih adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku su povučeni (u daljnjem tekstu: neinkriminirani prijevoznici).

13      Odluka od 9. studenoga 2010. u svojem obrazloženju opisuje jedinstvenu i trajnu povredu članka 101. UFEU-a, članka 53. Sporazuma o EGP-u i članka 8. Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu, koja obuhvaća područje EGP-a i Švicarske, prema kojoj su prijevoznici inkriminirani Odlukom od 9. studenoga 2010. uskladili svoje ponašanje u području određivanja cijena za pružanje usluga prijevoza tereta.

14      Izreka Odluke od 9. studenoga 2010., u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja, glasi kako slijedi:

„Članak 2.

Sljedeći poduzetnici povrijedili su članak 101. UFEU-a sudjelovanjem u povredi koja se istodobno sastojala od sporazuma i usklađenih djelovanja kojima su uskladili različite elemente cijene koja se naplaćuje za usluge prijevoza [tereta] na rutama između zračnih luka smještenih unutar Europske unije i zračnih luka smještenih izvan EGP-a, u sljedećim razdobljima:

[…]

(h)      [Japan Airlines Corp.], od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.;

(i)      [tužitelj], od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.;

[…]

Članak 3.

Sljedeći poduzetnici povrijedili su članak 53. Sporazuma o EGP-u sudjelovanjem u povredi koja se istodobno sastojala od sporazuma i usklađenih djelovanja kojima su uskladili različite elemente cijene koja se naplaćuje za usluge prijevoza [tereta] na rutama između zračnih luka smještenih u državama koje su ugovorne stranke Sporazuma o EGP-u, ali koje nisu države članice i trećih zemalja, u sljedećim razdobljima:

[…]

(h)      [Japan Airlines Corp.], od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.;

(i)      [tužitelj], od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.;

[…]

Članak 5.

Sljedeće novčane kazne izriču se za povrede iz članaka 1. do 4. [Odluke od 9. studenoga 2010.]:

[…]

(h)      [Japan Airlines Corp.] i [tužitelj] zajednički i solidarno: 35 700 000 eura;

[…]

Članak 6.

Poduzetnici iz članaka 1. do 4. moraju odmah prestati s povredama iz navedenih članaka, ako to još nisu učinili.

Moraju se ubuduće suzdržati od bilo kakvih radnji ili ponašanja iz članaka 1. do 4., kao i bilo kakve radnje ili ponašanja kojima se postiže isti ili sličan cilj ili učinak.”

C.      Tužba protiv Odluke od 9. studenoga 2010. pred Općim sudom

15      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 24. siječnja 2011. tužitelj je podnio tužbu za poništenje Odluke od 9. studenoga 2010. u dijelu u kojem se odnosi na njega, i podredno, za smanjenje iznosa novčane kazne koja je izrečena njemu samome i društvu Japan Airlines Corp. Tužbu protiv te odluke podnijeli su Općem sudu i ostali prijevoznici inkriminirani Odlukom od 9. studenoga 2010., osim Qantasa.

16      Opći je sud presudama od 16. prosinca 2015., Air Canada/Komisija (T-9/11, neobjavljena, EU:T:2015:994), Koninklijke Luchtvaart Maatschappij/Komisija (T-28/11, neobjavljena, EU:T:2015:995), Japan Airlines/Komisija (T-36/11, neobjavljena, EU:T:2015:992), Cathay Pacific Airways/Komisija (T-38/11, neobjavljena, EU:T:2015:985), Cargolux Airlines/Komisija (T-39/11, neobjavljena, EU:T:2015:991), Latam Airlines Group i Lan Cargo/Komisija (T-40/11, neobjavljena, EU:T:2015:986), Singapore Airlines i Singapore Airlines Cargo Pte/Komisija (T-43/11, neobjavljena, EU:T:2015:989), Deutsche Lufthansa i dr./Komisija (T-46/11, neobjavljena, EU:T:2015:987), British Airways/Komisija (T-48/11, neobjavljena, EU:T:2015:988), SAS Cargo Group i dr./Komisija (T-56/11, neobjavljena, EU:T:2015:990), Air France-KLM/Komisija (T-62/11, neobjavljena, EU:T:2015:996), Air France/Komisija (T-63/11, neobjavljena, EU:T:2015:993) i Martinair Holland/Komisija (T-67/11, EU:T:2015:984) u cijelosti ili djelomično poništio Odluku od 9. studenoga 2010. u dijelu u kojem se odnosila na društva Air Canada, KLM, tužitelja i društva Japan Airlines Corp., CPA, Cargolux, Latam Airlines Group SA (prije Lan Airlines) i Lan Cargo, SAC i SIA, Lufthansa, Lufthansa Cargo i Swiss, British Airways, SAS Cargo, SAS Consortium i SAS, AF-KLM, AF i Martinair. Opći sud smatrao je da ta odluka nije dovoljno obrazložena

17      U tom je pogledu, kao prvo, Opći sud utvrdio da Odluka od 9. studenoga 2010. sadržava proturječnosti između obrazloženja i izreke. U obrazloženju te odluke opisana je jedna jedinstvena i trajna povreda koja se odnosi na sve rute koje obuhvaća zabranjeni sporazum i u kojoj su sudjelovali prijevoznici inkriminirani Odlukom od 9. studenoga 2010. Suprotno tomu, u izreci navedene odluke utvrđuju se četiri zasebne jedinstvene i trajne povrede ili jedna jedinstvena i trajna povreda za koju se odgovornost pripisuje samo prijevoznicima koji su, u odnosu na rute iz članaka 1. do 4. iste odluke, izravno sudjelovali u protupravnim ponašanjima iz svakog od navedenih članaka ili su imali saznanje o tajnom dogovoru o tim rutama te su prihvatili rizik koji je iz toga proizlazio. Naime, nijedno od tih dvaju tumačenja izreke predmetne odluke nije u skladu s njezinim obrazloženjem.

18      Stoga je Opći sud kao neusklađeno s obrazloženjem Odluke od 9. studenoga 2010. odbio alternativno tumačenje njezine izreke koje predlaže Komisija, a kojim se izostanak navođenja određenih prijevoznika inkriminiranih Odlukom od 9. studenoga 2010. u člancima 1., 3. i 4. pobijane odluke može pojasniti, a da pritom nije potrebno smatrati da se u tim člancima, činjenicom da navedeni prijevoznici nisu osiguravali rute obuhvaćene tim odredbama, utvrđuju zasebne jedinstvene i trajne povrede.

19      Kao drugo, Opći je sud smatrao da obrazloženje Odluke od 9. studenoga 2010. sadržava znatne unutarnje proturječnosti.

20      Kao treće, nakon što je istaknuo da nijedno od dvaju mogućih tumačenja izreke Odluke od 9. studenoga 2010. nije u skladu s njezinim obrazloženjem, Opći sud ispitao je, u okviru barem jednog od tih dvaju mogućih tumačenja, jesu li unutarnje proturječnosti u navedenoj odluci po prirodi takve da ugrožavaju tužiteljeva prava obrane i sprečavaju Opći sud u izvršavanju njegova nadzora. Što se tiče prvog tumačenja u kojem se navodi postojanje četiriju zasebnih jedinstvenih i trajnih povreda, kao prvo, presudio je da tužitelj nije bio u situaciji da razumije u kojoj mjeri dokazi izneseni u obrazloženju, koji su povezani s postojanjem jedinstvene i trajne povrede, mogu dokazati postojanje četiriju zasebnih povreda utvrđenih u izreci, niti je stoga bio u situaciji da može osporiti njihovu dostatnost. Kao drugo, presudio je da tužitelj ne može razumjeti logiku na temelju koje ga je Komisija smatrala odgovornim za povredu, uključujući za rute koje nisu osiguravane unutar raspona definiranog svakim člankom Odluke od 9. studenoga 2010.

D.      Pobijana odluka

21      Nakon poništenja koje je proglasio Opći sud, Komisija je 20. svibnja 2016. prijevoznicima inkriminiranima Odlukom od 9. studenoga 2010., koji su protiv potonje odluke podnijeli tužbu Općem sudu, uputila dopis kojim ih je obavijestila da njezina Glavna uprava (GU) za tržišno natjecanje namjerava predložiti Općem sudu da donese novu odluku i zaključi da su oni sudjelovali u jedinstvenoj i trajnoj povredi članka 101. UFEU-a, članka 53. Sporazuma o EGP-u i članka 8. Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu na svim rutama koje su navedene u toj odluci.

22      Adresati Komisijina dopisa koji je naveden u točki 21. ove presude pozvani su da u roku od jednog mjeseca iznesu svoje stajalište o prijedlogu GU-a za tržišno natjecanje Komisije. Svi su, uključujući i tužitelja, iskoristili tu mogućnost.

23      Komisija je 17. ožujka 2017. donijela Odluku C(2017) 1742 final u vezi s postupkom u skladu s člankom 101. UFEU-a, člankom 53. Sporazuma o EGP-u i člankom 8. Sporazuma [EZ – Švicarska o zračnom prometu] (Predmet AT.39258 – Zračni prijevoz tereta) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka). Navedena je odluka upućena 19-orici prijevoznika (u daljnjem tekstu: inkriminirani prijevoznici), a to su:

–        Air Canada;

–        AF-KLM;

–        AF;

–        KLM;

–        British Airways;

–        Cargolux;

–        CPA;

–        tužitelj;

–        Latam Airlines Group;

–        Lan Cargo;

–        Lufthansa Cargo;

–        Lufthansa;

–        Swiss;

–        Martinair;

–        SAS;

–        SAS Cargo;

–        SAS Consortium;

–        SAC;

–        SIA.

24      U pobijanoj se odluci ne uzimaju u obzir prigovori protiv ostalih adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

25      U obrazloženju pobijane odluke opisuje se jedinstvena i trajna povreda članka 101. UFEU-a, članka 53. Sporazuma o EGP-u i članka 8. Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu, kojom su inkriminirani prijevoznici uskladili svoje ponašanje u području određivanja cijena za pružanje usluga prijevoza tereta u cijelom svijetu posredstvom DNG-a, DNS-a i plaćanjem provizije za dodatne naknade.

26      Kao prvo, Komisija je u točki 4.1. pobijane odluke opisala „[o]snovna načela i [s]trukturu zabranjenog sporazuma”. U uvodnim izjavama 107. i 108. te odluke navela je da je istragom otkriven zabranjeni sporazum na svjetskoj razini koji se temelji na mreži dvostranih i višestranih kontakata koji su se održavali među konkurentima tijekom dugog razdoblja, a koji se odnosio na ponašanje koje su oni odlučili, predvidjeli ili namjeravali usvojiti u odnosu na različite elemente cijena za usluge prijevoza tereta, odnosno DNG, DNS i odbijanje plaćanja provizije. Naglasila je da je zajednički cilj te mreže kontakata bio uskladiti ponašanje konkurenata u području određivanja cijena ili smanjenja nesigurnosti u pogledu njihove cjenovne politike (u daljnjem tekstu: sporni zabranjeni sporazum).

27      U skladu s uvodnom izjavom 109. pobijane odluke, cilj usklađene primjene DNG-a bio je osigurati da prijevoznici iz cijeloga svijeta uvedu paušalnu dodatnu naknadu po kilogramu za sve predmetne pošiljke. Složena mreža uglavnom dvostranih kontakata uspostavljena je među prijevoznicima kako bi se uskladila i nadzirala primjena DNG-a, a o točnom datumu primjene često se odlučivalo, prema Komisijinu mišljenju, na lokalnoj razini, pri čemu bi glavni lokalni prijevoznik općenito preuzeo vodstvo, a ostali bi ga slijedili. Taj je usklađeni pristup proširen na DNS, kao i na odbijanje plaćanja provizije, tako da su oni postali neto dohodak za prijevoznike i predstavljali dodatnu mjeru kojom se navedene prijevoznike poticalo da slijede usklađivanje u pogledu dodatnih naknada.

28      U skladu s uvodnom izjavom 110. pobijane odluke, više rukovodstvo sjedišta nekoliko prijevoznika bilo je u izravnom kontaktu s konkurentima ili je o tim kontaktima bilo izravno obaviješteno. U slučaju dodatnih naknada, odgovorni zaposlenici sjedišta bili su u uzajamnom kontaktu kad je promjena iznosa dodatne naknade bila neizbježna. Prilikom kontakata na razini središnje uprave više je puta potvrđeno i odbijanje plaćanja provizije. Učestali kontakti održavali su se i na lokalnoj razini s ciljem, s jedne strane, boljeg izvršavanja uputa središnjih uprava i njihova prilagođavanja uvjetima lokalnog tržišta i, s druge strane, usklađivanja i provođenja lokalnih inicijativa. U potonjem slučaju sjedišta prijevoznika općenito su odobravala predloženo djelovanje ili su o njemu bila obaviještena.

29      U skladu s uvodnom izjavom 111. pobijane odluke, prijevoznici su stupali u kontakt jedni s drugima, bilateralno, u malim skupinama, ili, u određenim slučajevima, na velikim multilateralnim forumima. Lokalna udruženja predstavnika prijevoznika služila su, osobito u Hong Kongu i Švicarskoj, za raspravu o mjerama poboljšanja prinosa i usklađivanje dodatnih naknada. U te su svrhe služili i sastanci alijansi kao što je alijansa WOW.

30      Kao drugo, u točkama 4.3., 4.4. i 4.5. pobijane odluke Komisija je opisala kontakte koji se odnose na DNG, DNS i odbijanje plaćanja provizije (u daljnjem tekstu: sporni kontakti).

31      Stoga, kao prvo, u uvodnim izjavama 118. do 120. pobijane odluke Komisija je kontakte koji se odnose na DNG sažela kako slijedi:

„(118) Krajem 1999. i početkom 2000. uspostavljena je mreža dvostranih kontakata koja uključuje nekoliko zračnih prijevoznika čime se omogućuje da sudionici među svim članovima mreže dijele informacije o djelovanjima poduzetnika. Prijevoznici su redovito stupali u kontakt jedni s drugima kako bi raspravljali o svakom pitanju koje se odnosi na DNG, osobito o izmjenama mehanizma, promjenama iznosa DNG-a, dosljednoj primjeni mehanizma i situacija u kojima određeni zračni prijevoznici nisu slijedili sustav.

(119) Za provedbu DNG-ova na lokalnoj razini često se primjenjivao sustav kojim su najzastupljeniji zračni prijevoznici na određenim rutama ili u određenim zemljama najprije najavljivali promjenu, a potom su ih slijedili ostali […].

(120) Protutržišno usklađivanje koje se odnosi na DNG uglavnom se odvijalo u četirima kontekstima: u pogledu uvođenja DNG-a početkom 2000., ponovnim uvođenjem mehanizma DNG-a nakon poništenja mehanizma koji je predvidjelo [Međunarodno udruženje zračnih prijevoznika (IATA)], uvođenjem novih graničnih vrijednosti (pri čemu se povećava najveći iznos DNG-a) i osobito kad su se indeksi goriva približili pragu na kojem će se pokrenuti povećanje ili smanjenje DNG-a.”

32      Kao drugo, u uvodnoj izjavi 579. pobijane odluke Komisija je kontakte koji se odnose na DNS sažela kako slijedi:

„Nekoliko [inkriminiranih prijevoznika] raspravljalo je, među ostalim, o svojoj namjeri uvođenja DNS-a […]. Štoviše, raspravljali su i o iznosu dodatne naknade te o rasporedu uvođenja. Usto, [inkriminirani prijevoznici] razmijenili su ideje o opravdanju koje će dati svojim klijentima. Povremeni kontakti koji se odnose na provedbu DNG-a odvijali su se tijekom cijelog razdoblja od 2002. do 2006. Nezakonito usklađivanje odvijalo se istodobno na razini središnjih uprava i na lokalnoj razini.”

33      Kao treće, u uvodnoj izjavi 676. pobijane odluke Komisija je navela da su inkriminirani prijevoznici „nastavili odbijati plaćanje provizije na dodatne naknade i da [su] međusobno potvrdili svoju namjeru u tom području na temelju brojnih kontakata”.

34      Kao treće, u točki 4.6. pobijane odluke Komisija je provela ocjenu spornih kontakata. Ocjena kontakata prikupljenih protiv tužitelja navedena je u uvodnim izjavama 760. do 764. te odluke.

35      U uvodnoj izjavi 765. pobijane odluke Komisija je dodala da tužitelj ne osporava činjenice podnesene u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

36      Kao četvrto, u točki 5. pobijane odluke Komisija je na činjenice u ovom predmetu primijenila članak 101. UFEU-a, pri čemu je u bilješci 1289. te odluke pojasnila da iznesena razmatranja vrijede i za članak 53. Sporazuma o EGP-u i članak 8. Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prijevozu. Stoga je, kao prvo, u uvodnoj izjavi 846. navedene odluke utvrdila da su inkriminirani prijevoznici uskladili svoje ponašanje ili utjecali na određivanje cijena, „što je u konačnici dovelo do određivanja cijene u odnosu na” DNG, DNS i plaćanje provizije za dodatne naknade. U uvodnoj izjavi 861. iste odluke Komisija je kvalificirala „opći sustav usklađivanja ponašanja pri određivanju cijena za usluge prijevoza tereta” za koji je njezina istraga pokazala da postoji „složena povreda koja se sastoji od različitih postupaka koji [bi se mogli] kvalificirati kao sporazum ili kao usklađeno djelovanje u okviru kojih [su] konkurenti svjesno nadomjestili stvarnu međusobnu suradnju za ugrožavanje tržišnog natjecanja”.

37      Kao drugo, u uvodnoj izjavi 869. pobijane odluke Komisija je utvrdila da je „predmetno ponašanje predstavlja[alo] jedinstvenu i trajnu povredu članka 101. UFEU-a”. Smatrala je stoga da su predmetni dogovori imali jedinstven protutržišni cilj kojim se narušava tržišno natjecanje u sektoru prijevoza tereta unutar EGP-a, uključujući kad se usklađivanje odvijalo na lokalnoj razini i kad je imalo lokalne varijacije (uvodne izjave 872. do 876.), kad se odnosilo na „[j]edinstven proizvod ili uslugu”, odnosno na „pružanje usluga prijevoza tereta […] i određivanje njihovih cijena” (uvodna izjava 877.), kad se odnosilo na iste poduzetnike (uvodna izjava 878.), kad je njegova priroda bila jedinstvena (uvodna izjava 879.) i kad se odnosilo na tri dijela, odnosno DNG, DNS i odbijanje plaćanja provizije, o kojima „se često tijekom istog kontakta zajednički raspravljalo s konkurentima” (uvodna izjava 880.).

38      U uvodnoj izjavi 881. pobijane odluke Komisija je dodala da je „većina stranaka”, među kojima i tužitelj, bila uključena u tri dijela jedinstvene povrede.

39      Kao treće, u uvodnoj izjavi 884. pobijane odluke Komisija je donijela zaključak o trajnoj prirodi predmetne povrede.

40      Kao četvrto, u uvodnim izjavama 885. do 890. pobijane odluke Komisija je ispitala relevantnost kontakata ostvarenih u trećim zemljama i kontakata koji su se odnosili na linije koje prijevoznici nisu nikad opsluživali ili koje nisu mogli zakonito opsluživati. Smatrala je da su u pogledu globalne prirode spornog zabranjenog sporazuma ti kontakti bili relevantni kako bi se utvrdilo postojanje jedinstvene i trajne povrede. Konkretno, s jedne strane, istaknula je da su dodatne naknade bile mjere opće primjene koje nisu bile specifične samo za jednu rutu, nego je njihov cilj bio da se primjenjuju na svim rutama na svjetskoj razini, uključujući rute s polazištem iz EGP-a i Švicarske i odredištem u njima. Navela je da je odbijanje plaćanja provizije također opće prirode. S druge strane, smatrala je da nijedna nesavladiva prepreka nije spriječila prijevoznike da pruže usluge prijevoza tereta na rutama koje nisu nikad opsluživali ili koje nisu mogli zakonito opsluživati, osobito zahvaljujući sporazumima koje su mogli međusobno sklopiti.

41      Kao peto, u uvodnoj izjavi 903. pobijane odluke Komisija je utvrdila da je cilj spornog ponašanja da se ograniči tržišno natjecanje „barem unutar U[nije], u EGP-u i Švicarskoj”. U uvodnoj izjavi 917. te odluke u biti je dodala da stoga nije nužno da se u razmatranje uzmu „konkretni učinci” tog ponašanja.

42      Kao šesto, u uvodnim izjavama 922. do 971. pobijane odluke Komisija je razmatrala alijansu WOW. U uvodnoj izjavi 971. te odluke zaključila je sljedeće:

„S obzirom na sadržaj sporazuma o alijansi WOW i njegovu provedbu, Komisija smatra da se usklađivanje dodatnih naknada među članovima [alijanse] WOW odvilo izvan zakonitog okvira alijanse koji ga ne opravdava. Članovi su zapravo bili svjesni nezakonitosti takva usklađivanja. Usto, bili su svjesni da usklađivanje dodatnih naknada uključuje nekoliko [prijevoznika] koji nisu sudjelovali u [alijansi] WOW. Komisija stoga smatra da su dokazi koji se odnose na kontakte među članovima [alijanse] WOW […] dokaz njihova sudjelovanja u povredi članka 101. UFEU-a kako je opisana u ovoj odluci”.

43      Kao sedmo, u uvodnim izjavama 972. do 1021. pobijane odluke Komisija je ispitala propis sedam trećih zemalja za koji je nekoliko inkriminiranih prijevoznika tvrdilo da im nalaže usklađivanje dodatnih naknada, čime se sprečava primjena relevantnih pravila tržišnog natjecanja. Komisija je smatrala da ti prijevoznici nisu dokazali da su djelovali pod prisilom navedenih trećih zemalja.

44      Kao osmo, u uvodnim izjavama 1024. do 1035. pobijane odluke Komisija je utvrdila da je jedinstvena i trajna povreda mogla znatno utjecati na trgovinu među državama članicama, ugovornim strankama Sporazuma o EGP-u i ugovornim strankama Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu.

45      Kao deveto, Komisija je ispitala granice svoje teritorijalne i vremenske nadležnosti kako bi utvrdila i sankcionirala povredu pravilâ tržišnog natjecanja u ovom slučaju. S jedne strane, u uvodnim izjavama 822. do 832. pobijane odluke, pod nazivom „Nadležnost Komisije”, ona je u biti utvrdila da najprije neće primijeniti članak 101. UFEU-a na sporazume i djelovanja koji prethode 1. svibnja 2004., a odnose se na rute između zračnih luka smještenih unutar Europske unije i zračnih luka smještenih izvan EGP-a (u daljnjem tekstu: rute između Unije i trećih zemalja), potom članak 53. Sporazuma o EGP-u na sporazume i djelovanja koji prethode 19. svibnja 2005., a odnose se na rute između Unije i trećih zemlja i rute između zračnih luka smještenih u državama koje su ugovorne stranke Sporazuma o EGP-u i koje nisu članice Unije i zračnih luka smještenih u trećim zemljama (u daljnjem tekstu: rute EGP-a osim ruta između Unije i trećih zemalja i, zajedno s rutama između Unije i trećih zemalja, rute između EGP-a i trećih zemalja) i, konačno, članak 8. Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu na sporazume i djelovanja koji prethode 1. lipnja 2002., a odnose se na rute među zračnim lukama smještenima unutar Unije i švicarskih zračnih luka (u daljnjem tekstu: rute između Unije i Švicarske). Komisija je stoga pojasnila da pobijana odluka nema „nikakvu namjeru utvrditi bilo kakvu povredu članka 8. Sporazuma [EZ – Švicarska o zračnom prometu] koji se odnosi na usluge prijevoza tereta [između] Švicarske [i] trećih zemalja”.

46      S druge strane, u uvodnim izjavama 1036. do 1046. pobijane odluke, pod nazivom „Primjenjivost članka 101. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u na dolazne rute”, Komisija je odbila argumente različitih inkriminiranih prijevoznika prema kojima je ona prekoračila svoju teritorijalnu nadležnost u pogledu pravila međunarodnog javnog prava time što je utvrdila i sankcionirala povredu tih dviju odredbi na rutama s polazištem iz trećih zemalja i odredištem u EGP-u (u daljnjem tekstu: dolazne rute i, kad je riječ o uslugama prijevoza tereta na tim rutama, usluge prijevoza tereta prema EGP-u). Konkretno, u uvodnoj izjavi 1042. te odluke podsjetila je na sljedeće kriterije koje je smatrala primjenjivima:

„Što se tiče izvanteritorijalne primjene članka 101. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u, te su odredbe primjenjive na sporazume koji se provode unutar U[nije] (teorija provedbe) ili one koji imaju trenutačne, bitne i predvidljive učinke unutar U[nije] (teorija učinaka).”

47      U uvodnim izjavama 1043. do 1046. pobijane odluke Komisija je predmetne kriterije primijenila na činjenice u ovom predmetu:

„(1043) U slučaju usluga prijevoza tereta [prema EGP-u], članak 101. UFEU-a i članak 53. Sporazuma o EGP-u primjenjivi su jer treba izvršiti samu uslugu koja je predmet povrede u području određivanja cijena i koja se djelomično doista izvršava na području EGP-a. Štoviše, brojni kontakti kojima su adresati usklađivali dodatne naknade i [odbijali] plaćanje provizije održavali su se unutar EGP-a ili su uključivali sudionike koji su se nalazili u EGP-u.

(1044) […] primjer naveden u Konsolidiranoj [obavijesti o nadležnosti Komisije na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 139/2004 o kontroli koncentracija između poduzetnika (SL 2008., C 95, str. 1.) u ovom slučaju nije relevantan. [Navedena] obavijest odnosi se na zemljopisnu raspodjelu prihoda među poduzetnicima radi utvrđivanja jesu li ostvareni pragovi prihoda iz članka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 139/2004 od 20. siječnja 2004. o kontroli koncentracija između poduzetnika [(SL 2004., L 24, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 5., str. 73.)].

(1045) Usto, protutržišne prakse u trećim zemljama u pogledu prijevoza tereta […] u Uniju i EGP mogu imati trenutačne, bitne i predvidljive učinke unutar Unije i EGP-a s obzirom na to da povećani troškovi zračnog prijevoza u EGP, a stoga i više cijene uvezene robe mogu, po svojoj prirodi, utjecati na potrošače unutar EGP-a. U ovom slučaju protutržišne prakse kojima se uklanja tržišno natjecanje među prijevoznicima koji nude usluge prijevoza tereta [prema EGP-u] mogu imati takve učinke i na usluge prijevoza [tereta] koje unutar EGP-a pružaju drugi prijevoznici, između čvorišta („hubs”) u EGP-u koja upotrebljavaju prijevoznici iz trećih zemalja i odredišnih zračnih luka tih pošiljaka u EGP-u koje ne opslužuju prijevoznici iz trećih zemalja.

(1046) Konačno, valja naglasiti da je Komisija otkrila zabranjeni sporazum na svjetskoj razini. Zabranjeni je sporazum proveden na svjetskoj razini i dogovori zabranjenog sporazuma koji se odnose na dolazne rute sastavni su dio jedinstvene i trajne povrede članka 101. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u. U brojnim slučajevima dogovori zabranjenog sporazuma organizirani su na središnjoj razini, a lokalno ih je osoblje samo provodilo. Ujednačena primjena dodatnih naknada na svjetskoj razini ključni je element zabranjenog sporazuma.”

48      Kao peto, u uvodnoj izjavi 1146. pobijane odluke Komisija je utvrdila da je sporni zabranjeni sporazum počeo 7. prosinca 1999. i trajao do 14. veljače 2006. U istoj uvodnoj izjavi pojasnila je da je tim zabranjenim sporazumom povrijeđen:

–        članak 101. UFEU-a, od 7. prosinca 1999. do 14. veljače 2006., u pogledu zračnog prometa između zračnih luka smještenih unutar Unije;

–        članak 101. UFEU-a, od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006., u pogledu zračnog prometa na rutama između Unije i trećih zemalja;

–        članak 53. Sporazuma o EGP-u, od 7. prosinca 1999. do 14. veljače 2006. u pogledu zračnog prometa između zračnih luka smještenih unutar EGP-a (u daljnjem tekstu: rute unutar EGP-a);

–        članak 53. Sporazuma o EGP-u, od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006., u pogledu zračnog prometa na rutama EGP-a osim ruta između Unije i trećih zemalja;

–        članak 8. Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu, od 1. lipnja 2002. do 14. veljače 2006., u pogledu zračnog prometa na rutama između Unije i Švicarske.

49      Što se tiče tužitelja, Komisija je utvrdila da je povreda trajala od 7. prosinca 1999. do 14. veljače 2006.

50      Kao šesto, u točki 8. pobijane odluke Komisija se usredotočila na korektivne mjere koje treba poduzeti i novčane kazne koje treba izreći.

51      Što se konkretno tiče utvrđivanja iznosa novčanih kazni, Komisija je navela da je uzela u obzir težinu i trajanje jedinstvene i trajne povrede, kao i eventualne otegotne ili olakotne okolnosti. U tom se pogledu pozvala na Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58., u daljnjem tekstu Smjernice iz 2006.).

52      U uvodnim izjavama 1184. i 1185. pobijane odluke Komisija je navela da osnovni iznos novčane kazne čini udio koji ovisno o težini povrede može ići do 30 % vrijednosti prihoda od prodaje poduzetnika pomnožen s brojem godina tijekom kojih je poduzetnik sudjelovao u povredi, na koji se dodaje dodatan iznos od između 15 % i 25 % vrijednosti prihoda od prodaje (u daljnjem tekstu: dodatni iznos).

53      U uvodnoj izjavi 1197. pobijane odluke Komisija je utvrdila vrijednost prihoda od prodaje tako što je za 2005., koja je bila posljednja cijela godina prije prestanka jedinstvene i trajne povrede, dodala prihod povezan s letovima u oba smjera na rutama unutar EGP-a, na rutama između Unije i trećih zemalja, na rutama između Unije i Švicarske te na rutama EGP-a osim ruta između Unije i trećih zemalja. Uzela je u obzir i pristupanje Uniji novih država članica u 2004.

54      U uvodnim izjavama 1198. do 1212. pobijane odluke, uzimajući u obzir prirodu povrede (horizontalni sporazumi o određivanju cijena), zajednički tržišni udio inkriminiranih poduzetnika (34 % na svjetskoj razini i barem toliko na rutama unutar EGP-a i rutama između EGP-a i trećih zemalja), zemljopisni opseg spornog zabranjenog sporazuma (svjetska razina) i njegovu djelotvornu provedbu, Komisija je utvrdila koeficijent težine povrede od 16 %.

55      U uvodnim izjavama 1214. do 1217. pobijane odluke Komisija je utvrdila trajanje sudjelovanja tužitelja u jedinstvenoj i trajnoj povredi, ovisno o predmetnim rutama, kako slijedi:

–        kad je riječ o rutama unutar EGP-a: od 7. prosinca 1999. do 14. veljače 2006., što u broju godina i mjeseci iznosi šest godina i dva mjeseca te faktor množenja od 6 i 2/12;

–        kad je riječ o rutama između Unije i trećih zemalja: od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006., što u broju godina i mjeseci iznosi jednu godinu i devet mjeseci te faktor množenja od 1 i 9/12;

–        kad je riječ o rutama između Unije i Švicarske: od 1. lipnja 2002. do 14. veljače 2006., što u broju godina i mjeseci iznosi tri godine i osam mjeseci te faktor množenja od 3 i 8/12;

–        kad je riječ o rutama EGP-a osim ruta između Unije i trećih zemalja: od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006., što u broju mjeseci iznosi osam mjeseci te faktor množenja od 8/12.

56      U uvodnoj izjavi 1219. pobijane odluke Komisija je utvrdila da, s obzirom na posebne okolnosti predmeta i kriterije navedene u točki 54. ove presude, dodatni iznos treba odgovarati 16 % vrijednosti prihoda od prodaje.

57      Stoga je u uvodnim izjavama 1240. do 1242. pobijane odluke osnovni iznos, koji je za tužitelja procijenjen na 113 000 000 eura, određen na 56 000 000 eura nakon primjene smanjenja od 50 % na temelju točke 37. Smjernica iz 2006. (u daljnjem tekstu: opće smanjenje od 50 %) koje je povezano s činjenicom da je dio usluga koje se odnose na dolazne rute i rute iz EGP-a te s odredištem u trećim zemljama (u daljnjem tekstu: odlazne rute) pružen izvan područja koje je pokriveno Sporazumom o EGP-u i da se dio štete stoga mogao dogoditi izvan navedenog područja.

58      U uvodnim izjavama 1264. i 1265. pobijane odluke Komisija je na temelju točke 29. Smjernica iz 2006. inkriminiranim prijevoznicima odobrila dodatno smanjenje osnovnog iznosa novčane kazne od 15 % (u daljnjem tekstu: opće smanjenje od 15 %) jer su određeni regulatorni sustavi potaknuli sporni zabranjeni sporazum.

59      Komisija je stoga u uvodnoj izjavi 1293. pobijane odluke utvrdila osnovni iznos novčane kazne izrečene tužitelju nakon prilagodbe na 47 600 000 eura.

60      U uvodnim izjavama 1314. do 1322. pobijane odluke Komisija je uzela u obzir tužiteljev doprinos u okviru njegova zahtjeva za oslobađanje odnosno smanjenje kazne, pri čemu je na iznos novčane kazne primijenila smanjenje od 25 % tako da je iznos novčane kazne izrečene tužitelju, kao što je navedeno u uvodnoj izjavi 1404. pobijane odluke, utvrđen na iznos od 35 700 000 eura.

61      Izreka pobijane odluke, u dijelu koji se odnosi na ovaj spor, glasi kako slijedi:

„Članak 1.

Budući da su uskladili svoje ponašanje u području određivanja cijena za pružanje usluga prijevoza [tereta] u cijelom svijetu u pogledu [DNG-a], [DNS-a] i plaćanja provizije za dodatne naknade, sljedeći poduzetnici počinili su jedinstvenu i trajnu povredu članka 101. [UFEU-a], članka 53. [Sporazuma o EGP-u] i članka 8. [Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu] kad je riječ o sljedećim rutama u sljedećim razdobljima.

1.      Sljedeći su poduzetnici povrijedili članak 101. UFEU-a i članak 53. Sporazuma o EGP-u kad je riječ o rutama [unutar EGP-a] u sljedećim razdobljima:

[…]

(h)      [tužitelj], od 7. prosinca 1999. do 14. veljače 2006.;

[…]

2.      Sljedeći su poduzetnici povrijedili članak 101. UFEU-a kad je riječ o rutama [između Unije i trećih zemalja] u sljedećim razdobljima:

[…]

(h)      [tužitelj], od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006.;

[…]

3.      Sljedeći su poduzetnici povrijedili članak 53. Sporazuma o EGP-u kad je riječ o rutama [EGP-a, osim ruta između Unije i trećih zemalja] u sljedećim razdobljima:

[…]

(h)      [tužitelj], od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.;

[…]

4.      Sljedeći su poduzetnici povrijedili članak 8. Sporazuma [EZ – Švicarska] o zračnom prometu kad je riječ o rutama [između Unije i Švicarske] u sljedećim razdobljima:

[…]

(h)      [tužitelj], od 1. lipnja 2002. do 14. veljače 2006.;

[…]

Članak 2.

Odluka […] od 9. studenoga 2010. mijenja se kako slijedi:

u članku 5. [točke] (j), (k), (l) stavljene su izvan snage.

Članak 3.

Sljedeće novčane kazne izriču se za jedinstvenu i trajnu povredu iz članka 1. ove odluke i u pogledu British Airwaysa […], kao i za aspekte iz članaka 1. do 4. Odluke […] od 9. studenoga 2010. koji su postali pravomoćni:

[…]

(h)      [tužitelj]: 35 700 000 eura;

[…]

Članak 4.

Poduzetnici iz članka 1. moraju odmah prestati s jedinstvenom i trajnom povredom iz navedena članaka, ako to još nisu učinili.

Suzdržat će se i od svakog djelovanja ili ponašanja koje bi imalo jednak ili sličan cilj ili učinak.

Članak 5.

Ova je odluka upućena:

[…]

[tužitelju]

[…]”

II.    Postupak i zahtjevi stranaka

62      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 30. svibnja 2017. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

63      Komisija je 29. rujna 2017. podnijela odgovor na tužbu tajništvu Općeg suda.

64      Tužitelj je 2. siječnja 2018. podnio repliku tajništvu Općeg suda.

65      Komisija je 8. ožujka 2018. podnijela odgovor na repliku tajništvu Općeg suda.

66      Na prijedlog četvrtog vijeća Opći sud odlučio je 24. travnja 2019., u skladu s člankom 28. Poslovnika, uputiti ovaj predmet proširenom sastavu suda.

67      U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. Poslovnika Opći sud postavio je 17. lipnja 2019. strankama pisana pitanja. One su odgovorile u određenom roku.

68      Na raspravi održanoj 3. srpnja 2019. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud.

69      Budući da je smatrao da predmet nije dovoljno razjašnjen i da treba pozvati stranke da podnesu očitovanja o argumentu o kojem nisu raspravljale, Opći sud (četvrto prošireno vijeće) naložio je rješenjem od 19. lipnja 2020. ponovno otvaranje usmenog dijela postupka u skladu s člankom 113. Poslovnika.

70      Stranke su u određenom roku odgovorile na niz pitanja koja je Opći sud postavio 22. lipnja 2020., a potom su podnijele očitovanja o svojim odgovorima.

71      Odlukom od 4. kolovoza 2020. Opći sud ponovno je zatvorio usmeni dio postupka.

72      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem se odnosi na njega;

–        podredno smanji iznos novčane kazne koja mu je izrečena u pobijanoj odluci;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

73      Komisija od Općeg suda u bitnome zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        izmijeni iznos novčanih kazni izrečenih tužitelju tako da mu uskrati pravo na opće smanjenje od 50 % i opće smanjenje od 15 % ako Opći sud presudi da se prihod od prodaje usluga prijevoza tereta prema EGP-u ne može uključiti u vrijednost prihoda od prodaje;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

III. Pravo

74      Tužitelj u okviru svoje tužbe iznosi zahtjev za poništenje pobijane odluke i zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je izrečena. Što se tiče Komisije, ona je podnijela zahtjev kojim se u biti traži izmjena iznosa novčane kazne izrečene tužitelju ako Opći sud presudi da se prihod od prodaje usluga prijevoza tereta prema EGP-u ne može uključiti u vrijednost prihoda od prodaje.

A.      Zahtjev za poništenje

75      Tužitelj ističe deset tužbenih razloga u prilog svojem zahtjevu za poništenje. Ti se razlozi temelje:

–        prvi, na povredi načela ne bis in idem članka 266. UFEU-a i roka zastare;

–        drugi, na povredi načela nediskriminacije;

–        treći, na povredi članka 101. UFEU-a, članka 53. Sporazuma o EGP-u i obveze obrazlaganja koja se odnosi, s jedne strane, na pripisivanje odgovornosti tužitelju za jedinstvenu i trajnu povredu na rutama unutar EGP-a i rutama između Unije i Švicarske za razdoblje prije 1. svibnja 2004. i, s druge strane, na određivanje datuma početka njegova sudjelovanja u toj povredi;

–        četvrti, na povredi članka 101. i članka 53. Sporazuma o EGP-u koja se odnosi na pripisivanje odgovornosti tužitelju za jedinstvenu i trajnu povredu na rutama na kojima on nije bio stvaran ili potencijalan konkurent;

–        peti, na Komisijinoj nenadležnosti za primjenu članka 101. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u na usluge prijevoza tereta prema EGP-u;

–        šesti, na povredi prava obrane, načela nediskriminacije i načela proporcionalnosti koja se odnosi na primjenu različitih dokaznih standarda na različite prijevoznike;

–        sedmi, na povredi Smjernica iz 2006. i načela proporcionalnosti koja se odnosi, s jedne strane, na utvrđivanje vrijednosti prihoda od prodaje i, s druge strane, na utvrđivanje koeficijenta težine povrede i dodatnog iznosa;

–        osmi, na povredi Smjernica iz 2006. i načela zaštite legitimnih očekivanja koja se odnosi na uključivanje u vrijednost prihoda od prodaje prihoda od prodaje usluga prijevoza tereta prema EGP-u klijentima sa sjedištem izvan EGP-a;

–        deveti, na povredi načela proporcionalnosti zbog nedostatnosti općeg smanjenja od 15 %; i

–        deseti, na povredi načela nediskriminacije, načela proporcionalnosti te, u biti, na povredi obveze obrazlaganja koja se odnosi na činjenicu da mu Komisija nije odobrila smanjenje iznosa novčane kazne od 10 % zbog njegova ograničenog sudjelovanja u jedinstvenoj i trajnoj povredi.

76      Opći sud smatra da je korisno najprije ispitati peti tužbeni razlog, potom tužbeni razlog istaknut po službenoj dužnosti, koji se temelji na Komisijinoj nenadležnosti u pogledu Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu za utvrđivanje i sankcioniranje povrede na rutama EGP-a osim ruta između Unije i Švicarske i, naposljetku, uzastopno prvi, drugi, treći, četvrti, šesti, sedmi, osmi, deveti i deseti tužbeni razlog.

1.      Peti tužbeni razlog, koji se temelji na Komisijinoj nenadležnosti za primjenu članka 101. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u na usluge prijevoza tereta prema EGP-u

77      Tužitelj tvrdi da Komisija nije bila nadležna za primjenu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP-u na usluge prijevoza tereta prema EGP-u, što ona osporava.

78      Valja podsjetiti na to da se, kad je riječ o ponašanju koje se odvijalo izvan područja EGP-a, Komisijina nadležnost s obzirom na međunarodno javno pravo da utvrdi i sankcionira povredu članka 101. UFEU-a ili članka 53. Sporazuma o EGP-u može utvrditi s obzirom na kriterij provedbe ili s obzirom na kriterij kvalificiranih učinaka (vidjeti u tom smislu presude od 6. rujna 2017., Intel/Komisija, C-413/14 P, EU:C:2017:632, t. 40. do 47. i od 12. srpnja 2018., Brugg Kabel i Kabelwerke Brugg/Komisija, T-441/14, EU:T:2018:453, t. 95. do 97.).

79      Ti su kriteriji alternativni i nekumulativni (presuda od 12. srpnja 2018., Brugg Kabel i Kabelwerke Brugg/Komisija, T-441/14, EU:T:2018:453, t. 98.; vidjeti u tom smislu i presudu od 6. rujna 2017., Intel/Komisija, C-413/14 P, EU:C:2017:632, t. 62. do 64.).

80      U uvodnim izjavama 1043. do 1046. pobijane odluke Komisija se oslonila na, kao što to priznaje tužitelj, kriterij provedbe i kriterij kvalificiranih učinaka kako bi s obzirom na međunarodno javno pravo utemeljila svoju nadležnost za utvrđivanje i sankcioniranje povrede članka 101. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u na dolaznim rutama.

81      Budući da se tužitelj poziva na pogrešku u primjeni svakog od tih dvaju kriterija, Opći sud smatra da je korisno najprije ispitati je li se Komisija osnovano pozvala na kriterij kvalificiranih učinaka. Prema sudskoj praksi navedenoj u točki 79. ove presude, samo će u slučaju negativnog odgovora biti potrebno provjeriti je li se Komisija mogla osloniti na kriterij provedbe.

82      Tužitelj tvrdi da navodni učinci spornog ponašanja ne mogu opravdati primjenu članka 101. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u na usluge prijevoza tereta prema EGP-u. Komisija, na kojoj je teret dokazivanja, nije utvrdila da je to ponašanje imalo trenutačne, bitne i predvidljive učinke na području EGP-a.

83      Tužitelj ističe, oslanjajući se na Smjernice o načelu utjecaja na trgovinu iz članaka [101.] i [102. UFEU-a] (SL 2004., C 101, str. 81.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 33.), da su učinci na koje se Komisija poziva u uvodnoj izjavi 1045. pobijane odluke u najboljem slučaju špekulativni i, u svakom slučaju, previše udaljeni kako bi potkrijepili obrazloženje prema kojem je sporno ponašanje ograničilo tržišno natjecanje unutar EGP-a.

84      Konkretno, Komisija nije podnijela nijedan dokaz u prilog svojoj tvrdnji prema kojoj je cijena za usluge prijevoza tereta prema EGP-u utjecala na cijenu robe prodane unutar EGP-a. Takav učinak uostalom ne bi mogao biti bitan jer dodatne naknade predstavljaju samo dio ukupnog troška usluga prijevoza tereta, a trošak potonjih usluga sâm po sebi predstavlja samo dio troška robe uvezene u EGP. Takav učinak ne bi po definiciji mogao biti ni trenutačan s obzirom na to da klijenti imaju mogućnost da eventualno povećanje cijena za usluge prijevoza tereta prema EGP-u prenesu na cijene uvezene robe i, po potrebi, da odluče o udjelima u kojima će ga prenijeti. Konačno, takav učinak nije mogao biti predvidljiv jer tužitelj nije bio aktivan na predmetnim silaznim tržištima i jer su dodatne naknade predstavljale samo mali dio troškova prijevoza robe.

85      Usto, učinak koji se odnosi na povećanje cijene robe uvezene u EGP odnosi se na tržište drukčije od onog u predmetnom slučaju, odnosno na tržište usluga prijevoza tereta i stoga ne može opravdati obrazloženje prema kojem je sporno ponašanje ograničilo tržišno natjecanje unutar EGP-a.

86      Osim toga, kako bi se dokazala Komisijina nadležnost za utvrđivanje i sankcioniranje povrede pravila tržišnog natjecanja, nije dovoljno ponašanje kvalificirati kao jedinstvenu i trajnu povredu a da se ne analiziraju njezini protutržišni učinci.

87      Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

88      U pobijanoj odluci Komisija se u biti oslonila na tri neovisna razloga kako bi utvrdila da je kriterij kvalificiranih učinaka u ovom slučaju ispunjen.

89      Prva dva razloga navedena su u uvodnoj izjavi 1045. pobijane odluke. Kao što je to Komisija potvrdila u odgovoru na pisana i usmena pitanja koja je postavio Opći sud, ti se razlozi odnose na učinke usklađivanja, razmatranog zasebno, usluga prijevoza tereta prema EGP-u. Prvi razlog odnosi se na „povećane troškove zračnog prijevoza u EGP, a stoga i više cijene uvezene robe [koji su mogli], po svojoj prirodi, utjecati na potrošače unutar EGP-a”. Drugi razlog odnosi se na učinke usklađivanja usluga prijevoza tereta prema EGP-u „i na usluge prijevoza [tereta] koje u EGP-u pružaju drugi prijevoznici, između čvorišta (‚hubs’) u EGP-u koja upotrebljavaju prijevoznici iz trećih zemalja i odredišnih zračnih luka tih pošiljaka u EGP-u koje ne opslužuju prijevoznici iz trećih zemalja”.

90      Treći je razlog naveden u uvodnoj izjavi 1046. pobijane odluke i odnosi se na, kao što to proizlazi iz Komisijinih odgovora na pisana i usmena pitanja Općeg suda, učinke jedinstvene i trajne povrede promatrane u cjelini.

91      Opći sud smatra da je korisno ispitati učinke usklađivanja, razmatranog zasebno, usluga prijevoza tereta prema EGP-u, kao i učinke jedinstvene i trajne povrede promatrane u cjelini, počevši od prvih učinaka.

a)      Učinci usklađivanja, razmatranog zasebno, usluga prijevoza tereta prema EGP-u

92      Najprije valja ispitati osnovanost prvog razloga na kojem se temelji Komisijin zaključak prema kojem je kriterij kvalificiranih učinaka u ovom slučaju ispunjen (u daljnjem tekstu: predmetni učinak).

93      U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 1042. pobijane odluke, kriterij kvalificiranih učinaka omogućuje da se opravda primjena pravila tržišnog natjecanja Unije i EGP-a s obzirom na međunarodno javno pravo kada je vjerojatno da sporno ponašanje proizvodi trenutačan i bitan učinak na unutarnjem tržištu ili unutar EGP-a (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2017., Intel/Komisija, C-413/14 P, EU:C:2017:632, t. 49.; vidjeti u tom smislu i presudu od 25. ožujka 1999., Gencor/Komisija, T-102/96, EU:T:1999:65, t. 90.).

94      Tužitelj u ovom slučaju osporava relevantnost predmetnog učinka (vidjeti točke 95. do 114. ove presude) i njegovu predvidljivost (vidjeti točke 116. do 131. ove presude), bitnost (vidjeti točke 132. do 142. ove presude) i trenutačnost (vidjeti točke 143. do 153. ove presude).

1)      Relevantnost predmetnog učinka

95      Iz sudske prakse proizlazi da činjenica da poduzetnik koji sudjeluje u sporazumu ili usklađenom djelovanju ima sjedište u trećoj državi nije prepreka primjeni članka 101. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u ako taj sporazum ili to djelovanje proizvodi svoje učinke na unutarnjem tržištu ili unutar EGP-a (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenoga 1971., Béguelin Import, 22/71, EU:C:1971:113, t. 11.).

96      Cilj primjene kriterija kvalificiranih učinaka jest hvatanje ponašanja koja se, doduše, nisu odvijala na području EGP-a, ali se njihovi protutržišni učinci mogu osjetiti na unutarnjem tržištu ili unutar EGP-a (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2017., Intel/Komisija, C-413/14 P, EU:C:2017:632, t. 45.).

97      Suprotno tužiteljevim tvrdnjama, tim se kriterijem ne zahtijeva utvrđivanje da je sporno ponašanje „doista imalo protutržišne učinke” na unutarnjem tržištu ili unutar EGP-a. Suprotno tomu, prema sudskoj praksi, dovoljno je uzeti u obzir vjerojatan učinak tog ponašanja na tržišno natjecanje (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2017., Intel/Komisija, C-413/14 P, EU:C:2017:632, t. 51.).

98      Naime, na Komisiji je da osigura zaštitu tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu ili unutar EGP-a od prijetnji njegovu djelotvornom funkcioniranju.

99      U slučaju ponašanja za koje je Komisija, kao u ovom slučaju, smatrala da pokazuje određeni stupanj štetnosti za tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu ili unutar EGP-a da bi ga se moglo kvalificirati kao ograničavanje tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” u smislu članka 101. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u, primjenom kriterija kvalificiranih učinaka ne može se zahtijevati ni dokazivanje konkretnih učinaka koje pretpostavlja da se ponašanje kvalificira kao ograničavanje tržišnog natjecanja „s obzirom na posljedicu” u smislu tih odredbi.

100    U tom pogledu valja podsjetiti, kao što to čini tužitelj, na to da je kriterij kvalificiranih učinaka utvrđen u tekstu članka 101. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u, čiji je cilj obuhvatiti sporazume i djelovanja kojima se ograničava tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu i unutar EGP-a. Naime, tim se odredbama zabranjuju sporazumi i djelovanja poduzetnika koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja „na unutarnjem tržištu” i „unutar područja koje je pokriveno [Sporazumom o EGP-u]” (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2017., Intel/Komisija, C-413/14 P, EU:C:2017:632, t. 42.).

101    Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da protutržišni cilj i učinak nisu kumulativni nego alternativni uvjeti za ocjenu toga podliježe li ponašanje zabranama navedenima u članku 101. UFEU-a i članku 53. Sporazuma o EGP-u (vidjeti u tom smislu presudu od 4. lipnja 2009., T-Mobile Netherlands i dr., C-8/08, EU:C:2009:343, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

102    Iz toga proizlazi, kao što je to Komisija istaknula u uvodnoj izjavi 917. pobijane odluke, da je uzimanje u obzir konkretnih učinaka spornog ponašanja suvišno ako je dokazan protutržišni cilj potonjeg ponašanja (vidjeti u tom smislu presude od 13. srpnja 1966., Consten i Grundig/Komisija, 56/64 i 58/64, EU:C:1966:41, str. 496. i od 6. listopada 2009., GlaxoSmithKline Services i dr./Komisija i dr., C-501/06 P, C-513/06 P, C-515/06 P i C-519/06 P, EU:C:2009:610, t. 55.).

103    U tim okolnostima, tumačenje kriterija kvalificiranih učinaka, kako to čini se zagovara tužitelj, na način da zahtijeva dokaz konkretnih učinaka spornog ponašanja, čak i ako postoji ograničenje tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj”, dovelo bi do toga da se na Komisijinu nadležnost za utvrđivanje i sankcioniranje povrede članka 101. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u primjenjuje uvjet koji se ne temelji na tekstu tih odredbi.

104    Tužitelj stoga ne može valjano prigovoriti Komisiji da je počinila pogrešku time što je smatrala da je kriterij kvalificiranih učinaka ispunjen iako je u uvodnim izjavama 917., 1190. i 1277. pobijane odluke navela da nije dužna provesti ocjenu protutržišnih učinaka spornog ponašanja s obzirom na protutržišni cilj potonjeg ponašanja. Tužitelj na temelju tih razmatranja ne može zaključiti ni da Komisija nije izvršila nikakvu analizu učinaka koje je navedeno ponašanje proizvelo na unutarnjem tržištu ili unutar EGP-a radi primjene tog kriterija.

105    Naime, u uvodnoj izjavi 1045. pobijane odluke Komisija je u biti smatrala da je jedinstvena i trajna povreda, s obzirom na to da se odnosila na dolazne rute, mogla dovesti do povećanja iznosa dodatnih naknada i, slijedom toga, ukupne cijene usluga prijevoza tereta prema EGP-u i da su špediteri prebacili taj dodatni trošak na otpremnike koji imaju sjedište u EGP-u, a koji su za robu koju su kupili morali platiti višu cijenu od one koja bi im bila naplaćena da do te povrede nije došlo.

106    Na temelju nijednog od tužiteljevih argumenata ne može se zaključiti da predmetni učinak nije bio među učincima spornog ponašanja koje je Komisija osnovano uzela u obzir radi primjene kriterija kvalificiranih učinaka.

107    Kao prvo, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, ništa u tekstu, strukturi ili svrsi članka 101. UFEU-a ne dopušta zaključak da se učinci koji su uzeti u obzir radi primjene kriterija kvalificiranih učinaka moraju proizvesti na istom tržištu kao što je ono na koje se odnosi predmetna povreda, a ne na nizvodnom tržištu, kao što je to ovdje slučaj (vidjeti u tom smislu presudu od 9. rujna 2015, Toshiba/Komisija, T-104/13, EU:T:2015:610, t. 159. i 161.).

108    Kao drugo, tužitelj pogrešno tvrdi da se spornim ponašanjem, s obzirom na to da se odnosi na dolazne rute, nije moglo ograničiti tržišno natjecanje u EGP-u jer se provodilo samo u trećim zemljama u kojima imaju sjedište špediteri koji su usluge prijevoza tereta prema EGP-u dobavljali od inkriminiranih prijevoznika.

109    U tom pogledu valja podsjetiti na to da se primjena kriterija kvalificiranih učinaka treba provesti s obzirom na gospodarski i pravni kontekst predmetnog ponašanja (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenoga 1971., Béguelin Import, 22/71, EU:C:1971:113, t. 13.).

110    U ovom slučaju, iz uvodnih izjava 14., 17. i 70. pobijane odluke i odgovora stranaka na mjere upravljanja postupkom Općeg suda proizlazi da prijevoznici isključivo ili gotovo isključivo prodaju svoje usluge prijevoza tereta špediterima. Međutim, što se tiče usluga prijevoza tereta prema EGP-u, gotovo cjelokupna prodaja izvršava se na polazišnim točkama predmetnih ruta, izvan EGP-a, gdje imaju sjedište navedeni špediteri. Naime, iz tužbe proizlazi da je tužitelj od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006. ostvario samo neznatan dio svoje prodaje usluga prijevoza tereta prema EGP-u klijentima koji imaju sjedište u EGP-u.

111    Ipak valja napomenuti da, ako špediteri kupuju te usluge, čine to osobito u svojstvu posrednika, kako bi ih objedinili u paket usluga čiji je cilj, po definiciji, organizirati integrirani prijevoz robe na područje EGP-a u ime otpremnika. Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 70. pobijane odluke, potonji otpremnici mogu, među ostalim, biti kupci ili vlasnici prevezene robe. Stoga je u najmanju ruku vjerojatno da imaju sjedište u EGP-u.

112    Iz toga slijedi da, pod uvjetom da špediteri na cijenu svojih paketa usluga prebacuju mogući dodatni trošak koji proizlazi iz spornog zabranjenog sporazuma, upravo na tržišno natjecanje, u kojem sudjeluju špediteri kako bi privukli klijente tih otpremnika, jedinstvena i trajna povreda, u dijelu u kojem se odnosi na dolazne rute, može imati utjecaj i, posljedično, upravo se na unutarnjem tržištu ili unutar EGP-a predmetni učinak može pojaviti.

113    Kao treće, što se tiče točke 43. Smjernica navedenih u točki 83. ove presude, dovoljno je istaknuti da se odnosi na situaciju drukčiju od one u ovom slučaju i da se u svakom slučaju odnosi na pojam utjecaja na trgovinu među državama članicama u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a, a ne na pitanje Komisijine teritorijalne nadležnosti na temelju kriterija kvalificiranih učinaka. Međutim, to su različita pitanja, prvo se odnosi na određivanje područja prava tržišnog natjecanja Unije s obzirom na pravo država članica (presuda od 13. srpnja 2006., Manfredi i dr., C-295/04 do C-298/04, EU:C:2006:461, t. 41.), dok se drugo odnosi na opravdanost Komisijine nadležnosti s obzirom na međunarodno javno pravo (vidjeti točku 78. ovog mišljenja).

114    Slijedom toga, dodatni trošak koji su otpremnici možda morali platiti i previsoke cijene robe uvezene u EGP koje su iz toga mogle proizaći ubrajaju se među učinke spornog ponašanja na koje se Komisija osnovano pozvala radi primjene kriterija kvalificiranih učinaka.

115    Prema sudskoj praksi navedenoj u točki 93. ove presude, postavlja se stoga pitanje je li taj učinak predvidljiv, bitan i trenutačan, kako se to zahtijeva.

2)      Predvidljivost predmetnog učinka

116    Cilj je zahtjeva predvidljivosti osigurati pravnu sigurnost tako da se zajamči da predmetni poduzetnici ne mogu biti kažnjeni za učinke koji bi sigurno proizašli iz njihova ponašanja, ali za koje oni nisu mogli razumno očekivati da će se pojaviti (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Otis Gesellschaft i dr., C-435/18, EU:C:2019:651, t. 83.).

117    Stoga zahtjev predvidljivosti ispunjavaju učinci na čiju pojavu sudionici u predmetnom zabranjenom sporazumu razumno moraju računati prema općem životnom iskustvu, za razliku od učinaka koji počivaju na posve iznimnom spletu okolnosti, dakle na atipičnoj uzročnoj vezi (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Kone i dr., C-557/12, EU:C:2014:45, t. 42.).

118    Međutim, iz uvodnih izjava 846., 909., 1199. i 1208. pobijane odluke proizlazi da je u ovom slučaju riječ o koluzivnom ponašanju u smislu horizontalnog određivanja cijena, za koje iskustvo pokazuje da osobito uzrokuje povećanje cijena, koje dovodi do loše raspodjele sredstava, osobito na štetu potrošača (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C-67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 51.).

119    Iz uvodnih izjava 846., 909., 1199. i 1208. pobijane odluke proizlazi i da se to ponašanje odnosilo na DNG, DNS i odbijanje plaćanja provizije.

120    Stoga su u ovom slučaju inkriminirani prijevoznici mogli predvidjeti da će horizontalno utvrđivanje DNG-a i DNS-a dovesti do povećanja njihova iznosa. Kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 874., 879. i 899. pobijane odluke, takvo se povećanje jačalo odbijanjem plaćanja provizije. Naime, to odbijanje predstavljalo je usklađeno odbijanje da se špediterima odobre popusti na dodatne naknade i njime se stoga inkriminiranim prijevoznicima omogućavalo da „drže pod kontrolom neizvjesnost u području određivanja cijena koju je tržišno natjecanje u plaćanju provizija [u okviru pregovora sa špediterima] moglo stvoriti” (uvodna izjava 874. te odluke) i tako izuzmu dodatne naknade iz tržišnog natjecanja (uvodna izjava 879. te odluke).

121    Naime, iz uvodne izjave 17. pobijane odluke proizlazi da se cijena za usluge prijevoza tereta sastoji od cijena i dodatnih naknada, među kojima su DNG i DNS. Osim ako se smatra da bi se povećanje DNG-a i DNS-a, dovoljno vjerojatnim učinkom prebacivanja tereta, moglo nadoknaditi odgovarajućim smanjenjem cijena i ostalih dodatnih naknada, takvo je povećanje u načelu moglo dovesti do povećanja ukupne cijene usluga prijevoza tereta prema EGP-u. Međutim, tužitelj nije dokazao da je učinak prebacivanja tereta bio toliko vjerojatan da bi zbog njega predmetni učinak postao nepredvidljiv.

122    U tim okolnostima, stranke spornog zabranjenog sporazuma razumno su mogle predvidjeti da je učinak jedinstvene i trajne povrede, u dijelu u kojem se ona odnosi na usluge prijevoza tereta prema EGP-u, povećanje cijene za usluge prijevoza tereta na dolaznim rutama.

123    Stoga se postavlja pitanje jesu li inkriminirani prijevoznici mogli predvidjeti da će špediteri prebaciti takav dodatni trošak na vlastite klijente, odnosno otpremnike.

124    U tom pogledu, iz uvodnih izjava 14. i 70. pobijane odluke proizlazi da za špeditere cijena za usluge prijevoza tereta predstavlja input. Riječ je o varijabilnom trošku čije povećanje u načelu ima za učinak povećanje graničnog troška s obzirom na koji špediteri određuju vlastite cijene.

125    Tužitelj nije podnio nijedan element koji dokazuje da predmetne okolnosti nisu bile pogodne za silazno prebacivanje na otpremnike dodatnih troškova koji su proizašli iz jedinstvene i trajne povrede na dolaznim rutama.

126    U tim su uvjetima inkriminirani prijevoznici mogli razumno predvidjeti da će špediteri povećanjem cijene za usluge provoza takav dodatni trošak prebaciti na otpremnike.

127    Naime, kao što proizlazi iz uvodnih izjava 70. i 1031. pobijane odluke, trošak robe čiji integrirani prijevoz u ime otpremnika općenito organiziraju špediteri uključuje cijenu za usluge provoza i, među ostalim, cijenu usluga prijevoza tereta, koje su sastavni dio tog troška.

128    S obzirom na prethodno navedeno, inkriminirani prijevoznici mogli su stoga predvidjeti da bi jedinstvena i trajna povreda za učinak, u dijelu u kojem se odnosi na dolazne rute, mogla imati povećanje cijene uvezene robe.

129    Iz razloga koji su navedeni u točki 111. ove presude, inkriminirani prijevoznici mogli su predvidjeti i da taj učinak, kao što proizlazi iz uvodne izjave 1045. pobijane odluke, nastaje u EGP-u.

130    Budući da je predmetni učinak proizašao iz uobičajenog tijeka događaja i gospodarske isplativosti, uopće nije bilo nužno, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, da on posluje na tržištu uvoza robe ili da je preprodaje na silaznom tržištu kako bi se taj učinak mogao predvidjeti.

131    Stoga valja zaključiti da je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala da predmetni učinak ima zahtijevanu predvidljivu prirodu.

3)      Bitnost predmetnog učinka

132    Ocjenu bitnosti učinaka spornog ponašanja treba provesti s obzirom na sve relevantne okolnosti ovog slučaja. Među tim okolnostima osobito su trajanje, priroda i doseg povrede. Druge okolnosti, kao što je gospodarska važnost poduzetnika koji su sudjelovali u tom ponašanju, također mogu biti relevantne (vidjeti u tom smislu presude od 9. rujna 2015., Toshiba/Komisija, T-104/13, EU:T:2015:610, t. 159. i od 12. srpnja 2018., Brugg Kabel i Kabelwerke Brugg/Komisija, T-441/14, EU:T:2018:453, t. 112.).

133    Ako se ispitivani učinak odnosi na povećanje cijene gotove robe ili gotove usluge koja je izvedena iz usluge obuhvaćene zabranjenim sporazumom ili je sadržava, može se uzeti u obzir i udio cijene gotove robe ili gotove usluge koji čini usluga obuhvaćena zabranjenim sporazumom.

134    U ovom slučaju, s obzirom na sve relevantne okolnosti ovog slučaja, valja smatrati da predmetni učinak, koji se odnosi na povećanje cijene robe uvezene u EGP ima bitnu prirodu.

135    Naime, kao prvo, iz uvodne izjave 1146. pobijane odluke proizlazi da je jedinstvena i trajna povreda trajala 21 mjesec ako se odnosi na rute između Unije i trećih zemalja te osam mjeseci ako se odnosi na rute EGP-a osim ruta između Unije i trećih zemalja. Iz uvodnih izjava 1215. i 1217. te odluke proizlazi da je sudjelovanje svih inkriminiranih prijevoznika trajalo jednako, osim u slučaju društava Lufthansa Cargo i Swiss.

136    Kao drugo, što se tiče dosega povrede, iz uvodne izjave 889. pobijane odluke proizlazi da su DNG i DNS bile „mjere opće primjene koje nisu [bile] specifične za određenu rutu” i čiji je „cilj bio da se primjenjuju na svim rutama na svjetskoj razini, uključujući rute s […] dolaskom u [EGP]”.

137    Kao treće, što se tiče prirode povrede, iz uvodne izjave 1030. pobijane odluke proizlazi da je cilj jedinstvene i trajne povrede bio ograničavanje tržišnog natjecanja među inkriminiranim prijevoznicima, osobito na rutama između EGP-a i trećih zemalja. U uvodnoj izjavi 1208. navedene odluke Komisija je zaključila da je „određivanje različitih elemenata cijene, uključujući određene dodatne naknade, jedan od najtežih oblika ograničavanja tržišnog natjecanja” i stoga je utvrdila da na jedinstvenu i trajnu povredu treba primijeniti koeficijent težine koji je „u gornjem dijelu raspona” i koji je predviđen Smjernicama iz 2006.

138    Podredno, što se tiče udjela cijene usluge obuhvaćene zabranjenim sporazumom u robi ili usluzi koja je iz nje izvedena ili je sadržava, valja napomenuti da su, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, dodatne naknade činile velik udio ukupne cijene usluga prijevoza tereta tijekom razdoblja počinjenja povrede.

139    Stoga iz dopisa od 8. srpnja 2005. koji je Hong Kong Association of Freight Forwarding & Logistics (Udruga za otpremu tereta i logistiku iz Hong Konga) uputio predsjedniku Cargo Sub-Committee (Pododbor za prijevoz tereta; u daljnjem tekstu: CSC) udruge Board of Airline Representatives (Udruga zrakoplovnih prijevoznika; u daljnjem tekstu: BAR) u Hong Kongu proizlazi da dodatne naknade čine „vrlo znatan dio” ukupne cijene zračnog tovarnog lista koji moraju platiti špediteri. Isto tako, u tablici navedenoj u točki 135. tužbe navodi se da dodatne naknade čine 11,87 % cijene za usluge prijevoza tereta na rutama između EGP-a i trećih zemalja koje je tužitelj pružio tijekom financijske godine 2004./2005.

140    Međutim, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 1031. pobijane odluke, cijena za usluge prijevoza sama po sebi predstavlja „važan element troška prevezene robe koji utječe na njezinu prodaju”. Točno je da tužitelj to osporava, ali on samo iznosi tvrdnje.

141    I dalje podredno, što se tiče gospodarske važnosti poduzetnika koji su sudjelovali u spornom ponašanju, iz uvodne izjave 1209. pobijane odluke proizlazi da je zajednički tržišni udio inkriminiranih poduzetnika „na svjetskom tržištu” iznosio 34 % 2005. i da je bio „barem jednako velik za usluge prijevoza tereta […] pružene […] na rutama [između EGP-a i trećih zemalja]” koje istodobno podrazumijevaju i odlazne i dolazne rute. Uostalom, sâm je tužitelj tijekom razdoblja počinjenja povrede ostvario znatan prihod na dolaznim rutama u iznosu većem od 140 000 000 eura u 2005.

142    Stoga valja zaključiti da je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala da predmetni učinak ima zahtijevanu bitnu prirodu.

4)      Trenutačnost predmetnog učinka

143    Zahtjev trenutačnosti učinaka spornog ponašanja odnosi se na uzročnu vezu između predmetnog ponašanja i ispitivanog učinka. Cilj je tog zahtjeva osigurati da se Komisija ne može, kako bi opravdala svoju nadležnost za utvrđivanje i sankcioniranje povrede članka 101. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u, pozvati na sve moguće učinke, ni na previše udaljene učinke koji bi mogli proizaći iz tog ponašanja u smislu conditio sine qua non (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Kone i dr., C-557/12, EU:C:2014:45, t. 33. i 34.).

144    Međutim, izravna uzročna veza ne smije se zamijeniti s jedinom uzročnom vezom kojom se zahtijeva da se uvijek i paušalno utvrdi da je uzročna veza bila prekinuta ako je treća strana pridonijela nastanku predmetnih učinaka (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Kone i dr., C-557/12, EU:C:2014:45, t. 36. i 37.).

145    U ovom slučaju, intervencija špeditera, za koje se moglo predvidjeti da će potpuno samostalno na otpremnike prebaciti dodatni trošak koji su morali platiti, sigurno je pridonijela nastanku predmetnog učinka. Međutim, ta intervencija nije sama po sebi prekinula uzročni lanac između spornog ponašanja i navedenog učinka, niti je stoga taj učinak lišila trenutačnosti.

146    Suprotno tomu, ako se njome ne čini povreda, nego ona objektivno proizlazi iz predmetnog zabranjenog sporazuma, u skladu s uobičajenim funkcioniranjem tržišta, takvom se intervencijom uzročni lanac ne prekida (vidjeti u tom smislu presudu od 14. prosinca 2005., CD Cartondruck/Vijeće i Komisija, T-320/00, neobjavljena, EU:T:2005:452, t. 172. do 182.) nego nastavlja (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Kone i dr., C-557/12, EU:C:2014:45, t. 37.).

147    Međutim, tužitelj u ovom slučaju nije utvrdio niti čak naveo da se predvidljivim prebacivanjem dodatnog troška na otpremnike koji imaju sjedište u EGP-narušava uobičajeno funkcioniranje tržišta ili da to za to tržište nije uobičajeno.

148    Iz toga slijedi da predmetni učinak ima zahtijevanu trenutačnu prirodu.

149    Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje argumentom tužitelja prema kojem je, da bi se utjecalo na „potrošače unutar EGP-a”, na koje Komisija upućuje u uvodnoj izjavi 1045. pobijane odluke, „moguće povećanje cijena treba[lo] prebaciti sa špeditera na otpremnika, potom s otpremnika na uvoznika, a zatim, po potrebi, s uvoznika na trgovca na veliko, s trgovca na veliko na trgovca na malo i, naposljetku, s trgovca na malo na potrošača”. Naime, taj argument proizlazi iz dviju pogrešnih pretpostavki.

150    Prva se predmetna pretpostavka odnosi na to da su „potrošači unutar EGP-a” iz uvodne izjave 1045. pobijane odluke krajnji potrošači, odnosno fizičke osobe koje djeluju u svrhe koje nisu povezane s njihovom profesionalnom ili trgovačkom djelatnošću. Pojam potrošača u pravu tržišnog natjecanja ne odnosi se samo na krajnje potrošače, nego na sve neposredne ili posredne potrošače proizvoda ili usluga obuhvaćenih spornim ponašanjem (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija u predmetu MasterCard i dr./Komisija, C-382/12 P, EU:C:2014:42, t. 156.).

151    Iz uvodne izjave 70. pobijane odluke, čiju osnovanost tužitelj nije učinkovito osporio, proizlazi da „otpremnici mogu biti kupci ili prodavatelji robe kojom se trguje ili vlasnici robe koju treba brzo prevesti na relativno velike udaljenosti”. Komisija je u svojim pismenima pojasnila da ta roba može biti uvezena radi izravne potrošnje ili kao input za proizvodnju drugih proizvoda. Međutim, što se tiče usluga prijevoza tereta prema EGP-u, ti otpremnici mogu, kao što pravilno ističe Komisija, imati sjedište u EGP-u. Stoga upućivanje na „potrošače unutar EGP-a” iz uvodne izjave 1045. pobijane odluke valja tumačiti na način da uključuje otpremnike.

152    Druga se predmetna pretpostavka odnosi na to da, iako upućivanje na „potrošače unutar EGP-a” u uvodnoj izjavi 1045. pobijane odluke obuhvaća samo krajnje potrošače, potonji potrošači mogu kupovati uvezenu robu samo od trgovca na malo koji je tu robu mogao kupiti samo od trgovca na veliko, koji je pak tu robu mogao kupiti samo od uvoznika i tako redom. Međutim, krajnji potrošači tu robu mogu kupiti i izravno od otpremnika.

153    Iz prethodno navedenog proizlazi da je predmetni učinak predvidljiv, bitan i trenutačan, kako se to zahtijeva, te da je osnovan prvi razlog na koji se Komisija oslonila kako bi zaključila da je kriterij kvalificiranih učinaka ispunjen. Stoga valja utvrditi da je Komisija mogla, a da ne počini pogrešku, utvrditi da je navedeni kriterij ispunjen s obzirom na usklađivanje, razmatrano zasebno, usluga prijevoza tereta prema EGP-u i da pritom nije potrebno ispitati osnovanost drugog razloga koji je utvrđen u uvodnoj izjavi 1045. pobijane odluke.

b)      Učinci jedinstvene i trajne povrede promatrane u cjelini

154    Najprije valja podsjetiti na to da, suprotno onomu što tužitelj navodi u replici, ničime nije zabranjeno ocijeniti ima li Komisija u pojedinom slučaju potrebnu nadležnost za primjenu prava Unije o tržišnom natjecanju s obzirom na postupanja predmetnog poduzetnika ili predmetnih poduzetnika promatrana u cjelini (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2017., Intel/Komisija, C-413/14 P, EU:C:2017:632, t. 50.).

155    Prema sudskoj praksi, članak 101. UFEU-a može se primijeniti na djelovanja i sporazume koji imaju isti protutržišni cilj ako je predvidljivo da oni, promatrani zajedno, imaju trenutačne i bitne učinke na unutarnjem tržištu. Naime, poduzetnicima se ne može dopustiti da izbjegnu primjenu pravila tržišnog natjecanja Unije time što će kombinirati više postupanja s istim ciljem koja, promatrana odvojeno, ne mogu proizvesti trenutačan i bitan učinak na navedenom tržištu, što je moguće ako ih se promatra zajedno (presuda od 12. srpnja 2018., Brugg Kabel i Kabelwerke Brugg/Komisija, T-441/14, EU:T:2018:453, t. 106.).

156    Komisija stoga može temeljiti svoju nadležnost za primjenu članka 101. UFEU‑a na jedinstvenu i trajnu povredu kao što je ona utvrđena u spornoj odluci, na predvidljivim, trenutačnim i bitnim učincima te povrede na unutarnjem tržištu (presuda od 12. srpnja 2018., Brugg Kabel i Kabelwerke Brugg/Komisija, T-441/14, EU:T:2018:453, t. 105.).

157    Ta razmatranja vrijede mutatis mutandis za članak 53. Sporazuma o EGP-u.

158    Međutim, Komisija je u uvodnoj izjavi 869. pobijane odluke kvalificirala sporno ponašanje kao jedinstvenu i trajnu povredu, uključujući u dijelu u kojem se odnosi na usluge prijevoza tereta prema EGP-u. Tužitelj općenito ne osporava tu kvalifikaciju, kao ni utvrđenje postojanja jedinstvenog protutržišnog cilja kojim se nastoji narušiti tržišno natjecanje unutar EGP-a na kojem se temelji. Tužitelj u okviru trećeg tužbenog razloga osporava da njegove vlastite radnje mogu biti obuhvaćene takvom povredom.

159    U uvodnoj izjavi 1046. pobijane odluke Komisija je, kao što to proizlazi iz njezinih odgovora na pisana i usmena pitanja Općeg suda, ispitala učinke te povrede promatrane u cjelini. Stoga je, među ostalim, utvrdila da je istragom otkriven „[z]abranjeni sporazum […] proveden na svjetskoj razini” čiji su „dogovori […] koji se odnose na dolazne rute sastavni […] dio jedinstvene i trajne povrede članka 101. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u”. Dodala je da je „[u]jednačena primjena dodatnih naknada na svjetskoj razini ključni […] element [spornog] zabranjenog sporazuma.” Kao što je to Komisija navela u odgovoru na pisana pitanja Općeg suda, ujednačena primjena dodatnih naknada dio je cjelokupne strategije kojom se nastoji otkloniti opasnost od toga da špediteri mogu zaobići učinke tog zabranjenog sporazuma odabirom neizravnih ruta koje ne podliježu usklađenim dodatnim naknadama kako bi robu prevezli od polazišne do odredišne točke. Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 72. pobijane odluke, to je zato što je „vremenski čimbenik manje važan za prijevoz [tereta] nego za prijevoz putnika” iako se teret „može prevoziti uz veći broj zaustavljanja” i neizravne se rute stoga mogu zamijeniti izravnim rutama.

160    Argumenti kojima tužitelj osporava postojanje takve zamjenjivosti ne mogu se prihvatiti. S jedne strane, okolnost da teret može biti prijevozno sredstvo pogodnije za prijevoz robe koja je osjetljiva na protek vremena ne znači da to vrijedi za svu robu koja se prevozi teretnom rutom niti, uostalom, da se tom rutom prevozi samo ona roba koja je osjetljiva na protek vremena. Stoga se iz same te okolnosti ne može zaključiti da neizravne rute općenito nisu namijenjene za prijevoz tereta. S druge strane, valja istaknuti da tužitelj nije podnio nikakav dokaz u prilog svojoj argumentaciji. Suprotno tomu, Komisija upućuje na sporazum kojim su članovi alijanse WOW organizirali prijevoz vina iz EGP-a u Japan putem veze sa Sjedinjenim Američkim Državama i drugim azijskim državama osim Japana.

161    U tim okolnostima Komisija pravilno tvrdi da, ako joj se zabrani primjena kriterija kvalificiranih učinaka na sporno ponašanje u cjelini, to bi moglo dovesti do toga da se opće protutržišno ponašanje, koje može utjecati na strukturu tržišta unutar EGP‑a, umjetno razdijeli na niz različitih ponašanja za koja postoji opasnost da u cijelosti ili djelomično izbjegnu nadležnost Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2017., Intel/Komisija, C-413/14 P, EU:C:2017:632, t. 57.).

162    Stoga valja smatrati da je Komisija u uvodnoj izjavi 1046. pobijane odluke mogla ispitati učinke jedinstvene i trajne povrede promatrane u cjelini.

163    Međutim, što se tiče sporazuma i djelovanja, kao prvo, čiji je cilj bio ograničavanje tržišnog natjecanja barem unutar Unije, u EGP-u i u Švicarskoj (uvodna izjava 903. te odluke), kao drugo, koji okupljaju prijevoznike sa znatnim tržišnim udjelima (uvodna izjava 1209. navedene odluke) i, kao treće, čiji se znatan dio odnosio na rute unutar EGP-a tijekom razdoblja duljeg od šest godina (uvodna izjava 1146. iste odluke), uopće nije dvojbeno da je bilo predvidljivo da će jedinstvena i trajna povreda promatrana u cjelini proizvesti trenutačne i bitne učinke na unutarnjem tržištu ili unutar EGP-a.

164    Iz toga slijedi da je Komisija u uvodnoj izjavi 1046. pobijane odluke također osnovano utvrdila da je kriterij kvalificiranih učinaka ispunjen s obzirom na jedinstvenu i trajnu povredu promatranu u cjelini.

165    Budući da je Komisija stoga u dovoljnoj mjeri dokazala da je bilo predvidljivo da će sporno ponašanje proizvesti bitan i trenutačan učinak u EGP-u, ovaj prigovor, a stoga i ovaj tužbeni razlog u cijelosti valja odbiti a da pritom nije potrebno ispitati prigovor koji se temelji na pogreškama u primjeni kriterija provedbe.

2.      Tužbeni razlog istaknut po službenoj dužnosti, koji se temelji na Komisijinoj nenadležnosti u pogledu Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu za utvrđivanje i sankcioniranje povrede članka 53. Sporazuma o EGP-u na rutama EGP-a osim ruta između Unije i Švicarske

166    Najprije valja podsjetiti na to da je na sudu Unije da po službenoj dužnosti ispita razlog koji se odnosi na javni poredak i koji se temelji na nenadležnosti donositelja pobijanog akta (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2000., Salzgitter/Komisija, C-210/98 P, EU:C:2000:397, t. 56.).

167    Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da sud Unije u načelu ne može svoju odluku temeljiti na razlogu pravne prirode koji je istaknut po službenoj dužnosti, čak ni onomu koji se odnosi na javni poredak, ako prethodno nije pozvao stranke da se o tom razlogu očituju (vidjeti presudu od 17. prosinca 2009., Preispitivanje M/EMEA, C-197/09 RX‑II, EU:C:2009:804, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

168    Opći sud u ovom slučaju smatra da je na njemu da po službenoj dužnosti ispita je li Komisija prekoračila granice svoje nadležnosti prema Sporazumu EZ – Švicarska o zračnom prometu s obzirom na rute EGP-a osim ruta između Unije i Švicarske time što je u članku 1. stavku 3. pobijane odluke utvrdila povredu članka 53. Sporazuma o EGP-u na rutama EGP-a osim ruta između Unije i trećih zemalja i pozvala stranke da se o tome očituju u okviru mjera upravljanja postupkom.

169    Tužitelj ističe da upućivanje na „treće zemlje” u članku 1. stavku 3.pobijane odluke uključuje Švicarsku Konfederaciju. Naime, ona je treća zemlja u smislu Sporazuma o EGP-u, čija je povreda utvrđena u navedenom članku. Tužitelj iz toga zaključuje da je Komisija u navedenom članku utvrdila povredu članka 53. Sporazuma o EGP-u na rutama EGP-a osim ruta između Unije i Švicarske. Dodaje da je Komisija time povrijedila, s jedne strane, članak 11. stavak 2. Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu i, s druge strane, međunarodno ugovorno pravo time što je Švicarskoj Konfederaciji propisala obvezu bez njezina prethodnog pristanka. Prema njegovu mišljenju, tim se nezakonitostima opravdava smanjenje koeficijenta težine povrede, a posljedično i iznos novčane kazne koja mu je izrečena.

170    Komisija odgovara da se upućivanje u članku 1. stavku 3. pobijane odluke na „rute između zračnih luka smještenih u državama koje su ugovorne stranke Sporazuma o EGP-u, ali koje nisu države članice i zračnih luka smještenih u trećim zemljama” ne može tumačiti na način da uključuje rute EGP-a osim ruta između Unije i Švicarske. Prema njezinu mišljenju, pojam „treće zemlje” u smislu tog članka isključuje Švicarsku Konfederaciju.

171    Komisija dodaje da, ako bi se smatralo da je u članku 1. stavku 3. pobijane odluke tužitelja smatrala odgovornim za povredu članka 53. Sporazuma o EGP-u na rutama EGP-a osim ruta između Unije i Švicarske, ona bi prekoračila granice svoje nadležnosti koje su joj propisane na temelju članka 11. stavka 2. Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu.

172    Valja utvrditi, kao što to tvrdi tužitelj, je li Komisija utvrdila povredu članka 53. Sporazuma o EGP-u na rutama EGP-a osim ruta između Unije i Švicarske u članku 1. stavku 3. pobijane odluke i, po potrebi, je li time prekoračila granice nadležnosti koju ima na temelju Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu.

173    U tom pogledu valja podsjetiti na to da je načelo djelotvorne sudske zaštite opće načelo prava Unije koje je danas izraženo u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). To načelo, koje u pravu Unije odgovara članku 6. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., zahtijeva da izreka odluke kojom Komisija utvrđuje povredu pravila tržišnog natjecanja bude osobito jasna i precizna kako bi poduzetnici koji su odgovorni i kažnjeni mogli razumjeti i osporiti tu odgovornost i izricanje te kazne, koja proizlazi iz teksta navedene izreke (vidjeti presudu od 16. prosinca 2015., Martinair Holland/Komisija, T‑67/11, EU:T:2015:984, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

174    Naime, Komisija putem izreke svojih odluka naznačuje prirodu i doseg povreda koje sankcionira. Stoga je, u načelu, kad je riječ upravo o dosegu i prirodi sankcioniranih povreda, bitna izreka, a ne obrazloženje. Samo u slučaju kada nedostaje jasnoće kod upotrijebljenih izraza u izreci, izreku valja tumačiti s pomoću obrazloženja odluke (vidjeti presudu od 16. prosinca 2015., Martinair Holland/Komisija, T‑67/11, EU:T:2015:984, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

175    U članku 1. stavku 3. pobijane odluke Komisija je utvrdila da je tužitelj „povrijedio članak 53. Sporazuma o EGP-u u pogledu ruta između zračnih luka smještenih u državama koje su ugovorne stranke Sporazuma o EGP-u, ali koje nisu države članice i zračnih luka smještenih u trećim zemljama” od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006. U te rute nije izričito uključila rute EGP-a osim ruta između Unije i Švicarske, ali ih nije izričito niti isključila.

176    Stoga valja provjeriti ubraja li se Švicarska Konfederacija među „treće zemlje” iz članka 1. stavka 3. pobijane odluke.

177    U tom pogledu valja napomenuti da se u članku 1. stavku 3. pobijane odluke razlikuju „države koje su ugovorne stranke Sporazuma o EGP-u, ali koje nisu države članice” i treće zemlje. Točno je da, kao što to ističe tužitelj, Švicarska Konfederacija nije stranka Sporazuma o EGP-u i stoga se ubraja među zemlje koje su treće s obzirom na njega.

178    Međutim, valja podsjetiti na to da, uzimajući u obzir zahtjeve jedinstva i dosljednosti pravnog poretka Unije, treba pretpostaviti da isti izrazi upotrijebljeni u istom aktu imaju isto značenje.

179    Međutim, Komisija je u članku 1. stavku 2. pobijane odluke utvrdila povredu članka 101. UFEU-a na „rutama između zračnih luka smještenih u Europskoj uniji i zračnih luka smještenih izvan EGP-a” Taj pojam ne uključuje zračne luke smještene u Švicarskoj iako Švicarska Konfederacija nije stranka Sporazuma o EGP-u i stoga se formalno treba smatrati da su njezine zračne luke „smještene izvan EGP-a” ili, drugim riječima, u zemlji koja je treća s obzirom na taj sporazum. Te zračne luke predmet su članka 1. stavka 4. pobijane odluke u kojem se utvrđuje povreda članka 8. Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu na „rutama između zračnih luka smještenih u Europskoj uniji i zračnih luka smještenih u Švicarskoj”.

180    U skladu s načelom navedenim u točki 177. ove presude stoga treba pretpostaviti da izraz „zračn[e] luk[e] smješten[e] u trećim zemljama” upotrijebljen u članku 1. stavku 3. pobijane odluke ima isto značenje kao i izraz „zračn[e] luk[e] smješten[e] izvan EGP-a” upotrijebljen u stavku 2. tog članka i da se prema tome tim izrazom isključuju zračne luke smještene u Švicarskoj.

181    S obzirom na nepostojanje ikakvih naznaka u izreci pobijane odluke da je Komisija namjeravala dati drukčije značenje pojmu „treće zemlje” iz članka 1. stavka 3. pobijane odluke, valja zaključiti da pojam „treće zemlje” iz njezina članka 1. stavka 3. isključuje Švicarsku Konfederaciju.

182    Stoga se ne može smatrati da je Komisija u članku 1. stavku 3. pobijane odluke tužitelja smatrala odgovornim za povredu članka 53. Sporazuma o EGP-u na rutama EGP-a osim ruta između Unije i Švicarske.

183    Budući da izreka pobijane odluke ne ostavlja mjesta dvojbi, Opći sud stoga samo podredno dodaje da njegova obrazloženja nisu proturječna tom zaključku.

184    U uvodnoj izjavi 1146. pobijane odluke Komisija je navela da se „protutržišnim dogovorima” koje je opisala povređivao članak 101. UFEU-a od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006. „u pogledu zračnog prijevoza između zračnih luka smještenih unutar U[nije] i zračnih luka smještenih izvan EGP-a”. U popratnoj bilješci (br. 1514) Komisija je pojasnila sljedeće: „U smislu ove Odluke, ‚zračn[e] luk[e] smješten[e] izvan EGP-a’ označavaju zračne luke smještene u zemljama koje nisu Švicarska [Konfederacija] i države koje su ugovorne stranke Sporazuma o EGP-u”.

185    Točno je da Komisija, kad je u uvodnoj izjavi 1146. pobijane odluke opisala doseg povrede članka 53. Sporazuma o EGP-u, nije uputila na pojam „zračn[e] luk[e] smješten[e] izvan EGP-a”, nego na pojam „zračne luke smještene u trećim zemljama”. Iz toga se ipak ne može zaključiti da je Komisija namjeravala dati drukčije značenje pojmu „zračn[e] luk[e] smješten[e] izvan EGP-a” za potrebe primjene članka 101. UFEU-a i pojmu „zračne luke smještene u trećim zemljama” za potrebe primjene članka 53. Sporazuma o EGP-u. Suprotno tomu, Komisija je u pobijanoj odluci ta dva izraza upotrijebila u istom značenju. Stoga je Komisija u uvodnoj izjavi 824. pobijane odluke navela da „neće primijeniti članak 101. UFEU-a na sporazume i protutržišne prakse koje se odnose na zračni prijevoz između zračnih luka u U[niji] i zračnih luka u trećim zemljama koji su se odvili prije 1. svibnja 2004.”. Isto tako, u uvodnoj izjavi 1222. te odluke, kad je riječ o prestanku sudjelovanja društva SAS Consortium u jedinstvenoj i trajnoj podjeli, Komisija je uputila na nadležnost koju ima na temelju tih odredbi „na rutama između U[nije] i trećih zemalja te rutama između Islanda, Norveške i Lihtenštajna te zemalja izvan EGP-a”.

186    Stoga obrazloženja pobijane odluke potvrđuju da pojmovi „zračne luke smještene u trećim zemljama” i „zračn[e] luk[e] smješten[e] izvan EGP-a” imaju isto značenje. Stoga u skladu s klauzulom o definiciji u bilješci br. 1514 valja smatrati da oba pojma isključuju zračne luke smještene u Švicarskoj.

187    Suprotno onomu što tvrdi tužitelj, u uvodnim izjavama 1194. i 1241. pobijane odluke ne zagovara se drukčije rješenje. Točno je da je u uvodnoj izjavi 1194. te odluke Komisija uputila na „rute između EGP-a i trećih zemalja osim ruta između U[nije] i Švicarske”. Isto tako, u uvodnoj izjavi 1241. te odluke, u okviru „utvrđivanja vrijednosti prihoda od prodaje na rutama s trećim zemljama” Komisija je za 50 % smanjila osnovni iznos za „rute između EGP-a i trećih zemalja osim ruta između U[nije] i Švicarske za koje [ona] postupa prema Sporazumu [EZ – Švicarska o zračnom prometu]”. Međutim, moglo bi se smatrati da, kao što to u biti tvrdi tužitelj, ako se Komisija potrudila u te uvodne izjave uključiti navođenje „osim ruta između Unije i Švicarske”, to je zato što je smatrala da je Švicarska Konfederacija obuhvaćena pojmom „treće zemlje” pod uvjetom da je riječ o rutama između EGP-a i trećih zemalja.

188    Komisija je uostalom priznala da je moguće da je „omaškom” u vrijednost prihoda od prodaje uključila prihod koji su određeni inkriminirani prijevoznici ostvarili na rutama EGP-a osim ruta između Unije i Švicarske tijekom predmetnog razdoblja. Prema njezinu mišljenju, to je zato što u zahtjevu za dostavu informacija od 26. siječnja 2009., koji se odnosio na određene prihode, nije obavijestila dotične prijevoznike da iz vrijednosti prihoda od prodaje koji su ostvarili na rutama EGP-a osim ruta između Unije i trećih zemalja trebaju isključiti prihod koji su ostvarili na rutama EGP-a osim ruta između Unije i Švicarske.

189    Ipak valja utvrditi, kao što je to utvrdila Komisija, da se ti elementi isključivo odnose na prihode koje valja uzeti u obzir u svrhu izračuna osnovnog iznosa novčane kazne, a ne definiciju zemljopisnog opsega jedinstvene i trajne povrede o kojoj je riječ u ovom slučaju.

190    Stoga ovaj tužbeni razlog treba odbiti.

3.      Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela ne bis in idem i članka 266. UFEU‑a te povredi roka zastare

191    Tužitelj iznosi ovaj tužbeni razlog u dva dijela koji se temelje, s jedne strane, na povredi načela ne bis in idem i  članka 266. UFEU‑a te, s druge strane, na povredi roka zastare i nepostojanju legitimnog interesa za formalno utvrđenje povrede.

192    Opći sud smatra da je korisno najprije razmotriti drugi dio, koji se temelji na povredi roka zastare.

a)      Drugi dio, koji se temelji na povredi roka zastare i nepostojanju legitimnog interesa za formalno utvrđenje povrede 

193    Tužitelj ističe povredu roka zastare i nepostojanje legitimnog interesa za formalno utvrđenje povrede.

194    Što se tiče roka zastare, s obzirom na to da tužbom protiv Odluke od 9. studenoga 2010. ne traži poništenje utvrđenjâ povrede koja se odnose na rute unutar EGP-a i rute između Unije i Švicarske, tužitelj tvrdi da se članak 25. stavak 6. Uredbe br. 1/2003 kojim se predviđa prekid tog roka u slučaju tužbe koja je u tijeku ne primjenjuje. Budući da je u pobijanoj odluci tužitelju izrekla novčanu kaznu na temelju tih ruta, Komisija je stoga povrijedila navedeni rok.

195    Što se tiče legitimnog interesa za utvrđenje povrede na rutama unutar EGP-a i na rutama između Unije i Švicarske, tužitelj tvrdi da je na Komisiji da dokaže da ima takav interes. Međutim, ona nije podnijela nijedan element kojim bi se dokazalo da tužitelj nije ispunio obvezu da odmah prestane s povredom koja se predviđa u Odluci od 9. studenoga 2010. Usto, ništa ne omogućuje Komisiji da pretpostavi, kao što je to učinila u uvodnoj izjavi 1171. pobijane odluke, da tužitelj možda nije prestao s povredom na datum donošenja pobijane odluke. Štoviše, u pobijanoj odluci i u Odluci od 9. studenoga 2010. navodi se da ne postoji dokaz da su tajni dogovori nastavljeni nakon 14. veljače 2006., prvog dana pretrage. Tužitelj također smatra da je, prema sudskoj praksi, činjenica da Komisija nije dokazala legitimni interes dovoljna kako bi se opravdalo poništenje pobijane odluke u cijelosti u dijelu u kojem se ona odnosi na njega.

196    Konačno, ako bi Opći sud prihvatio ovaj dio, ali presudio da se pobijana odluka ne treba poništiti u cijelosti, za izračun iznosa novčane kazne valjalo bi uzeti u obzir povredu roka zastare. Prema tužiteljevu mišljenju, koeficijent težine povrede i dodatni iznos koji se na njega primjenjuju treba stoga utvrditi na postotak manji od 16 %. On tvrdi da bi u protivnom to dovelo do neopravdane diskriminacije između njega i prijevoznika koji se smatraju odgovornima za jedinstvenu i trajnu povredu na svim rutama i da bi se time oduzeo smisao roku zastare od deset godina koji se utvrđuje u članku 25. Uredbe br. 1/2003.

197    Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

198    Prema Komisijinu mišljenju, rok zastare od deset godina prekinut je od 24. siječnja 2011., datuma kad je tužitelj podnio tužbu protiv Odluke od 9. studenoga 2010., do 16. prosinca 2015., datuma kad je Opći sud donio presudu Japan Airlines/Komisija (T-36/11, neobjavljena, EU:T:2015:992). Uzimajući u obzir taj prekid, rok koji je protekao od 14. veljače 2006., datuma kad je prestala povreda, do 17. ožujka 2017., datuma donošenja pobijane odluke, iznosi samo šest godina, dva mjeseca i 26 dana.

199    Komisija naglašava da je u Odluci od 9. studenoga 2010. opisana jedinstvena i trajna povreda koja obuhvaća sve predmetne rute i da je tužitelj podnošenjem tužbe protiv te odluke zahtijevao njezino poništenje, čime se opravdava prekid roka zastare.

200    Komisija dodaje da koeficijent težine povrede i dodatni iznos nije potrebno prilagođavati. Koeficijent težine povrede ostao bi isti za adresate pobijane odluke i zemljopisni opseg ponašanja svakog adresata uzet je u obzir u prihodima radi izračuna iznosa novčane kazne.

201    Valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 25. stavkom 1. točkom (b) i člankom 25. stavcima 2., 3. i 5. Uredbe 1/2003, za ovlast izricanja novčane kazne nastupa zastara ako:

–        Komisija nije izrekla kaznu u roku od pet godina od dana kad je prestala povreda (stavak 1. točka (b)) a da se u međuvremenu nije izvršila radnja kojom se prekida zastara (stavak 3.);

–        ili najkasnije u roku od deset godina od dana kad je prestala povreda ako su izvršene radnje kojima se prekida zastara (stavak 5.).

202    Usto, člankom 25. stavkom 6. Uredbe br. 1/2003 predviđa se da zastara ne teče sve dok je odluka Komisije predmet postupka koji se vodi pred Sudom. U skladu sa stavkom 5. istog članka, rok zastare od deset godina produžuje se za vrijeme zastoja zastare u skladu sa stavkom 6.

203    U skladu s člankom 25. stavkom 3. Uredbe br. 1/2003, zastara se prekida svakom radnjom koju Komisija poduzme s ciljem istrage ili vođenja postupaka u vezi povrede propisa kada je o tome obaviješten najmanje jedan poduzetnik koji je sudjelovalo u povredi propisa. U skladu s člankom 25. stavkom 4. iste uredbe, prekid zastare primjenjuje se na sve poduzetnike koji su sudjelovali u predmetnoj povredi propisa.

204    Iz toga proizlazi da se okolnost da poduzetnik nije određen kao sudionik u povredi u jednoj ili više radnji poduzetih s ciljem istrage ili vođenja postupka u vezi povrede tijekom upravnog postupka ne protivi tome da se prekid zastare primjenjuje i na njega pod uvjetom da se za predmetnog poduzetnika naknadno utvrdi da je sudjelovao u povredi (presuda od 31. ožujka 2009., ArcelorMittal Luxembourg i dr./Komisija, T-405/06, EU:T:2009:90, t. 143. i 144.).

205    Suprotno tomu, Sud je odlučio da, za razliku od učinka erga omnes radnji kojima se prekida zastara iz članka 25. stavaka 3. i 4. Uredbe br. 1/2003, suspenzivan učinak zastare kojim se članak 25. stavak 6. iste uredbe povezuje sa sudskim postupcima ima samo učinak inter partes (presuda od 29. ožujka 2011., ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr., C-201/09 P i C-216/09 P, EU:C:2011:190, t. 148.).

206    Stoga u pogledu poduzetnika koji nisu podnijeli tužbu protiv Komisijine konačne odluke, tužba koju je protiv iste konačne odluke podnio drugi poduzetnik ne može imati nikakav suspenzivan učinak (presuda od 29. ožujka 2011., ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr., C-201/09 P i C-216/09 P, EU:C:2011:190, t. 145.).

207    Naposljetku, činjenica da Komisija više nema ovlast za izricanje novčanih kazni počiniteljima povrede zbog isteka roka zastare nije sama po sebi prepreka za donošenje odluke kojom se utvrđuje da je ta povreda počinjena, pod uvjetom da Komisija u takvom slučaju dokaže da postoji legitimni interes za donošenje odluke kojom se utvrđuje takva povreda (vidjeti po analogiji presudu od 6. listopada 2005., Sumitomo Chemical i Sumika Fine Chemicals/Komisija, T-22/02 i T-23/02, EU:T:2005:349, t. 131. i 132.).

208    U ovom slučaju nije sporno da je početak roka zastare datum prestanka jedinstvene i trajne povrede, odnosno 14. veljače 2006. u skladu s člankom 25. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003.

209    Osim toga, tužitelj se samo poziva na povredu roka zastare od deset godina koji se predviđa člankom 25. stavkom 5. navedene uredbe a pritom ne tvrdi da je povrijeđen i rok zastare od pet godina. Međutim, neosporno je da je na datum donošenja pobijane odluke proteklo više od deset godina od prestanka jedinstvene i trajne povrede.

210    Komisija ipak navodi, za razliku od tužitelja, da je rok zastare prekinut u skladu s člankom 25. stavkom 6. te uredbe, dok je bio u tijeku postupak koji je doveo do presude od 16. prosinca 2015., Japan Airlines/Komisija (T-36/11, neobjavljena, EU:T:2015:992), tako da zastara nije nastupila na datum donošenja pobijane odluke.

211    Stoga bi trebalo odrediti je li tužba koju je tužitelj podnio protiv Odluke od 9. studenoga 2010. imala za učinak produljenje roka zastare od deset godina s obzirom na njegovo protupravno ponašanje utvrđeno u članku 1. stavcima 1. i 4. pobijane odluke, odnosno na rutama unutar EGP-a i rutama između Unije i Švicarske.

212    U tom pogledu valja istaknuti da, kako bi zaključio da suspenzivni učinak zastare tužbe protiv Komisijine odluke o sankciji nastaje inter partes (točka 205. ove presude), Sud se osobito oslonio na opseg predmeta spora koji mora riješiti sud Unije pred kojim je podnesena tužba za poništenje, pri čemu podsjeća da je sud ovlašten ispitivati samo one elemente odluke koji se odnose na podnositelja zahtjeva za poništenje (vidjeti u tom smislu presudu od 29. ožujka 2011., ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr., C-201/09 P i C-216/09 P, EU:C:2011:190, t. 142.). Iz toga proizlazi nužna usklađenost između dosega tužbe za poništenje i dosega učinka na zastaru koji je s njom povezan na temelju članka 25. stavka 6. Uredbe br. 1/2003.

213    Stoga je važno utvrditi doseg tužiteljeve tužbe protiv Odluke od 9. studenoga 2010., a osobito je li Općem sudu u okviru spora koji je pred njim pokrenuo tužitelj upućeno pitanje o ponašanjima na rutama unutar EGP-a i rutama između Unije i Švicarske.

214    U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse proizlazi da ocjene iznesene u obrazloženju odluke ne mogu kao takve biti predmet tužbe za poništenje i mogu podlijegati nadzoru zakonitosti koji provodi sud Unije samo ako, kao obrazloženje akta kojim se nanosi šteta, čine potreban temelj izreke tog akta (vidjeti presudu od 11. lipnja 2015., Laboratoires CTRS/Komisija, T-452/14, neobjavljena, EU:T:2015:373, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

215    Osim toga, Sud je presudio da odluku donesenu u području tržišnog natjecanja u pogledu nekoliko poduzetnika, iako je sastavljena i objavljena kao jedna, treba analizirati kao skupinu pojedinačnih odluka kojima se u pogledu svakog od poduzetnika kojima je upućena utvrđuje povreda ili povrede za koje se tereti i kojima mu se, ovisno o slučaju, izriče novčana kazna (presuda od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C-238/99 P, C-244/99 P, C-245/99 P, C-247/99 P, C-250/99 P do C-252/99 P i C-254/99 P, EU:C:2002:582, t. 100.). Sud je presudio i da, ako adresat odluke odluči podnijeti tužbu za poništenje, pred sudom Unije vodit će se postupak samo o elementima odluke koji se odnose na njega, dok oni koji se odnose na ostale adresate ne ulaze u predmet spora koji sud Unije mora riješiti, osim u posebnim okolnostima (presuda od 11. srpnja 2013., Team Relocations i dr./Komisija, C-444/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:464, t. 66.).

216    Stoga predmet tužbe koju je tužitelj podnio protiv Odluke od 9. studenoga 2010. treba ograničiti na izreku navedene odluke, u dijelu u kojem se na njega odnosi, kao i na razloge koji su mu nužna potpora. Međutim, tom se izrekom, u dijelu u kojem se utvrđuje sudjelovanje poduzetnika kojima je ta odluka upućena u protupravnim ponašanjima navedenima u toj odluci, takvo utvrđenje u odnosu na tužitelja donosi samo u pogledu ruta između Unije i trećih zemalja (članak 2.) i ruta EGP-a osim ruta između Unije i trećih zemalja (članak 3.). Suprotno tomu, navedenom se izrekom, s obzirom na to da se tužitelj ne spominje u njezinim člancima 1. i 4., ne utvrđuje njegova odgovornost za ponašanja povezana s rutama unutar EGP-a i na rutama između Unije i Švicarske te stoga nije dio odluke koji se odnosi na njega i koji se može osporiti pred Općim sudom.

217    To utvrđenje ne dovodi se u pitanje okolnošću koju je istaknula Komisija, a to je da tužitelj u svojem zahtjevu traži da se Odluka od 9. studenoga 2010. poništi u cijelosti.

218    Naime, budući da odluku treba analizirati kao skupinu pojedinačnih odluka kojima se u pogledu svakog od njome inkriminiranih prijevoznika utvrđuje povreda ili povrede za koje se tereti, tužitelj je u okviru zahtjeva za poništenje te odluke u cijelosti, zatražio poništenje pojedinačne odluke koja mu je upućena i kojom mu nisu pripisana ponašanja počinjena na rutama unutar EGP-a i rutama između Unije i Švicarske. To se potvrđuje izrekom presude od 16. prosinca 2015., Japan Airlines/Komisija (T-36/11, neobjavljena, EU:T:2015:992) u kojoj se pojašnjava da se Odluka od 9. studenoga 2010. poništava u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja.

219    S obzirom na prethodno navedeno, valja smatrati da tužba koju je tužitelj podnio protiv Odluke od 9. studenoga 2010. nije mogla dovesti do produljenja roka zastare koji se predviđa člankom 25. stavkom 5. Uredbe br. 1/2003 kad je riječ o protupravnim ponašanjima povezanima s rutama unutar EGP-a i između Unije i Švicarske.

220    Stoga, u nedostatku produljenja roka zastare, zastara za Komisijino izvršenje ovlasti sankcioniranja predmetnih ponašanja nastupila je od 14. veljače 2016., što je raniji datum od datuma donošenja pobijane odluke.

221    Iz toga slijedi da je Komisija, time što je u pobijanoj odluci sankcionirala tužitelja zbog jedinstvene i trajne povrede u pogledu ruta unutar EGP-a i ruta između Unije i Švicarske, povrijedila pravila u području zastare utvrđena u članku 25. Uredbe br. 1/2003.

222    K tomu, kao što je to, čini se, Komisija predložila u odgovoru na pisano pitanje koje je Opći sud postavio u okviru mjera upravljanja postupkom, čak i pod pretpostavkom da novčana kazna izrečena tužitelju nije izrečena na temelju protupravnih ponašanja koja se odnose na rute unutar EGP-a i rute između Unije i Švicarske, valja istaknuti da Komisija ne tvrdi ni u pobijanoj odluci, ni pred Općim sudom, da ima legitimni interes za utvrđivanje postojanja navedenih protupravnih ponašanja neovisno o zastari ovlasti za izricanje novčane kazne u tu svrhu (vidjeti u tom smislu presude od 6. listopada 2005., Sumitomo Chemical i Sumika Fine Chemicals/Komisija, T-22/02 i T-23/02, EU:T:2005:349, t. 136. i od 16. studenoga 2011., Stempher i Koninklijke Verpakkingsindustrie Stempher/Komisija, T-68/06, neobjavljena, EU:T:2011:670, t. 44.).

223    Stoga valja prihvatiti drugi dio prvog tužbenog razloga i poništiti članak 1. stavak 1. točku (h) i članak 1. stavak 4. točku (h) pobijane odluke.

224    Suprotno tomu, iz toga ne proizlazi da pobijanu odluku treba u cijelosti poništiti, suprotno onomu što tvrdi tužitelj (vidjeti točku 195. ove presude). S jedne strane, za razliku od predmeta u kojem je donesena presuda od 6. listopada 2005., Sumitomo Chemical i Sumika Fine Chemicals/Komisija (T-22/02 i T-23/02, EU:T:2005:349) i na koji se tužitelj poziva, zastara je u ovom slučaju nastupila samo u pogledu jednog dijela utvrđenja povrede koja su sadržana u pobijanoj odluci, odnosno onih koja se odnose na rute unutar EGP-a i rute između Unije i Švicarske. S druge strane, suprotno onomu što je tužitelj tvrdio na raspravi i kao što to dokazuje daljnje ispitivanje tužbenih razloga koji postoje u potporu ovoj tužbi, prihvaćanje ovog dijela nema za učinak da ga spriječi da korisno raspravlja, a Opći sud da ispita zakonitost preostalog dijela pobijane odluke.

225    Što se tiče prvog dijela članka 4. pobijane odluke, ne treba ga poništiti jer se njime inkriminiranim prijevoznicima samo nalaže da prestanu s jedinstvenom i trajnom povredom „ako [oni] to još nisu učinili”.

226    Osim toga, s obzirom na to da tužitelj tvrdi da poništenje članka 1. stavka 1. točke (h) i članka 1. stavka 4. točke (h) pobijane odluke treba uzeti u obzir u fazi izračuna novčane kazne, njegova će se argumentacija ispitati u okviru ispitivanja zahtjeva koji se odnose na izmjenu iznosa novčane kazne.

b)      Prvi dio, koji se temelji na povredi načela ne bis in idem i članka 266. UFEU-a

227    Tužitelj najprije tvrdi da je Komisija povrijedila načelo ne bis in idem utvrđeno člankom 50. Povelje, kao i članak 266. UFEU-a, time što mu je pripisala odgovornost za jedinstvenu i trajnu povredu na rutama unutar EGP-a od 7. prosinca 1999. do 14. veljače 2006. i na rutama između Unije i Švicarske od 1. lipnja 2002. do 14. veljače 2006., dok je u Odluci od 9. studenoga 2010. bio oslobođen svake odgovornosti na tim rutama i smatrao se odgovornim za jedinstvenu povredu samo na rutama između Unije i trećih zemalja od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006. te na rutama EGP-a osim ruta između Unije i trećih zemalja od 19. svibnja 2005. do 14. veljače 2006.

228    Usto, Komisija je povrijedila načelo jednakog postupanja time što Qantasu nije dostavila pobijanu odluku jer nije osporilo Odluku od 9. studenoga 2010., dok se tužitelja, koji nije osporio tu odluku u dijelu u kojem je oslobođen od povrede za rute unutar EGP-a i rute između Unije i Švicarske, sada za njih smatra odgovornim.

229    Tužitelj u replici dodaje da je Komisija, time što nije uspjela organizirati novu raspravu i što nije dostavila novu obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku prije nego što je bitno izmijenila izreku Odluke od 9. studenoga 2010., pri čemu je utvrdila njegovu odgovornost za rute unutar EGP-a od 7. prosinca 1999. do 14. veljače 2006. i za rute između Unije i Švicarske od 1. lipnja 2002. do 14. veljače 2006., počinila nezakonitost kojom se samom po sebi opravdava poništenje pobijane odluke.

230    Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

231    Tužitelj različitim prigovorima koje je istaknuo u okviru ovog dijela u biti prigovara Komisiji da ga je nezakonito smatrala odgovornim za jedinstvenu i trajnu povredu u dijelu u kojem se ona odnosi na rute unutar EGP-a i rute između Unije i Švicarske. Međutim, s obzirom na to da je Opći sud prihvatio drugi dio prvog tužbenog razloga i slijedom toga poništio članak 1. stavak 1. točku (h) i članak 1. stavak 4. točku (h) pobijane odluke, ovaj dio nije potrebno ispitivati.

4.      Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela nediskriminacije i treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 101. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u i obveze obrazlaganja koja se odnosi, s jedne strane, na pripisivanje odgovornosti tužitelju za jedinstvenu i trajnu povredu na rutama unutar EGP-a i rutama između Unije i Švicarske za razdoblje prije 1. svibnja 2004. i, s druge strane, na određivanje datuma početka njegova sudjelovanja u navedenoj povredi

232    U okviru drugog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila načelo nediskriminacije time što ga je smatrala odgovornim za povredu čiji je doseg širi i trajanje dulje od dosega i trajanja povreda za koje je Qantas proglašen odgovornim u Odluci od 9. studenoga 2010.

233    Tužitelj tvrdi da se nalazi u istoj situaciji kao i Qantas jer ni on nije opsluživao na rutama unutar EGP-a i na rutama između Unije i Švicarske. Usto, tvrdi da nije nikad, kao ni Qantas, osporio dijelove Odluke od 9. studenoga 2010. koji se odnose na rute unutar EGP-a i rute između Unije i Švicarske za koje se sada smatra odgovornim na temelju pobijane odluke.

234    U okviru trećeg tužbenog razloga tužitelj prigovara Komisiji da je povrijedila obvezu obrazlaganja te članak 101. UFEU-a i članak 53. Sporazuma o EGP-u time što ga je smatrala odgovornim za jedinstvenu i trajnu povredu na rutama unutar EGP-a i rutama između Unije i Švicarske za razdoblje prije 1. svibnja 2004. Podsjeća na to da je prije 1. svibnja 2004. Komisija mogla primijeniti članak 101. UFEU-a samo na rute među zračnim lukama unutar Unije te se on stoga nije primjenjivao na rute između Unije i trećih zemalja. Prema njegovu mišljenju, prije 19. svibnja 2005. isto je vrijedilo za članak 53. Sporazuma o EGP-u, stoga ga Komisija nije mogla primijeniti na zračni prijevoz na rutama EGP-a osim između Unije i trećih zemalja. Iz toga zaključuje da je njegovo sudjelovanje u kontaktima s ostalim prijevoznicima prije 1. svibnja 2004. u pogledu ruta između Unije i Japana bilo zakonito. Budući da ti kontakti nisu ulazili u Komisijinu nadležnost i stoga su bili zakoniti, nisu mogli po definiciji biti dio „zajedničkog nezakonitog djelovanja” na koje je Komisija uputila u uvodnoj izjavi 865. pobijane odluke. Tužitelj stoga smatra da se ne može smatrati da je sudjelovanjem u navedenim kontaktima pridonio jedinstvenoj i trajnoj povredi.

235    Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

236    Valja utvrditi da tužitelj u okviru svojeg drugog tužbenog razloga u biti prigovara Komisiji da je povrijedila načelo nediskriminacije time što ga je smatrala odgovornim za jedinstvenu i trajnu povredu u dijelu u kojem se ona odnosi na rute unutar EGP-a i rute između Unije i Švicarske, dok se Qantas nije smatralo odgovornim ni za kakvu povredu na tim rutama. Isto tako, tužitelj u okviru trećeg tužbenog razloga u biti prigovara Komisiji da je povrijedila članak 101. UFEU-a i članak 53. Sporazuma o EGP-u time što ga je smatrala odgovornim za jedinstvenu i trajnu povredu u dijelu u kojem se ona odnosi na iste rute.

237    Međutim, Opći je sud prihvatio drugi dio prvog tužbenog razloga i stoga već poništio članak 1. stavak 1. točku (h) i članak 1. stavak 4. točku (h) pobijane odluke u okviru kojih je Komisija tužitelja smatrala odgovornim za jedinstvenu i trajnu povredu u dijelu u kojem se ona odnosila na rute unutar EGP-a i rute između Unije i Švicarske. Stoga nije korisno ispitati drugi i treći tužbeni razlog.

5.      Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 101. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u koja se odnosi na pripisivanje odgovornosti tužitelju za jedinstvenu i trajnu povredu na rutama na kojima on nije bio stvaran ili potencijalan konkurent

238    Tužitelj ističe da je Komisija povrijedila članak 101. UFEU-a i članak 53. Sporazuma o EGP-u time što ga je smatrala odgovornim za jedinstvenu i trajnu povredu na rutama koje nije opsluživao i koje nije mogao zakonski opsluživati na temelju primjenjivih međunarodnih sporazuma o zračnom prometu (u daljnjem tekstu: ASA). Tužitelj u prilog toj tezi ističe tri argumenta.

239    Kao prvo, tužitelj tvrdi da primjena članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u pretpostavlja postojanje stvarnog ili barem potencijalnog tržišnog natjecanja među predmetnim poduzetnicima. Međutim, navodi da nije mogao zakonski pružati usluge prijevoza tereta na rutama iz članka 1. pobijane odluke, osim na rutama između EGP-a i Japana.

240    Tužitelj dodaje da, čak i kad bi bilo moguće da s prijevoznicima sklopi sporazume kao što su oni iz uvodne izjave 890. pobijane odluke kako bi neizravno opsluživao rute iz članka 1. navedene odluke osim ruta između EGP-a i Japana, na tim rutama ne bi mogao sudjelovati u stvarnom tržišnom natjecanju.

241    Tvrdnje koje je Komisija iznijela u uvodnoj izjavi 890. pobijane odluke su, osim toga, potpuno nove i nisu navedene u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. Tužitelj na temelju toga zaključuje da mu Komisija nije omogućila da ostvari svoje pravo na saslušanje u pogledu tih tvrdnji i da je time povrijedila njegova prava obrane.

242    Kao drugo, tužitelj tvrdi da se Komisija ne može pozvati na presudu od 22. listopada 2015., AC-Treuhand/Komisija (C-194/14 P, EU:C:2015:717) kako bi ga smatrala odgovornim za jedinstvenu i trajnu povredu na tržištima na kojima nije bio stvaran ili potencijalan konkurent.

243    Naime, s jedne strane, Komisija se u pobijanoj odluci nije pozvala na presudu od 22. listopada 2015., AC-Treuhand/Komisija (C-194/14 P, EU:C:2015:717) i, ako bi se pozvala na nju pred Općim sudom, time bi se nezakonito izmijenila osnova na temelju koje ga se smatralo odgovornim za jedinstvenu i trajnu povredu.

244    Tužitelj dodaje da pobijana odluka sadržava proturječnosti u obrazloženjima zbog kojih on ne može shvatiti zašto ga se smatra odgovornim za jedinstvenu i trajnu povredu u dijelu u kojem se odnosi na druge rute osim ruta između EGP-a i Japana. Naime, Komisija mu je pripisala odgovornost za jedinstvenu i trajnu povredu na tim rutama iz dvaju razloga koji se međusobno isključuju: jednim se pretpostavlja barem potencijalna prisutnost tužitelja na pogođenom tržištu, dok se drugim pretpostavlja izostanak njegova prisustva na istom tržištu.

245    S druge strane, doseg presude od 22. listopada 2015., AC-Treuhand/Komisija (C-194/14 P, EU:C:2015:717), ograničen je na slučajeve u kojima je predmetni poduzetnik aktivno pridonio ograničavanju tržišnog natjecanja i imao ključnu ulogu u povredi koja se ispituje. Međutim, tužitelj nije aktivno sudjelovao u jedinstvenoj i trajnoj povredi, niti je u njoj imao ključnu ulogu.

246    Kao treće, tužitelj tvrdi da nije mogao pridonijeti provedbi protutržišnog usklađivanja na drugim rutama osim ruta između EGP-a i Japana i da kontakti koje je održavao s aktivnim inkriminiranim prijevoznicima na tim drugim rutama stoga nisu mogli imati za cilj ograničavanje tržišnog natjecanja unutar EGP-a. Dodaje da je na lokalnim tržištima zauzeo stav sljedbenika i da je utvrđivao iznos dodatnih naknada na lokalnoj razini, ovisno o rutama, tako da u uvodnoj izjavi 889. pobijane odluke Komisija nije osnovano utvrdila da dodatne naknade nisu bile specifične ni za jednu rutu.

247    Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

248    Najprije valja napomenuti da tužitelj ovim tužbenim razlogom u biti prigovara Komisiji da ga je smatrala odgovornim za jedinstvenu i trajnu povredu na rutama unutar EGP-a, rutama između Unije i Švicarske te rutama između EGP-a i trećih zemalja različitih od ruta između EGP-a i Japana (u daljnjem tekstu: rute između EGP-a i trećih zemalja osim Japana). Zbog razloga sličnih onima navedenima u točkama 231. i 237. ove presude, ispitivanje tog tužbenog razloga postalo je beskorisno u dijelu u kojem se odnosi na rute unutar EGP-a i rute između Unije i Švicarske. Stoga će Opći sud ispitati navedeni tužbeni razlog samo u dijelu u kojem se odnosi na rute između EGP-a i trećih zemalja osim Japana.

249    Nakon što je to pojašnjeno, kako bi se odgovorilo na ovaj tužbeni razlog, kao prvo, valja podsjetiti na primjenjiva načela (vidjeti točke 250. do 264. ove presude), kao drugo, utvrditi razloge zbog kojih je Komisija tužitelju pripisala odgovornost za jedinstvenu i trajnu povredu u dijelu u kojem se odnosi na rute između EGP-a i trećih zemalja osim Japana (vidjeti točke 265. do 277. ove presude) i, kao treće, ispitati njihovu osnovanost (vidjeti točke 278. do 284. ove presude).

a)      Primjenjiva načela

250    Valja podsjetiti na to da, kao što proizlazi iz točke 100. ove presude, člankom 101. stavkom 1. UFEU-a zabranjuju se svi sporazumi među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje koji bi mogli utjecati na trgovinu među državama članicama i koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničivanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu.

251    Stoga, kako bi potpao pod načelnu zabranu predviđenu u članku 101. stavku 1. UFEU-a, ponašanje poduzetnikâ ne mora samo otkriti postojanje tajnog dogovora među njima, to jest sporazuma među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika ili usklađenog djelovanja, nego taj tajni dogovor mora također nepovoljno i osjetno utjecati na tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2012., Expedia, C-226/11, EU:C:2012:795, t. 16. i 17.).

252    Kad je riječ o sporazumima ili usklađenom djelovanju među poduzetnicima koji posluju na istoj razini proizvodnog ili distribucijskog lanca, potrebno je stoga, kao što to ističe tužitelj, da se takav tajni dogovor dogodi među poduzetnicima koji se nalaze u situaciji ako ne stvarnog, onda barem potencijalnog tržišnog natjecanja.

253    Međutim, valja podsjetiti na to da se, kao što je to Sud presudio u točki 34. presude od 22. listopada 2015., AC-Treuhand/Komisija (C-194/14 P, EU:C:2015:717), članak 101. stavak 1. UFEU-a ne odnosi isključivo na poduzetnike koji su aktivni na tržištu na koje se odnose ograničenja tržišnog natjecanja. Njegov se doseg ne ograničava na poduzetnike koji su aktivni na tržištima koja su u odnosu na njega uzlazna, silazna ili su mu susjedna, ili pak na one koji ograničavaju svoju samostalnost ponašanja na danom tržištu na temelju sporazuma ili usklađenog djelovanja.

254    Naime, tekst članka 101. stavka 1. UFEU-a na općenit se način odnosi na sve sporazume i usklađena djelovanja koji – bilo u horizontalnim bilo u vertikalnim odnosima – narušavaju tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu, neovisno o tržištu na kojem su stranke aktivne, sve i da predmetni dogovori utječu samo na ponašanje na tržištu jedne od njih (vidjeti u tom smislu presudu od 22. listopada 2015., AC-Treuhand/Komisija, C-194/14 P, EU:C:2015:717, t. 35.).

255    Iz toga proizlazi da poduzetnik može povrijediti načelnu zabranu predviđenu člankom 101. stavkom 1. UFEU-a ako njegovo ponašanje, usklađeno s onim drugih poduzetnika, ima za cilj ograničiti tržišno natjecanje na tržištu na kojem on nije ni stvarni ni potencijalni konkurent.

256    Ta se razmatranja primjenjuju mutatis mutandis na članak 53. Sporazuma o EGP-u.

257    Suprotno onomu što tvrdi tužitelj, iz točke 37. presude od 22. listopada 2015., AC-Treuhand/Komisija (C-194/14 P, EU:C:2015:717) ne može se zaključiti da se doseg te presude ograničava na slučajeve u kojima je predmetni poduzetnik imao „ključnu ulogu” u predmetnom zabranjenom sporazumu. Naime, Sud se u toj presudi suzdržao od toga da ključnu prirodu uloge predmetnog poduzetnika odredi kao uvjet za postojanje odgovornosti. Samo je u točkama 37. do 39. te presude preuzeo činjenično stanje koje je Opći sud utvrdio u prvom stupnju kako bi odgovorio na argument prema kojem su intervencije tužitelja u predmetu koji je doveo do iste presude predstavljale puke nuzgredne usluge, bez poveznice s obvezama koje su preuzeli proizvođači i ograničenjima tržišnog natjecanja koja su iz njih proizlazila.

258    Razmatranje Suda temeljilo se, među ostalim, na sudskoj praksi o pojmu jedinstvene i trajne povrede (presuda od 22. listopada 2015., AC-Treuhand/Komisija, C-194/14 P, EU:C:2015:717, t. 30.). Prema toj sudskoj praksi, povreda načelne zabrane predviđene člankom 101. stavkom 1. UFEU-a i člankom 53. stavkom 1. Sporazuma o EGP-umože biti posljedica ne samo izdvojenog djela, nego i niza djela ili čak trajnog ponašanja, čak i ako jedan ili više elemenata tog niza djela ili tog trajnog ponašanja može isto tako sâm po sebi i zasebno predstavljati povredu tih odredbi. Stoga, ako su različite radnje dio „sveobuhvatnog plana” jer imaju istovjetni cilj kojim se narušava tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu ili na području EGP-a, Komisija može pripisati odgovornost za te radnje na temelju sudjelovanja u povredi u cjelini (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C-441/11 P, EU:C:2012:778, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

259    Poduzetnik koji je sudjelovao u takvoj jedinstvenoj i složenoj povredi vlastitim ponašanjem, koje je obuhvaćeno pojmom sporazuma ili usklađenog djelovanja s protutržišnim ciljem, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a ili članka 53. stavka 1. Sporazuma o EGP-u, i kojim se namjeravalo pridonijeti ostvarivanju povrede u cjelini, tako može također biti odgovoran za ponašanje drugih poduzetnika u okviru iste povrede za čitavo razdoblje svojeg sudjelovanja u navedenoj povredi. Takav slučaj postoji kad se utvrdi da je navedeni poduzetnik vlastitim ponašanjem namjeravao pridonijeti zajedničkim ciljevima svih sudionika i da je znao za protupravna ponašanja koja su planirali ili proveli drugi poduzetnici radi ostvarivanja istih ciljeva, ili da ih je mogao razumno predvidjeti i da je bio spreman snositi povezani rizik (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C-441/11 P, EU:C:2012:778, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

260    Poduzetnik je stoga mogao izravno sudjelovati u svim protutržišnim ponašanjima koja čine jedinstvenu i trajnu povredu te mu u tom slučaju Komisija ima pravo pripisati odgovornost za sva ta ponašanja i prema tome za navedenu povredu u cijelosti. Poduzetnik je također mogao izravno sudjelovati samo u jednom dijelu protutržišnih ponašanja koja čine trajnu i jedinstvenu povredu, ali pritom znati za sva ostala protupravna ponašanja koja su planirali ili proveli ostali sudionici u zabranjenom sporazumu radi postizanja istih ciljeva, ili ih je mogao razumno predvidjeti i za to je bio spreman preuzeti rizik. U takvom slučaju Komisija također može pripisati tom poduzetniku odgovornost za sva protutržišna ponašanja koja čine takvu povredu i, slijedom toga, za tu povredu u cjelini (presuda od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C-441/11 P, EU:C:2012:778, t. 43.).

261    Iz toga proizlazi da tri uvjeta trebaju biti ispunjena kako bi se utvrdilo sudjelovanje u jedinstvenoj i trajnoj povredi, odnosno postojanje sveobuhvatnog plana kojim se nastoji postići zajednički cilj, namjerni doprinos predmetnog poduzetnika tom planu i činjenica (dokazana ili pretpostavljena) da je znao za protupravna ponašanja ostalih sudionika u kojima nije izravno sudjelovao (presuda od 16. lipnja 2011., Putters International/Komisija, T-211/08, EU:T:2011:289, t. 35.; vidjeti i presudu od 13. srpnja 2018., Stührk Delikatessen Import/Komisija, T-58/14, neobjavljenu, EU:T:2018:474, t. 118. i navedenu sudsku praksu).

262    Čak je i podređen, dodatan ili pasivan doprinos poduzetnika provedbi zabranjenog sporazuma dovoljan da mu se pripiše odgovornost za protutržišna ponašanja koja su proveli ili planirali drugi poduzetnici radi ostvarivanja istog protutržišnog cilja za koji je imao stvarno ili pretpostavljeno saznanje (vidjeti u tom smislu presude od 8. srpnja 2008., AC-Treuhand/Komisija, T-99/04, EU:T:2008:256, t. 133. i 134. i od 8. rujna 2010., Deltafina/Komisija, T-29/05, EU:T:2010:355, t. 55. i 56.).

263    Suprotno tomu, postojanje konkurentskog odnosa među predmetnim poduzetnicima nije preduvjet za kvalifikaciju protutržišnih djelovanja kao jedinstvene i trajne povrede niti za pripisivanje te odgovornosti. Suprotnim bi se tumačenjem pojam „jedinstvena i trajna povreda” lišio jednog dijela njegova smisla jer bi takvo tumačenje te poduzetnike oslobodilo svake neizravne odgovornosti zbog radnji nekonkurirajućih poduzetnika koji, međutim, svojim ponašanjem pridonose postizanju sveobuhvatnog plana koji je svojstven jedinstvenoj i trajnoj povredi (vidjeti u tom smislu presudu od 26. siječnja 2017., Duravit i dr./Komisija, C-609/13 P, EU:C:2017:46, t. 124., 137. i 138.).

264    Iz toga proizlazi da je Komisija u ovom slučaju bila ovlaštena tužitelja smatrati odgovornim za dijelove jedinstvene i trajne povrede koja je imala za cilj ograničavanje tržišnog natjecanja na rutama koje nije mogao opsluživati ako se dokaže da je vlastitim ponašanjem nastojao pridonijeti zajedničkim ciljevima svih inkriminiranih prijevoznika i da je znao za protupravna ponašanja koja su oni planirali ili proveli radi ostvarivanja istih ciljeva i u kojima nije izravno sudjelovao, ili ih je mogao razumno predvidjeti i za to je bio spreman preuzeti rizik.

b)      Razlozi zbog kojih je Komisija tužitelju pripisala odgovornost za jedinstvenu i trajnu povredu u dijelu u kojem se odnosi na rute između EGP-a i trećih zemalja osim Japana

265    U uvodnim izjavama 862. do 868. pobijane odluke Komisija je iznijela sudsku praksu koja se odnosi na pojam jedinstvene i trajne povrede. Konkretno, u uvodnim izjavama 865. do 868. te odluke podsjetila je na to da se pod određenim uvjetima poduzetnik može smatrati odgovornim za jedinstvenu i trajnu povredu u cjelini iako nije izravno sudjelovao u „svim [njezinim] sastavnim elementima”. U uvodnoj izjavi 895. navedene odluke Komisija je ponovila to načelo u odgovoru na argument društava British Airways i Air Canada, koja su tvrdila da nisu znala za postojanje „šireg udruživanja”.

266    U uvodnim izjavama 869. do 902. i članku 1. pobijane odluke Komisija je zaključila da postoji jedinstvena i trajna povreda koja obuhvaća sve sporne kontakte, neovisno o tome jesu li se održali unutar EGP-a, i predmetne rute, neovisno o tome jesu li dolazne, odlazne ili unutar EGP-a. U uvodnoj izjavi 879. te odluke utvrdila je, među ostalim, da su se sporni kontakti odnosili na „ostvarivanje jedinstvenog cilja koji su odgovorne osobe želje postići u okviru sveobuhvatnog plana”.

267    U uvodnoj izjavi 878. pobijane odluke Komisija je napomenula da su svi inkriminirani prijevoznici „sudjelovali u komunikacijama i usklađivanju u pogledu DNG-a i [da] je nekoliko njih [sudjelovalo] u tome u pogledu DNS-a i [odbijanja] plaćanja provizije”. U uvodnoj izjavi 881. te odluke dodala je da je „većina stranaka”, među kojima i tužitelj, bila uključena u tri dijela jedinstvene i trajne povrede (vidjeti i uvodnu izjavu 761.). Iz uvodnih izjava 882. i 883. navedene odluke proizlazi da je Komisija stoga namjeravala utvrditi da je tužitelj izravno sudjelovao u svakom od tih dijelova, a ne u samo nekima od njih, ali je znao za sva druga protupravna ponašanja koja su ti inkriminirani prijevoznici planirali ili proveli radi ostvarivanja jedinstvenog protutržišnog cilja, ili ih je mogao razumno predvidjeti i za to je bio spreman preuzeti rizik.

268    Međutim, iz Komisijinih odgovora na argumente društava Air Canada i British Airways u uvodnim izjavama 894. do 897. pobijane odluke proizlazi da to ne znači da je smatrala da je tužitelj izravno sudjelovao u svim protutržišnim aktivnostima koje obuhvaćaju te dijelove.

269    Upravo zato što je tužitelj namjeravao, neovisno o svojem svojstvu potencijalnog konkurenta na rutama između EGP-a i trećih zemalja osim Japana, pridonijeti sveobuhvatnom planu kojim se nastojao postići zajednički protutržišni cilj opisan u uvodnim izjavama 872. do 876. pobijane odluke i znao je (dokazano ili pretpostavljeno) za protupravna ponašanja drugih inkriminiranih prijevoznika u kojima nije izravno sudjelovao, Komisija mu je stoga pripisala odgovornost za jedinstvenu i trajnu povredu, uključujući dio koji se odnosio na rute između EGP-a i trećih zemalja osim Japana.

1)      Navodna proturječnost u obrazloženjima

270    Suprotno onomu što tvrdi tužitelj, iz pobijane se odluke ne može zaključiti da mu je Komisija istodobno namjeravala pripisati odgovornost za jedinstvenu i trajnu povredu u dijelu u kojem se odnosila na rute između EGP-a i trećih zemalja osim Japana na temelju njegova svojstva potencijalnog konkurenta na potonjim rutama, stoga proturječi sam sebi.

271    Kao prvo, iz uvodne izjave 890. pobijane odluke ne može se zaključiti da se Komisija oslonila na eventualno svojstvo tužitelja kao potencijalnog konkurenta na rutama između EGP-a i trećih zemalja osim Japana kako bi utvrdila njegovu odgovornost u pogledu tih ruta. Navedena uvodna izjava jedina je u kojoj je Komisija u biti uputila na postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja među inkriminiranim prijevoznicima na rutama koje ne opslužuju, niti ih mogu izravno opsluživati. Međutim, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, iz njezina teksta, cilja i konteksta proizlazi da se navedena uvodna izjava ne odnosi na odgovornost različitih inkriminiranih prijevoznika za jedinstvenu i trajnu povredu, nego na postojanje potonje povrede, koju tužitelj ne osporava u okviru ovog tužbenog razloga. Naime, u navedenoj uvodnoj izjavi izričito se upućuje na „postojanje jedinstvene i trajne povrede”. Što se tiče uvodnih izjava 112. i 885. do 887. pobijane odluke, u njima se navodi da je Komisija trebala dokazati da su kontakti ostvareni u trećim zemljama ili kontakti koji se odnose na rute koje inkriminirani prijevoznici nisu opsluživali, niti su ih mogli izravno opsluživati relevantni kako bi se moglo utvrditi postojanje jedinstvene i trajne povrede ili „svjetskog zabranjenog sporazuma”.

272    Kao drugo, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, upućivanja u pobijanoj odluci na „ograničavanje tržišnog natjecanja” (uvodne izjave 1028. i 1277.), na „razmjenu informacija među konkurentima” (uvodna izjava 908.), na „dogovore među konkurentima kojima nastoje uskladiti svoje ponašanje kako bi se otklonila nesigurnost koja postoji na tržištu u vezi s određivanjem cijena (uvodna izjava 909. i na „kontakte među konkurentima” (uvodna izjava 920.) ne pretpostavljaju ni da se Komisija oslonila na eventualno svojstvo tužitelja kao potencijalnog konkurenta na rutama između EGP-a i trećih zemalja osim Japana kako bi mu pripisala odgovornost za jedinstvenu i trajnu povredu u dijelu u kojem se odnosila na potonje rute. Naime, ta se upućivanja odnose samo na postojanje sporazuma ili usklađenih djelovanja među poduzetnicima koji se međusobno natječu na jednom ili nekoliko tržišta, a u suprotnom Komisija ne bi mogla zaključiti da postoji ograničavanje tržišnog natjecanja (vidjeti točku 252. ove presude).

273    Stoga se tužitelj ne može utemeljeno pozvati na proturječnosti u obrazloženjima zbog kojih ga je Komisija smatrala odgovornim za jedinstvenu i trajnu povredu u dijelu u kojem se odnosila na rute između EGP-a i trećih zemalja osim Japana.

2)      Navodna novost istaknute osnove za pripisivanje tužitelju odgovornosti za jedinstvenu i trajnu povredu u dijelu u kojem se odnosi na rute između EGP-a i trećih zemalja osim Japana

274    Tužitelj ne može osnovano prigovoriti Komisiji ni da je u fazi sudskog postupka pokušala ispraviti navodno manjkavo obrazloženje pobijane odluke time što je u odgovoru na tužbu uputila na odluku koju nije navela niti se na nju a fortiori pozvala u pobijanoj odluci, odnosno na presudu od 22. listopada 2015., AC-Treuhand/Komisija (C-194/14 P, EU:C:2015:717). Naime, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, upućivanjem na tu presudu nikako se ne mijenja „osnova odgovornosti istaknuta u [pobijanoj] odluci”. Kao što to proizlazi iz točaka 253. do 263. ove presude, u navedenoj se presudi ne priznaje niti stvara nova osnova na koju bi se Komisija mogla osloniti radi pripisivanja odgovornosti za povredu pravilâ tržišnog natjecanja određenom poduzetniku. U njoj se samo razjašnjava i pojašnjava značenje i doseg članka 101. UFEU-a (i po analogiji članka 53. Sporazuma o EGP-u), kako ih treba ili ih je trebalo shvatiti nakon što je članak stupio na snagu, te ga se primjenjuje na određeni slučaj, a to je slučaj pomagača.

275    Međutim, kao što to proizlazi iz točaka 250. do 269. ove presude, pravne temelje na koje se Komisija oslonila u pobijanoj odluci kako bi tužitelja smatrala odgovornim za jedinstvenu i trajnu povredu na rutama između EGP-a i trećih zemalja osim Japana čine članak 101. UFEU-a i članak 53. Sporazuma o EGP-u te pojam jedinstvene i trajne povrede koji iz njih proizlazi.

276    Suprotno onomu što, osim toga, tvrdi tužitelj, ti su pravni temelji navedeni i u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. Naime, Komisija se u toj obavijesti i u pobijanoj odluci oslonila na navedene temelje. Tako je najprije u točki 3. navedene obavijesti navela da su predmetni poduzetnici „sudjelovali u jedinstvenoj i trajnoj povredi […] članka [101. stavka 1. UFEU-a], članka 53. [stavka 1. Sporazuma o EGP-u] i članka 8. Sporazuma [EZ – Švicarska o zračnom prometu] […] kojom su uskladili svoje ponašanje u području utvrđivanja cijena za pružanje usluga prijevoza [tereta] u cijelom svijetu u pogledu različitih dodatnih naknada, cijena prijevoza tereta i plaćanja provizije za dodatne naknade”. Nadalje, u točki 129. iste obavijesti pojasnila je da jedinstvena i trajna povreda „obuhvaća usluge prijevoza tereta […] unutar [Unije]/EGP-a i Švicarske te na rutama između zračnih luka u [Uniji]/EGP-u i trećim zemljama iz cijelog svijeta u oba smjera”. Konačno, u točkama 1412. do 1432. predmetne obavijesti iznijela je sudsku praksu koja se odnosi na pojam jedinstvene i trajne povrede i objasnila kako je namjerava primijeniti na činjenice u ovom predmetu.

277    U tim okolnostima, u skladu s onim što je navedeno u točki 261. ove presude, s obzirom na to da postojanje sveobuhvatnog plana nije osporeno, valja utvrditi je li Komisija pravilno smatrala da se tužitelja, neovisno o svojem svojstvu stvarnog ili potencijalnog konkurenta na rutama između EGP-a i trećih zemalja osim Japana, može smatrati odgovornim za jedinstvenu i trajnu povredu na rutama između EGP-a i trećih zemalja osim Japana s obzirom na to da je svojim ponašanjem nastojao pridonijeti zajedničkim ciljevima svih inkriminiranih prijevoznika i da je znao za protupravna ponašanja koja su oni planirali ili proveli na tim rutama radi ostvarivanja istih ciljeva i u kojima nije izravno sudjelovao, ili ih je mogao razumno predvidjeti i za to je bio spreman preuzeti rizik.

c)      Osnovanost razloga zbog kojih je Komisija tužitelju pripisala odgovornost za jedinstvenu i trajnu povredu u dijelu u kojem se odnosi na rute između EGP-a i trećih zemalja osim Japana

278    U uvodnim izjavama 762. do 764. pobijane odluke Komisija je opisala „brojne kontakte” koje je tužitelj održao s konkurentima tijekom cijelog razdoblja tijekom kojeg je sudjelovao u jedinstvenoj i trajnoj povredi radi „usklađivanja cijena u sektoru prijevoza tereta”. Međutim, iz tih razmatranja proizlazi da je tužitelj sudjelovao u usklađivanju koje se odnosi na rute između EGP-a i trećih zemalja osim Japana. Naime, valja utvrditi da se nekoliko kontakata u kojima je tužitelj sudjelovao barem djelomično odnosilo na takve rute.

279    Stoga, što se tiče DNG-a, među elementima istaknutima u pobijanoj odluci valja navesti „prijateljski sastanak” koji se održao 22. siječnja 2001. u prostorijama društva Lufthansa u Njemačkoj (uvodna izjava 174.), nekoliko razmjena poruka u okviru vijeća Air Cargo Council Switzerland (Švicarsko vijeće za zračni prijevoz, u daljnjem tekstu: ACCS) (uvodne izjave 203., 204., 286., 364., 426., 502., 535., 561. i 574.), rasprave unutar alijanse WOW (uvodna izjava 517.) ili pak sastanke BAR-ova CSC-a u Hong Kongu (uvodne izjave 394. i 503.) i u Singapuru (uvodna izjava 295.). Što se tiče DNS-a, u toj odluci osobito valja uputiti na „sastanak alijanse WOW za Europu” (uvodna izjava 630.) i sastanak BAR-ova CSC-a u Hong Kongu od 15. ožujka 2004. u okviru kojeg je bilo „dogovoreno da [su] prijevoznici [trebali] primijeniti DNS za polazišta iz Hong Konga” (uvodna izjava 665.). Što se tiče odbijanja plaćanja provizije, u istoj se odluci osobito uputilo na višestrani sastanak koji se održao 12. svibnja 2005. u Italiji i na kojem su prijevoznici koji su predstavljali „više od 50 % tržišta”, među kojima je bio i tužitelj, „svi potvrdili da ne žele prihvatiti naknadu DNG/DNS” (uvodna izjava 695.) ili pak na poruku elektroničke pošte od 13. lipnja 2005. kojom je predsjednik ACCS-a svojim članovima dostavio „nacrt zajedničkog odgovora [na dopis švicarskom udruženju špeditera] koji je sastavljen u ime ACCS-a kojim se odbacuju potraživanja [špeditera]” (uvodna izjava 693.).

280    Kad je riječ o protutržišnim aktivnostima u kojima tužitelj nije izravno sudjelovao, a koje se odnose na rute između EGP-a i trećih zemalja osim Japana, dovoljno je napomenuti da on ne osporava da je o tome imao potrebno saznanje.

281    Suprotno tomu, tužitelj osporava da je mogao svjesno pridonijeti provedbi protutržišnog usklađivanja na drugim rutama osim ruta između EGP-a i Japana.

282    U ovom slučaju valja utvrditi, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 872. do 876. pobijane odluke, da je jedinstvena i trajna povreda imala jedinstven protutržišni cilj, a to je ograničiti tržišno natjecanje među inkriminiranim prijevoznicima na dodatne naknade barem na području Unije, EGP-a i u Švicarskoj.

283    Međutim, iz pobijane odluke proizlazi da je tužitelj namjeravao pridonijeti postizanju tog cilja svojim ponašanjem. Naime, tužitelj nije samo poticao nastavak jedinstvene i trajne povrede te ugrozio njezino razotkrivanje time što se nije javno distancirao od sadržaja kontakata u kojima je sudjelovao, a koji su se odnosili na rute između EGP-a i trećih zemalja osim Japana ili time što ih nije prijavio nadležnim upravnim tijelima, nego je i, sudjelovanjem u usklađivanju dodatnih naknada i odbijanju plaćanja provizije na rutama između EGP-a i Japana, pridonio tomu da špediteri ne mogu zaobići plaćanje dodatnih naknada na rutama između EGP-a i trećih zemalja osim Japana upotrebom alternativnih putova, osobito prema Japanu, a posljedično i tomu da se postigne zajednički protutržišni cilj koji je utvrđen u uvodnim izjavama 872. do 876. pobijane odluke (vidjeti točku 159. ove presude).

284    Iz toga slijedi da Komisija nije počinila pogrešku kad je smatrala da je tužitelj odgovoran za jedinstvenu i trajnu povredu u dijelu u kojem se odnosi na rute između EGP-a i trećih zemalja osim Japana neovisno o njegovu eventualnom svojstvu potencijalnog konkurenta na tim rutama. Stoga ovaj tužbeni razlog treba odbiti.

6.      Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava obrane, načela nediskriminacije i načela proporcionalnosti radi primjene različitih dokaznih standarda na različite prijevoznike

285    Tužitelj prigovara Komisiji da je primjenom različitih dokaznih standarda na različite prijevoznike povrijedila obvezu obrazlaganja te načelâ nediskriminacije i proporcionalnosti. Kao prvo, tvrdi da Komisija nije primjereno obrazložila zašto je odlučila njega smatrati odgovornim, a ne druge neinkriminirane prijevoznike u pogledu kojih je raspolagala dokazima sličnima onima koji su upotrijebljeni protiv njega.

286    Kao drugo, tužitelj smatra da je Komisija povrijedila načelo nediskriminacije time što je zaključila da ponašanje jednog poduzetnika predstavlja povredu dok vrlo slično ponašanje drugog poduzetnika ne predstavlja povredu, čime je tako na dva predmetna poduzetnika primijenila različite standarde dokazivanja.

287    Kao treće, tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila načelo proporcionalnosti time što mu je izrekla novčanu kaznu za navodno tešku povredu, pri čemu je odlučila da neće kazniti slično ponašanje drugih prijevoznika. Primijenjeni je koeficijent težine povrede od 16 % neproporcionalan s obzirom na to da Komisija nije smatrala da je predmetna povreda dovoljno ozbiljna kako bi se njome opravdale mjere protiv pojedinih neinkriminiranih prijevoznika.

288    Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

289    Najprije valja istaknuti da, čak i pod pretpostavkom da je Komisija počinila nezakonitost jer nije utvrdila odgovornost neinkriminiranih prijevoznika, takva nezakonitost, o kojoj se pred Općim sudom ne vodi postupak u okviru ove tužbe, ne bi ni u kojem slučaju mogla navesti sud da utvrdi diskriminaciju i stoga nezakonitost u pogledu tužitelja jer iz sudske prakse proizlazi da se načelo jednakog postupanja mora se uskladiti s poštovanjem načela zakonitosti prema kojem se nitko ne može u svoju korist pozivati na nezakonitost počinjenu u korist drugoga (presuda od 17. rujna 2015., Total Marketing Services/Komisija, C-634/13 P, EU:C:2015:614, t. 55.).

290    Štoviše, valja podsjetiti na to da načelo jednakog postupanja, koje je opće načelo prava Unije, sadržano u članku 20. Povelje, zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako takvo postupanje nije objektivno opravdano (vidjeti presudu od 12. studenoga 2014., Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C-580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

291    Stoga povreda načela jednakog postupanja kao posljedica nejednakog postupanja pretpostavlja da su predmetne situacije usporedive uzimajući u obzir sve elemente koji ih obilježavaju. Elemente koji su svojstveni različitim situacijama i njihovu usporedivost stoga valja utvrđivati i ocijeniti osobito s obzirom na predmet i svrhu akta Unije kojim se uvodi razlikovanje u pitanju (vidjeti presudu od 20. svibnja 2015., Timab Industries i CFPR/Komisija, T-456/10, EU:T:2015:296, t. 202. i navedenu sudsku praksu).

292    U ovom slučaju tužitelj u biti tvrdi da je Komisija povrijedila načelo jednakog postupanja jer je njega sankcionirala, a nije utvrdila odgovornost neinkriminiranih prijevoznika niti ih je u skladu s tim kaznila.

293    Međutim, tužitelj ničim nije dokazao da se ti prijevoznici nalaze u sličnoj situaciji kao i on. Iako navodi da je njihovo ponašanje bilo slično, ne dokazuje da je skup indicija kojima Komisija raspolaže protiv predmetnih prijevoznika sličan onom kojim je raspolagala protiv njega.

294    Stoga prigovor koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja treba odbiti.

295    Što se tiče navodne povrede obveze obrazlaganja i prava obrane, valja podsjetiti na to da Komisija nema nikakvu obvezu u odluci kojom se utvrđuje povreda članka 101. UFEU-a iznijeti razloge zbog kojih protiv drugih poduzetnika nije pokrenut postupak ili zašto nisu sankcionirani. Naime, obveza obrazlaganja neke odluke ne obuhvaća obvezu institucije koja je donosi da obrazloži činjenicu zašto u odnosu na treće osobe nije donijela slične odluke (presuda od 8. srpnja 2004., JFE Engineering/Komisija, T-67/00, T-68/00, T-71/00 i T-78/00, EU:T:2004:221, t. 414.).

296    Stoga prigovor koji se temelji na nedostatku u obrazloženju i povredi prava obrane treba odbiti.

297    Što se tiče prigovora koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti, dovoljno je napomenuti da se temelji na pogrešnoj pretpostavci prema kojoj je Komisija u pogledu tužitelja i neinkriminiranih prijevoznika raspolagala sličnim skupom indicija.

298    S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti treći prigovor koji ističe tužitelj, a slijedom toga i tužbeni razlog u cijelosti.

7.      Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi Smjernica iz 2006. i načela proporcionalnosti

299    Sedmi tužbeni razlog kojim tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila Smjernice iz 2006. i načelo proporcionalnosti pri utvrđivanju iznosa novčane kazne u biti se sastoji od dva dijela. Prvi se dio odnosi na utvrđivanje vrijednosti prihoda od prodaje, a drugi na utvrđivanje koeficijenta težine povrede i dodatnog iznosa.

a)      Prvi dio, koji se odnosi na utvrđivanje vrijednosti prihoda od prodaje

300    Tužitelj tvrdi da je Komisija odredila vrijednost prihoda od prodaje upućivanjem na prihod ostvaren prodajom usluga prijevoza tereta općenito, a ne upućivanjem na posebne prihode koji se temelje na DNG-u i DNS-u, s kojima je povezana jedinstvena i trajna povreda. Poziva se na dva prigovora od kojih se prvi temelji na povredi točke 13. Smjernica iz 2006., a drugi na povredi načela proporcionalnosti.

1)      Prvi prigovor, koji se temelji na povredi točke 13. Smjernica iz 2006.

301    Tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila točku 13. Smjernica iz 2006. time što je smatrala da je jedinstvena i trajna povreda povezana s cijenama i što je u vrijednost prihoda od prodaje posljedično uključila prihode od cijena. Prema njegovu mišljenju, ta se povreda odnosi samo na DNG, DNS i odbijanje plaćanja provizije, a ne na cijene, koje su isključene iz njezina opsega „zbog nedostatnih dokaza”.

302    Presude od 6. svibnja 2009., KME Germany i dr./Komisija (T-127/04, EU:T:2009:142) i od 19. svibnja 2010., KME Germany i dr./Komisija (T-25/05, neobjavljena, EU:T:2010:206) Komisiji nisu ni od kakve pomoći. Naime, te se presude ne odnose na izračun iznosa novčanih kazni prema Smjernicama iz 2006., nego prema Smjernicama o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17. i člankom 65. stavkom 5. Ugovora o EZUČ-u (SL 1998., C 9, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 6.) kojima se predviđa vrlo različita metoda izračuna. Osim toga, postoje očite činjenične razlike između ovog predmeta i onih predmeta u kojima su donesene navedene presude. Naime, potonje presude odnosile su se na uzimanje u obzir troškova proizvodnje u svrhu utvrđivanja iznosa novčane kazne. Međutim, cijene se ne mogu usporediti s troškovima proizvodnje, ali su slične zasebnom elementu cijene za koji Komisija nije utvrdila nikakvu povredu. Tužitelj u replici dodaje da isključivanje cijena iz vrijednosti prihoda od prodaje ne bi prouzročilo „nerješive sporove” o kojima je bila riječ u predmetu u kojem je donesena presuda od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija (C-272/09 P, EU:C:2011:810).

303    Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

304    Valja podsjetiti na to da pojam vrijednosti prihoda od prodaje, u smislu točke 13. Smjernica iz 2006., odražava cijenu bez poreza koja je naplaćena klijentu za robu ili uslugu obuhvaćenu povredom o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presude od 6. svibnja 2009., KME Germany i dr./Komisija, T-127/04, EU:T:2009:142, t. 91. i od 18. lipnja 2013., ICF/Komisija, T-406/08, EU:T:2013:322, t. 176. i navedenu sudsku praksu). S obzirom na cilj koji se želi postići navedenom točkom, koji je preuzet u točki 6. istih smjernica, a koji se sastoji od toga da se kao polazište za izračun iznosa novčane kazne koja se izriče nekom poduzetniku uzme iznos koji odražava ekonomsku važnost povrede i relativnu težinu tog poduzetnika u povredi, pojam vrijednosti prihoda od prodaje stoga treba shvatiti kao prodaju ostvarenu na tržištu obuhvaćenom povredom (vidjeti presudu od 1. veljače 2018., Kühne + Nagel International i dr./Komisija, C-261/16 P, neobjavljena, EU:C:2018:56, t. 65. i navedenu sudsku praksu).

305    Stoga Komisija, kako bi utvrdila vrijednost prihoda od prodaje, može upotrijebiti ukupnu cijenu koju je poduzetnik naplatio svojim klijentima na predmetnom tržištu robe ili usluga a da pritom nije potrebno razlikovati ili oduzeti različite elemente te cijene prema tome jesu li ili nisu obuhvaćeni usklađivanjem (vidjeti u tom smislu presudu od 1. veljače 2018, Kühne + Nagel International i dr./Komisija, C-261/16 P, neobjavljena, EU:C:2018:56, t. 66. i 67.). Suprotno onomu što tvrdi tužitelj, to je slučaj čak i kad bi doseg povrede iz obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku bio širi od onog koji je utvrđen u konačnoj odluci jer ta okolnost nije relevantna za potrebe primjene točke 13. Smjernica iz 2006.

306    Međutim, kao što to u biti ističe Komisija, DNG i DNS nisu različita roba ili usluge koje mogu biti predmet povrede članaka 101. i 102. UFEU-a. Suprotno tomu, kao što proizlazi iz uvodnih izjava 17., 108. i 1187. pobijane odluke, DNG i DNS samo su dva elementa cijene predmetnih usluga.

307    Suprotno onomu što tvrdi tužitelj, iz toga slijedi da se točka 13. Smjernica iz 2006. ne protivi tomu da Komisija uzme u obzir cijeli iznos prihoda od prodaje povezane s predmetnim uslugama, a da ga ne dijeli na njegove sastavne elemente.

308    Štoviše, valja napomenuti da se pristup koji zagovara tužitelj svodi na to da elemente cijene koji nisu konkretno obuhvaćeni usklađivanjem među inkriminiranim prijevoznicima treba isključiti iz vrijednosti prihoda od prodaje.

309    U tom pogledu valja podsjetiti na to da nema valjanog razloga da se iz vrijednosti prihoda od prodaje isključe inputi čiji trošak ne podliježe nadzoru sudionika u navodnoj povredi (vidjeti u tom smislu presudu od 6. svibnja 2009., KME Germany i dr./Komisija, T-127/04, EU:T:2009:142, t. 91.). Suprotno onomu što tvrdi tužitelj, isto vrijedi za elemente cijene koji, kao i tarife, nisu bili konkretno obuhvaćeni usklađivanjem, ali su sastavni dio prodajne cijene predmetnog proizvoda ili usluge o kojima je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 15. ožujka 2000., Cimenteries CBR i dr./Komisija, T-25/95, T-26/95, T-30/95 do T-32/95, T-34/95 do T-39/95, T-42/95 do T-46/95, T-48/95, T-50/95 do T-65/95, T-68/95 do T-71/95, T-87/95, T-88/95, T-103/95 i T-104/95, EU:T:2000:77, t. 5030.).

310    Drukčije stajalište imalo bi za posljedicu da se Komisiji naloži da u određenim slučajevima ne uzme u obzir bruto prihode, ali da ih uzme u obzir u drugim slučajevima na temelju praga koji je teško primijeniti i koji dovodi do beskonačnih i nerješivih sporova, uključujući tvrdnje o diskriminaciji (presuda od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija, C-272/09 P, EU:C:2011:810, t. 53.).

311    Točno je da tužitelj to osporava, ali samo tvrdi da ne bi bilo teškoća u primjeni na predmetne okolnosti a da pritom ne objašnjava kako bi se odbijanje plaćanja provizije uzelo u obzir, niti osporava da bi moglo doći do tvrdnji o diskriminaciji.

312    Komisija je stoga u uvodnoj izjavi 1190. pobijane odluke zaključila, a da pritom nije povrijedila točku 13. Smjernica iz 2006., da valja uzeti u obzir cijeli iznos prihoda od prodaje povezane s uslugama prijevoza tereta, pri čemu taj iznos nije potrebno dijeliti na njegove sastavne elemente.

313    Stoga ovaj prigovor treba odbiti.

2)      Drugi prigovor, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

314    Tužitelj tvrdi da je Komisijin pristup protivan načelu proporcionalnosti. Taj pristup ne odražava ekonomsku važnost predmetne povrede. Tijekom financijske godine 2004./2005. tužiteljevi prihodi povezani s DNG-om i DNS-om činili su, naime, samo „malen” postotak njegovih ukupnih prihoda povezanih s prodajom usluga prijevoza tereta na rutama između EGP-a i trećih zemalja za navedenu financijsku godinu (u iznosu od 12 %).

315    Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

316    Važno je podsjetiti na to da načelo proporcionalnosti zahtijeva da akti institucija Unije ne prekoračuju granice onoga što je prikladno i nužno za postizanje traženog legitimnog cilja (presude od 13. studenoga 1990., Fedesa i dr., C-331/88, EU:C:1990:391, t. 13. i od 12. rujna 2007., Prym i Prym Consumer/Komisija, T-30/05, neobjavljena, EU:T:2007:267, t. 223.).

317    U okviru postupaka koje Komisija pokreće radi sankcioniranja povreda pravila tržišnog natjecanja primjena načela proporcionalnosti podrazumijeva da novčane kazne ne smiju biti nerazmjerne željenim ciljevima, odnosno poštovanju tih pravila i da iznos novčane kazne izrečene poduzetniku zbog povrede u području tržišnog natjecanja mora biti razmjeran povredi, promatranoj kao cjelini, osobito uzimajući u obzir njezinu težinu i njezino trajanje (vidjeti presudu od 29. veljače 2016., Panalpina World Transport (Holding) i dr./Komisija, T-270/12, neobjavljena, EU:T:2016:109, t. 103. i navedenu sudsku praksu).

318    U okviru ocjene težine povrede pravilâ tržišnog natjecanja, Komisija treba uzeti u obzir velik broj elemenata čija se priroda i važnost razlikuju ovisno o vrsti povrede i njezinim posebnim okolnostima. Među tim elementima mogu biti, ovisno o slučaju, količina i vrijednost robe obuhvaćene povredom te veličina i gospodarska snaga poduzetnika te, stoga, utjecaj koji je mogao izvršiti na tržište (presuda od 3. rujna 2009., Prym i Prym Consumer/Komisija, C-534/07 P, EU:C:2009:505, t. 96.).

319    Prema sudskoj praksi, dio ukupnog prihoda od prodaje proizvoda ili usluga obuhvaćenih povredom najbolje odražava ekonomsku važnost te povrede (presuda od 29. veljače 2016., Panalpina World Transport (Holding) i dr./Komisija, T-270/12, neobjavljena, EU:T:2016:109, t. 106.).

320    Prednost vrijednosti prihoda od prodaje je i u tome što je to objektivan kriterij koji je lako primijeniti. Zbog te vrijednosti poduzetnici mogu lakše predvidjeti Komisijino postupanje te im ona omogućuje, s ciljem općeg odvraćanja, da ocijene visinu iznosa novčane kazne kojoj se izlažu ako odluče sudjelovati u zabranjenom sporazumu (vidjeti u tom smislu presudu od 29. veljače 2016., Panalpina World Transport (Holding) i dr./Komisija, T-270/12, neobjavljena, EU:T:2016:109, t. 159.).

321    U točki 6. Smjernica iz 2006. preuzimaju se ta načela kako slijedi:

„Kombinacija vrijednosti prihoda od prodaje na koju se odnosi povreda te trajanje povrede smatra se primjerenom formulom koja odražava ekonomsku važnost povrede kao i relativnu težinu svakog poduzetnika u povredi. Pozivanje na te čimbenike jasno ukazuje na red veličine kazne i ne treba se smatrati osnovom za metodu automatskog i aritmetičkog izračuna.”

322    Međutim, u uvodnoj izjavi 1190. pobijane odluke Komisija je konkretno zaključila da valja uzeti u obzir ukupni prihod od prodaje usluga prijevoza tereta, a ne samo elemente cijene koji su bili konkretno obuhvaćeni usklađivanjem među inkriminiranim prijevoznicima, odnosno dodatne naknade.

323    Suprotno onomu što tvrdi tužitelj, sama okolnost da dodatne naknade čine samo „malen” postotak njegovih ukupnih prihoda povezanih s prodajom usluga prijevoza tereta na rutama između EGP-a i trećih zemalja za financijsku godinu 2004./2005. ne može dokazati da je taj pristup neproporcionalan s obzirom na ekonomsku važnost jedinstvene i trajne povrede.

324    Naime, sama činjenica da poduzetnik izvršava prodaje po cijenama čiji je samo jedan ili više elemenata utvrđeno ili su obuhvaćeni nezakonitim razmjenama informacija uzrokuje narušavanje tržišnog natjecanja koje štetno utječe na cijelo relevantno tržište (vidjeti u tom smislu presudu od 23. travnja 2015., LG Display i LG Display Taiwan/Komisija, C-227/14 P, EU:C:2015:258, t. 62.).

325    Što se tiče utjecaja jedinstvene i trajne povrede na tržište EGP-a, valja podsjetiti na to da se u okviru utvrđivanja vrijednosti prihoda od prodaje ne uzimaju u obzir kriteriji kao što su konkretan utjecaj povrede na tržište ili prouzročena šteta (vidjeti u tom smislu presude od 29. veljače 2016., UTi Worldwide i dr./Komisija, T-264/12, neobjavljena, EU:T:2016:112, t. 259. i od 12. srpnja 2018., Viscas/Komisija, T-422/14, neobjavljena, EU:T:2018:446, t. 193.).

326    Tek u zasebnoj i kasnijoj fazi utvrđivanja koeficijenta težine povrede, na koju se odnosi drugi dio ovog tužbenog razloga, Komisija može po potrebi uzeti u obzir takav kriterij (vidjeti u tom smislu presudu od 29. veljače 2016., Panalpina World Transport (Holding) i dr./Komisija, T-270/12, neobjavljena, EU:T:2016:109, t. 94.).

327    Iz toga slijedi da pristup, koji se primijenio u uvodnoj izjavi 1190. pobijane odluke i koji se sastoji od uzimanja u obzir ukupnog prihoda od prodaje usluga prijevoza tereta, može pridonijeti postizanju prvog cilja iz točke 6. Smjernica iz 2006., koji se sastoji od primjerenog odražavanja ekonomske važnosti jedinstvene i trajne povrede. Osim toga, tužitelj ne dokazuje da taj pristup nije mogao pridonijeti postizanju drugog cilja iz navedene točke, a koji se sastoji od primjerenog odražavanja relativne težine svakog inkriminiranog prijevoznika u povredi.

328    Tužitelj ne može tvrditi ni da ga je Komisija sankcionirala kao da se sporni zabranjeni sporazum odnosio i na cijene. Naime, prema općoj metodi predviđenoj u Smjernicama iz 2006., priroda povrede uzima se u obzir u kasnijem stadiju izračuna novčane kazne, prilikom utvrđivanja koeficijenta težine povrede, koji se na temelju točke 20. tih smjernica ocjenjuje u svakom slučaju zasebno za svaku vrstu povrede, uzimajući u obzir sve bitne okolnosti pojedinog slučaja (presuda od 29. veljače 2016., Schenker/Komisija, T-265/12, EU:T:2016:111, t. 296. i 297.).

329    Komisija je stoga u uvodnoj izjavi 1190. pobijane odluke zaključila, a da nije povrijedila načelo proporcionalnosti, da valja uzeti u obzir cijeli iznos prihoda od prodaje povezane s uslugama prijevoza tereta, pri čemu taj iznos nije potrebno dijeliti na njegove sastavne elemente.

330    Stoga ovaj prigovor treba odbiti, kao i ovaj dio u cijelosti.

b)      Drugi dio, koji se odnosi na utvrđivanje koeficijenta težine povrede i dodatnog iznosa

331    Tužitelj ističe da je Komisija povrijedila načelo proporcionalnosti time što je utvrdila koeficijent težine povrede od 16 % i na njega primijenila dodatni iznos od 16 % iako je doseg jedinstvene i trajne povrede bio znatno manji od onog koji mu se stavlja na teret u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. Dodaje da pobijana odluka ne sadržava nikakvu naznaku koja se odnosi na utjecaj na izračun iznosa novčane kazne tog znatnog ograničenja dosega navedene povrede u odnosu na onu koja je utvrđena u toj obavijesti.

332    Tužitelj je na raspravi pojasnio da ovaj dio treba tumačiti na način da se, osim na povredi načela proporcionalnosti, temelji i na nedostatku u obrazloženju.

333    Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

334    U skladu s člankom 23. stavkom 3. Uredbe br. 1/2003, pri utvrđivanju iznosa novčane kazne valja uzeti u obzir, među ostalim, težinu povrede.

335    Točkama 19. do 23. Smjernica iz 2006. određuje se sljedeće:

„19.      Osnovni iznos kazne povezan je s udjelom vrijednosti prihoda od prodaje, ovisno o stupnju težine povrede, pomnoženo s godinama trajanja povrede.

20.      Težina svake vrste povreda ocjenjuje se za svaki slučaj posebno, uzimajući u obzir sve bitne okolnosti pojedinog slučaja.

21.      U pravilu se udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir utvrđuje u visini do 30 % vrijednosti prihoda od prodaje.

22.      Pri odlučivanju treba li udio vrijednosti prihoda od prodaje, koji se u danom slučaju treba razmotriti, biti na donjem ili na gornjem dijelu tog raspona, Komisija uzima u obzir niz čimbenika kao što je narav povreda, zajednički tržišni udio svih dotičnih poduzetnika, zemljopisni opseg povreda te je li povreda u potpunosti izvršena ili ne.

23.      Horizontalni sporazumi o određivanju cijena, podjeli tržišta te ograničenju proizvodnje, koji su obično tajni, po svojoj su naravi među najtežim oblicima ograničavanja tržišnog natjecanja. Sa stajališta politike tržišnog natjecanja, njih se kažnjava visokim novčanim kaznama. Stoga je udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir u takvim slučajevima povreda u pravilu u gornjem dijelu tog raspona.”

336    Prema sudskoj praksi, horizontalni sporazum u kojem se predmetni poduzetnici ne dogovaraju o ukupnoj cijeni, nego o jednom njezinom elementu čini horizontalni sporazum o određivanju cijena u smislu točke 23. Smjernica iz 2006. i stoga se ubraja među najteže oblike ograničavanja tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu od 29. veljače 2016., UTi Worldwide i dr./Komisija, T-264/12, neobjavljena, EU:T:2016:112, t. 277. i 278.).

337    Iz toga slijedi da, kao što je Komisija na to podsjetila u uvodnoj izjavi 1208. pobijane odluke, takav sporazum općenito zaslužuje koeficijent težine povrede koji je u gornjem dijelu raspona od 0 % do 30 % iz točke 21. Smjernica iz 2006.

338    Prema sudskoj praksi, koeficijent težine povrede znatno niži od gornje granice tog raspona vrlo je povoljan za poduzetnika koji je stranka u takvu sporazumu (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2013., Team Relocations i dr./Komisija, C-444/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:464, t. 125.) i može se čak opravdati s obzirom na samu prirodu povrede (vidjeti presudu od 26. rujna 2018., Philips i Philips France/Komisija, C-98/17 P, neobjavljena, EU:C:2018:774, t. 103. i navedenu sudsku praksu).

339    Međutim, Komisija je u uvodnoj izjavi 1199. pobijane odluke upravo smatrala da se „sporazumi i/ili usklađena djelovanja na koje […] se odnosi[la] [pobijana] odluka odnose na određivanje različitih elemenata cijene”.

340    Stoga je Komisija u uvodnim izjavama 1199., 1200. i 1208. pobijane odluke pravilno kvalificirala sporno ponašanje kao sporazum ili horizontalno djelovanje u području cijena, iako ne „obuhvaća ukupnu cijenu predmetnih usluga”.

341    Komisija je stoga u uvodnoj izjavi 1208. pobijane odluke osnovano zaključila da su sporni sporazumi i djelovanja među najtežim oblicima ograničavanja tržišnog natjecanja i da stoga zaslužuju koeficijent težine povrede „u gornjem dijelu raspona”.

342    Koeficijent težine povrede od 16 % koji je Komisija utvrdila u uvodnoj izjavi 1212. pobijane odluke, znatno niži od gornje granice raspona iz točke 21. Smjernica iz 2006., može se stoga opravdati s obzirom na samu prirodu jedinstvene i trajne povrede.

343    Međutim, valja napomenuti da se Komisija, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 1209. do 1212. pobijane odluke, nije oslonila na samu prirodu jedinstvene i trajne povrede kako bi utvrdila koeficijent težine povrede od 16 %. Komisija je u toj odluci stoga uputila na zajedničke tržišne udjele inkriminiranih prijevoznika na svjetskoj razini i na rutama unutar EGP-a i rutama između EGP-a i trećih zemalja (uvodna izjava 1209.), zemljopisni doseg spornog zabranjenog sporazuma (uvodna izjava 1210.) i provedbu spornih sporazuma i djelovanja (uvodna izjava 1211.).

344    Međutim, tužitelj ne osporava osnovanost tih čimbenika u svrhu utvrđivanja koeficijenta težine povrede.

345    U tim okolnostima tužitelj ne može tvrditi da je koeficijent težine povrede od 16 % bio nezakonit.

346    Što se tiče dodatnog iznosa, valja podsjetiti na to da se točkom 25. Smjernica iz 2006. predviđa da, bez obzira na trajanje sudjelovanja poduzetnika u povredi, Komisija u osnovni iznos uključuje iznos od između 15 % i 25 % vrijednosti prihoda od prodaje kako bi odvratila poduzetnike od samog sklapanja horizontalnih sporazuma o određivanju cijena, podjeli tržišta i ograničenju proizvodnje. Tom se točkom pojašnjava da u svrhu odlučivanja o udjelu vrijednosti prihoda prodaje koji se treba razmotriti u pojedinom slučaju, Komisija uzima u obzir niz čimbenika, a posebno one spomenute u točki 22. istih smjernica. Te čimbenike Komisija uzima u obzir u svrhu utvrđivanja koeficijenta težine povrede, a oni uključuju i prirodu povrede, zajednički tržišni udio svih predmetnih poduzetnika, zemljopisni opseg povrede te je li povreda u potpunosti izvršena ili ne.

347    Sud Unije iz toga je zaključio da, iako Komisija nije iznijela posebno obrazloženje u pogledu udjela vrijednosti prihoda od prodaje upotrijebljenog u okviru dodatnog iznosa, u tom je pogledu dovoljno samo uputiti na analizu čimbenika upotrijebljenih za ocjenu težine (presuda od 15. srpnja 2015., SLM i Ori Martin/Komisija, T-389/10 i T-419/10, EU:T:2015:513, t. 264.).

348    U uvodnoj izjavi 1219. pobijane odluke Komisija je smatrala da „postotak koji je potrebno primijeniti za dodatni iznos treba biti 16 %” s obzirom na „posebne okolnosti predmeta” i kriterije koji se uzimaju u obzir u svrhu utvrđivanja koeficijenta težine povrede.

349    Međutim, argumenti koje tužitelj ističe u pogledu dodatnog iznosa preklapaju se s onima koje je istaknuo u pogledu koeficijenta težine povrede i koje je Opći sud već odbio. Stoga se ti argumenti ne mogu prihvatiti.

350    Što se tiče argumenta koji se odnosi na nedostatno obrazloženu razliku između pobijane odluke i obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u pogledu utvrđivanja koeficijenta težine povrede i dodatnog iznosa, on nije ni činjenično ni pravno osnovan.

351    U pravu je dovoljno napomenuti da Komisija nije dužna opravdavati eventualne razlike između konačne ocjene sadržane u konačnoj odluci i privremene ocjene sadržane u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku (vidjeti presudu od 27. veljače 2014., InnoLux/Komisija, T-91/11, EU:T:2014:92, t. 96. i navedenu sudsku praksu).

352    Naime, valja napomenuti da je Komisija u točkama 1567. do 1581. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku navela da namjerava predmetnim prijevoznicima izreći novčanu kaznu i definirala je glavne činjenične i pravne elemente koje je namjeravala uzeti u obzir u tu svrhu. Suprotno tomu, s obzirom na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, drugi elementi nisu bili potrebni (vidjeti presudu od 19. svibnja 2010., Wieland-Werke i dr./Komisija, T-11/05, neobjavljena, EU:T:2010:201, t. 129. i navedenu sudsku praksu), Komisija nije navela u kojem udjelu vrijednosti prihoda od prodaje namjerava utvrditi koeficijent težine povrede i dodatni iznos.

353    Iz toga slijedi da obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i pobijana odluka nisu neusklađene u pogledu postotka u kojem su utvrđeni koeficijent težine povrede i dodatni iznos.

354    Stoga ovaj dio treba odbiti, a time i sedmi tužbeni razlog u cijelosti.

8.      Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi Smjernica iz 2006. i načela zaštite legitimnih očekivanja koja se odnosi na uključivanje u vrijednost prihoda od prodaje prihoda od prodaje usluga prijevoza tereta prema EGP-u klijentima sa sjedištem izvan EGP-a

355    Tužitelj prigovara Komisiji da je povrijedila Smjernice iz 2006. i načelo zaštite legitimnih očekivanja time što je u vrijednost prihoda od prodaje uključila prihode od prodaje usluga prijevoza tereta prema EGP-u klijentima sa sjedištem izvan EGP-a.

356    Prema tužiteljevu mišljenju, u vrijednost prihoda od prodaje mogu se uključiti samo prodaje ostvarene na području EGP-a. Prodaja ostvarena izvan EGP-a može se uzeti u obzir na temelju točke 18. Smjernica iz 2006. samo u iznimnom slučaju kad „mjerodavni prihodi od prodaje takvih poduzetnika unutar Europskoga gospodarskog prostora ne moraju primjereno odražavati težinu svakog poduzetnika u povredi”. Međutim, u predmetnom slučaju nisu postojale takve izvanredne okolnosti i, u svakom slučaju, Komisija ne tvrdi da jesu.

357    Tužitelj dodaje da se Komisijin pristup razlikuje od općeg pravila utvrđenog Uredbom br. 139/2004, prema kojem prihod treba raspodijeliti prema mjestu na kojem se nalazi klijent. Što se tiče primjene tog načela na prijevoz robe, tvrdi da se u Konsolidiranoj obavijesti o nadležnosti pojašnjava da „[s]u slučajevi koji se odnose na prijevoz robe različiti na način da klijent kojem se pružaju usluge ne putuje, nego se usluga prijevoza klijentu pruža na mjestu na kojem se nalazi” iako je „mjesto na kojem se nalazi klijent odlučujući kriterij za raspodjelu prihoda”.

358    Tužitelj ističe i odluku Komisije od 28. siječnja 2009. u predmetu COMP/39.406 – Cijevi u pomorskoj uporabi iz koje proizlazi da je metoda za provođenje zemljopisne raspodjele prihoda na temelju Smjernica iz 2006. u skladu s pristupom koji je definiran u Konsolidiranoj obavijesti o nadležnosti.

359    Tužitelj naglašava i da se tržišno natjecanje u uslugama prijevoza tereta prema EGP-u izvršava u trećoj zemlji kako bi se privukli klijenti koji se nalaze u toj zemlji i u njoj kupuju usluge. Stoga bi se mogući učinci jedinstvene i trajne povrede na tržišno natjecanje u području usluga prijevoza tereta prema EGP-u mogli osjetiti u trećim zemljama.

360    Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

361    U tom pogledu valja podsjetiti na to da se u skladu s točkom 13. Smjernica iz 2006. na uključivanje u vrijednost prihoda od prodaje prihoda od robe ili usluga predmetnog poduzetnika primjenjuje uvjet da se predmetna prodaja „[ostvarila u izravnoj ili neizravnoj vezi s povredom] u odgovarajućem zemljopisnom području unutar EGP-a”.

362    Stoga se točka 13. Smjernica iz 2006. ne odnosi ni na „ugovorene prodaje” ni na „prodaje naplaćene” unutar EGP-a, nego se u njoj upućuje samo na „prodaju ostvarenu” u EGP-u. Iz toga slijedi da se navedena točka, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, ne protivi tomu da Komisija uzme u obzir prodaju kupcima sa sjedištem izvan EGP-a, kao što njome ne nalaže ni da se uzme u obzir prodaja koja je ugovorena ili naplaćena u EGP-u. Inače bi bilo dovoljno da se poduzetnik koji sudjeluje u povredi osigura da pregovara o prodaji s društvima kćerima svojih klijenata koje imaju sjedište izvan EGP-a ili da im je naplaćuje kako se ta prodaja ne bi uzela u obzir za izračun iznosa moguće novčane kazne koja bi stoga bila znatno manja (vidjeti u tom smislu presudu od 9. ožujka 2017., Samsung SDI i Samsung SDI (Malaysia)/Komisija, C-615/15 P, neobjavljenu, EU:C:2017:190, t. 55.).

363    Suprotno onomu što tužitelj dalje tvrdi, Komisija nije dužna, za potrebe primjene točke 13. Smjernica iz 2006., ni odabrati kriterije koji su se mogli smatrati relevantnima u području kontrole koncentracija i osobito one koji su utvrđeni u obavijesti iz točke 357. ove presude. Naime, cilj je potonje obavijesti pružiti smjernice koje se odnose na pitanja nadležnosti koja se postavljaju u kontekstu kontrola koncentracije. Stoga se njome ne obvezuje Komisiju u pogledu metode koju treba primijeniti za izračun iznosa novčanih kazni u predmetima kartela, koja se temelji na vlastitim ciljevima (presuda od 29. veljače 2016., Kühne + Nagel International i dr./Komisija, T-254/12, neobjavljena, EU:T:2016:113, t. 252.; vidjeti također u tom smislu presudu od 9. rujna 2015., Samsung SDI i dr./Komisija, T-84/13, neobjavljena, EU:T:2015:611, t. 206.).

364    Što se tiče tumačenja pojma „prodaje ostvarene […] unutar EGP-a” koje tužitelj namjerava izvesti osobito iz odluke Komisije u predmetu COMP/39.406 – Cijevi u pomorskoj uporabi, dovoljno je podsjetiti na to da ranija Komisijina praksa odlučivanja ne može sama po sebi služiti kao pravni okvir za novčane kazne u području tržišnog natjecanja s obzirom na to da se taj okvir definira samo u Uredbi br. 1/2003 i Smjernicama iz 2006. (vidjeti presudu od 9. rujna 2011., Alliance One International/Komisija, T-25/06, EU:T:2011:442, t. 242. i navedenu sudsku praksu) i da u svakom slučaju nije dokazano da su okolnosti tog predmeta, poput tržišta, proizvoda, zemalja, poduzetnika i razmatranih razdoblja, usporedive s onima u ovom slučaju (vidjeti u tom slučaju presudu od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, T-360/09, EU:T:2012:332, t. 262. i navedenu sudsku praksu).

365    Navedeni pojam treba tumačiti s obzirom na cilj točke 13. Smjernica iz 2006. Kao što proizlazi iz točaka 304. i 319. do 321. ove presude, taj je cilj da se kao polazište za izračun iznosa novčanih kazni uzme iznos koji odražava, među ostalim, ekonomsku važnost povrede na predmetnom tržištu, pri čemu prihod ostvaren od proizvoda ili usluga obuhvaćenih povredom čini objektivan kriterij kojim se pravilno upućuje na štetnost za uobičajeno tržišno natjecanje (vidjeti presudu od 28. lipnja 2016., Portugal Telecom/Komisija, T-208/13, EU:T:2016:368, t. 236. i navedenu sudsku praksu).

366    Stoga je na Komisiji da, kako bi utvrdila je li prodaja „[ostvarena] […] unutar EGP-a” u smislu točke 13. Smjernica iz 2006., odabere kriterij koji odražava stvarnost tržišta, odnosno koji najbolje odražava posljedice zabranjenog sporazuma na tržišno natjecanje u EGP-u.

367    U uvodnim izjavama 1186. i 1197. pobijane odluke Komisija je navela da je, kako bi izračunala vrijednost prihoda od prodaje, uzela u obzir prihod od prodaje usluga prijevoza tereta na rutama unutar EGP-a, rutama između Unije i trećih zemalja, rutama između Unije i Švicarske te na rutama EGP-a osim ruta između Unije i trećih zemalja. Kao što proizlazi iz uvodne izjave 1194. te odluke, prodaja na rutama između Unije i trećih zemalja i na rutama EGP-a osim ruta između Unije i trećih zemalja podrazumijeva istodobnu prodaju usluga prijevoza tereta na odlaznim i dolaznim rutama.

368    Kako bi opravdala uključivanje prihoda od prodaje tih usluga u vrijednost prihoda od prodaje, Komisija je u istoj uvodnoj izjavi uputila na potrebu da se uzmu u obzir njihove „posebnosti”. Stoga je osobito napomenula da se jedinstvena i trajna povreda odnosi na te usluge i da „protutržišni dogovori mogu imati negativan utjecaj na unutarnje tržište u pogledu tih usluga”.

369    Međutim, kao što proizlazi iz točaka 77. do 165. ove presude i suprotno onomu što tvrdi tužitelj, bilo je predvidljivo da će jedinstvena i trajna povreda, uključujući u dijelu u kojem se odnosi na dolazne rute, imati bitne i trenutačne učinke na unutarnje tržište ili tržište unutar EGP-a i da stoga može štetiti uobičajenom tržišnom natjecanju unutar EGP-a. U uvodnim izjavama 1194. i 1241. pobijane odluke Komisija je ipak priznala da se dio „štete” koji se odnosi na sporno ponašanje na rutama između EGP-a i trećih zemalja mogao nastati izvan EGP-a. Istaknula je i da je dio tih usluga pružen izvan EGP-a. Stoga se oslonila na točku 37. Smjernica iz 2006. i za rute između EGP-a i trećih zemalja inkriminiranim prijevoznicima odobrila smanjenje osnovnog iznosa novčane kazne od 50 %, čiju osnovanost tužitelj ne osporava.

370    Ako bi se u tim okolnostima smatralo da Komisija nije mogla u vrijednost prihoda od prodaje uključiti 50 % prihoda koji je ostvaren na tim rutama, to bi dovelo do toga da joj se zabrani da u svrhu izračuna iznosa novčane kazne uzme u obzir prodaju koja je obuhvaćena opsegom jedinstvene i trajne povrede i koja je mogla štetiti tržišnom natjecanju u EGP-u.

371    Iz toga slijedi da je Komisija mogla primijeniti 50 % prihoda koji je ostvaren na rutama između EGP-a i trećih zemalja kao objektivno mjerilo koje pravilno odražava štetnost tužiteljeva sudjelovanja u spornom zabranjenom sporazumu za uobičajeno odvijanje tržišnog natjecanja, pod uvjetom da je taj promet bio rezultat prodaje koja je povezana s EGP‑om (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2014., InnoLux/Komisija, T-91/11, EU:T:2014:92, t. 47.).

372    Međutim, u ovom slučaju takva veza postoji u pogledu dolaznih ruta jer, kao što proizlazi iz uvodnih izjava 1194. i 1241. pobijane odluke i kao što to Komisija tvrdi u svojim pismenima, usluge prijevoza tereta prema EGP-u djelomično su pružene unutar EGP-a. Naime, kao što je navedeno u točki 111. ove presude, cilj navedenih usluga upravo je omogućiti otpremanje robe iz trećih zemalja u EGP. Kao što to Komisija pravilno ističe, „fizički” dio njihova pružanja po definiciji se odvija u EGP-u, gdje se odvija dio prijevoza te robe i gdje slijeće teretni zrakoplov.

373    U tim okolnostima, Komisija je osnovano smatrala da je prodaja usluga prijevoza tereta prema EGP-u ostvarena unutar EGP-a u smislu točke 13. Smjernica iz 2006. Stoga nije relevantna točka 18. tih smjernica koja se nije primijenila u pobijanoj odluci i za koju tužitelj priznaje da nije primjenjiva u ovom slučaju.

374    Stoga valja odbiti ovaj tužbeni razlog i zaključiti da je Komisija pravilno i bez povrede načela zaštite legitimnih očekivanja u vrijednost prihoda od prodaje uključila prodaju usluga prijevoza tereta prema EGP-u.

9.      Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti u pogledu općeg smanjenja od 15 %

375    Tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila načelo proporcionalnosti time što je opće smanjenje od 15 % utvrdila na pretjerano nisku razinu.

376    Kao prvo, tužitelj tvrdi da Komisija nije dovoljno uzela u obzir japanski regulatorni sustav. ASA-ovi, kojima se reguliraju rute između, s jedne strane, Japana i, s druge strane, Francuske, Njemačke, Italije i Nizozemske, sadržavaju sve odredbe kojima se od imenovanih prijevoznika zahtijeva da međusobno sklope sporazume o cijenama. Štoviše, japanskim zakonom se, pod prijetnjom sankcija, domaći i strani prijevoznici obvezuju da zatraže odobrenje Japanskog ureda za civilno zrakoplovstvo (JCAB) kako bi utvrdile cijene ili poreze koje primjenjuju u području usluga prijevoza tereta na letovima iz Japana ili prema njemu. Tako odobrenim sporazumima u načelu je dodijeljen imunitet s obzirom na japansko pravo tržišnog natjecanja. Tužitelj tvrdi da ga je taj regulatorni sustav snažno poticao da se uskladi s drugim prijevoznicima i da mu je stoga Komisija na temelju toga trebala odobriti smanjenje iznosa novčane kazne veće od 15 %.

377    Kao drugo, tužitelj se poziva na dvije odluke u kojima je Komisija predmetnim poduzetnicima odobrila smanjenje od 30 % ili 40 % iznosa izrečene novčane kazne jer ih je primjenjiv regulatorni sustav poticao na sudjelovanje u protutržišnim sporazumima.

378    Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

379    U tom pogledu valja podsjetiti na to da se točkom 27. Smjernica iz 2006. predviđa da Komisija prilikom utvrđivanja iznosa novčane kazne može uzeti u obzir okolnosti koje za posljedicu imaju povišenje ili sniženje osnovnog iznosa na temelju ukupne ocjene uzimajući u obzir sve bitne okolnosti.

380    Točkom 29. Smjernica iz 2006. određuje se da se osnovni iznos novčane kazne može sniziti ako Komisija utvrdi postojanje olakotnih okolnosti. U toj se točki informativno i netaksativno navodi pet vrsta olakotnih okolnosti koje se mogu uzeti u obzir, među kojima je okolnost da tijela javne vlasti ili zakonodavstvo dozvoljavaju ili potiču predmetno protutržišno ponašanje.

381    Komisija je u uvodnoj izjavi 1263. pobijane odluke utvrdila da se nijednim regulatornim sustavom inkriminirani prijevoznici nisu obvezivali na to da usklade svoje cijene. Međutim, u uvodnim izjavama 1264. i 1265. navedene odluke smatrala je da su neki regulatorni sustavi, među kojima i japanski sustav, mogli potaknuti inkriminirane prijevoznike da sudjeluju u protutržišnom ponašanju i stoga im je u skladu s točkom 29. Smjernica iz 2006. odobrila opće smanjenje od 15 %.

382    Međutim, tužitelj u svojim pismenima samo tvrdi da su ga ASA-ovi i zakonodavne odredbe primjenjive u Japanu mogli potaknuti na usklađivanje s drugim prijevoznicima. Suprotno tomu, ne poziva se ni na jedan pravni ili činjenični element koji Komisija nije uzela u obzir u pobijanoj odluci i koji bi mogao poduprijeti prigovor prema kojem opće smanjenje od 15 % nije dovoljno. Stoga valja smatrati da tužitelj nije uspio dokazati nedostatnost tog smanjenja, a slijedom toga ni povredu načela proporcionalnosti.

383    Usto, čak i da tužitelj svojim tvrdnjama, prema kojima ASA-ovi koje je sklopio Japan „zahtijevaju” usklađivanje cijena među imenovanim prijevoznicima, želi dovesti u pitanje Komisijinu analizu iz uvodne izjave 1263. pobijane odluke prema kojoj su navedeni ASA-ovi samo potaknuli ili olakšali usvajanje protutržišnih ponašanja, njegovu argumentaciju također treba odbiti. Kao prvo, valja napomenuti da su ASA-ovi potaknuli sporno ponašanje na rutama između EGP-a i Japana, a u tom se slučaju smanjenje iznosa novčane kazne može opravdati na temelju točke 29. Smjernica iz 2006., ili su ga zahtijevali, a u tom se slučaju nije mogla utvrditi nikakva povreda pravila tržišnog natjecanja, ni bilo kakva kazna izrečena za navedeno ponašanje (vidjeti u tom smislu presudu od 11. studenoga 1997., Komisija i Francuska/Ladbroke Racing, C-359/95 P i C-379/95 P, EU:C:1997:531, t. 33 i navedenu sudsku praksu).

384    Međutim, s obzirom na to da tužitelj u okviru ovog dijela u biti tvrdi da ASA-ovi koje je sklopio Japan zahtijevaju usklađivanje, njegovu argumentaciju treba odbiti kao bespredmetnu jer, čak i da je ona osnovana, može dovesti do pogreške utvrđenja povrede, a ne primjene točke 29. Smjernica iz 2006. o kojoj je riječ u okviru ovog dijela.

385    U odgovoru na pitanja Općeg suda na raspravi tužitelj uostalom nije pojasnio poziva li se na prisilu ili samo poticanje. Stoga je naveo da se relevantnim zakonodavstvom „zahtijeva usklađivanje”, da „postoji poticanje” i, konačno, da postoji „sustav kojim se nastoji potaknuti ljude da poštuju određenu odredbu”.

386    Kao drugo i u svakom slučaju, valja istaknuti da tužiteljeva argumentacija proizlazi iz pogrešne analize predmetnih ASA-ova. Relevantnom klauzulom tih ASA-ova predviđa se da se sporazum na razini IATA-e mora postići „u mjeri u kojoj je to moguće”, čime se ne utvrđuje postojanje obveze. U slučaju da sporazum nije moguć, istom se klauzulom predviđa da cijene koje se primjenjuju „za svaku rutu” treba odrediti zajedničkim sporazumom „među predmetnim imenovanim prijevoznicima”. Suprotno tomu, navedena klauzula ne može se tumačiti na način da se njome zahtijevaju multilateralne rasprave o cijenama koje se primjenjuju na različitim rutama.

387    Što se tiče upućivanja na Komisijine prethodne odluke, dovoljno je podsjetiti na to da sama činjenica da je Komisija u svojoj ranijoj praksi u odlukama odobrila određenu stopu smanjenja za određeno ponašanje ne podrazumijeva da je time obvezana odobriti isto smanjenje pri ocjeni sličnog ponašanja u okviru kasnijeg upravnog postupka (vidjeti presudu od 6. svibnja 2009., KME Germany i dr./Komisija, T-127/04, EU:T:2009:142, t. 140. i navedenu sudsku praksu). Tužitelj se stoga ne može pozvati na smanjenje iznosa novčanih kazni koje je odobreno u tim drugim predmetima.

388    Budući da tužitelj zahtijeva od Općeg suda da odluči o primjerenosti općeg smanjenja od 15 %, dovoljno je istaknuti da potonje smanjenje proizlazi iz izvršavanja neograničene nadležnosti i da će se stoga provesti u tom okviru (vidjeti točku 448. ove presude).

389    Iz prethodno navedenog proizlazi da je deveti tužbeni razlog neosnovan i da ga stoga treba odbiti.

10.    Deseti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela nediskriminacije, načela proporcionalnosti te, u biti, na povredi obveze obrazlaganja jer Komisija na temelju ograničenog sudjelovanja tužitelja u jedinstvenoj i trajnoj povredi nije odobrila smanjenje iznosa novčane kazne

390    Tužitelj tvrdi da je Komisija pogriješila jer mu nije odobrila smanjenje osnovnog iznosa novčane kazne od 10 % koje je društvima Air Canada, Latam, SAS i Qantas dodijelila zbog njihova ograničenog sudjelovanja u jedinstvenoj i trajnoj povredi. Smatra da se nalazi u istoj situaciji kao i ti prijevoznici te da je činjenica da mu Komisija nije odobrila smanjenje diskriminirajuća.

391    Tužitelj stoga tvrdi da je poslovao na rubu povrede opisane u pobijanoj odluci i da je pasivno održavao ograničen broj kontakata na ograničenom broju ruta. U okviru spornog zabranjenog sporazuma društva SAS i Qantas imala su ulogu vrlo sličnu njegovoj.

392    Usto, tužitelj tvrdi da sigurno nije umiješan u odbijanje plaćanja provizije više od društava SAS ili Qantas, kako to, prema njegovu mišljenju, potvrđuje niz Qantasovih poruka elektroničke pošte koje se odnose na plaćanje provizije za dodatne naknade.

393    Prema tužiteljevu mišljenju, Komisijino razlikovanje njega od te dvojice prijevoznika ne može se objektivno opravdati i, u svakom slučaju, nije dovoljno obrazloženo. K tomu, Komisija nije posebno ispitala njegovu situaciju s obzirom na točku 29. Smjernica iz 2006.

394    Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

395    U tom pogledu valja podsjetiti na to da se u točki 29. Smjernica iz 2006. među vrstama olakotnih okolnosti koje se mogu uzeti u obzir radi smanjenja osnovnog iznosa novčane kazne navodi kriterij znatno ograničenog sudjelovanja predmetnog poduzetnika u povredi.

396    Najprije, što se tiče tužiteljeve kritike da na njega nije primijenjen kriterij znatno ograničenog sudjelovanja iz točke 29. Smjernica iz 2006., valja podsjetiti na to da je kriterij znatno smanjenog sudjelovanja zahtjevniji od kriterija koji se odnosi na ulogu sljedbenika ili isključivo pasivnu ulogu osuđenog poduzetnika: njime se odražava Komisijin izbor da prilikom zamjene Smjernica iz 1998. iz točke 302. ove presude Smjernicama iz 2006. više ne „potiče” pasivno ponašanje sudionika u povredi pravila tržišnog natjecanja (presuda od 12. srpnja 2018., Sumitomo Electric Industries i J-Power Systems/Komisija, T-450/14, neobjavljena, EU:T:2018:455, t. 114.).

397    Primjena kriterija znatno ograničenog sudjelovanja pretpostavlja ispunjenje svih uvjeta, pri čemu neki s kriterijem isključivo pasivne uloge dijele iste čimbenike ocjene: to je osobito slučaj učestalosti sudjelovanja na sastancima u odnosu na druge članove zabranjenog sporazuma ili percepcije drugih sudionika u zabranjenom sporazumu uloge koju predmetni poduzetnik ima u tom sporazumu (vidjeti u tom smislu presude od 12. prosinca 2014., Eni/Komisija, T-558/08, EU:T:2014:1080, t. 190. i 191. i od 12. srpnja 2018., Sumitomo Electric Industries i J-Power Systems/Komisija, T-450/14, neobjavljena, EU:T:2018:455, t. 117. do 119.).

398    Međutim, Komisija je u uvodnoj izjavi 1257. pobijane odluke smatrala da tužitelj nije imao pasivnu ili manju ulogu u jedinstvenoj i trajnoj povredi i da njegovo sudjelovanje u povredi nije bilo znatno ograničeno. U tom pogledu, u toj se odluci oslonila, s jedne strane, na učestalost i prirodu kontakata koje je tužitelj održavao s ostalim prijevoznicima tijekom cijelog razdoblja povrede (uvodna izjava 1253.) i, s druge strane, na nepostojanje bilo kojeg elementa koji ističe tužitelj, a kojim bi dokazao nepostojanje svoje protutržišne namjere (uvodna izjava 1254.). Stoga je isključila mogućnost da se tužitelju na temelju toga odobri smanjenje osnovnog iznosa novčane kazne.

399    Stoga nije dokazano da je Komisija počinila pogrešku time što je odbila tužitelju priznati korist od olakotne okolnosti koja se odnosi na njegovo znatno ograničeno sudjelovanje u jedinstvenoj i trajnoj povredi.

400    Ako tužitelj upućuje i na druge primjere olakotnih okolnosti navedenih u točki 29. Smjernica iz 2006., ne odnosi se ni na jednu posebno i ne navodi a fortiori nijednu okolnost kojom bi mogao opravdati smanjenje novčane kazne koje bi mu na temelju toga bilo odobreno. U nedostatku konkretnih dokaza u prilog tim tvrdnjama Opći sud ih treba odbaciti.

401    Nadalje, što se tiče navodno diskriminirajućeg postupanja prema tužitelju u odnosu na prijevoznike koji su ostvarili pravo na smanjenje osnovnog iznosa novčane kazne od 10 %, valja podsjetiti na to da je Komisija u uvodnim izjavama 1258. i 1259. pobijane odluke smatrala da su društva Latam, Air Canada i SAS ograničeno sudjelovala u jedinstvenoj i trajnoj povredi jer su poslovala na rubu spornog zabranjenog sporazuma, održavala su ograničen broj kontakata s ostalim prijevoznicima i nisu sudjelovala u svim dijelovima povrede. Stoga im je odobrila smanjenje osnovnog iznosa novčane kazne od 10 %. Na istoj osnovi i iz istih razloga u Odluci od 9. studenoga 2010. odobrila je također takvo smanjenje Qantasu. Suprotno tomu, nije smatrala da treba zaključiti da je tužitelj ograničeno sudjelovao u jedinstvenoj i trajnoj povredi te mu stoga na temelju toga nije odobrila smanjenje osnovnog iznosa novčane kazne.

402    Opći sud je u točki 399. ove presude presudio da nije utvrđeno da je tužitelj imao pasivnu ulogu u jedinstvenoj i trajnoj povredi ili da je u njoj znatno ograničeno sudjelovao. U tim okolnostima, ako tužitelj utvrdi da je njegova situacija usporediva sa situacijom prijevoznika koji su ostvarili pravo na smanjenje osnovnog iznosa novčane kazne od 10 %, to bi za njega u biti značilo da se poziva na nezakonitosti koje su počinjene prilikom utvrđivanja iznosa novčane kazne izrečene tim drugim prijevoznicima, što ne može učiniti (vidjeti točku 289. ove presude).

403    U svakom slučaju, u okviru ovog tužbenog razloga valja utvrditi da tužiteljeva situacija nije usporediva sa situacijom drugih prijevoznika iz točke 401. ove presude u svrhu primjene olakotne okolnosti koja se odnosi na ograničeno sudjelovanje u povredi.

404    Naime, valja istaknuti da je tužitelj za razliku od tih prijevoznika izravno sudjelovao u trima dijelovima jedinstvene i trajne povrede (uvodne izjave 881. do 883. pobijane odluke), što ne osporava. Međutim, sa stajališta njegova doprinosa težini spornog zabranjenog sporazuma, činjenica da je utvrđena odgovornost poduzetnika za određene dijelove jedinstvene i trajne povrede u pogledu njegove izravne uključenosti u sporno ponašanje relevantna je okolnost na temelju koje se njegova situacija može razlikovati od situacije poduzetnika koji se smatraju odgovornima samo zbog njihova pretpostavljenog ili dokazanog saznanja o tom ponašanju.

405    Usto, suprotno onomu što ističe tužitelj kad je konkretno riječ o društvima SAS i Qantas, elementi spisa potvrđuju razinu umiješanosti tužitelja u odbijanje plaćanja provizije koja nije usporediva s razinom umiješanosti potonjih društava. Naime, kao što proizlazi iz pobijane odluke, tužitelj je sudjelovao u nekoliko multilateralnih rasprava koje se odnose na taj dio jedinstvene i trajne povrede u okviru ACCS-a u Švicarskoj (uvodne izjave 692. i 693.) i u Italiji, u okviru udruge Italian Board of Airline Representatives (Talijanska udruga zrakoplovnih prijevoznika, u daljnjem tekstu: IBAR) (uvodna izjava 694.) u prostorijama društva Lufthansa u Italiji (uvodna izjava 695.) i u Milanu (uvodna izjava 696.). Ta je situacija najprije suprotna Qantasovoj situaciji u pogledu kojeg bi samo dvostrana komunikacija s društvom British Airways po potrebi potkrijepila utvrđenje njegove uključenosti u taj dio povrede (uvodna izjava 685.). Nadalje, ta je situacija suprotna situaciji društva SAS. U tom pogledu, suprotno onomu što navodi tužitelj, činjenica da je društvo SAS član ACCS-a nije relevantna jer se ne navodi njegovo sudjelovanje u predmetnoj komunikaciji iz uvodnih izjava 692. i 693. te odluke. Tužitelj navodi i dva višestrana kontakta iz uvodnih izjava 503. i 686. navedene odluke u kojima su sudjelovali i društvo SAS i tužitelj. Međutim, tužitelj, s jedne strane, pogrešno navodi da se Komisija oslonila na prvi kontakt kako bi utvrdila njegovo sudjelovanje u odbijanju plaćanja provizija jer je taj dokaz poslužio samo za dio koji se odnosi na DNG. S druge strane, iako je točno da je društvo SAS bilo uključeno u komunikaciju iz uvodne izjave 686. iste odluke, taj se kontakt mora usporediti s drugim kontaktima koji uključuju tužitelja i na koje se upravo podsjetilo. Naime, ti su kontakti i dalje brojniji i raznolikiji od onih koji uključuju društvo SAS, uključujući jedno uzimanje u obzir kontakata koje je istaknuo tužitelj, koji se nalaze u spisu, ali nisu navedeni u predmetnoj odluci i u okviru kojih se društvo SAS s nekoliko konkurentnih prijevoznika suočilo sa zahtjevom špeditera za naplatu provizije na dodatne pristojbe.

406    Nadalje, Komisija je također s obzirom na ograničene kontakte s drugim prijevoznicima smatrala da je društvo SAS ograničenije sudjelovalo u povredi, kao što to proizlazi iz točke 401. ove presude. Međutim, tužitelj nije podnio nikakve dokaze kako bi osporio utvrđenje da je bio uključen u veći broj kontakata s većim brojem prijevoznika.

407    Iz toga slijedi da se tužitelj, s obzirom na to da se njegova situacija razlikuje od situacije prijevoznika kojima je odobreno smanjenje zbog njihova ograničenog sudjelovanja u jedinstvenoj i trajnoj povredi, ne može osnovano pozvati na diskriminirajuće postupanje. Posljedično, također valja odbiti tužiteljevo pozivanje na nedostatak u obrazloženju objektivno opravdane razlike jer se temelji na pogrešnoj pretpostavci da je njegova situacija usporediva sa situacijom drugih predmetnih prijevoznika.

408    Konačno, svojim prigovorom o povredi načela proporcionalnosti tužitelj namjerava u biti istaknuti neproporcionalnost iznosa novčane kazne s obzirom na njegovo navodno ograničeno sudjelovanje.

409    Međutim, u ovom je slučaju, kao prvo, kao što to najprije proizlazi iz pobijane odluke, tužitelj bio izravno uključen u tri dijela jedinstvene i trajne povrede (vidjeti točke 404. i 405. ove presude). To utvrđenje ne pobija njegova tvrdnja prema kojoj je cilj njegova sudjelovanja u dijelu navedene povrede koji se odnosi na odbijanje plaćanja provizije jedino bila reakcija na usklađene napore špeditera, a ne usklađivanje u pogledu određivanja cijena. Naime, valja utvrditi da se ta tvrdnja temelji na dvjema pogrešnim pretpostavkama, od kojih se jedna odnosi na pravo, a druga na činjenice.

410    Naime, točno je da iz uvodnih izjava 675. do 702. pobijane odluke, uključujući one na koje se konkretno poziva protiv tužitelja, proizlazi da je pitanje plaćanja provizije bilo predmet različitih pravnih tumačenja između prijevoznika i špeditera. Međutim, inkriminirani prijevoznici nisu samo definirali zajedničko stajalište u tom pogledu kako bi ga na usklađen način branili pred nadležnim sudovima ili kolektivno promicali pred tijelima javne vlasti i drugim profesionalnim udruženjima. Suprotno tomu, inkriminirani prijevoznici su djelovali u skladu s multilateralnim dogovorom da će odbiti pregovarati o plaćanju provizije sa špediterima i odbiti da im se odobre popusti na dodatne naknade. Stoga se Komisija u uvodnoj izjavi 695. pobijane odluke pozvala na poruku elektroničke pošte od 19. svibnja 2005. u kojoj regionalni upravitelj društva Swiss u Italiji navodi da „[su] svi [sudionici na sastanku održanom 12. svibnja 2005.] potvrdili da ne žele prihvatiti naknadu DNG/DNS”. U uvodnoj izjavi 696. pobijane odluke navodi se interna poruka elektroničke pošte od 14. srpnja 2005. u kojoj CPA navodi da „[su] svi [sudionici jučer održanog sastanka, među kojima i tužitelj] ponovno potvrdili svoju čvrstu namjeru da ne prihvate pregovore koji se odnose” na plaćanje provizije. Isto tako, Komisija se u uvodnoj izjavi 700. iste odluke pozvala na internu poruku elektroničke pošte u kojoj je zaposlenik društva Cargolux obavijestio središnju upravu o održavanju sastanka „sa svim [prijevoznicima] koji posluju u zračnoj luci u [Barceloni]” i naveo da „prema općem mišljenju, nije potrebno plaćati provizije za dodatne naknade”.

411    Iz pobijane odluke proizlazi i da je nekoliko prijevoznika razmjenjivalo informacije na bilateralnoj razini kako bi jedni druge međusobno uvjerili da se i dalje pridržavaju odbijanja plaćanja provizija za koje su se prethodno dogovorili. U uvodnoj izjavi 688. te odluke kao primjer opisan je telefonski razgovor od 9. veljače 2006. tijekom kojeg je društvo Lufthansa upitalo društvo AF je li promijenilo svoje stajalište u pogledu odbijanja plaćanja provizije.

412    U pravu, s obzirom na to da tužitelj tvrdi da je odbijanje plaćanja provizije zakonit odgovor na navodno nezakonito ponašanje špeditera, valja podsjetiti na to da se poduzetnik ne može pozvati na ponašanje drugih poduzetnika, neovisno o tome je li ono nezakonito ili nepošteno, kako bi opravdao povredu pravila tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presude od 8. srpnja 2004., Dalmine/Komisija, T-50/00, EU:T:2004:220, t. 333. i od 12. srpnja 2018., LS Cable & System/Komisija, T-439/14, neobjavljena, EU:T:2018:451, t. 53.).

413    Naime, na tijelima javne vlasti je, a ne na poduzetnicima ili udruženjima privatnih poduzetnika, da osiguraju poštovanje pravnih propisa (presuda od 7. veljače 2013., Slovenská sporiteľňa, C-68/12, EU:C:2013:71, t. 20.). Poduzetnici ne mogu uzimati pravdu u svoje ruke i zamijeniti ta tijela kako bi sankcionirali moguće povrede prava Europske unije o tržišnom natjecanju te ograničiti tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu mjerama koje su donijeli na vlastitu inicijativu. To je tim više slučaj kad postoje postupci propisani zakonom na temelju kojih oni mogu ostvariti svoja prava pred tim tijelima (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 1991., Hilti/Komisija, T-30/89, EU:T:1991:70, t. 117. i 118.).

414    Međutim, tužitelj u ovom slučaju nije dokazao, pa čak ni tvrdio da nisu postojali takvi postupci propisani zakonom.

415    Kao drugo, kao što to pravilno ističe Komisija, ni broj protutržišnih kontakata utvrđenih u pobijanoj odluci u kojima je sudjelovao tužitelj, a ima ih gotovo 75, ni broj drugih prijevoznika koji su uključeni u navedene kontakte, odnosno ukupno devet inkriminiranih prijevoznika, ne mogu se kvalificirati kao ograničeni s obzirom na njihov broj i učestalost.

416    Kao treće, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, njegovo sudjelovanje u spornom zabranjenom sporazumu nije se u biti sastojalo od pasivnog primanja najava koje su objavljivali drugi prijevoznici. Naime, dovoljno je istaknuti da se u pobijanoj odluci navode brojni dvostrani i višestrani sastanci i rasprave koji nadilaze puko primanje najava o cijenama u poruci elektroničke pošte (vidjeti uvodne izjave 762. do 764.)

417    Iz toga slijedi da ovaj tužbeni razlog treba odbiti.

418    S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja prihvatiti drugi dio prvog tužbenog razloga. Stoga valja poništiti članak 1. stavak 1. točku (h) i članak 1. stavak 4. točku (h) pobijane odluke.

419    Suprotno tomu, ne može se smatrati da ta nezakonitost može dovesti do poništenja pobijane odluke u cijelosti. Naime, iako je Komisija povrijedila pravila u području zastare time što je sankcionirala tužitelja zbog jedinstvene i trajne povrede u pogledu ruta unutar EGP-a i ruta između Unije i Švicarske, valja utvrditi da tužitelj u okviru ove tužbe nije dokazao da je Komisija počinila pogrešku time što je utvrdila da je sudjelovao u navedenoj povredi.

420    Zahtjev za poništenje u preostalom dijelu treba odbiti.

B.      Zahtjev za izmjenu iznosa novčane kazne izrečene tužitelju

421    U prilog svojem zahtjevu za smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je izrečena, tužitelj ističe jedan tužbeni razlog. Taj se tužbeni razlog temelji na neprimjerenosti iznosa te novčane kazne i sastoji se od jedanaest argumenata.

422    Prva četiri argumenta na koja se tužitelj poziva u potporu ovom zahtjevu u biti se odnose na izračun vrijednosti prihoda od prodaje:

–        svojim prvim argumentom tužitelj tvrdi da zastara onemogućuje da ga se kazni zbog ponašanja povezanih s rutama unutar EGP-a i rutama između Unije i Švicarske;

–        svojim drugim argumentom tužitelj tvrdi da bi, u slučaju da Opći sud prihvati peti ili osmi tužbeni razlog te poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem se odnosi na usluge prijevoza tereta prema EGP-u, valjalo isključiti prihode koje je ostvario na temelju tih usluga u svrhu izračuna iznosa novčane kazne ili stoga smanjiti iznos novčane kazne na načine koje Opći sud smatra prikladnima;

–        svojim trećim argumentom tužitelj prigovara Komisiji da je povrijedila Smjernice iz 2006. te načelo zaštite legitimnih očekivanja time što je u vrijednost prihoda od prodaje uključila prihode od prodaje usluga prijevoza tereta prema EGP-u;

–        svojim četvrtim argumentom tužitelj ističe da, s obzirom na to da je Komisija isključila cijene iz opsega jedinstvene i trajne povrede, valja isključiti prihode koje je ostvario na temelju tih cijena iz vrijednosti prihoda od prodaje ili smanjiti iznos novčane kazne na razinu koju Opći sud smatra prikladnom.

423    Peti i šesti argument na koje se tužitelj poziva u potporu ovim zahtjevima u biti se odnose na koeficijent težine povrede i dodatni iznos:

–        svojim petim argumentom, u odgovoru na mjere upravljanja postupkom Općeg suda, tužitelj tvrdi da isključenje ruta EGP-a osim ruta između Unije i Švicarske iz zemljopisnog opsega jedinstvene i trajne povrede opravdava smanjenje koeficijenta težine povrede;

–        svojim šestim argumentom tužitelj tvrdi da, s obzirom na to da jedinstvena i trajna povreda nije imala znatne učinke na tržišno natjecanje, valja mu odobriti znatno smanjenje iznosa novčane kazne.

424    Sedmi do jedanaesti argument na koje se tužitelj poziva u potporu ovim zahtjevima u biti se odnose na prilagodbe osnovnog iznosa koje treba provesti:

–        svojim sedmim argumentom tužitelj tvrdi da Komisija prilikom utvrđivanja iznosa novčane kazne nije dovoljno uzela u obzir japanski regulatorni sustav i da bi stoga opće smanjenje od 15 % trebalo u skladu s tim znatno povećati i utvrditi na višu razinu koju Opći sud smatra prikladnom;

–        svojim osmim argumentom tužitelj ističe da, u slučaju da Opći sud poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem se odnosi na odbijanje plaćanje provizije, što bi bio samo odgovor na usklađivanje špeditera, valjalo bi u skladu s tim smanjiti iznos novčane kazne na razinu koju Opći sud smatra prikladnom;

–        svojim devetim argumentom tužitelj prigovara Komisiji da je primjenom, na njegovu štetu, različitih dokaznih standarda na različite prijevoznike, povrijedila njegova prava obrane i načelâ nediskriminacije i proporcionalnosti;

–        svojim desetim argumentom tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila načelâ nediskriminacije i proporcionalnosti time što je prilikom utvrđivanja iznosa novčane kazne prema njemu postupila različito u odnosu na društva Air Canada, Latam, SAS i Qantas iako je njegovo sudjelovanje u jedinstvenoj i trajnoj povredi objektivno slično sudjelovanju osobito društava SAS i Qantas;

–        svojim jedanaestim argumentom tužitelj ističe da, s obzirom na to da je Komisija u svojoj ranijoj praksi priznala da povrede koje se odnose samo na dio određivanja cijena imaju manju težinu, jedinstvena i trajna povreda, koja se odnosi samo na dodatne naknade, a ne na ukupnu cijenu za usluge prijevoza tereta, opravdava znatno smanjenje iznosa novčane kazne na temelju olakotnih okolnosti.

425    Komisija zahtijeva odbijanje tužiteljevih zahtjeva i traži da mu se uskrati pravo na opće smanjenje od 50 % i opće smanjenje od 15 % ako Opći sud presudi da se prihod od prodaje usluga prijevoza tereta prema EGP-u ne može uključiti u vrijednost prihoda prodaje.

426    U pravu Unije o tržišnom natjecanju nadzor zakonitosti je dopunjen neograničenom nadležnošću koja je dodijeljena sudovima Unije člankom 31. Uredbe br. 1/2003 u skladu s člankom 261. UFEU-a. Sud Unije je na temelju te nadležnosti ovlašten izvršiti, osim pukog nadzora nad zakonitošću sankcije, zamjenu Komisijine ocjene vlastitom i, slijedom toga, ukinuti, smanjiti ili povećati iznos izrečene novčane kazne ili periodični penal (vidjeti presudu od 8. prosinca 2011., Chalkor/Komisija, C-386/10 P, EU:C:2011:815, t. 63. i navedenu sudsku praksu).

427    Takav postupak na temelju članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 podrazumijeva uzimanje u obzir za svakog sankcioniranog poduzetnika težine predmetne povrede kao i njezino trajanje, uvažavajući osobito načela obrazlaganja, proporcionalnosti, individualizacije sankcija i jednakosti postupanja, a da sud Unije nije vezan okvirnim pravilima koja je Komisija definirala u svojim smjernicama (vidjeti u tom smislu presudu od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C-603/13 P, EU:C:2016:38, t. 90.). Međutim, važno je naglasiti da izvršavanje neograničene nadležnosti predviđene člankom 261. UFEU-a i člankom 31. Uredbe br. 1/2003 nije izjednačeno s nadzorom po službenoj dužnosti i da je postupak pred sudovima Unije kontradiktoran. Osim razloga javnog poretka koje sud mora ispitati po službenoj dužnosti, na tužitelju je obveza isticanja tužbenih razloga protiv sporne odluke i podnošenja dokaza u prilog tim razlozima (presuda od 8. prosinca 2011., Chalkor/Komisija, C-386/10 P, EU:C:2011:815, t. 64.).

428    Stoga je na tužitelju da utvrdi sporne elemente pobijane odluke, da istakne prigovore u tom smislu i da podnese dokaze koji se mogu sastojati od ozbiljnih naznaka da su njegovi prigovori osnovani (presuda od 8. prosinca 2011., Chalkor/Komisija, C-386/10 P, EU:C:2011:815, t. 65.).

429    Kako bi u pogledu novčane kazne udovoljio zahtjevima nadzora neograničene nadležnosti u smislu članka 47. Povelje, sud Unije dužan je u izvršavanju svojih ovlasti iz članaka 261. i 263. UFEU-a ispitati svaki pravni ili činjenični prigovor kojim se želi dokazati da iznos novčane kazne nije u skladu s težinom i trajanjem povrede (vidjeti presudu od 18. prosinca 2014., Komisija/Parker Hannifin Manufacturing i Parker-Hannifin, C-434/13 P, EU:C:2014:2456, t. 75. i navedenu sudsku praksu, presudu od 26. siječnja 2017., Villeroy & Boch Austria/Komisija, C-626/13 P, EU:C:2017:54, t. 82.).

430    Konačno, kako bi utvrdio iznos novčanih kazni, sud Unije sâm mora ocijeniti okolnosti konkretnog slučaja i vrstu predmetne povrede (presuda od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C-603/13 P, EU:C:2016:38, t. 89.) i uzeti u obzir sve okolnosti slučaja (vidjeti u tom smislu presudu od 3. rujna 2009., Prym i Prym Consumer/Komisija, C-534/07 P, EU:C:2009:505, t. 86.), uključujući, po potrebi, dodatne informacije koje nisu navedene u Komisijinoj odluci o izricanju novčane kazne (vidjeti u tom smislu presude od 16. studenoga 2000., Stora Kopparbergs Bergslags/Komisija, C-286/98 P, EU:C:2000:630, t. 57. i od 12. srpnja 2011., Fuji Electric/Komisija, T-132/07, EU:T:2011:344, t. 209.).

431    U ovom je slučaju na Općem sudu da pri izvršavanju svoje neograničene nadležnosti odredi, s obzirom na argumentaciju koju su stranke istaknule u prilog ovim zahtjevima, iznos novčane kazne koji smatra najprikladnijim osobito u odnosu na utvrđenja donesena u okviru ispitivanja tužbenih razloga istaknutih u prilog zahtjevu za poništenje i tužbenom razlogu istaknutom po službenoj dužnosti te uzimajući u obzir sve relevantne činjenične okolnosti.

432    Opći sud smatra da, kako bi se utvrdio iznos novčane kazne koju treba izreći tužitelju, nije primjereno odstupiti od metode izračuna koju u pobijanoj odluci primjenjuje Komisija i za koju nije prethodno utvrđeno da je nezakonita, kao što to proizlazi iz ispitivanja sedmog, osmog, devetog i desetog tužbenog razloga ove presude. Naime, iako je na sudu da u okviru svoje neograničene nadležnosti sâm ocijeni okolnosti konkretnog slučaja i vrstu predmetne povrede radi utvrđivanja iznosa novčane kazne, izvršavanje neograničene nadležnosti prilikom utvrđivanja iznosa izrečenih novčanih kazni ne smije dovesti do diskriminacije među poduzetnicima koji su sudjelovali u sporazumu ili usklađenom djelovanju protivnom članku 101. UFEU‑a, članku 53. Sporazuma o EGP-u i članku 8. Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu. Stoga smjernice koje se mogu izvesti iz Smjernica iz 2006. mogu općenito usmjeravati sudove Unije kad izvršavaju navedenu nadležnost s obzirom na to da je Komisija te smjernice primijenila u svrhu izračuna iznosa novčanih kazni izrečenih drugim poduzetnicima koji su sankcionirani odlukom o kojoj ti sudovi trebaju odlučiti (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C-441/11 P, EU:C:2012:778, t. 80. i navedenu sudsku praksu).

433    U tim okolnostima, najprije valja napomenuti da je ukupna vrijednost prihoda od prodaje koje je tužitelj ostvario u 2005. iznosila 259 640 939 eura. Ta vrijednost ne uključuje nikakve prihode koji su ostvareni na rutama EGP-a osim ruta između Unije i Švicarske, za koje je Opći sud u točkama 166. do 190. ove presude presudio da nisu obuhvaćeni opsegom jedinstvene i trajne povrede. Naime, iz tužiteljevih odgovora na mjere upravljanja postupkom Općeg suda proizlazi da tijekom 2005. na tim rutama nije ostvario nikakav prihod.

434    Što se tiče prvog argumenta istaknutog u potporu ovom zahtjevu, a koji se odnosi na zastaru, valja napomenuti da se u okviru njega upućuje na drugi dio prvog tužbenog razloga. Opći je sud prihvatio taj tužbeni razlog u točkama 193. do 224. ove presude i stoga poništio članak 1. stavak 1. točku (h) i članak 1. stavak 4. točku (h) pobijane odluke. Ti se stavci odnose na rute unutar EGP-a i rute između Unije i Švicarske. Međutim tužitelj nije ostvario nikakav prihod na tim rutama tijekom relevantnog razdoblja. Stoga ovaj argument treba odbiti.

435    Što se tiče drugog i trećeg argumenta, koji se odnose na uključivanje prihoda od prodaje usluga prijevoza tereta prema EGP-u u vrijednost prihoda od prodaje, valja napomenuti da se u okviru njih upućuje na peti i osmi tužbeni razlog koji se ističu u prilog zahtjevu za poništenje. Međutim, Opći sud je ispitao i odbio te tužbene razloge u točkama 77. do 165. i u točkama 355. do 374. ove presude i ništa u argumentaciji istaknutoj u njihovu potporu ne omogućuje zaključak da je uključivanje prihoda od prodaje usluga prijevoza tereta prema EGP-u u vrijednost prihoda od prodaje bilo takvo da je dovelo do primjene neprikladne vrijednosti prihoda od prodaje. Suprotno tomu, isključenje prihoda od prodaje usluga prijevoza tereta prema EGP-u iz vrijednosti prihoda od prodaje onemogućuje da se tužitelju izreče novčana kazna koja bi bila objektivan kriterij kojim se pravilno upućuje na štetnost njegova sudjelovanja u spornom zabranjenom sporazumu na uobičajeno tržišno natjecanje (vidjeti u tom smislu presudu od 28. lipnja 2016., Portugal Telecom/Komisija, T-208/13, EU:T:2016:368, t. 236.).

436    Što se tiče četvrtog argumenta istaknutog u prilog ovom zahtjevu, koji se u biti odnosi na uključivanje ukupne cijene za usluge prijevoza tereta u vrijednost prihoda od prodaje, valja istaknuti da se u okviru njega upućuje na prvi dio sedmog tužbenog razloga istaknutog u prilog zahtjevu za poništenje. Međutim, Opći sud je ispitao i odbio taj dio u točkama 300. do 330. ove presude i ništa u argumentaciji koju je tužitelj istaknuo u njegovu potporu ne omogućuje zaključak da je uključivanje ukupne cijene za usluge prijevoza tereta u vrijednost prihoda od prodaje bilo takvo da je dovelo do primjene neprikladne vrijednosti prihoda od prodaje. Suprotno tomu, isključenje iz vrijednosti prihoda od prodaje drugih elemenata cijene za usluge prijevoza tereta osim dodatnih naknada dovelo bi do umjetnog smanjenja ekonomske važnosti jedinstvene i trajne povrede.

437    Nadalje, valja istaknuti da iz razloga koji su navedeni u uvodnim izjavama 1198. do 1212. pobijane odluke jedinstvena i trajna povreda zaslužuje koeficijent težine povrede od 16 %.

438    Peti i šesti argument ne dokazuju suprotno. Naime, petim argumentom pretpostavljalo se da će Opći sud prihvatiti tužbeni razlog istaknut po službenoj dužnosti. Budući da je potonji tužbeni razlog odbijen, valja odbiti peti argument.

439    Što se tiče nepostojanja znatnih učinaka jedinstvene i trajne povrede na tržišno natjecanje na koje se odnosi šesti argument, dovoljno je podsjetiti na to da se iznos novčane kazne ne može smatrati neprikladnim samo zato što ne odražava gospodarsku štetu koja je nastala ili je mogla nastati od navodne povrede (presuda od 29. veljače 2016., Schenker/Komisija, T-265/12, EU:T:2016:111, t. 287.). Stoga se tim argumentom ne opravdava smanjenje koeficijenta težine povrede.

440    Što se tiče argumenta istaknutog u okviru drugog dijela prvog tužbenog razloga, prema kojem bi poništenje članka 1. stavka 1. točke (h) i članka 1. stavka 4. točke (h) pobijane odluke opravdalo smanjenje koeficijenta težine povrede, valja napomenuti da se on ne odnosi na jedinstvenu i trajnu povredu kao takvu, nego na stupanj tužiteljeva sudjelovanja u toj povredi. Prema sudskoj praksi, to se poništenje stoga može uzeti u obzir na temelju olakotnih okolnosti, a ne u fazi utvrđivanja koeficijenta težine povrede (vidjeti u tom smislu presudu od 26. siječnja 2017., Roca/Komisija, C-638/13 P, EU:C:2017:53, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

441    Kad je riječ o dodatnom iznosu, iz istih razloga kao što su oni koji su navedeni u uvodnim izjavama 1198. do 1212. pobijane odluke i s obzirom na razmatranja iznesena u točkama 346. do 349. ove presude, Opći sud smatra da je dodatni iznos od 16 % primjeren.

442    Osim toga, valja napomenuti da, s obzirom na to da se tužiteljevo sudjelovanje u jedinstvenoj i trajnoj povredi ne može zakonito utvrditi kad je riječ o rutama unutar EGP-a i rutama između Unije i Švicarske, faktori množenja navedeni u uvodnim izjavama 1214. i 1216. pobijane odluke ne mogu se uzeti u obzir u svrhu izračuna iznosa novčane kazne.

443    Međutim, valja uzeti u obzir činjenicu da, u nedostatku prometa koji je tužitelj ostvario na rutama unutar EGP-a i rutama između Unije i Švicarske te uzimajući u obzir metodu koju je Komisija primijenila u pobijanoj odluci, a koja se sastoji od dodjele svakoj kategoriji predmetnih ruta konkretne vrijednosti prihoda od prodaje koja je izračunana na temelju prihoda koje je poduzetnik ostvario na toj kategoriji ruta (vidjeti točku 53. ove presude), vrijednost prihoda od prodaje koja je uzeta u obzir za rute unutar EGP-a i za rute između Unije i Švicarske u pogledu tužitelja jednaka je nuli. Stoga, kad je riječ o rutama unutar EGP-a i rutama između Unije i Švicarske, faktor množenja koji je povezan s trajanjem tužiteljeva sudjelovanja u jedinstvenoj i trajnoj povredi pripisuje se osnovici koja iznosi nula. Stoga, činjenica da Opći sud, iako ne odstupa od tako opisane metode, ipak ne uzima u obzir faktore množenja navedene u uvodnim izjavama 1214. i 1216. pobijane odluke, ne može smanjiti iznos novčane kazne izrečene tužitelju. Drugim riječima, metodom koju je Komisija upotrijebila za izračun iznosa novčane kazne izrečene tužitelju, potonji je tužitelj u biti već izbjegao izricanje novčane kazne zbog odgovornosti za jedinstvenu i trajnu povredu u dijelu u kojem se odnosi na rute unutar EGP-a i rute između Unije i Švicarske.

444    Što se tiče faktora množenja povezanih s rutama između Unije i trećih zemalja i rutama EGP-a osim ruta između Unije i trećih zemalja, koji se ne osporavaju, oni moraju ostati utvrđeni na 1 i 9/12 i na 8/12.

445    Stoga osnovni iznos novčane kazne valja utvrditi na iznos od 111 331 780 eura.

446    Što se tiče općeg smanjenja od 50 %, ne može se prihvatiti Komisijin zahtjev da se tužitelju uskrati pravo na to smanjenje. Kao što proizlazi iz odgovora na tužbu, taj zahtjev pretpostavlja da će Opći sud presuditi da se prihod od prodaje usluga prijevoza tereta prema EGP-u ne može uključiti u vrijednost prihoda od prodaje. Međutim Opći sud je to odbio u točki 436. ove presude.

447    Stoga osnovni iznos novčane kazne nakon primjene općeg smanjenja od 50 %, koje se primjenjuje samo na osnovni iznos u dijelu u kojem se odnosi na rute EGP-a osim ruta između Unije i trećih zemalja te rute između Unije i trećih zemalja (vidjeti uvodnu izjavu 1241. pobijane odluke), koji tužitelj nije osporio u okviru zahtjeva za poništenje i koji nije neprikladan, nakon zaokruživanja treba utvrditi na 55 000 000 eura. U tom pogledu Opći sud smatra prikladnim zaokružiti taj osnovni iznos na način da ga smanji na prve dvije znamenke, osim kada je takvo smanjenje veće od 2 % iznosa prije zaokruživanja, a u tom slučaju taj se iznos zaokružuje na prve tri znamenke. Ta je metoda objektivna, omogućuje inkriminiranim prijevoznicima koji su podnijeli tužbu protiv pobijane odluke da ostvare pravo na smanjenje i izbjegnu nejednako postupanje (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2014., InnoLux/Komisija, T-91/11, EU:T:2014:92, t. 166.).

448    Konačno, što se tiče prilagodbi osnovnog iznosa novčane kazne, valja podsjetiti na to da je tužitelj ostvario pravo na opće smanjenje od 15 %, čiju dostatnost osporava u okviru devetog tužbenog razloga istaknutog u prilog zahtjevu za poništenje, kao i u okviru sedmog argumenta. Međutim, iz razloga sličnih onima navedenima u točkama 382. do 386. ove presude, ne može se smatrati da Komisija nije dovoljno uzela u obzir japanski regulatorni sustav. Suprotno tomu, ne može se prihvatiti Komisijin zahtjev čiji je cilj uskraćivanje prava na to smanjenje iz razloga koji su slični onima navedenima u točki 446. ove presude.

449    Osim toga, Komisija je u uvodnoj izjavi 1257. pobijane odluke utvrdila da tužitelj nije imao pasivnu ili manju ulogu u jedinstvenoj i trajnoj povredi i da njegovo sudjelovanje u potonjoj povredi nije bilo znatno ograničeno te mu stoga na temelju toga nije odobrila smanjenje iznosa novčane kazne. Međutim, valja podsjetiti na to da je Komisija tužitelju pogrešno pripisala odgovornost za jedinstvenu i trajnu povredu u dijelu u kojem se odnosi na rute unutar EGP-a i rute između Unije i Švicarske (točke 221. do 223. ove presude). Iz toga slijedi da se tužitelja može smatrati odgovornim za navedenu povredu samo u dijelu u kojem se odnosi na rute između Unije i trećih zemalja i rute EGP-a osim ruta između Unije i trećih zemalja.

450    Stoga je tužiteljevo sudjelovanje u jedinstvenoj i trajnoj povredi bilo znatno manje od sudjelovanja većine ostalih inkriminiranih prijevoznika. Opći sud smatra da ograničena priroda tog sudjelovanja opravdava smanjenje iznosa novčane kazne veće od smanjenja na koje su društva Air Canada, Lan Cargo i SAS ostvarili pravo u uvodnoj izjavi 1258. pobijane odluke jer su ona „poslovala na rubu [spornog] zabranjenog sporazuma, održavala su ograničen broj kontakata s ostalim prijevoznicima i nisu sudjelovala u svim dijelovima [jedinstvene i trajne] povrede”.

451    U tim okolnostima Opći sud smatra da tužitelju valja dodijeliti smanjenje iznosa novčane kazne od 15 % zbog njegova ograničenog sudjelovanja u jedinstvenoj i trajnoj povredi, obzirom na to da se u okviru te razine smanjenja uzimaju u obzir posebnosti konkretnog slučaja navedene u točki 443. ove presude.

452    Suprotno tomu, Opći sud ne smatra da se osmim argumentom opravdava da se tužitelju dodijeli dodatno smanjenje iznosa novčane kazne. Taj argument pretpostavlja da je Opći sud prihvatio deseti tužbeni razlog u dijelu u kojem se odnosi na tužiteljevo sudjelovanje u dijelu jedinstvene i trajne povrede koji se odnosi na odbijanje plaćanja provizije. Međutim, kao što proizlazi iz točaka 331. do 354. ove presude, Opći sud je taj tužbeni razlog odbio u cijelosti.

453    Isto tako valja napomenuti da deveti i deseti argument pretpostavljaju postojanje nejednakog postupanja između tužitelja i drugih inkriminiranih prijevoznika. Međutim, kao što je to utvrđeno u okviru ispitivanja zahtjeva za poništenje, postojanje takve diskriminacije nije utvrđeno.

454    Što se tiče jedanaestog argumenta istaknutog u potporu ovom zahtjevu, koji se odnosi na razliku u Komisijinoj praksi odlučivanja, dovoljno je istaknuti da je Sud odbio sličan argument u presudi od 23. travnja 2015., LG Display i LG Display Taiwan/Komisija (C-227/14 P, EU:C:2015:258, t. 67.) jer ranija Komisijina praksa odlučivanja ne služi kao pravni okvir koji se primjenjuje na novčane kazne u području prava tržišnog natjecanja.

455    Usto, valja podsjetiti na to da je tužitelj na temelju programa oslobađanja odnosno smanjenja kazni ostvario smanjenje od 25 %, čiju primjerenost ne osporava.

456    S obzirom na sva prethodna razmatranja, iznos novčane kazne koja je izrečena tužitelju valja izračunati kako slijedi: najprije se s obzirom na težinu jedinstvene i trajne povrede određuje osnovni iznos primjenom postotka od 16 % na vrijednost prihoda od prodaje koju je tužitelj ostvario 2005. na rutama između Unije i trećih zemalja te rutama unutar EGP-a osim ruta između Unije i trećih zemalja, zatim se na temelju trajanja povrede primjenjuju faktori množenja od 1, 9/12 i 8/12 te, konačno, dodatni iznos od 16 %, čime se dobiva privremeni iznos od 111 331 780. Nakon primjene općeg smanjenja od 50 %, taj iznos nakon zaokruživanja treba utvrditi na 55 000 000 eura. Nadalje, nakon primjene općeg smanjenja od 15 % i dodatnog smanjenja od 15 % na temelju tužiteljeva ograničenog sudjelovanja u jedinstvenoj i trajnoj povredi, taj iznos treba utvrditi na 38 500 000 eura. Konačno, potonji iznos treba smanjiti za 25 % na temelju programa oslobađanja odnosno smanjenja kazni, čime se dobiva konačan iznos novčane kazne od 28 875 000 eura.

IV.    Troškovi

457    U skladu s člankom 134. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. Međutim, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Opći sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke.

458    U ovom je slučaju tužitelj uspio u znatnom dijelu svojih tužbenih zahtjeva. U tim uvjetima, s obzirom na okolnosti slučaja, pravično je naložiti da tužitelj snosi trećinu vlastitih troškova i da Komisija snosi vlastite troškove i dvije trećine tužiteljevih troškova.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništava se članak 1. stavak 1. točka (h) i članak 1. stavak 4. točka (h) Odluke Komisije C (2017) 1742 final od 17. ožujka 2017. u vezi s postupkom u skladu s člankom 101. UFEU-a, člankom 53. Sporazuma o EGP-u i člankom 8. Sporazuma između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o zračnom prometu (Predmet AT.39258 – Zračni prijevoz tereta).

2.      Iznos novčane kazne izrečene društvu Japan Airlines Co. Ltd, u članku 3. točki (h) navedene odluke utvrđuje se u visini od 28 875 000 eura.

3.      U preostalom dijelu tužba se odbija.

4.      Društvo Japan Airlines snosit će trećinu vlastitih troškova.

5.      Europska komisija snosit će vlastite troškove i dvije trećine troškova društva Japan Airlines.

Kanninen

Schwarcz

Iliopoulos

Spielmann

 

      Reine

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu, .

Potpisi


Sadržaj


I. Okolnosti spora

A. Upravni postupak

B. Odluka od 9. studenoga 2010.

C. Tužba protiv Odluke od 9. studenoga 2010. pred Općim sudom

D. Pobijana odluka

II. Postupak i zahtjevi stranaka

III. Pravo

A. Zahtjev za poništenje

1. Peti tužbeni razlog, koji se temelji na Komisijinoj nenadležnosti za primjenu članka 101. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u na usluge prijevoza tereta prema EGP-u

a) Učinci usklađivanja, razmatranog zasebno, usluga prijevoza tereta prema EGP-u

1) Relevantnost predmetnog učinka

2) Predvidljivost predmetnog učinka

3) Bitnost predmetnog učinka

4) Trenutačnost predmetnog učinka

b) Učinci jedinstvene i trajne povrede promatrane u cjelini

2. Tužbeni razlog istaknut po službenoj dužnosti, koji se temelji na Komisijinoj nenadležnosti u pogledu Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu za utvrđivanje i sankcioniranje povrede članka 53. Sporazuma o EGP-u na rutama EGP-a osim ruta između Unije i Švicarske

3. Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela ne bis in idem i članka 266. UFEU‑a te povredi roka zastare

a) Drugi dio, koji se temelji na povredi roka zastare i nepostojanju legitimnog interesa za formalno utvrđenje povrede

b) Prvi dio, koji se temelji na povredi načela ne bis in idem i članka 266. UFEU-a

4. Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela nediskriminacije i treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 101. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u i obveze obrazlaganja koja se odnosi, s jedne strane, na pripisivanje odgovornosti tužitelju za jedinstvenu i trajnu povredu na rutama unutar EGP-a i rutama između Unije i Švicarske za razdoblje prije 1. svibnja 2004. i, s druge strane, na određivanje datuma početka njegova sudjelovanja u navedenoj povredi

5. Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 101. UFEU-a i članka 53. Sporazuma o EGP-u koja se odnosi na pripisivanje odgovornosti tužitelju za jedinstvenu i trajnu povredu na rutama na kojima on nije bio stvaran ili potencijalan konkurent

a) Primjenjiva načela

b) Razlozi zbog kojih je Komisija tužitelju pripisala odgovornost za jedinstvenu i trajnu povredu u dijelu u kojem se odnosi na rute između EGP-a i trećih zemalja osim Japana

1) Navodna proturječnost u obrazloženjima

2) Navodna novost istaknute osnove za pripisivanje tužitelju odgovornosti za jedinstvenu i trajnu povredu u dijelu u kojem se odnosi na rute između EGP-a i trećih zemalja osim Japana

c) Osnovanost razloga zbog kojih je Komisija tužitelju pripisala odgovornost za jedinstvenu i trajnu povredu u dijelu u kojem se odnosi na rute između EGP-a i trećih zemalja osim Japana

6. Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava obrane, načela nediskriminacije i načela proporcionalnosti radi primjene različitih dokaznih standarda na različite prijevoznike

7. Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi Smjernica iz 2006. i načela proporcionalnosti

a) Prvi dio, koji se odnosi na utvrđivanje vrijednosti prihoda od prodaje

1) Prvi prigovor, koji se temelji na povredi točke 13. Smjernica iz 2006.

2) Drugi prigovor, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

b) Drugi dio, koji se odnosi na utvrđivanje koeficijenta težine povrede i dodatnog iznosa

8. Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi Smjernica iz 2006. i načela zaštite legitimnih očekivanja koja se odnosi na uključivanje u vrijednost prihoda od prodaje prihoda od prodaje usluga prijevoza tereta prema EGP-u klijentima sa sjedištem izvan EGP-a

9. Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti u pogledu općeg smanjenja od 15 %

10. Deseti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela nediskriminacije, načela proporcionalnosti te, u biti, na povredi obveze obrazlaganja jer Komisija na temelju ograničenog sudjelovanja tužitelja u jedinstvenoj i trajnoj povredi nije odobrila smanjenje iznosa novčane kazne

B. Zahtjev za izmjenu iznosa novčane kazne izrečene tužitelju

IV. Troškovi


*      Jezik postupka: engleski