PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)
28. lipnja 2023. (*)
„Žig Europske unije – Postupak povodom prigovora – Prijava trodimenzionalnog žiga Europske unije – Oblik vlati trave u boci – Raniji nacionalni žigovi – Relativni razlog za odbijanje – Članak 8. stavak 3. Uredbe (EZ) br. 40/94 (koji je postao članak 8. stavak 3. Uredbe (EU) 2017/1001) – Pojam „trgovački zastupnik” ili „predstavnik” – Zahtjev izravnog ugovornog sporazuma”
U predmetu T‑145/22,
CEDC International sp. z o.o., sa sjedištem u Oborniki Wielkopolskie (Poljska), koju zastupa M. Fijałkowski, odvjetnik,
tužitelj,
protiv
Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji zastupaju D. Stoyanova‑Valchanova i V. Ruzek, u svojstvu agenata,
tuženika,
a druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem EUIPO‑a, intervenijent pred Općim sudom, jest:
Underberg AG, sa sjedištem u Dietlikonu (Švicarska), koji zastupaju A. Renck i C. Stöber, odvjetnici,
OPĆI SUD (šesto vijeće),
u sastavu: M. J. Costeira, predsjednica, M. Kancheva (izvjestiteljica) i U. Öberg, suci,
tajnik: R. Ūkelytė, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
nakon rasprave održane 19. siječnja 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a, tužitelj, društvo CEDC International sp. z o.o., zahtijeva djelomično poništenje odluke petog žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 22. prosinca 2021. (predmet R 1954/2020‑5) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).
Okolnosti spora
2 Intervenijent, društvo Underberg AG, podnijelo je 1. travnja 1996. EUIPO‑u prijavu za registraciju žiga Europske unije na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice (SL 1994., L 11, str. 1.), kako je izmijenjena (zamijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Europske unije (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 26.), kako je izmijenjena i sâma zamijenjena Uredbom (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.)).
3 Žig za koji je zatražena registracija trodimenzionalni je znak koji je prikazan na sljedeći način:
4 Tom prikazu žiga za koji je podnesena prijava priložen je sljedeći opis: „Predmet žiga je zeleno‑smeđa vlat trave u boci, a dužina vlati trave je otprilike tri četvrtine boce”.
5 Žig za koji je podnesena prijava označavao je proizvode iz razreda 33. u smislu Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga za registraciju žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen, te odgovaraju sljedećem opisu: „Žestoka alkoholna pića i likeri“.
6 Przedsiębiorstwo Polmos Białystok (Spółka Akcyjna) (u daljnjem tekstu: Polmos), tužiteljev pravni prednik kojeg je on zamijenio nakon spajanja preuzimanjem do kojeg je došlo 27. srpnja 2011., podnio je na temelju članka 42. Uredbe br. 40/94 (koji je postao članak 41. Uredbe br. 207/2009, a zatim članak 46. Uredbe 2017/1001) prigovor na registraciju žiga koja je zatražena za proizvode navedene u točki 5. ove presude.
7 Prigovor se temeljio, među ostalim, na sljedećim ranijim nacionalnim žigovima:
– francuskom trodimenzionalnom žigu registriranom pod brojem 95588457, za koji je prijava podnesena 18. rujna 1995., registriranom 18. travnja 1997. u ime Przedsiębiorstwa Przemyslu Spirytusowego Polmos (u daljnjem tekstu: PPS Polmos), ustupljenom društvu PPS Polmos 28. kolovoza 2001., prenesenom tužitelju 28. listopada 2011., a za koji je registracija produljena do 20. studenoga 2025. za „alkoholna pića” iz razreda 33. i koji je prikazan na sljedeći način:
– njemačkom trodimenzionalnom žigu registriranom pod brojem 39848553, za koji je prijava podnesena 25. kolovoza 1998., registriranom 28. travnja 1999. za „alkoholna pića, osobito votke” iz razreda 33. i prikazanom na sljedeći način:
– poljskom žigu registriranom pod brojem 62018, potkrijepljenom određenim brojem dokumenata Urząda Patentowog Rzeczypospolitej Polskiej (Ured za patente Republike Poljske), koji nije sadržavao prikaz;
– poljskom trodimenzionalnom žigu registriranom pod brojem 62081, za koji je prijava podnesena 30. kolovoza 1985., registriranom 20. studenoga 1987., a za koji je registracija produljena do 30. kolovoza 2025. za „votku (alkoholne proizvode)” iz razreda 33. – taj je žig ustupljen 1987. društvu PPS Polmos, koje ga je 1999. prenijelo na društvo Polmos, tužiteljevog pravnog prednika – i koji je prikazan na sljedeći način:
– poljskom trodimenzionalnom žigu registriranom pod brojem 85811, za koji je prijava podnesena 2. kolovoza 1993., registriranom 3. srpnja 1995. u ime društva Polmos, a za koji je registracija produljena do 2. kolovoza 2023. za „alkoholne proizvode” iz razreda 33. i koji je prikazan na sljedeći način:
– japanskom trodimenzionalnom žigu registriranom pod brojem 2092826, za koji je prijava podnesena 17. prosinca 1985., registriranom 30. studenoga 1988. u ime Przedsiębiorstwa Handlu Zagranicznego Agros (u daljnjem tekstu: PHZ Agros), za „votku” iz razreda 33. i prikazanom na sljedeći način:
– francuskom trodimenzionalnom žigu registriranom pod brojem 98746752, za koji je prijava podnesena 19. kolovoza 1998. u ime društva Agro Holding S. A. (u daljnjem tekstu: Agros) za „votku” iz razreda 33. i koji je prikazan na sljedeći način:
– neregistriranom njemačkom trodimenzionalnom žigu, koji se navodno rabi u trgovačkom prometu u Njemačkoj za „alkoholna pića, osobito votke” iz razreda 33., u sljedećem obliku:
8 Prigovor se također temeljio na drugim neregistriranim znakovima zatraženima u različitim državama članicama Europske unije.
9 Razlozi istaknuti u prilog prigovoru bili su, kao prvo, oni iz članka 8. stavka 1. točaka (a) i (b) Uredbe br. 40/94 (koji je postao članak 8. stavak 1. točke (a) i (b) Uredbe br. 207/2009, a zatim članak 8. stavak 1. točke (a) i (b) Uredbe 2017/1001) u pogledu ranijeg francuskog trodimenzionalnog žiga br. 95588457 reproduciranog u točki 7. ove presude, kao drugo, oni iz članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94 (koji je postao članak 8. stavak 3. Uredbe br. 207/2009, a zatim članak 8. stavak 3. Uredbe 2017/1001) u pogledu žigova navedenih u točki 7. ove presude i, kao treće, oni iz članka 8. stavka 4. Uredbe br. 40/94 (koji je postao članak 8. stavak 4. Uredbe br. 207/2009, a zatim članak 8. stavak 4. Uredbe 2017/1001) u pogledu neregistriranih znakova navedenih u točki 7. ove presude, in fine, i u točki 8. ove presude.
10 Odjel za prigovore odbio je 18. listopada 2010. prigovor u cijelosti.
11 Tužitelj je 17. prosinca 2010., na temelju članka 58. do 64. Uredbe br. 207/2009 (koji su postali članci 66. do 71. Uredbe 2017/1001), podnio žalbu EUIPO‑u protiv odluke Odjela za prigovore.
12 Četvrto žalbeno vijeće EUIPO‑a je odlukom od 26. ožujka 2012. (predmet R 2506/2010‑4) (u daljnjem tekstu: prva odluka) odbilo žalbu.
13 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 29. svibnja 2012. i upisanom pod brojem predmeta T‑235/12 tužitelj je pokrenuo postupak radi poništenja prve odluke.
14 Presudom od 11. prosinca 2014., CEDC International/OHIM – Underberg (Oblik vlati trave u boci) (T‑235/12; u daljnjem tekstu: prva poništavajuća presuda, EU:T:2014:1058), Opći sud u cijelosti je poništio prvu odluku. Opći je sud uvodno istaknuo da je tužitelj osporavao EUIPO‑ova utvrđenja i ocjene u pogledu svih razloga za prigovor, to jest onih iz članka 8. stavka 1. točke (a) i članka 8. stavaka 3. i 4. Uredbe br. 207/2009, ali je, međutim, naveo da svoju argumentaciju ograničava samo na zaključke žalbenog vijeća o ocjeni podnesenih dokaza o uporabi jer se ti zaključci na isti način odnose na sve razloge za prigovor. Što se tiče razloga za prigovor iz članka 8. stavka 1. točke (b) te uredbe, utvrdio je da je, suzdržavši se od korištenja svoje diskrecijske ovlasti na objektivan i obrazložen način u pogledu uzimanja u obzir dokaza o uporabi ranijeg trodimenzionalnog francuskog žiga br. 95588457 koji je prvi put podnesen u postupku pred njim, žalbeno vijeće povrijedilo članak 76. stavak 2. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 95. stavak 2. Uredbe 2017/1001) te, s obzirom na tako utvrđeno nepostojanje obrazloženja, članak 75. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 94. Uredbe 2017/1001). Opći je sud stoga prihvatio tužbu (točke 29., 69. i 103. prve poništavajuće presude).
15 Četvrto žalbeno vijeće EUIPO‑a je odlukom od 29. kolovoza 2016. (predmet R 1248/2015‑4) (u daljnjem tekstu: druga odluka) odbilo žalbu. Smatralo je da, čak i uzimajući u obzir dokaze koji su mu prvi put podneseni, tužitelj nije dokazao prirodu uporabe ranijeg francuskog trodimenzionalnog žiga br. 95588457 te je iz toga zaključilo da prigovor koji se temelji na tom žigu i razlozima iz članka 8. stavka 1. točaka (a) i (b) Uredbe br. 207/2009 treba odbiti. Što se tiče drugih razloga za prigovor i drugih istaknutih ranijih prava, žalbeno vijeće „pozva[lo] se izričito na obrazloženje iz njegove odluke od 26. ožujka 2012. u predmetu R 2506/2010‑4”. Zaključilo je da je prigovor odbijen zbog svih razloga i svih ranijih prava na kojima se prigovor temeljio (točke 46. do 49. druge odluke).
16 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 11. studenoga 2016. i upisanom pod brojem predmeta T‑796/16 tužitelj je pokrenuo postupak radi poništenja druge odluke. Taj je postupak prekinut, na zahtjev EUIPO‑a, od 29. svibnja 2017. do 12. kolovoza 2019.
17 Presudom od 23. rujna 2020., CEDC International/EUIPO – Underberg (Oblik vlati trave u boci) (T‑796/16; u daljnjem tekstu: druga poništavajuća presuda, EU:T:2020:439), Opći je sud djelomično poništio drugu odluku. S jedne strane, potvrdio je ocjenu žalbenog vijeća prema kojoj uporaba ranijeg francuskog trodimenzionalnog žiga br. 95588457, kako je prikazan i registriran, nije bila dokazana, tako da je razlog za prigovor koji se temelji na članku 8. stavku 1. točkama (a) i (b) Uredbe br. 40/94 trebalo odbiti. S druge strane, utvrdio je da žalbeno vijeće, time što je u pogledu razloga prigovora navedenih u članku 8. stavcima 3. i 4. Uredbe br. 207/2009 samo „izričito uputilo” na obrazloženje iz prve odluke, koju je Opći sud u cijelosti poništio, i potom je djelomično utemeljilo izreku odbijanja žalbe koja mu je podnesena na takvom upućivanju, nije u dovoljnoj mjeri obrazložilo pobijanu odluku, protivno članku 75. Uredbe br. 207/2009. Posljedično, poništio je drugu odluku samo u dijelu koji se odnosi na razloge za prigovor iz članka 8. stavaka 3. i 4. Uredbe br. 40/94 i odbio žalbu u preostalom dijelu, to jest u odnosu na razlog za prigovor iz članka 8. stavka 1. točaka (a) i (b) iste uredbe (točke 179., 204. i 209. druge poništavajuće presude).
18 Žalbom podnesenom tajništvu Suda 26. studenoga 2020. i upisanom pod brojem predmeta C‑639/20 P žalitelj je pokrenuo postupak za djelomično ukidanje druge presude o poništenju.
19 Rješenjem od 23. ožujka 2021., CEDC International/EUIPO (C‑639/20 P, neobjavljeno, EU:C:2021:227) Sud nije prihvatio žalbu.
20 Odlukom predsjedništva žalbenih vijeća dostavljenom strankama 8. listopada 2020. predmet je ponovno dodijeljen petom žalbenom vijeću, pod oznakom R 1954/2020‑5, kako bi ono o njemu ponovno odlučilo.
21 Pobijanom odlukom peto žalbeno vijeće odbilo je žalbu. Kao prvo, što se tiče razloga za prigovor iz članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94, najprije je utvrdilo da se određena ranija prava na koja se poziva ne mogu uzeti u obzir kao temelj prigovora. Nadalje, žalbeno vijeće smatralo je da tužitelj, vjerojatno zbog situacije svojstvene tadašnjem komunističkom režimu Republike Poljske, nije uspio dokazati postojanje ugovornog odnosa između njega samog i intervenijenta ili između njega samog i društva PHZ Agros ili društva Agros Trading Co. Ltd, bilo u trenutku podnošenja prijave žiga ili prije toga. Zaključilo je da se, što se tiče ranijeg francuskog trodimenzionalnog žiga br. 95588457 i ranijih poljskih žigova br. 62081 i 85811, ne može smatrati da intervenijent djeluje u svojstvu tužiteljeva trgovačkog zastupnika ili predstavnika, tako da se prigovor ne može prihvatiti s obzirom na drugi uvjet iz navedenog članka. Naposljetku, „radi potpunosti”, utvrdilo je da nijedan od podnesenih ugovornih sporazuma izričito ne upućuje na prethodno navedene ranije žigove. Kao drugo, kad je riječ o razlogu za prigovor iz članka 8. stavka 4. te uredbe, žalbeno vijeće smatralo je da tužitelj nije dokazao stvarnu uporabu zatraženog neregistriranog njemačkog žiga, a još manje njegovu uporabu u trgovačkom prometu čiji doseg nije bio samo lokalnog karaktera prije podnošenja prijave žiga, u Njemačkoj, i da isto vrijedi i za navodna prava žiga koja nisu registrirana u drugim državama Unije, tako da prigovor također treba odbiti iz tog razloga.
Zahtjevi stranaka
22 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– djelomično poništi osporavanu odluku, u dijelu u kojem se odnosi na razlog za prigovor na temelju članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94;
– naloži EUIPO‑u i intervenijentu snošenje troškova postupaka pred Općim sudom i žalbenim vijećem.
23 EUIPO i intervenijent od Općeg suda zahtijevaju da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
24 Imajući u vidu datum podnošenja prijave za registraciju o kojoj je riječ, odnosno 1. travnja 1996., koji je presudan za određivanje mjerodavnog materijalnog prava, na činjenice ovog spora primjenjuju se materijalnopravne odredbe Uredbe br. 40/94 (vidjeti u tom smislu presude od 8. svibnja 2014., Bimbo/OHIM, C‑591/12 P, EU:C:2014:305, t. 12. i od 18. lipnja 2020., Primart/EUIPO, C‑702/18 P, EU:C:2020:489, t. 2. i navedenu sudsku praksu). Slijedom toga, u ovom slučaju, što se tiče materijalnih pravila, pozivanja stranaka u njihovim podnescima na članak 8. stavak 3. Uredbe 2017/1001 valja razumjeti kao da se odnose na članak 8. stavak 3. Uredbe br. 40/94, koji ima isti sadržaj.
25 Osim toga, budući da se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom u pogledu postupovnih odredbi treba pretpostaviti da se one primjenjuju od datuma njihova stupanja na snagu (vidjeti presudu od 11. prosinca 2012., Komisija/Španjolska, C‑610/10, EU:C:2012:781, t. 45. i navedenu sudsku praksu), na spor se primjenjuju postupovne odredbe Uredbe 2017/1001.
26 U prilog svojoj tužbi tužitelj ističe dva tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na bitnoj povredi pravila postupka, osobito članka 95. stavka 1. i članka 94. stavka 1. Uredbe 2017/1001, u vezi s člankom 8. stavkom 3. Uredbe br. 40/94, a drugi na povredi same potonje odredbe.
27 Uvodno valja istaknuti da sam tužitelj u točki 35. tužbe pojašnjava da se ova tužba odnosi samo djelomično na pobijanu odluku, što se tiče razloga za prigovor iz članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94. Slijedom toga, valja utvrditi da tužitelj ne osporava odbijanje EUIPO‑ovih tijela za prigovore koje se temelji na razlogu iz članka 8. stavka 4. te uredbe i da je to odbijanje stoga konačno.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na bitnoj povredi pravila postupka, osobito članka 95. stavka 1. i članka 94. stavka 1. Uredbe 2017/1001, u vezi s člankom 8. stavkom 3. Uredbe br. 40/94
28 Prvim tužbenim razlogom tužitelj ističe bitnu povredu pravila postupka, osobito članka 95. stavka 1. Uredbe 2017/1001, koja se temelji na nepravilnom ispitivanju činjenica, i članka 94. stavka 1. te uredbe, zbog nepostojanja obrazloženja, u vezi s člankom 8. stavkom 3. Uredbe br. 40/94. Taj žalbeni razlog sadržava tri dijela. Prvi dio temelji se na tome da žalbeno vijeće nije ispitalo razloge za prigovor koji se temelje na članku 8. stavku 3. Uredbe br. 40/94 s obzirom na ranije pravo navedeno u prigovoru kao „žig za koji je prijavu podnio trgovački zastupnik”, odnosno neregistrirani njemački trodimenzionalni žig u obliku boce s vlati trave. Drugi dio temelji se na tome da žalbeno vijeće nije ispitalo postoji li implicitni odnos trgovačkog zastupnika ili predstavnika između stranaka na temelju podnesenih dokaza kojima je utvrđena obveza povjerenja i lojalnosti na teret intervenijenta i njegova pravnog prednika. Treći dio temelji se na tome da je žalbeno vijeće pogrešno ispitalo činjenice koje se odnose na doseg prava industrijskog vlasništva obuhvaćenih odnosom trgovačkog zastupnika ili predstavnika između stranaka, osobito time što nije priznalo da su prava industrijskog vlasništva nad neregistriranim njemačkim trodimenzionalnim žigom u obliku boce s vlati trave obuhvaćena obvezom povjerenja i lojalnosti koja je nametnuta intervenijentu i njegovu pravnom predniku.
29 Opći sud smatra svrhovitim najprije ispitati drugi prigovor.
30 U tu svrhu upotrebljavaju se sljedeće kratice:
– „PPS Polmos” znači Przedsiębiorstwo Przemyslu Spirytusowego Polmos, poljski javni poduzetnik, proizvođač votke, pravni prednik društva Przedsiębiorstwo Polmos Białystok (Spółka Akcyjna), koje je pravni prednik društva CEDC International sp. z o.o., tužitelja;
– „Polmos” znači Przedsiębiorstwo Polmos Białystok (Spółka Akcyjna), pravni sljednik društva PPS Polmos i tužiteljev pravni prednik;
– „PHZ Agros” znači Przedsiębiorstwo handlu Zagranicznego Agros, poljski javni poduzetnik ovlašten za izvoz poljske votke u inozemstvo;
– „Agros” znači Agros Holding S. A. i/ili njegovo društvo kći u stopostotnom vlasništvu, Agros Trading Sp. z o.o. (na engleskom jeziku, Agros Trading Co. Ltd), pravni sljednici društva PHZ Agros;
– „Diversa” znači Diversa Spezialitäten GmbH, pravni prednik društva Underberg AG, intervenijenta.
31 U prilog svojim tvrdnjama tužitelj navodi različite trgovinske sporazume, od kojih su glavni:
– sporazum o uvozu od 10. svibnja 1983. sklopljen između društava Agros i Diversa [K7-K7a];
– sporazum o uvozu od 8. svibnja 1987. sklopljen između društava Agros i Diversa [K8-K8a];
– sporazum od 29. listopada 1993. sklopljen između društva Agros i intervenijenta, koji se kvalificira kao „uvoznik” [K9];
– sporazum od 24. svibnja 1999. [K11] sklopljen između društva Agros i intervenijenta, koji se kvalificira kao „uvoznik”.
Drugi prigovor, koji se temelji na neispitivanju postojanja implicitnog odnosa trgovačkog zastupnika ili predstavnika između tužitelja i intervenijenta
32 Drugim prigovorom tužitelj prigovara žalbenom vijeću da nije ispitalo dokaze kojima se, prema njegovu mišljenju, utvrđuje postojanje implicitnog fiducijarnog odnosa između stranaka posredstvom društva PHZ Agros ili društva Agros, koje de facto djeluje kao trgovački zastupnik ili predstavnik društva PPS Polmos ili društva Polmos (nositelji prava intelektualnog vlasništva, među kojima je i trodimenzionalni žig koji prikazuje bocu s vlati trave). Tužitelj se u tom pogledu poziva na različite dokaze [prilozi K1-K11], uključujući sporazume navedene u točki 31. ove presude, te smatra da sve te činjenice koje su zajedno ispitane dokazuju da je postojala implicitna dužnost povjerenja i lojalnosti koja je nametnuta društvu Diversa ili intervenijentu u odnosu na društvo PPS Polmos ili društvo Polmos, koje zastupa de facto zastupnik, društvo PHZ Agros ili društvo Agros. Konkretno, žalbeno vijeće nije priznalo da fiducijarna narav odnosa između stranaka (ili njihovih pravnih prednika) jasno proizlazi iz sporazuma o uvozu od 10. svibnja 1983. i 8. svibnja 1987. te iz sporazuma od 29. listopada 1993., nego je „u biti ograničilo svoje ispitivanje na provjeru postojanja ugovora”. Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da zaštita nositelja žiga traje i nakon prestanka ugovornog odnosa iz kojeg proizlazi obveza povjerenja. Naposljetku, valjalo bi uzeti u obzir komunistički režim u Poljskoj 1970-ih i „turbulentne okolnosti” privatizacije javnih poduzeća tijekom 1990-ih. Zaključuje da žalbeno vijeće nije ispunilo svoje postupovne obveze ispitivanja činjenica i obrazlaganja svoje odluke u pogledu svih tih dokaza.
33 EUIPO i intervenijent osporavaju tužiteljeve argumente.
34 U skladu s člankom 95. stavkom 1. prvom rečenicom Uredbe 2017/1001, EUIPO tijekom postupka po službenoj dužnosti ispituje činjenice; međutim, u postupcima koji se odnose na relativne razloge za odbijanje registracije, Ured to ispitivanje ograničava na činjenice, dokaze i argumente te zahtjeve što su ih podnijele stranke.
35 Na temelju članka 94. stavka 1. prve rečenice Uredbe br. 2017/1001, u EUIPO‑ovim odlukama navode se razlozi na kojima se one temelje.
36 Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da obveza obrazlaganja predstavlja bitan postupovni zahtjev koji se mora razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnu zakonitost osporenog akta. Naime, obrazloženje odluke sastoji se od formalnog navođenja razloga na kojima se temelji ta odluka. Ako su ti razlozi pogrešni, to utječe na materijalnu zakonitost odluke, ali ne i na njezino obrazloženje, koje može biti zadovoljavajuće čak i kad navodi pogrešne razloge. Iz toga slijedi da prigovori i argumenti kojima se osporava osnovanost akta nisu relevantni u okviru razloga koji se odnosi na nepostojanje ili nedostatnost obrazloženja (vidjeti drugu poništavajuću presudu, t. 187. (neobjavljenu) i navedenu sudsku praksu).
37 U skladu s člankom 8. stavkom 3. Uredbe br. 40/94 (koji nije izmijenjen uredbama br. 207/2009 i 2017/1001), na temelju prigovora nositelja žiga, žig se neće registrirati kad trgovački zastupnik ili predstavnik nositelja žiga podnese prijavu za njegovu registraciju u svoje ime bez dopuštenja nositelja žiga, osim ako takav zastupnik ili predstavnik opravda svoj postupak.
38 Cilj je članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94 izbjeći to da trgovački zastupnik ili predstavnik nositelja žiga zloupotrijebi raniji žig, pri čemu potonji može iskoristiti znanja i iskustvo stečene tijekom poslovnog odnosa s nositeljem tog žiga, a time i nepošteno iskoristiti nositeljeve napore i ulaganja (presude od 11. studenoga 2020., EUIPO/John Mills, C‑809/18 P, EU:C:2020:902, t. 72. i 83.; od 6. rujna 2006., DEF‑TEC Defense Technology/OHIM – Defense Technology (FIRST DEFENSE AEROSOL PEPPER PROJECTOR), T‑6/05, EU:T:2006:241, t. 38, i od 14. veljače 2019., Mouldpro/EUIPO – Wenz Kunststoff (MOULDPRO), T‑796/17, neobjavljena, EU:T:2019:88, t. 24.). Stoga je cilj te odredbe zaštititi legitimne interese nositelja žigova i zaštititi ih od svake proizvoljne zlouporabe njihovih žigova, dodjeljujući im pravo da zabrane registracije koje su zatražili njihovi trgovački zastupnici ili predstavnici bez njihova odobrenja (presuda od 8. rujna 2021., Qx World/EUIPO – Mandelay (EDUCTOR), T‑84/20, neobjavljena, EU:T:2021:555, t. 61.).
39 Iz teksta članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94 proizlazi da je za uspjeh prigovora na toj osnovi potrebno, kao prvo, da podnositelj prigovora bude nositelj ranijeg žiga, kao drugo, da podnositelj prijave žiga jest ili da je bio njegov trgovački zastupnik ili predstavnik, kao treće, da je prijava podnesena u ime trgovačkog zastupnika ili predstavnika bez pristanka nositelja i bez legitimnih razloga koji opravdavaju djelovanja trgovačkog zastupnika ili predstavnika i, kao četvrto, da se prijava uglavnom odnosi na istovjetne ili slične znakove i proizvode. Ti su uvjeti kumulativni (presuda od 13. travnja 2011., Safariland/OHIM – DEF‑TEC Defense Technology (FIRST DEFENSE AEROSOL PEPPER PROJECTOR) (T‑262/09, EU:T:2011:171, t. 61.).
40 Stoga valja ispitati jesu li u ovom slučaju ispunjeni uvjeti iz članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94.
– Prvi uvjet, koji se odnosi na svojstvo nositelja ranijih žigova
41 Kao što je to istaknulo žalbeno vijeće u točkama 45. do 48. pobijane odluke, članak 8. stavak 3. Uredbe br. 40/94 upućuje na „nositelja žiga” bez preciziranja vrste navedenog ranijeg žiga, odnosno samo registriranog ili i neregistriranog žiga, niti upućuje li se samo na žig Europske unije ili i na žig treće zemlje.
42 U tom pogledu, s jedne strane, kad je riječ o vrsti predmetnog ranijeg žiga, valja zaključiti, kao što je to učinilo i žalbeno vijeće, da pojam „žig” u smislu članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94 obuhvaća, osim registriranih žigova, i neregistrirane žigove, ali samo u mjeri u kojoj zakonodavstvo zemlje podrijetla priznaje prava te vrste.
43 S druge strane, što se tiče podrijetla ranijeg žiga, s obzirom na to da tekst članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94 ne sadržava nikakvo upućivanje na predmetno „državno područje”, za razliku od članka 8. stavka 1. točka (b) te uredbe, valja smatrati da nije važno primjenjuju li se prava povezana s ranijim žigom u Europskoj uniji.
44 Opći sud prihvatio je ekvivalentno načelo u presudi koja se odnosi na dva zahtjeva za proglašenje dvaju žigova Europske unije ništavim na temelju članka 53. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 60. stavak 1. točka (b) Uredbe 2017/1001), u vezi s člankom 8. stavkom 3. Uredbe br. 207/2009, na temelju ranijeg poljskog žiga, u vrijeme kada Republika Poljska nije bila država članica Unije. Opći sud osobito je pojasnio da se člankom 8. stavkom 3. navedene uredbe njezino područje primjene ne ograničava na žigove registrirane u državi članici ili koji proizvode učinke u toj državi članici i da bi se inače preklapao s člankom 8. stavcima 1. i 5. te uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 29. studenoga 2012., Adamowski/OHIM – Fagumit (FAGUMIT), T‑537/10 i T‑538/10, EU:T:2012:634, t. 19.).
45 Usto, kako bi se protumačio članak 8. stavak 3. Uredbe br. 40/94, valja uzeti u obzir članak 6.f Pariške konvencije za zaštitu industrijskog vlasništva od 20. ožujka 1883., kako je izmijenjena i dopunjena (presuda od 11. studenoga 2020., EUIPO/John Mills, C‑809/18 P, EU:C:2020:902, t. 65.), s obzirom na to da je cilj prvonavedenog članka provedba drugonavedenog članka. Pojam „nositelj” treba tumačiti u skladu s tim, čime se nositelju žiga koji je registriran izvan Europske unije, ali u jednoj od država stranaka navedene Konvencije, također omogućuje da se pozove na njegovu zaštitu.
46 Iz toga slijedi, drugim riječima, da se nositelj ranijeg žiga u bilo kojoj državi ugovornici Pariške konvencije može pozvati na članak 8. stavak 3. Uredbe br. 40/94 ako njegov trgovački zastupnik ili predstavnik podnese prijavu za registraciju žiga u Europskoj uniji bez njegova odobrenja.
47 U ovom slučaju žalbeno vijeće je u točkama 49. do 53. pobijane odluke najprije primijetilo da se određena ranija prava na koja se poziva, odnosno njemački žig br. 39848553 i francuski žig br. 98746752, ne mogu uzeti u obzir jer su prijave za njih podnesene nakon datuma podnošenja prijave predmetnog žiga i stoga ne mogu služiti kao temelj za prigovor na temelju članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94. Osim toga, primijetilo je da tužitelj nije bio nositelj japanskog žiga br. 2092826 u trenutku podnošenja prigovora, s obzirom na to da je na taj datum bio registriran na ime društva PHZ Agros i, slijedom toga, da taj japanski žig nije ispunjavao ni zahtjev koji se odnosi na svojstvo nositelja u trenutku kada je prigovor podnesen na temelju tog članka [K15a i K15d]. Naposljetku je utvrdilo da za poljski žig br. 62018 registracija nije produljena u zakonskim rokovima te je stoga istekla. Budući da je ranije pravo trebalo biti zaštićeno na dan donošenja odluke, taj poljski žig više nije mogao biti valjana osnova u ovom postupku na temelju navedenog članka.
48 Slijedom toga, žalbeno je vijeće utvrdilo da su tri ranija žiga (vidjeti točku 7. ove presude) za koje je tužitelj uspio dokazati da je njegov nositelj u smislu članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94 i koji su se stoga mogli uzeti u obzir raniji francuski žig br. 95588457, raniji poljski žig br. 85811 i raniji poljski žig br. 62081. Što se tiče potonjeg, žalbeno vijeće uzelo je to u obzir „radi potpunosti”, s obzirom na to da je riječ o „najpovoljnijem scenariju” za tužitelja, iako je taj žig potkrijepljen prijevodom na engleski jezik izvatka iz registra žigova Ureda za patente Republike Poljske i da je tužitelj 3. srpnja 2008. [K31 i K32] dostavio izvornu potvrdu o registraciji i produljenju registracije na poljskom jeziku, odnosno tri godine nakon isteka roka za potkrjepljenje prigovora u skladu s pravilom 19. stavkom 1. i stavkom 2. točkom (e) Uredbe Komisije (EZ) br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 o žigu Zajednice (SL L 303, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 84.) (koji je postao članak 7. stavak 1. i članak 7. stavak 2. točka (c) Delegirane uredbe Komisije (EU) 2018/625 od 5. ožujka 2018. o dopuni Uredbe 2017/1001 i o stavljanju izvan snage Delegirane uredbe (EU) 2017/1430 (SL 2018., L 104, str. 1.), a koji rok je istekao 7. srpnja 2005.
49 Tužitelj ne osporava te ocjene, osim one koja se odnosi na njemački žig br. 39848553. U tom pogledu dovoljno je utvrditi da je prijava za taj žig podnesena 25. kolovoza 1998., više od dvije godine nakon podnošenja prijave predmetnog žiga, tako da ni na koji način ne može biti raniji od njega.
50 S obzirom na okolnosti ovog slučaja, kako bi se osiguralo dobro sudovanje, Opći sud smatra svrsishodnim, kao i žalbeno vijeće, meritorno ispitati drugi uvjet, koji se odnosi na postojanje ugovornog sporazuma o trgovačkom zastupanju ili predstavljanju, u odnosu na raniji francuski žig br. 95588457 i ranije poljske žigove br. 62081 i 85811, bez odlučivanja o činjenici da se na te žigove pozivalo te da su bili potkrijepljeni u prigovoru.
– Drugi uvjet, koji se odnosi na postojanje ugovornog sporazuma o trgovačkom zastupanju ili predstavljanju
51 Valja podsjetiti da ostvarenje cilja izbjegavanja zlouporabe ranijeg žiga od strane trgovačkog zastupnika ili predstavnika nositelja tog žiga (vidjeti točku 38. ove presude) zahtijeva široko tumačenje pojmova „trgovački zastupnik” i „predstavnik” u smislu članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94. Te pojmove treba široko tumačiti na način da obuhvaćaju sve oblike odnosa koji se temelje na ugovornom sporazumu u skladu s kojim jedna od stranaka zastupa interese druge, i to neovisno o pravnoj kvalifikaciji ugovornog odnosa uspostavljenog između nositelja ili nalogodavca i podnositelja prijave žiga Europske unije. Stoga je za primjenu te odredbe dovoljno da između stranaka postoji sporazum o trgovinskoj suradnji koji može stvoriti takozvani „fiducijarni” odnos povjerenja, određujući podnositelju prijave, izričito ili prešutno, opću obvezu povjerenja i lojalnosti u pogledu interesa nositelja ranijeg žiga (presude od 13. travnja 2011., FIRST DEFENSE AEROSOL PEPPER PROJECTOR, T‑262/09, EU:T:2011:171, t. 64. i od 9. srpnja 2014., Moonich Produktkonzepte & Realisierung/OHIM – Thermofilm Australia (HEATSTRIP), T‑184/12, neobjavljena, EU:T:2014:621, t. 58. i 59.; vidjeti u tom smislu i presudu od 11. studenoga 2020., EUIPO/John Mills, C‑809/18 P, EU:C:2020:902, t. 84. i 85.).
52 Međutim, mora postojati pisani ili nepisani ugovorni sporazum o trgovinskoj suradnji između stranaka. Ako podnositelj zahtjeva djeluje neovisno i bez postojanja odnosa s nositeljem, on se ne može smatrati zastupnikom u smislu članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94. Stoga se samo kupac ili klijent nositelja žiga ne može smatrati „trgovačkim zastupnikom” ili „predstavnikom” za potrebe tog članka jer te osobe nemaju nikakvu posebnu obvezu povjerenja u pogledu nositelja žiga (vidjeti u tom smislu presude od 13. travnja 2011., FIRST DEFENSE AEROSOL PEPPER PROJECTOR, T‑262/09, EU:T:2011:171, t. 64.; od 9. srpnja 2014., HEATSTRIP, T‑184/12, neobjavljenu, EU:T:2014:621, t. 59. i od 14. veljače 2019., MOULDPRO, T‑796/17, neobjavljenu, EU:T:2019:88, t. 23.). Iz te sudske prakse proizlazi da se ugovorni sporazum o trgovačkom zastupanju ili predstavljanju mora sklopiti izravno između stranaka, a ne preko trećih osoba.
53 Stoga, kao što to pravilno ističe EUIPO, činjenica da „implicitni” odnos može biti dovoljan za primjenu članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94 znači samo to da je odlučujući kriterij postojanje i narav ugovornog sporazuma o poslovnoj suradnji koji je u biti uspostavljen, a ne njegova formalna kvalifikacija. Fiducijarni i obvezujući ugovorni odnos mogao se stoga uspostaviti običnom poslovnom korespondencijom između stranaka, uključujući elektroničkom poštom (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 2014., HEATSTRIP, T‑184/12, neobjavljenu, EU:T:2014:621, t. 66. i 67.). U tom pogledu valja podsjetiti da podnositelj prigovora načelno može slobodno odabrati oblik dokaza koji smatra korisnim podnijeti EUIPO‑u u okviru prigovora temeljenog na ranijem pravu (vidjeti po analogiji presudu od 28. lipnja 2018., EUIPO/Puma, C‑564/16 P, EU:C:2018:509, t. 58.). Međutim, postojanje takvog ugovornog odnosa ne može se dokazati vjerojatnostima ili presumpcijama, nego se mora temeljiti na konkretnim i objektivnim elementima (vidjeti po analogiji presudu od 12. prosinca 2002., Kabushiki Kaisha Fernandes/OHIM – Harrison (HIWATT), T‑39/01, EU:T:2002:316, t. 47.).
54 Što se tiče utjecaja prestanka ugovornog odnosa u trenutku podnošenja prijave žiga, nije nužno da sporazum sklopljen između stranaka bude još uvijek na snazi u trenutku tog podnošenja prijave. Članak 8. stavak 3. Uredbe br. 40/94 primjenjuje se i na sporazume koji su istekli prije datuma navedenog podnošenja, pod uvjetom da je rok koji je protekao takav da se legitimno može pretpostaviti da je obveza povjerenja i povjerljivosti još uvijek postojala u trenutku podnošenja prijave. To široko tumačenje te odredbe ima za cilj zaštititi nositelja ranijih žigova, čak i nakon prestanka ugovornog odnosa, iz kojeg proizlazi obveza povjerenja (presuda od 13. travnja 2011., FIRST DEFENSE AEROSOL PEPPER PROJECTOR, T‑262/09, EU:T:2011:171, t. 65.). Drugim riječima, prema navedenom tumačenju, zaštita dodijeljena navedenom odredbom traje i nakon prestanka ugovornog odnosa iz kojeg proizlazi obveza povjerenja, pod prethodno navedenim uvjetom.
55 S postupovne točke gledišta, teret je dokazivanja postojanja ugovornog odnosa o trgovačkom zastupanju ili predstavljanju na podnositelju prigovora (vidjeti u tom smislu presude od 13. travnja 2011., FIRST DEFENSE AEROSOL PEPPER PROJECTOR, T‑262/09, EU:T:2011:171, t. 67. i od 14. veljače 2019., MOULDPRO, T‑796/17, neobjavljenu, EU:T:2019:88, t. 30.), odnosno nositelju ranijeg žiga.
56 Iz te sudske prakse proizlazi da, iako pojmove „trgovački zastupnik” i „predstavnik” iz članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94 treba široko tumačiti, među strankama ipak mora postojati ugovorni sporazum o poslovnoj suradnji koji može stvoriti odnos povjerenja tako da se podnositelju prijave izričito ili prešutno nameće opća obveza povjerenja i lojalnosti u pogledu interesa nositelja ranijeg žiga (presuda od 14. veljače 2019., MOULDPRO, T‑796/17, neobjavljena, EU:T:2019:88, t. 33.).
57 Stoga je u ovom slučaju na tužitelju bilo da pred EUIPO‑om dokaže da je takav ugovorni sporazum o trgovinskoj suradnji postojao izravno između stranaka, odnosno intervenijenta i njega samog, na dan podnošenja prijave žiga.
58 Uvodno, iz točaka 51. do 56. ove presude proizlazi da je žalbeno vijeće u točki 56. pobijane odluke pravilno smatralo da se takav odnos povjerenja može također implicitno pojaviti na temelju de facto odnosa a da stranke nisu potpisale formalni ugovor o distribuciji ili o trgovačkom zastupanju.
59 U točkama 63. do 68. pobijane odluke žalbeno je vijeće primijetilo da je prije ocjene naravi odnosa između stranaka bilo dužno prikazati povijest stranaka i njihovih odnosa kronološkim redoslijedom. Tužitelj je svoj povijesni izvor imao u prvoj javnoj proizvodnoj jedinici osnovanoj 1973. za proizvodnju votke, PPS Polmos. To društvo i njegovi pravni sljednici bili su odgovorni za proizvodnju proizvoda koji je u inozemstvu prodavalo drugo javno društvo, PHZ Agros, kao i za njegovu prodaju i distribuciju u Poljskoj. Žalbeno vijeće istaknulo je da je društvo PHZ Agros u to vrijeme bilo jedino društvo ovlašteno za izvoz votke proizvođača PPS Polmos. Sporazumi o distribuciji postojali su od 1975. između društava PHZ Agros i Diversa, intervenijentova pravnog prednika, od 1975. do 1992., a zatim između društva Agros i intervenijenta. Na temelju tih sporazuma, koji su još postojali u trenutku podnošenja prijave žiga, društva PHZ Agros i Agros držala su isključivo pravo distribucije poljske votke u Njemačkoj, prvotno za više žigova, kao i votke s naljepnicom „Grasovka”.
60 Točno je da je žalbeno vijeće u točkama 69. do 75. pobijane odluke, kad je riječ o prilozima K1 do K11 koje je podnio tužitelj, istaknulo da je prije podnošenja prijave žiga (odnosno 1. travnja 1996.) bio na snazi sporazum od 29. listopada 1993. [K9] između društva Agros i intervenijenta, u kojem je potonji bio naveden kao isključivi uvoznik u Njemačku votke s nazivima „Wyborowa” i „Grasovka”. Međutim, istaknulo je da je prigovor podnijelo drugo društvo, Polmos, koje je bilo nositelj ranijeg francuskog žiga br. 95588457 i ranijih poljskih žigova br. 62081 i 85811 i da, prema podnesenim dokazima, tužitelj ili društvo PPS Polmos nikada nisu imali izravan kontakt s intervenijentom. Osim toga, utvrdilo je da tužitelj nije ni na koji način dokazao da je društvo Agros bilo stjecatelj licencije ili isključivi distributer votke društva Polmos za Njemačku jer društvo Agros u prethodno navedenom sporazumu nije bilo izričito određeno kao da djeluje u tom svojstvu. Zaključilo je da dokazi i argumenti koje je iznio tužitelj ne dokazuju niti objašnjavaju postojanje ugovornog odnosa između stranaka, odnosno intervenijenta koji djeluje u svojstvu trgovačkog zastupnika ili predstavnika društva Polmos, pravnog sljednika društva PPS Polmos i tužiteljeva pravnog prednika.
61 U točkama 76. do 81. pobijane odluke žalbeno vijeće također je primijetilo da u ovom slučaju nijedan dokaz ne dokazuje da je društvo Polmos održavalo poslovni odnos s društvom PHZ Agros ili društvom Agros. Ocijenilo je da puke tužiteljeve tvrdnje u vezi sa sustavom organizacije izvoza u „bivšoj komunističkoj Poljskoj” nisu bile relevantne, s obzirom na to da se ta pravila više nisu primjenjivala 1996., prilikom podnošenja prijave žiga, i da nijedan dokaz u prilog toj tvrdnji nije bio podnesen ni u jednom trenutku postupka. Utvrdilo je da, iako je intervenijent održavao odnos s društvom Agros, on nikada nije imao takav odnos s navodnim nositeljem žiga, društvom Polmos, ni s njegovim pravnim prednikom. Istaknulo je da su u to vrijeme dva subjekta (odnosno društva PHZ Agros i PPS Polmos) možda bila javna tijela i da među njima nije bilo moguće uspostaviti bilo kakav sustav licenciranja, s obzirom na to da je na temelju zakona javno tijelo (u ovom slučaju društvo Agros) bilo određeno za zastupanje interesa drugog javnog tijela (u ovom slučaju društva Polmos) u inozemstvu i da je krajnji korisnik bila Narodna Republika Poljska, koja je nakon promjene sustava 1989. postala Republika Poljska. Prema tužiteljevu mišljenju, koji je u tu svrhu uputio na priloge K17 i K31 do K36, nakon privatizacije javnih poduzeća njegov pravni prednik, društvo Polmos, stekao je sva prava na žig Żubrówka (koji se prodaje u Njemačkoj pod imenom Grasovka), uključujući ranija prava navedena u ovom postupku povodom prigovora. Međutim, žalbeno vijeće podsjetilo je na to da se registracija ranijeg njemačkog žiga br. 39848553 ne može uzeti u obzir, s obzirom na to da je datum njegove prijave kasniji od datuma podnošenja prijave predmetnog žiga. Osim toga, potvrdilo je odluku Odjela za prigovore prema kojoj je jedini sporazum sklopljen između društava Agros i Polmos, koji je tužitelj podnio, odnosno sporazum o prijenosu žiga od 28. kolovoza 2001. [K17], sklopljen nakon podnošenja prijave žiga (to jest 1. travnja 1996.) i da ima različitu pravnu narav od sporazuma o distribuciji. Istaknulo je da su prilozi K31 do K36 također uslijedili nakon podnošenja prijave predmetnog žiga.
62 U točkama 82. do 86. pobijane odluke žalbeno vijeće smatralo je da se tužitelj, iako je od njega zatražio da uzme u obzir vrlo složenu situaciju u „bivšoj komunističkoj Poljskoj” i povijest strukture poduzeća i žigova u vezi s vlati trave, ipak mora ograničiti na dokaze koje je tužitelj podnio kako bi dokazao da intervenijent jest ili da je bio trgovački zastupnik ili predstavnik nositelja ranijih prava u smislu članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94. Smatralo je da u ovom slučaju tužitelj, vjerojatno zbog situacije svojstvene tadašnjem komunističkom režimu Republike Poljske, nije uspio dokazati postojanje ugovornog odnosa između njega samog i intervenijenta ili između njega samog i društva PHZ Agros ili društva Agros, bilo u trenutku podnošenja prijave predmetnog žiga. Uzimajući u obzir objektivne okolnosti, kao što su politički sustav i struktura vlasništva prije 1989. u Poljskoj, žalbeno vijeće izjavilo je da je ocijenilo sve dokaze i da je trebalo zaključiti kako se, što se tiče ranijeg francuskog žiga br. 95588457 i ranijih poljskih žigova br. 85811 i 62081, ne može smatrati da intervenijent djeluje u svojstvu tužiteljeva trgovačkog zastupnika ili predstavnika. Također je zaključilo da se za te ranije žigove prigovor ne može prihvatiti s obzirom na drugi uvjet iz navedenog članka.
63 U tom pogledu najprije valja utvrditi da, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, iz točaka 63. do 86. pobijane odluke (vidjeti točke 59. do 62. ove presude) proizlazi da je žalbeno vijeće zajedno ispitalo dokaze koje je tužitelj podnio tijekom cijelog upravnog postupka pred EUIPO‑om i nije „ograničilo svoje ispitivanje na provjeru postojanja ugovora. Štoviše, u navedenim točkama svoje odluke žalbeno vijeće opširno je obrazložilo svoju ocjenu. U tom pogledu valja podsjetiti da obveza obrazlaganja predstavlja bitnu postupovnu pretpostavku koju treba razlikovati od osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta (vidjeti točku 36. ove presude).
64 Nakon što se ta utvrđenja izvedu, valja ispitati osnovanost ocjene žalbenog vijeća s obzirom na članak 8. stavak 3. Uredbe br. 40/94.
65 Nesporno je da između tužitelja (ili njegova pravnog prednika) i intervenijenta (ili njegova pravnog prednika) nije postojao nikakav formalno sklopljen ugovorni sporazum.
66 Nadalje, ugovorni sporazum o trgovačkom zastupanju ili predstavljanju mora biti sklopljen izravno između stranaka, a ne preko trećih osoba (vidjeti točku 52. ove presude). Stoga se postojanjem poslovnih odnosa između intervenijenta i trećeg društva ne može dokazati da je intervenijent bio tužiteljev trgovački zastupnik ili predstavnik (vidjeti u tom smislu presudu od 14. veljače 2019., MOULDPRO, T‑796/17, neobjavljenu, EU:T:2019:88, t. 32.), s obzirom na to da su to treće društvo, u ovom slučaju PHZ Agros ili Agros, i tužitelj različite pravne osobe.
67 Umjesto toga, tužitelj se poziva na postojanje „implicitnog” poslovnog odnosa s intervenijentom (ili njegovim pravnim prednikom) u okviru kojeg je njega (ili njegova pravnog prednika) zastupao trgovački zastupnik ili „de facto” predstavnik, društvo PHZ Agros ili društvo Agros.
68 Međutim, valja utvrditi da postojanje takvog „implicitnog” ili de facto poslovnog odnosa između tužitelja (ili njegova pravnog prednika) i intervenijenta (ili njegova pravnog prednika) posredstvom društva PHZ Agros ili društva Agros nije potkrijepljeno dokazima koje je tužitelj priložio spisu, na kojem je teret dokazivanja (vidjeti točku 55. ove presude).
69 Kao prvo, kad je riječ o sporazumu od 29. listopada 1993. [K9], kojim su se uređivali odnosi između društva Agros i intervenijenta u trenutku podnošenja prijave žiga (i tijekom gotovo tri godine prije tog datuma), valja istaknuti da se u tom sporazumu ni na koji način ne upućuje, ni izričito ni implicitno, na društvo Agros koje djeluje kao trgovački zastupnik (ili stjecatelj licencije, distributer ili preprodavač) ili predstavnik u bilo kojem svojstvu bilo koje treće osobe, osobito tužitelja ili njegova pravnog prednika.
70 Iako je doduše točno da preambula sporazuma od 29. listopada 1993. spominje sporazum od 8. svibnja 1987. [K8] sklopljen između društava Agros i Diversa, u njoj se također navodi da će se suradnja nastaviti pod uvjetima iz novog sporazuma i da, u skladu s njegovim člankom 22. točkom (a), taj sporazum predstavlja sve sporazume stranaka. Slijedom toga, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, takvo općenito upućivanje na sporazum iz 1987., koji je istekao i zamijenjen sporazumom iz 1993., ne može dovesti do ugrađivanja implicitne obveze povjerenja i lojalnosti prema neodređenoj trećoj osobi, kao što je to bio tužitelj ili njegov pravni prednik u odnosu na stranke ugovora iz 1993.
71 Kao drugo, kad je riječ o sporazumima o uvozu od 10. svibnja 1983. [K7] i 8. svibnja 1987. koje su sklopili društvo Agros i društvo Diversa, tužiteljevo pozivanje na određene odredbe tih sporazuma, osobito na rukom pisano dodavanje „Polmosa” članku 7. prvom, trećem i sedmom stavku sporazuma od 8. svibnja 1987. u vezi s nositeljem prava industrijskog vlasništva, ne može dovesti u pitanje zaključak prema kojem nikakav izravni ugovorni sporazum između tužitelja i intervenijenta nije bio dokazan.
72 Najprije valja utvrditi da sporazumi o uvozu od 10. svibnja 1983. i 8. svibnja 1987. više nisu bili na snazi u trenutku podnošenja prijave žiga. U tom se pogledu tužitelj poziva na sudsku praksu prema kojoj zaštita nositelja žiga traje i nakon prestanka ugovornog odnosa iz kojeg proizlazi obveza povjerenja, pod uvjetom da je rok koji je protekao takav da se može legitimno pretpostaviti da je obveza povjerenja i povjerljivosti još uvijek postojala u trenutku podnošenja prijave žiga (vidjeti točku 54. ove presude).
73 Međutim, čak i pod pretpostavkom da se sporazumima o uvozu od 10. svibnja 1983. i od 8. svibnja 1987. uspostavlja odnos povjerenja između tužitelja i intervenijenta (quod non, vidjeti točke 74. do 78. ove presude), valja smatrati da se obveze povjerenja i lojalnosti nakon sklapanja ugovora ne primjenjuju na neodređeno vrijeme, nego samo tijekom razumnog prijelaznog razdoblja nakon raskida sporazuma, tijekom kojeg stranke mogu redefinirati svoje poslovne strategije. Međutim, u ovom slučaju ti sporazumi koji su istekli sklopljeni su oko trinaest odnosno devet godina prije datuma podnošenja prijave žiga. Stoga je svaki poslijeugovorni odnos između stranaka koji proizlazi iz navedenih sporazuma, ovisno o slučaju, trebao postupno slabjeti, a potom i prestati postojati prije podnošenja prijave žiga. Uvjet iz točke 72. ove presude stoga u ovom slučaju nije ispunjen.
74 U svakom slučaju, valja istaknuti da uvozni sporazumi od 10. svibnja 1983. i 8. svibnja 1987. ne sadržavaju nikakvu naznaku u prilog tužiteljevim tvrdnjama o postojanju „implicitne” obveze povjerenja i lojalnosti intervenijenta prema tužitelju. Naprotiv, iz tih sporazuma proizlazi da su sklopljeni samo između intervenijenta (ili njegova pravnog prednika, društva Diversa) i društva Agros.
75 S jedne strane, što se tiče sporazuma o uvozu od 10. svibnja 1983., iako doista postoji odredba koja upućuje na društvo Diversa kao „uvoznika/trgovačkog zastupnika” votke i „predstavnika proizvođača koji je nositelj žiga” (članak 6. stavak 6.), valja utvrditi da ništa u tom sporazumu ne opravdava zaključak da je nositelj žigova trebao biti treća osoba u odnosu na ugovor i neodređena stranka (odnosno tužitelj ili njegovi pravni prednici) umjesto ugovorne stranke Agros. Naprotiv, u odredbi koja slijedi neposredno nakon tog upućivanja (članak 6. stavak 7.) pojašnjava se da će „Agros štititi svoje žigove i/ili prava prikazivanja”.
76 S druge strane, što se tiče sporazuma o uvozu od 8. svibnja 1987. i, osobito, dodavanja, rukom napisanog, „Polmosa” u navod „Agros/Polmos” u vezi s nositeljem prava industrijskog vlasništva u članku 7. prvom, trećem i sedmom stavku tog sporazuma, tužiteljevo tumačenje ne može dovesti u pitanje analizu žalbenog vijeća.
77 U tom pogledu valja istaknuti da, unatoč tužiteljevu navodu prema kojem je u siječnju 1987. „poljski žig” koji se sastoji od boce s vlati trave Agros prenio na društvo Polmos (vidjeti kronologiju koju je tužitelj podnio u prilogu K20), kasniji sporazumi koje su sklopili društvo Agros i intervenijent 29. listopada 1993. i 24. svibnja 1999. nigdje ne upućuju na društvo Polmos. Stoga valja utvrditi da puko navođenje društva Polmos u sporazumu o uvozu od 8. svibnja 1987., kojeg ono nije bilo stranka, vlastoručnim dodatkom – čiji je datum, osim toga, i dalje nesiguran i koji nije ni potpisala ni supotpisala nijedna stranka – ne može biti dovoljno, pa čak ni pridonijeti dokazivanju ugovornog sporazuma o trgovačkom zastupanju ili predstavljanju između tužitelja (ili, konkretnije, njegova pravnog prednika, društvo Polmos) i intervenijenta (ili njegova pravnog prednika, društvo Diversa).
78 Valja također podsjetiti, kao što je to i EUIPO učinio, da se cjelokupna tužiteljeva argumentacija temelji na pretpostavci prema kojoj je on nositelj trodimenzionalnog žiga u obliku boce s vlati trave, koji se upotrebljava zajedno s verbalnim žigom Żubrówka u cijelom svijetu i s verbalnim žigom Grasovka u Njemačkoj. Međutim, u članku 7. drugom stavku Sporazuma o uvozu od 8. svibnja 1987. izričito se navodi da je „vlasništvo verbalnog i figurativnog žiga GRASOVKA uređeno različitim sporazumom između društava AGROS i DIVERSA” i da je „navedeni sporazum sastavni dio ovog Sporazuma”. Slijedom toga, iako se može pokazati teškim precizno utvrditi na koja se prava ili žigove treba primijeniti vlastoručna napomena „Agros/Polmos” ili o kojoj je votki društva Polmos riječ, u svakom je slučaju jasno da se taj navod ne može odnositi na votku prodavanu pod žigom Grasovka. To potvrđuje sporazum od 24. svibnja 1999. [K11] sklopljen između društva Agros i intervenijenta, u kojem je u članku 12. izričito utvrđeno da je naziv „Grasovka” registrirani žig uvoznika, odnosno intervenijenta.
79 Kao treće, što se tiče dokaza koji su uslijedili nakon datuma podnošenja prijave žiga (1. travnja 1996.), ni oni ne sadržavaju naznaku o ugovornom sporazumu između stranaka na dan podnošenja prijave, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, nego idu u suprotnom smjeru.
80 U tom pogledu valja podsjetiti da je sam tužitelj tijekom upravnog postupka i na raspravi naveo da je 1999. stekao prava na ranije žigove na koje se poziva i da je, prije 1999., postojao spor između društva Agros i subjekta društva Polmos (Warszawa) pred sudovima u Varšavi (Poljska) stekao u pogledu registracije i uporabe žigova koji se sastoje od boce s vlati trave (vidjeti kronologiju koju je podnio tužitelj u prilogu K20). Za potrebe ovog postupka dovoljno je, a da pritom nije potrebno da Opći sud odluči o meritumu tog spora na koji se primjenjuje nacionalno pravo, navesti da činjenica da se, prema samom tužiteljevu priznanju, vodio spor između društva Agros i jednog subjekta društva Polmos pokazuje da su Agros i Polmos dva različita društva čiji se poslovni interesi mogu znatno razlikovati ili čak međusobno suprotstavljati. Slijedom toga, uopće nije vjerojatno da je društvo Agros moglo djelovati kao tužiteljev trgovački zastupnik ili kao njegov prešutan ili de facto predstavnik (ili njegov pravni prednik) prema intervenijentu (ili njegovu pravnom predniku).
81 Osim toga, kao što je to pravilno utvrdilo žalbeno vijeće, jedini sporazum sklopljen između društava Agros i Polmos koji je tužitelj podnio, to jest sporazum o prijenosu žiga od 28. kolovoza 2001. [K17], sklopljen je nakon podnošenja prijave žiga i ima različitu pravnu narav od sporazuma o distribuciji jer ne implicira kontinuirane odnose ni opću obvezu povjerenja i lojalnosti.
82 Kao četvrto, kad je riječ o drugim dokazima, poput pisma opomene od 30. siječnja 2002. i dokumenata koji dokazuju da je votka nazvana „Żubrówka” stavljena na tržište u Njemačkoj pod žigom Grasovka, među kojima su izjava zaposlenika i izvadak iz internetske enciklopedije Wikipedia, valja utvrditi da tužitelj nije pojasnio u čemu se sastoje pogreške u ocjeni žalbenog vijeća u tom pogledu.
83 Što se tiče pisma opomene od 30. siječnja 2002., koje je društvo Polmos poslalo intervenijentu [K19 – 19a], iako je točno da se u njemu upućuje na postojanje tržišnih sporazuma prema kojima je društvo Agros bilo „isključivo posrednik društva Polmos za izvoz alkoholnih pića na bazi votke ,Żubrówka’ i ,Grasovka’”, valja utvrditi da je to pismo nastalo gotovo šest godina nakon podnošenja prijave žiga i, štoviše, da puko jednostrano pismo uopće nema istu dokaznu vrijednost kao i ugovorni sporazum između stranaka, koji u ovom slučaju nedostaje.
84 Usto, kad je riječ o izjavi od 16. veljače 2011., sastavljenoj na poljskom jeziku, prevedenoj na engleski jezik, koja potječe od tehnološkog specijalista odgovornog za označivanje u društvu Polmos od 1992., u kojoj on potvrđuje, među ostalim, da je od početka 1970-ih društvo Polmos proizvodilo votke „Żubrówka”, čija je svaka boca, neovisno o izmjenama naljepnica, sustavno sadržavala vlat trave (točke 50. i 51. prve poništavajuće presude), valja podsjetiti na to da, kada jedan od rukovoditelja dotične stranke sastavi izjavu u smislu članka 78. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 97. stavak 1. točka (f) Uredbe 2017/1001), navedenoj se izjavi može pripisati dokazna vrijednost samo ako je potkrijepljena drugim dokazima. Naime, izjava sastavljena u interesu njezina autora ima tek ograničenu dokaznu vrijednost i treba biti potkrijepljena dodatnim dokazima, čak i ako to ne dopušta tijelima EUIPO‑a da u pravilu smatraju da je takva izjava sama po sebi lišena svake vjerodostojnosti. Dokazna vrijednost takve izjave, promatrane zasebno ili zajedno s drugim dokazima, ovisi, među ostalim, o okolnostima slučaja (vidjeti presudu od 22. lipnja 2022., Puma/EUIPO – V. Fraas (FRAAS), T‑329/21, neobjavljenu, EU:T:2022:379, t. 41. i 47. i navedenu sudsku praksu). U ovom slučaju ta izjava, koja je nastala gotovo petnaest godina nakon datuma podnošenja prijave žiga, ne sadržava nikakvu naznaku o postojanju ugovornog sporazuma između tužitelja (ili njegova pravnog prednika, društva Polmos) i intervenijenta (ili njegova pravnog prednika, društva Diversa) na taj datum. Isto vrijedi i za izvadak iz internetske enciklopedije Wikipedije od 9. travnja 2009., trinaest godina nakon podnošenja prijave žiga.
85 Kao peto, kad je riječ o temeljnoj preobrazbi političkog i gospodarskog sustava u Poljskoj tijekom razdoblja od 1970. do 1990., valja istaknuti, kao što je to žalbeno vijeće učinilo u točkama 76. i 83. pobijane odluke, da ta situacija više nije bila primjenjiva 1996. u trenutku podnošenja prijave žiga i da je, u svakom slučaju, žalbeno vijeće bilo dužno ograničiti se na dokaze koje je tužitelj podnio jer se postojanje ugovornog odnosa o trgovačkom zastupanju ili predstavljanju ne može dokazati vjerojatnostima ili presumpcijama (vidjeti točku 53. ove presude).
86 S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da nije dokazan nikakav izravan ugovorni sporazum, čak ni prešutan ili de facto, o poslovnoj suradnji između tužitelja (ili njegova pravnog prednika) i intervenijenta (ili njegova pravnog prednika), tako da nije utvrđena nikakva obveza povjerenja i lojalnosti na teret intervenijenta (ili njegova pravnog prednika) prema tužitelju (ili njegovu pravnom predniku).
87 Stoga žalbeno vijeće nije počinilo pogrešku u ocjeni kada je u biti zaključilo da tužitelj nije uspio dokazati postojanje fiducijarnog ugovornog odnosa između njega i intervenijenta, bilo u trenutku podnošenja prijave žiga bilo prije toga, da nije udovoljio zahtjevu tereta dokazivanja koji ima kako bi dokazao postojanje izravnog ugovornog sporazuma o trgovačkom zastupanju ili predstavljanju i da stoga nije dokazao da je jedan od kumulativnih uvjeta iz članka 8. stavak 3. Uredbe br. 40/94 bio ispunjen u pogledu ranijeg francuskog žiga br. 95588457 i ranijih poljskih žigova br. 62081 i 85811.
88 U tom pogledu valja istaknuti kako je činjenica da drugi uvjet koji se odnosi na postojanje ugovornog sporazuma o trgovačkom zastupanju ili predstavljanju nije ispunjen dovoljna za odbijanje prigovora na temelju članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94 s obzirom na ranije žigove koje je žalbeno vijeće ispitalo u okviru tog razloga.
89 Iz toga slijedi da žalbeno vijeće nije povrijedilo članak 8. stavak 3. Uredbe br. 40/94 i, osobito, da nije počinilo nikakvu pogrešku u ocjeni prilikom primjene te odredbe.
90 Iz prethodno navedenog također proizlazi, osobito iz točke 63. ove presude, da je žalbeno vijeće pravilno ispitalo činjenice i iscrpno obrazložilo svoju ocjenu, tako da nije počinilo nikakvu bitnu povredu postupka, osobito članka 95. stavka 1. Uredbe 2017/1001 i članka 94. stavka 1. te uredbe.
91 Drugi tužbeni razlog zato treba odbiti kao neosnovan.
92 Stoga nije potrebno ispitati intervenijentovu argumentaciju prema kojoj se, u biti i zbog različitih razloga, nije na odgovarajući način istaknulo i potkrijepilo nijedno od ranijih prava na koje se tužitelj navodno pozvao na temelju članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94 u prigovoru, tako da je prigovor trebalo odbaciti kao nedopušten i da je žalbu pred EUIPO‑om trebalo odmah odbiti kao neosnovanu.
Prvi prigovor, koji se temelji na neispitivanju neregistriranog njemačkog žiga
93 Prvim prigovorom tužitelj prigovara žalbenom vijeću da nije ispitalo neregistrirani njemački žig u obliku boce s vlati trave u okviru razloga za prigovor predviđenog člankom 8. stavkom 3. Uredbe br. 40/94 i da nije obrazložilo svoju odluku u tom pogledu.
94 EUIPO i intervenijent osporavaju tužiteljeve argumente.
95 U točki 46. pobijane odluke žalbeno vijeće je u okviru svoje ocjene razloga za prigovor iz članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94 istaknulo da su i neregistrirani žigovi obuhvaćeni pojmom „žig” u smislu te odredbe. Međutim, ono nije izričito uputilo ni na jedan neregistrirani njemački žig.
96 U točkama 101. i 105. pobijane odluke žalbeno vijeće je u okviru svoje ocjene razloga za prigovor iz članka 8. stavka 4. Uredbe br. 40/94 istaknulo da je tužitelj u prigovoru naveo njemački žig u obliku boce s vlati trave (vidjeti točku 7., in fine, ove presude) kao neregistrirani žig u smislu tog članka i da je u obrazloženju prigovora također istaknuo kako ima prava na neregistrirani žig za isti žig u više drugih europskih zemalja. Međutim, primijetilo je da, čak i ako se dokaže da su dostavljeni dokumenti pokazivali znatnu trgovinu votke u Njemačkoj i Poljskoj, nijedan element ne upućuje posebno na ranije neregistrirano pravo, nego samo na votke označene verbalnim elementima.
97 U točkama 112. do 115. pobijane odluke, i dalje u okviru istog razloga, žalbeno je vijeće primijetilo, poput Odjela za prigovore, da podneseni dokazi ni na koji način ne dokazuju da se zatraženi neregistrirani njemački žig stvarno rabio kao takav niti da ga je njemačka javnost prepoznala kao jasnu oznaku trgovačkog podrijetla proizvoda. Stoga je zaključilo da podnositelj prigovora nije dokazao stvarnu uporabu tog neregistriranog žiga, a još manje uporabu tog žiga, čija važnost u Njemačkoj nije samo lokalnog karaktera u trgovačkom prometu prije podnošenja prijave žiga. Smatralo je da isto vrijedi za navodna prava na neregistrirani žig u drugim europskim zemljama, u pogledu kojih stvarna uporaba zatraženog neregistriranog žiga nije dokazana i nije spomenuto primjenjivo nacionalno pravo. Budući da potrebni uvjeti iz članka 8. stavka 4. Uredbe br. 40/94 nisu bili ispunjeni ni za jedno od zatraženih neregistriranih prava žiga, žalbeno je vijeće iz tog razloga također odbilo prigovor.
98 U tom pogledu najprije valja istaknuti da tužitelj ne objašnjava kako bi navodni propust žalbenog vijeća utjecao na ispitivanje postojanja ugovornog sporazuma o trgovačkom zastupanju ili predstavljanju. Konkretno, tužitelj nije ni tvrdio ni dokazao da se pravni i činjenični okvir koji se primjenjuje na to ranije pravo razlikuje od onoga koji se odnosi na druga ranija prava ispitana u drugom prigovoru ovog tužbenog razloga, tako da ishod spora u pogledu tog prava ne može biti drukčiji. Ovaj je prigovor stoga bespredmetan.
99 U svakom slučaju, taj je prigovor također neosnovan.
100 Točno je da valja podsjetiti, poput žalbenog vijeća i tužitelja, da su neregistrirani žigovi također obuhvaćeni pojmom „žig” u smislu članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94, s obzirom na to da zakon države podrijetla priznaje prava te vrste (vidjeti točku 42. ove presude). Osim toga, prema tužiteljevu mišljenju, zaštita žigova koji nisu registrirani u Njemačkoj proizlazi iz uporabe znaka u trgovačkom prometu pod uvjetom da je znak stekao prepoznatljivost kao žig u relevantnim poslovnim krugovima (članak 4. stavak 2. Gesetza über den Schutz von Marken und sonstigen Kennzeichen (Markengesetz) (Zakon o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova) od 25. listopada 1994. (BGBl. 1994. I, str. 3082.), priložen tužbi kao prilog K21).
101 Međutim, valja utvrditi da tužitelj ne osporava ocjene žalbenog vijeća u točkama 112. do 115. pobijane odluke (vidjeti točku 97. ove presude), izvršene na temelju članka 8. stavka 4. Uredbe br. 40/94, koje su konačne (vidjeti točku 27. ove presude).
102 Uostalom, nijedan element iz spisa ne dovodi u pitanje te ocjene, s obzirom na to da nije dokazano da su ispunjeni uvjeti propisani njemačkim pravom za zaštitu neregistriranog žiga na koji se poziva tužitelj, tako da postojanje tog navedenog žiga nije dokazano.
103 Te ocjene, koje nisu osporavane i koje nisu dovedene u pitanje, nužno podrazumijevaju odbijanje prigovora kako na temelju članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94 tako i na temelju članka 8. stavka 4. te uredbe u pogledu zatraženog neregistriranog njemačkog žiga.
104 Iz toga slijedi da žalbeno vijeće u tom pogledu nije povrijedilo članak 8. stavak 3. Uredbe br. 40/94.
105 Osim toga, iako je doduše točno da bi bilo poželjno da se žalbeno vijeće, u okviru ispitivanja razloga za prigovor iz članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94, izričito poziva na svoje ocjene nepostojanja neregistriranog njemačkog žiga na koji se poziva tužitelj, kako su navedene u točkama 112. do 115. pobijane odluke s obzirom na članak 8. stavak 4. te uredbe, ostaje činjenica da taj propust u sastavljanju teksta nema nikakav utjecaj na zakonitost navedene odluke ni na rezultat ovog spora, s obzirom na to da je utvrđeno, a što tužitelj nije osporio, da postojanje neregistriranog njemačkog žiga koji navodi tužitelj nije potkrijepljeno i da takvo neutemeljeno zahtijevanje prava ne može biti temelj prigovora prema članku 8. stavku 3. te uredbe.
106 Slijedom toga, žalbenom vijeću ne može se prigovoriti da je propustilo ispitati razlog za prigovor naveden u članku 8. stavku 3. Uredbe br. 40/94 u pogledu neregistriranog njemačkog žiga u obliku boce s vlati trave.
107 Osim toga, obrazloženje koje je izričito iznijelo žalbeno vijeće u točkama 112. do 115. pobijane odluke, a koje se odnosi na nepostojanje neregistriranog njemačkog žiga na koji se poziva tužitelj, potonjem je omogućilo da dozna razloge pobijane odluke kako bi mogao zaštititi svoja prava. Štoviše, žalbeno vijeće pravilno je ispitalo činjenice koje je u tom pogledu iznio tužitelj.
108 Iz toga slijedi da je žalbeno vijeće pravilno ispitalo činjenice i dovoljno obrazložilo svoju ocjenu, tako da nije počinilo nikakvu bitnu povredu pravila postupka, osobito članka 95. stavka 1. Uredbe 2017/1001 i članka 94. stavka 1. te uredbe.
109 Prvi prigovor stoga treba odbiti.
Treći prigovor, koji se temelji na pogrešci u ocjeni opsega prava industrijskog vlasništva obuhvaćenih sporazumima o uvozu
110 Trećim prigovorom tužitelj prigovara žalbenom vijeću da je pogrešno ispitalo činjenice koje se odnose na doseg prava industrijskog vlasništva obuhvaćenih odnosom trgovačkog zastupnika ili predstavnika između stranaka, osobito prava koja se odnose na trodimenzionalni žig u obliku boce s vlati trave, i da nije obrazložilo svoj zaključak prema kojem tekst sporazuma o uvozu (vidjeti točku 31. ove presude) isključuje predmetni žig. Konkretno, žalbeno vijeće nije uzelo u obzir tekst članka 7. prvog stavka Sporazuma o uvozu od 8. svibnja 1987. [K8-K8a], u kojem upotrebu izraza „uključujući” treba shvatiti kao da naznačuje neiscrpan popis.
111 EUIPO i intervenijent osporavaju tužiteljeve argumente.
112 U točkama 87. do 91. pobijane odluke, „radi potpunosti”, žalbeno vijeće izjavilo je da je provelo temeljito ispitivanje dokaza i zaključilo da nijedan od podnesenih ugovornih sporazuma izričito ne upućuje na ranije žigove o kojima je riječ, odnosno na ranije poljske žigove br. 62081 i 85811 i na raniji francuski žig br. 95588457. Istaknulo je da se prvi sporazum [K4] sklopljen za razdoblje od 1975. do 1979. sastojao od „uvoznog sporazuma” (pri čemu je uvoznik bilo društvo Diversa) za žigove votke Wyborowa, Krakus i Żubrówka, u kojem je bilo navedeno da će „društvo Agros štititi svoje žigove i/ili prava prikazivanja”, ali bez ikakvog pojašnjenja tih žigova i tih prava. Kasniji sporazumi o uvozu od 10. svibnja 1983., 8. svibnja 1987. i 29. listopada 1993. [K5 do K11], koje je sklopilo društvo Diversa ili intervenijent, više nisu upućivali na žig Żubrówka, nego na druge žigove votke kao što su Wyborowa i Grasovka, a zatim, od 1987., na „druge elemente industrijskog vlasništva, uključujući etikete, ambleme i elemente pakiranja koji se odnose na te votke”, a da se pritom još nisu pojasnili ti „drugi elementi industrijskog vlasništva”. Ocijenilo je da je teško utvrditi je li ta formulacija trebala biti povezana s tužiteljevim žigovima, ali da se, međutim, izrazi „dizajni, amblemi, etikete i pakiranja” prema svojem doslovnom značenju svi odnose na vanjske elemente proizvoda, a ne na položaj vlati trave u boci, tako da taj puki tekst ne obuhvaća još predmetni žig. Istaknulo je da bi bilo poželjno da sporazumi koje je podnio tužitelj izričito upućuju na registracije navedenih poljskih ili francuskih žigova ili barem na prikaz tih žigova (vidjeti točku 7. ove presude), ali to ovdje nije bio slučaj.
113 U tom pogledu najprije valja istaknuti da je ovaj prigovor usmjeren protiv preopsežne ocjene žalbenog vijeća „radi potpunosti”. Slijedom toga, prigovor kojim se osporava takva ocjena ne može utjecati na izreku pobijane odluke i treba ga odbiti kao bespredmetan (vidjeti u tom smislu presude od 30. travnja 2013., Boehringer Ingelheim International/OHIM (RELY‑ABLE), T‑640/11, neobjavljenu, EU:T:2013:225, t. 27. i 28. i od 7. rujna 2022., Peace United/EUIPO – 1906 Collins (MY BOYFRIEND IS OUT OF TOWN), T‑699/21, neobjavljenu, EU:T:2022:528, t. 46. i 47.).
114 Štoviše, ovaj prigovor također treba odbiti kao bespredmetan jer je odbijanje drugog prigovora prvog tužbenog razloga dovoljno za odbijanje prigovora na temelju članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94 u vezi s ranijim žigovima koje je žalbeno vijeće ispitalo u okviru tog razloga (vidjeti točku 88. ove presude).
115 U svakom slučaju, taj je prigovor također neosnovan jer se temelji na pogrešnom tumačenju pobijane odluke.
116 Iako je doduše točno da je žalbeno vijeće izjavilo da bi upućivanje na registracije žigova bilo poželjno, ono se ipak nije ograničilo na dokazivanje da u podnesenim sporazumima nije bilo izričitog i specifičnog upućivanja na žigove. Valja istaknuti da je u točkama 87. do 91. pobijane odluke (vidjeti točku 112. ove presude) također utemeljilo svoje zaključke na dubinskoj ocjeni svih podnesenih sporazuma, objasnivši zašto odnosni „žigovi, prava ili elementi prava industrijskog vlasništva” nisu bili precizirani i zašto se na temelju teksta tih sporazuma ne može jasno utvrditi na što se oni odnose.
117 Osim toga, sam tužitelj navodi da, kako bi bili zaštićeni, „interesi” nositelja žigova moraju biti dovoljno prepoznatljivi, barem općom referencom, za stranke o kojima je riječ. Međutim, u ovom predmetu nije riječ o takvoj situaciji.
118 Osim toga, nije važno utvrditi znači li izraz „indem”, u izvornoj njemačkoj verziji članka 7. stavka 1. Sporazuma o uvozu od 8. svibnja 1987., „uključujući”, kao što to tvrdi tužitelj, ili pak „koji odgovara” ili „u obliku”, kao što to tvrdi intervenijent, i stoga je li popis „drugih elemenata industrijskog vlasništva[,] uključujući [one u obliku] etiketa, amblema i elemenat pakiranja povezanih s tim votkama” ilustrativan i stoga neiscrpan, ili pak isključiv.
119 U svakom slučaju, valja utvrditi da se u tekstu te klauzule ne može jasno prepoznati nijedan žig u obliku boce s vlati trave. Kao što je to pravilno primijetilo žalbeno vijeće u točki 90. pobijane odluke, svi izrazi „naljepnice, amblemi i elementi pakiranja”, prema svojem doslovnom značenju, upućuju na vanjske elemente proizvoda, a ne na položaj vlati trave u boci, tako da takav tekst ne može obuhvaćati takav žig.
120 Stoga je žalbeno vijeće pravilno zaključilo da nijedan od podnesenih ugovornih sporazuma izričito ne upućuje na ranije žigove u obliku boce s vlati trave, osobito na ranije poljske žigove br. 62081 i br. 85811 te na raniji francuski žig br. 95588457.
121 Iz toga slijedi da žalbeno vijeće nije povrijedilo članak 8. stavak 3. Uredbe br. 40/94 i, osobito, da nije počinilo nikakvu pogrešku u ocjeni prilikom primjene te odredbe.
122 Iz prethodno navedenog također proizlazi, osobito iz točaka 87. do 91. pobijane odluke (vidjeti točke 112. i 116. ove presude), da je žalbeno vijeće pravilno ispitalo činjenice i obrazložilo svoju ocjenu, u skladu s člankom 95. stavkom 1. Uredbe 2017/1001 i člankom 94. stavkom 1. te uredbe.
123 Treći prigovor treba stoga odbiti.
124 Iz svega prethodno navedenog proizlazi da žalbeno vijeće nije počinilo bitnu povredu pravila postupka, osobito članka 95. stavka 1. i članka 94. stavka 1. Uredbe 2017/1001, u vezi s člankom 8. stavkom 3. Uredbe br. 40/94.
125 Prvi tužbeni razlog stoga treba u cijelosti odbiti.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94
126 Drugim tužbenim razlogom tužitelj u biti prigovara žalbenom vijeću da je počinilo pogrešku koja se tiče prava prilikom tumačenja uvjeta odnosa trgovačkog zastupnika ili predstavnika predviđenih člankom 8. stavkom 3. Uredbe br. 40/94 time što je primjenu tog članka ograničilo samo na slučajeve u kojima su ranija prava izričito i posebno utvrđena u pisanom ugovoru koji tvori taj odnos. Prema njegovu mišljenju, žalbeno vijeće tako je primijenilo neprikladni standard dokazivanja, iako tu odredbu treba široko tumačiti, na način da obuhvaća sve vrste odnosa, neovisno o tome je li opća obveza povjerenja i lojalnosti prema interesima nositelja žiga bila izričito ili prešutno nametnuta i tako da obuhvaća sve vrste „interesa” tog nositelja koji se tiču odnosa između stranaka. Opća obveza povjerenja i lojalnosti stoga ne bi trebala biti ograničena izričitom specifikacijom svih obuhvaćenih elemenata.
127 EUIPO i intervenijent osporavaju tužiteljeve argumente.
128 Najprije valja podsjetiti da dokazi priloženi spisu ne dokazuju da je tužitelj (ili njegovi pravni prednici) ikada imao izravan ugovorni sporazum s intervenijentom (ili njegovim pravnim prednikom) (vidjeti točke 63. do 92. ove presude). Stoga, u nedostatku bilo kakvog dokaza o postojanju izravnog ugovornog sporazuma (izričitog ili prešutnog, pisanog ili usmenog) između tužitelja i intervenijenta, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, ne postoji nikakva osnova na temelju članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94 za nametanje opće obveze povjerenja i lojalnosti između njih, kao „proizvođača” i „uvoznika”, u okviru koje bi se moglo postaviti pitanje izričitog ili prešutnog određivanja obuhvaćenih elemenata. Ovaj tužbeni razlog stoga je bespredmetan.
129 U svakom slučaju, valja istaknuti, kao što je to učinio intervenijent, da se taj tužbeni razlog temelji na pogrešnom tumačenju pobijane odluke i da nije činjenično utemeljen.
130 Naime, žalbeno vijeće nigdje nije tvrdilo da primjena članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94 zahtijeva da se u ugovornom sporazumu između nositelja i trgovačkog zastupnika izričito i posebno navedu svi žigovi na koje se odnosi njihov poslovni odnos, što bi, uostalom, dovelo do opasnosti da ga Opći sud sankcionira.
131 Osim toga, iako je doduše točno da svaki ugovorni odnos između dviju stranaka u vezi s distribucijom proizvoda načelno može biti dovoljan za primjenu članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94, ipak je potrebno da te stranke jasno i precizno znaju za koje žigove nositelj tvrdi da uživa zaštitu. Iako je ta točka uobičajeno jasna u slučaju verbalnih i figurativnih žigova koji se upotrebljavaju za distribuirani proizvod, to je manje tako za druge vrste netradicionalnih žigova kao što su trodimenzionalni ili pozicijski žigovi, poput onih na koje se poziva tužitelj. Kako bi takvi netradicionalni žigovi bili obuhvaćeni ugovornim odnosom, poželjno je da nositelj jasno i precizno obavijesti trgovačkog zastupnika da zahtijeva te žigove i da ima prava na njih kako bi oni bili poznati trgovačkom zastupniku. Posebna napomena u pisanom sporazumu najprikladniji je način da se to osigura.
132 Međutim, u ovom slučaju valja utvrditi da nijedan element iz spisa ne dokazuje da je tužitelj (ili jedan od njegovih pravnih prednika) obavijestio intervenijenta o posebnoj zaštiti koju je zatražio za trodimenzionalni žig koji prikazuje bocu s vlati trave ili za pozicijski žig koji se sastoji od vlati trave u boci, kako je obuhvaćeno žigom za koji je podnesena prijava.
133 Stoga, čak i da je žalbeno vijeće željelo potvrditi da se u sporazumima kojima se uspostavlja ugovorni odnos ne navode jasno ili upućuju na žigove na koje je nositelj polagao prava, takva bi tvrdnja bila točna u ovom slučaju, s obzirom na to da iz spisa ne proizlazi da je tužitelj (ili njegovi pravni prednici) jasno i precizno zahtijevao prava na žig koji prikazuje bocu s vlati trave u okviru ugovornog odnosa s intervenijentom (ili njegovim pravnim prednikom), iako bi to bilo poželjno za takav netradicionalni žig.
134 Iz toga slijedi da žalbeno vijeće u tom pogledu nije povrijedilo članak 8. stavak 3. Uredbe br. 40/94.
135 Drugi tužbeni razlog stoga valja odbiti kao bespredmetan i, u svakom slučaju, neosnovan.
136 S obzirom na sva prethodna razmatranja, tužbu valja odbiti u cijelosti.
Troškovi
137 Sukladno odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove ako je takav zahtjev postavljen.
138 Budući da je tužitelj izgubio spor, treba mu naložiti snošenje troškova, sukladno zahtjevima EUIPO‑a i intervenijenta.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (šesto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Društvu CEDC International sp. z o.o. nalaže se snošenje troškova.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu.
Potpisi
Sadržaj
Okolnosti spora
Zahtjevi stranaka
Pravo
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na bitnoj povredi pravila postupka, osobito članka 95. stavka 1. i članka 94. stavka 1. Uredbe 2017/1001, u vezi s člankom 8. stavkom 3. Uredbe br. 40/94
Drugi prigovor, koji se temelji na neispitivanju postojanja implicitnog odnosa trgovačkog zastupnika ili predstavnika između tužitelja i intervenijenta
– Prvi uvjet, koji se odnosi na svojstvo nositelja ranijih žigova
– Drugi uvjet, koji se odnosi na postojanje ugovornog sporazuma o trgovačkom zastupanju ili predstavljanju
Prvi prigovor, koji se temelji na neispitivanju neregistriranog njemačkog žiga
Treći prigovor, koji se temelji na pogrešci u ocjeni opsega prava industrijskog vlasništva obuhvaćenih sporazumima o uvozu
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94
Troškovi