PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto prošireno vijeće)

5. srpnja 2023.(*)

„Javna služba – Privremeno osoblje – Zapošljavanje – Ugovor o radu – Članak 2. točka (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika – Odbijanje prijave – Promaknuće – Ponovno razvrstavanje – Novi ugovor – Istek ugovora – Članak 8. drugi stavak i članak 10. stavak 3. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika – Pogreška koja se tiče prava – Jednako postupanje – Tužba za poništenje – Dopuštenost”

U predmetu T‑223/21,

SE, kojeg zastupa L. Levi, odvjetnica,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju T. Bohr, L. Vernier i I. Melo Sampaio, u svojstvu agenata,

tuženika,

OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće),

u sastavu: R. da Silva Passos, predsjednik, S. Gervasoni, N. Półtorak (izvjestiteljica), I. Reine i T. Pynnä, suci,

tajnik: P. Cullen, administrator,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

nakon rasprave održane 19. siječnja 2023.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Tužitelj SE svojom tužbom na temelju članka 270. UFEU‑a zahtijeva, s jedne strane, poništenje odluke Europske komisije od 4. kolovoza 2020. kojom se odbija njegova prijava za slobodno radno mjesto objavljeno pod oznakom COM/2020/1474 (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju prijave) i odgovora od 28. listopada 2020. na njegov zahtjev na temelju članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), koji se odnosi na njegovu prihvatljivost za promaknuće, ponovno razvrstavanje i raspoređivanje na drugo radno mjesto i, s druge strane, naknadu štete koju tvrdi da je pretrpio zbog tih odluka.

 Okolnosti spora

2        Tužitelj je 16. svibnja 2018. stupio u službu u Komisiji kao član privremenog osoblja u razredu AST 3 na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja koji se primjenjuju na ostale službenike Europske unije (u daljnjem tekstu: Uvjeti zaposlenja ostalih službenika) na razdoblje od tri godine (u daljnjem tekstu: prvi ugovor). Dana 18. siječnja 2021. prvi ugovor produljen je dodatkom na razdoblje od dvije godine, koje ističe 15. svibnja 2023.

3        Od datuma njegova zapošljavanja do 30. lipnja 2018. tužitelj je bio raspoređen u Odjel [povjerljivo](1), u svojstvu [povjerljivo]. Zbog reorganizacije Glavne uprave (GU) [povjerljivo] preraspoređen je 1. srpnja 2018. u isti odjel u svojstvu [povjerljivo].

4        Stalno radno mjesto u funkcijskoj skupini administratora (AD) postalo je dostupno u tužiteljevu odjelu 1. travnja 2020. Tužitelj se prijavio za to radno mjesto koje je otvoreno za prijave putem obavijesti o slobodnom radnom mjestu COM/2020/816.

5        Tužiteljev načelnik odjela obavijestio ga je 15. svibnja 2020. da je GU za ljudske resurse i sigurnost podnio prigovor u pogledu njegove prijave uz obrazloženje da, na temelju članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, član privremenog osoblja koji je, poput njega, zaposlen na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, tijekom svoje karijere može imati samo jedan ugovor te vrste.

6        Tužitelj je 29. lipnja 2020. podnio zahtjev na temelju članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju (u daljnjem tekstu: zahtjev od 29. lipnja 2020.) kako bi ishodio konačno stajalište uprave osobito o tome je li prihvatljiv za promaknuće, ponovno razvrstavanje ili raspoređivanje na radno mjesto višeg razreda i može li podnijeti prijavu i biti raspoređen na druga radna mjesta člana privremenog osoblja u Komisiji.

7        Tužitelj je 10. srpnja 2020. podnio svoju prijavu za drugo stalno radno mjesto u funkcijskoj skupini AD koje je postalo slobodno u njegovu odjelu i bilo predmet obavijesti o slobodnom radnom mjestu COM/2020/1474 (u daljnjem tekstu: sporno radno mjesto).

8        Tužiteljev načelnik odjela sastavio je 24. srpnja 2020. bilješku u kojoj se predlaže da se, uzimajući u obzir činjenicu da nijedan prikladan, interni ili vanjski kandidat, nije podnio svoju prijavu, tužitelj zaposli na sporno radno mjesto.

9        Tužiteljev načelnik odjela je 29. srpnja 2020. usmeno obavijestio tužitelja da GU za ljudske resurse i sigurnost iznosi prigovore u pogledu njegove prijave za sporno radno mjesto zbog njegova statusa člana privremenog osoblja zaposlenog na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika.

10      Zbog pogreške u kodiranju tužiteljeva imena, obavijest o odbijanju njegove prijave za sporno radno mjesto poslana je 4. kolovoza 2020. putem Komisijina informatičkog sustava upravljanja osobljem pod nazivom „SysPer 2” na pogrešnu adresu elektroničke pošte. Preslika te odluke dostavljena je tužitelju porukom elektroničke pošte 4. ožujka 2021.

11      Dana 10. rujna 2020., nakon što je tužitelj zatražio informacije o trenutačnom stanju njegove prijave, zamjenica načelnika odjela GU‑a za ljudske resurse i sigurnost obavijestila ga je povratnom porukom elektroničke pošte da „nije moguće da član privremenog osoblja Komisije tijekom svoje karijere dobije drugi ugovor u svojstvu člana privremenog osoblja Komisije” te ga je pozvala da pričeka na zaključke tijela ovlaštenog za sklapanje ugovorâ o radu (u daljnjem tekstu: AACC) u pogledu zahtjeva od 29. lipnja 2020.

12      Tužitelj je 15. rujna 2020. doznao da je druga osoba stupila na dužnost na spornom radnom mjestu.

13      Tužitelj je 16. rujna 2020. podnio žalbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju kako bi osporio odluku o odbijanju prijave (u daljnjem tekstu: žalba R/440/20).

14      Tužitelj je 28. listopada 2020. od uprave primio odgovor na zahtjev od 29. lipnja 2020. (u daljnjem tekstu: odgovor od 28. listopada 2020.).

15      Tužitelj je 2. studenoga 2020. na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju podnio žalbu protiv odgovora od 28. listopada 2020. (u daljnjem tekstu: žalba R/507/20).

16      Tužitelj je 3. studenoga 2020. podnio dodatna očitovanja i žalbene razloge u okviru žalbe R/440/20.

17      Uprava je odlukom od 18. siječnja 2021. odbila žalbu R/440/20 (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe R/440/20).

18      Nakon što je saznao za odluku o odbijanju žalbe R/440/20, tužitelj je 19. siječnja 2021. pokrenuo postupak pred Komisijinom službom za mirenje kako bi ona intervenirala u okviru žalbe R/507/20 i osigurala da Komisija ispita glavna postavljena pitanja.

19      Komisija je 3. ožujka 2021. donijela odluku o nedopuštenosti žalbe R/507/20, kojom se ipak podredno ispituju određeni tužiteljevi argumenti (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe R/507/20).

 Zahtjevi stranaka

20      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi odluku o odbijanju prijave;

–        poništi odgovor od 28. listopada 2020.;

–        poništi, u mjeri u kojoj je to potrebno, odluku o odbijanju žalbe R/440/20 i odluku o odbijanju žalbe R/507/20;

–        naloži Komisiji da nadoknadi imovinsku štetu koju je pretrpio zbog gubitka prilike da bude imenovan ili raspoređen na sporno radno mjesto od 1. rujna 2020.;

–        naloži Komisiji da nadoknadi imovinsku štetu, procijenjenu na 24 245 eura, koju je pretrpio zbog gubitka prilike da bude promaknut od 16. svibnja 2020.;

–        naloži Komisiji da nadoknadi imovinsku štetu koju je pretrpio zbog gubitka prilike da postane dužnosnik imenovan na stalno radno mjesto sudjelovanjem u internim natječajima namijenjenima za privremeno osoblje zaposleno na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika na razini AD;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

21      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbaci tužbu kao očito nedopuštenu;

–        u svakom slučaju odbije tužbu kao neosnovanu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

 Predmet spora

22      Tužitelj od Općeg suda, osim poništenja odluke o odbijanju prijave i odgovora od 28. listopada 2020., zahtijeva da poništi, u mjeri u kojoj je to potrebno, odluke o odbijanju žalbi R/440/20 i R/507/20.

23      U tom pogledu valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, zahtjev za poništenje formalno usmjeren protiv odluke o odbijanju žalbe, u slučaju kada ta odluka nema vlastita sadržaja, dovodi do toga da Opći sud odlučuje o aktu protiv kojeg je žalba podnesena (vidjeti presudu od 5. lipnja 2019., Bernaldo de Quirós/Komisija, T‑273/18, neobjavljenu, EU:T:2019:371, t. 20. i navedenu sudsku praksu).

24      Naime, svakom se odlukom o odbijanju žalbe, bilo izričitom ili prešutnom, ako je isključivo takvog sadržaja, samo potvrđuje radnja ili propust na koje žalitelj upozorava te ona sama za sebe ne predstavlja akt koji se može pobijati, tako da se za zahtjev podnesen protiv te odluke bez vlastita sadržaja s obzirom na prvotnu odluku treba smatrati da je podnesen protiv prvotnog akta (presuda od 12. rujna 2019., XI/Komisija, T‑528/18, neobjavljena, EU:T:2019:594, t. 20.).

25      Međutim, izričitom odlukom o odbijanju žalbe može se, imajući u vidu njezin sadržaj, i ne potvrditi akt koji tužitelj osporava. O takvom je slučaju riječ kada odluka o odbijanju žalbe sadržava preispitivanje tužiteljeve situacije s obzirom na nove pravne i činjenične elemente ili kada se njome prvotna odluka mijenja ili nadopunjuje. U tim slučajevima odbijanje žalbe predstavlja akt podložan nadzoru suda, koji ga uzima u obzir prilikom ocjene zakonitosti pobijanog akta, ili ga čak smatra aktom kojim se nanosi šteta, a koji zamjenjuje pobijani akt (vidjeti u tom smislu presudu od 12. rujna 2019., XI/Komisija, T‑528/18, neobjavljenu, EU:T:2019:594, t. 21.).

26      Kao prvo, kad je riječ o zahtjevu za poništenje odluke o odbijanju prijave, valja primijetiti da odluka o odbijanju žalbe R/440/20 potvrđuje Komisijino odbijanje da tužiteljevu prijavu za sporno radno mjesto smatra prihvatljivom, pri čemu se pojašnjavaju razlozi za to odbijanje. Stoga valja smatrati da je učinak ove tužbe pokretanje postupka pred Općim sudom povodom zahtjeva za poništenje odluke o odbijanju prijave, čiju zakonitost treba ispitati uzimajući u obzir obrazloženje iz odluke o odbijanju žalbe R/440/20.

27      Kao drugo, kad je riječ o zahtjevu za poništenje odgovora od 28. listopada 2020., valja istaknuti da AACC kao nedopuštenu odbacuje žalbu R/507/20, ali ipak podredno ispituje argumente koje je tužitelj istaknuo protiv odgovora od 28. listopada 2020. Zbog tih razloga valja uzeti u obzir navedene razloge u ocjeni zakonitosti odgovora od 28. listopada 2020. u smislu sudske prakse navedene u točki 25. ove presude.

 O zahtjevu za poništenje odluke o odbijanju prijave

 Dopuštenost

28      Valja podsjetiti na to da se Komisija pozvala na nedopuštenost ovog zahtjeva na temelju članka 130. stavka 1. Poslovnika Općeg suda, tvrdeći u biti da tužitelj nema pravni interes za poništenje odluke o odbijanju prijave.

29      Međutim, valja pojasniti da je Komisija na raspravi navela da odustaje od svojih navoda koji se odnose na nedopuštenost zahtjeva za poništenje odluke o odbijanju prijave, što je uneseno u zapisnik s rasprave.

 Meritum

30      U prilog svojem zahtjevu za poništenje odluke o odbijanju prijave tužitelj ističe četiri tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na nedostavljanju odluke i nedostatku u obrazloženju, drugi na pogrešnom tumačenju članka 8. drugog stavka i članka 10. stavka 3. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika te povredi navedenih članaka, treći na nepoštovanju ustaljene upravne prakse, nejednakom postupanju i diskriminaciji na temelju dobi i, četvrti, na nedostatku transparentnosti, povredi prava na saslušanje i prava na djelotvoran pravni lijek.

–       Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nedostavljanju odluke o odbijanju prijave i nedostatku u obrazloženju

31      Tužitelj tvrdi da nije nikada primio formalnu obavijest o ishodu njegove prijave za sporno radno mjesto, što čini povredu obveze propisane člankom 25. drugim stavkom Pravilnika o osoblju i načela dobre uprave iz članka 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). Prema njegovim navodima, tek je 15. rujna 2020. doznao da je njegova prijava odbijena, kada je druga osoba stupila na dužnost na spornom radnom mjestu kao član privremenog osoblja zaposlen na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika. Stoga je mišljenja da se ne može smatrati da je odlukom o odbijanju žalbe R/440/20 ispravljen nedostatak u obrazloženju odluke o odbijanju prijave.

32      Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

33      Uvodno valja utvrditi da tužitelj u biti navodi da mu razlozi za odluku o odbijanju prijave nisu priopćeni zbog pogrešne dostave navedene odluke. Dakle, nastoji dokazati da je Komisija povrijedila svoju obvezu obrazlaganja.

34      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, obveza obrazlaganja propisana člankom 25. drugim stavkom Pravilnika o osoblju, koja predstavlja samo preuzimanje opće obveze propisane člankom 296. drugim stavkom UFEU‑a, ima za cilj, s jedne strane, pružiti zainteresiranoj osobi dovoljno informacija za ocjenu osnovanosti akta koji za nju proizvodi negativne učinke i svrsishodnosti pokretanja postupka pred Općim sudom i, s druge strane, omogućiti Općem sudu da provede nadzor nad zakonitošću akta (vidjeti presudu od 16. listopada 2019., ZV/Komisija, T‑684/18, neobjavljenu, EU:T:2019:748, t. 72. i navedenu sudsku praksu).

35      Dostatnost obrazloženja treba ocjenjivati u odnosu na konkretne okolnosti, i to osobito u odnosu na sadržaj akta, prirodu navedenih razloga i interese koje adresat može imati da dobije objašnjenja (presuda od 9. srpnja 2019., VY/Komisija, T‑253/18, neobjavljena, EU:T:2019:488, t. 49.). Konkretno, odluka je dostatno obrazložena kada je proizašla iz konteksta poznatog dotičnom dužnosniku, koji mu omogućava da razumije doseg mjere poduzete u odnosu na njega (presuda od 29. rujna 2005., Napoli Buzzanca/Komisija, T‑218/02, EU:T:2005:343, t. 64.).

36      Valja podsjetiti na to da AACC nije dužan obrazložiti odluke o neprihvaćanju prijave. Nasuprot tomu, dužan je obrazložiti odluku o odbijanju žalbe koju je na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju podnio kandidat, pri čemu se to obrazloženje treba podudarati s obrazloženjem odluke protiv koje je žalba podnesena (vidjeti presudu od 9. srpnja 2019., VY/Komisija, T‑253/18, neobjavljenu, EU:T:2019:488, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

37      Tužitelj tvrdi da nikada nije, posredstvom SysPera 2, primio obavijest od odjela 5 „Centar za upravljanje računima” GU‑a za ljudske resurse i sigurnost, kojom ga se obavještava da nije prihvatljiv za sporno radno mjesto. Osim toga, pod pretpostavkom da je primio takvu obavijest, smatra da je njezin sadržaj nedostatan da bi ga se pravilno informiralo.

38      U tom pogledu valja primijetiti da iz spisa proizlazi da je Komisija priznala da je počinila pogrešku u kodiranju SysPera 2 u pogledu adresata obavijesti o odluci o odbijanju prijave. Iako je navedena obavijest poslana 4. kolovoza 2020., tužitelju nije pristigla na taj datum jer mu je dostavljena tek 4. ožujka 2021.

39      U tim okolnostima valja odlučiti o pitanju je li tužitelj, u slučaju zakašnjele dostave odluke o odbijanju prijave, ipak bio u poziciji da razumije razloge koji opravdavaju Komisijino shvaćanje da je njegova prijava za sporno radno mjesto neprihvatljiva.

40      Prvo, valja napomenuti da je tužiteljev načelnik odjela 29. srpnja 2020. usmeno obavijestio tužitelja da GU za ljudske resurse i sigurnost ili AACC iznose prigovore u pogledu njegova imenovanja na sporno radno mjesto zbog njegova statusa člana privremenog osoblja zaposlenog na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika.

41      Drugo, tužitelj je 10. rujna 2020., nakon što je zatražio informacije o trenutačnom stanju svoje prijave, primio kratko priopćenje GU‑a za ljudske resurse i sigurnost u vezi sa svojom prijavom za sporno radno mjesto (u daljnjem tekstu: poruka elektroničke pošte od 10. rujna 2020.). U njoj je, među ostalim, tužitelj obaviješten da „nije moguće da član privremenog osoblja Komisije tijekom svoje karijere dobije drugi ugovor u svojstvu člana privremenog osoblja Komisije”.

42      Treće, tužitelj je, kao što to priznaje u tužbi, 15. rujna 2020., kada je doznao za to da je druga osoba stupila na dužnost na spornom radnom mjestu, znao da je njegova prijava odbijena.

43      S obzirom na prethodno navedeno, u trenutku kada je tužitelj doznao za postojanje odluke o odbijanju prijave, odnosno najkasnije 15. rujna 2020., on je, u smislu sudske prakse navedene u točki 35. ove presude, znao za kontekst u kojem je donesena navedena odluka.

44      U tom pogledu, konkretno, poruka elektroničke pošte od 10. rujna 2020. sadržava obrazloženje koje je ipak precizno i detaljno te objašnjava razlog koji onemogućava tužiteljevu prihvatljivost za sporno radno mjesto, odnosno to da on ne može dobiti drugi ugovor člana privremenog osoblja na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika u Komisiji.

45      Okolnost da je tužitelj u žalbi R/440/20 mogao osporavati Komisijino tumačenje članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika dokazuje da je shvatio da je razlog odbijanja njegove prijave povezan s njegovim statusom člana privremenog osoblja zaposlenim na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika.

46      Naposljetku, budući da odluka o odbijanju prijave ne mora nužno biti obrazložena, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 36. ove presude, dovoljno je, kako bi se odbila tužiteljeva argumentacija koja se temelji na nedostatku u obrazloženju, utvrditi da je Komisija 18. siječnja 2021. donijela izričitu odluku o odbijanju žalbe R/440/20 i da je u toj odluci AACC tužitelju pružila dovoljno informacija za ocjenu osnovanosti odluke o odbijanju prijave i kako bi mu se omogućilo da osporava njezinu zakonitost. Isto tako, obrazloženje sadržano u odluci o odbijanju žalbe R/440/20 omogućava Općem sudu da provede nadzor zakonitosti odluke o odbijanju prijave.

47      Kad je riječ o tužiteljevoj tvrdnji prema kojoj autor poruke elektroničke pošte od 10. rujna 2020. nije bio nadležan za donošenje odluke o odbijanju prijave, valja istaknuti da ta poruka nije odluka o odbijanju prijave, nego se njome potvrđuju i objašnjavaju razlozi za odluku o odbijanju prijave. Također valja uzeti u obzir kontekst koji je tužitelju bio poznat i koji mu je, kao što je to utvrđeno u točki 43. ove presude, omogućio da shvati doseg mjere donesene u odnosu na njega. Prema tome, valja utvrditi da taj argument nije relevantan za ispitivanje dostatnosti obrazloženja.

48      Stoga valja odbiti prvi tužbeni razlog.

–       Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom tumačenju članka 8. drugog stavka i članka 10. stavka 3. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika

49      Tužitelj ističe da je Komisija povrijedila članak 8. drugi stavak Uvjeta zaposlenja ostalih službenika time što je ocijenila da on, kao član privremenog osoblja zaposlen na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, ne može sklopiti drugi ugovor člana privremenog osoblja zaposlenog na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika u Komisiji.

50      U tom pogledu tužitelj u biti tvrdi da, suprotno onomu što tvrdi Komisija, ni iz jedne odredbe Uvjeta zaposlenja ostalih službenika ne proizlazi da član privremenog osoblja Komisije zaposlen na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika ne može tijekom svoje karijere dobiti drugi ugovor u tom istom svojstvu. Konkretno, smatra da iz članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika ne proizlazi da član privremenog osoblja zaposlen na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika na toj osnovi može zaključiti samo jedan ugovor člana privremenog osoblja.

51      Tužitelj dodaje da se, pod pretpostavkom da se člankom 8. drugim stavkom Uvjeta zaposlenja ostalih službenika na jedan ili drugi način ograničava broj ugovora tijekom prvog zaposlenja, taj članak ne primjenjuje s obzirom na to da bi ga se još uvijek, na temelju članka 10. stavka 3. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, moglo imenovati na novo radno mjesto, uključujući u viši razred, posredstvom dodatka njegovu ugovoru i, dakle, bez potrebe za sklapanjem novog ugovora.

52      Komisija osporava tužiteljeve argumente.

53      Komisija tvrdi da je sporno radno mjesto bilo stalno radno mjesto koje je, što se tiče članova privremenog osoblja, stoga moglo biti otvoreno samo članovima privremenog osoblja zaposlenima na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, uz isključenje ostalih kategorija privremenog osoblja. Međutim, budući da je tužitelj već bio član privremenog osoblja zaposlen na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, on nije mogao dobiti drugi ugovor kao član privremenog osoblja zaposlen na toj istoj osnovi u Komisiji, u skladu s člankom 8. drugim stavkom Uvjeta zaposlenja ostalih službenika. Usto, tužiteljevo zapošljavanje na navedenom radnom mjestu bilo bi moguće samo ako za njega nije bilo potrebno sklopiti novi ugovor.

54      Uvodno valja primijetiti da je tužitelj, u trenutku kada je podnio svoju prijavu za sporno radno mjesto, obavljao svoje dužnosti u okviru ugovora kao član privremenog osoblja zaposlen na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika u razredu AST 3 za početno razdoblje od tri godine, prije nego što je ono produljeno za razdoblje od dvije godine, čiji je istek bio predviđen u svibnju 2023. Tužitelj je stoga tijekom prvog ugovora podnio prijavu za sporno radno mjesto, koje odgovara slobodnom radnom mjestu administratora u službi u kojoj je radio u trenutku podnošenja svoje prijave.

55      AACC je u odluci o odbijanju prijave smatrao da je tužiteljeva prijava za sporno radno mjesto neprihvatljiva zato što je njegovo zapošljavanje na navedeno radno mjesto zahtijevalo sklapanje novog ugovora člana privremenog osoblja na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, što bi, prema Komisijinu mišljenju, bilo protivno članku 8. drugom stavku Uvjeta zaposlenja ostalih službenika. Stoga Komisija svoju odluku temelji isključivo na svojem tumačenju članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika.

56      To tumačenje osporava tužitelj, koji tvrdi da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je smatrala da članak 8. drugi stavak Uvjeta zaposlenja ostalih službenika treba tumačiti na način da mu se protivi to da član privremenog osoblja zaposlen na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, čiji je prvi ugovor, kao u tužiteljevu slučaju, bio u tijeku, može dobiti drugi ugovor člana privremenog osoblja na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika.

57      Valja podsjetiti na to da iz zajedničkog tumačenja članka 1.a stavka 1. Pravilnika i članaka 2. do 5. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika proizlazi da su stalna radna mjesta u institucijama, u načelu, predviđena da budu popunjena dužnosnicima i da stoga ta radna mjesta samo iznimno mogu biti popunjena ostalim službenicima (vidjeti presudu od 13. srpnja 2022., TL/Komisija, T‑438/21, neobjavljenu, EU:T:2022:455, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

58      Stoga, iako članak 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika izričito predviđa da privremeno osoblje može biti zaposleno radi popunjavanja stalnog radnog mjesta, tim se člankom pobliže određuje da to može biti samo privremeno. Usto, u skladu s člankom 8. drugim stavkom Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, u verziji primjenjivoj na ovaj spor, osoblje na koje se primjenjuje članak 2. točke (b) ili (d) zapošljava se na razdoblje ne duže od četiri godine, ali se može zaposliti i na kraće razdoblje, a ugovori tog osoblja mogu se produžiti samo jednom na najduže dvije godine ako je mogućnost produženja predviđena prvim ugovorom i ako je u okviru ograničenja predviđenih tim ugovorom. Nakon završetka tog razdoblja više nisu zaposleni kao privremeno osoblje prema ovim odredbama. Nakon isteka njihovih ugovora ti se službenici mogu rasporediti na stalna radna mjesta u institucijama samo ako ih se imenuje dužnosnicima u skladu s Pravilnikom o osoblju.

59      U skladu s ustaljenom sudskom praksom, u svrhu tumačenja odredbe prava Europske unije, valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve propisa kojeg je ona dio. Nastanak odredbe prava Unije može se također pokazati važnim za njezino tumačenje (vidjeti presudu od 7. rujna 2022., LR/EIB, T‑529/20, EU:T:2022:523, t. 19. i navedenu sudsku praksu).

60      Kao prvo, kad je riječ o doslovnom tumačenju članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, navedenog u točki 58. ove presude, najprije valja primijetiti da taj članak ne predviđa nikakvo izričito ograničenje broja ugovora člana privremenog osoblja zaposlenog na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, koje član privremenog osoblja može sklopiti tijekom ukupnog trajanja obavljanja usluga člana privremenog osoblja zaposlenog na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, a koje se njime određuje na šest godina. Osim toga, engleska verzija članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika upućuje na više ugovora o radu, a ne na jedinstveni ugovor kad je riječ o članu privremenog osoblja zaposlenom na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika. Tako se u toj verziji izričito koristi množina u pogledu izraza „[t]heir contracts may be renewed” i „[o]n the expiry of their contracts”.

61      Međutim, prema Komisijinu mišljenju, iz doslovnog tumačenja članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, a osobito iz uporabe izraza „[n]akon završetka tog razdoblja” i „[n]akon isteka njihovih ugovora”, proizlazi da je zakonodavac Unije namjeravao onemogućiti da član privremenog osoblja zaposlen na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, s obzirom na to da je njegov ugovor člana privremenog osoblja na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika prestao, sklopi novi ugovor člana privremenog osoblja na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika. To bi nedvojbeno značilo da član privremenog osoblja zaposlen na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika ne može dobiti drugi ugovor člana privremenog osoblja na toj istoj osnovi tijekom ostatka svoje karijere. U tom smislu, kada se član privremenog osoblja zaposlen na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, koji nije prošao natječaj koji omogućava imenovanje dužnosnika u skladu s uvjetima utvrđenima Pravilnikom o osoblju, prijavi za stalno radno mjesto, on je nužno neprihvatljiv, osim ako se može utvrditi da njegova preraspodjela ne zahtijeva sklapanje novog ugovora člana privremenog osoblja na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika.

62      Prema tužiteljevu mišljenju, istek ugovora treba razlikovati od prijevremenog prestanka ili raskida ugovora. U tom pogledu smatra da se izraz „prestanak” ugovora ne može tumačiti na način da obuhvaća raniji prestanak ugovora ili raskid ugovora, bez obzira na primijenjenu metodu tumačenja. Navodi da je to tumačenje potkrijepljeno tekstom članka 47. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika.

63      Prvo, kad je riječ o izrazu „to razdoblje” iz članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, valja napomenuti da on označava trajanje prvog ugovora, kako je ono navedeno u drugoj rečenici članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, a koje ne može biti dulje od četiri godine, eventualno uvećano za produljenje od najviše dvije godine.

64      Slijedom toga, valja razumjeti da dio rečenice „nakon završetka tog razdoblja” označava kraj zaposlenja člana privremenog osoblja zaposlenog na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, shvaćen kao, u slučaju neproduljenja, istek prvog ugovora, ili, u slučaju da dođe do produljenja, kao istek odobrenog produljenja.

65      Međutim, u trenutku donošenja odluke o odbijanju prijave, tužiteljev ugovor člana privremenog osoblja na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, koji još nije bio produljen, još uvijek je bio u tijeku i stoga se nije nalazio u stadiju „[n]akon završetka tog razdoblja” u smislu navedene odredbe.

66      Drugo, kad je riječ o izrazu „[n]akon isteka njihovih ugovora” iz članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, s obzirom na to da u Pravilniku o osoblju ne postoji definicija pojma „istek”, taj pojam valja tumačiti u skladu s njegovim uobičajenim značenjem u svakodnevnom jeziku (vidjeti u tom smislu presudu od 7. rujna 2022., LR/EIB, T‑529/20, EU:T:2022:523, t. 23. i navedenu sudsku praksu).

67      Međutim, valja primijetiti da se izraz „istek” u svojem uobičajenom značenju odnosi na „kraj roka”, odnosno, u ovom slučaju, na kraj roka na koji je sklopljen ugovor člana privremenog osoblja.

68      Kao drugo, kontekstualno tumačenje četvrte rečenice članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika potkrepljuje doslovno tumačenje te odredbe.

69      Naime, u tom pogledu valja istaknuti da članak 47. točka (b) podtočka ii. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika određuje da „[a]ko institucija otkaže ugovor, službenik ima pravo na naknadu u visini jedne trećine njegove osnovne plaće za razdoblje od datuma završetka obavljanja poslova do datuma isteka ugovora”. Na taj se način u njemu pravi razlika između raskida i isteka ugovora člana privremenog osoblja.

70      Međutim, budući da unutar istog akta istovjetne izraze treba tumačiti na ujednačen način (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 18. rujna 2019., Peters, C‑700/17, EU:C:2019:753, t. 18.), ne treba dovoditi u pitanje to što je zakonodavac, odredbama Pravilnika o osoblju, uspostavio razlikovanje između raskida i isteka ugovora.

71      Stoga, suprotno onomu što tvrdi Komisija, pojam „istek ugovora”, naveden u četvrtoj rečenici članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, nije jednakovrijedan pojmu „raskid ugovora”.

72      Prema tome, u slučaju da, kao što to tvrdi Komisija, zapošljavanje tužitelja na sporno radno mjesto nužno dovodi do raskida njegova ugovora kao člana privremenog osoblja sklopljenog na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, četvrta rečenica članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika ne bi bila primjenjiva na tužiteljevu situaciju.

73      S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da iz teksta članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika ne proizlazi da član privremenog osoblja zaposlen na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika ne može sklopiti novi ugovor člana privremenog osoblja na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika tijekom trajanja svojeg prvog ugovora.

74      Kao treće, teleološko tumačenje članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika potvrđuje doslovno i kontekstualno tumačenje te odredbe.

75      U skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 59. ove presude, članak 8. drugi stavak Uvjeta zaposlenja ostalih službenika valja tumačiti osobito s obzirom na njegovu svrhu i svrhu na kojoj se, općenito, temelje Uvjeti zaposlenja ostalih službenika (vidjeti u tom smislu presudu od 5. veljače 2014., Drakeford/EMA, F‑29/13, EU:F:2014:10, t. 45.).

76      Prvo, valja podsjetiti na to da se, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 57. ove presude, stalna radna mjesta u institucijama načelno popunjavaju dužnosnicima i da takva radna mjesta samo iznimno mogu popuniti drugi službenici, poput privremenog osoblja zaposlenog na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika.

77      U skladu s tom logikom, članak 3. stavak 1. Komisijine odluke C(2013) 9049 od 16. prosinca 2013. o politici zapošljavanja i zaposlenju privremenog osoblja propisuje, među ostalim, da „budući da su stalna radna mjesta namijenjena imenovanju dužnosnika, ukupno osoblje zaposleno na određeno vrijeme u skladu s člankom 2. točkom (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika ne smije prelaziti 3 % ukupnog broja stalnih radnih mjesta odobrenih Komisiji”. [neslužbeni prijevod] Usto, članak 3. stavak 2. navedene odluke određuje da se „[p]ribjegavanje takvom zapošljavanju može odobriti samo nakon bezuspješne objave oglasa za posao u skladu s člancima 4. i 29. Pravilnika o osoblju”. [neslužbeni prijevod]

78      Iz toga proizlazi da je glavni cilj članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika ograničiti korištenje privremenog osoblja zaposlenog na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, koje se privremeno zapošljava na stalnim radnim mjestima koja bi trebali popuniti dužnosnici, i da je svrha najduljeg ukupnog trajanja radnog odnosa člana privremenog osoblja zaposlenog u tom svojstvu na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika ostvarivanje toga cilja.

79      Drugo, u nedostatku posebne odredbe koja sprečava takav pristup, za tumačenje članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika valja se osloniti na Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme, sklopljen 18. ožujka 1999. (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum), koji se nalazi u Prilogu Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP (SL 1999., L 175, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 228.) (presuda od 5. veljače 2014., Drakeford/EMA, F‑29/13, EU:F:2014:10, t. 44.).

80      U tom pogledu valja podsjetiti na to da okolnost da direktiva, kao takva, ne obvezuje institucije ili agencije ne može isključiti to da je one moraju neizravno uzeti u obzir u svojim odnosima s dužnosnicima ili članovima osoblja (presuda od 13. travnja 2011., Scheefer/Parlament, F‑105/09, EU:F:2011:41, t. 54.).

81      Usto, pojedinci se, u odnosu na institucije Unije, mogu pozivati na Direktivu 1999/70 i Okvirni sporazum koji ona ima za cilj provoditi, u granicama određenima sudskom praksom, radi, koliko je to god moguće, tumačenja pravila Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika koje je u skladu sa zahtjevima predviđenima Okvirnim sporazumom (vidjeti u tom smislu presudu od 21. rujna 2011., Adjemian i dr./Komisija, T‑325/09 P, EU:T:2011:506, t. 57.).

82      Iz toga slijedi da su zakonodavac, pri izvršavanju zakonodavne ovlasti koju izvodi iz članka 336. UFEU‑a za donošenje Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, i AACC, pri izvršavanju široke diskrecijske ovlasti kojom raspolaže u okviru utvrđenom odredbama Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, prilikom donošenja ili provedbe pravila koja uređuju odnose između Unije i njezinih službenika, dužni spriječiti zlouporabe prava koje mogu proizaći iz primjene uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, u skladu s ciljevima poboljšanja životnih i radnih uvjeta radnika kao i njihove primjerene socijalne zaštite, iz članka 151. UFEU‑a (presuda od 21. rujna 2011., Adjemian i dr./Komisija, T‑325/09 P, EU:T:2011:506, t. 61.).

83      Međutim, Okvirnim sporazumom stabilnost zaposlenja postaje važan element u području zaštite radnika unutar Unije (presuda od 8. ožujka 2012., Huet, C‑251/11, EU:C:2012:133, t. 35. i 44.). Točnije, njegov članak 5. stavak 1. posebno ima za cilj ograničiti primjenu uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, koji se smatraju mogućim izvorom zlouporaba na štetu radnika, predviđajući određeni broj minimalnih zaštitnih odredaba namijenjenih sprečavanju nestabilnosti za zaposlenike. Konkretno, članak 5. stavak 1. točka (c) Okvirnog sporazuma propisuje određivanje maksimalnog broja produljenja ugovora ili radnih odnosa na određeno vrijeme (vidjeti presudu od 5. veljače 2014., Drakeford/EMA, F‑29/13, EU:F:2014:10, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

84      Valja istaknuti da je za članak 8. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika već utvrđeno da je u skladu s Okvirnim sporazumom jer ne ugrožava njegove ciljeve i minimalne zahtjeve (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2012., AI/Sud, F‑85/10, EU:F:2012:97, t. 140.).

85      Valja primijetiti da članak 8. drugi stavak Uvjeta zaposlenja ostalih službenika predviđa, s jedne strane, najdulje trajanje zaposlenja člana privremenog osoblja iz članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika i, s druge strane, ograničenje u pogledu broja produljenja koja se mogu odobriti tom istom članu, odnosno, u ovom slučaju, samo jedno produljenje.

86      U svrhu teleološkog tumačenja članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika također treba uzeti u obzir ciljeve koji se nastoje postići utvrđivanjem tih dvaju ograničenja.

87      Što se tiče najduljeg trajanja zaposlenja, prema sudskoj praksi, članak 8. drugi stavak Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, time što određuje ukupno najdulje trajanje radnog odnosa člana privremenog osoblja zaposlenog na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, sadržava jednu od mjera nabrojenih u članku 5. Okvirnog sporazuma radi sprečavanja zlouporaba uzastopnih ugovora na određeno vrijeme, u ovom slučaju onu predviđenu stavkom 1. točkom (b) navedenog članka (presuda od 11. srpnja 2012., AI/Sud, F‑85/10, EU:F:2012:97, t. 138.).

88      U tom su pogledu stranke na raspravi potvrdile da ukupno trajanje zaposlenja tužitelja kao člana privremenog osoblja na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, neovisno o tome je li zaposlen na sporno radno mjesto, ne može premašivati maksimalno razdoblje od šest godina, predviđeno člankom 8. drugim stavkom Uvjeta zaposlenja ostalih službenika.

89      Kad je riječ o ograničenju u pogledu broja mogućih produljenja, kao što je to Komisija priznala na raspravi, članak 8. drugi stavak Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, time što ograničava broj produljenja ugovora člana privremenog osoblja zaposlenog na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, također sadržava jednu od mjera nabrojenih u članku 5. Okvirnog sporazuma radi sprečavanja zlouporaba uzastopnih ugovora na određeno vrijeme, u ovom slučaju onu predviđenu u stavku 1. točki (c) navedenog članka, tako da mogućnost samo jednog produljenja ugovora člana privremenog osoblja zaposlenog na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika ima za cilj osigurati da institucija koja ga zapošljava poštuje zaštitu člana privremenog osoblja zaposlenog na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika od zlouporaba do kojih može doći primjenom brojnih uzastopnih kratkotrajnih ugovora na određeno vrijeme (vidjeti u tom smislu presudu od 21. rujna 2011., Adjemian i dr./Komisija, T‑325/09 P, EU:T:2011:506, t. 66.).

90      Valja, međutim, utvrditi da mogućnost da član privremenog osoblja zaposlen na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika sklopi novi ugovor člana privremenog osoblja na istom temelju za razdoblje koje ne prelazi maksimalno razdoblje od šest godina predviđeno u članku 8. drugom stavku Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, kao takva, ne povređuje cilj te odredbe, usmjeren na to da vremenski ograniči popunjavanje stalnih radnih mjesta članovima privremenog osoblja.

91      Osim toga, ništa ne upućuje na to da bi sklapanje novog ugovora dovelo do opasnosti od zlouporabe prava na štetu tužitelja koja bi mogla proizaći iz primjene uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme.

92      Stoga se članku 8. drugom stavku Uvjeta zaposlenja ostalih službenika ne protivi mogućnost da član privremenog osoblja zaposlen na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika sklopi novi ugovor člana privremenog osoblja na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika ako je poštovano ograničenje od šest godina predviđeno navedenom odredbom.

93      To je tumačenje članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika u skladu i s praksom drugih institucija i agencija Unije. Naime, Komisija je, kao odgovor na mjeru upravljanja postupkom, dostavila rezultate savjetovanja koje je u lipnju 2022. pokrenula pri drugim institucijama i agencijama Unije u pogledu mogućnosti da član privremenog osoblja zaposlen na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika sklopi novi ugovor u tom svojstvu u maksimalnom roku predviđenom člankom 8. drugim stavkom Uvjeta zaposlenja ostalih službenika. Navedeni rezultati pokazuju da većina institucija i agencija koje su sudjelovale u savjetovanju razmatra ili predviđa takvu mogućnost.

94      S obzirom na sve prethodno navedeno, valja zaključiti da se odluka o odbijanju prijave, kojom je tužiteljeva prijava ocijenjena kao neprihvatljiva, temelji na pogrešnom tumačenju članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika.

95      Slijedom toga, valja prihvatiti ovaj tužbeni razlog i poništiti odluku o odbijanju prijave, pri čemu nije potrebno ispitati ostale argumente ovog tužbenog razloga kao ni druge tužbene razloge istaknute u potporu zahtjevu za poništenje odluke o odbijanju prijave.

 Zahtjev za poništenje odgovora od 28. listopada 2020.

 Dopuštenost

96      Komisija je podnijela prigovor nedopuštenosti u odnosu na ovaj zahtjev na temelju članka 130. stavka 1. Poslovnika, uz obrazloženje da odgovor od 28. listopada 2020. nije akt koji negativno utječe na tužitelja.

97      Prvo, Komisija tvrdi da je odgovor od 28. listopada 2020. samo odgovor na pitanja koja je tužitelj postavio u zahtjevu od 29. lipnja 2020. i da je njegov cilj samo da pruži tumačenje navedenih odredaba Pravilnika o osoblju. Stoga smatra da dani odgovori ne mijenjaju tužiteljev pravni status.

98      Drugo, Komisija tvrdi da nije propustila djelovati time što nije organizirala postupak promaknuća za članove privremenog osoblja zaposlene na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika i da bi, u slučaju da tužitelj želi pobijati izostanak promaknuća, na njemu bilo da ospori odluku o promaknuću koja nije sadržavala njegovo ime.

99      Tužitelj tvrdi da je njegova tužba dopuštena.

100    Valja istaknuti da se u odgovoru od 28. listopada 2020. AACC, na tužiteljev zahtjev, izjasnio o primjeni zakonskih odredaba na tužitelja i o četirima pitanjima koja se, prije svega, odnose na primjenu članka 45. stavka 1. Pravilnika o osoblju, članaka 10. i 15. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika te članka 4. stavka 1. Okvirnog sporazuma na njegovu pojedinačnu situaciju.

101    U tom pogledu, kao prvo, AACC navodi da članci 10. i 15. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika ne daju „izravno pravo” na promaknuće, kao što ni ne obvezuju upravu da provede postupke ponovnog razvrstavanja članova privremenog osoblja. Kao drugo, AACC pojašnjava da sklapanje drugog ugovora na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika nije moguće u tužiteljevu slučaju i da, u načelu i osim u iznimnim okolnostima, nije moguća preraspodjela tužitelja na drugo stalno radno mjesto osim na ono na kojem je bio zaposlen. Treće, navodi da se članak 45. stavak 1. Pravilnika o osoblju ne primjenjuje izravno na njegovu situaciju i, četvrto, da Okvirni sporazum nije primjenjiv u tužiteljevu slučaju jer se njegova činjenična situacija, kao člana privremenog osoblja zaposlenog na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, razlikuje od one u kojoj se nalazi privremeno osoblje zaposleno na temelju drugih zakonskih odredaba.

102    Stoga se odgovor od 28. listopada 2020. u biti bavi dvjema temama koje se odnose, kao prvo, na mogućnost „promaknuća” ili „ponovnog razvrstavanja” člana privremenog osoblja zaposlenog na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika i, kao drugo, na mogućnost da član privremenog osoblja zaposlen na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika dobije novi ugovor iako je njegov ugovor u tijeku.

103    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, akt koji negativno utječe jest onaj koji proizvodi obvezujuće pravne učinke koji bi mogli neposredno i trenutačno utjecati na tužiteljeve interese bitno mijenjajući njegov pravni položaj, pri čemu taj akt treba donijeti nadležno tijelo i on treba sadržavati konačno stajalište uprave (vidjeti rješenje od 10. rujna 2021., Kühne/Parlament, T‑691/20, neobjavljeno, EU:T:2021:600, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

104    Kad je riječ o zahtjevu za poništenje odgovora od 28. listopada 2020. koji se odnosi na razloge kojima se tužitelju objašnjava da na temelju članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika ne može imati pravo na drugi ugovor člana privremenog osoblja na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, valja istaknuti da se u AACC‑ovu obrazloženju u tom pogledu samo ponavlja njegovo stajalište izneseno u odluci o odbijanju prijave. Iz toga slijedi da taj dio odgovora od 28. listopada 2020., kojem je već prethodilo donošenje odluke o odbijanju prijave, bitno ne mijenja tužiteljev pravni položaj u smislu sudske prakse navedene u točki 103. ove presude.

105    Stoga valja kao nedopušten odbaciti zahtjev za poništenje odgovora od 28. listopada 2020. koji se odnosi na razloge kojima se tužitelju objašnjava da na temelju članka 8. drugog stavka Uvjeta zaposlenja ostalih službenika ne može imati pravo na drugi ugovor člana privremenog osoblja na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika.

106    Što se tiče ostalog dijela zahtjeva za poništenje odgovora od 28. listopada 2020., valja podsjetiti na to da je sud Unije ovlašten procijeniti, u skladu s okolnostima svakog slučaja, opravdava li pravilno sudovanje odbijanje tužbe kao neosnovane, bez prethodnog odlučivanja o njezinoj dopuštenosti (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2002., Vijeće/Boehringer, C‑23/00 P, EU:C:2002:118, t. 52.).

107    Međutim, uzimajući u obzir okolnosti ovog slučaja i načelo dobrog sudovanja, valja ispitati zahtjev za poništenje odgovora od 28. listopada 2020. u dijelu koji se odnosi na dio o mogućnosti promaknuća ili ponovnog razvrstavanja člana privremenog osoblja unutar Komisije na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika bez prethodnog odlučivanja o dopuštenosti tog zahtjeva, s obzirom na to da je on, u svakom slučaju i iz razloga navedenih u nastavku, neosnovan.

 Meritum

108    U prilog svojem zahtjevu za poništenje odgovora od 28. listopada 2020. tužitelj u biti ističe dva tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na pogrešnom tumačenju i povredi članka 8. drugog stavka i članka 10. stavka 3. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, a drugi na povredi načela jednakog postupanja.

–       Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom tumačenju i povredi članka 8. drugog stavka i članka 10. stavka 3. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika

109    Tužitelj smatra da je odgovor uprave, koji se, prema njegovu mišljenju, mora tumačiti kao odbijanje promaknuća, ponovnog razvrstavanja ili imenovanja na drugo radno mjesto, očito pogrešan i čini povredu članka 45. Pravilnika o osoblju te članka 8. drugog stavka i članka 10. stavka 3. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika.

110    Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

111    Prvo, što se tiče tužiteljeve mogućnosti da bude promaknut u smislu članka 45. Pravilnika o osoblju, valja utvrditi, kao što to pravilno ističe Komisija, da Uvjeti zaposlenja ostalih službenika ne upućuju na promaknuće. U konkretnom slučaju članak 45. Pravilnika o osoblju predviđa da se, kada je riječ o promaknuću, „odabir […] provodi isključivo među dužnosnicima koji su najmanje dvije godine bili u svom razredu”.

112    Uvjetima zaposlenja ostalih službenika se, dakle, ne predviđa mogućnost promaknuća za privremeno osoblje, nego, u skladu s njegovim člancima 15. i 16., mogućnost da ih se razvrsta u razred koji odgovara dužnostima koje su dužni obavljati tijekom trajanja svojeg ugovora (vidjeti u tom smislu presudu od 14. prosinca 2016., Todorova Androva/Vijeće i dr., T‑366/15 P, neobjavljenu, EU:T:2016:729, t. 48.).

113    Stoga valja zaključiti da je Komisija u odgovoru od 28. listopada 2020. osnovano smatrala da se postupak promaknuća iz članka 45. Pravilnika o osoblju odnosio samo na dužnosnike.

114    Drugo, što se tiče mogućnosti ponovnog razvrstavanja u smislu članka 10. stavka 3. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, valja istaknuti da u odgovoru od 28. listopada 2020. Komisija ne tvrdi, suprotno tužiteljevim tvrdnjama, da članak 8. drugi stavak Uvjeta zaposlenja ostalih službenika zabranjuje ponovno razvrstavanje članova privremenog osoblja zaposlenih na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika. Ona samo tvrdi da, s obzirom na široku marginu prosudbe koju uživa u tom pogledu, može ne predvidjeti postupak ponovnog razvrstavanja članova privremenog osoblja pod ugovorima na određeno vrijeme, među kojima i članova privremenog osoblja zaposlenih na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika.

115    Osim toga, valja naglasiti da članak 10. stavak 3. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, koji se odnosi na mogućnost ponovnog razvrstavanja, ni na koji način ne uspostavlja pravo svakog člana privremenog osoblja da ga se, na njegov zahtjev, ponovno raspoređuje.

116    Valja podsjetiti na to da iako su, prema načelu jedinstvenosti javne službe, svi dužnosnici Unije podvrgnuti jedinstvenom pravilniku, takvo načelo ne znači da institucije moraju jednako primjenjivati diskrecijsku ovlast koja im je priznata Pravilnikom o osoblju s obzirom na to da, suprotno tomu, prilikom upravljanja osobljem potonji uživaju „načelo autonomije” (presuda od 9. lipnja 2021., KZ/Komisija, T‑453/20, neobjavljena, EU:T:2021:339, t. 52.). Na isti način treba rasuđivati u pogledu privremenog osoblja na koje se primjenjuju Uvjeti zaposlenja ostalih službenika.

117    Slijedom toga, valja smatrati da, s obzirom na to da Uvjeti zaposlenja ostalih službenika ne predviđaju obvezu uprave da provede postupak ponovnog razvrstavanja članova privremenog osoblja, Komisija nije povrijedila članak 8. drugi stavak i članak 10. stavak 3. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika time što, u okviru administrativne autonomije koju je imala, nije predvidjela organiziranje postupka ponovnog razvrstavanja članova privremenog osoblja zaposlenih na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika.

118    To se utvrđenje ne može dovesti u pitanje tužiteljevim argumentom prema kojem u točkama 60. do 63. presude od 28. travnja 2021., Correia/EGSO (T‑843/19, EU:T:2021:221), Opći sud u biti pojašnjava da nepostojanje pisanih pravila i praksa ad hoc odluka, bez objave, čine nedostatak transparentnosti kojim se povređuje načelo pravne sigurnosti.

119    Naime, sudska praksa navedena u točki 118. ove presude odnosi se na situaciju u kojoj institucija predviđa mogućnost ponovnog razvrstavanja članova svojeg privremenog osoblja, ali ne predviđa izričite kriterije za takve postupke. Međutim, u ovom predmetu nije riječ o takvoj situaciji. Osim toga, taj argument ne može dovesti u pitanje autonomiju Komisije u pogledu odluke da ne predvidi mogućnost da članovi privremenog osoblja zaposleni na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika budu ponovno razvrstani.

120    K tomu, tužitelj tvrdi, s obzirom na snimku zaslona SysPera 2, da je Komisija, vjerojatno do 2017., pokrenula zasebne postupke promaknuća za dužnosnike, ugovorno osoblje i privremeno osoblje.

121    U tom pogledu valja istaknuti da Komisija negira samo postojanje prakse takvih zasebnih postupaka promaknuća za članove privremenog osoblja, pri čemu objašnjava da podaci koje je podnio tužitelj proizlaze iz tehničke pogreške u SysPeru 2, koja je riješena. Međutim, pod pretpostavkom da je takva praksa postojala, Komisija je valjano mogla izmijeniti tu praksu, u skladu s načelom upravne autonomije, navedenim u točki 116. ove presude.

122    Slijedom toga, prvi tužbeni razlog treba odbiti.

–       Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela nediskriminacije

123    Tužitelj svojim drugim tužbenim razlogom u biti tvrdi da je Komisija donošenjem odgovora od 28. listopada 2020. u više pogleda povrijedila načelo nediskriminacije.

124    Ovaj je tužbeni razlog podijeljen na tri dijela. Prvi dio temelji se na nejednakom postupanju i diskriminaciji između sudionika programa Pilot Junior Professionals (u daljnjem tekstu: program JPP) i članova privremenog osoblja zaposlenih na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika u okviru Komisije, drugi na nejednakom postupanju između članova privremenog osoblja zaposlenih na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika i ostalih Komisijinih članova privremenog osoblja, a treći na nejednakom postupanju između članova privremenog osoblja zaposlenih na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika različitih institucija, tijela, ureda ili agencija Unije.

125    Komisija osporava tu argumentaciju.

126    Uvodno valja podsjetiti na to da načelo jednakog postupanja predstavlja opće načelo prava Unije, sadržano u članku 20. Povelje, čiji je poseban izraz načelo nediskriminacije sadržano u njezinu članku 21. stavku 1. To načelo zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti presudu od 27. studenoga 2018., Hebberecht/ESVD, T‑315/17, EU:T:2018:842, t. 58. i 59. i navedenu sudsku praksu).

127    Što se tiče zahtjeva koji se odnosi na usporedivost situacija, ona se utvrđuje s obzirom na sve elemente koji ih obilježavaju. Te elemente valja utvrđivati i ocjenjivati osobito vodeći računa o predmetu i cilju akta Unije kojim se provodi razlikovanje u pitanju. Usto se moraju uzeti u obzir načela i ciljevi područja u koje ulazi predmetni akt (vidjeti presudu od 19. prosinca 2019., HK/Komisija, C‑460/18 P, EU:C:2019:1119, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

128    Prvim dijelom tužitelj tvrdi da Komisijine prakse predstavljaju diskriminaciju prema njemu u odnosu na sudionike programa JPP koji su, kao i on, članovi privremenog osoblja zaposleni na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika. Smatra, naime, da se prema tim kandidatima, s obzirom na to da su sudionici programa JPP članovi privremenog osoblja koji bi mogli biti preraspoređeni na druga radna mjesta u službama Komisije, koja se znatno razlikuju po prirodi poslova, a da pritom nije potrebno sklopiti novi ugovor, postupa povoljnije nego prema drugim članovima privremenog osoblja zaposlenima na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika za koje uprava smatra da je potreban novi ugovor koji je, posljedično, zabranjen.

129    Najprije, kao što je to Komisija objasnila u odluci o odbijanju žalbe R/507/20, ako član privremenog osoblja zaposlen na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, a koji pripada funkcijskoj skupini AST, bude odabran za sudjelovanje u programu JPP, ponudit će mu se ugovor člana privremenog osoblja na temelju članka 2. točke (a) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, a ne ugovor člana privremenog osoblja na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika.

130    Nadalje, kad je riječ o tužiteljevoj tvrdnji prema kojoj je diskriminiran zbog toga što redovita preraspoređivanja sudionika programa JPP ne zahtijevaju sklapanje novih ugovora, dovoljno je podsjetiti na to da je tužitelj već bio preraspoređen, kako je navedeno u točki 3. ove presude, dodatkom njegovu ugovoru i, dakle, bez sklapanja novog ugovora. Stoga neosnovano tvrdi da mu je onemogućeno da bude preraspoređen, a da se pritom nužno ne podrazumijeva sklapanje novog ugovora.

131    Naposljetku, kad je riječ o tvrdnji prema kojoj je tužitelj žrtva diskriminacije na temelju dobi, u mjeri u kojoj su kandidati u programu JPP isključivo mladi stručnjaci s profesionalnim iskustvom od najviše tri godine, tu tvrdnju valja odbiti, uzimajući u obzir činjenicu da, kao što to proizlazi iz točaka 129. i 130. ove presude, nije utvrđena nikakva razlika u postupanju između sudionika programa JPP i drugih članova privremenog osoblja zaposlenih na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika kada je riječ o preraspoređivanju bez potrebe sklapanja novog ugovora.

132    Posljedično, tužitelj neosnovano tvrdi da se prema članovima privremenog osoblja koji su zaposleni na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika i zaposlenima u okviru programa JPP postupa povoljnije nego prema njemu jer ih se može prerasporediti bez sklapanja novih ugovora člana privremenog osoblja na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika.

133    Drugim dijelom tužitelj ističe da činjenica da uprava ne organizira postupke promaknuća ili ne odobrava pojedinačna promaknuća članova privremenog osoblja zaposlenih na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika dovodi do nejednakog postupanja između njega, kao člana privremenog osoblja zaposlenog na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, i drugih kategorija privremenog osoblja, osobito članova privremenog osoblja zaposlenih na temelju članka 2. točke (a) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika i članka 2. točke (c) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika.

134    Tužitelj tvrdi da članovi privremenog osoblja zaposleni na temelju članka 2. točke (c) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika izravno obavljaju poslove kod osobe koja obnaša dužnost, dok članovi privremenog osoblja zaposleni na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika nemaju specijaliziranu zadaću takve vrste. Smatra, međutim, da se člankom 2. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika ne uspostavlja nikakva značajna razlika između prirode poslova i da je ta razlika od male važnosti u području jednakog postupanja.

135    U tom pogledu, tužitelj ističe da Komisija pokušava opravdati nejednako postupanje objašnjavajući da članovi privremenog osoblja zaposleni na neodređeno vrijeme čine vrlo ograničen broj zaposlenika. Osim toga, tužitelj tvrdi da se značajna razlika između članova privremenog osoblja zaposlenih na temelju članka 2. točke (a) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika i onih zaposlenih na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika temelji na razvrstavanju radnog mjesta u proračunske svrhe. Smatra, međutim, da ti kriteriji nisu relevantni za potrebe analize u pogledu nejednakog postupanja.

136    Kao što je to spomenuto u točki 126. ove presude, načelom jednakog postupanja zahtijeva se da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano.

137    Što se tiče pitanja usporedbe položaja različitih vrsta privremenog osoblja, kao prvo, valja podsjetiti da na to da su, što se tiče članova privremenog osoblja zaposlenih na temelju članka 2. točke (a) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, njihova radna mjesta uključena u plan radnih mjesta i odgovaraju utvrđenim trajnim zadaćama javne službe, koji, međutim, na temelju izbora proračunskog tijela ne odgovaraju „trajnom zaposlenju” (presuda od 27. studenoga 2012., Sipos/OHIM, F‑59/11, EU:F:2012:164, t. 39.).

138    Kao drugo, što se tiče članova privremenog osoblja zaposlenih na temelju članka 2. točke (c) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, oni su sklopili ugovor o radu intuitu personae čiji je bitni sastojak uzajamno povjerenje (vidjeti u tom smislu presudu od 17. listopada 2006., Bonnet/Sud, T‑406/04, EU:T:2006:322, t. 47. i 101.).

139    Kao treće, što se tiče privremenog osoblja zaposlenog na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, iako je Uvjetima zaposlenja ostalih službenika izričito predviđeno da ih se može zaposliti radi popunjavanja stalnog radnog mjesta, u njemu je također navedeno da to može biti samo privremeno (vidjeti u tom smislu presudu od 21. rujna 2011., Adjemian i dr./Komisija, T‑325/09 P, EU:T:2011:506, t. 79.).

140    U tom pogledu Komisija pravilno tvrdi da je zakonodavac stvorio različite kategorije članova privremenog osoblja, s različitim radnim uvjetima, što ih stavlja u situacije koje nisu usporedive, tako da nije moguće utvrditi različito postupanje između članova privremenog osoblja koje bi činilo diskriminaciju u smislu članka 21. stavka 1. Povelje.

141    Tužitelj, međutim, ističe da je ta praksa u suprotnosti s člankom 4. stavkom 1. Okvirnog sporazuma, kojom se zabranjuje da se prema radnicima zaposlenima na određeno vrijeme postupa na nepovoljniji način nego prema usporedivim radnicima zaposlenima na neodređeno vrijeme jedino zato što prvi imaju ugovor ili se nalaze u radnom odnosu na određeno vrijeme, osim ako drukčije postupanje nije opravdano iz objektivnih razloga.

142    Komisija je pravilno zaključila da se članovi privremenog osoblja zaposleni na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika ne nalaze u situaciji usporedivoj s onom drugih kategorija privremenog osoblja. Temeljna razlika između različitih kategorija privremenog osoblja je u „vrsti radnog mjesta” na kojem radi svaka od dotičnih kategorija, a ne izravno u trajanju ugovora. Naime, cilj je tih triju kategorija privremenog osoblja odgovoriti na različite potrebe institucija, tijela, ureda ili agencija. Stoga trajanje ugovora koje mogu sklopiti različite kategorije privremenog osoblja proizlazi izravno iz različitih vrsta radnih mjesta na kojima one mogu raditi, a time i iz njihove različite prirode.

143    Trećim dijelom tužitelj tvrdi da su druge institucije i tijela Unije izričito priznali mogućnost da se članovi privremenog osoblja zaposleni na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika ponovno razvrstaju.

144    Komisija osporava dopuštenost trećeg dijela zbog toga što je prvi put istaknut u tužbi.

145    U tom pogledu valja podsjetiti na to da pravilo o podudarnosti između žalbe i naknadne tužbe zahtijeva, pod prijetnjom nedopuštenosti, da je tužbeni razlog istaknut pred sudom Unije već bio istaknut u predsudskom postupku, tako da je AACC mogao saznati za pritužbe koje dotična osoba ima protiv osporavane odluke (vidjeti presudu od 25. listopada 2013., Komisija/Moschonaki, T‑476/11 P, EU:T:2013:557, t. 71. i navedenu sudsku praksu).

146    U ovom je slučaju tužitelj u zahtjevu od 29. lipnja 2020. naveo praksu drugih institucija Unije u potporu svojoj argumentaciji koja se temelji na njegovu pravu da ga se ponovno razvrsta. Usto, u žalbi se također poziva na nepoštovanje ustaljene upravne prakse. Osim toga, valja utvrditi da žalba sadržava argumente o navodnoj diskriminaciji, osobito na temelju dobi različitih članova privremenog osoblja zaposlenih na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, i o nejednakom postupanju prema članovima privremenog osoblja zaposlenima na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika i prema drugim kategorijama privremenog osoblja. Tužitelj u svojoj tužbi, osim tih navoda, ističe i treći dio, koji se temelji na navodnoj diskriminaciji na temelju različitih praksi koje postoje u drugim institucijama, u širem kontekstu tužbenog razloga koji se temelji na povredi načela nediskriminacije.

147    U tim okolnostima valja smatrati da okolnost da je tužitelj prvi put u svojoj tužbi izričito naveo različito postupanje između članova privremenog osoblja zaposlenih na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika u Komisiji i u drugim institucijama, tijelima, uredima i agencijama ne mijenja ni pravni temelj ni predmet žalbe.

148    Stoga valja odbiti Komisijine tvrdnje koje se odnose na dopuštenost trećeg dijela.

149    Tužitelj ističe da Komisija, time što nije organizirala postupke promaknuća i dodijelila isto pravo na promaknuće članovima privremenog osoblja koji su zaposleni na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, prema tom privremenom osoblju postupa nepovoljnije od drugih institucija i tijela kao što su Europska služba za vanjsko djelovanje (ESVD) ili Agencija Europske unije za suradnju u kaznenom pravosuđu (Eurojust). Usto, iako različite institucije i agencije Unije imaju određeni stupanj administrativne autonomije u načinu organizacije postupaka ponovnog razvrstavanja, one ne mogu različito tumačiti odredbe Uvjeta zaposlenja ostalih službenika na način da dodijele manje prava privremenom osoblju.

150    U tom pogledu valja utvrditi da se tužitelj ne može valjano pozivati na interna pravila koja se primjenjuju na osoblje drugih institucija. Naime, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, institucije imaju široku diskrecijsku ovlast u organizaciji svojih službi s obzirom na zadaće koje su im povjerene i u raspoređivanju, s obzirom na te zadaće, osoblja koje im je na raspolaganju (vidjeti presudu od 14. listopada 2004., Pflugradt/ESB, C‑409/02 P, EU:C:2004:625, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

151    Prema tome, kao što je to navedeno u točki 117. ove presude, Komisija je mogla, u okviru svoje administrativne autonomije, odlučiti da neće organizirati postupak ponovnog razvrstavanja za članove privremenog osoblja zaposlene na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja. Takva odluka ni na koji način nije protivna načelu nediskriminacije, to više što se primjenjuje na iste kategorije privremenog osoblja unutar iste institucije.

152    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da valja odbiti drugi tužbeni razlog i, slijedom toga, zahtjev za poništenje odgovora od 28. listopada 2020. u cijelosti.

 Zahtjev za naknadu štete

153    Tužitelj zahtijeva naknadu imovinske štete za koju smatra da ju je pretrpio zbog navodne nezakonitosti odluke o odbijanju prijave i odgovora od 28. listopada 2020. Tužiteljev zahtjev za naknadu štete u biti se dijeli na dva dijela. U okviru prvog dijela, koji se odnosi na odluku o odbijanju prijave, tužitelj tvrdi da mu je tom odlukom prouzročena imovinska šteta, koja se sastoji u gubitku prilike, s jedne strane, da se zaposli na spornom radnom mjestu i, s druge strane, da postane dužnosnik imenovan na stalno radno mjesto sudjelovanjem u internim natječajima rezerviranima za članove privremenog osoblja koji pripadaju funkcijskoj skupini AD. U okviru drugog dijela, koji se odnosi na odgovor od 28. listopada 2020., tužitelj tvrdi da mu je tim odgovorom prouzročena imovinska šteta koja se sastoji u gubitku prilike da ga se ponovno razvrsta u razred AST 4 od 16. svibnja 2020.

154    Komisija osporava žaliteljevu argumentaciju.

 Imovinska šteta povezana s odlukom o odbijanju prijave

155    Tužitelj tvrdi da je zbog odluke o odbijanju prijave izgubio priliku da se zaposli na spornom radnom mjestu. U tom pogledu tvrdi da, s obzirom na to da je povjerenstvo za odabir 24. srpnja 2020. podnijelo zahtjev za njegovo zapošljavanje i imenovanje na sporno radno mjesto, gubitak prilike za zapošljavanje zbog odluke o odbijanju prijave treba procijeniti na 100 %. Na toj osnovi zahtijeva naknadu štete u iznosu od 24 245 eura, koji odgovara razlici između njegove trenutačne plaće i plaće na koju bi imao pravo da je bio zaposlen na sporno radno mjesto, u razredu AD 5, počevši od 1. rujna 2020. do isteka njegova ugovora.

156    Usto, tužitelj smatra da je izgubio priliku da postane dužnosnik imenovan na stalno radno mjesto sudjelovanjem u internim natječajima rezerviranima za članove privremenog osoblja koji pripadaju funkcijskoj skupini AD. Naime, da je bio zaposlen na sporno radno mjesto i, dakle, ponovno razvrstan u razred AD 5 od 1. rujna 2020., tužitelj tvrdi da bi bio u mogućnosti sudjelovati na navedenim internim natječajima organiziranima 2021. i 2022. Tužitelj tvrdi da je, u okviru natječaja koji se održavao u trenutku podnošenja ove tužbe, na 20 radnih mjesta dužnosnika u pravnom području otprilike 90 kandidata prošlo računalne ispite, za što smatra da omogućava da se ocijeni da vjerojatnost da bi postao dužnosnik iznosi 44 %. Na temelju gubitka prilike da postane dužnosnik, tužitelj zahtijeva naknadu štete u iznosu od 600 000 eura, koji odgovara gubitku plaće koji uključuje iznos plaće i naknada povezanih s uzdržavanim osobama koje bi mu bile isplaćivane svaki mjesec tijekom 20 godina, i na koji bi trebalo primijeniti koeficijent vjerojatnosti od 0,44.

157    Najprije treba podsjetiti na to da postojanje odgovornosti Unije pretpostavlja ispunjenje svih pretpostavki koje se odnose na nezakonitost postupanja koje se stavlja na teret institucijama, stvarnost štete i postojanje uzročne veze između postupanja i štete na koju se poziva (presuda od 21. veljače 2008., Komisija/Girardot, C‑348/06 P, EU:C:2008:107, t. 52.). Budući da se te pretpostavke moraju kumulativno ispuniti, činjenica da jedna od njih nije ispunjena dovoljna je da se tužba za naknadu štete odbije (presuda od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija, C‑257/98 P, EU:C:1999:402, t. 14.).

158    Što se tiče dvaju dijelova štete navedenih u točkama 155. i 156. ove presude, treba istaknuti da oni proizlaze iz odluke o odbijanju prijave.

159    Valja, međutim, utvrditi da je, kad je riječ o zahtjevu za poništenje odluke o odbijanju prijave, a s obzirom na to da je drugi tužbeni razlog koji se odnosi na navedenu odluku prihvaćen, ispunjena prva pretpostavka za postojanje Komisijine odgovornosti, odnosno nezakonitost postupanja koje se stavlja na teret.

160    Stoga valja ispitati druge dvije pretpostavke za postojanje Komisijine odgovornosti, odnosno stvarnost štete i uzročnu vezu.

161    Kad je riječ o stvarnosti imovinske štete, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da ona mora biti pravilno utvrđena i izvjesna (vidjeti u tom smislu presudu od 21. veljače 2008., Komisija/Girardot, C‑348/06 P, EU:C:2008:107, t. 54.). Konkretno, kada se navodna šteta sastoji, kao u ovom slučaju, od gubitka prilike za zapošljavanje, s jedne strane, izgubljena prilika mora biti stvarna i, s druge strane, taj gubitak mora biti konačan (vidjeti presudu od 24. listopada 2018., Fernández González/Komisija, T‑162/17 RENV, neobjavljenu, EU:T:2018:711, t. 110. i neobjavljenu sudsku praksu).

162    Što se tiče stupnja sigurnosti uzročne veze, on je dosegnut kada je nezakonitost koju je počinila institucija Unije osobu definitivno lišila ne nužno zaposlenja, što zainteresirana osoba ne bi nikad mogla dokazati da bi se dogodilo, nego pak ozbiljne prilike za zaposlenje u svojstvu dužnosnika odnosno drugog službenika, što je po zainteresiranu osobu imalo za posljedicu imovinsku štetu koja se sastojala u gubitku prihoda (vidjeti presudu od 24. listopada 2018., Fernández González/Komisija, T‑162/17 RENV, neobjavljenu, EU:T:2018:711, t. 111. i navedenu sudsku praksu).

163    Kao prvo, valja ispitati uvjet koji se odnosi na stvarnost navodnog gubitka prilike.

164    U skladu sa sudskom praksom, za ocjenu stvarne prirode gubitka prilike potrebno je uzeti u obzir datum na koji je donesena odluka o odbijanju prijave (vidjeti u tom smislu presudu od 14. prosinca 2022., SU/EIOPA, T‑296/21, EU:T:2022:808, t. 85. i navedenu sudsku praksu).

165    U ovom slučaju iz spisa proizlazi da je, da nije bilo nezakonitosti kojom je zahvaćena odluka o odbijanju prijave, tužitelj mogao biti zaposlen na sporno radno mjesto.

166    Najprije, kao što to tužitelj tvrdi, u potpunosti je zadovoljio na radnom mjestu na kojem je bio zaposlen u trenutku podnošenja svoje prijave, koje je imalo sličnosti sa spornim radnim mjestom. Naime, iz izvješćâ o ocjeni tužitelja za 2019. i 2020. proizlazi da je on svoje dužnosti obavljao na vrlo zadovoljavajući način, s obzirom na to da je njegova razina rada ocijenjena iznimnom, tako da je po isteku početnog razdoblja od tri godine za koje je bio zaposlen, bio ponovno imenovan. Nesporno je da je posjedovanje uspješnog profesionalnog iskustva važan pokazatelj koji treba uzeti u obzir pri odlučivanju o izboru kandidata za zapošljavanje (vidjeti presudu od 13. rujna 2011., AA/Komisija, F‑101/09, EU:F:2011:133, t. 91. i navedenu sudsku praksu).

167    Usto, valja istaknuti da je tužiteljev načelnik odjela 24. srpnja 2020. izdao obavijest u kojoj se navodi da je, s obzirom na to da sporno radno mjesto nije mogao popuniti odgovarajući unutarnji ili vanjski kandidat, uključujući uspješne kandidate otvorenog natječaja koji je organizirao Europski ured za odabir osoblja (EPSO) te, na temelju tužiteljevih zasluga, zatražio da se tužitelja zaposli na spornom radnom mjestu.

168    Ta razmatranja čine niz dovoljno preciznih i vjerodostojnih elemenata za dokazivanje da je tužitelj u 2020., u okviru postupka odabira na sporno radno mjesto, imao stvarnu priliku da se zaposli na navedeno mjesto, neovisno o širokoj diskrecijskoj ovlasti u području zapošljavanja (vidjeti u tom smislu presudu od 14. prosinca 2022., TM/ESB, T‑440/21, neobjavljenu, EU:T:2022:800, t. 113.).

169    Kao drugo, što se tiče konačnosti navodnog gubitka prilike, valja podsjetiti na to da se ona procjenjuje u trenutku kada sud Unije odlučuje, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, uključujući elemente koji su uslijedili nakon donošenja nezakonitog akta koji uzrokuje štetu (vidjeti presudu od 14. prosinca 2022., SU/EIOPA, T‑296/21, EU:T:2022:808, t. 90. i navedenu sudsku praksu).

170    Kako bi se ocijenila ta konačnost, valja ispitati je li na dan objave ove presude i s obzirom na provedbene mjere koje je za nju dužna donijeti EIOPA, tužitelj definitivno izgubio priliku koju je imao da se zaposli na spornom radnom mjestu (vidjeti u tom smislu presudu od 14. prosinca 2022., SU/EIOPA, T‑296/21, EU:T:2022:808, t. 91.).

171    U ovom slučaju valja podsjetiti na to da je 18. siječnja 2021. prvi ugovor tužitelja, koji je sklopljen 16. svibnja 2018. na razdoblje od tri godine, produljen na razdoblje od dvije godine, s istekom 15. svibnja 2023. Međutim, budući da se, u skladu s člankom 8. drugim stavkom Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, po isteku njegova ugovora, službenik zaposlen na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika može zaposliti na stalno radno mjesto u instituciji samo ako ga se imenuje dužnosnikom u skladu s uvjetima utvrđenima Pravilnikom o osoblju, valja utvrditi da na dan objave ove presude tužitelj više ne može biti zaposlen na predmetna radna mjesta na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika.

172    Osim toga, valja dodati da je, u sporovima koji se odnose na odluke o odbijanju prijava, kao što je to onaj na koji se odnosi predmetna tužba, Opći sud presudio da konačnost gubitka prilike zapošljavanja proizlazi iz zaštite prava trećih osoba čije su prijave za predmetna radna mjesta prihvaćene (vidjeti u tom smislu presude od 6. lipnja 2006., Girardot/Komisija, T‑10/02, EU:T:2006:148, t. 49. i od 24. listopada 2018., Fernández González/Komisija, T‑162/17 RENV, neobjavljenu, EU:T:2018:711, t. 91.), a ne iz nemogućnosti uprave da pravno ispravi počinjenu nezakonitost (presuda od 14. prosinca 2022., SU/EIOPA, T‑296/21, EU:T:2022:808, t. 95.).

173    Stoga, s obzirom na prethodno navedeno, tužitelj osnovano tvrdi da je konačno izgubio priliku za zaposlenje na spornom radnom mjestu.

174    Slijedom toga, na temelju tih elemenata valja zaključiti da je nezakonitost koju je počinila Komisija tužitelja lišila stvarne prilike da se zaposli na spornom radnom mjestu, tako da postoji uzročna veza između nezakonitosti odluke o odbijanju prijave i navodnog gubitka prilike.

175    Stoga su ispunjene druga i treća pretpostavka za nastanak Komisijine odgovornosti.

176    Prema sudskoj praksi, kako bi se odredio iznos naknade koji se plaća za gubitak takve prilike, valja, nakon utvrđivanja prirode prilike koje je dužnosnik ili službenik bio lišen, odrediti datum od kojeg je mogao imati koristi od te prilike, zatim kvantificirati navedenu priliku i, konačno, odrediti koje su za njega bile financijske posljedice tog gubitka prilike (vidjeti presudu od 14. prosinca 2022., SU/EIOPA, T‑296/21, EU:T:2022:808, t. 102. i navedenu sudsku praksu).

177    Što se tiče načina i opsega naknade štete za gubitak prilike, kada je to moguće, prilika koju je dužnosnik ili službenik izgubio treba biti objektivno određena, u obliku matematičkog koeficijenta koji proizlazi iz precizne analize (vidjeti presudu od 14. prosinca 2022., SU/EIOPA, T‑296/21, EU:T:2022:808, t. 103. i navedenu sudsku praksu), uzimajući pritom u obzir da je vrlo teško, ako ne i nemoguće, definirati metodu koja omogućava točnu kvantifikaciju prilike za zapošljavanje u instituciji i, posljedično, ocjenu štete koja proizlazi iz gubitka te prilike (vidjeti u tom smislu presudu od 21. veljače 2008., Komisija/Girardot, C‑348/06 P, EU:C:2008:107, t. 59. i 60.).

178    Usto, već je utvrđeno da kriterij gubitka plaće ne može sam po sebi odrediti opseg naknade štete uzrokovane gubitkom prilike za zapošljavanje. Naime, u takvom se slučaju pretrpljena šteta ne može izjednačiti s iznosom plaće koja bi bila isplaćena da je ta prilika bila ostvarena jer se, s obzirom na diskrecijsku ovlast Komisije u tom području, zainteresirana osoba ne može pozivati ni na kakvo pravo na zapošljavanje. Prema tome, šteta za koju takva zainteresirana osoba ima pravo dobiti naknadu ne može odgovarati izgubljenoj zaradi zbog gubitka prava (vidjeti u tom smislu presudu od 21. veljače 2008., Komisija/Girardot, C‑348/06 P, EU:C:2008:107, t. 65.).

179    U konkretnom je slučaju tužitelj proveo kvantificiranu ocjenu iznosa koji treba poslužiti kao osnova za izračun iznosa naknade štete povezane s gubitkom prilike. Međutim, ta se ocjena ne može prihvatiti. Naime, nije moguće kvantificirati tu priliku i pobliže odrediti financijske posljedice gubitka prilike jer točan izračun tužiteljeve imovinske štete ovisi o različitim pretpostavkama, među ostalim o utjecaju interesa službe na vjerojatnost zapošljavanja tužitelja i na ukupno trajanje tog zaposlenja, s obzirom na to da ukupno najdulje trajanje radnog odnosa člana privremenog osoblja zaposlenog na temelju članka 2. točke (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika iznosi šest godina i da je u ovom slučaju prvi tužiteljev ugovor, sklopljen u trajanju od tri godine, bio u tijeku od 16. svibnja 2018.

180    Stoga, uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta, pretrpljenu štetu valja ocijeniti ex æquo et bono (vidjeti u tom smislu presudu od 16. prosinca 2020., VP/Cedefop, T‑187/18, neobjavljenu, EU:T:2020:613, t. 200. i navedenu sudsku praksu).

181    U tom se kontekstu pravilno ocjenjuje cjelokupna imovinska šteta koju je tužitelj pretrpio zbog gubitka prilike za zapošljavanje na sporno radno mjesto time što se Komisiji nalaže da mu ex æquo et bono isplati paušalni iznos od 10 000 eura.

182    Što se tiče dijela štete koji se sastoji od gubitka prilike da se postane dužnosnik sudjelovanjem u internim natječajima koje je Komisija organizirala 2021. i 2022. i koji su rezervirani za članove privremenog osoblja funkcijske skupine AD, treba istaknuti da pretpostavka koja se odnosi na dokaz o postojanju stvarne i izvjesne štete, kao i na uzročnu vezu, a u vezi s gubitkom prilike za uspjeh na navedenim internim natječajima koje je Komisija organizirala 2021. i 2022. te, posljedično, za zapošljavanje u svojstvu dužnosnika Unije, nije ispunjena. Naime, odluka o odbijanju prijave ne sprečava tužitelja da postane administrator u Komisiji. Odluka o odbijanju prijave nije bila prepreka tomu da tužitelj podnese prijavu za druga radna mjesta u funkcijskoj skupini AD koja su bila slobodna u Komisiji nakon donošenja navedene odluke, kao što ga ne sprečava da se u budućnosti zaposli na radno mjesto razine AD, primjerice, na temelju članka 2. točke (a) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika.

183    Prema tome, treba odbiti zahtjev za naknadu imovinske štete nastale zbog navodnog gubitka prilike da se postane dužnosnik sudjelovanjem na internim natječajima koje je Komisija organizirala 2021. i 2022. i koji su rezervirani za članove privremenog osoblja funkcijske skupine AD.

 Imovinska šteta povezana s odgovorom od 28. listopada 2020.

184    Tužitelj tvrdi da je izgubio priliku za promaknuće u razred AST 4 počevši od 16. svibnja 2020. Budući da se ta prilika za promaknuće treba procijeniti na 100 %, a s obzirom na njezinu izvanrednu razinu primanja, tražena naknada iznosi 13 152 eura.

185    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, zahtjev za naknadu imovinske ili neimovinske štete treba odbiti ako je usko povezan sa zahtjevom za poništenje koji je, pak, odbačen kao nedopušten ili odbijen kao neosnovan (vidjeti presudu od 12. siječnja 2022., MW/Parlament, T‑630/20, neobjavljenu, EU:T:2022:3, t. 137. i navedenu sudsku praksu).

186    U ovom slučaju postoji uska veza između dijela štete koja se temelji na gubitku prilike za promaknuće u razred AST 4 počevši od 16. svibnja 2020. i zahtjeva za poništenje odgovora od 28. listopada 2020.

187    U tim okolnostima, s obzirom na to da ispitivanje tužbenih razloga istaknutih u potporu zahtjevu za poništenje odgovora od 28. listopada 2020. nije otkrilo nikakvu nezakonitost koju je počinila Komisija, treba također odbiti dio štete koji se temelji na gubitku prilike za promaknuće u razred AST 4 počevši od 16. svibnja 2020.

188    Iz toga proizlazi da treba odbiti zahtjev za naknadu imovinske štete koja se temelji na navodnom gubitku prilike za promaknuće u razred AST 4 počevši od 16. svibnja 2020.

 Troškovi

189    U skladu s člankom 134. stavkom 3. Poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. Međutim, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Opći sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke. U skladu s člankom 135. stavkom 1. tog poslovnika, Opći sud može odlučiti da, kad to zahtijeva pravičnost, stranka koja ne uspije u postupku snosi samo dio troškova odnosno da ih ne snosi uopće.

190    U ovom slučaju Komisija nije uspjela u bitnom dijelu tužiteljeva tužbenog zahtjeva. Osim toga, Komisija je podnijela prigovor nedopuštenosti u dijelu koji se odnosi na zahtjev protiv odluke o odbijanju prijave, koji je potom povukla, što je utjecalo na troškove. U tim okolnostima, Opći sud smatra pravičnim, s obzirom na okolnosti slučaja, naložiti Komisiji snošenje svih troškova.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništava se odluka Europske komisije od 4. kolovoza 2020. o odbijanju prijave osobe SE za slobodno radno mjesto objavljeno pod oznakom COM/2020/1474.

2.      Komisiji se nalaže da osobi SE isplati iznos od 10 000 eura na ime naknade pretrpljene imovinske štete.

3.      U preostalom dijelu tužba se odbija.

4.      Komisiji se nalaže snošenje troškova.

da Silva Passos Gervasoni Półtorak

Reine       Pynnä

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 5. srpnja 2023.

Potpisi

*      Jezik postupka: engleski

1 Povjerljivi podaci su izostavljeni.