MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
ATHANASIOSA RANTOSA
od 24. veljače 2022.(1)
Predmet C‑99/21 P
Danske Slagtermestre
protiv
Europske komisije
„Žalba – Državne potpore – Članak 107. stavak 1. UFEU‑a – Sustav doprinosa za prikupljanje otpadnih voda – Pritužba – Odluka kojom se utvrđuje nepostojanje državne potpore – Tužba za poništenje – Dopuštenost – Aktivna procesna legitimacija – Članak 263. četvrti stavak UFEU‑a – Regulatorni akt koji ne podrazumijeva provedbene mjere – Izravan utjecaj”
I. Uvod
1. Svojom žalbom udruga Danske Slagtermestre traži ukidanje rješenja Općeg suda Europske unije od 1. prosinca 2020., Danske Slagtermestre/Komisija (T‑486/18, neobjavljeno, u daljnjem tekstu: pobijano rješenje, EU:T:2020:576), kojim je Opći sud odbacio kao nedopuštenu njezinu tužbu za poništenje Odluke Europske komisije C(2018) 2259 final od 19. travnja 2018. o državnoj potpori SA.37433 (2017/FC) – Danska (u daljnjem tekstu: sporna odluka), u kojoj se, na kraju prethodne faze ispitivanja, odlučuje da doprinos utvrđen lovom nr. 902/2013 om ændring af lov om betalingsregler for spildevandsforsyningsselskaber m.v. (Betalingsstruktur for vandafledningsbidrag, bemyndigelse til opgørelse af særbidrag for behandling af særlig forurenet spildevand m.v.) (Zakon br. 902/2013 o izmjeni zakona kojim se utvrđuju pravila o doprinosima koji se duguju operatorima pročišćavanja otpadnih voda (struktura doprinosa za zbrinjavanje otpadnih voda, kojima se odobrava uspostava posebnih doprinosa za pročišćavanje osobito zagađenih otpadnih voda itd.)) od 4. srpnja 2013. (u daljnjem tekstu: sporna mjera) ne predstavlja državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.
2. Taj predmet Sudu pruža priliku da pojasni pretpostavke dopuštenosti tužbe koju su podnijeli konkurenti korisnikâ mjera potpore u okviru treće pretpostavke iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a i, konkretnije, pojmove „izravan utjecaj” i „provedbene mjere”, kako ih je tumačio Sud u presudi od 6. studenoga 2018., Scuola Elementare Maria Montessori/Komisija, Komisija/Scuola Elementare Maria Montessori i Komisija/Ferracci(2).
II. Okolnosti spora
3. Danske Slagtermestre strukovna je udruga koje predstavlja male danske mesnice, klaonice, veletrgovce i prerađivače. Ta je udruga 26. rujna 2013. podnijela pritužbu Komisiji uz obrazloženje da je Kraljevina Danska donošenjem sporne mjere dodijelila državne potpore velikim klaonicama u obliku smanjenja doprinosa za prikupljanje otpadnih voda.
4. Tom je mjerom izmijenjen sustav doprinosa za prikupljanje otpadnih voda(3) i uveden je degresivan „stupnjevani” model kojim se predviđa cijena po kubičnom metru otpadnih voda ovisno o količini otpadnih voda ispuštenih u tri kategorije (u daljnjem tekstu: stupnjevani model), od kojih prva odgovara potrošnji vode do 500 m³ godišnje po nekretnini, druga odgovara dijelu potrošnje vode između 500 m³ i 20 000 m³ godišnje po nekretnini i njome se predviđa cijena po kubičnom metru koja je 20 % niža od one prve kategorije, a treća odgovara dijelu potrošnje vode koji premašuje 20 000 m³ godišnje po nekretnini te se njome predviđa cijena po kubičnom metru koja je 60 % niža od one prve kategorije(4).
5. Na kraju prethodne faze postupka Komisija je donijela spornu odluku u kojoj je smatrala da nove cijene uvedene spornom mjerom ne predstavljaju državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.
III. Postupak pred Općim sudom i pobijano rješenje
6. Zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 15. kolovoza 2018. žalitelj je podnio tužbu na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje sporne odluke.
7. Pobijanim rješenjem Opći sud proglasio je tužbu nedopuštenom jer žalitelj nije imao aktivnu procesnu legitimaciju ni u svoje ime ni kao zastupnik interesa svojih članova. Konkretnije, Opći sud presudio je da žalitelj nema aktivnu procesnu legitimaciju zbog svojeg statusa zainteresirane strane (koja u svojoj tužbi nije istaknula povredu svojih postupovnih prava) ni zbog izravnog i osobnog utjecaja na njegove članove.
8. Konkretnije, što se tiče dopuštenosti te tužbe, u smislu treće pretpostavke iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a(5), iako je Opći sud priznao da sporna odluka predstavlja „regulatorni akt” u smislu te odredbe (točke 94. do 96. pobijanog rješenja), presudio je da se ta odluka ne odnosi izravno na žalitelja (točke 97. do 104. tog rješenja), tako da je tužba koju je podnio nedopuštena a da pritom nije potrebno provjeriti sadržava li navedena odluka provedbene mjere (točka 105. navedenog rješenja).
IV. Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka
9. Danske Slagtermestre podnio je 17. veljače 2021. žalbu protiv pobijanog rješenja. Od Suda zahtijeva da ukine to rješenje(6).
10. Komisija, koju podupire Kraljevina Danska, zahtijeva od Suda da odbije žalbu i naloži žalitelju snošenje troškova.
11. Stranke su također u pisanom obliku odgovorile na pitanja Suda. Sud je odlučio donijeti odluku bez održavanja rasprave, u skladu s člankom 76. stavkom 2. svojeg Poslovnika.
V. Analiza
12. U prilog svojoj žalbi Danske Slagtermestre navodi pet žalbenih razloga koji se u biti temelje na tome da je Opći sud pogrešno protumačio i primijenio uvjet „izravnog utjecaja” u smislu treće pretpostavke iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, kako ga je Sud tumačio u presudi Montessori.
13. Komisija najprije izražava dvojbe u pogledu dopuštenosti žalbe jer se žaliteljev zahtjev odnosi samo na ukidanje pobijanog rješenja, dok se, u skladu s člankom 170. stavkom 1. Poslovnika Suda, žalbenim zahtjevom traži da se u cijelosti ili djelomično potvrdi zahtjev iz prvostupanjskog postupka. U pogledu merituma, Komisija, koju podupire danska vlada, najprije zahtijeva da se žalba odbije i, podredno, u slučaju da će Sud smatrati da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava u pogledu ocjene izravnog utjecaja na žalitelja, da se žalba odbije zbog toga što je sporna odluka regulatorni akt koji podrazumijeva provedbene mjere u smislu treće pretpostavke iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, pri čemu se zamjenjuje obrazloženje pobijanog rješenja.
14. Kao prvo, što se tiče dopuštenosti žalbe u smislu članka 170. stavka 1. Poslovnika, točno je da, iako žalitelj izričito ne zahtijeva da se prihvati zahtjev istaknut u prvostupanjskom postupku, pa čak ni da se ukine sporna odluka(7), čini mi se da se ne može smatrati da se tim zahtjevom traži bilo što drugo osim, u biti, postizanja istog rezultata, da bi se izbjegao pretjeran formalizam(8). Stoga smatram da je žalba dopuštena.
15. U nastavku ću najprije analizirati pet žalbenih razloga koji se odnose na ocjenu Općeg suda u pogledu izravnog utjecaja na žalitelja (odjeljak A). Zatim ću ispitati dopuštenost tužbe u prvostupanjskom postupku u slučaju da Sud, na temelju rasuđivanja koje mu predlažem, ukine pobijano rješenje (odjeljak B) u pogledu, s jedne strane, izravnog utjecaja na žalitelja (odjeljak B.1) i, s druge strane, pitanja mogućeg nepostojanja provedbenih mjera, koje Opći sud nije analizirao u pobijanom rješenju (odjeljak B.2).
A. O žalbi
16. Od pet žalbenih razloga, koje valja ispitati zajedno, prvi se temelji na pogrešnoj primjeni pojma „izravan utjecaj”, drugi na tome da je Opći sud zamijenio ocjenu izravnog utjecaja s ocjenom osobnog utjecaja, treći na tome da su u ovom slučaju ispunjeni kriteriji utvrđeni u presudi Montessori koji se odnose na izravan utjecaj, četvrti na tome da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da žalitelj nije dokazao da su njegovi članovi izloženi narušenom tržišnom natjecanju i, peti na tome da je Opći sud pogrešno tumačio kriterije u pogledu osobnog utjecaja, pod pretpostavkom da su relevantni za njegovu ocjenu.
1. Kriterij izravnog utjecaja kako ga se tumači u sudskoj praksi Suda
17. Uvodno valja podsjetiti na to da se člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a predviđa da svaka fizička ili pravna osoba može pod uvjetima utvrđenima u stavku prvom i drugom pokrenuti postupke protiv akta koji je upućen toj osobi (prva pretpostavka) ili koji se izravno i osobno odnosi na nju (druga pretpostavka)(9) te protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na nju, a ne podrazumijeva provedbene mjere (treća pretpostavka)(10).
18. Usto, budući da se čini da je izraz „koji se izravno odnosi na nju” istovjetan u drugoj i trećoj pretpostavci iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, već se odlučilo da se pojam „izravni utjecaj” iz treće pretpostavke ne može tumačiti restriktivnije od onoga iz druge pretpostavke(11).
19. U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, uvjet u skladu s kojim se odluka koja je predmet tužbe mora izravno odnositi na fizičku ili pravnu osobu, poput onoga iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, zahtijeva ispunjenje dvaju kumulativnih kriterija, odnosno, s jedne strane, da osporavana mjera izravno proizvodi učinke na pravnu situaciju pojedinca i, s druge strane, da se njome ne daje nikakva diskrecijska ovlast adresatima te mjere koji su zaduženi za njezinu provedbu, s obzirom na to da je ona potpuno automatska i proizlazi isključivo iz propisa Unije, bez primjene drugih posrednih pravila(12).
20. Kad je riječ o pravilima o državnim potporama, valja naglasiti da je njihov cilj zaštita tržišnog natjecanja. Tako se u tom području, na temelju činjenice da Komisijina odluka ne zadire u učinke nacionalnih mjera u pogledu kojih je tužitelj u svojoj pritužbi toj instituciji istaknuo da nisu spojivi s tim ciljem i da ga stavljaju u nepovoljan tržišni položaj, može zaključiti da ta odluka izravno utječe na njegovu pravnu situaciju, osobito na njegovo pravo da ne trpi posljedice predmetnih nacionalnih mjera koje narušavaju tržišno natjecanje, pri čemu to pravo proizlazi iz odredbi UFEU‑a u području državnih potpora(13).
21. Konkretnije, što se tiče primjene prvog od dvaju kriterija navedenih u točki 19. ovog mišljenja, Sud je pojasnio da, iako nije zadaća Suda da pri ispitivanju dopuštenosti tužbe donese konačnu odluku o konkurentskim odnosima između tužitelja i korisnika nacionalnih mjera ocijenjenih u Komisijinoj odluci u području državnih potpora, poput sporne odluke, ipak se ne može zaključiti da postoji izravan utjecaj na takvog tužitelja samo na temelju mogućnosti odnosa tržišnog natjecanja(14).
22. Naime, budući da uvjet koji se odnosi na izravan utjecaj zahtijeva da pobijani akt proizvodi izravne učinke na tužiteljevu pravnu situaciju, sud Unije dužan je provjeriti je li potonji „iznio relevantne razloge zbog kojih ga Komisijina odluka može staviti u nepovoljan tržišni položaj i stoga proizvesti učinke na njegovu pravnu situaciju”(15).
23. Ovdje valja ispitati upravo primjenu tog kriterija, kako ga se tumači u sudskoj praksi Suda i konkretnije u presudi Montessori.
24. U tom pogledu podsjećam na to da je u sudskoj praksi koja je prethodila stupanju na snagu Ugovora iz Lisabona ocjena izravnog utjecaja u smislu druge pretpostavke iz članka 230. četvrtog stavka UEZ‑a (koji je postao članak 263. četvrti stavak UFEU‑a), koja je često marginalna u odnosu na onu koja se odnosi na osobni utjecaj(16), bila više usmjerena na drugi kriterij izravnog utjecaja, odnosno nepostojanje margine prosudbe tijela nadležnih za provedbu(17), dok se bilo kakva analiza materijalnih učinaka sporne mjere uzimala u obzir uglavnom s gledišta osobnog utjecaja. Nakon što je Ugovorom iz Lisabona uvedena treća pretpostavka iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, sud Unije, od kojeg se traži da ispita uvjet izravnog utjecaja na žalitelja neovisno o bilo kakvom razmatranju njegova osobnog utjecaja, tumačio je taj kriterij sve strože(18), uzimajući u obzir činjenične elemente koji su u biti vrlo bliski onima koji su do tada bili dio ispitivanja osobnog utjecaja(19).
25. Međutim, unatoč tom razvoju sudske prakse, prema mojem mišljenju, ne može se poreći da je ocjena izravnog utjecaja pretežno povezana s elementima pravne prirode, kao što to proizlazi iz samog teksta formulacije koju Sud neprestano koristi, odnosno pretpostavke prema kojoj osporavana mjera izravno proizvodi učinke na pravni položaj pojedinca(20), dok ocjena osobnog utjecaja obuhvaća stvarnu materijalnu ocjenu tužiteljeve činjenične situacije, koja se najprije temelji na pokazateljima gospodarske prirode(21).
2. Ocjena Općeg suda u pogledu izravnog utjecaja na žalitelja
26. Kao prvo, nakon što je uputio na načela iz presude Montessori te pritom podsjetio na to da je u pogledu pitanja proizvodi li pobijana odluka izravne učinke na tužiteljev pravnu situaciju , „sud Unije dužan […] provjeriti je li potonji iznio relevantne razloge zbog kojih ga Komisijina odluka može staviti u nepovoljan tržišni položaj i stoga proizvesti učinke na njegovu pravnu situaciju”(22), Opći sud uputio je na točke 71. do 77. pobijanog rješenja te je pritom istaknuo da „u ovom slučaju tužitelj nije dokazao da predmetna mjera stvarno utječe na njegove članove, pa čak ni na neke od njih, te još manje koje posljedice ta mjera ima za njihov tržišni položaj” te je zaključio da „tužitelj stoga nije na odgovarajući način utvrdio da pobijana odluka njegove članove može staviti u nepovoljan tržišni položaj i da stoga ta odluka izravno utječe na njihovu pravnu situaciju, osobito na njihovo pravo da na mjerodavnom tržištu ne trpe posljedice navedene mjere kojom se narušava tržišno natjecanje na relevantnom tržištu”(23).
27. Kao što to tvrdi žalitelj, čini mi se da je Opći sud upotrebom glagola „dokazati” i „utvrditi” uvjet izravnog utjecaja u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a podvrgnuo zahtjevima koji prekoračuju one koji proizlaze iz tumačenja koje je Sud utvrdio u pogledu tog uvjeta u presudi Montessori. Naime, u toj je presudi Sud pojasnio da, iako se ne može zaključiti da postoji izravan utjecaj na tužitelja samo na temelju mogućnosti odnosa tržišnog natjecanja(24), sud Unije treba provjeriti je li tužitelj „iznio relevantne razloge” da postoji „mogućnost nepovoljnog tržišnog položaja”(25). Međutim, doista sumnjam da primjena tog načela u ovom slučaju podrazumijeva da je žalitelj bio dužan „dokazati” „da predmetna mjera stvarno utječe” na neke od njegovih članova i „koje posljedice ta mjera ima na njihov tržišni položaj”.
28. Prema tome, čini mi se da ocjena Općeg suda sadržava pogrešku koja se tiče prava s obzirom na tumačenje Suda u presudi Montessori.
29. Kao drugo i u svakom slučaju, kako bi se izbjeglo da se provodi pretjerano formalistička ocjena, valja provjeriti jesu li, neovisno o primijenjenom kriteriju, elementi koje ističe Opći sud ipak dovoljni da se zaključi da žalitelj nije „iznio relevantne razloge zbog kojih ga Komisijina odluka može staviti u nepovoljan tržišni položaj”.
30. Kao što to tvrdi žalitelj, što se tiče ocjene koja se odnosi na nepostojanje izravnog utjecaja na njegove članove u ovom slučaju, Opći sud u točki 103. pobijanog rješenja samo upućuje na točke 71. do 77. tog rješenja, koje se izričito odnose na vrlo različitu ocjenu o nepostojanju osobnog utjecaja na članove(26).
31. Te se točke pobijanog rješenja u biti odnose na „dokaz bitnog ugrožavanja položaja konkurenta na tržištu”. Međutim, kriterij „znatnog utjecaja na tržišni položaj” žalitelja, koji je relevantan za analizu osobnog utjecaja, nedvojbeno je drukčiji parametar od „mogućnosti nepovoljnog tržišnog položaja”, koji je relevantan za analizu izravnog utjecaja. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda navedenoj u točki 69. pobijanog rješenja, za utvrđivanje osobnog utjecaja na njega, poduzetnik se ne može pozivati isključivo na svoje svojstvo konkurenta u odnosu na onoga koji je korisnik potpore već usto mora dokazati da je u činjeničnoj situaciji koja ga izdvaja pojedinačno poput osobe kojoj je pobijana odluka upućena(27), dok je za utvrđivanje izravnog utjecaja na njega dovoljno da taj poduzetnik iznese relevantne razloge zbog kojih ga Komisijina odluka može staviti u nepovoljan tržišni položaj i stoga proizvesti učinke na njegovu pravnu situaciju(28).
32. Točno je da se, kao što to tvrdi Komisija, u ovom slučaju ne može isključiti da elementi na kojima se temeljila ocjena nepostojanja osobnog utjecaja na žaliteljeve članove, ili neki od tih elemenata, također mogu biti relevantni kako bi se utvrdilo da žalitelj nije „iznio relevantne razloge zbog kojih ga Komisijina odluka može staviti u nepovoljan tržišni položaj”. Međutim, Opći sud nije dao nikakvo objašnjenje u tom pogledu.
33. Uostalom, prema mojem mišljenju, jasno je da elementi koje je Opći sud naveo u točkama 71. do 77. pobijanog rješenja ne mogu potkrijepiti njegov zaključak u pogledu nepostojanja izravnog utjecaja na žaliteljeve članove(29).
34. Naime, prije svega, suprotno zaključcima koje je Opći sud iznio u točkama 71., 72. i 74. pobijanog rješenja, ocjenu izravnog utjecaja na žalitelja ne treba temeljiti na konkretnim podacima o tržišnim udjelima ili prometu odnosno prihodu njegovih članova. Ta ocjena ne zahtijeva, suprotno zaključcima koje je Opći sud iznio u točkama 73. i 75. pobijanog rješenja, ni dokazivanje utjecaja naknada za pročišćavanje otpadnih voda na cijene koje žaliteljevi članovi naplaćuju svojim kupcima ili koje nude svojim dobavljačima(30).
35. Nadalje, u točki 76. pobijanog rješenja Opći sud u biti je zatražio usporednu analizu nedostataka mjere u smislu konkurentnosti u odnosu na velike danske poduzetnike i prednosti koje proizlaze iz smanjenja troškova danskih malih i srednjih poduzetnika u odnosu na konkurentske poduzetnike sa sjedištem u drugim državama članicama. Međutim, iako takva analiza može biti relevantna kako bi se utvrdilo narušavanje tržišnog natjecanja, koje je jedan od sastavnih elemenata pojma „državna potpora” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, ne čini mi se da je nužna za ocjenu izravnog utjecaja na žaliteljeve članove(31).
36. Naposljetku, jasno je, kao što sam na to podsjetio u točki 31. ovog mišljenja, da kriterij znatnog utjecaja na tržišni položaj žaliteljevih članova, koji se ističe u točkama 77. i 78. pobijanog rješenja, upućuje na tipični kriterij koji se odnosi na osoban utjecaj(32).
37. Stoga smatram da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom ocjene izravnog utjecaja na žalitelja time što je u biti obrazložio nepostojanje izravnog utjecaja na njegove članove time da ne postoji osobni utjecaj na žalitelja.
38. Stoga predlažem da se prvi žalbeni razlog prihvati i, slijedom toga, ukine pobijano rješenje.
B. Tužba u prvostupanjskom postupku
39. U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, Sud može, u slučaju ukidanja odluke Općeg suda, sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu.
40. Iako Sud u toj fazi postupka ne može odlučiti o meritumu tužbe koja je podnesena Općem sudu, on ipak raspolaže elementima koji su potrebni za konačno odlučivanje o dopuštenosti navedene tužbe protiv sporne odluke. Naime, pitanje žaliteljeve aktivne procesne legitimacije u smislu treće pretpostavke iz članka 263. UFEU‑a bilo je predmet kontradiktorne rasprave pred Općim sudom i njegovo ispitivanje ne zahtijeva donošenje nikakve dodatne mjere upravljanja postupkom ili istraživanja predmeta.
41. Stoga valja najprije ispitati dopuštenost tužbe u prvostupanjskom postupku i zatim, u slučaju da se tužba pokaže dopuštenom, vratiti je Općem sudu kako bi on mogao odlučiti o meritumu.
42. U ovom je slučaju Opći sud odbacio tužbu kao nedopuštenu uz obrazloženje da žalitelj nema aktivnu procesnu legitimaciju, kao prvo zbog utjecaja na njegove vlastite interese u svojstvu udruge i, kao drugo, u svojstvu zastupnika interesa svojih članova, u pogledu njihove aktivne procesne legitimacije u smislu svake od pretpostavki iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.
43. Najprije ću ispitati dopuštenost tužbe u pogledu žaliteljeve aktivne procesne legitimacije kao zastupnika interesa svojih članova s obzirom na treću pretpostavku iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. Budući da se kvalifikacija pobijane odluke kao „regulatornog akta” ne dovodi u pitanje niti uostalom osporava(33), svoju ću analizu usredotočiti na izravan utjecaj na žalitelja (odjeljak B.1) i na nepostojanje provedbenih mjera (odjeljak B.2).
1. Izravan utjecaj na žalitelja
44. Uvodno podsjećam na to da je za izravan utjecaj na pojedinca važno da osporavana mjera, s jedne strane, proizvodi izravne učinke na pravnu situaciju tog pojedinca i, s druge strane, da adresatima koji su zaduženi za njezinu provedbu ne ostavlja nikakvu diskrecijsku ovlast jer je ta provedba potpuno automatska i proizlazi iz samog propisa Unije bez primjene drugih posrednih pravila(34).
45. Budući da se o drugom dijelu tog uvjeta nije stvarno raspravljalo u ovom predmetu(35), usredotočit ću svoju analizu na to proizvodi li izravno sporna odluka učinke na pravnu situaciju žalitelja i, konkretnije, njegovih članova.
46. U skladu sa zaključcima iz sudske prakse navedene u točkama 21. i 22. ovog mišljenja, valja provjeriti je li žalitelj „iznio relevantne razloge zbog kojih sporna odluka njegove članove može staviti u nepovoljan tržišni položaj i stoga proizvesti učinke na njegovu pravnu situaciju”.
47. U točki 50. presude Montessori Sud je priznao da su tužitelji ispunili te zahtjeve, „pri čemu su o tome podnijeli dokaze, a to Komisija nije osporila”. U predmetu u kojem je donesena ta presuda tužitelji su tvrdili da se njihovi objekti nalaze u neposrednoj blizini subjekata koji su obavljali djelatnosti slične njihovima i da su stoga djelovali na istom tržištu usluga i na istom zemljopisnom tržištu te da su ti subjekti a priori imali pravo koristiti se spornim mjerama. Stoga mi se čini da je Sud u biti samo utvrdio da su tužitelji tvrdili da postoji odnos tržišnog natjecanja s potencijalnim korisnicima predmetne mjere.
48. Ti isti zahtjevi, kojima se zahtijeva ocjena za svaki pojedinačni slučaj, tumačili su se više ili manje široko u kasnijoj sudskoj praksi Općeg suda(36).
49. U dijelu u kojem je to relevantno za tu ocjenu, žalitelj je najprije tvrdio da je on strukovna udruga koja predstavlja male danske mesnice, klaonice, veletrgovce i prerađivače, zatim da se nekoliko njegovih članova zbog svoje djelatnosti nalazi u odnosu tržišnog natjecanja s velikim poduzetnikom koji djeluje u istom području na danskom državnom području, odnosno s društvom Danish Crown, koje ima iznimno velike tržišne udjele, odnosno 95 % na tržištu klanja svinja i 63 % na tržištu klanja junica i, naposljetku, da društvo Danish Crown zbog svoje velike količine otpadnih voda na temelju sporne mjere podliježe doprinosu koji se predviđa trećom kategorijom stupnjevanog modela(37), što mu daje pravo na niže cijene od onih koje plaćaju njegovi članovi, koji podliježu samo većim doprinosima predviđenima prvim dvjema kategorijama tog modela.
50. Zaista, točno je da je žaliteljevo obrazloženje u prvostupanjskom postupku vrlo površno i da se, osim toga, njime ne pravi jasna razlika između različitih pretpostavki dopuštenosti tužbe. Međutim, na temelju prethodno navedenih tvrdnjama, koje Komisija i Kraljevina Danska nisu valjano osporavale tijekom postupka, ne može se ozbiljno osporavati da se žalitelj pozvao na relevantne elemente na temelju kojih je vrlo vjerojatno da su njegovi članovi (ili barem neki od njih) u tržišnom natjecanju s društvom koje obavlja istu djelatnost na danskom državnom području i koje, prema njegovim tvrdnjama, ima pravo koristiti se spornim mjerama(38).
51. U tim okolnostima, budući da u fazi ispitivanja dopuštenosti nije na sudu Unije da donese konačnu odluku o konkurentskim odnosima između tužitelja i korisnika sporne mjere(39), prema mojem mišljenju, valja smatrati da je žalitelj „iznio relevantne razloge” prema kojima sporna odluka, kojom se ne zadire u učinke sporne mjere, može staviti njegove članove u nepovoljan tržišni položaj i da stoga ta odluka izravno utječe na njihovu pravnu situaciju, konkretno na njihovo pravo da ne trpe posljedice te mjere koja narušava tržišno natjecanje.
52. Stoga smatram da sporna mjera izravno utječe na tužitelja u smislu treće pretpostavke predviđene u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a.
2. Nepostojanje provedbenih mjera
53. Prema mišljenju Komisije i danske vlade, u ovom slučaju postoje provedbene mjere u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, tako da treća pretpostavka koja se predviđa tom odredbom nije primjenjiva. Konkretnije, tvrde da, u skladu sa sustavom koji je uspostavljen spornom mjerom, operateri postrojenja za pročišćavanje svake godine određuju cijenu koja se primjenjuje na tri kategorije stupnjevanog modela i da nadležna općinska vijeća odobravaju tu cijenu. Nadalje, svaki danski poduzetnik koji ispušta otpadne vode dobiva porezno rješenje o plaćanju naknade za pročišćavanje otpadnih voda tog poduzetnika. Slijedom toga, tužiteljevi članovi mogli su osporavati to porezno rješenje pred nacionalnim sudom, pri čemu su tvrdili da predmetni program predstavlja nezakonitu državnu potporu u korist poduzetnika koji troše velike količine vode.
54. Uvodno podsjećam na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, izraz „koji ne podrazumijevaju provedbene mjere” u smislu trećeg dijela rečenice članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a valja tumačiti s obzirom na cilj te odredbe, koji je, kao što to proizlazi iz njezina nastanka, izbjegavanje toga da pojedinac bude prisiljen prekršiti pravo kako bi ostvario pristup sudu. Ako određeni regulatorni akt proizvodi izravne učinke na pravni položaj fizičke ili pravne osobe a da pritom ne zahtijeva provedbene mjere, ta bi osoba mogla biti lišena djelotvorne sudske zaštite ako pred sudom Unije ne raspolaže pravnim lijekom radi osporavanja zakonitosti tog regulatornog akta. Naime, u nedostatku provedbenih mjera, fizička ili pravna osoba, iako se predmetni akt izravno odnosi na nju, mogla bi ostvariti sudski nadzor tog akta samo nakon što je povrijedila njegove odredbe, pozivajući se na njihovu nezakonitost u okviru postupaka koji su protiv nje pokrenuti pred nacionalnim sudovima(40).
55. Suprotno tomu, ako regulatorni akt podrazumijeva provedbene mjere, sudski nadzor poštovanja pravnog poretka Unije osiguran je neovisno o tome potječu li navedene mjere od Unije ili od država članica. Fizičke ili pravne osobe koje zbog pretpostavke za dopuštenost iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a ne mogu izravno pred sudom Unije pobijati regulatorni akt Unije zaštićene su od primjene tog akta na njih mogućnošću pobijanja provedbenih mjera koje taj akt podrazumijeva(41).
56. Osim toga, Sud je u više navrata presudio da se, radi ocjene podrazumijeva li regulatorni akt provedbene mjere, potrebno usredotočiti na položaj osobe koja se poziva na pravo na pokretanje postupka na temelju posljednjeg dijela rečenice članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. Slijedom navedenog, pitanje podrazumijeva li akt o kojem je riječ provedbene mjere u odnosu na druge osobe nije relevantno. Usto, u okviru te ocjene valja se ograničiti isključivo na predmet tužbe(42).
57. Usto, Sud je presudio da, iako su, s obzirom na korisnike programa potpore, nacionalne odredbe koje uspostavljaju taj sustav i akti koji provode te odredbe, poput poreznog rješenja, provedbene mjere koje podrazumijeva odluka kojom se utvrđuje da je navedeni program nespojiv s unutarnjim tržištem ili kojom se utvrđuje da je taj program spojiv s tim tržištem pod uvjetom poštovanja obveza koje je preuzela predmetna država članica(43), ta sudska praksa nije primjenjiva na situaciju konkurenata korisnika nacionalne mjere za koju se smatralo da nije državna potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a zbog toga što se situacija tih konkurenata razlikuje se od one korisnika potpora na koje se odnosi ta sudska praksa jer ti konkurenti ne ispunjavaju uvjete koji su predmetnom nacionalnom mjerom predviđeni za mogućnost korištenja njome(44).
58. U ovom slučaju, s jedne strane, Komisija ni ijedna druga institucija nisu donijele provedbenu mjeru za pobijanu odluku i, s druge strane, čini mi se da se nacionalne provedbene mjere ne odnose na tužiteljeve članove.
59. Točno je da se u ovom slučaju žaliteljeva situacija u određenoj mjeri razlikuje od one na koju se odnosi presuda Montessori, s obzirom na to da se sporni program odnosi na same njegove članove koji primaju porezno rješenje na isti način kao navodni korisnik državne potpore. Međutim, situacija tih članova razlikuje se od situacije korisnika sporne mjere jer oni nemaju pravo na povoljniju cijenu predviđenu tom mjerom u okviru treće kategorije koja, prema njihovim tvrdnjama, predstavlja državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.
60. U tim bi okolnostima, prema mojem mišljenju, bilo nezamislivo očekivati od tih članova da zahtijevaju da se ta cijena primijeni na njih, s obzirom na to da znaju da na to nemaju pravo, samo u svrhu osporavanja odbijanja pred nacionalnim sudom kako bi se od njega zatražilo da Sudu postavi pitanje o valjanosti sporne odluke(45).
61. Zaključno, smatram da je sporna odluka regulatorni akt koji ne podrazumijeva provedbene mjere u odnosu na tužitelja u smislu treće pretpostavke predviđene u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a.
62. Stoga predlažem da se tužba u prvostupanjskom postupku proglasi dopuštenom.
C. Vraćanje predmeta Općem sudu na ponovno suđenje
63. Što se tiče pitanja je li sporna odluka nezakonita, podsjećam na to da je Opći sud tužbu proglasio nedopuštenom a da nije ispitao meritum tužbenih razloga istaknutih protiv te odluke. Međutim, ti tužbeni razlozi podrazumijevaju da se provedu činjenične ocjene za koje Sud nije nadležan(46).
64. Slijedom toga, smatram da stanje postupka ne dopušta da se odluči o meritumu i da, u skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije , predmet treba vratiti Općem sudu kako bi odlučio o osnovanosti tužbe.
VI. Troškovi
65. U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika Suda, kad je žalba osnovana i Sud sam konačno odluči o sporu, Sud odlučuje i o troškovima.
66. U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
67. U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove.
68. U ovom slučaju, ako Sud odluči vratiti predmet Općem sudu na ponovno suđenje, neće biti potrebno odlučiti o troškovima(47).
VII. Zaključak
69. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da:
– ukine rješenje Općeg suda Europske unije od 1. prosinca 2020., Danske Slagtermestre/Komisija (T‑486/18, neobjavljeno, EU:T:2020:576);
– proglasi tužbu u prvostupanjskom postupku dopuštenom;
– vrati predmet Općem sudu kako bi on odlučio o osnovanosti tužbe u prvostupanjskom postupku;
– odredi da će se o troškovima odlučiti naknadno.