PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo prošireno vijeće)
13. prosinca 2018. (*)
„Izvanugovorna odgovornost – Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja donesene protiv Irana – Zamrzavanje financijskih sredstava – Uvrštenje i zadržavanje tužiteljeva imena na popisima osoba i subjekata na koje se primjenjuju mjere ograničavanja – Neimovinska šteta”
U predmetu T‑559/15,
Post Bank Iran, sa sjedištem u Teheranu (Iran), koji zastupa D. Luff, odvjetnik,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju B. Driessen i M. Bishop, u svojstvu agenata,
tuženika,
koje podupire:
Europska komisija, koju zastupaju F. Ronkes Agerbeek i R. Tricot, u svojstvu agenata,
intervenijent,
povodom zahtjeva na temelju članka 268. UFEU‑a za naknadu štete koju je tužitelj navodno pretrpio uslijed donošenja Odluke Vijeća 2010/644/ZVSP od 25. listopada 2010. o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP (SL 2010., L 281, str. 81.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 255.), Uredbe Vijeća (EU) br. 961/2010 od 25. listopada 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 423/2007 (SL 2010., L 281, str. 1.), Odluke Vijeća 2011/783/ZVSP od 1. prosinca 2011. o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2011., L 319, str. 71.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 11., str. 104.), Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1245/2011 od 1. prosinca 2011. o provedbi Uredbe br. 961/2010 (SL 2011., L 319, str. 11.), i Uredbe Vijeća (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 961/2010 (SL 2012., L 88, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194.), kojima je tužiteljevo ime uvršteno i zadržano na popisima osoba i subjekata na koje su se primjenjivale mjere ograničavanja,
OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće),
u sastavu: I. Pelikánová (izvjestiteljica), predsjednica, V. Valančius, P. Nihoul, J. Svenningsen i U. Öberg, suci,
tajnik: N. Schall, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 20. ožujka 2018.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Ovaj predmet spada u okvir mjera ograničavanja uvedenih radi stvaranja pritiska na Islamsku Republiku Iran kako bi prestala s nuklearnim aktivnostima koje predstavljaju rizik od širenja nuklearnog oružja i s razvojem sustava za ispaljivanje nuklearnog oružja (u daljnjem tekstu: širenje nuklearnog oružja).
2 Tužitelj, Post Bank Iran, jest društvo osnovano na temelju iranskog prava koje obavlja djelatnosti poštanske banke.
3 Dana 9. lipnja 2010. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je Rezoluciju 1929 (2010) kojom se proširuje doseg primjene mjera ograničavanja određenih prethodnim rezolucijama 1737 (2006) od 27. prosinca 2006., 1747 (2007) od 24. ožujka 2007. i 1803 (2008) od 3. ožujka 2008., te uvode dodatne mjere ograničavanja protiv Islamske Republike Irana.
4 Odlukom Vijeća 2010/413/ZVSP od 26. srpnja 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP (SL 2010., L 195, str. 39.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 220.) tužiteljevo je ime uvršteno na popis iz Priloga II. navedenoj odluci.
5 Posljedično, tužiteljevo je ime uvršteno na popis iz Priloga V. Uredbi Vijeća (EZ) br. 423/2007 od 19. travnja 2007. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2007., L 103, str. 1.).
6 Uvrštenje tužiteljeva imena na popis iz točke 5. ove presude stupilo je na snagu na dan kada je Provedbena uredba Vijeća (EU) br. 668/2010 od 26. srpnja 2010. o provedbi članka 7. stavka 2. Uredbe br. 423/2007 (SL 2010., L 195, str. 25.) objavljena u Službenom listu Europske unije, to jest 27. srpnja 2010. Za posljedicu je imalo zamrzavanje tužiteljevih financijskih sredstava i gospodarskih izvora (u daljnjem tekstu: mjere ograničavanja).
7 Uvrštenje tužiteljeva imena na popise navedene u točkama 4. i 5. ove presude temeljilo se na sljedećim razlozima:
„[Tužitelj], koji je u prošlosti poslovao na unutarnjem iranskom tržištu, danas obavlja međunarodnu trgovinu u službi Irana. Posluje u ime Bank Sepah (navedene u Rezoluciji 1747 [Vijeća sigurnosti]), provodeći transakcije banke Bank Sepah pri čemu prikriva povezanost Bank Sepah s navedenim transakcijama radi izbjegavanja sankcija. [Tužitelj] je 2009. u ime banke Bank Sepah [posredovao] u poslovnim aktivnostima između iranske obrambene industrije i prekomorskih korisnika. [Posredovao] je u poslovnim aktivnostima s paravan‑bankom Tranchon Commercial Bank iz Demokratske Narodne Republike Koreje, koja je poznata po posredovanju u poslovnim aktivnostima povezanima sa širenjem nuklearnog oružja između Irana i Demokratske Narodne Republike Koreje.” [neslužbeni prijevod]
8 Dopisom od 29. srpnja 2010. Vijeće Europske unije obavijestilo je tužitelja o uvrštenju njegova imena na popise navedene u točkama 4. i 5. ove presude. Preslika ovih potonjih akata bila je priložena dopisu.
9 Dopisom od 12. rujna 2010. tužitelj je od Vijeća zatražio da uvrštenje njegova imena na predmetne popise preispita s obzirom na informacije koje mu je on priopćio.
10 Vijeće je Odlukom 2010/644/ZVSP od 25. listopada 2010. o izmjeni Odluke 2010/413 (SL 2010., L 281, str. 81.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 255.) nakon preispitivanja tužiteljeva položaja zadržalo njegovo ime na popisu iz Priloga II. Odluci 2010/413 s učinkom od tog istog dana, i to iz sljedećih razloga:
„[Tužitelj] se od iranske domaće banke [razvio] u banku koja pomaže Iranu u međunarodnoj trgovini. Banka djeluje u ime banke Bank Sepah (navedene u Rezoluciji Vijeća sigurnosti br. 1747), izvršavajući transakcije banke Bank Sepah i prikrivajući veze banke Bank Sepah s transakcijama kako bi ista mog[l]a zaobići sankcije. [Tužitelj] je 2009. u ime banke Bank Sepah [posredovao] u poslovnim aktivnostima između iranske obrambene industrije i prekomorskih korisnika. [Posredovao] je u poslovnim aktivnostima s paravan‑bankom Tranchon Commercial Bank iz Demokratske Narodne Republike Koreje, koja je poznata po posredovanju u poslovnim aktivnostima povezanim sa širenjem nuklearnog oružja između Irana i Demokratske Narodne Republike Koreje.”
11 Prilikom donošenja Uredbe Vijeća (EU) br. 961/2010 od 25. listopada 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 423/2007 (SL 2010., L 281, str. 1.), tužiteljevo je ime s učinkom od 27. listopada 2010. uvršteno na popis iz Priloga VIII. navedenoj uredbi.
12 Dopisom od 28. listopada 2010., koji je tužitelj primio 29. listopada 2010., Vijeće ga je obavijestilo da nakon preispitivanja njegova položaja s obzirom na očitovanja sadržana u dopisu od 12. rujna 2010., on mora ostati podvrgnut mjerama ograničavanja.
13 Dopisom od 28. prosinca 2010. tužitelj je opovrgnuo činjenice koje je Vijeće utvrdilo protiv njega. Radi ostvarivanja svojih prava obrane, on je zatražio uvid u spis.
14 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 7. siječnja 2011. tužitelj je pokrenuo postupak čiji je predmet u bitnome bilo poništenje popisa navedenih u točkama 4. i 5. ove presude, u dijelu u kojem su se odnosili na njega. Ta je tužba bila zavedena pod brojem T‑13/11.
15 Dopisom od 22. veljače 2011. Vijeće je tužitelju dostavilo ulomke koji su se odnosili na njega i koji su proizlazili iz prijedloga za uvrštenje koje su dostavile države članice i koji se nalaze u njegovim popratnim bilješkama navedenima pod oznakama 13413/10 EXT 5, 13414/10 EXT 5 i 6723/11.
16 Dopisom od 29. srpnja 2011. tužitelj je ponovno osporio postojanje činjenica koje mu je Vijeće pripisalo.
17 Svojom Odlukom 2011/783/ZVSP od 1. prosinca 2011. o izmjeni Odluke 2010/413 (SL 2011., L 319, str. 71.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 11., str. 104.) i svojom Provedbenom uredbom (EU) br. 1245/2011 od 1. prosinca 2011. o provedbi Uredbe br. 961/2010 (SL 2011., L 319, str. 11.), Vijeće je nakon preispitivanja tužiteljeva položaja zadržalo njegovo ime na popisima iz Priloga II. Odluci 2010/413, kako je izmijenjena Odlukom 2010/644, i iz Priloga VIII. Uredbi br. 961/2010, s učinkom od 1. odnosno 2. prosinca 2011.
18 Dopisom od 5. prosinca 2011. Vijeće je tužitelja obavijestilo da i dalje mora podlijegati mjerama ograničavanja.
19 Dopisom od 13. siječnja 2012. tužitelj je ponovno zatražio uvid u spis.
20 Odluka Vijeća 2012/35/ZVSP od 23. siječnja 2012. o izmjeni Odluke 2010/413 (SL 2012., L 19, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 12., str. 170.) stupila je na snagu na dan donošenja. Njezinim člankom 1. točkom 7. izmijenjen je od ovog potonjeg datuma članak 20. Odluke 2010/413 na način da je uveden, među ostalim, novi kriterij koji se temelji na potpori, osobito financijskoj, koja se pruža iranskoj vladi.
21 Dopisom 21. veljače 2012. Vijeće je tužitelju dostavilo dokumente koji se odnose na „odluku […] od 1. prosinca 2011. o zadržavanju na snazi mjera ograničavanja [protiv njega]”.
22 Prilikom donošenja Uredbe Vijeća (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 961/2010 (SL 2012., L 88, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194.), uveden je u članak 23. stavak 2. točku (d) navedene uredbe novi kriterij koji se temelji na potpori, osobito financijskoj, koja se pruža iranskoj vladi. Osim toga, tužiteljevo ime je iz istih razloga poput onih već spomenutih u točki 10. ove presude i s učinkom od 24. ožujka 2012. uvršteno na popis iz Priloga IX. Uredbi br. 267/2012 (u daljnjem tekstu, zajedno s popisima iz Priloga II. Odluci 2010/413, kako je izmijenjena Odlukom 2010/644, i iz Priloga VIII. Uredbi br. 961/2010: sporni popisi).
23 Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 4. lipnja 2012. tužitelj je prilagodio svoj tužbeni zahtjev u predmetu T‑13/11 kako bi njime tražio, u biti, poništenje svih spornih popisa u dijelu u kojem su se odnosili na njega.
24 Presudom od 6. rujna 2013., Post Bank Iran/Vijeće (T‑13/11, neobjavljena, EU:T:2013:402), Opći je sud, među ostalim, poništio sporne popise u dijelu u kojem su se odnosili na tužitelja i to zato što nisu bili potkrijepljeni dokazima. Budući da protiv te presude nije podnesena nikakva žalba, ona je postala pravomoćna.
25 Svojom Odlukom 2013/661/ZVSP od 15. studenoga 2013. o izmjeni Odluke 2010/413 (SL 2013., L 306, str. 18.) i svojom Provedbenom uredbom (EU) br. 1154/2013 od 15. studenoga 2013. o provedbi Uredbe br. 267/2012 (SL 2013., L 306, str. 3.), Vijeće je zadržalo na snazi mjere ograničavanja donesene protiv tužitelja na osnovi novog kriterija koji se temelji na potpori, osobito financijskoj, koja se pruža iranskoj vladi. Ti su akti stupili na snagu 16. studenoga 2013., to jest na dan njihove objave u Službenom listu.
26 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 29. siječnja 2014. tužitelj je pokrenuo postupak za poništenje akata od 15. studenoga 2013. kojima se na snazi zadržavaju mjere ograničavanja donesene protiv njega. Ta je tužba bila zavedena pod brojem T‑68/14.
27 Presudom od 3. svibnja 2016., Post Bank Iran/Vijeće (T‑68/14, neobjavljena, EU:T:2016:263), Opći je sud odbio tužbu i tužitelju naložio snošenje troškova.
28 Dopisom od 25. srpnja 2015. tužitelj je Vijeću podnio prethodni zahtjev za naknadu štete navodno pretrpljene zbog mjera ograničavanja donesenih protiv njega primjenom Provedbene uredbe br. 668/2010 i Odluke 2010/413. Vijeće nije odgovorilo na taj dopis.
Postupak i zahtjevi stranaka
29 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 25. rujna 2015. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak. Predmet je zbog povezanosti bio dodijeljen prvom vijeću Općeg suda.
30 Vijeće je 2. veljače 2016. podnijelo odgovor na tužbu.
31 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 16. ožujka 2016. Europska komisija zatražila je intervenciju u ovaj postupak u potporu zahtjevu Vijeća.
32 Dana 12. travnja i 4. svibnja 2016. Vijeće i tužitelj podnijeli su svoja očitovanja o zahtjevu za intervenciju.
33 Odlukom predsjednika prvog vijeća Općeg suda od 18. svibnja 2016., donesenom u skladu s člankom 144. stavkom 4. Poslovnika Općeg suda, Komisiji je dopušteno intervenirati u ovaj spor.
34 Tužitelj je 27. svibnja 2016. podnio repliku.
35 Vijeće je 22. srpnja 2016. podnijelo odgovor na repliku.
36 Komisija je 19. srpnja 2016. podnijela intervencijski podnesak. Dana 7. rujna odnosno 13. listopada 2016. Vijeće i tužitelj podnijeli su svoja očitovanja o tom podnesku.
37 Na prijedlog suca izvjestitelja, Opći sud (prvo vijeće) donio je mjeru upravljanja postupkom u vidu saslušanja stranaka o mogućem prekidu postupka do odluke Suda kojom se završava postupak u predmetu C‑45/15 P, Safa Nicu Sepahan/Vijeće. U za to određenom roku glavne su stranke podnijele svoja očitovanja u tom pogledu.
38 Uslijed promjene sastava vijeća Općeg suda, na temelju članka 27. stavka 5. Poslovnika, sudac izvjestitelj raspoređen je u prvo vijeće kojemu je slijedom toga dodijeljen ovaj predmet.
39 Uzevši u obzir očitovanja glavnih stranaka, predsjednik prvog vijeća Općeg suda odlučio je odlukom od 10. listopada 2016. prekinuti postupak u ovom predmetu.
40 Nakon objave presude od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (C‑45/15 P, EU:C:2017:402) i na prijedlog suca izvjestitelja, Opći sud (prvo vijeće) donio je mjeru upravljanja postupkom u vidu saslušanja stranaka o posljedicama koje za ovaj predmet mogu proizaći iz navedene presude. U za to određenom roku glavne su stranke podnijele svoja očitovanja u tom pogledu. U svojim očitovanjima tužitelj je, među ostalim, naveo da svoj zahtjev za naknadu štete povlači u dijelu u kojem se odnosi na naknadu imovinske štete.
41 Niti jedna od glavnih stranaka nije u za to određenom roku zahtijevala održavanje rasprave sukladno članku 106. stavku 1. Poslovnika.
42 Dana 15. prosinca 2017., primjenom članka 28. Poslovnika i na prijedlog prvog vijeća, Opći je sud odlučio ovaj predmet uputiti proširenom sastavu suda.
43 Na prijedlog suca izvjestitelja, Opći sud odlučio je otvoriti usmeni dio postupka, prikupiti očitovanja glavnih stranaka glede mogućeg spajanja ovog predmeta s predmetom T‑558/15, Iran Insurance/Vijeće radi usmenog dijela postupka, te strankama postaviti određena pitanja. Stranke su tim zahtjevima udovoljile u za to određenim rokovima.
44 Odlukom od 9. veljače 2018. predsjednik prvog vijeća Općeg suda odlučio je ovaj predmet spojiti s predmetom T‑558/15 u svrhu usmenog dijela postupka.
45 Na raspravi od 20. ožujka 2018. stranke su saslušane prilikom svojih izlaganja i prilikom davanja odgovora na usmena pitanja koja je postavio Opći sud. U svojim odgovorima tužitelj je, među ostalim, ukazao na nezakonitost koja je utvrđena u presudi od 6. rujna 2013., Post Bank Iran/Vijeće (T‑13/11, neobjavljena, EU:T:2013:402), i koju je istaknuo u prilog svojem zahtjevu za naknadu štete, a što je uneseno u zapisnik s rasprave.
46 Nakon preinake svojeg tužbenog zahtijeva (vidjeti točku 40. ove presude), tužitelj od Općeg suda u bitnome zahtijeva da:
– naloži Vijeću da mu po osnovi naknade neimovinske štete koju je pretrpio zbog nezakonitog uvrštenja svojeg imena na sporne popise između srpnja 2010. i studenoga 2013. na temelju Odluke 2010/644, Uredbe br. 961/2010, Odluke 2011/783, Provedbene uredbe br. 1245/2011 i Uredbe br. 267/2012, isplati odštetu u iznosu od 1.000.000 eura;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
47 Vijeće od Općeg suda u bitnome zahtijeva da:
– djelomično odbije tužbu zbog nenadležnosti za odlučivanje o njoj, i da je u preostalom dijelu odbije kao očito neosnovanu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
48 Komisija zahtijeva da se tužba odbije u cijelosti.
Pravo
Nadležnost Općeg suda za odlučivanje o tužbi
49 U odgovoru na repliku, Vijeće, koje Komisija podupire, navodi da u dijelu u kojem je tužitelj svoj zahtjev za naknadu štete zasnovao na nezakonitosti uvrštenja svojeg imena na popis iz Priloga II. Odluci 2010/413, kako je izmijenjena Odlukom 2010/644, Opći sud nije nadležan za odlučivanje o ovoj tužbi, jer člankom 275. drugim stavkom UFEU‑a Općem sudu nije dodijeljena nadležnost za odlučivanje o zahtjevu za naknadu štete zasnovanom na nezakonitosti akta zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP).
50 U svojim pisanim odgovorima na pitanja Općeg suda (vidjeti točku 43. ove presude), tužitelj tvrdi da je argument Vijeća o postojanju zapreke vođenju postupka nedopušten jer je nepravodoban te da nije osnovan jer su u ovom slučaju akti ZVSP‑a provedeni uredbama donesenima na temelju članka 215. UFEU‑a.
51 U tom se pogledu mora podsjetiti na to da se argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je istaknut u stadiju odgovora na repliku, iako je mogao biti istaknut od stadija odgovora na tužbu, mora smatrati nepravodobnim (vidjeti u tom smislu presudu od 18. veljače 2016., Jannatian/Vijeće, T‑328/14, neobjavljenu, EU:T:2016:86, t. 29.). Ovaj argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je Vijeće moglo istaknuti od stadija odgovora na tužbu, jest nepravodoban i kao takav nedopušten.
52 Međutim, u skladu s člankom 129. Poslovnika, Opći sud može u svakom trenutku po službenoj dužnosti, nakon što sasluša glavne stranke i nezavisnog odvjetnika, odlučiti o postojanju apsolutnih zapreka vođenju postupka, među kojima se prema sudskoj praksi nalazi nadležnost suda Europske unije za odlučivanje o tužbi (vidjeti u tom smislu presude od 18. ožujka 1980., Ferriera Valsabbia i dr./Komisija, 154/78, 205/78, 206/78, 226/78 do 228/78, 263/78, 264/78, 31/79, 39/79, 83/79 i 85/79, EU:C:1980:81, t. 7., i od 17. lipnja 1998., Svenska Journalistförbundet/Vijeće, T‑174/95, EU:T:1998:127, t. 80.).
53 Iz članka 24. stavka 1. drugog podstavka šeste rečenice UEU‑a i članka 275. prvog stavka UFEU‑a proizlazi da Sud Europske unije načelno nije nadležan ni za odredbe primarnog prava o ZVSP‑u ni za pravne akte donesene na temelju tih odredaba. Samo iznimno u području ZVSP‑a, u skladu s člankom 275. drugim stavkom UFEU‑a, postoji nadležnost sudova Unije. Ona obuhvaća, s jedne strane, nadzor poštovanja članka 40. UEU‑a, te, s druge strane, tužbe za poništenje koje pojedinci podnesu pod uvjetima utvrđenima u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a protiv mjera ograničavanja koje je Vijeće donijelo u okviru ZVSP‑a. S druge strane, članak 275. drugi stavak UFEU‑a ne dodjeljuje Sudu Europske unije nikakvu nadležnost za odlučivanje o bilo kakvoj tužbi za naknadu štete (presuda od 18. veljače 2016., Jannatian/Vijeće, T‑328/14, neobjavljena, EU:T:2016:86, t. 30.).
54 Proizlazi da tužba za naknadu štete koja je navodno pretrpljena zbog donošenja akta u području ZVSP‑a ne ulazi u nadležnost Općeg suda (presuda od 18. veljače 2016., Jannatian/Vijeće, T‑328/14, neobjavljena, EU:T:2016:86, t. 31.).
55 S druge strane, Opći se sud uvijek smatrao nadležnim za odlučivanje o zahtjevu za naknadu štete koju je navodno pretrpjela osoba ili subjekt zbog mjera ograničavanja donesenih protiv njih u skladu s člankom 215. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2007., Sison/Vijeće, T‑47/03, neobjavljenu, EU:T:2007:207, t. 232. do 251., i presudu od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 45. do 149.).
56 U ovom slučaju mjere ograničavanja donesene protiv tužitelja na temelju Odluke 2010/644 i Odluke 2011/783 provedene su Uredbom br. 961/2010, Provedbenom uredbom br. 1245/2011 i Uredbom br. 267/2012, koje su donesene u skladu s člankom 215. UFEU‑a.
57 Iz toga proizlazi da iako Opći sud nije nadležan za odlučivanje o tužiteljevu zahtjevu za naknadu štete u dijelu kojim nastoji ishoditi naknadu štete koju je navodno pretrpio zbog mjera ograničavanja donesenih protiv njega u Odluci 2010/644 i Odluci 2011/783, on je, naprotiv, nadležan za odlučivanje o tom istom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na naknadu štete koju je navodno pretrpio zbog provedbe navedenih mjera na temelju Uredbe br. 961/2010, Provedbene uredbe br. 1245/2011 i Uredbe br. 267/2012 (u daljnjem tekstu: sporni akti).
58 Slijedom toga, ovu je tužbu potrebno ispitati samo u dijelu u kojem se odnosi na naknadu štete koju je tužitelj navodno pretrpio zbog toga što su mjere ograničavanja donesene protiv njega u Odluci 2010/644 i Odluci 2011/783 bile provedene na temelju spornih akata.
Dopuštenost tužbe
59 Ne ističući prigovor zasebnim aktom, Komisija tvrdi da je s obzirom na datum podnošenja ove tužbe, to jest 25. rujna 2015., ona podnesena nakon roka od pet godina predviđenog u članku 46. Statuta Suda Europske unije, u dijelu u kojem se odnosi na naknadu štete koja je nastala prije 25. listopada 2010. U skladu sa sudskom praksom, ovu tužbu treba, dakle, proglasiti djelomično nedopuštenom. Komisija smatra da se djelomična zastara zahtjeva može ispitati po službenoj dužnosti kao pitanje javnog poretka.
60 Vijeće smatra da se pitanje zastare izgleda ne postavlja u ovom slučaju jer tužitelj naknadu zahtijeva samo za uvrštavanje svojeg imena na sporne popise nakon 25. rujna 2010. Ipak navodi da bi se u slučaju da je došlo do zastare, ista mogla istaknuti po službenoj dužnosti kao pitanje javnog poretka.
61 Tužitelj zahtijeva da se ovaj argument o postojanju zapreke vođenju postupka odbaci kao nedopušten te tvrdi da ga Opći sud ne može ispitati po službenoj dužnosti jer se ne radi o apsolutnoj zapreci vođenju postupka. U svakom slučaju, taj argument o postojanju zapreke vođenju postupka nije osnovan. Tužitelj dodaje da je to pitanje zastare postalo bespredmetno nakon što je povukao svoj zahtjev za naknadu imovinske štete.
62 Glede ovog argumenta o postojanju zapreke vođenju postupka koji je Komisija iznijela, valja istaknuti da se zahtjev Vijeća za odbijanje ove tužbe uopće ne zasniva na djelomičnoj zastari zahtjeva na kojemu se ova tužba temelji. No, u skladu s člankom 40. četvrtim stavkom i člankom 53. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije kao i člankom 142. stavkom 1. Poslovnika, zahtjev za intervenciju može imati za svrhu samo podupiranje, u cijelosti ili djelomično, zahtjeva jedne od glavnih stranaka. Osim toga, u skladu s člankom 142. stavkom 3. Poslovnika, intervenijent prihvaća postupak u stanju u kojem se nalazi u trenutku njegove intervencije.
63 Iz toga proizlazi da intervenijent nema pravo samostalno isticati argument o postojanju zapreke vođenju postupka i da Opći sud nije stoga dužan ispitati tužbene razloge koje je isključivo on istaknuo i koji nisu argumenti o postojanju apsolutnih zapreka vođenju postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 24. ožujka 1993., CIRFS i dr./Komisija, C‑313/90, EU:C:1993:111, t. 22., i presudu od 3. srpnja 2007., Au Lys de France/Komisija, T‑458/04, neobjavljenu, EU:T:2007:195, t. 32.).
64 Osim toga, već je presuđeno da stoga što je na temelju članka 340. UFEU‑a zahtjev za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti Unije uređen općim načelima koja su zajednička pravima država članica, i što iz usporednog ispitivanja pravnih sustava država članica proizlazi da općenito i uz nekoliko iznimaka, sud ne može po službenoj dužnosti istaknuti razlog koji se temelji na zastari zahtjeva, nije potrebno po službenoj dužnosti ispitati problem moguće zastare predmetnog zahtjeva (presude od 30. svibnja 1989., Roquette frères/Komisija, 20/88, EU:C:1989:221, t. 12. i 13., i od 8. studenoga 2012., Evropaïki Dynamiki/Komisija, C‑469/11 P, EU:C:2012:705, t. 51.).
65 Slijedom navedenog, argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je Komisija istaknula valja odbaciti kao nedopušten.
Dopuštenost dokaza podnesenih u prilogu replici
66 U odgovoru na repliku Vijeće, koje Komisija podupire, zahtijeva da se kao nepravodobni i time kao nedopušteni odbace dokazi podneseni u prilozima R.1. do R.15. replici. Ono smatra da su u skladu sa sudskom praksom ti dokazi mogli i morali biti podneseni u stadiju tužbe.
67 U svojim pisanim odgovorima na pitanja Općeg suda (vidjeti točku 43. ove presude), Vijeće i Komisija priznaju da zbog preinake tužbenog zahtjeva (vidjeti točku 40. ove presude), više nije potrebno odlučiti o dopuštenosti dokaza podnesenih u prilozima R.2. do R.15. replici koji su se odnosili samo na imovinsku štetu koju je tužitelj navodno pretrpio.
68 Tužitelj također priznaje da je zbog preinake njegova tužbena zahtjeva (vidjeti točku 40. ove presude), argument o postojanju zapreka vođenju postupka relevantan još samo glede priloga R.1. replici. Zahtijeva da se argument o postojanju zapreke vođenju postupka odbije zato što prilog R.1. replici sadržava dodatne dokaze o činjenicama koje su već utvrđene u tužbi i koje su nužne za opovrgavanje argumenata koje je Vijeće iznijelo u odgovoru na tužbu. Vijeće se u odgovoru na repliku moglo u cijelosti koristiti svojim pravima obrane u odnosu na te dokaze. Komisija je također imala mogućnost provjeriti i ocijeniti navedene dokaze.
69 U ovom slučaju iz preinačenog tužiteljeva tužbenog zahtjeva proizlazi da je predmet ove tužbe zahtjev za naknadu neimovinske štete koju je on navodno pretrpio uslijed toga što je Vijeće donijelo sporne akte. Radi se, dakle, o tužbi kojom tužitelj nastoji utvrditi izvanugovornu odgovornost Unije.
70 Prema već ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru tužbe za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti, na tužitelju je da sudu Unije podnese dokaze kako bi se utvrdilo postojanje i opseg štete koju je navodno pretrpio (vidjeti presudu od 28. siječnja 2016., Zafeiropoulos/Cedefop, T‑537/12, neobjavljenu, EU:T:2016:36, t. 91. i navedenu sudsku praksu; presuda od 26. travnja 2016., Strack/Komisija, T‑221/08, EU:T:2016:242, t. 308. (neobjavljena)).
71 Doduše, sud Unije priznao je da u određenim slučajevima, osobito kada je teško odrediti visinu štete za koju se navodi da je nastala, nije nužno u tužbi precizirati njezin točan opseg ni navesti iznos zahtijevane naknade štete (vidjeti presudu od 28. veljače 2013., Inalca i Cremonini/Komisija, C‑460/09 P, EU:C:2013:111, t. 104. i navedenu sudsku praksu).
72 Tužba u ovom predmetu podnesena je 25. rujna 2015. U njoj je tužitelj naveo iznos neimovinske štete koju smatra da je pretrpio oslanjajući se na dokaze priložene navedenoj tužbi.
73 Uvodno valja podsjetiti da u skladu s člankom 76. točkom (f) Poslovnika, koji je stupio na snagu 1. srpnja 2015. i koji se stoga primjenjuje na ovu tužbu, svaka tužba treba po potrebi sadržavati dokaze i dokazne prijedloge.
74 Osim toga, članak 85. stavak 1. Poslovnika određuje da se dokazi i dokazni prijedlozi podnose u okviru prve razmjene podnesaka. Stavak 2. tog istog članka dodaje da stranke mogu podnositi dokaze i stavljati dokazne prijedloge u prilog svojim argumentima i u replici i odgovoru na repliku, pod uvjetom da opravdaju kašnjenje u podnošenju takvih dokaza odnosno stavljanju dokaznih prijedloga. U ovom potonjem slučaju, sukladno članku 85. stavku 4. Poslovnika, Opći sud odlučuje o dopuštenosti podnesenih dokaza ili stavljenih dokaznih prijedloga nakon što je drugim strankama omogućeno da o njima zauzmu stajalište.
75 Pravilo o prekluziji predviđeno u članku 85. stavku 1. Poslovnika ne odnosi se na dokaz o protivnom i dokumente koji sadržavaju dopunu postojećih dokaznih prijedloga podnesene nakon dokaza o protivnom protivne stranke (vidjeti presudu od 22. lipnja 2017., Biogena Naturprodukte/EUIPO (ZUM wohl), T‑236/16, EU:T:2017:416, t. 17. i navedenu sudsku praksu).
76 Iz sudske prakse u vezi s primjenom pravila o prekluziji predviđenog u članku 85. stavku 1. Poslovnika proizlazi da stranke moraju obrazložiti kašnjenje u podnošenju svojih novih dokaza ili novih dokaznih prijedloga (presuda od 18. rujna 2008., Angé Serrano i dr./Parlament, T‑47/05, EU:T:2008:384, t. 54.), i da je sud Unije ovlašten preispitati osnovanost razloga za kašnjenje u podnošenju tih dokaza ili tih dokaznih prijedloga i, ovisno o slučaju, sadržaj ovih potonjih, te ih zanemariti, ako to nepravodobno podnošenje nije u dovoljnoj mjeri opravdano ili osnovano (presuda od 14. travnja 2005., Gaki‑Kakouri/Sud, C‑243/04 P, neobjavljena, EU:C:2005:238, t. 33., i presuda od 18. rujna 2008., Angé Serrano i dr./Parlament, T‑47/05, EU:T:2008:384, t. 56.).
77 Već je presuđeno da se to što je stranka nepravodobno podnijela dokaze ili dokazne prijedloge može opravdati činjenicom da ta stranka nije prije mogla raspolagati predmetnim dokazima ili ako nepravodobno podnošenje dokaza protivne stranke opravdava dopunu spisa, tako da se osigura poštovanje načela kontradiktornosti (presuda od 14. travnja 2005., Gaki‑Kakouri/Sud, C‑243/04 P, neobjavljena, EU:C:2005:238, t. 32., i presuda od 18. rujna 2008., Angé Serrano i dr./Parlament, T‑47/05, EU:T:2008:384, t. 55.).
78 U ovom je slučaju tužitelj u prilogu R.1. replici podnio određeni broj dokaza u potporu zahtjevu za naknadu imovinske štete, a da nije pružio konkretno opravdanje za zakašnjenja u njihovu podnošenju.
79 U pogledu dijela u kojem se u okviru svojih odgovora na pitanja Općeg suda (vidjeti točku 43. ove presude) tužitelj pozvao na to da prilog R.1. replici sadržava dodatne dokaze o činjenicama koje su već utvrđene u tužbi, to opravdanje treba odbiti kao bespredmetno, zbog toga što sama okolnost da su činjenice već dokazane ne može opravdati nepravodobno podnošenje novih dokaza.
80 U dijelu u kojem je on u okviru tih istih odgovora naveo da prilog R.1. replici sadržava dokaze nužne za opovrgavanje argumenata koje je Vijeće iznijelo u odgovoru na tužbu, valja istaknuti da je dokaze koji se nalaze u navedenom prilogu tužitelj podnio samo da u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 70. ove presude utvrdi postojanje i opseg navodne neimovinske štete čiji je iznos naveo u tužbi, a ne da obori dokaze koje je Vijeće podnijelo u prilogu navedenom odgovoru na tužbu. Činjenica da je u tom odgovoru na tužbu Vijeće tvrdilo da tužitelj nije u dovoljnoj mjeri dokazao postojanje i opseg navodno pretrpljene štete ne može se analizirati kao dokaz o protivnom u smislu sudske prakse navedene u točki 75. ove presude, i ne dopušta da se dokaze koji se nalaze u prilogu R.1. replici smatra dopunom dokaznih prijedloga podnesenom nakon dokaza o protivnom, niti da se smatra da je nepravodobno podnošenje tih dokaza bilo zato opravdano nužnošću da se odgovori na argumente Vijeća i osigura poštovanje načela kontradiktornosti.
81 Proizlazi da dokaze podnesene u prilogu R.1. replici treba odbaciti kao nedopuštene i stoga neće biti uzeti u obzir u stadiju ispitivanja merituma tužbe.
Meritum
82 Na temelju članka 340. drugog stavka UFEU‑a, „[u] pogledu izvanugovorne odgovornosti Unija je, u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, dužna naknaditi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti”. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, postojanje izvanugovorne odgovornosti Unije, u smislu članka 340. drugog stavka UFEU‑a, zbog nezakonitog postupanja institucija, ovisi o ispunjenju skupa pretpostavki, to jest postupanje institucija mora biti nezakonito, mora se pretrpjeti stvarna šteta i mora postojati uzročna veza između postupanja i štete na koju se poziva (vidjeti presudu od 9. rujna 2008., FIAMM i dr./Vijeće i Komisija, C‑120/06 P i C‑121/06 P, EU:C:2008:476, t. 106. i navedenu sudsku praksu; presude od 11. srpnja 2007., Schneider Electric/Komisija, T‑351/03, EU:T:2007:212, t. 113., i od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 47.).
83 U prilog ovoj tužbi, tužitelj se poziva na to da su tri gore navedene pretpostavke ispunjene u ovom slučaju.
84 Vijeće, koje Komisija podupire, zahtijeva da se ova tužba odbije kao neosnovana, i to zato što suprotno svojoj obvezi tužitelj nije podnio dokaz o tome da su sve pretpostavke za postojanje izvanugovorne odgovornosti Unije ispunjene u ovom slučaju.
85 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pretpostavke za nastanak izvanugovorne odgovornosti Unije u smislu članka 340. drugog stavka UFEU‑a, kako su već bile navedene u točki 82. ove presude, jesu kumulativne (presuda od 7. prosinca 2010., Fahas/Vijeće, T‑49/07, EU:T:2010:499, t. 92. i 93., i rješenje od 17. veljače 2012., Dagher/Vijeće, T‑218/11, neobjavljeno, EU:T:2012:82, t. 34.). Proizlazi da ako jedna od tih pretpostavki nije ispunjena, tužbu treba odbiti u cijelosti (presuda od 26. listopada 2011., Dufour/ESB, T‑436/09, EU:T:2011:634, t. 193.).
86 U ovom slučaju valja, dakle, provjeriti, je li tužitelj u skladu sa svojom obvezom podnio dokaze glede nezakonitosti postupanja koju predbacuje Vijeću, to jest donošenja spornih akata, postojanja neimovinske štete koju je navodno pretrpio i postojanja uzročne veze između navedenog donošenja i štete na koju se poziva.
Navodna nezakonitost
87 Tužitelj ističe da je pretpostavka glede nezakonitosti postupanja institucije ispunjena jer je donošenjem spornih akata Vijeće počinilo dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila čiji je cilj dodijeliti prava pojedincima, na temelju čega prema sudskoj praksi može nastati izvanugovorna odgovornost Unije.
88 U tom pogledu tužitelj tvrdi da uvrštenje i zadržavanje njegova imena na spornim popisima na temelju spornih akata, jest očito nezakonito kao što je to Opći sud presudio u presudi od 6. rujna 2013., Post Bank Iran/Vijeće (T‑13/11, neobjavljena, EU:T:2013:402). Osim toga, pravne odredbe koje su povrijeđene u ovom slučaju imaju za cilj, među ostalim, zaštitu individualnih interesa pojedinaca i subjekata na koje se konkretno odnose i kojima one dodjeljuju prava (u tom smislu i po analogiji vidjeti presudu od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 57. i 58.).
89 Tužitelj smatra da dovoljno ozbiljnu povredu predstavlja činjenica da je Vijeće uvrstilo ili zadržalo ime osobe na popisima, iako ono ne raspolaže informacijama ili dokazima kojima je u dovoljnoj mjeri utvrđena osnovanost donesenih mjera ograničavanja (u tom smislu i po analogiji vidjeti presudu od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 59., 63. i 68.). U ovom je slučaju Vijeće donijelo sporne akte uslijed kojih su između srpnja 2010. i studenoga 2013. protiv njega donesene mjere ograničavanja bez ikakva dokaza o postupanju koje mu je pripisano.
90 Naposljetku, tužitelj smatra da Vijeće ne može tvrditi da su odredbe koje je ono povrijedilo bile neodređene, dvosmislene ili nejasne jer je u trenutku donošenja spornih akata bilo jasno da Vijeće mora podnijeti dokaze u prilog mjerama ograničavanja koje je donijelo.
91 Vijeće, koje Komisija podupire, ne osporava nezakonitost spornih akata, nego smatra da na temelju nje ne može nastati izvanugovorna odgovornost Unije jer ona nije dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila čiji je cilj dodijeliti prava pojedincima. Takva je povreda mogla biti utvrđena samo da je u skladu sa sudskom praksom bilo dokazano da Vijeće grubo i očito nije poštovalo granice svoje diskrecijske ovlasti, a što ovdje nije bio slučaj.
92 U presudi od 6. rujna 2013., Post Bank Iran/Vijeće (T‑13/11, neobjavljena, EU:T:2013:402), Opći je sud utvrdio nezakonitost spornih akata.
93 No, valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi Općeg suda, utvrđenje nezakonitosti nekog pravnog akta nije dostatno, koliko god ta nezakonitost bila vrijedna žaljenja, da bi se smatralo da je ispunjen uvjet izvanugovorne odgovornosti Unije za štetu prema kojoj se zahtijeva nezakonitost postupanja institucija (presuda od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 50.; vidjeti također u tom smislu presude od 6. ožujka 2003., Dole Fresh Fruit International/Vijeće i Komisija, T‑56/00, EU:T:2003:58, t. 72. do 75., i od 23. studenoga 2011., Sison/Vijeće, T‑341/07, EU:T:2011:687, t. 31.). Eventualno poništenje jednog ili više akata Vijeća koji su uzrok štete na koju se tužitelj poziva, čak i ako o tom poništenju Opći sud odluči presudom objavljenom prije podnošenja tužbe za naknadu štete, ne predstavlja neoboriv dokaz dovoljno ozbiljne povrede koju je počinila ta institucija, što ipso iure omogućuje da se utvrdi izvanugovorna odgovornost Unije (presuda od 13. prosinca 2017., HTTS/Vijeće, T‑692/15, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2017:890, t. 48.).
94 Pretpostavka koja se odnosi na postojanje nezakonitog postupanja institucija Unije zahtijeva dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima (vidjeti presudu od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, C‑45/15 P, EU:C:2017:402, t. 29. i navedenu sudsku praksu).
95 Zahtjev dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima, ima za cilj, ma kakva bila narav predmetnog nezakonitog akta, izbjegavanje da rizik od naknađivanja navodnih šteta zainteresiranim osobama omete sposobnost predmetne institucije da u potpunosti ispunjava svoje ovlasti u općem interesu, kako u okviru normativne aktivnosti ili aktivnosti koja uključuje izbor ekonomske politike tako i u području upravne nadležnosti, a da unatoč tomu ne optereti pojedince posljedicama očitih povreda za koje nema izgovora (vidjeti presudu od 23. studenoga 2011., Sison/Vijeće, T 341/07, EU:T:2011:687, t. 34. i navedenu sudsku praksu; presuda od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 51.).
96 Nakon utvrđivanja pravnih pravila čiju je povredu tužitelj istaknuo u ovom slučaju, trebat će ispitati, kao prvo, imaju li ta pravila za cilj dodjeljivanje prava pojedincima, te, kao drugo, je li Vijeće počinilo dovoljno ozbiljnu povredu tih pravila.
– Pravna pravila čija je povreda istaknuta
97 Na raspravi, u odgovoru na usmena pitanja Općeg suda, tužitelj je glede pravnih pravila čija je povreda utvrđena u presudi od 6. rujna 2013., Post Bank Iran/Vijeće (T‑13/11, neobjavljena, EU:T:2013:402), pojasnio da je samo uputio na utvrđenje u točkama 133. i 134. navedene presude prema kojem sporni akti, u dijelu u kojem je primijenjen kriterij „potpore” osobi ili subjektu čije je ime bilo uvršteno na popise da krši ili izbjegava mjere ograničavanja, nisu bili osnovani jer nisu bili potkrijepljeni dokazima i u biti su povrijedili članak 20. stavak 1. točku (b) Odluke 2010/413, članak 16. stavak 2. točku (b) Uredbe br. 961/2010 kao i članak 23. stavak 2. točku (b) Uredbe br. 267/2012.
– Pitanje imaju li pravna pravila, čija je povreda istaknuta, za cilj dodjeljivanje prava pojedincima
98 Iz sudske prakse proizlazi da odredbe kojima se na ograničavajući način određuju uvjeti u kojima se mjere ograničavanja mogu donijeti, za cilj u bitnome imaju zaštitu individualnih interesa pojedinaca i subjekata na koje se te mjere mogu odnositi, ograničavajući slučajeve u kojima se takve mjere mogu zakonito primijeniti na njih (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 57.; u tom smislu i po analogiji vidjeti također presudu od 23. studenoga 2011., Sison/Vijeće, T‑341/07, EU:T:2011:687, t. 51.).
99 Te iste odredbe na taj način osiguravaju zaštitu individualnih interesa pojedinaca i subjekata na koje se mjere ograničenja mogu odnositi i stoga ih treba smatrati pravnim pravilima koja za cilj imaju dodjelu prava pojedincima. Naime, ako nisu ispunjeni materijalni uvjeti, osoba ili subjekt na koje se odnose imaju pravo da se mjere ograničavanja na njih ne primijene. Takvo pravo nužno pretpostavlja da osoba ili subjekt prema kojemu su mjere ograničavanja određene u uvjetima koji nisu propisani predmetnim odredbama može zahtijevati naknadu zbog štete koja je proizišla iz tih mjera, ako se pokaže da je njihovo određivanje počivalo na dovoljno ozbiljnoj povredi meritornih pravila koja je primjenjivalo Vijeće (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 58.; u tom smislu i po analogiji vidjeti presudu od 23. studenoga 2011., Sison/Vijeće, T‑341/07, EU:T:2011:687, t. 52. i navedenu sudsku praksu).
100 Proizlazi da pravila na čiju se povredu tužitelj pozvao u ovom slučaju jesu pravna pravila kojima se dodjeljuju prava pojedincima, među kojima se nalazi tužitelj kao osoba obuhvaćena spornim aktima.
– Pitanje, je li Vijeće počinilo dovoljno ozbiljnu povredu pravnih pravila čija je povreda istaknuta
101 Sud je već imao prilike pojasniti da se povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima može smatrati dovoljno ozbiljnom, kad institucija o kojoj je riječ očito i grubo ne poštuje granice svoje diskrecijske ovlasti, pri čemu su elementi koje treba uzeti u obzir, osobito, stupanj jasnoće i preciznosti povrijeđenog pravila kao i opseg margine prosudbe koja je tim pravilom ostavljena tijelima Unije (vidjeti presudu od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, C‑45/15 P, EU:C:2017:402, t. 30. i navedenu sudsku praksu).
102 Prema sudskoj praksi, kada to tijelo raspolaže samo znatno smanjenom odnosno nepostojećom marginom prosudbe – jednostavna povreda prava Unije može biti dovoljna za utvrđivanje postojanja dovoljno ozbiljne povrede (vidjeti presudu od 11. srpnja 2007., Sison/Vijeće, T‑47/03, neobjavljenu, EU:T:2007:207, t. 235. i navedenu sudsku praksu).
103 Naposljetku, iz sudske prakse proizlazi da je povreda prava Unije, u svakom slučaju, dovoljno ozbiljna ako se nastavlja usprkos objavi presude kojom je predmetna povreda utvrđena, presude u povodu zahtjeva za prethodnu odluku ili usprkos ustaljenoj praksi suda Unije o toj problematici, iz čega je jasno da postupanje o kojem je riječ predstavlja povredu (vidjeti presudu od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, C‑45/15 P, EU:C:2017:402, t. 31. i navedenu sudsku praksu).
104 U trenutku u kojem je Vijeće donijelo sporne akte, to jest između 25. listopada 2010. i 23. ožujka 2012., iz sudske je prakse već jasno i precizno proizlazilo da u slučaju osporavanja Vijeće mora podnijeti podatke i dokaze kojima se utvrđuje da su uvjeti za primjenu kriterija „potpore” prilikom kršenja ili izbjegavanja mjera ograničavanja, navedenog u članku 20. stavku 1. točki (b) Odluke 2010/413, članku 16. stavku 2. točki (b) Uredbe br. 961/2010 i u članku 23. stavku 2. točki (b) Uredbe br. 267/2012, bili ispunjeni. Sud je, osim toga, već bio pozvan da na temelju sudske prakse koja je prethodila donošenju spornih akata utvrdi da je obveza Vijeća da u slučaju osporavanja podnese podatke ili dokaze, kojima se potkrjepljuju mjere ograničavanja donesene protiv osobe ili subjekta, proizlazila iz ustaljene sudske prakse (vidjeti presudu od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, C‑45/15 P, EU:C:2017:402, t. 35. do 40. i navedenu sudsku praksu).
105 Osim toga, s obzirom na to da poštovanje temeljnih prava osobe ili subjekta na koje se odnose donesene mjere ograničavanja, a posebno njihova prava na učinkovitu sudsku zaštitu, nameće Vijeću obvezu da provjeri i utvrdi osnovanost mjera ograničavanja donesenih protiv osobe ili subjekta prije donošenja tih mjera, ono u tom smislu ne raspolaže marginom prosudbe (presuda od 18. veljače 2016., Jannatian/Vijeće, T‑328/14, neobjavljena, EU:T:2016:86, t. 52.; vidjeti također u tom smislu presudu od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 59. do 61.). Stoga u ovom slučaju Vijeće nije raspolagalo nikakvom marginom prosudbe u okviru provedbe navedene obveze.
106 Prema tome, ne poštujući svoju obvezu da potkrijepi sporne akte, Vijeće je u ovom slučaju počinilo dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincu, to jest tužitelju.
107 Slijedom toga, pretpostavka glede nezakonitosti postupanja koje se Vijeću predbacuje, to jest donošenja spornih akata, ispunjena je u pogledu pravnih pravila koja je tužitelj istaknuo i čija je povreda utvrđena u točkama 133. i 134. presude od 6. rujna 2013., Post Bank Iran/Vijeće (T‑13/11, neobjavljena, EU:T:2013:402).
Navodna šteta i postojanje uzročne veze između nezakonitosti postupanja kojem se prigovara i te štete
108 Tužitelj tvrdi da je dokazao postojanje i izvjesnost neimovinske štete koju je pretrpio zbog spornih akata. Ističe da su mu sporni akti, stoga što su utjecali na njegov ugled, uzrokovali znatnu neimovinsku štetu koju on procjenjuje ex aequo et bono na iznos od jednog milijuna eura kao što je to već naveo u svojem dopisu Vijeću od 25. srpnja 2015. Tvrdi u tom pogledu da je u usporedivoj situaciji sud Unije već utvrdio i odredio naknadu neimovinske štete društva koja odgovara povredi njegova ugleda (presuda od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 80. i 83.).
109 Nasuprot onomu što je Vijeće iznijelo oslonivši se na presudu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP), to jest presudu ESLJP‑a od 19. srpnja 2011., Uj protiv Mađarske (CE:ECHR:2011:0719JUD 002395410), tužitelj smatra da društva imaju nematerijalnu dimenziju i mogu pretrpjeti neimovinsku štetu, primjerice uslijed povrede njihova ugleda i ugrožavanja njihove sposobnosti da obavljaju svoje poslovne djelatnosti. Upućivanje Vijeća na tu presudu ESLJP‑a jest neprikladno jer je njome zaštita ugleda ispitana samo u odnosu na ograničenja koja se mogu odrediti slobodi izražavanja. Očuvanje dobrog ugleda jest osobito važan element na bankarskom tržištu na kojem on posluje jer se to tržište zasniva na odnosima povjerenja među subjektima. Tužitelj ističe da je prije donošenja spornih akata imao dobar ugled na međunarodnoj razini, kao što to pokazuje činjenica da je na toj razini obavljao bankarske djelatnosti. Osim toga, on je u Iranu izvršio znatna ulaganja u oglašavanje svojih međunarodnih usluga, kako bi se prikazao međunarodnim financijskim subjektom. Sporni akti, koji su njegovo ime povezali s ozbiljnom prijetnjom međunarodnom miru i sigurnosti i doveli do nedobrovoljnog prestanka obavljanja njegovih djelatnosti u Uniji, negativno su utjecali na njegov ugled. Ponovna uspostava odnosa s poslovnim partnerima u sektoru, kao što je Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunication (SWIFT), i s prijašnjim strankama na financijskom tržištu jest skupa. U svakom slučaju, kada u poslovnom sektoru subjekt nedobrovoljno prestane obavljati svoje djelatnosti, povreda njegova ugleda i vjerodostojnosti je očita i neizbježna. Radi povrata svojeg ugleda, nužno je provesti globalnu oglašivačku kampanju čiji je trošak procijenjen na 45 milijuna američkih dolara (USD) (oko 38,7 milijuna eura). Budući da nije još konkretno procijenio troškove povezane s povratom svojeg ugleda, Opći sud može u okviru mjere izvođenja dokaza imenovati neovisnog stručnjaka da izvrši tu procjenu. Konačno, tužitelj smatra da nije nužno dokazati da su mu radi povrata njegova ugleda nastali troškovi, osobito troškovi oglašavanja. Dovoljno mu je pozvati se na postojanje povrede svojeg ugleda čiji povrat nužno zahtijeva znatne troškove.
110 Vijeće, koje Komisija podupire, smatra da pretpostavka koja se odnosi na postojanje štete nije ispunjena u ovom slučaju. Sporni akti nisu bili kaznenopravne sankcije izrečene tužitelju niti su imali za cilj uzrokovati mu štetu. Oni su za cilj imali samo odvraćanje od širenja nuklearnog oružja. Stoga tužitelj nije bio obilježen kao organizacija koja kao takva predstavlja prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti te on, osim toga, nije podnio nikakav dokaz u tom smislu. On je samo bio određen kao osoba koja je posredovala u poslovnim aktivnostima povezanima sa širenjem nuklearnog oružja, što je bilo dovoljno da opravda uvrštenje njegova imena na sporne popise. Tužitelj nije podnio nikakav dokaz o tome da je pretrpio neimovinsku štetu zbog donošenja navedenih akata, kao što to sudska praksa zahtijeva. Ništa ne dokazuje da je imao dobar ugled na međunarodnoj razini, izgubio zaradu zbog povrede svojeg ugleda i da su mu nastali troškovi u oglašivačkim ili drugim kampanjama radi povrata tog istog ugleda. Članak iz tiska, koji je podnesen u prilogu tužbi i koji se odnosi na procijenjeni trošak globalne oglašivačke kampanje, nije relevantan jer se tiče društva koje nije povezano s tužiteljem, posluje u sektoru djelatnosti i na kontinentu koji su različiti od onog u kojem odnosno na kojem on djeluje, te nije povezano s mjerama ograničavanja koje je Unija donijela. Navodi tužitelja u replici ne dokazuju da postoji povreda njegova ugleda, osobito izvan Irana, a slijedom toga niti neimovinska šteta koja je povezana s time. Osim toga, tužitelj ne pruža nikakvo objašnjenje niti ikakav dokaz u prilog svojim tvrdnjama da je ponovna uspostava odnosa sa SWIFT‑om skupa. U svakom slučaju, kao što je to ESLJP utvrdio u točki 22. presude od 19. srpnja 2011., Uj protiv Mađarske (CE:ECHR:2011:0719JUD002395410), postoji razlika između povrede poslovnog ugleda društva i povrede ugleda osobe s obzirom na njezin društveni status, pri čemu prva od tih povreda nema materijalnu dimenziju. Sam Opći sud pozvao se na tu sudsku praksu u predmetu koji se odnosi na mjere ograničavanja (presuda od 12. veljače 2015., Akhras/Vijeće, T‑579/11, neobjavljena, EU:T:2015:97, t. 152.). Zahtijevajući od Općeg suda da imenuje stručnjaka u okviru mjere izvođenja dokaza, tužitelj nastoji zaobići svoju obvezu da dokaže postojanje štete, koju navodi, i da odredi njezinu visinu. Ako bi Opći sud zaključio da je izvanugovorna odgovornost Unije nastala, on bi u skladu sa sudskom praksom morao zaključiti da poništenje spornih akata predstavlja primjerenu naknadu za neimovinsku štetu koju je tužitelj pretrpio. U svakom slučaju iznos od jednog milijuna eura, koji tužitelj potražuje po osnovi naknade neimovinske štete koju je pretrpio, jest pretjeran s obzirom na sudsku praksu i nije potkrijepljen.
111 Komisija dodaje da se vrsta neimovinske štete koju tužitelj ističe, to jest trošak oglašivačke kampanje radi povrata njegova ugleda, podudara s imovinskom štetom čije postojanje i konkretnost mora dokazati.
112 Glede pretpostavke postojanja štete, prema sudskoj praksi (vidjeti u tom smislu presude od 27. siječnja 1982., De Franceschi/Vijeće i Komisija, 51/81, EU:C:1982:20, t. 9., od 13. studenoga 1984., Birra Wührer i dr./Vijeće i Komisija, 256/80, 257/80, 265/80, 267/80, 5/81, 51/81 i 282/82, EU:C:1984:341, t. 9., i od 16. siječnja 1996., Candiotte/Vijeće, T‑108/94, EU:T:1996:5, t. 54.), izvanugovorna odgovornost Unije može nastati samo ako je tužitelj doista pretrpio stvarnu i izvjesnu štetu. Na tužitelju je da dokaže da je ta pretpostavka ispunjena (vidjeti presudu od 9. studenoga 2006., Agraz i dr./Komisija, C‑243/05 P, EU:C:2006:708, t. 27. i navedenu sudsku praksu) i, konkretnije, da podnese uvjerljive dokaze kako o postojanju tako i o opsegu štete (vidjeti presudu od 16. rujna 1997., Blackspur DIY i dr./Vijeće i Komisija, C‑362/95 P, EU:C:1997:401, t. 31. i navedenu sudsku praksu).
113 Konkretnije, u svakom zahtjevu za naknadu štete, neovisno o tome radi li se o imovinskoj ili neimovinskoj šteti, u simboličnom iznosu ili radi stvarne naknade štete, mora biti navedena priroda navodno pretrpljene štete u odnosu na prigovoreno postupanje te je, barem približno, potrebno procijeniti ukupnu štetu (vidjeti presudu od 26. veljače 2015., Sabbagh/Vijeće, T‑652/11, neobjavljenu, EU:T:2015:112, t. 65. i navedenu sudsku praksu).
114 Po osnovi naknade štete koju kvalificira kao „neimovinsku”, tužitelj upućuje na povredu svojeg ugleda zbog povezivanja svojeg imena s ozbiljnom prijetnjom međunarodnom miru i sigurnosti, na čije postojanje ukazuje činjenica da je donošenje spornih akata utjecalo na postupanje trećih osoba spram njega i čiji se opseg može izmjeriti s obzirom na trošak ulaganja u oglašavanje koje mora izvršiti radi povrata tog ugleda.
115 Šteta čiju naknadu tužitelj tako zahtijeva po osnovi neimovinske štete, jest nematerijalna i odgovara povredi nanesenoj njegovu imidžu ili njegovu ugledu.
116 Iz sudske prakse nastale na temelju članka 268. UFEU‑a, u vezi s člankom 340. drugim stavkom UFEU‑a, proizlazi da se pravnoj osobi može u načelu nadoknaditi neimovinska šteta (vidjeti u tom smislu presudu od 28. siječnja 1999., BAI/Komisija, T‑230/95, EU:T:1999:11, t. 37., i presudu od 15. listopada 2008., Camar/Komisija, T‑457/04 i T‑223/05, neobjavljenu, EU:T:2008:439, t. 56. i navedenu sudsku praksu) i da takva šteta može poprimiti oblik povrede imidža ili ugleda navedene osobe (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 1999., New Europe Consulting i Brown/Komisija, T‑231/97, EU:T:1999:146, t. 53. i 69., od 8. studenoga 2011., Idromacchine i dr./Komisija, T‑88/09, EU:T:2011:641, t. 70. do 76., i od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 80. do 85.).
117 Budući da se Vijeće želi pozvati na sudsku praksu ESLJP‑a, valja podsjetiti da s obzirom na njegovu vlastitu sudsku praksu i na tu praksu, on ne isključuje mogućnost da čak i za trgovačko društvo postoji šteta različita od imovinske koju se mora nadoknaditi u novcu pri čemu takva naknada ovisi o okolnostima svakog slučaja (presuda ESLJP‑a od 6. travnja 2000., Comingersoll S. A. protiv Portugala, CE:ECHR:2000:0406JUD003538297, t. 32. i 35.). Ta šteta može za takvo društvo obuhvaćati manje ili više „objektivne” i „subjektivne” elemente, među kojima se nalazi ugled poduzetnika, a čije se posljedice ne mogu točno izračunati (presuda ESLJP‑a od 6. travnja 2000., Comingersoll S. A. protiv Portugala, CE:ECHR:2000:0406JUD003538297, t. 35.). Kao što proizlazi iz presude ESLJP‑a od 2. veljače 2016., Magyar Tartalomszolgáltatók Egyesülete i index.hu Zrt protiv Mađarske (CE:ECHR:2016:0202JUD002294713, t. 84.), ta sudska praksa ESLJP‑a nije dovedena u pitanje presudom ESLJP‑a od 19. srpnja 2011., Uj protiv Mađarske (CE:ECHR:2011:0719JUD002395410), koju je Vijeće navelo i s kojom je samo pojašnjeno da neimovinska šteta koju je društvo pretrpjelo jest prije poslovne, nego moralne naravi.
118 Prema tome, valja odbiti kako argumente Komisije da neimovinska šteta koju je tužitelj navodno pretrpio jest imovinska šteta tako i argumente Vijeća da se tužitelju, kao trgovačkom društvu, ne može nadoknaditi neimovinska šteta koja odgovara povredi njegova ugleda.
119 Što se tiče postojanja navodno pretrpljene neimovinske štete, valja podsjetiti da iako se glede, konkretnije, takve štete podnošenje dokaza ili dokaznih prijedloga ne smatra nužno pretpostavkom za priznavanje takve štete, na tužitelju je barem da dokaže da mu je postupanje koje se predbacuje dotičnoj instituciji moglo uzrokovati takvu štetu (vidjeti presudu od 16. listopada 2014., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑297/12, neobjavljenu, EU:T:2014:888, t. 31. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu presudu od 28. siječnja 1999., BAI/Komisija, T‑230/95, EU:T:1999:11, t. 39.).
120 Osim toga, iako je u presudi od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C‑239/12 P, EU:C:2013:331) Sud utvrdio da poništenje nezakonitih mjera ograničavanja predstavlja oblik naknade pretrpljene neimovinske štete, iz toga ipak ne proizlazi da je u svim slučajevima taj oblik naknade nužno dovoljan kako bi se osigurala potpuna naknada te štete, jer se bilo kakva odluka u tom pogledu mora donijeti na temelju ocjene okolnosti konkretnog slučaja (vidjeti u tom smislu presudu od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, C‑45/15 P, EU:C:2017:402, t. 49.).
121 U ovom se slučaju na temelju jedinih dopuštenih dokaza, koje je tužitelj podnio, ne može, međutim, zaključiti da priznavanje nezakonitosti postupanja koje se predbacuje Vijeću i poništenje spornih akata ne bi, kao takvo, bilo dovoljno za naknadu neimovinske štete navodno pretrpljene uslijed povrede njegova ugleda na temelju spornih akata.
122 Stoga, čak i bez potrebe za ispitivanjem pretpostavke koja se odnosi na postojanje uzročne veze, valja odbiti zahtjev za naknadu neimovinske štete koji je tužitelj podnio, a time i tužbu u cijelosti.
Troškovi
123 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova, sukladno zahtjevu Vijeća.
124 U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Stoga će Komisija snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Društvo Post Bank Iran snosit će vlastite troškove kao i troškove Vijeća Europske unije.
3. Europska komisija snosit će vlastite troškove.
Pelikánová | Valančius | Nihoul |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 13. prosinca 2018.
Potpisi