Language of document : ECLI:EU:T:2014:739

Predmet T‑471/11

Éditions Odile Jacob SAS

protiv

Europske komisije

„Tržišno natjecanje – Koncentracije – Tržište izdavanja knjiga – Odluka kojom se koncentracija proglašava spojivom sa zajedničkim tržištem pod uvjetom nazadprodaje imovine – Odluka kojom stjecatelj odobrava prenesenu imovinu – Odluka u vezi s istim postupkom koja je donesena nakon što je Opći sud poništio početnu odluku – Pravni interes – Povreda članka 266. UFEU‑a – Povreda obveza određenih odlukom o uvjetnom odobrenju – Razlikovanje između uvjetâ i obveza – Načelo neretroaktivnosti – Ocjena kandidature cesionara – Neovisnost cesionara u odnosu na cedenta – Zloporaba ovlasti – Obveza obrazlaganja“

Sažetak – Presuda Općeg suda (drugo vijeće) od 5. rujna 2014.

1.      Sudski postupak – Intervencija – Prigovor nedopuštenosti koji tuženik nije istaknuo – Nedopuštenost

(Statut Suda, čl. 50. st. 4. i čl. 54.; Poslovnik Općeg suda, čl. 116. st. 3.)

2.      Sudski postupak – Intervencija – Razlozi različiti od onih glavne stranke koja se podupire – Nedopuštenost

(Statut Suda, čl. 50. st. 4. i čl. 54.; Poslovnik Općeg suda, čl. 116. st. 3.)

3.      Tužba za poništenje – Fizičke ili pravne osobe – Pravni interes – Potreba postojećeg i konkretnog interesa – Interes koji se odnosi na buduću, ali izvjesnu situaciju – Dopuštenost

(čl. 263. st. 4. UFEU‑a)

4.      Tužba za poništenje – Fizičke ili pravne osobe – Pravni interes – Tužba adresata presude suda Unije usmjerena protiv mjere institucije poduzete prilikom izvršenja navedene presude – Dopuštenost – Osnova za moguću tužbu za naknadu štete

(čl. 263. st. 4. UFEU‑a)

5.      Sudski postupak – Razlozi – Pravna kvalifikacija koja se razlikuje od one u drugom sporu – Dopuštenost

(čl. 263. st. 4. UFEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47.)

6.      Tužba za poništenje – Poništavajuća presuda – Opseg – Apsolutna pravomoćnost – Opseg – Uzimanje u obzir i obrazloženja i izreke – Pravno pitanje koje predstavlja obiter dictum o kojem je odlučeno izvan granica spora podnesenog sudu Unije – Isključenje – Učinci poništavajuće presude – Obveza autora nove odluke da kao polaznu točku uzme datum donošenja poništenog akta i uzme u obzir odredbe koje su tada bile na snazi

(čl. 264. i 266. UFEU‑a)

7.      Tužba za poništenje – Poništavajuća presuda – Mjere izvršenja – Odbijanje donošenja mjera koje prekoračuju nadomještanje poništenog akta – Osporavanje koje se odnosi na opseg obveze izvršenja – Postupovno sredstvo – Tužba zbog propusta – Osporavanje zakonitosti akta donesenog radi nadomještanja poništenog akta – Postupovno sredstvo – Tužba za poništenje

(čl. 263., 265. i 266. UFEU‑a)

8.      Tržišno natjecanje – Koncentracije – Komisijino ispitivanje – Razlikovanje između uvjeta i obveza određenih poduzetnicima u okviru postupka uvjetnog odobravanja koncentracije – Učinci

(Uredba Vijeća br. 4064/89, čl. 8. st. 2. i st. 5. t. (b) i čl. 14. st. 2. t. (b) i (c); Obavijest Komisije 2001/C 68/03, t. 12.)

9.      Pravo Europske unije – Načela – Zaštita legitimnih očekivanja – Pravna sigurnost – Odbijanje zaštite počinitelju povrede propisa na snazi – Prvenstvo načela zakonitosti nad načelima pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja opravdano potrebom očuvanja jednakog postupanja

10.    Akti institucija – Vremenska primjena – Neretroaktivnost – Iznimke – Pretpostavke – Postizanje cilja općeg interesa i poštovanje legitimnih očekivanja – Poništenje odluke kojom stjecatelj odobrava prenesenu imovinu u okviru koncentracije zbog manjka neovisnosti punomoćnika – Donošenje retroaktivne odluke radi otklanjanja prvotne nezakonitosti – Dopuštenost

11.    Tužba za poništenje – Presuda kojom se odbija tužba za poništenje – Učinci – Relativna pravomoćnost – Održavanje pretpostavke zakonitosti pobijanog akta – Nedopuštenost nove tužbe koja ima isti predmet, suprotstavlja iste stranke i ima istu osnovu

(čl. 256. st. 1. UFEU‑a)

12.    Tužba za poništenje – Poništavajuća presuda – Učinci – Obveza usvajanja provedbenih mjera – Poništenje odluke kojom stjecatelj odobrava prenesenu imovinu u okviru koncentracije – Odluka koja ne mora nužno imati isto obrazloženje kao poništeni akt – Uzimanje u obzir podataka koji se odnose na razdoblje nakon datuma donošenja poništenog akta – Dopuštenost

(čl. 266. UFEU‑a)

13.    Tržišno natjecanje – Koncentracije – Komisijino ispitivanje – Ocjene ekonomske naravi– Diskrecijska ovlast pri ocjeni – Sudski nadzor – Granice

(Uredba Vijeća br. 4064/89, čl. 2.)

14.    Tržišno natjecanje – Koncentracije – Komisijino ispitivanje – Obveze predmetnih poduzetnika koje mogu učiniti prijavljenu operaciju spojivom s unutarnjim tržištem – Obveza prijenosa imovine – Kriteriji za odabir stjecatelja – Komisijina mogućnost odabira stjecatelja koji najviše može osigurati savršeno tržišno natjecanje – Nepostojanje – Nazadprodaja imovine kupcu koji nema iskustva u predmetnom sektoru – Dopuštenost – Pretpostavke – Sudski nadzor – Granice

(Uredba Vijeća br. 4064/89, čl. 2. st. 1. t. (a), st. 2. i 3.; Obavijest Komisije 2001/C 68/03, t. 49.)

15.    Tržišno natjecanje – Koncentracije – Komisijino ispitivanje – Obveze predmetnih poduzetnika koje mogu učiniti prijavljenu operaciju spojivom s unutarnjim tržištem – Obveza prijenosa imovine – Kriteriji za odabir stjecatelja – Stvarni ili potencijalni konkurent – Neovisnost kupca u odnosu na cedenta – Ista osoba koja je član određenih tijela cedenta i kupca – Dopuštenost – Pretpostavke

(Uredba Vijeća br. 4064/89, čl. 2. st. 1. t. (a), st. 2. i 3.; Obavijest Komisije 2001/C 68/03, t. 49.)

16.    Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Opseg – Odluka o primjeni pravila iz područja koncentracija između poduzetnika – Odluka kojom se odobrava koncentracija – Obrazloženje koje nadopunjuje već dostatno obrazloženje

(čl. 296. UFEU‑a)

1.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 36.)

2.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 36., 37.)

3.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 39.)

4.      Adresati presude suda Unije kojom je poništen akt institucije imaju pravni interes u okviru spora radi izvršenja te presude od strane predmetne institucije, čak i kad je pobijani akt iscrpio svoje učinke. Sama okolnost da tužitelj ne raspolaže, čak ni u slučaju poništenja pobijane odluke, nikakvim sredstvima za stjecanje imovine koja je prenesena drugom poduzetniku, što je operacija koju je poništena odluka odobrila, ne može dovesti u pitanje to načelo. Naime, s obzirom na to da donošenje pobijane odluke predstavlja način na koji je Komisija namjeravala izvršiti presudu, tužitelj ima pravni interes osporavati pobijanu odluku zbog samog svojeg svojstva stranke u predmetu koji je doveo do te presude.

Usto, poduzetnik koji je na ograničenom popisu pet potencijalnih stjecatelja imovine koja se mora prenijeti u okviru koncentracije opravdava interes za poništenje odluke Komisije kojom se daje odobrenje jednom drugom od tih pet poduzetnika jer takva odluka nužno može utjecati na njegovu gospodarsku situaciju, neovisno o pitanju bi li on u slučaju poništenja pobijane odluke mogao dobiti odobrenje za kupnju predmetne imovine.

(t. 40., 41., 43., 44.)

5.      Nijedna odredba Statuta Suda ni Poslovnika ne zabranjuje stranci da tužbeni razlog pravno kvalificira različito od moguće kvalifikacije u drugom sporu. Naime, pravo na tužbu pred Općim sudom kojim raspolaže fizička ili pravna osoba na temelju članka 263. stavka 4. UFEU‑a ne može se ograničiti u nedostatku pravne osnove izričito propisane u tu svrhu a da se ne povrijede temeljna načela zakonitosti i poštovanja prava na obranu kao i pravo na učinkoviti pravni lijek i pristup nepristranom sudu, zajamčena člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

Iako stranke određuju predmet spora, koji sudac ne smije izmijeniti, na potonjem je da tumači tužbene razloge prema njihovu sadržaju umjesto prema njihovoj kvalifikaciji i da shodno tomu pristupi kvalifikaciji tužbenih razloga i argumenata u tužbi.

Načelo non concedit venire contra factum proprium u pravu Unije odnosi se samo na nemogućnost stranke da pred žalbenim sucem osporava činjenični ili postupovni element koji je priznat pred prvostupanjskim sucem i postoji u zapisniku s rasprave održane pred tim sucem.

(t. 50.‑52.)

6.      Presude o poništenju koje su donijeli sudovi Unije imaju snagu pravomoćno presuđene stvari čim postanu konačne. To obuhvaća ne samo izreku presude o poništenju nego i razloge koji predstavljaju nužnu potporu izreci te su stoga neodvojivi od nje.

Pravomoćnost presude proteže se na činjenična i pravna pitanja koja su stvarno ili nužno bila predmet ocjene. Osim toga, obiter dictum u presudi o poništenju nema snagu pravomoćno presuđene stvari. Na taj način članak 266. UFEU‑a obvezuje instituciju koja donosi poništeni akt samo u granicama onoga što je potrebno za osiguranje izvršenja presude o poništenju.

Postupak nadomještanja poništenog akta mora se nastaviti točno od trenutka u kojem je nastupila nezakonitost. Poništenje akta kojim se okončava upravni postupak koji obuhvaća različite stadije ne dovodi nužno do poništenja cjelokupnog postupka koji je prethodio donošenju pobijane odluke, neovisno o razlozima, osnovi ili postupku presude o poništenju. Tvorac akta stoga se mora smjestiti na datum na koji je taj akt bio donesen radi donošenja zamjenskog akta, s obzirom na odredbe koje su tada na snazi i činjenice koje su tada relevantne. On bi se, međutim, mogao u novoj odluci pozvati na razloge različite od onih na kojima je utemeljio svoju prvu odluku. Nadalje, on ne mora ponovno odlučiti o aspektima prvotne odluke koji nisu dovedeni u pitanje presudom o poništenju.

(t. 56.‑59., 63., 66., 67., 125.)

7.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 71.)

8.      Uredba br. 4064/89 o kontroli koncentracija između poduzetnika i Obavijest Komisije o dopuštenim mjerama na temelju Uredbe br. 4064/89 i Uredbe br. 447/98 razlikuju uvjete i obveze određene poduzetnicima u okviru postupka uvjetnog odobravanja koncentracije. Komisija može ukinuti odluku i odrediti im novčanu kaznu ako predmetni poduzetnici prekrše obvezu priloženu uz odluku. Nasuprot tomu, ako se radi o povredi uvjeta, Uredba br. 4064/89 izričito ne predviđa posebne posljedice.

U tim uvjetima, s jedne strane, kada jedna strana prekrši uvjet kao strukturnu mjeru bez koje koncentracija nije mogla biti odobrena, odluka kojom se operacija proglašava spojivom sa zajedničkim tržištem prestaje vrijediti. S druge strane, u slučaju nepoštovanja obveze koja je priložena odluci kojom se koncentracija proglašava spojivom sa zajedničkim tržištem, Komisija može opozvati navedenu odluku i odrediti novčanu kaznu poduzetniku koji je prekršio navedenu obvezu, ali nije dužna donijeti takve mjere.

(t. 73., 76., 77., 80., 83.)

9.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 92.‑94.)

10.    Načelo pravne sigurnosti, koje predstavlja opće načelo prava Unije, protivi se općenito tomu da pravni akt počne proizvoditi učinak prije svoje objave. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iznimno može biti drukčije onda kada cilj koji se treba postići to zahtijeva i kada se uredno poštuju legitimna očekivanja zainteresiranih osoba. Taj zaključak ne temelji se na razlikovanju pojedinačnih odluka i regulatornih akata.

U cilju od općeg interesa jest to da administracija poštuje zakonitost i pravomoćnost. Prema tome, takav cilj postiže se odlukom Komisije usmjerenom na popunjavanje pravne praznine uzrokovane poništenjem suda Unije prve odluke Komisije kojom se odobrava preuzimatelj prenesene imovine na temelju obveza iz odluke kojom se dopušta operacija koncentracije i, slijedom toga, na zaštitu pravne sigurnosti poduzetnika na koje se primjenjuje Uredba br. 4064/89 o kontroli koncentracija između poduzetnika.

Što se tiče načela legitimnih očekivanja, ono se ne protivi donošenju nove retroaktivne odluke o odobrenju jer provođenje obveza predviđenih uvjetnom odlukom o odobrenju koncentracije, koja je u trenutku donošenja nove odluke nastavila obvezivati poduzetnika koji se obvezao prenijeti imovinu radi ostvarenja koncentracije, podrazumijeva, s jedne strane, da je taj poduzetnik predložio Komisiji davanje odobrenja za kupca imovine prije nazadprodaje i, s druge strane, da je Komisija odlučila o prijedlogu kupca koji je iznio poduzetnik.

(t. 102., 103., 106., 108.)

11.    Odbijajuće presude o tužbi za poništenje akta koji je donijela institucija Unije obuhvaćene su relativnom pravomoćnošću čija je jedina posljedica nedopuštenost svake nove tužbe s istim predmetom, između istih stranaka i na temelju istog razloga. Takva presuda ne znači stoga da je pobijani akt valjan, nego samo da nijedan tužbeni razlog koji je tužitelj istaknuo nije bio osnovan i da se isto odnosilo na razloge javnog poretka koje sudac mora ispitati po službenoj dužnosti. Stoga za pobijanu odluku i dalje vrijedi pretpostavka zakonitosti, koja također podrazumijeva za sve subjekte prava Unije obvezu priznavanja pune učinkovitosti tog akta sve dok se ne dokaže njegova nezakonitost.

(t. 117., 144.)

12.    Nakon poništenja upravnog akta, njegov tvorac mora donijeti novi akt smještajući se na datum na koji je taj akt bio donesen s obzirom na odredbe koje su tada na snazi i činjenice koje su tada relevantne. Međutim, on bi se u novoj odluci mogao pozvati na razloge različite od onih na kojima je utemeljio svoju prvu odluku.

Kontrola koncentracija zahtijeva pro futuro analizu situacije tržišnog natjecanja koja može u budućnosti proizići iz koncentracije, posebice kad je riječ o procjeni održivosti kupca i njegovoj sposobnosti za održavanje i razvoj djelotvornog tržišnog natjecanja na predmetnim tržištima.

Prema tome, kada nužno mora provesti a posteriori analizu stanja tržišnog natjecanja koje je proizišlo iz koncentracije, Komisija može s pravom ispitati je li njezina analiza na osnovi dokaza za koje je znala na datum donošenja poništene odluke bila potkrijepljena podacima za razdoblje nakon tog datuma.

(t. 125., 127., 128., 134.)

13.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 135.‑138.)

14.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 145., 146., 148.)

15.    U okviru operacije koncentracije, uvjet neovisnosti kupca nazadprodane imovine kako bi ta koncentracija bila odobrena namijenjen je osobito jamčenju sposobnosti kupca da se na tržištu ponaša kao učinkovit i samostalan konkurent a da cedent ne može utjecati na njegovu strategiju ili odabire. Ta neovisnost može se ocijeniti ispitivanjem kapitalnih, financijskih, komercijalnih, osobnih i materijalnih veza između dvaju društava.

Okolnost da je ista osoba član upravnih tijela kupca i nadzornih tijela cedenta nije nužno takve prirode da se može dokazati da je kupac bio ovisan o cedentu.

Naime, kada se na zahtjev Komisije kupac formalno obvezao, prije donošenja odluke o odobravanju, s jedne strane, da će okončati mandate navedene osobe u tom društvu u roku od jedne godine od odobrenja kandidature i, s druge strane, da ta osoba tijekom tog razdoblja neće sudjelovati u sjednicama upravnog odbora i drugih unutarnjih odbora kada se odnose na djelatnosti grupe kojih se tiče operacija koncentracije te da neće primiti nijednu povjerljivu informaciju u vezi s predmetnim sektorom od direktora ili operativnoga kadra kupca, može se smatrati da je Komisija skrbila da prisutnost iste osobe u upravnim tijelima kupca i nadzornim tijelima cedenta ne bude štetna za neovisnost kupca i, shodno tomu, za očuvanje i razvoj učinkovitog tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu.

(t. 152., 155., 158., 159.)

16.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 175.‑177., 182.)