MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PEDRA CRUZA VILLALÓNA
od 8. rujna 2015.(1)
Predmet C‑489/14
A
protiv
B
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Visoki sud (Engleska i Wales), odjel za obiteljsko pravo (High Court of Justice (England and Wales), Family Division, Ujedinjena Kraljevina))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću – Uredba (EZ) br. 2201/2003 – Litispendencija – Članci 16. i 19. – Postupak zakonske rastave u Francuskoj i postupak razvoda u Ujedinjenoj Kraljevini – Nadležnost suda pred kojim je postupak započeo ranije – Pojam ,utvrđene’ nadležnosti – Istek postupka zakonske rastave jer assignation nije podnesen u zakonskim rokovima – Podnošenje tužbe za razvod braka u Francuskoj odmah nakon isteka postupka zakonske rastave – Utjecaj nemogućnosti pokretanja brakorazvodne parnice u Ujedinjenoj Kraljevini zbog vremenske razlike između država članica“
1. Ovaj predmet pruža Sudu prvu priliku da razmotri, u vrlo posebnim okolnostima vezanima za dualitet postupka „prestanka braka“ u Francuskoj, pravila litispendencije iz Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000(2).
2. Pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev, koji smatra da je riječ o sukobu nadležnosti koji se pripisuje isključivo zlouporabnim postupanjima tuženika u glavnom postupku, što smatra vrijednim žaljenja, ponajprije se odnose na pojam „utvrđene nadležnosti“ u smislu članka 19. Uredbe br. 2201/2003. Međutim, iako se u glavnom postupku postavlja problem litispendencije, u smislu te potonje odredbe, ipak je tumačenje pojma „suda pred kojim je postupak započeo ranije“ u smislu članaka 16. i 19. Uredbe br. 2201/2003 ono koje, kako ću pokazati tijekom razmatranja, treba omogućiti Sudu da odgovori na pitanja suda koji je uputio zahtjev.
I – Pravni okvir
A – Pravo Unije
3. Članak 16. Uredbe br. 2201/2003 predviđa:
„1. Smatra se da je pred sudom pokrenut postupak:
(a) u trenutku u kojemu je pismeno kojim se pokreće postupak, ili jednakovrijedno pismeno, predano sudu, pod uvjetom da osoba koja pokreće postupak nije nakon toga propustila poduzeti radnje koje je morala poduzeti u vezi s dostavom pismena protustranci;
ili
(b) ako pismeno mora biti dostavljeno prije njegova podnošenja sudu, u trenutku u kojemu ga je primilo tijelo ovlašteno za dostavu, pod uvjetom da osoba koja pokreće postupak nije nakon toga propustila poduzeti radnje koje je morala poduzeti kako bi pismeno bilo predano sudu.“
4. Članak 19. stavci 1. i 3. Uredbe br. 2201/2003 propisuje:
„1. Ako je postupak koji se odnosi na razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka između istih stranaka pokrenut pred sudovima različitih država članica, sud pred kojim je postupak započeo kasnije s njim zastaje, po službenoj dužnosti, dok se ne utvrdi nadležnost suda pred kojim je postupak započeo ranije.
[…]
3. Ako je utvrđena nadležnost suda pred kojim je postupak započeo ranije, sud pred kojim je postupak započeo kasnije proglašava se nenadležnim u korist prvog suda.
U tom slučaju, stranka koja je pokrenula odgovarajući postupak pred drugim sudom može pokrenuti postupak pred prvim sudom.“
B – Francusko pravo
5. Iako ovaj zahtjev za prethodnu odluku dolazi od suda iz Ujedinjene Kraljevine, on ne sadržava nikakvo upućivanje na pravo Ujedinjene Kraljevine koje je primjenjivo na glavni predmet. S druge strane, on spominje nekoliko odredbi Zakonika o građanskom postupku, koje se moraju istaknuti.
6. Članak 1076. Zakonika o građanskom postupku predviđa:
„Bračni drug koji podnese tužbu za razvod braka može, u svakom slučaju, čak i u žalbi, zamijeniti tu tužbu zahtjevom za zakonsku rastavu.
Obrnuta zamjena je zabranjena.“
7. Članak 1111. Zakonika o građanskom postupku propisuje:
„Ako sudac utvrdi da tužitelj ostaje pri tužbi nakon što je pojedinačno saslušao bračne drugove u pogledu načela raspada braka, on donosi rješenje kojim stranke može u skladu s člankom 252‑2 Građanskog zakonika uputiti na novi pokušaj mirenja ili im neposredno dopustiti pokretanje brakorazvodne parnice.
U oba slučaja sudac može odrediti sve ili neke od privremenih mjera predviđenih člancima 254. do 257. Građanskog zakonika.
Ako dopusti pokretanje parnice, sudac je dužan u rješenju navesti rokove predviđene člankom 1113. ovog Zakonika.“
8. Članak 1113. Zakonika o građanskom postupku glasi kako slijedi:
„U roku od tri mjeseca od objave rješenja, jedino bračni drug koji je podnio početni requête (zahtjev) može uložiti assignation (tužbu) za razvod braka.
U slučaju pomirenja bračnih drugova ili ako brakorazvodna parnica nije pokrenuta u roku od trideset mjeseci od objave rješenja, sve odredbe tog rješenja prestaju vrijediti, uključujući i ovlaštenje za pokretanje parnice.“
9. Članak 1129. Zakonika o građanskom postupku propisuje:
„Postupak zakonske rastave provodi se prema pravilima o postupku razvoda.“
II – Činjenice iz kojih proizlazi glavni postupak
10. Osobe A(3) i B(4), oboje francuski državljani, vjenčale su se 27. veljače 1997. u Francuskoj nakon što su prema francuskom pravu sklopile bračni ugovor s primjenom sustava odvojene imovine. Bračni par i njihovo dvoje djece, blizanci rođeni 27. srpnja 1999., preselio se 2000. u Ujedinjenu Kraljevinu, gdje je 16. srpnja 2001. rođeno njihovo treće dijete
11. U lipnju 2010. tuženik u glavnom postupku napustio je zajedničko kućanstvo, i otad bračni par de facto živi odvojeno.
A – Postupci pokrenuti u Francuskoj
12. Tuženik u glavnom postupku podnio je 30. ožujka 2011. requête za zakonsku rastavu pred Tribunal de grande instance de Nanterre (France) (Viši sud u Nanterreu, Francuska).
13. Rasprava za mirenje, održana 5. rujna 2011. i 8. studenoga 2011., završila je neuspješno.
14. Tribunal de grande instance de Nanterre (Viši sud u Nanterreu) je slijedom toga, 15. studenoga 2011., donio rješenje o nemogućnosti mirenja (br. RG 11/04305) utvrdivši prestanak bračne zajednice i odlučivši o mjerama potrebnima radi uređivanja obiteljske situacije do pravomoćnosti presude. Tribunal de grande instance de Nanterre (Viši sud u Nanterreu) se najprije proglasio nadležnim, primjenom članka 5. stavka 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima(5), za odlučivanje o privremenim mjerama u postupku zakonske rastave i o obvezi uzdržavanja na temelju dužnosti uzdržavanja te je proglasio da je primjenjivo francusko pravo. Nasuprot tomu, proglasio se nenadležnim za odlučivanje o mjerama vezanima uz djecu, koje proizlaze iz nadležnosti sudova Ujedinjene Kraljevine. K tome, dopustio je bračnim drugovima da pokrenu postupak zakonske rastave. Također, tužiteljici u glavnom postupku dodijelio je pravo besplatnog uživanja obiteljskog smještaja na temelju dužnosti uzdržavanja, kao i naknadu za uzdržavanje u iznosu od 5000 eura mjesečno, pri čemu je tuženik u glavnom postupku morao privremeno osigurati plaćanje hipoteka i drugih zajmova. Na kraju, odredio je javnog bilježnika zaduženog za procjenu imovine bračnih drugova.
15. Cour d’appel de Versailles (France) (Žalbeni sud u Versaillesu, Francuska), pred kojim je tuženik u glavnom postupku pokrenuo postupak, donio je 22. studenoga 2012. presudu (br. RG 12/01345) kojom u potpunosti potvrđuje rješenje o nemogućnosti mirenja koje je donio Tribunal de grande instance de Nanterre (Viši sud u Nanterreu).
16. Tuženik u glavnom postupku je 17. prosinca 2012. uložio requête za razvod braka, koji je međutim odbijen jer postupak zakonske rastave, koji je on pokrenuo 30. ožujka 2011. i čiji zahtjev nije povučen, još uvijek traje.
17. Tuženik u glavnom postupku je 17. lipnja 2014. u 8.20 sati, to jest prvog sata prvog dana nakon proteka roka od 30 mjeseci u kojemu se zahtjev za zakonsku rastavu mora podnijeti kako se postupak ne bi obustavio, podnio requête za razvod braka.
B – Postupci pokrenuti u Ujedinjenoj Kraljevini
18. Paralelno s postupkom za zakonsku rastavu koji je pokrenuo tuženik u glavnom postupku u Francuskoj, tužiteljica u glavnom postupku podnijela je 19. svibnja 2011. Agenciji za uzdržavanje djece (Child Support Agency) zahtjev za uzdržavanje djece o kojoj se brinula.
19. Tužiteljica je 24. svibnja 2011. podnijela i tužbu za razvod braka, kao i odvojeni zahtjev za naknadu za uzdržavanje.
20. Visoki sud, odjel za obiteljsko pravo, 7. studenoga 2012. odbacio je tužbu za razvod braka tužiteljice u glavnom postupku, uz njezinu suglasnost, primjenom članka 19. Uredbe br. 2201/2003.
21. Tužiteljica u glavnom postupku pokrenula je 6. lipnja 2014. ex parte postupak pred sudom koji je uputio zahtjev kako bi dobila prethodnu odluku ili potvrdu da će njezina tužba za razvod braka, kada bude podnesena, imati učinak tek minutu nakon ponoći 17. lipnja 2014., to jest u trenutku kada je rješenje o nemogućnosti mirenja, koje je donio sudac za obiteljska pitanja u okviru postupka za zakonsku rastavu, koji je pokrenuo tuženik u glavnom postupku u Francuskoj, trebalo prestati vrijediti. Taj je zahtjev, procijenjen previše inovativnim, ipak odbačen.
22. Tužiteljica u glavnom postupku podnijela je 13. lipnja 2014. pred sudom koji je uputio zahtjev drugu tužbu za razvod braka.
23. Tuženik u glavnom postupku podnio je 9. listopada 2014. tužbu kojom traži odbacivanje kao nedopuštene tužbe za razvod braka koju je podnijela tužiteljica u glavnom postupku 13. lipnja 2014. i brisanje predmeta, pozivajući se na članak 19. Uredbe br. 2201/2003.
III – Prethodna pitanja i postupak pred Sudom
24. U tim je okolnostima Visoki sud, odjel za obiteljsko pravo, odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Za potrebe tumačenja članka 19. stavaka 1. i 3. Uredbe br. 2201/2003, što znači pojam ,utvrditi’, u okolnostima u kojima:
a) tužitelj, u postupku pred sudom pred kojim je postupak započeo ranije (,prvi postupak’), poslije prvog ročišta na sudu ne poduzima gotovo nikakve radnje u prvom postupku, a osobito ne podnese tužbu (assignation) u roku u kojem zahtjev (requête) ima pravni učinak, zbog čega je 30 mjeseci nakon prvog ročišta za mirenje obustavljen prvi postupak, a da pritom nije donesena meritorna odluka, zbog proteka vremena i u skladu s lokalnim (francuskim) pravom mjerodavnim za prvi postupak;
b) je prvi postupak, kao što je gore navedeno, obustavljen ubrzo (3 dana) nakon podnošenja tužbe pred sudom koji je kasnije započeo postupak (,drugi postupak’) u Ujedinjenoj Kraljevini, s posljedicom da ne postoji presuda u Francuskoj niti opasnost od nepomirljivih odluka u prvom i drugom postupku;
c) bi tužitelj u prvom postupku, s obzirom na vremensku zonu Ujedinjene Kraljevine, nakon obustave prvog postupka još uvijek bio u mogućnosti u Francuskoj podnijeti tužbu radi razvoda braka prije tužitelja [u drugom postupku] koji tužbu podnosi u Ujedinjenoj Kraljevini?
2. Posebno, obuhvaća li pojam ,utvrditi’ dužnost tužitelja u prvom postupku da poduzme radnje kako bi prvi postupak napredovao, s dužnom pažnjom i dovoljno brzo kako bi se spor riješio (bilo putem suda ili sporazumno), ili tužitelj u prvom postupku, nakon što je zasnovao nadležnost na temelju članka 3. i članka 19. stavka 1., ne mora poduzimati nikakve bitne radnje radi rješavanja prvog postupka te je time slobodan dovesti do prekida drugog postupka i zaustaviti cijeli postupak bez izgleda za nastavak?“
25. Sud koji je uputio zahtjev u svojoj odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku iznosi da autori Uredbe br. 2201/2003 nisu htjeli situacije kao što je ova u glavnom postupku, u kojoj koegzistira nekoliko paralelnih postupaka u dvjema državama članicama, već je njihov cilj bio da se pobrinu da se nadležnost brzo utvrdi, da se o predmetima brzo presudi te da se izbjegnu nepomirljive odluke.
26. Sud ističe da je tuženik u glavnom postupku zbog svojih postupanja odgovoran za konfuziju koja vlada u glavnom predmetu već četiri godine. Nekoliko elemenata svjedoči o njegovoj želji da spriječi tužiteljicu u glavnom postupku da podnese tužbu za razvod braka pred sudovima u Ujedinjenoj Kraljevini. Sud se u tom smislu poziva na činjenicu da je podnio tužbu za razvod braka u Francuskoj dok je postupak zakonske rastave bio još uvijek u tijeku i na činjenicu da je podnio tužbu za razvod braka u Francuskoj što je prije mogao, u trenutku kada, vodeći računa o vremenskoj razlici, nije bilo moguće da tužiteljica u glavnom postupku podnese takvu tužbu u Ujedinjenoj Kraljevini.
27. Sud koji je uputio zahtjev također ističe da tuženik u glavnom postupku nije, računajući od presude Cour d’appel (Žalbeni sud) od 22. studenoga 2012. kojom se potvrđuje rješenje o nemogućnosti mirenja, poduzeo nikakve radnje kako bi postupak za zakonsku rastavu u Francuskoj napredovao, zadovoljivši se čekanjem njegove obustave kako bi podnio tužbu za razvod braka. U tim okolnostima sud koji je uputio zahtjev sumnja da se nadležnost francuskog suda može smatrati „utvrđenom“ u smislu članka 19. Uredbe br. 2201/2003. U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev iznosi argumente tužiteljice u glavnom postupku, prema kojima nije dovoljno samo podnošenje tužbe pred sudom. Tužitelj bi trebao biti obvezan brinuti s dužnom pažnjom da postupak napreduje dovoljno brzo kako osobe na koje se odnose postupci razvoda ne bi raspolagale mogućnošću podnošenja „talijanskog torpeda“ na štetu brzog rješenja sporova.
28. Međutim, sud koji je uputio zahtjev ističe da takvo tumačenje podrazumijeva udaljavanje ne samo od uvjeta iz članka 19. Uredbe br. 2201/2003, nego i od sudske prakse koja se odnosi na Uredbu (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima(6) i osobito od presude Gantner Electronic(7), u kojoj je Sud odlučio da „stanje litispendencije postoji počevši od trenutka kada su pred dvama sudovima različitih država članica konačno podnesene tužbe, to jest prije nego što su tuženici mogli iznijeti svoja stajališta“.
29. Sud koji je uputio zahtjev na kraju navodi da prema informacijama koje se odnose na francusko pravo i koje se nalaze u njegovom spisu, assignation za zakonsku rastavu može, u roku od tri mjeseca, podnijeti samo tužitelj.
30. Doista, iako je tuženik u glavnom postupku naveo da nije podnio assignation za zakonsku rastavu protiv tužiteljice u glavnom postupku s obzirom na to da je želio razvod bez produživanja rokova postupka, on naprotiv nije ponudio nikakvo obrazloženje svojih razloga zbog kojih nije odustao od requête za zakonsku rastavu, što potvrđuje njegovu želju da, što je više moguće, spriječi tužiteljicu u glavnom postupku da zatraži razvod u Ujedinjenoj Kraljevini kako bi o svim spornim pitanjima mogao odlučiti jedan sud u što kraćem roku.
31. Sud koji je uputio zahtjev također je zatražio da Sud o ovom predmetu odluči u ubrzanom postupku, primjenom članka 105. stavka 1. Poslovnika Suda.
32. Rješenjem od 13. siječnja 2015. predsjednik Suda je odbio taj zahtjev. On je međutim odlučio tom predmetu dati prednost pri odlučivanju, primjenom članka 53. stavka 3. Poslovnika Suda. Sukladno članku 95. stavku 1. svojeg Poslovnika, Sud je usto zadržao zaštitu identiteta koju je odredio sud koji je uputio zahtjev.
33. Tuženik u glavnom postupku je 18. svibnja 2015. obavijestio Sud da priznaje i prihvaća nadležnost suda koji je uputio zahtjev a da o tome očito nije obavijestio ni sud koji je uputio zahtjev ni francuski sud. Sud je dopisom od 21. svibnja 2015. o toj informaciji obavijestio sud koji je uputio zahtjev, kao i tužiteljicu u glavnom postupku.
34. Tužiteljica u glavnom postupku, vlada Ujedinjene Kraljevine i Europska komisija podnijele su svoja pisana očitovanja. Tužiteljica u glavnom postupku i Komisija su također bili saslušane tijekom javne rasprave održane 1. lipnja 2015.
IV – Očitovanja iznesena pred Sudom
A – Očitovanja tužiteljice u glavnom postupku
35. Tužiteljica u glavnom postupku ističe svoje i preuzima zaključke suda koji je uputio zahtjev. Poput potonjeg, ona najprije osuđuje nenormalnu poziciju suda nadležnog za pitanja razvoda i bračne stečevine, a koji nema mogućnost prijenosa predmeta na sud koji je za to primjereniji, primjenom prigovora forum non conveniens, za razliku od onoga što vrijedi za predmete vezane uz roditeljsku odgovornost(8) ili onoga što se, uostalom, Uredbom br. 1215/2012 predviđa u građanskim i trgovačkim stvarima(9).
36. Ona također navodi mogućnost zlouporabe, koja je očita u glavnom postupku i koja proizlazi iz primjene pravila o litispendenciji iz članka 19. Uredbe br. 2201/2003, s obzirom na to da stranka koja je pokrenula postupak nema nikakvu obvezu poduzimanja radnji kako bi postupak napredovao. Na kraju, ona se žali na otežavajući i diskriminatoran učinak vremenske razlike unutar Europske unije jer stranke koje se nalaze više na istoku raspolažu većom vremenskom prednošću u apsolutnom trajanju u odnosu na stranke koje se nalaze zapadno od njih, kako bi prve pokrenule postupak.
37. Osim toga, tužiteljica u glavnom postupku u biti ističe da se članak 19. Uredbe br. 2201/2003 ne može, osim ako se povrijede zahtjevi iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., tumačiti na način da je nadležnost suda utvrđena ako je postupak koji je pred njim pokrenut obustavljen zbog činjenice da stranka koja ga je pokrenula nije poduzimala nikakve radnje. Iako ta uredba dopušta određeni izbor nadležnog foruma za pitanja razvoda, ona ne dopušta stranci da izabere forum koji nije prikladan drugoj strani i da tako odgodi ili u potpunosti izbjegne pravila postupka koji je ta stranka sama započela.
38. Ona u tom pogledu ističe da je ili obvezana voditi spor u inozemstvu, pred forumom gdje nijedna strana nema boravište i koji bi joj bio nepovoljan u pogledu vjerojatnog ishoda, ili lišena svakog oblika pravnog sredstva dok god tuženik produžava postupak koji je pokrenut u Francuskoj i sprečava pokretanje bilo kojeg drugog postupka.
39. Tužiteljica u glavnom postupku zatim navodi da cilj i opća struktura Uredbe br. 2201/2003 nalažu da se primat nadležnosti suda pred kojim je postupak započeo ranije uvjetuje obvezom stranke koja je započela postupak da s dužnom pažnjom brine da postupak napreduje dovoljno brzo kako bi se spor riješio. U tom se pogledu analogijom poziva na članak 16. stavak 1. Uredbe br. 2201/2003, na članak 9. Uredbe Vijeća (EZ) br. 4/2009 od 18. prosinca 2008. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja(10) i na članak 14. Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju(11).
40. Na kraju, tužiteljica u glavnom postupku tvrdi da je u skladu sa zdravim razumom i prirodnom pravdom, kao i s francuskom sudskom praksom i sudskom praksom Suda, smatrati da je nadležnost utvrđena u smislu članka 19. Uredbe br. 2201/2003 samo ako tužitelj postupa u dobroj vjeri kako bi postupak napredovao prema njegovu rješavanju. Cour de cassation (France) (Kasacijski sud, Francuska) je tako presudio u svojoj presudi od 26. lipnja 2013.(12) da requête predstavlja akt kojim se pokreće postupak samo ako je nakon njega podnesen assignation. Činjenica da tuženik u glavnom postupku nije u glavnom postupku podnio tužbu protiv tužiteljice u glavnom postupku znači da je postupak koji je pokrenut u Francuskoj prestao proizvoditi pravne učinke u pogledu utvrđivanja nadležnosti na temelju članka 19. Uredbe br. 2201/2003. Osim toga, Sud je potvrdio da u određenim okolnostima, kada sud pred kojim je postupak započeo kasnije u vezi s roditeljskom odgovornošću ne raspolaže nikakvim elementima kojima bi ocijenio litispendenciju usprkos naporima koje je uložio kako bi se raspitao kod strane koja je pred njim započela postupak, on može nakon proteka razumnog roka iščekivanja odgovora započeti s ispitivanjem zahtjeva(13).
41. Tijekom rasprave tužiteljica u glavnom postupku je istaknula, kao odgovor na pisana očitovanja vlade Ujedinjene Kraljevine, da se prethodna pitanja trebaju proglasiti dopuštenima. Ona ističe da je točno da se u Ujedinjenoj Kraljevini litispendencija mora ocjenjivati prema danu kada je pokrenut postupak, a ne prema danu kada sud donosi odluku. Iz toga zaključuje da je tim važnije da Sud odluči o pitanjima i presudi da dan koji treba uzeti u obzir jest dan kada je pokrenut postupak pred sudom koji je uputio zahtjev, u ovom slučaju 13. lipnja 2014., te da odluči da je francuski sud pred kojim je tuženik u glavnom postupku podnio tužbu za razvod braka 17. lipnja 2014. sud pred kojim je postupak započeo kasnije.
42. Ona također ističe da obveza suda pred kojim je postupak započeo kasnije da „[se] progla[si] [...] nenadležnim“ u smislu članka 19. stavka 3. Uredbe br. 2201/2003, ne znači da on prestaje biti nadležan, s obzirom na to da to proglašavanje nenadležnosti ima samo suspenzivni učinak te dopušta nastavak postupka koji je započeo kasnije ako se obustavi postupak koji je započeo ranije, kao u predmetu glavnom postupku.
B – Očitovanja vlade Ujedinjene Kraljevine
43. Vlada Ujedinjene Kraljevine najprije smatra da Sud ne treba odlučiti o prethodnim pitanjima suda koji je uputio zahtjev.
44. U tom pogledu ističe da je, sukladno članku 1113. Zakonika o građanskom postupku, postupak zakonske rastave koji je pokrenuo tuženik u glavnim postupku pred francuskim sudom obustavljen prvog sata 17. lipnja 2014. pa se stoga sud koji je uputio zahtjev, pred kojim je tužiteljica u glavnom postupku 13. lipnja 2014. podnijela tužbu za razvod braka, treba smatrati kao „sud pred kojim je postupak započeo ranije“, a ne kao „sud pred kojim je postupak započeo kasnije“, a podnošenje tužbe za razvod braka u Francuskoj od strane tuženika u glavnom postupku dana 17. lipnja 2014. u 8.20 sati ni na koji način ne mijenja tu činjenicu.
45. Taj je stav sukladan cilju koji se želi postići pravilima o litispendenciji utvrđenima(14) u članku 19. Uredbe br. 2201/2003, koji teži tomu da se izbjegne rizik od nepomirljivih odluka u paralelnim postupcima pred različitom sudovima, kao i sa sudskom praksom Suda.
46. Vlada Ujedinjene Kraljevine ipak je ispitala dva prethodna pitanja.
47. Vlada Ujedinjene Kraljevine ponajprije navodi da se prvo pitanje, koje se odnosi na pitanje je li nadležnost francuskog suda utvrđena u smislu članka 19. Uredbe br. 2201/2003, postavlja samo pod uvjetom da treba smatrati da je sud koji je uputio zahtjev „sud pred kojim je postupak započeo kasnije“. Ona podsjeća da je Sud presudio da tu odredbu(15), kao i istovjetne odredbe Konvencije o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (potpisana 27. rujna 1968. u Bruxellesu)(16) i Uredbe br. 44/2001(17), treba teleološki tumačiti, vodeći računa o ciljevima Uredbe br. 2201/2003, a ti su da se izbjegnu paralelni postupci pred sudovima u različitim državama članicama i suprotnost odluka koje iz toga mogu proizaći.
48. Doista, iako je u određenom trenutku utvrđena nadležnost francuskog suda, to više nije bio slučaj kada je postupak za zakonsku rastavu koji je bio pokrenut u Francuskoj obustavljen. Sud koji je uputio zahtjev treba stoga smatrati da u stvarnosti više nema litispendencije. To rješenje omogućuje jamstvo ostvarenja cilja iz članka 19. Uredbe br. 2201/2003, kojemu je namjera da se izbjegnu nepomirljive odluke i da se dakle jamči pravna sigurnost, obvezujući tužitelja da djeluje kako bi postupak napredovao kada se isti mora voditi u rokovima i kada se po njihovu isteku mora obustaviti.
49. Vlada Ujedinjene Kraljevine predlaže da se na drugo pitanje odgovori odlukom da se članak 19. Uredbe br. 2201/2003 u biti treba tumačiti na način da pojam „utvrđena“ zahtijeva da stranka koja je pokrenula prvi postupak, kao što je u ovom slučaju postupak za zakonsku rastavu koji je pokrenuo tuženik u glavnom postupku, djeluje s dužnom pažnjom kako bi postupak napredovao prema njegovu rješavanju.
50. U tom pogledu ističe da cilj pravila o litispendenciji iz Uredbe br. 2201/2003, koji teži tomu da se izbjegnu paralelni postupci pred različitim sudovima i rizik od nepomirljivih odluka, treba smatrati da olakšava tijek spora prema njegovu rješavanju, a ne kao da to sprečava, što posljedično podrazumijeva da stranke djeluju kako bi postupak napredovao.
51. Prema tome, pitanje je li tužitelj postupao s dužnom pažnjom kako bi postupak koji je pokrenuo napredovao ili je samo protekom vremena pustio da dođe do obustave postupka bitan je element za procjenu je li nadležnost suda pred kojim je pokrenuo postupak utvrđena u smislu članka 19. Uredbe br. 2201/2003. Svako drukčije rješenje može dovesti do zastoja praveći zapreku rješavanju spora i oduzimanju tuženiku njegova prava da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj u smislu članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.
C – Očitovanja Komisije
52. Komisija počinje tako što navodi da pitanja suda koji je uputio zahtjev počivaju na dvjema hipotezama, od kojih je jedna točna, a druga pogrešna.
53. Ona najprije ističe da sud koji je uputio zahtjev polazi od načela da sudski postupak za zakonsku rastavu koji je pokrenut u Francuskoj sprečava, primjenom članka 19. Uredbe br. 2201/2003, pokretanje postupka razvoda u drugoj državi članici, što ona smatra točnim.
54. Ona međutim ističe da tekst te odredbe ne upućuje nužno na taj zaključak. Ta bi se odredba naime mogla tumačiti na način da pokretanje postupka za zakonsku rastavu sprečava samo pokretanje drugog postupka za zakonsku rastavu, ali ne i postupka razvoda. Ta se odredba može također tumačiti na način da sprečava sve paralelne postupke u bračnim sporovima.
55. Ona međutim procjenjuje da je drugo tumačenje točno s obzirom na to da članak 19. Uredbe br. 2201/2003 ne zahtjeva da konkurentski postupci imaju isti predmet i istu osnovu, nego samo da su suprotstavljene iste stranke. K tome, cilj pravila o litispendenciji jest izbjeći da sudovi različitih država članica donesu nepomirljive odluke, što bi spriječilo njihovo kasnije priznavanje, u skladu s člankom 22. točkom (d) Uredbe br. 2201/2003. Na kraju, to se rješenje osobito nameće u slučaju kada postoji uska veza između zahtjevâ za zakonsku rastavu i tužbi za razvod braka.
56. Kao drugo, Komisija ističe da sud koji je uputio zahtjev polazi od načela da se pitanje postojanja litispendencije mora procjenjivati na dan kada je tužbom za razvod braka pokrenut postupak pred sudom, u ovom slučaju 13. lipnja 2014., a ne na dan kada je sud ocjenjivao pitanje treba li zastati s postupkom, u ovom slučaju 9. listopada 2014., a što ona smatra netočnim.
57. Naime, cilj pravila o litispendenciji jest da se spriječi podnošenje konkurentskih tužbi u bračnim sporovima i da se ukloni rizik od nepomirljivih odluka donesenih u različitim državama članicama, primjenom strogog načela prior temporis. To znači da to pravilo ne sprečava stranke da pokrenu postupke pred sudovima u različitim državama članicama, nego samo nalaže da sud pred kojim je postupak započeo kasnije zastane s postupkom i, po potrebi, da se proglasi nenadležnim.
58. Komisija smatra da u situaciji kao što je ova u glavnom postupku, u kojoj je jedan postupak u tijeku pred sudom jedne države članice, dok je pred sudom druge države članice pokrenut novi postupak, ali u kojoj je postupak pokrenut u prvoj državi članici obustavljen u trenutku kada je podnesen zahtjev za brisanje postupka pokrenutog u drugoj državi članici, dan koji je bitan za ocjenjivanje postojanja litispendencije jest onaj kada sud pred kojim je pokrenut postupak u drugoj državi članici odlučuje o pitanju treba li zastati s postupkom i, po potrebi, proglasiti se nenadležnim, primjenom članka 19. Uredbe br. 2201/2003. To je tumačenje potvrđeno kako tekstom članka 19. Uredbe br. 2201/2003 tako i općom strukturom i ciljem te uredbe.
59. U ovom slučaju, u trenutku kada je sud koji je uputio zahtjev odlučivao treba li zastati s postupanjem povodom tužbe za razvod tužiteljice u glavnom postupku, to jest 9. listopada 2014., nije više postojao paralelan postupak u Francuskoj jer je postupak za zakonsku rastavu obustavljen 16. lipnja 2014. pa nije, dakle, postojao ni rizik od nepomirljivih odluka. Okolnost da je tuženik u glavnom postupku prvog sata 17. lipnja 2014. podnio tužbu za razvod u Francuskoj je bez značaja jer je na taj dan postojao postupak u tijeku u Ujedinjenoj Kraljevini i stoga je postojala litispendencija.
60. Komisija u tim okolnostima zaključuje da nije nužno odgovoriti na pitanja suda koji je uputio zahtjev te predlaže samo podredan odgovor, ispitujući zajedno prvo pitanje pod točkom a) i drugo pitanje.
61. Ona najprije iznosi da se značenje pojma „utvrđene nadležnosti“ mora logično odnositi na ispitivanje je li sud pred kojim je pokrenut postupak, primjenom Uredbe br. 2201/2003, nadležan i je li pokretanje postupka valjano prema njegovu nacionalnom postupovnom pravu.
62. Procijenivši da je sudska praksa koja se odnosi na članak 27. stavak 2. Uredbe br. 44/2001 korisna za tumačenje članka 19. Uredbe br. 2201/2003, ona podsjeća da je Sud u svojoj presudi Cartier parfums‑lunettes i Axa Corporate Solutions assurances(18) presudio da se „nadležnost suda koji je prvi započeo postupak smatra utvrđenom u smislu te odredbe ako se taj sud nije po službenoj dužnosti proglasio nenadležnim i ako nijedna od stranaka nije osporila tu nadležnost prije ili do trenutka zauzimanja stajališta, što se prema nacionalnom postupovnom pravu smatra prvom obranom o meritumu podnesenom pred tim sudom“.
63. Doista, u glavnom postupku nema dvojbe da je nadležnost francuskog suda koji je donio rješenje o nemogućnosti mirenja od 15. prosinca 2011. od početka postupka utvrđena u smislu te sudske prakse. S jedne strane, taj je sud dopustio podnošenje assignation i, s druge strane, tužiteljica u glavnom postupku je bila uključena u taj postupak s obzirom na to da je mogla podnijeti zahtjev za privremene mjere i nije se protivila međunarodnoj nadležnosti francuskog suda, ni u prvostupanjskom ni u žalbenom postupku.
64. Ona nadalje smatra da članak 19. Uredbe br. 2201/2003 ne sadržava nikakvu obvezu u odnosu na tužitelja koji je pokrenuo postupak pred sudom pred kojim je postupak započeo ranije kako bi postupak napredovao s dužnom pažnjom i dovoljno brzo. Tužitelj je slobodan postupati na način koji smatra najprikladnijim, poštujući primjenjiva pravila nacionalnog zakonodavstva, a na sudu pred kojim je pokrenut postupak je da pazi na njihovu primjenu i da sankcionira, po potrebi, svako zlonamjerno ili zlouporabno postupanje.
65. U svakom je slučaju nemoguće da sud jedne države članice procjenjuje je li nedostatak napretka u postupku pokrenutom pred sudom u drugoj državi članici naznaka zlouporabe. Komisija u tom pogledu navodi da je i tužiteljica u glavnom postupku mogla podnijeti tužbu protiv tuženika u glavnom postupku, ne samo za zakonsku rastavu, već i za razvod, kao što to proizlazi iz mišljenja Cour de cassationa (Kasacijski sud) od 10. veljače 2014.
66. Ona procjenjuje da se članak 19. Uredbe br. 2201/2003 treba tumačiti na način da nadležnost suda pred kojim je postupak započeo ranije ne prestaje biti utvrđena zbog činjenice da tužitelj, u postupku koji je pokrenuo pred sudom, ne poduzima nikakvu radnju kako bi sa svom zahtijevanom pažnjom i brzinom postupak napredovao prema njegovu rješavanju.
V – Analiza
A – Uvodna očitovanja
67. Valja započeti s izlaganjem, sa svim rezervama koje takva zadaća nameće, specifičnosti francuskog prava koje se odnose na zakonsku rastavu i razvod kako bismo pravilno razumjeli posebnosti predmetne situacije u glavnom predmetu i osebujnost prethodnih pitanja suda koji je uputio zahtjev.
1. Specifičnosti postupka za zakonsku rastavu i postupka razvoda u Francuskoj
68. Kao što to ističe Bernard de la Gâtinais, prvi nezavisni odvjetnik pri Cour de cassationu (Kasacijski sud), u svojem mišljenju u vezi s mišljenjem Cour de cassationa (Kasacijski sud) od 10. ožujka 2014.(19) na koje se poziva sud koji je uputio zahtjev, zakonska rastava dugo se smatrala „katoličkim razvodom“ jer je njezin „glavni cilj da se pravno utvrdi rastava supružnika i da se urede osobne i materijalne posljedice koje iz nje proizlaze, dopuštajući opstanak bračne veze“. Prema tome, dok razvod i njegovi eventualni učinci u sebi sadržavaju zakonsku rastavu, zakonska rastava u sebi ne sadržava bitan element razvoda, a to je prekid bračne veze. To je jednostavan razlog koji pojašnjava načelo prema kojemu se tužba za razvod braka može preoblikovati u zahtjev za zakonsku rastavu dok obrnuto nije moguće, a to se načelo nalazi u članku 1076. Zakonika o građanskom postupku.
69. Ta potonja odredba predviđa, kao što je to sud koji je uputio zahtjev istaknuo, da podnositelj zahtjeva za zakonsku rastavu ne može taj zahtjev preoblikovati u tužbu za razvod braka(20) i da je na neki način zatvorenik postupka koji je započeo. Stoga, ako je sud pred kojim je pokrenut postupak za zakonsku rastavu donio rješenje o nemogućnosti mirenja koje dopušta bračnim drugovima da podnesu zahtjev za zakonsku rastavu, kao u predmetu u glavnom postupku, podnositelj zahtjeva ima dva izbora. On može najprije odlučiti da ostvari zakonsku rastavu i, dakle, dovesti postupak do kraja podnošenjem zahtjeva za zakonsku rastavu protiv protivnika zakonske rastave, za što je jedino on ovlašten tijekom prva tri mjeseca nakon donošenja rješenja o nemogućnosti mirenja, sukladno članku 1113. Zakonika o građanskom postupku. Međutim, on također može odustajući od requête za zakonsku rastavu odustati od zakonske rastave, iz bilo kojeg razloga, a osobito zato što daje prednost razvodu, pri čemu dopuštenost tužbe za razvod braka ovisi o tome je li odustanak prihvaćen i konačan(21).
70. Nasuprot tomu, kada u postupku zakonske rastave prođe rok od tri mjeseca iz članka 1113. Zakonika o građanskom postupku, protivnik zahtjeva za zakonsku rastavu može ne samo nadoknaditi propuštanje podnositelja zahtjeva podnošenjem zahtjeva za zakonsku rastavu protiv njega, već može protiv njega podnijeti i tužbu za razvod braka jer je ta protutužba dopuštena prema člancima 1076., 1111. i 1113. Zakonika o građanskom postupku(22).
71. U tom pravnom kontekstu(23) valja promotriti glavne događaje predmeta u glavnom postupku, kao i prethodna pitanja suda koji je uputio zahtjev.
2. Posebnosti predmeta u glavnom postupku
72. Nije sporno i nije pobijano da, s obzirom na to da tužitelj i tuženik u glavnom postupku imaju francusko državljanstvo, sukladno članku 3. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 2201/2003, francuski sud pred kojim je tuženik u glavnom postupku pomoću requête za zakonsku rastavu pokrenuo postupak jest međunarodno nadležan za njegovo rješavanje, kao što je i nadležan za rješavanje requête za razvod braka koji mu je tuženik u glavnom postupku podnio 17. lipnja 2014. Nije ništa manje sporno da su, s obzirom na to da su stranke imale uobičajeno boravište u Ujedinjenoj Kraljevini, sudovi te države članice također međunarodno nadležni za proglašenje njihova razvoda sukladno članku 3. stavku 1. točki (a) Uredbe br. 2201/2003.
73. Također nije sporno da je tuženik u glavnom postupku ranije pokrenuo postupak zakonske rastave pred francuskim sudom, u ovom slučaju 30. ožujka 2011., te da je kasnije pred sudom Ujedinjene Kraljevine 24. svibnja 2011. podnio tužbu za razvod braka, pa je taj sud, stoga, morao zastati s postupkom sukladno članku 19. stavku 1. Uredbe br. 2201/2003 dok se ne utvrdi nadležnost francuskog suda.
74. Na kraju, također nije sporno da se francuski sud pred kojim je postupak započeo ranije, u rješenju o nemogućnosti mirenja od 15. prosinca 2011. proglasio nadležnim za rješavanje zahtjeva za zakonsku rastavu koji je podnio tuženik u glavnom postupku te je istodobno pozvao stranke da pokrenu postupak zakonske rastave. Prema tome i sukladno članku 19. stavku 3. Uredbe br. 2201/2003 Visoki sud je, kao što i proizlazi iz rješenja suda koji je uputio zahtjev, uz suglasnost tužiteljice u glavnom postupku odbio njezinu tužbu za razvod braka 7. studenoga 2012.
75. Iz toga slijedi da je, barem u ovoj prvoj fazi razvoja, glavni postupak protekao u skladu s pravilima o litispendenciji iz članka 19. Uredbe br. 2201/2003.
76. Valja osobito istaknuti, kao što je to primijetila Komisija, a o čemu se nije raspravljalo, da postoji litispendencija u smislu te odredbe(24) ako je tužba za razvod braka podnesena u jednoj državi članici i ako je paralelno podnesen zahtjev za zakonsku rastavu u drugoj državi članici s obzirom na to da ta odredba zahtijeva samo identitet stranaka, a ne strogi identitet predmeta i osnove tužbe i zahtjeva(25).
77. Međutim, spor u glavnom postupku i pitanja suda koji je uputio zahtjev ne odnose se na prvi dio razvoja predmeta u glavnom postupku, nego na drugi dio koji započinje malo prije isteka 30 mjeseci iz članka 1113. Zakonika o građanskom postupku, nakon kojih rješenje o nemogućnosti mirenja koji je donio francuski sud pred kojim je postupak započeo ranije prestaje vrijediti.
78. Naime, i kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuju prethodna pitanja, tužiteljica u glavnom postupku je malo prije isteka roka 6. lipnja 2014. od Visokog suda zatražila prethodno prihvaćanje njezine tužbe za razvod braka(26). Ta tužba, koju sud koji je uputio zahtjev predstavlja kao „domišljatu“, je međutim odbijena jer je bila preinovativna. Tužiteljica u glavnom postupku je zatim 13. lipnja 2014. tužbom za razvod braka pokrenula postupak pred sudom koji je uputio zahtjev.
79. U tom pogledu valja istaknuti da tužbu za razvod braka od 13. lipnja 2014., za razliku od tužbe od 6. lipnja 2014. čiji je cilj bio drugačiji, sud koji je uputio zahtjev nije službeno odbio, a o čemu nije dao obrazloženje. Sud koji je uputio zahtjev, osobito, ne naznačava smatra li da je pred njim valjano pokrenut postupak u odnosu na pravo Ujedinjene Kraljevine kao i odnosu na članak 16. Uredbe br. 2201/2003.
80. Kako god bilo, tužba za razvod braka koju je podnijela tužiteljica u glavnom postupku 13. lipnja 2014. razlog je zbog kojeg se vodi postupak pred Visokim sudom, koji je pred Sudom pokrenuo prethodni postupak u odnosu na predmet u glavnom postupku, pri čemu tuženik u glavnom postupku traži od Visokog suda da tu tužbu odbije upravo primjenom članka 19. Uredbe br. 2201/2003, ističući da je 13. lipnja 2014. postupak zakonske rastave još uvijek bio u tijeku i navodeći zlouporabu postupka.
81. To je uostalom specifičan kontekst u kojemu je podnesena ta tužba, što pojašnjava tekst, u najmanju ruku osebujnih, prethodnih pitanja koja su postavljena Sudu, a na kojima se sada valja zaustaviti.
3. Osebujnost prethodnih pitanja
82. Dva prethodna pitanja suda koji je uputio zahtjev usko su povezana jer se, prema samom njihovu tekstu, odnose izričito na pojam „utvrđene nadležnosti“ u smislu članka 19. stavaka 1. i 3. Uredbe br. 2201/2003.
83. Naime, svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi u biti saznati trebaju li se odredbe članka 19. stavaka 1. i 3. Uredbe br. 2201/2003 tumačiti na način da nadležnost suda države članice, pred kojim je postupak započeo ranije zahtjevom za zakonsku rastavu, treba uvijek smatrati „utvrđenom“ u opisanom okolnostima, odnosno:
– ako tužitelj u tom postupku zakonske rastave, kojemu je dopušteno da protiv tuženika podnese zahtjev za zakonsku rastavu u zakonskom roku od 30 mjeseci, ne podnese assignation u tom roku te čeka obustavu navedenog postupka kako bi pokrenuo novi brakorazvodni postupak pred istim sudom;
– ako do obustave postupka za zakonsku rastavu dođe u kratkom vremenskom roku nakon pokretanja brakorazvodnog postupka u drugoj državi članici, i
– ako tužitelj u postupku za zakonsku rastavu može uvijek, zbog činjenice vremenske razlike, pokrenuti brakorazvodni postupak prije tuženika.
84. Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li se članak 19. Uredbe br. 2201/2003, i osobito pojam „utvrđene“, tumačiti na način da stranci, koja je pokrenula postupak zakonske rastave pred sudom jedne države članice, nameće postupanje s dužnom pažnjom i žurnošću kako bi se taj postupak priveo njegovu rješavanju.
85. Na mnogo je načina drugo pitanje samo preformulacija prvog s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev traži da se zapravo konačno utvrdi može li se nadležnost suda države članice pred kojim je postupak započeo ranije zahtjevom za zakonsku rastavu uvijek smatrati utvrđenom u smislu članka 19. stavaka 1. i 3. Uredbe br. 2201/2003 kada ne postoji dužna pažnja tužitelja da ga privede kraju.
86. Bilo kako bilo, upit suda koji je uputio zahtjev isključivo se odnosi na pitanje treba li Uredbu br. 2201/2003 tumačiti na način da se nadležnost francuskog suda, koja je uredno utvrđena u smislu članka 19. navedene uredbe u odnosu na zahtjev za zakonsku rastavu koji je podnio tuženik u glavnom postupku 30. ožujka 2011., treba smatrati „uvijek“ utvrđenom u okolnostima predmeta u glavnom postupku i treba li stoga sud koji je uputio zahtjev zastati s postupkom i po potrebi proglasiti se nenadležnim u korist francuskog suda u okviru brakorazvodnog postupka koji je pred njim pokrenula tužiteljica u glavnom postupku 13. lipnja 2014.
87. Međutim, kako bi se odgovorilo na to pitanje, najprije treba utvrditi koji sud, sud koji je uputio zahtjev pred kojim je postupak započeo tužbom za razvod braka tužiteljice u glavnom postupku 13. lipnja 2014. ili francuski sud pred kojim je postupak započeo s requête za razvod braka tuženika u glavnom postupku 17. lipnja 2014., treba u posebnim okolnostima predmeta u glavnom postupku, koje karakterizira činjenica da je postupak za zakonsku rastavu koji je pokrenut u Francuskoj obustavljen između ta dva dana, smatrati „sudom pred kojim je postupak započeo ranije“ u smislu članka 19. Uredbe br. 2201/2003. A to pitanje ovisi o tumačenju kako članka 16. Uredbe br. 2201/2003, koji nije istaknuo sud koji je uputio zahtjev, tako i članka 19. te uredbe.
88. Prema tome, dva prethodna pitanja suda koji je uputio zahtjev treba, s jedne strane, zajedno ispitati i, s druge strane, proširiti i preformulirati na način da se također odnose na članak 16. Uredbe br. 2201/2003.
89. Slijedom navedenoga i kako bi se sudu koji je uputio zahtjev pružili elementi koji mu omogućuju da riješi spor u glavnom postupku, smatram da se glavno pitanje na koje Sud mora odgovoriti može sastaviti na sljedeći način:
„Trebaju li se članci 16. i 19. Uredbe br. 2201/2003 tumačiti na način da se, u okolnostima kao što su one u glavnom predmetu:
– u kojima je postupak za zakonsku rastavu pokrenut pred sudom prve države članice obustavljen i
– u kojima su dvije tužbe za razvod braka podnesene paralelno, prva pred sudom druge države članice neposredno prije dana obustave postupka za zakonsku rastavu i druga pred sudom prve države članice ubrzo nakon tog dana obustave,
nadležnost suda prve države članice za postupanje povodom tužbe za razvod braka treba smatrati utvrđenom?“
B – Tumačenja članaka 16. i 19. Uredbe br. 2201/2003
90. Iako je Sud već imao priliku tumačiti članak 19. stavak 2. Uredbe br. 2201/2003 u pogledu litispendencije u području roditeljske odgovornosti(27), još nije imao priliku tumačiti odredbe članka 19. stavaka 1. i 3. te uredbe, kao ni članka 11. stavaka 1. i 3. Uredbe br. 1347/2000 ili članka 11. stavaka 1. i 3. Briselske konvencije od 28. svibnja 1998.
91. Sud je naprotiv imao priliku tumačiti ekvivalentne odredbe koje se nalaze u drugim instrumentima, osobito članak 21. Briselske konvencije o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima(28) i članak 27. Uredbe br. 44/2001(29) te se stoga može osloniti na tu sudsku praksu kako bi odgovorio na pitanja suda koji je uputio zahtjev(30).
92. U ovom slučaju, odredbe članka 19. stavaka 1. i 3. Uredbe br. 2201/2003 predviđaju da, u slučaju litispendencije, sud pred kojim je postupak započeo kasnije mora po službenoj dužnosti zastati s postupkom dok se ne utvrdi nadležnost suda pred kojim je postupak započeo ranije, a u kojem se slučaju mora proglasiti nenadležnim u korist potonjeg.
93. Sud države članice pred kojim je pokrenut postupak, primjerice, tužbom za razvod braka mora tako po službenoj dužnosti zastati s postupkom ako je pred sudom druge države članice ranije pokrenut postupak zahtjevom za zakonsku rastavu, primjerice, sve dok se ne utvrdi nadležnost tog potonjeg suda. Jednom kada se utvrdi ta nadležnost, sud pred kojim je postupak započeo kasnije tužbom za razvod braka mora se proglasiti nenadležnim u korist suda pred kojim je postupak započeo ranije zahtjevom za zakonsku rastavu.
94. Te odredbe prema tome, utvrđuju, poput članka 21. Briselske konvencije, procesno pravilo o litispendenciji koje se jasno i jedino temelji na vremenskom redoslijedu prema kojemu su započeti postupci pred predmetnim sudovima(31).
95. U okolnostima iz predmeta u glavnom postupku, kao što sam već istaknuo, sud Ujedinjene Kraljevine pred kojim je tužiteljica u glavnom postupku podnijela tužbu za razvod braka 24. svibnja 2011. mora zastati s postupkom, primjenom članka 19. stavka 3. Uredbe br. 2201/2003, zatim se proglasiti nenadležnim primjenom članka 19. stavka 3. Uredbe br. 2201/2003, što je i učinio.
96. Međutim, pitanja koja si postavlja sud koji je uputio zahtjev se ne odnose na tužbu za razvod braka tužiteljice u glavnom postupku od 24. svibnja 2011. nego na tužbu od 13. lipnja 2014. s obzirom na to da sud smatra da je suočen s problemom litispendencije koji je nastao nakon što su se zaredali postupak za zakonsku rastavu koji je u Francuskoj započet 30. ožujka 2011. i postupak razvoda braka koji je u Francuskoj započet 17. lipnja 2014. i nakon podnošenja, između tih dana, tužbe za razvod braka u Ujedinjenoj Kraljevini.
97. Međutim, strogo vremenski gledano, valja utvrditi da je postupak razvoda braka u Ujedinjenoj Kraljevini pokrenut 13. lipnja 2014., što prethodi pokretanju postupka za razvod braka u Francuskoj 17. lipnja 2014., dok je postupak za zakonsku rastavu pokrenut u Francuskoj 30. ožujka 2011. još uvijek bio u tijeku na dan pokretanja postupka razvoda braka u Ujedinjenoj Kraljevini.
98. Drugim riječima, odredbe članka 19. stavaka 1. i 3. Uredbe br. 2201/2003 ne omogućuju same po sebi rješavanje problema litispendencije koji je javlja u situaciji kao što je ona u glavnom postupku, koja je obilježena dualitetom postupka „prestanka braka“ u Francuskoj i pokretanjem paralelnih postupaka razvoda braka u dvjema različitim državama članicama neposredno prije i ubrzo nakon obustave postupka za zakonsku rastavu.
99. Naime, moguće je smatrati, s jedne strane, da je u trenutku započinjanja postupka tužbom za razvod braka 13. lipnja 2014. sud koji je uputio zahtjev bio i ostao sud pred kojim je postupak započeo kasnije i da stoga mora zastati s postupkom i proglasiti se nenadležnim obzirom da je postupak za zakonsku rastavu još uvijek u tijeku.
100. S druge strane, moguće je također smatrati da je u trenutku podnošenja requête za razvod braka pred francuskim sudom 17. lipnja 2014. sud koji je uputio zahtjev bio sud pred kojim je postupak započeo ranije, obzirom da je postupak zakonske rastave obustavljen.
101. Posljedično, i sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, rješenje problema postavljenog u predmetu u glavnom postupku valja potražiti vodeći računa o općoj strukturi Uredbe br. 2201/2003, kao i cilju kojemu teže pravila koja se njome uređuju(32).
102. Osobito, smatram da se ne može prihvatiti prijedlog Komisije da Sud sudskim putem utvrdi dan na koji se procjenjuje postojanje litispendencije s obzirom na to da se tim prijedlogom u stvarnosti negira sâmo postojanje litispendencije u predmetu u glavnom postupku. Prikladnijim mi se čini pristup koji predlaže vlada Ujedinjene Kraljevine, prema kojem valja utvrditi koji se od dva suda, pred kojima je postupak paralelno započeo tužbom za razvod braka i koji su jednako nadležni za postupanje povodom te tužbe, treba smatrati u okolnostima iz predmeta u glavnom postupku sudom pred kojim je postupak započeo ranije.
103. U tom pogledu valja podsjetiti da pravila koja se odnose na litispendenciju imaju za cilj, u interesu dobrog sudovanja unutar Unije, da se izbjegnu paralelni postupci pred sudovima različitih država članica i proturječnosti odluka do kojih u tom slučaju može doći(33).
104. S tim ciljem, Uredba br. 2201/2003 je u svojem članku 19. utvrdila jasan i učinkovit mehanizam rješavanja slučajeva litispendencije koji se temelji na vremenskom procesnom pravilu ispitanom gore, te je također utvrdila u svojem članku 16.(34) pojam „pokretanja postupka“.
105. Naime, valja podsjetiti da se radi primjene pravila o litispendenciji smatra da je postupak pokrenut pred sudom, sukladno tom pravilu, ili u trenutku u kojemu mu je predano pismeno kojim se pokreće postupak ili u trenutku u kojemu ga je primilo tijelo ovlašteno za dostavu, ovisno o opciji koju je odabrala država članica u kojoj se taj sud nalazi, precizirajući da u oba slučaja osoba koja pokreće postupak nije nakon toga propustila poduzeti radnje koje je morala poduzeti kako bi navedeno pismeno bilo dostavljano protustranci ili kako bi bilo predano sudu.
106. Članak 16. Uredbe br. 2201/2003 definira na taj način proceduralne i vremenske karakteristike pojma pokretanja postupka, predviđajući u kojem trenutku i pod kojim uvjetima on počinje, neovisno od pravila primjenjivih u državama članicama(35). U širem smislu, pojam „suda pred kojim je postupak započeo ranije“ treba smatrati autonomnim pojmom prava Unije(36).
107. Dakle, polazeći od odredbi članka 16. Uredbe br. 2201/2003 valja odrediti kako se pravilo o litispendenciji iz članka 19. Uredbe br. 2201/2003 treba konkretno primijeniti na situaciju kao što je ona u predmetu u glavnom postupku, čija primjena treba omogućiti da se u najvećoj mjeri ograniči rizik paralelnih postupaka i da se izbjegne produljenje trajanja zastoja postupka pred sudom pred kojim je postupak započeo kasnije(37).
108. Stoga, prvi problem koji treba riješiti jest taj može li se smatrati da je pred sudom koji je uputio zahtjev „pokrenut postupak“ 13. lipnja 2014. u smislu članka 16. Uredbe br. 2201/2003.
109. Čini se da je to slučaj. Naime, tužiteljica u glavnom postupku je podnijela tužbu za razvod braka 13. lipnja 2014. pred sudom koji je uputio zahtjev te ništa iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje ne upućuje na to da ona nije poduzela mjere koje je trebala poduzeti sukladno članku 16. Uredbe br. 2201/2003. Međutim, sud koji je uputio zahtjev mora u konačnici provjeriti ono što je obvezan provjeriti u tom pogledu.
110. Osim toga, valja primijetiti da je tužbom za razvod braka tuženika u glavnom postupku pred francuskim sudom također „pokrenut postupak“ 17. lipnja 2014. u smislu članka 16. Uredbe br. 2201/2003.
111. Stroga primjena vremenskog procesnog pravila iz članka 19. Uredbe br. 2201/2003 nalaže stajalište da u okolnostima predmeta u glavnom postupku sud koji je uputio zahtjev jest sud pred kojim je postupak započeo ranije tužbom za razvod braka pa je stoga francuski sud onaj sud pred kojim je postupak započeo kasnije i koji mora zastati s postupkom dok se ne utvrdi nadležnost suda koji je uputio zahtjev i koji se, po potrebi, mora proglasiti nenadležnim.
112. Ako se, s jedne strane, treba smatrati da je nadležnost francuskog suda za rješavanje u postupku zakonske rastave, koji je pokrenuo tuženik u glavnom postupku, prestala zbog toga što je postupak obustavljen i ako se, s druge strane, treba smatrati da je sud koji je uputio zahtjev onaj sud pred kojim je postupak započeo ranije tužbom za razvod braka, tada se čini da su različiti činjenični elementi koje je sud koji je uputio zahtjev identificirao kao odlučujuće za prethodna pitanja(38) zapravo nebitni. Jedino pitanje koje preostaje jest pitanje da li je nadležnost suda koji je uputio zahtjev utvrđena u smislu članka 19. Uredbe br. 2201/2003.
113. Iako je sud koji je uputio zahtjev taj koji treba odlučiti u tom pogledu, valja istaknuti da je sud koji je uputio zahtjev, sukladno članku 3. Uredbe br. 2201/2003, nadležan za rješavanje razvoda koji traže stranke u glavnom postupku. Osim toga, može se primijetiti, s jedne strane, da se sud koji je uputio zahtjev nije proglasio nenadležnim za rješavanje tužbe za razvod braka koju je podnijela tužiteljica u glavnom postupku, nego upravo naprotiv, i, s druge strane, tuženik u glavnom postupku nije istaknuo nenadležnost suda koji je uputio zahtjev, nego je samo podnio zahtjev za odbacivanje ili brisanje tužbe za razvod braka tužiteljice u glavnom postupku sukladno članku 19. stavku 3. Uredbe br. 2201/2003(39).
114. U okolnostima kao što su one u predmetu u glavnom postupku može se prigovoriti da predloženo tumačenje članaka 16. i 19. Uredbe br. 2201/2003 stavlja u nepovoljniji položaj osobe, kao što je to tuženik u glavnom postupku, koju nisu u mogućnosti pokrenuti postupak za razvod braka u Francuskoj nakon što su pokrenuli postupak za zakonsku rastavu, obzirom da je postupak za razvod braka pokrenut u drugoj državi članici ubrzo nakon proteka roka za obustavu postupka za zakonsku rastavu iz članka 1113. Zakonika o građanskom postupku.
115. Međutim, taj je nepovoljniji položaj više prividan nego stvaran, obzirom da nije sporno da je tuženik u glavnom postupku mogao odustati od zahtjeva za zakonsku rastavu kako bi nakon toga, da je htio, mogao pred francuskim sudom podnijeti requête za razvod braka. Ako i postoji nepovoljniji položaj, on je posljedica situacije koju je stvorio dualitet postupka „prestanka braka“ u Francuskoj i procesne neravnoteže koju stvaraju članci 1076., 1111. i 1113. Zakonika o građanskom zakoniku između tužitelja i tuženika u okviru vođenja postupka za zakonsku rastavu.
116. U svakom slučaju i kao što to ističe nezavisni odvjetnik Jääskinen u svojem mišljenju u predmetu Weber(40) u pogledu članka 27. Uredbe br. 44/2001, prednost nadležnosti koju ta odredba uspostavlja isključivo na vremenskom kriteriju nužno dovodi do davanja prednosti stranci koja se pokazala najbržom za pokretanje postupka pred sudom države članice.
117. Iz svega što prethodi proizlazi da odgovor koji treba dati na pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev jest da se članci 16. i 19. Uredbe br. 2201/2003 trebaju tumačiti na način da, u okolnostima kao što su one u glavnom postupku:
– u kojima je postupak za zakonsku rastavu pokrenut pred sudom prve države članice obustavljen i
– u kojima su dvije tužbe za razvod braka podnesene paralelno, prva pred sudom druge države članice neposredno prije dana obustave postupka za zakonsku rastavu i druga pred sudom prve države članice ubrzo nakon tog dana obustave,
treba smatrati da nije utvrđena nadležnost suda prve države članice za postupanje povodom tužbe za razvod braka.
VI – Zaključak
118. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da Sud na prethodna pitanja koja je uputio Visoki sud, odjel za obiteljsko pravo, presudi:
Članci 16. i 19. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju [ovrsi] sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000, trebaju se tumačiti na način da u okolnostima kao što su one u glavnom postupku:
– u kojima je postupak za zakonsku rastavu pokrenut pred sudom prve države članice obustavljen i
– u kojima su dvije tužbe za razvod braka podnesene paralelno, prva pred sudom druge države članice neposredno prije dana obustave postupka za zakonsku rastavu i druga pred sudom prve države članice ubrzo nakon tog dana obustave,
treba smatrati da nije utvrđena nadležnost suda prve države članice za postupanje povodom tužbe za razvod braka.