PRESUDA SUDA (prvo vijeće)
15. listopada 2015.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Direktiva 2010/64/EU – Pravo na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima – Jezik postupka – Kazneni nalog kojim se izriče novčana kazna – Mogućnost da se prigovor podnese na jeziku koji nije jezik postupka – Direktiva 2012/13/EU – Pravo na informiranje u kaznenim postupcima – Pravo na informiranje o optužbama – Dostava kaznenog naloga – Načini – Obvezno imenovanje punomoćnika za primanje pismena od okrivljenika – Rok za podnošenje prigovora koji teče od dostave punomoćniku“
U predmetu C ‑216/14,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Amtsgericht Laufen (Njemačka), odlukom od 22. travnja 2014., koju je Sud zaprimio 30. travnja 2014. u kaznenom postupku protiv
Gavril Covaci,
SUD (prvo vijeće),
u sastavu: A. Tizzano (izvjestitelj), predsjednik vijeća, S. Rodin, A. Borg Barthet, M. Berger i F. Biltgen, suci,
nezavisni odvjetnik: Y. Bot,
tajnik: K. Malacek, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 19. ožujka 2015.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za G. Covacija, U. Krause i S. Ryfisch, Rechtsanwälte,
– za njemačku vladu, T. Henze i J. Kemper, u svojstvu agenata,
– za grčku vladu, K. Georgiadis i S. Lekkou, u svojstvu agenata,
– za francusku vladu, D. Colas i F.-X. Bréchot, u svojstvu agenata,
– za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenata, uz asistenciju M. Salvatorellija, avvocato dello Stato,
– za austrijsku vladu, G. Eberhard, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, W. Bogensberger i R. Troosters, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 7. svibnja 2015.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 2. i članka 2. stavka 1. i stavka 8. Direktive 2010/64/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima (SL L 280, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 213.), kao i članka 2., članka 3. stavka 1. točke (c), članka 6. stavka 1. i stavka 3. Direktive 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informiranje u kaznenom postupku (SL L 142, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 48.).
2 Zahtjev je upućen u okviru kaznenog postupka koji je pokrenut protiv G. Covacija za prometna kaznena djela koja je on počinio.
Pravni okvir
Pravo Unije
Direktiva 2010/64
3 Uvodne izjave 12., 17. i 27. Direktive 2010/64 navode:
„(12) Ova Direktiva [...] utvrđuje zajednička minimalna pravila koja će se radi jačanja uzajamnog povjerenja među državama članicama primjenjivati u područjima tumačenja i prevođenja u kaznenom postupku.
[...]
(17) Ovom Direktivom trebalo bi osigurati mogućnost dobivanja besplatne i primjerene jezične pomoći koja će osumnjičenicima ili optuženicima koji ne govore ili ne razumiju jezik kaznenog postupka omogućiti da u potpunosti ostvare svoje pravo na obranu i osigurati im pravičnost postupka.
[...]
(27) Dužnost pažnje prema osumnjičenicima ili optuženicima koji se možda nalaze u osjetljivom položaju, posebno zbog tjelesnih oštećenja koja im onemogućuju sposobnost za učinkovitu komunikaciju, temelj je pravednog sudovanja. Tužiteljstvo, tijela kaznenog progona i pravosudna tijela bi stoga trebala osigurati da se tim osobama omogući učinkovito ostvarivanje prava predviđenih ovom Direktivom, na primjer tako da se u obzir uzmu sve moguće slabosti koje narušavaju njihovu sposobnost praćenja postupka i mogućnost da ih se razumije, te da poduzimanjem odgovarajućih mjera zajamče navedena prava.“
4 Članak 1. te direktive, naslovljen „Predmet i područje primjene“, propisuje u svojem stavku 1. i stavku 2.:
„1. Ovom Direktivom određuju se pravila o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenome postupku [...]
2. Pravo iz stavka 1. se na osobe primjenjuje od trenutka kad ih nadležno tijelo neke države članice službenom obaviješću ili na neki drugi način obavijesti da su osumnjičene ili optužene za počinjenje kaznenog djela, pa do zaključenja postupka, a to znači dok se konačno ne utvrdi jesu li počinili to kazneno djelo, uključujući, prema potrebi, i izricanje presude i rješenje svih žalbi.“
5 Članak 2. navedene direktive, naslovljen „Pravo na tumačenje“, propisuje:
„1. Države članice osiguravaju da se osumnjičenicima ili optuženicima koji ne govore ili ne razumiju jezik predmetnog kaznenog postupka bez odlaganja omogući tumačenje tijekom kaznenog postupka pred istražnim i pravosudnim tijelima, uključujući tijekom policijskih ispitivanja, svih sudskih rasprava i svih drugih potrebnih saslušanja.
2. Države članice osiguravaju, ako je to potrebno radi zaštite pravičnosti postupka, mogućnost tumačenja komunikacije između osumnjičenika ili optuženika [okrivljenika] i njihovih pravnih zastupnika koja se izravno tiče svih ispitivanja ili rasprava u postupku, podnošenja žalbe ili drugih zahtjeva u postupku.
3. Pravo na tumačenje prema stavcima 1. i 2. uključuje odgovarajuću pomoć osobama sa slušnim ili govornim smetnjama.
[...]
8. Kakvoća tumačenja predviđenog ovim člankom je dostatna da jamči pravičnost postupka, posebno tako što osigurava da osumnjičenici ili optuženici znaju koja im se djela stavljaju na teret i da imaju mogućnost ostvariti svoje pravo na obranu.“
6 Članak 3. iste direktive, naslovljen „Pravo na prijevod bitnih dokumenata“, glasi kako slijedi:
„1. Države članice osiguravaju da se osumnjičenicima ili optuženicima koji ne razumiju jezik predmetnog kaznenog postupka u razumnom roku osigura pisani prijevod svih dokumenata bitnih za osiguranje ostvarivanja njihova prava na obranu i jamstva pravičnosti postupka.
2. U bitne dokumente ubrajaju se sve odluke o lišavanju slobode, svaki optužni prijedlog ili optužnica te sve presude.
3. Nadležna tijela u svakom pojedinačnom predmetu odlučuju je li bitan još neki dokument [...]
[...]“
Direktiva 2012/13
7 Uvodna izjava 27. Direktive 2012/13 navodi:
„Osobe okrivljene za počinjenje kaznenog djela trebale bi dobiti sve informacije o optužbama koje su im potrebne da mogu pripremiti svoju obranu i koje su potrebne radi osiguravanja pravičnosti postupka.“
8 Članak 1. te direktive, naslovljen „Predmet“, propisuje:
„Ovom se Direktivom utvrđuju pravila o pravu na informiranje osumnjičenika ili okrivljenika o njihovim pravima u kaznenom postupku i optužbama protiv njih. [...]“
9 Članak 2. stavak 1. navedene direktive ograničava njezino područje primjene kako slijedi:
„Ova se Direktiva primjenjuje od trenutka kada nadležna tijela država članica obavijeste osobe da su osumnjičene ili okrivljene za počinjenje kaznenog djela pa do završetka postupka, pri čemu se misli na konačno rješavanje pitanja je li osumnjičenik ili okrivljenik počinio kazneno djelo, uključujući, ako je to potrebno, određivanje sankcije i odlučivanje o žalbi.“
10 Članak 3. iste direktive naslovljen je „Pravo na informiranje o pravima“ i njegov stavak 1. propisuje:
„Države članice osiguravaju da se osumnjičenicima ili okrivljenicima žurno pruže informacije barem o sljedećim postupovnim pravima, kako se primjenjuju prema nacionalnom pravu, kako bi im se omogućilo djelotvorno ostvarivanje tih prava:
[…]
c) pravo na informiranost o optužbama u skladu s člankom 6.,
[…]“
11 Članak 6. Direktive 2012/13, naslovljen „Pravo na informiranje o optužbama“, propisuje:
„1. Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili okrivljenici dobiju informacije o kaznenim djelima za koja se sumnjiče ili za čije počinjenje su okrivljeni. Te se informacije dostavljaju žurno i uz toliko detalja koliko je potrebno kako bi se osigurala pravičnost postupka i djelotvorno ostvarivanje prava na obranu.
2. Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili okrivljenici koji su uhićeni ili zadržani budu informirani o razlozima njihovog uhićenja ili zadržavanja, uključujući o kaznenom djelu za koje se sumnjiče ili za čije počinjenje su okrivljeni.
3. Države članice osiguravaju da se najkasnije po dostavljanju optužnice sudu, pruže detaljne informacije o optužbama, uključujući vrstu i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela, kao i vrstu sudjelovanja od strane okrivljene osobe.
4. Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili okrivljenici budu žurno obaviješteni o svim promjenama informacija koje su pružene u skladu s ovim člankom, kada je to potrebno radi osiguravanja pravičnosti postupka.“
Njemačko pravo
12 Članak 184. Organskog zakona o ustrojstvu sudova (Gerichtsverfassungsgesetz, u daljnjem tekstu: Organski zakon o ustrojstvu sudova) propisuje:
„Jezik sudova je njemački [...]“
13 Članak 187. Organskog zakona o ustrojstvu sudova, kako je izmijenjen zbog prenošenja Direktive 2010/64 i Direktive 2012/13, propisuje:
„1. Sud će odrediti tumača ili prevoditelja okrivljeniku ili osuđeniku koji ne vlada njemačkim jezikom ili ima slušne ili govorne smetnje ako je to potrebno za ostvarivanje njegovih prava u kaznenom postupku. Sud će upozoriti okrivljenika na jeziku koji on razumije da u tu svrhu može besplatno zatražiti pomoć tumača ili prevoditelja za cijeli kazneni postupak.
2. Ostvarivanje postupovnih prava okrivljenika koji ne vlada njemačkim jezikom u pravilu zahtijeva pisani prijevod mjera o lišavanju slobode kao i optužnica, kaznenih naloga i nepravomoćnih presuda [...]“.
14 Članak 132. Zakona o kaznenom postupku (Strafprozessordnung), koji se odnosi na davanje jamstva i imenovanje punomoćnika za primanje pismena propisuje u svojem stavku 1.:
„Ako okrivljenik, za kojega se osnovano sumnja da je počinio kazneno djelo, nema prebivalište ili boravište na teritorijalnom području primjene ovoga zakona i uvjeti za izdavanje uhidbenoga naloga nisu ispunjeni, rješenjem se može odrediti u svrhu osiguranja vođenja kaznenog postupka da okrivljenik
1. pruži odgovarajuće jamstvo za pokriće predviđene novčane kazne i troškova postupka, i
2. dade punomoć osobi s prebivalištem na području nadležnog suda za primanje dostave.“
15 Članak 410. Zakona o kaznenom postupku, u vezi s prigovorom protiv kaznenog naloga i pravomoćnosti, propisuje:
„1. Okrivljenik može uložiti prigovor protiv kaznenog naloga sudu koji ga je izdao u roku od dva tjedna od njegove dostave pisano ili usmeno na zapisnik tajništvu suda [...]
2. Prigovor se može ograničiti na određene točke.
3. Ako protiv kaznenog naloga nije pravodobno uložen prigovor, kazneni nalog stječe svojstvo pravmoćne presude.“
Glavni postupak i prethodna pitanja
16 Prilikom policijske kontrole izvršene 25. siječnja 2014. utvrđeno je, s jedne strane, da je G. Covaci, rumunjski državljanin, na njemačkom državnom području upravljao vozilom bez valjanog ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i, s druge strane, da je potvrda o osiguranju (zelena karta) koju je dotična osoba pokazala njemačkim tijelima bila krivotvorena.
17 G. Covacija je o tim činjenicama saslušala policija uz pomoć tumača.
18 Usto, s obzirom na to da G. Covaci nema ni prebivalište ni boravište na području primjene njemačkog zakona, on je u pisanom obliku neopozivo opunomoćio tri službenika Amtsgerichta Laufen (kantonalni sud u Laufenu) za primanje dostave sudskih dokumenata koji su mu upućeni. U skladu s tom punomoći, rokovi za podnošenje pravnog sredstva protiv svake sudske odluke počinju teći od dostave sudske odluke imenovanim punomoćnicima za primanje pismena.
19 Državno odvjetništvo u Traunsteinu (Staatsanwaltschaft Traunstein) zatražilo je 18. ožujka 2014., nakon istrage, od Amtsgerichta Laufen izdavanje kaznenog naloga kojim se izriče novčana kazna G. Covaciju.
20 Postupak predviđen za izdavanje takvog kaznenog naloga pojednostavljen je i ne predviđa raspravu ili kontradiktorno raspravljanje. Taj nalog, koji izdaje sudac na zahtjev državnog odvjetništva za manja kaznena djela, jest privremena odluka. Sukladno članku 410. Zakona o kaznenom postupku, kazneni nalog postaje pravomoćan istekom roka od dva tjedna računajući od njegove dostave, ovisno o slučaju, punomoćnicima osuđenika. On ima pravo na kontradiktorno raspravljanje samo ako podnese prigovor protiv navedenoga naloga prije isteka toga roka. Prigovor, koji može biti podnesen pisano ili usmeno tajništvu suda, dovodi do održavanja sudske rasprave.
21 U ovom slučaju državno odvjetništvo u Traunsteinu zatražilo je da se kazneni nalog dostavi G. Covaciju posredstvom njegovih punomoćnika i, usto, da se eventualna pisana očitovanja dotične osobe protiv toga naloga sastave na njemačkom jeziku.
22 Kao prvo, Amtsgericht Laufen, koji odlučuje o zahtjevu za izdavanje kaznenoga naloga u predmetu u glavnom postupku, pita se je li obveza iz članka 184. Organskog zakona o ustrojstvu sudova o uporabi njemačkog jezika za sastavljanje prigovora protiv takvog naloga u skladu s Direktivom 2010/64 koja predviđa besplatnu jezičnu pomoć okrivljenicima u kaznenim postupcima.
23 Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku dvoji o spojivosti načina dostave navedenog kaznenog naloga s Direktivom 2012/13, a osobito s njezinim člankom 6. koji nalaže svakoj državi članici da osigura da se o optužbama pruže detaljne informacije najkasnije do trenutka kad je sud pozvan odlučiti o osnovanosti optužbe.
24 U tim je okolnostima Amtsgericht Laufen odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 1. stavak 2. i članak 2. stavak 1. i stavak 8. Direktive 2010/64/EU tumačiti na način da se oni protive sudskom nalogu kojim se na temelju članka 184. Organskog zakona o ustrojstvu sudova od okrivljenikâ zahtijeva da pravna sredstva podnose isključivo na jeziku suda, u konkretnom slučaju na njemačkom jeziku, kako bi ta sredstva bila dopuštena?
2. Treba li članak 2., članak 3. stavak 1. točku (c), članak 6. stavak 1. i stavak 3. Direktive 2012/13/EU tumačiti na način da se oni protive nalogu kojim se od okrivljenika zahtijeva imenovanje punomoćnika za primanje pismena, s obzirom na to da rok za podnošenje pravnih sredstava počinje teći od dostave tom punomoćniku te na kraju nije bitno je li okrivljenik saznao koje mu se kazneno djelo stavlja na teret?“
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
25 Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1., članak 2. i članak 3. Direktive 2010/64 tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo, kao što je ono u predmetu u glavnom postupku koje u kaznenom postupku ne omogućava osobi na koju se kazneni nalog odnosi podnošenje pisanoga prigovora protiv tog naloga na jeziku koji nije jezik postupka, iako ta osoba ne vlada tim jezikom.
26 Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja istaknuti da članak 1. stavak 1. Direktive 2010/64 propisuje pravo na tumačenje i prevođenje osobito u kaznenim postupcima. Usto, članak 1. stavak 2. te direktive pobliže određuje da se na osobe to pravo primjenjuje od trenutka kad ih nadležno tijelo neke države članice službenom obaviješću ili na neki drugi način obavijesti da su osumnjičene ili optužene za počinjenje kaznenog djela, pa do zaključenja postupka, a to znači dok konačno ne utvrdi jesu li počinili to kazneno djelo, uključujući, prema potrebi, i izricanje presude i rješenje svih žalbi.
27 Slijedom toga, situacija osobe kao što je G. Covaci, koja želi podnijeti prigovor protiv kaznenoga naloga koji još nije pravomoćan i čiji je ona adresat, očito ulazi u područje primjene te direktive, slijedom čega ta osoba ima pravo na tumačenje i prevođenje koje je zajamčeno navedenom direktivom.
28 Kad je riječ o pitanju može li se osoba koja se nalazi u situaciji kao što je ona G. Covacija pozvati na to pravo kako bi podnijela prigovor protiv takvog naloga na jeziku koji nije jezik primjenjivog postupka pred nadležnim nacionalnim sudom, valja uputiti na sadržaj članka 2. i članka 3. Direktive 2010/64. Naime ta dva članka uređuju pravo na tumačenje i pravo na prevođenje određenih bitnih dokumenata, odnosno dvaju vidova prava predviđenog u članku 1. navedene direktive na koja upućuje njezin naslov.
29 U tu svrhu valja podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst već i kontekst te ciljeve propisa čiji je ona dio (presuda Rosselle, C‑65/14, EU:C:2015:339, t. 43. i navedena sudska praksa).
30 Kad je riječ o članku 2. Direktive 2010/64, koji uređuje pravo na tumačenje, iz samog teksta toga članka proizlazi da on, nasuprot članku 3. te direktive, koji se odnosi na pisani prijevod određenih bitnih dokumenata, upućuje na usmeno tumačenje usmenih izjava.
31 Prema tome, sukladno članku 2. stavku 1. i stavku 3. navedene direktive, samo osumnjičenici ili optuženici koji se sami ne mogu sporazumijevati na jeziku postupka bilo zbog toga što ne govore ili ne razumiju taj jezik bilo zbog toga što imaju slušne ili govorne smetnje imaju pravo na tumačenje.
32 Iz toga razloga članak 2. stavak 1. i stavak 2. Direktive 2010/64, nabrajajući slučajeve u kojima osumnjičenicima ili optuženicima treba biti osigurana pomoć tumača, upućuje, iako samo navođenjem primjera, isključivo na situacije koje dovode do usmene komunikacije, kao što su policijska ispitivanja, sve sudske rasprave i sva druga potrebna saslušanja, kao i komunikacije između osumnjičenika ili okrivljenika i njihovih pravnih zastupnika koja se izravno tiče svih ispitivanja ili rasprava u postupku, podnošenja žalbe ili drugih zahtjeva u postupku.
33 Drugim riječima, kako bi se zajamčila pravičnost postupka i kako bi dotična osoba mogla ostvariti svoje pravo na obranu ta odredba jamči da je sama ta osoba, prilikom usmenih očitovanja osobito u kaznenom postupku, bilo izravno pred nadležnim pravosudnim tijelima bilo pred svojim pravnim zastupnikom, u mogućnosti to učiniti na svojem vlastitom jeziku.
34 Takvo tumačenje je potvrđeno ciljevima koji se žele postići Direktivom 2010/64.
35 U tom pogledu, valja podsjetiti da je ta direktiva donesena na temelju članka 82. stavka 2. podstavka 2. točke (b) UFEU‑a prema kojemu, Europski parlament i Vijeće Europske unije mogu utvrditi minimalna pravila koja se odnose na prava osoba u kaznenom postupku, u mjeri u kojoj je to potrebno za olakšavanje uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka te policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima s prekograničnim elementima.
36 Prema tome, sukladno uvodnoj izjavi 12. Direktive 2010/64, radi jačanja uzajamnog povjerenja među državama članicama, u njoj se utvrđuju zajednička minimalna pravila koja će se primjenjivati u područjima tumačenja i prevođenja u kaznenom postupku.
37 Takva pravila trebaju, sukladno uvodnoj izjavi 17. navedene direktive, osigurati mogućnost dobivanja besplatne i primjerene jezične pomoći koja će osumnjičenicima ili optuženicima koji ne govore ili ne razumiju jezik kaznenog postupka omogućiti da u potpunosti ostvare svoje pravo na obranu i osigurati im pravičnost postupka.
38 Međutim, tražiti da države članice, kako to sugeriraju G. Covaci i njemačka vlada, omoguće dotičnim osoba ne samo da budu informirane, potpuno i na svojem jeziku, o tome koja im se djela stavljaju na teret i da ponude vlastitu verziju tih činjenica, nego također da preuzmu sustavno prevođenje svakog pravnog sredstva koje su podnijele dotične osobe protiv sudske odluke čiji su oni adresati, prelazilo bi ciljeve koji se žele postići samom Direktivom 2010/64.
39 Naime, kao što također proizlazi iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava, poštovanje zahtjeva za pravično suđenje ograničeno je na to da se okrivljeniku osigura saznanje o onome što mu se stavlja na teret i da se on može braniti, a da pritom nije potreban pisani prijevod svakog dokaza u pisanom obliku ili službenog dokumenta u spisu (ESLJP, Kamasinski protiv Austrije, 19. prosinca 1989., serija A br. 168, § 74).
40 Slijedom toga, pravo na tumačenje propisano člankom 2. Direktive 2010/64 ima za cilj prevođenje usmene komunikacije, od strane tumača, između osumnjičenika ili okrivljenika i istražnih tijela, pravosudnih tijela ili, ovisno o slučaju, pravnog zastupnika, ali ne i pisani prijevod svakog pisanoga akta tih osumnjičenika ili okrivljenika.
41 Kad je riječ o situaciji kao u predmetu u glavnom postupku, iz spisa s kojim Sud raspolaže proizlazi da je kazneni nalog propisan njemačkim pravom bio donesen na temelju postupka sui generis. Naime, taj postupak predviđa da okrivljenik jedino može imati pravo na kontradiktorno raspravljanje, s kojim može neograničeno izvršavati svoje pravo na saslušanje, tako da podnese prigovor protiv toga naloga. Taj prigovor, koji može biti podnesen pisano ili, kad je podnesen usmeno, izravno tajništvu nadležnog suda, ne podliježe obvezi obrazlaganja, treba biti podnesen u osobito kratkom dvotjednom roku od dostave tog naloga te ne zahtijeva obveznu intervenciju odvjetnika s obzirom na to da ga okrivljenik može sam uložiti.
42 U tim uvjetima, članak 2. Direktive 2010/64 jamči osobi, koja se nalazi u situaciji kao što je ona G. Covacija, pravo na besplatnu pomoć tumača ako sama usmeno uloži prigovor protiv kaznenog naloga čiji je ona adresat tajništvu nadležnog nacionalnog suda kako bi ono sastavilo zapisnik o tome ili ako uloži pisani prigovor uz pomoć pravnog zastupnika koji će sastaviti odgovarajući dokument na jeziku postupka.
43 Kad je riječ o pitanju pruža li članak 3. Direktive 2010/64, koji uređuje pravo na prevođenje određenih bitnih dokumenata, pravo na pomoć u prevođenju osobi koja se nalazi u situaciji kao što je ona G. Covacija, koji želi podnijeti prigovor protiv kaznenog naloga bez pomoći zastupnika, valja istaknuti da iz samog teksta te odredbe proizlazi da je to pravo zamišljeno s ciljem da omogući dotičnim osobama da izvršavaju njihova prava na obranu i da se zajamči pravičnost postupka.
44 Iz toga slijedi da se, kako je istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 57. svojega mišljenja, članak 3. načelno odnosi samo na pisani prijevod određenih dokumenata koja su nadležna tijela sastavila na jeziku postupka na jezik koji dotična osoba razumije.
45 Usto, to tumačenje je potvrđeno, s jedne strane, popisom dokumenata koje članak 3. stavak 2. Direktive 2010/64 smatra bitnima i za koje prijevod, prema tome, potreban. Naime, taj popis, iako nije iscrpan, navodi sve odluke o oduzimanju slobode, svaki optužni prijedlog ili optužnicu i sve presude.
46 S druge strane, navedeno tumačenje također je opravdano činjenicom da pravo na prevođenje propisano člankom 3. te direktive, kao što proizlazi iz stavka 4. toga članka, ima za cilj da „osumnjičenici ili optuženici [razumiju] djela koja im se stavljaju na teret“.
47 Iz toga slijedi da pravo na prevođenje propisano člankom 3. stavkom 1. i stavkom 2. Direktive 2010/64 načelno ne uključuje pravo na pisani prijevod dokumenta kao što je prigovor uložen protiv kaznenog naloga, koji je sastavila dotična osoba na jeziku kojim vlada, a koji nije jezik postupka.
48 Slijedom toga, Direktiva 2010/64 određuje samo minimalna pravila, ostavljajući države članice slobodnima, kao što je to precizirano uvodnom izjavom 32., da prošire prava utvrđena tom direktivom kako bi osigurale višu razinu zaštite i u situacijama kojima se ova Direktiva izričito ne bavi.
49 Usto, važno je istaknuti da članak 3. stavak 3. Direktive 2010/64 izričito omogućuje nadležnim tijelima da u svakom pojedinačnom predmetu odluče je li u smislu te odredbe bitan još neki dokument osim onih predviđenih člankom 3. stavkom 1. i stavkom 2. te direktive.
50 Prema tome, na sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku jest da, uzimajući osobito u obzir obilježja postupka koji se primjenjuje na kazneni nalog u predmetu u glavnom postupku, navedena u točki 41. ove presude, kao i predmet o kojem on odlučuje, odredi treba li prigovor podnesen pisano protiv kaznenog naloga smatrati bitnim dokumentom čiji prijevod je potreban.
51 Iz prethodno navedenoga proizlazi da na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 1., članak 2. i članak 3. Direktive 2010/64 treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo, kao što je ono u predmetu u glavnom postupku, koje u kaznenom postupku ne omogućava osobi na koju se odnosi kazneni nalog podnošenje pisanoga prigovora protiv toga naloga na jeziku koji nije jezik postupka, iako ta osoba ne vlada tim jezikom, pod uvjetom da nadležna tijela ne smatraju da, sukladno članku 3. stavku 3. te direktive, s obzirom na dotični postupak i okolnosti predmeta, takav prigovor predstavlja bitan dokument.
Drugo pitanje
52 Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2., članak 3. stavak 1. točku (c) i članak 6. stavak 1. i stavak 3. Direktive 2012/13 tumačiti na način da im se protivi zakonodavstvo države članice, kao što je ono u predmetu u glavnom postupku koje u kaznenom postupku zahtijeva da okrivljenik koji nema boravište u toj državi članici imenuje punomoćnika za primanje pismena u svrhu dostave kaznenog naloga koji se odnosi na okrivljenika, pri čemu rok za podnošenje prigovora protiv toga naloga teče od njegove dostave navedenom opunomoćeniku.
53 Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja istaknuti da članak 1. Direktive 2012/13 propisuje pravo na informiranje osumnjičenika ili okrivljenika o njihovim pravima u kaznenom postupku i optužbama protiv njih.
54 Kao što i proizlazi iz zajedničkog tumačenja članka 3. i članka 6. te direktive, pravo navedeno u njezinu članku 1. odnosi se na najmanje dva različita prava.
55 S jedne strane, sukladno članku 3. Direktive 2012/13, osumnjičenici ili okrivljenici trebaju barem biti informirani o određenim postupovnim pravima navedenima u toj odredbi, što uključuje pravo pristupa odvjetniku, pravo na besplatan pravni savjet i uvjete za dobivanje takvog savjeta, pravo na informiranost o optužbama, pravo na tumačenje i prevođenje i pravo na uskraćivanje iskaza.
56 S druge strane, navedena direktiva u svojem članku 6. definira odredbe o pravu na informiranje o optužbama.
57 Budući da se pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku pobliže odnosi na opseg toga prava, valja provjeriti primjenjuje li se članak 6. Direktive 2012/13, koji definira to pravo u posebnom postupku, kao što je onaj u postupku u glavnom predmetu, koji dovodi do donošenja kaznenog naloga.
58 U tom pogledu, valja istaknuti da se na temelju samog teksta članka 2. Direktive 2012/13 ona primjenjuje od trenutka kada nadležna tijela država članica obavijeste osobe da su osumnjičene ili okrivljene za počinjenje kaznenog djela pa do završetka postupka, pri čemu se misli na konačno rješavanje pitanja je li osumnjičenik ili okrivljenik počinio kazneno djelo, uključujući, ako je to potrebno, određivanje sankcije i odlučivanje o žalbi.
59 Međutim, s obzirom na to da, kao što je utvrđeno u točki 26. ove presude, kazneni nalog protiv G. Covacija, koji je zatražen od suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, nije postao pravomoćan prije isteka roka za podnošenje prigovora protiv njega, situacija osobe kao što je G. Covaci očito ulazi u područje primjene Direktive 2012/13 kako bi dotična osoba imala pravo na informiranje o optužbama i to kroz cijeli postupak.
60 Iako je točno da, zbog skraćenog i pojednostavljenog postupka u pitanju, dostava kaznenog naloga kao što je onaj u predmetu u glavnom postupku nastupa nakon što je sud odlučio o osnovanosti optužbe, činjenica je da tim nalogom sud donosi samo privremenu odluku i da je dostavom naloga okrivljenik prvi put u prilici da se informira o optužnici protiv sebe. Usto, to potvrđuje i činjenica da osoba ne može podnijeti pravno sredstvo protiv toga naloga pred drugim sudom, nego prigovor koji joj, pred istim sudom, daje pravo na uobičajeni kontradiktorni postupak u kojem ona može neograničeno izvršavati svoje pravo na obranu prije nego što sud ponovno odluči o osnovanosti optužbe.
61 Slijedom toga, dostavu kaznenog naloga treba, sukladno članku 6. Direktive 2012/13, smatrati oblikom priopćavanja optužbe protiv dotične osobe koji treba poštovati zahtjeve postavljene tim člankom.
62 Kao što ističe nezavisni odvjetnik u točki 105. svojega mišljenja, Direktiva 2012/13 doista ne uređuje načine na koje informacije o optužbi, predviđenoj u njezinu članku 6., trebaju biti priopćene toj osobi.
63 Međutim, tim načinima se ne smije dovesti u pitanje cilj koji je predviđen osobito tim člankom 6. a koji se sastoji, kao što također proizlazi iz uvodne izjave 27. navedene direktive, od toga da osumnjičenici i osobe okrivljene za počinjenje kaznenog djela mogu pripremiti svoju obranu i da se osigura pravičnost postupka.
64 Međutim, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da nacionalno zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku predviđa da se kazneni nalog dostavlja okrivljenikovom punomoćniku za primanje pismena i da okrivljenik ima rok od dva tjedna za podnošenje prigovora protiv toga naloga, s time da taj rok teče od dostave prigovora navedenom punomoćniku. Istekom toga roka nalog postaje pravomoćan.
65 Iako za odgovor na pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku nije relevantno pitanje prikladnosti takvog prekluzivnog roka od dva tjedna, valja istaknuti da kako cilj koji se sastoji od toga da okrivljenik može pripremiti svoju obranu tako i potreba za izbjegavanjem svakog razlikovanja između, s jedne strane, okrivljenika koji imaju boravište na području primjene dotičnog nacionalnog zakona i, s druge strane, onih čije je boravište izvan njegova područja primjene, koji su jedini dužni imenovati punomoćnika za dostavu sudskih odluka, zahtijevaju da se okrivljeniku stavi na raspolaganje cijeli taj rok.
66 Međutim, kad bi rok od dva tjedna u predmetu u glavnom postupku počeo teći od trenutka kad je okrivljenik stvarno saznao za kazneni nalog kojim ga se informira o optužbi u smislu članka 6. Direktive 2012/13, time bi se osiguralo da toj osobi bude na raspolaganju cijeli taj rok.
67 S druge strane, kad, kao u predmetnom slučaju, navedeni rok počinje teći od dostave kaznenog naloga okrivljenikovu punomoćniku za primanje pismena, okrivljenik može djelotvorno izvršavati svoje pravo na obranu i postupak je pravičan samo ako on ima pravo na cijeli taj rok, to jest da trajanje toga roka nije skraćeno za vrijeme potrebno da punomoćnik pošalje kazneni nalog njegovu adresatu.
68 S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti da članak 2., članak 3. stavak 1. točku (c) i članak 6. stavak 1. i stavak 3. Direktive 2012/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo kao što je ono u predmetu u glavnom postupku koje u kaznenom postupku zahtijeva da okrivljenik koji nema boravište u toj državi članici imenuje punomoćnika za primanje pismena u svrhu dostave kaznenog naloga koji se odnosi na njega pod uvjetom da okrivljenik ima pravo na cijeli rok za podnošenje prigovora protiv navedenoga naloga.
Troškovi
69 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) odlučuje:
1. Članak 1., članak 2. i članak 3. Direktive 2010/64/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo, kao što je ono u predmetu u glavnom postupku, koje u kaznenom postupku ne omogućava osobi na koju se odnosi kazneni nalog podnošenje pisanoga prigovora protiv toga naloga na jeziku koji nije jezik postupka, iako ta osoba ne vlada tim jezikom, pod uvjetom da nadležna tijela ne smatraju da, sukladno članku 3. stavku 3. te direktive, s obzirom na dotični postupak i okolnosti predmeta, takav prigovor predstavlja bitan dokument.
2. Članak 2., članak 3. stavak 1. točku (c) i članak 6. stavak 1. i stavak 3. Direktive 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informiranje u kaznenom postupku treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo kao što je ono u predmetu u glavnom postupku koje u kaznenom postupku zahtijeva da okrivljenik koji nema boravište u toj državi članici imenuje punomoćnika za primanje pismena u svrhu dostave kaznenog naloga koji se odnosi na njega pod uvjetom da okrivljenik ima pravo na cijeli rok za podnošenje prigovora protiv navedenoga naloga.
Potpisi