Language of document : ECLI:EU:F:2013:135

PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE
(treće vijeće)

25. rujna 2013.(*)

„Javna služba – Član ugovornog osoblja – Zapošljavanje – Poziv na iskazivanje interesa EPSO/CAST/02/2010 – Uvjeti zapošljavanja – Odgovarajuće profesionalno iskustvo – Odbijanje zahtjeva za zapošljavanje“

U predmetu F‑158/12,

povodom tužbe podnesene na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju članka 106.a tog ugovora,

Éric Marques, član ugovornog osoblja Europske komisije, sa stalnom adresom u Enneryju (Francuska), kojeg zastupaju A. Salerno, i B. Cortese, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju C. Berardis‑Kayser i G. Berscheid, u svojstvu agenata,

tuženika,

SLUŽBENIČKI SUD
(treće vijeće),

u sastavu: S. Van Raepenbusch (izvjestitelj), predsjednik, R. Barents i K. Bradley, suci,

tajnik: X. Lopez Bancalari, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 12. lipnja 2013.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Tužbom koju je tajništvo Službeničkog suda zaprimilo 24. prosinca 2012. E. Marques zahtijeva, s jedne strane, poništenje odluke Europske komisije od 6. ožujka 2012. kojom se odbija njegov zahtjev za zapošljavanje u svojstvu člana ugovornog osoblja funkcijske skupine III. i, s druge strane, naknadu pretrpljene štete.

 Činjenice iz kojih proizlazi spor

2        Tužitelj ima srednjoškolsku diplomu koja mu omogućuje pristup poslijesrednjoškolskom obrazovanju. Dana 1. studenoga 2006. Europska komisija zaposlila ga je kao člana ugovornog osoblja na temelju članka 3.a Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije (fr. régime applicable aux autres agents de l'Union européene, u daljnjem tekstu: RAA). Raspoređen je u funkcijsku skupinu I. prema članku 80. RAA‑e i upućen u službu u Luxembourg (Luksemburg), u ured Infrastruktura i logistika – Luxembourg (fr. Office Infrastructures et logistique – Luxembourg, u daljnjem tekstu: OIL), gdje je obavljao dužnosti vezane uz proračun i financije.

3        Dana 17. svibnja 2010. Europski ured za odabir osoblja (EPSO) izdao je poziv za iskazivanje interesa EPSO/CAST/02/10 (fr. appel á manifestation d'interet, u daljnjem tekstu: AMI) kako bi se uspostavila baza podataka kandidata za zapošljavanje u svojstvu članova ugovornog osoblja radi obavljanja poslova financijskih asistenata u Europskoj komisiji.

4        Prema AMI‑ju, financijski asistenti koji su zapošljavani trebali su obavljati „izvršne poslove, izradu akata, računovodstvo i ostale istovjetne tehničke poslove“ i biti razvrstani u funkcijsku skupinu III. navedenu u članku 80. RAA‑a. Što se tiče potrebnog obrazovanja, AMI je naveo da su zadnjeg dana prijave, to jest 14. lipnja 2010., kandidati morali imati barem „srednjoškolsko obrazovanje potvrđeno diplomom koje omogućuje poslijesrednjoškolsko obrazovanje i odgovarajuće profesionalno iskustvo od najmanje tri godine“. AMI je nadalje opisao dužnosti financijskog asistenta i vještine potrebne za obavljanje tog posla.

5        Tužitelj je 2010. uspješno prošao selekcijska testiranja koja AMI predviđa za radno mjesto financijskog asistenta.

6        Dana 30. svibnja 2011. EPSO je pokrenuo dodatnu fazu selekcije kako bi uspješnim kandidatima na natječaju omogućio da uđu u obzir za sklapanje ugovora na neodređeno vrijeme.

7        Tužitelj je u 2011. uspješno prošao dodatna selekcijska testiranja.

8        Dana 24. listopada 2011. odbor za odabir OIL‑a procijenio je da tužiteljev profil i vještine odgovaraju „razini stručnosti koja se očekuje od člana ugovornog osoblja funkcijske skupine III.“. Slijedom navedenog, OIL je zatražio da ga se zaposli u svojstvu financijskog asistenta funkcijske skupine III.

9        Dana 1. prosinca 2011. voditelj odjela Usluge prehrane – Foyer – Centar za zdravlje OIL‑a koji je tužitelju bio nadređen napisao je bilješku u kojoj je procijenio da dužnosti što ih je tužitelj stvarno obavljao „očito predstavljaju profesionalno iskustvo koje je relevantno za pristupanje funkcijskoj skupini III“. U istoj bilješci spomenuti voditelj odjela opisao je dužnosti koje je tužitelj stvarno obavljao.

10      Dana 1. veljače 2012. voditelj odjela Osoblje – Komunikacija – Konferencije – Zdravlje i sigurnost OIL‑a obavijestio je Opću upravu za ljudske potencijale i sigurnost Komisije da, „iako se određeni zadaci dodijeljeni [tužitelju] mogu tumačiti kao razina [zadataka u funkcijskoj skupini] III., treba uzeti u obzir da [on] prvenstveno obavlja administrativne zadatke [funkcijske skupine] I.“.

11      Dana 6. ožujka 2012. Opća uprava za ljudske potencijale i sigurnost Komisije obavijestila je OIL da „analiza profesionalnih iskustava [tužitelja] ne dokazuje da je on na dan 14. lipnja 2010. stekao tri godine profesionalnog iskustva istovrijednog [zadacima iz funkcijske skupine] III. Posljedično, Komisija je odbila zahtjev OIL‑a da se tužitelja zaposli kao financijskog asistenta funkcijske skupine III. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

12      Dana 5. lipnja 2012. tužitelj je podnio pritužbu protiv pobijane odluke na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju Europske unije koji se primjenjuje na članove ugovornog osoblja na osnovi članka 117. RAA‑e.

13      Tijelo nadležno za sklapanje ugovorâ o radu (fr. autorité habilitée á conclure les contrats d'engagement, u daljnjem tekstu: AHCC) 11. rujna 2012. odbilo je pritužbu. Naime, ono je smatralo da ni ocjene dvaju voditelja odjela, od 1. prosinca 2011. i od 1. prosinca 2012., ni dokazi iz tužiteljeva osobnog dosjea, uključujući i opis radnih mjesta na kojima je radio, ne dovode do zaključka da su zadaci koje je obavljao prije 14. lipnja 2010. bili „na istovrijednoj razini kao [zadaci funkcijske skupine] III.“. Prema AHCC‑u, većinom se radilo o zadacima funkcijske skupine I., možda funkcijske skupine II., ali ne i o zadacima funkcijske skupine III.

 Tužbeni zahtjev stranaka

14      Tužitelj od Službeničkog suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži Komisiji naknadu materijalne štete koju mu je navedena odluka prouzročila;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

15      Komisija od Službeničkog suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 O pravu

 Zahtjev za poništenje

16      U prilog svom zahtjevu za poništenje tužitelj ističe dva tužbena razloga. Prvi razlog odnosi se na povredu članka 82. stavka 2. točke (b) RAA‑a, članka 2. točke 1. pod (c) Općih provedbenih odredaba od 7. travnja 2004. koje se odnose na postupke kojima se uređuje zapošljavanje i služba članova ugovornog osoblja u Komisiji, objavljenih u Informations administratives br. 49‑2004 (fr. dispositions générales d'execution, u daljnjem tekstu: DGE 2004.), članka 1. točke 3. pod (c) priloga I. Općim provedbenim odredbama od 2. ožujka 2011., članka 79. stavka 2. RAA‑e kojima se uređuje služba članova ugovornog osoblja koje zapošljava Komisija na temelju članka 3.a i 3.b navedenih odredaba, objavljenih u Informations administratives br. 33‑2011 (u daljnjem tekstu: DGE 2011.), kao i odredaba AMI‑ja. Drugi tužbeni razlog temelji se na očitoj pogrešci u ocjeni.

17      U svom prvom tužbenom razlogu tužitelj ističe da, osim srednjoškolske diplome, članak 82. stavak 2. točka (b) RAA‑e, članak 2. točka 1. pod (b) DGE‑a 2004. i članak 1. točka 3. pod (c) priloga I. DGE‑u 2011. za pristupanje funkcijskoj skupini III. zahtijevaju još i „odgovarajuće profesionalno iskustvo“ od tri godine. Komisijin zahtjev prema kojem traženo iskustvo treba biti na „istovrijednoj razini“ sa zadacima koji se obavljaju u navedenoj funkcijskoj skupini nema pravnog temelja. Prema tužitelju, DGE 2004. i DGE 2011. ne propisuju strože uvjete od „odgovarajućeg iskustva od tri godine“ osim u svrhu razvrstavanja ugovornog osoblja po razredima. Radi se, međutim, o dodatnim uvjetima u odnosu na profesionalno iskustvo koje se traži kao minimalni uvjet za zapošljavanje.

18      Komisija je odgovorila da članak 82. stavak 2. RAA‑e propisuje samo minimalne uvjete i da ona stoga može zahtijevati viši stupanj kvalifikacija. Uostalom, zahtjev „odgovarajućeg profesionalnog iskustva“ koji se navodi u DGE‑u 2004. i u DGE‑u 2011. kao i u AMI‑ju može se tumačiti kao da zahtijeva iskustvo na razini istovrijednoj razini koju kandidat želi postići, kao što je u ovom slučaju iskustvo razine funkcijske skupine III. Članak 7. stavak 3. DGE‑a 2004. potvrđuje takvo tumačenje. Konačno, zahtjev „odgovarajućeg profesionalnog iskustva“ naveden u AMI‑ju nije nepovezan s profilom financijskog asistenta funkcijske skupine III. koji se ondje nalazi.

19      U tom pogledu Službenički sud primjećuje da, iako administracija uživa široku marginu prosudbe za određivanje može li se kandidatovo prethodno profesionalno iskustvo uzeti u obzir prilikom njegova zapošljavanja u svojstvu člana ugovornog osoblja funkcijske skupine III., primjena te široke ovlasti ocjene mora se provoditi uz poštovanje svih primjenjivih odredaba (presuda Službeničkog suda od 28. listopada 2010., Fares/Komisija, F‑6/09, t. 38. i 39.).

20      Treba istaknuti da članak 82. stavak 2. RAA‑e navodi kako slijedi:

„Za zapošljavanje člana ugovornog osoblja potrebno je najmanje:

[...]

(b) u funkcijskim skupinama II. i III.:

i.      poslijesrednjoškolsko obrazovanje potvrđeno diplomom; ili

ii.      srednjoškolsko obrazovanje potvrđeno diplomom koje omogućuje poslijesrednjoškolsko obrazovanje i odgovarajuće profesionalno iskustvo od najmanje tri godine; ili

iii.      ako je opravdano interesom službe, profesionalno osposobljavanje ili profesionalno iskustvo istovrijedne razine.

[…]“

21      Što se tiče DGE‑a, važno je odrediti primjenjuje li se u ovom slučaju onaj iz 2004. ili onaj iz 2011. jer, iako imaju isti cilj, između njih postoje razlike, osobito kad je riječ o pojmu „odgovarajućeg profesionalnog iskustva“ koji je naveden u DGE‑u 2011.

22      U tom pogledu treba istaknuti da se zakonitost nekog akta ocjenjuje s obzirom na činjenične i pravne elemente koji postoje u trenutku njegova usvajanja (presuda Suda prvog stupnja od 11. srpnja 2007., Centeno Mediavilla i dr./Komisija, T‑58/05, t. 151.; presuda Službeničkog suda od 29. rujna 2011., Mische/Komisija, F‑70/05, t. 70.). Dakle, DGE 2011. donesen je i stupio na snagu 2. ožujka 2011. i bio je primjenjiv kada je donesena pobijana odluka odnosno 6. ožujka 2012. Toga je dana DGE 2011. ukinuo DGE 2004. Doista, DGE 2004. bio je primjenjiv u vrijeme objave AMI‑ja i na dan 14. lipnja 2010., kada su trebali biti ispunjeni uvjeti za primanje u službu. Međutim, AHCC u tom trenutku nije donio nikakvu konačnu odluku o tome može li se tužitelj pozivati na odgovarajuće iskustvo potrebno za zapošljavanje u funkcijsku skupinu III. Dodatno, prijelazne odredbe iz članka 14. DGE‑a 2011. uređuju pitanje uspješnosti na selekcijskim testiranjima prije stupanja na snagu navedenih DGE‑a, pitanje ugovora na snazi, teškoća koje proizlaze iz zapošljavanja na temelju iznimne odredbe u DGE‑u 2004., situaciju s mladim stručnjacima zaposlenima u delegacijama i korisnicima stipendija.

23      Prijelazne odredbe članka 14. DGE‑a 2011. ne odnose se, s druge strane, na pitanje ocjene minimalnih kvalifikacija za zapošljavanje koje se traže za prijavu na natječaj za radno mjesto člana ugovornog osoblja u različitim funkcijskim skupinama i posebno u funkcijskoj skupini III. Dakle, prijelazna odredba u načelu se tumači strogo, s obzirom na to da odstupa od pravila i načela koja stalno vrijede i koja bi se odmah primjenjivala u situacijama u slučaju izostanka toga sustava (rješenje Općeg suda Europske unije od 13. prosinca 2012., Mische/Komisija, T‑641/11 P, t. 45.; presude Službeničkog suda od 30. rujna 2010., Vivier/Komisija, F‑29/05, t. 67. i 68. i navedena sudska praksa i Toth/Komisija, F‑107/05, t. 71. i 72. i navedena sudska praksa). U nedostatku posebnih okolnosti koje bi opravdavale široko tumačenje članka 14. DGE‑a 2011., iz prethodno navedenog proizlazi da je AHCC u trenutku usvajanja pobijane odluke trebao ocijeniti iskustvo koje je tužitelj stekao do 14. lipnja 2010. prema DGE‑u 2011.

24      Uz navedeno, članak 1. stavak 3. točka (c) priloga I. DGE‑u 2011. navodi da su „minimalne kvalifikacije za zapošljavanje u svojstvu člana ugovornog osoblja“:

„[U] funkcijskoj skupini III.:

i.      poslijesrednjoškolsko obrazovanje potvrđeno diplomom,

ili

ii.      srednjoškolsko obrazovanje potvrđeno diplomom koje omogućuje poslijesrednjoškolsko obrazovanje i odgovarajuće profesionalno iskustvo od najmanje tri godine. U tom kontekstu, profesionalno iskustvo smatra se odgovarajućim ako je stečeno u jednom od područja djelatnosti Komisije […] nakon diplome koja omogućuje pristup ovoj funkcijskoj skupini,

ili

iii.      iznimno i ako je opravdano interesom službe, profesionalno osposobljavanje ili profesionalno iskustvo istovrijedne razine; zajednički odbor se na godišnjoj razini obavještava o primjeni te odredbe.“

25      U skladu s ustaljenom sudskom praksom, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo formulaciju te odredbe već i njezin kontekst te cilj propisa kojih je ta odredba dio (presuda Suda od 17. studenoga 1983., Merck, 292/82, t. 12.; presuda Općeg suda Europske unije od 8. srpnja 2010., Komisija/Putterie‑De‑Beukelaer, T‑160/08 P, t. 70.; presuda Službeničkog suda od 10. ožujka 2011., Begue i dr./Komisija, F‑27/10, t. 40.).

26      U ovom slučaju treba odmah istaknuti da, navodeći kako kandidati moraju imati „odgovarajuće profesionalno iskustvo od najmanje tri godine“, AMI ponavlja formulaciju članka 82. stavka 2. točke (b) RAA‑e te članka 1. stavka 3 točke (c) priloga I. DGE‑u 2011.

27      U nedostatku diplome koja potvrđuje srednjoškolsku razinu obrazovanja, članak 82. stavak 2. točka (b) RAA‑e zahtijeva ili „odgovarajuće profesionalno iskustvo“, kada zainteresirana osoba ima „srednjoškolsko obrazovanje potvrđeno diplomom koje omogućuje poslijesrednjoškolsko obrazovanje“, ili, ako to nije slučaj, „profesionalno osposobljavanje ili profesionalno iskustvo istovrijedne razine“. Članak 1. stavak 3. točka (c) DGE‑a 2011. preuzima isto razlikovanje koje se ponavlja i u različitim jezičnim verzijama RAA‑e i DGE‑a 2011. (osobito na njemačkom einschlägige Berufserfahrung i gleichwertige [...] Berufserfahrung, na engleskom appropriate professional experience i equivalent level, na talijanskom esperienza professionale adeguata i esperienza professionale di livello equivalente kao i na nizozemskom relevante beroepservaring i gelijkwaardige beroepservaring).

28      Treba smatrati da, kada zakonodavac i upravna vlast u istom tekstu općenitog opsega primjenjuju dva različita pojma, razlozi koherentnosti i pravne sigurnosti protive se tomu da se tim pojmovima pripiše isti opseg. Isto se a fortiori primjenjuje kada ti pojmovi imaju različit smisao u govornom jeziku. Upravo je to slučaj s pridjevima „odgovarajući“ i „istovrijedan“. U svom uobičajenom smislu pridjev „odgovarajući“ znači „prilagođen za određenu upotrebu“, što potvrđuje druga rečenica članka 1. stavka 3. točke (c) pod (ii) priloga I. DGE‑u 2011. S druge strane, pridjev „istovrijedan“ znači „iste vrijednosti“ i stoga ima ograničenije značenje.

29      Štoviše, iz gore navedene presude Fares/Komisija proizlazi da članak 82. stavak 2. točku (b) pod (iii) RAA treba shvatiti u smislu da, kada je to opravdano interesom službe, institucija može dopustiti pristup radnom mjestu funkcijske skupine III. kandidatu koji nema ni diplomu poslijesrednjoškolskog obrazovanja ni diplomu srednjoškolskog obrazovanja koja omogućuje poslijesrednjoškolsko obrazovanje, ali koji se može pozvati na profesionalno obrazovanje ili profesionalno iskustvo koje ne odgovara kriterijima iz članka 82. stavka 2. točke (b) pod (i) i (ii), ali čija bi razina bila istovrijedna s njima (presuda Fares/Komisija, t. 19. supra, t. 50.).

30      Drugim riječima, u članku 82. stavku 2. točki (b) pod (iii) RAA‑e kao i u članku 1. stavku 3. točki (c) priloga I. DGE‑u 2011. i u AMI‑ju, koji ponavljaju odredbe, zahtjev istovrijednosti upućuje na kriterije koji se odnose na razinu obrazovanja i u ovom slučaju na profesionalno iskustvo navedeno u članku 82. stavku 2. točki (b) pod (i) i (ii) i posredno na zadatke bitne za funkcijsku skupinu III., kao što je to Komisija navela u pobijanoj odluci i prilikom odbijanja pritužbe.

31      Konačno, članak 82. stavak 2. točka (b) RAA‑e potječe iz Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 723/2004 od 22. ožujka 2004. kojom se mijenja Pravilnik o osoblju Europskih zajednica kao i sustav koji se primjenjuje na ostale službenike Zajednica (SL L 124, str. 1.). Dakle, iako ta uredba u svojoj drugoj uvodnoj izjavi naglašava potrebu „da Zajednice raspolažu europskom javnom administracijom više razine kvalitete“, iz tog općeg cilja nije moguće izvesti zaključak da se zahtjev za postojanjem odgovarajućeg profesionalnog iskustva za pristup radnim mjestima funkcijske skupine III. treba shvatiti kao da strože nameće iskustvo na razini istovrijednoj onoj koja se može steći samo u toj funkcijskoj skupini.

32      Iz prethodno navedenog proizlazi da članak 82. stavak 2. točku (b) RAA‑e kao i AMI‑ja treba tumačiti na način da kandidat za zapošljavanje u svojstvu člana ugovornog osoblja funkcijske skupine III. mora imati iskustvo od tri godine koje odgovara dužnostima radnog mjesta koje se popunjava a da nije nužno istovrijedno s njima.

33      Ovo tumačenje ne dovodi u pitanje članak 7. stavak 3. DGE‑a, koji navodi: „Da bi se uzelo u obzir [u svrhu određivanja stupnja], profesionalno iskustvo mora biti stečeno u okviru djelatnosti koja odgovara barem razini kvalifikacija koje se traže za ulazak u odnosnu funkcijsku skupinu i u skladu su s područjem djelatnosti institucije. Ono se uzima u obzir počevši od dana kada je zainteresirani stekao minimalne kvalifikacije tražene za zapošljavanje, kako je određeno člankom 2. (uključujući, ako je primjenjivo, sve zahtjeve koje taj članak nameće kad je riječ o profesionalnom iskustvu)“.

34      Ne samo da članak 7. stavak 3. DGE‑a 2004. nije više bio na snazi tijekom donošenja pobijane odluke već je, štoviše, navodio samo da je profesionalno iskustvo, kako bi se uzelo u obzir u svrhu razvrstavanja članova ugovornog osoblja po razredima, trebalo biti stečeno u okviru djelatnosti koja barem odgovara razini kvalifikacija koje se traže za ulazak u odnosnu funkcijsku skupinu odnosno djelatnosti koja odgovara „odgovarajućem profesionalnom iskustvu“ navedenom u članku 2. stavku 1. točki (b) DGE‑a 2004.

35      U ovom slučaju pitanje koje si je AHCC postavio bilo je, u pogledu ispitivanja in concreto zadataka koje je u svojoj prethodnoj djelatnosti obavljao (presuda Fares/Komisija, t. 19. supra, t. 63. i 64.), je li tužitelj na dan 14. lipnja 2010. stekao iskustvo od tri godine koje odgovara dužnostima radnog mjesta financijskog asistenta funkcijske skupine III., kako su bile opisane u AMI‑ju, a ne ispitivati je li imao iskustvo istovrijedno tako opisanim dužnostima.

36      Slijedi da je, odbivši zaposliti tužitelja u svojstvu financijskog asistenta funkcijske skupine III. zbog toga što nije „na dan 14. lipnja 2010. imao tri godine profesionalnog iskustva istovrijednog [zadacima iz funkcijske skupine] III.“, AHCC povrijedio članak 82. stavak 2. točku (b) RAA‑e, članak 1. točku 3. pod (c) priloga I. DGE‑u 2011. i AMI.

37      Prvi tužbeni razlog stoga je osnovan.

38      Tužitelj u svom drugom tužbenom razlogu ističe da je pobijana odluka nevaljana zbog očite pogreške u ocjeni. On tvrdi da je njegovo profesionalno iskustvo u stvarnosti bilo „istovrijedno“ onome koje proizlazi iz obavljanja zadataka iz funkcijske skupine III. i da znatno prekoračuje zahtijevano trajanje od tri godine. U tom pogledu oslanja se na opis poslova koje je obavljao i na ocjene nadređenih iz izvješća o procjeni za 2007., 2009. i 2010. kao i na bilješku voditelja odjela koji mu je bio nadređen od 1. prosinca 2011.

39      Budući da je prvi tužbeni razlog osnovan i da proizlazi da je AHCC trebao ograničiti ispitivanje na to je li se tužiteljevo profesionalno iskustvo moglo okvalificirati kao „odgovarajuće“ za obavljanje dužnosti financijskog asistenta funkcijske skupine III. kako su opisane u AMI‑ju, Službenički sud ne može provjeriti je li Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je smatrala da se tužitelj nije mogao pozvati na profesionalno iskustvo „istovrijedno [zadacima iz funkcijske skupine] III.“, s obzirom na to da postoji opasnost da bi svoje razmišljanje utemeljio na pravno netočnoj premisi.

 Zahtjev za naknadu štete

40      Tužitelj tvrdi da mu je pobijana odluka prouzročila materijalnu štetu jer bi, da nije bilo te odluke, u listopadu 2011. bio zaposlen kao član ugovornog osoblja funkcijske skupine III., s plaćom višom od one koju je nastavio primati za posao u funkcijskoj skupini I.

41      Ipak treba istaknuti da pobijanu odluku treba poništiti zbog toga što je AHCC na temelju pogrešnog tumačenja članka 82. stavka 2. točke (b) RAA‑e, članka 1. točke 3. pod (c) priloga I. DGE‑u 2011. i AMI‑ja odbio zaposliti tužitelja u svojstvu financijskog asistenta funkcijske skupine III. Štoviše, prema članku 266. UFEU‑a na instituciji čiji je akt proglašen ništavim jest „da poduzme potrebne mjere kako bi postupila sukladno presudi“ koja joj je upućena. Konačno, u slučaju kada je pozvan provjeriti mogu li djelatnosti koje je kandidat za člana ugovornog osoblja na radno mjesto iz funkcijske skupine III. stvarno obavljao biti prikladno profesionalno iskustvo od barem tri godine, AHCC ima široku ovlast ocjene.

42      U tim okolnostima, s obzirom na to da se od Komisije očekuje da u svjetlu obrazloženja ove presude ponovno primjenjuje svoju ovlast procjene u odnosu na ocjenu profesionalnog iskustva na koje se tužitelj poziva, Službenički sud ne može, a da ne zamijeni svoju procjenu Komisijinom, naložiti Komisiji plaćanje iznosa koji odgovara razlici između iznosa koji tužitelj nastavlja primati za posao u funkcijskoj skupini I. i statusa koji bi mu bio dodijeljen u funkcijskoj skupini III.

 Troškovi

43      Na temelju članka 87. stavka 1. Poslovnika, ne dovodeći u pitanje ostale odredbe osmog poglavlja navedenog propisa, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Prema stavku 2. istog članka, Službenički sud može odlučiti, prema zahtjevu pravičnosti, da stranka koja nije uspjela u postupku snosi samo dio troškova ili da uopće ne mora snositi troškove.

44      Iz obrazloženja ove presude proizlazi da Komisija u bitnome nije uspjela u svojem zahtjevu. Osim toga, tužitelj je u svojem zahtjevu izričito zahtijevao da Komisija snosi troškove. Budući da okolnosti slučaja ne opravdavaju primjenu članka 87. stavka 2. Poslovnika, Komisija snosi vlastite troškove i troškove tužitelja.

Slijedom navedenog,

SLUŽBENIČKI SUD
(treće vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništava se odluka Europske komisije od 6. ožujka 2012. kojom se odbija zapošljavanje E. Marquesa u svojstvu člana ugovornog osoblja funkcijske skupine III.

2.      U preostalom dijelu tužba se odbija.

3.      Europskoj komisiji nalaže se snošenje vlastitih troškova te troškova E. Marquesa.

Van Raepenbusch

Barents

Bradley

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 25. rujna 2013.

Tajnik

 

       Predsjednik

W. Hakenberg

 

       S. Van Raepenbusch


* Jezik postupka: francuski