PRESUDA OPĆEG SUDA (sedmo vijeće)
16. srpnja 2014.(*)
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Sirije – Zamrzavanje sredstava – Tužba za poništenje – Preinaka tužbenog zahtjeva – Nepravodobnost – Obveza obrazlaganja – Prava na obranu – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Očita pogreška u ocjeni – Pravo vlasništva – Proporcionalnost – Zahtjev za naknadu štete“
U predmetu T‑572/11,
Samir Hassan, sa stalnom adresom u Damasku (Sirija), kojeg zastupaju É. Morgan de Rivery i E. Lagathu, avocats,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju S. Kyriakopoulou i M. Vitsentzatos, u svojstvu agenata,
tuženik,
povodom, prvo, zahtjeva za poništenje Provedbene odluke Vijeća 2011/515/ZVSP od 23. kolovoza 2011. o provedbi Odluke 2011/273/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL L 218, str. 20.), Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 843/2011 od 23. kolovoza 2011. o provedbi Uredbe (EU) br. 442/2011 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL L 218, str. 1.), Odluke Vijeća 2011/782/ZVSP od 1. prosinca 2011. o mjerama ograničavanja protiv Sirije i stavljanju izvan snage Odluke 2011/273 (SL L 319, str. 56.), Uredbe Vijeća (EU) br. 36/2012 od 18. siječnja 2012. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji i o stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 442/2011 (SL L 16, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 10., str. 205.), Odluke Vijeća 2012/739/ZVSP od 29. studenoga 2012. o mjerama ograničavanja protiv Sirije i stavljanju izvan snage Odluke 2011/782/ZVSP (SL L 330, str. 21.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 11., str. 258.), Provedbene odluke Vijeća 2013/185/ZVSP od 22. travnja 2013. o provedbi Odluke 2012/739/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL L 111, str. 77.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 291.), Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 363/2013 od 22. travnja 2013. o provedbi Uredbe br. 36/2012 (SL L 111, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 15., str. 171.) i Odluke Vijeća 2013/255/ZVSP od 31. svibnja 2013. o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL L 147, str. 14.), u dijelu u kojemu se ti akti primjenjuju na tužitelja, i, s druge strane, zahtjeva za naknadu navodno pretrpljene štete,
OPĆI SUD (sedmo vijeće),
u sastavu: M. van der Woude, predsjednik, I. Wiszniewska‑Białecka i I. Ulloa Rubio (izvjestitelj), suci,
tajnik: J. Weychert, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 28. veljače 2014.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužitelj S. Hassan poslovni je čovjek sirijskog državljanstva.
Odluka 2011/273 i Uredba br. 442/2011
2 S obzirom na žestoku osudu nasilne represije nad mirnim prosvjedima koji se održavaju na raznim lokacijama diljem Sirije te poziv upućen sirijskim vlastima da se suzdrže od primjene sile, Vijeće Europske unije donijelo je 9. svibnja 2011. Odluku 2011/273/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL L 121, str. 11.). S obzirom na ozbiljnost situacije, Vijeće je uvelo embargo na oružje, zabranu izvoza opreme koja bi mogla služiti za unutarnju represiju, ograničenje prihvata u Europsku uniju te zamrzavanje sredstava i gospodarskih izvora određenih osoba i subjekata odgovornih za nasilnu represiju protiv civilnog stanovništva u Siriji.
3 Imena osoba odgovornih za nasilnu represiju protiv civilnog stanovništva u Siriji te s njima povezanih fizičkih ili pravnih osoba i subjekata navedena su u Prilogu Odluci 2011/273. U skladu s člankom 5. stavkom 1. te odluke, Vijeće, odlučujući na prijedlog države članice ili visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, može izmijeniti navedeni prilog. U njemu se ne nalazi tužiteljevo ime.
4 Budući da su određene mjere ograničavanja protiv Sirije obuhvaćene područjem primjene UFEU‑a, Vijeće je donijelo Uredbu (EU) br. 442/2011 od 9. svibnja 2011. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL L 121, str. 1.). Ta je uredba u bitnome istovjetna Odluci 2011/273, ali njome se predviđa mogućnost oslobađanja zamrznutih sredstava. Popis osoba, subjekata i tijela za koje je utvrđeno da su odgovorni za provođenje represije ili su povezani s navedenim odgovornim osobama, naveden u Prilogu II. predmetnoj uredbi, istovjetan je popisu koji se nalazi u Prilogu Odluci 2011/273. U njemu se ne nalazi tužiteljevo ime. U skladu s člankom 14. stavcima 1. i 4. Uredbe br. 442/2011, kada Vijeće odluči na određenoj fizičkoj ili pravnoj osobi, subjektu ili tijelu primijeniti mjere ograničavanja predviđene Uredbom, ono tada pristupa izmjeni Priloga II. i usto redovito ispituje popis koji se u njemu nalazi, najmanje svakih dvanaest mjeseci.
5 Provedbenom odlukom Vijeća 2011/515/ZVSP od 23. kolovoza 2011. o provedbi Odluke 2011/273 (SL L 218, str. 20.) Vijeće je izmijenilo Odluku 2011/273, posebice s ciljem primjene mjera ograničavanja o kojima je riječ na druge osobe i subjekte. U skladu s člankom 1. te provedbene odluke, na popis u Prilogu Odluci 2011/273 dodana su imena petnaest fizičkih osoba i nazivi pet subjekata, nabrojeni u Prilogu toj odluci. Među tim imenima nalazi se i tužiteljevo, uz navedeni datum uvrštenja njegova imena na popis, „23. kolovoza 2011.“, i sljedeće razloge:
„Bliski poslovni suradnik Mahera Al‑Assada. Poznat po financijskom podupiranju sirijskog režima“. [neslužbeni prijevod]
6 Vijeće je isti dan na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a i Odluke 2011/273 donijelo Provedbenu uredbu (EU) br. 843/2011 o provedbi Uredbe br. 442/2011 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL L 218, str. 1.). U njoj je navedeno tužiteljevo ime, zajedno s istim podacima i razlozima kao što su oni navedeni u Prilogu Provedbenoj odluci 2011/515.
7 Vijeće je 24. kolovoza 2011. u Službenom listu Europske unije objavilo obavijest za osobe i subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2011/273, provedenom Provedbenom odlukom 2011/515, i Uredbom br. 442/2011, provedenom Provedbenom uredbom br. 843/2011 (SL C 245, str. 2).
8 Odlukom 2011/522/ZVSP od 2. rujna 2011. o izmjeni Odluke 2011/273 (SL L 228, str. 16.) Vijeće je, ponovno izmjenjujući Odluku 2011/273, predvidjelo da njezino područje primjene, uključujući Prilog, obuhvaća i „osobe […] koje imaju koristi od politika koje vodi režim ili koje podupiru režim i s njima povezane osobe, popis kojih se nalazi [u] Prilogu“. [neslužbeni prijevod]
9 Uredbom (EU) br. 878/2011 od 2. rujna 2011. o izmjeni Uredbe br. 442/2011 (SL L 228, str. 1.) Vijeće je izmijenilo Uredbu br. 442/2011 u smislu da se njezin Prilog II. primjenjuje na „osobe i subjekte koji imaju koristi od podrške režimu ili podupiru režim, ili na osobe i subjekte koji su s njima povezani“. [neslužbeni prijevod]
Odluka 2011/782 i Uredba br. 36/2012
10 Odlukom 2011/782/ZVSP od 1. prosinca 2011. o mjerama ograničavanja protiv Sirije i stavljanju izvan snage Odluke 2011/273 (SL L 319, str. 56.) Vijeće je, uzimajući u obzir ozbiljnost stanja u Siriji, procijenilo da je nužno uvesti dodatne mjere ograničavanja. Radi jasnoće, mjere propisane Odlukom 2011/273 i dodatne mjere spojene su u jedinstveni pravni instrument. Člankom 18. Odluke 2011/782 predviđene su mjere ograničavanja u smislu prihvata na području Unije i, u njezinu članku 19., zamrzavanja sredstava i gospodarskih izvora osoba i subjekata čije se ime nalazi na popisu u njezinu Prilogu I. Tužiteljevo ime nalazi se u 50. retku tablice u kojoj se nalazi navedeni popis, pod naslovom „A. Osobe“, uz podatke i razloge jednake onima iz Priloga Provedbenoj odluci 2011/515.
11 Vijeće je 2. prosinca 2011. u Službenom listu objavilo obavijest za osobe i subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2011/782 i Uredbom br. 442/2011, koja se provodi Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 1244/2011 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL C 351, str. 14.).
12 Uredba br. 442/2011 zamijenjena je Uredbom (EU) br. 36/2012 Vijeća od 18. siječnja 2012. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji i stavljanju izvan snage Uredbe br. 442/2011 (SL L 16, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 10., str. 205.). Tužiteljevo ime nalazi se na popisu u Prilogu II. Uredbi br. 36/2012, zajedno s podacima i razlozima jednakima onima iz Priloga Provedbenoj odluci 2011/515 i Provedbenoj uredbi br. 843/2011.
13 Vijeće je 24. siječnja 2012. u Službenom listu objavilo obavijest za osobe i subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2011/782 i Uredbom br. 36/2012 o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL C 19, str. 5.).
Odluka 2012/739
14 Odlukom Vijeća 2012/739/ZVSP od 29. studenoga 2012. o mjerama ograničavanja protiv Sirije i stavljanju izvan snage Odluke 2011/782 (SL L 330, str. 21.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 11., str. 258.) predmetne mjere ograničavanja postale su dio jedinstvenog pravnog instrumenta. Tužiteljevo ime nalazi se u retku 48. tablice u Prilogu I. Odluci 2012/739, zajedno s podacima i razlozima jednakima onima iz Priloga Provedbenoj odluci 2011/515.
15 Vijeće je 30. studenoga 2012. u Službenom listu objavilo obavijest za osobe i subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2012/739 i Uredbom br. 36/2012, koja se provodi Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 1117/2011 od 29. studenoga 2012. o provedbi članka 32. stavka 1. Uredbe br. 36/2012 (SL C 370, str. 6.). Provedbenom uredbom Vijeća br. 1117/2012 od 29. studenoga 2012. o provedbi članka 32. stavka 1. Uredbe br. 36/2012 (SL L 330, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 12., str. 271.) ne mijenjaju se navodi koji se odnose na tužitelja.
16 Provedbenom odlukom Vijeća 2013/185/ZVSP od 22. travnja 2013. o provedbi Odluke 2012/739 (SL L 111, str. 77.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 291.) ažurira se popis osoba i subjekata koji podliježu mjerama ograničavanja iz Priloga I. Odluci 2012/739. Tužiteljevo ime nalazi se u retku 48. tablice iz Priloga I., zajedno s podacima i razlozima jednakima onima iz priloga prethodno navedenim aktima.
17 Provedbena uredba Vijeća (EU) br. 363/2013 od 22. travnja 2013. o provedbi Uredbe br. 36/2012 (SL L 111, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 15., str. 171.) sadržava podatke i razloge jednake onima iz priloga prethodnim aktima.
18 Vijeće je 23. travnja 2013. u Službenom listu objavilo obavijest za osobe i subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2013/739, koja se provodi Provedbenom odlukom 2012/185, i Uredbom br. 36/2013, provedenom Provedbenom uredbom br. 363/2011 (SL C 115, str. 5.).
Odluka 2013/255
19 Vijeće je 31. svibnja 2013. donijelo Odluku 2013/255/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL L 147, str. 14.). Tužiteljevo ime nalazi se u retku 48. tablice u Prilogu I. toj odluci, zajedno s podacima i razlozima iz priloga prethodno navedenim aktima.
20 Vijeće je 1. lipnja 2013. u Službenom listu objavilo obavijest za osobe i subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2013/255 i Uredbom br. 36/2012 (SL C 155, str. 1.).
Postupak i zahtjevi stranaka
21 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 4. studenoga 2011. tužitelj je pokrenuo postupak za poništenje Provedbene odluke 2011/515 i Provedbene uredbe br. 843/2011 u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega kao i postupak radi naknade štete.
22 Tužitelj je zasebnim aktom, podnesenim tajništvu Općeg suda 3. veljače 2012., podnio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu s ciljem postizanja suspenzije primjene Provedbene odluke 2011/515 i Provedbene uredbe br. 843/2011 u dijelu u kojem se odnose na njega dok Opći sud ne odluči o tužbi u glavnom postupku. Rješenjima predsjednika Općeg suda od 17. veljače i 23. travnja 2012., Hassan/Vijeće (T‑572/11 R i T‑572/11 RII), taj je zahtjev odbijen.
23 Tužitelj je u replici podnesenoj tajništvu Općeg suda 11. travnja 2012. preinačio tužbeni zahtjev tako da je zatražio i poništenje Odluke 2011/782 i Uredbe br. 36/2012 u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega. Vijeće je u odgovoru na repliku podnesenom tajništvu Općeg suda 13. lipnja 2012. primilo na znanje tužiteljev zahtjev.
24 Tužitelj je u podnesku podnesenom tajništvu Općeg suda 8. srpnja 2013. preinačio tužbeni zahtjev tako da je zatražio i poništenje Odluke 2012/739, Provedbene odluke 2013/185, Provedbene uredbe br. 363/2013 i Odluke 2013/255 u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega. Vijeće se odreklo podnošenja očitovanja u tom pogledu.
25 S obzirom na izmjenu sastava vijećâ Općeg suda, sudac izvjestitelj član je sedmog vijeća, kojemu je, slijedom toga, dodijeljen ovaj predmet.
26 Na temelju izvještaja suca izvjestitelja, Opći sud odlučio je otvoriti usmeni postupak te je, u kontekstu mjera organizacije postupka predviđenih člankom 64. Poslovnika Općeg suda, pozvao Vijeće da odgovori na neka pisana pitanja i dostavi određene dokumente. Vijeće se odazvalo na taj zahtjev.
27 Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi 28. veljače 2014.
28 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega, poništi Provedbenu odluku 2011/515, Provedbenu uredbu br. 843/2011, Odluku 2011/782, Uredbu br. 36/2012, Odluku 2012/739, Provedbenu odluku 2013/185, Provedbenu uredbu br. 363/2013 i Odluku 2013/255;
– prizna izvanugovornu odgovornost Vijeća za donošenje mjera ograničavanja koje se odnose na tužitelja; dosudi mu iznos od 250.000 eura mjesečno počevši od 1. rujna 2011. kako bi mu nadoknadio pretrpljenu imovinsku štetu i simboličan iznos od 1 eura zbog pretrpljene neimovinske štete te naloži Vijeću naknadu buduće imovinske štete;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
29 Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– odbije zahtjev za naknadu štete i kamata kao nedopušten;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
Dopuštenost zahtjeva za preinaku tužbenog zahtjeva
30 Kako proizlazi iz prethodno navedenih točaka 23. i 24., Vijeće je od podnošenja tužbe u ovom predmetu u nekoliko navrata izmijenilo ili stavilo izvan snage akte čije se poništenje zahtijeva, a čiji prilozi sadržavaju popis osoba i subjekata na koje se primjenjuju predmetne mjere ograničavanja, na kojem se nalazi tužiteljevo ime. Slijedom toga, tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev.
31 Prema sudskoj praksi, ako je tijekom postupka odluka ili uredba koja se izravno i pojedinačno odnosi na određenog pojedinca zamijenjena aktom kojim se želi postići isti cilj, taj se akt mora smatrati novim elementom zbog kojeg tužitelj može preinačiti svoj tužbeni zahtjev i tužbene razloge. Bilo bi, naime, suprotno dobrom sudovanju i načelu ekonomičnosti postupka obvezati tužitelja da podnese novu tužbu. Osim toga, bilo bi nepravedno da predmetna institucija može, kako bi odgovorila na kritike sadržane u tužbi podnesenoj sucu Unije protiv određenog akta, izmijeniti pobijani akt ili ga zamijeniti drugim aktom i tijekom postupka pozivati se na tu izmjenu ili zamjenu kako bi drugu stranku lišila mogućnosti da proširi svoj prvi zahtjev i tužbene razloge na kasniji akt ili da podnese dodatni zahtjev ili tužbene razloge protiv tog akta (presude Općeg suda od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, Zb., str. II‑3019., t. 46. i od 6. rujna 2013., Iranian Offshore Engineering & Construction/Vijeće, T‑110/12, t. 16.).
32 Međutim, da bi bio dopušten, zahtjev za preinaku tužbenog zahtjeva mora biti podnesen u roku predviđenom člankom 263. stavkom 6. UFEU‑a. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, taj rok proizlazi iz javnog poretka, a sudac Unije treba ga primijeniti na način da osigurava pravnu sigurnost i jednakost pravnih subjekata pred zakonom (u tom smislu vidjeti presudu Suda od 18. siječnja 2007., PKK i KNK/Vijeće, C‑229/05 P, Zb., str. I‑439., t. 101.). Sudac bi trebao provjeriti i je li taj rok poštovan (prethodno navedena presuda Iranian Offshore Engineering & Construction/Vijeće, t. 17.).
33 Osim toga, valja napomenuti da rok od dva mjeseca predviđen člankom 263. stavkom 6. UFEU‑a, što se tiče akata kojima se uvode mjere ograničavanja u pogledu osobe ili subjekta, počinje teći tek od datuma slanja obavijesti o tom aktu zainteresiranoj strani, ako je njezina adresa poznata, ili u suprotnom slučaju od datuma objave obavijesti u Službenom listu (u tom smislu vidjeti presudu od 23. travnja 2013., Gbagbo i dr./Vijeće, C‑478/11 P do C‑482/11 P, t. 59. do 62.).
34 Konačno, u skladu s člankom 102. stavkom 1. Poslovnika, kada rok za podnošenje tužbe protiv akta neke institucije počinje teći od trenutka objave tog akta, taj rok teče od kraja četrnaestog dana nakon objave akta u Službenom listu. Sukladno odredbama članka 102. stavka 2. istog Poslovnika, taj se rok zbog udaljenosti produljuje za deset dana.
35 U ovom slučaju, budući da se radi, kao prvo, o preinaci tužbenog zahtjeva u pogledu Odluke 2011/782 i Uredbe br. 36/2012, valja istaknuti da je tužitelj tu preinaku uveo u okviru replike podnesene tajništvu Općeg suda 11. travnja 2012., a ti su akti doneseni 1. prosinca 2011., odnosno 18. siječnja 2012.
36 Iz spisa ovog predmeta ni iz odgovora koje je Vijeće dostavilo o ovom pitanju na raspravi ne proizlazi da su akti bili predmet pojedinačne obavijesti, iako je Vijeće od 22. studenoga 2011. znalo tužiteljevu adresu. Naime, Vijeće je na taj datum potvrdilo primitak dopisa koji su mu tužiteljevi odvjetnici poslali 17. studenoga 2011., a u kojemu su od Vijeća zatražili da na tu adresu šalje sve obavijesti koje bi mogle opravdati donošenje mjera ograničavanja protiv tužitelja.
37 U tom pogledu valja istaknuti da Vijeće ne može proizvoljno odabrati način dostavljanja svojih odluka zainteresiranim osobama. Iz točke 61. prethodno navedene presude Gbagbo i dr./Vijeće proizlazi da Sud dopušta slanje neizravne obavijesti o aktima čije se poništenje zahtijeva objavom obavijesti u Službenom listu samo u slučajevima kada Vijeće nije u mogućnosti dostaviti obavijest. Drukčiji bi zaključak Vijeću de facto omogućio da se lako ogradi od obveze obavješćivanja.
38 Iz sudske prakse proizlazi da, ako se zahtjev za preinaku tužbenog zahtjeva odnosi na akt kojim se donose mjere ograničavanja protiv osobe ili subjekta o kojem tužitelj nije pojedinačno obaviješten, iako je predmetna institucija znala njegovu adresu, rok za tužiteljevu preinaku dijelova tužbenog zahtjeva u pogledu tog akta nije počeo teći, tako da se tužiteljev zahtjev ne može smatrati nepravodobnim (u tom smislu vidjeti presude Općeg suda od 6. rujna 2013., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑35/10 i T‑7/11, t. 59. i od 16. rujna 2013., Bank Kargoshaei i dr./Vijeće, T‑8/11, t. 44.). U ovom slučaju, budući da obavijest o Odluci 2011/782 i Uredbi br. 36/2011 nije pojedinačno dostavljena tužitelju iako je Vijeće znalo njegovu adresu, zahtjev za preinaku tužbenog zahtjeva u pogledu tih akata mora se smatrati dopuštenim.
39 Drugo, budući da se radi o preinaci tužbenog zahtjeva u pogledu Odluke 2012/739, Provedbene odluke 2013/185, Provedbene uredbe br. 363/2013 i Odluke 2013/255, valja istaknuti da je tužitelj podnio zahtjev za tu preinaku u okviru podneska podnesenog tajništvu Općeg suda 8. srpnja 2013.
40 U tom pogledu iz dokumenata koje je Vijeće podnijelo u okviru mjera upravljanja postupkom proizlazi da je tužitelj o Odluci 2012/739 obaviješten 30. studenoga 2012. Budući da je rok za podnošenje zahtjeva za poništenje navedene odluke istekao 11. veljače 2013., ovu preinaku valja odbiti kao nedopuštenu zbog nepravodobnosti.
41 Što se tiče podneska za preinaku tužbenog zahtjeva u smislu Provedbene odluke 2013/185, Provedbene uredbe br. 363/2013 i Odluke 2013/255, valja istaknuti da je tužitelj nakon donošenja tih akata o njima bio pojedinačno obaviješten 13. svibnja i 3. lipnja 2013. U tim je okolnostima podnesak za tužiteljevu preinaku tužbenog zahtjeva podnesen dva mjeseca i deset dana od primitka pojedinačnih obavijesti u smislu članka 263. stavka 6. UFEU‑a i članka 102. stavka 2. Poslovnika. Stoga valja priznati dopuštenost tužiteljeve preinake tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je usmjeren protiv tih akata.
42 S obzirom na prethodno utvrđeno, tužbeni zahtjev za poništenje u ovom predmetu mora se smatrati dopuštenim u dijelu u kojem se odnosi na poništenje Provedbene odluke 2011/515, Provedbene uredbe br. 843/2011, Odluke 2011/782, Uredbe br. 36/2012, Provedbene odluke 2013/185, Provedbene uredbe br. 363/2013 i Odluke 2013/255, u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja (u daljnjem tekstu zajednički: pobijani akti).
Zahtjev za poništenje
43 U prilog svojoj tužbi tužitelj ističe šest tužbenih razloga koji se temelje, prvo, na očitoj pogrešci u ocjeni, drugo, na povredi prava na obranu, prava na djelotvornu sudsku zaštitu i obveze obrazlaganja, treće, na povredi prava vlasništva i načela proporcionalnosti, četvrto, na povredi načela presumpcije nevinosti, peto, na povredi smjernica Vijeća od 2. prosinca 2005. o provedbi i procjeni mjera ograničavanja (sankcija) u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike Europske unije i, šesto, na zlouporabi ovlasti.
44 Opći sud smatra da prvo valja ispitati drugi tužbeni razlog, a potom prvi tužbeni razlog.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na obranu, prava na djelotvornu sudsku zaštitu i prava na obvezu obrazlaganja
45 Drugi tužbeni razlog u biti se dijeli na dva dijela, koji se temelje, s jedne strane, na povredi prava na obranu i prava na djelotvornu sudsku zaštitu te, s druge strane, na povredi obveze obrazlaganja.
– Dio tužbenog razloga koji se temelji na povredi prava na obranu i prava na djelotvornu sudsku zaštitu
46 Tužitelj u biti ističe da nije na vrijeme obaviješten o tome da je Vijeće donijelo mjere koje se odnose na njega te da mu Vijeće nije poslalo nikakvu službenu obavijest na temelju koje bi mogao saznati zašto je uvršten na popise sadržane u pobijanim aktima. Tužitelj tvrdi da pravo na djelotvornu sudsku zaštitu ponajprije podrazumijeva da je Vijeće dužno osobu ili subjekt na kojeg se odnose mjere ograničavanja obavijestiti o razlozima njegova uvrštenja na navedene popise. Osim toga, valja istaknuti da je tvrdnja prema kojoj Vijeće nije znalo njegovu adresu proturječna tvrdnji prema kojoj je tužitelj dobro poznat član sirijske gospodarske elite. Konačno, Vijeće je tužitelja lišilo mogućnosti da učinkovito ostvari svoja prava na obranu prilikom donošenja spornih mjera.
47 Vijeće osporava osnovanost tužiteljeve argumentacije.
48 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, poštovanje prava na obranu, utvrđeno u članku 41. stavku 2. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, obuhvaća pravo na saslušanje i pravo na pristup spisima, uz poštovanje zakonitog interesa povjerljivosti (presuda od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, u daljnjem tekstu: presuda Kadi II, t. 99.).
49 Što se tiče prava na djelotvornu sudsku zaštitu, koje je potvrđeno u članku 47. Povelje o temeljnim pravima, ono zahtijeva da zainteresirani bude upoznat s razlozima na kojima je osnovana odluka koja se na njega odnosi, bilo čitanjem same odluke bilo priopćenjem tih razloga na njegov zahtjev, kako bi mu se omogućilo da obrani svoja prava u najboljim mogućim uvjetima i da odluči, potpuno poznavajući činjenice, je li korisno obratiti se nadležnom sucu kao i omogućiti tom sucu da provodi nadzor nad zakonitošću predmetne odluke (u tom smislu vidjeti prethodno navedenu presudu Kadi II, t. 100. i navedenu sudsku praksu).
50 Međutim, člankom 52. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima dopuštena su ograničenja u vršenju prava ugrađenih u Povelju, dok god to ograničenje poštuje osnovni sadržaj predmetnog temeljnog prava i da, uz poštovanje načela proporcionalnosti, ono bude potrebno i odgovara ciljevima općih interesa priznatih od Unije (vidjeti prethodno navedenu presudu Kadi II, t. 101., i prethodno navedenu sudsku praksu).
51 Osim toga, postojanje kršenja prava na obranu i prava na učinkovitu sudsku zaštitu mora biti procijenjeno ovisno o okolnostima svojstvenima svakom pojedinom slučaju, osobito o prirodi predmetnog akta, kontekstu njegova donošenja i pravnim pravilima koja uređuju predmetno područje (prethodno navedena presuda Kadi II, t. 102.).
52 Budući da se radi o pravu na obranu osobe na koju su se odnosile mjere ograničavanja, sudac Unije razlikuje, s jedne strane, prvo uvrštenje imena osobe ili naziva subjekta na popis kojim se utvrđuju mjere ograničavanja te, s druge strane, zadržavanje imena te osobe ili naziva tog subjekta na navedenom popisu naknadnim odlukama.
53 Naime, od tijela Unije ne zahtijeva se da priopće razloge uvrštenja imena osobe ili naziva subjekta na predmetni popis prije prvog uvrštenja jer bi se takvim priopćenjem ugrozila učinkovitost mjera zamrzavanja sredstava i gospodarskih izvora koje nameću te odluke (vidjeti presudu Općeg suda od 13. rujna 2013., Makhlouf/Vijeće, T‑383/11, t. 38. i 39. i navedenu sudsku praksu).
54 Međutim, budući da se radi o odluci kojom se utvrđuje zadržavanje imena dotične osobe na predmetnom popisu, nadležno tijelo Unije dužno je toj osobi prije donošenja te odluke priopćiti dokaze kojima raspolaže protiv te osobe, a na kojima temelji svoju odluku, i to kako bi ta osoba mogla obraniti svoja prava (u tom smislu vidjeti prethodno navedenu presudu Kadi II, t. 111. i 112.).
55 U ovom slučaju člankom 5. Odluke 2011/273 i člankom 14. stavcima 2. i 3. Uredbe br. 442/2011, čiji je sadržaj u bitnome preuzet u članku 21. Odluke 2011/782, članku 15. stavku 3. Uredbe br. 36/2012 i članku 30. stavku 2. Odluke 2013/255, predviđeno je da Vijeće mora svoju odluku priopćiti osobi ili subjektu na kojeg se ona odnosi, uključujući razloge za uvrštenje imena te osobe odnosno naziva subjekta na popis, izravno, ako Vijeće zna adresu, ili objavom obavijesti, nakon što je predmetna osoba ili subjekt imao priliku podnijeti svoje očitovanje.
56 U tom pogledu najprije treba istaknuti da je Vijeće, kako to proizlazi iz prethodno navedene točke 36., tužiteljevu adresu doznalo tek 22. studenoga 2011. Stoga ga nije moglo pojedinačno obavijestiti o aktima donesenima prije tog datuma.
57 Budući da se radi, prvo, o aktima pobijanima u okviru tužbe, odnosno Provedbenoj odluci 2011/515 i Provedbenoj uredbi br. 843/2011, potrebno je utvrditi da Vijeće pravilno tvrdi da je tužitelj mogao saznati za donošenje tih akata na temelju obavijesti od 24. kolovoza 2011. objavljene u Službenom listu za osobe i subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2011/273 i Uredbom br. 442/2011, kako su provedene dvama prethodno spomenutim aktima (vidjeti prethodno navedenu t. 7.). Naime, s obzirom na to da Vijeće u trenutku donošenja tih akata nije raspolagalo tužiteljevom adresom, ne može mu se prigovoriti da je povrijedilo njegova prava na obranu time što ga nije pojedinačno obavijestilo.
58 Osim toga, ne može se smatrati da je proturječno tvrditi, s jedne strane, da je tužitelj blizak suradnik M. Al‑Assada i, s druge strane, da njegova adresa nije bila poznata. U tom smislu valja podsjetiti, kako to ističe Vijeće, da tijela Unije u Siriji mogu raspolagati samo ograničenim resursima u svrhu traženja privatnih adresa svih fizičkih osoba na koje se primjenjuju mjere ograničavanja, posebice u vrijeme odvijanja pobuna. Nadalje, praksa Vijeća da šalje obavijest predmetnoj fizičkoj osobi samo na konkretnu adresu, ako je poznata, a ne na približnu adresu, kako se čini da to tužitelj tvrdi, opravdana je s obzirom na to da u suprotnom postoji opasnost od toga da obavijest otvore i pročitaju treće osobe, a mjere ograničavanja osjetljivo su područje. Naposljetku, poznavanje povezanosti s M. Al‑Assadom okolnost je koja se može zaključiti iz drugih pokazatelja osim njegove adrese.
59 Drugo, budući da se radi o aktima čije se poništenje zahtijeva u okviru replike od 11. travnja 2012. i podneska za preinaku tužbenog zahtjeva od 8. srpnja 2013., odnosno Odluci 2011/782, Uredbi br. 36/2012, Provedbenoj odluci 2013/185, Provedbenoj uredbi br. 363/2013 i Odluci 2013/255, valja utvrditi, na temelju sudske prakse prethodno navedene u točki 54. i uzimajući u obzir činjenicu da Vijeće raspolaže tužiteljevom adresom tek od 22. studenoga 2011., da je Vijeće trebalo obavijestiti tužitelja o donošenju tih akata slanjem pojedinačne obavijesti. Iako je na taj način postupilo kad je riječ o trima potonjima od prethodno navedenih akata, Vijeće nije poslalo pojedinačnu obavijest kad je riječ o prvim dvama. U tom je smislu moralo pojedinačno obavijestiti tužitelja o razlozima za zadržavanje njegova imena na popisu koji sadržavaju ti akti.
60 Međutim, prema sudskoj praksi, činjenica da nije poslana pojedinačna obavijest ne podrazumijeva nužno poništenje akta ako su očuvana tužiteljeva prava. Iako Vijeće nije ispunilo svoju obvezu slanja pojedinačne obavijesti o aktu, tužitelj je znao za predmetni akt i u pogledu njega u propisanom roku podnio je tužbu, pa njegovo pravo na obranu nije bilo ugroženo jer je imao priliku braniti se (u tom smislu vidjeti prethodno navedenu presudu Makhlouf/Vijeće, t. 48. i navedenu sudsku praksu).
61 U ovom slučaju, suprotno od onoga što tvrdi tužitelj, činjenica da nije poslana pojedinačna obavijest nije utjecala na njegovo pravo na obranu ni na njegovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu jer ga to, ponajprije, nije spriječilo da zna pojedinačne i specifične razloge za donošenje mjera ograničavanja koje se odnose na njega niti ga je spriječilo da reagira. Nadalje, valja istaknuti kako tužitelj nije iznio nijedan argument kojim dokazuje da je činjenica da takva obavijest nije poslana otežala njegovu obranu u pogledu Vijeća, u kontekstu upravnog postupka ili pred Općim sudom (vidjeti po analogiji presudu Općeg suda od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće, T‑439/10 i T‑440/10, t. 68.). Konačno, valja utvrditi da su dijelovi zahtjeva sadržani u preinaci tužbenog zahtjeva što se tiče Odluke 2011/782 i Uredbe br. 36/2012 u svakom slučaju proglašeni dopuštenima (vidjeti prethodno navedenu t. 37.) i da je postojala mogućnost podnošenja tužbe pred sucem Unije na temelju članka 275. stavka 2. UFEU‑a u vezi s člankom 263. stavcima 4. i 6. UFEU‑a.
62 Slijedom toga, činjenica da tužitelju nije poslana obavijest o nekim od pobijanih akata u ovom slučaju ne može opravdati njihovo poništenje.
63 Valja zaključiti da su prava na obranu i djelotvornu sudsku zaštitu bila uredno zaštićena.
64 Prvi dio drugog tužbenog razloga stoga treba odbiti.
– Dio koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja
65 Tužitelj ističe da se u ovom slučaju Vijeće ograničilo na iznošenje nepreciznih i općenitih razmatranja u svrhu opravdanja uvrštenja njegova imena na popise koje sadržavaju pobijani akti. U tom pogledu podsjeća da je, prema sudskoj praksi, uzimajući u obzir da osobe i subjekti na koje se odnose mjere ograničavanja nemaju pravo na prethodno saslušanje, poštovanje obveze obrazlaganja utoliko važnije. Ovo obrazloženje treba se odnositi ne samo na pravne temelje primjene predmetnog akta nego i na specifične i konkretne razloge zbog kojih Vijeće u izvršavanju svoje ovlasti ocjene smatra da predmetne osobe ili subjekti trebaju biti obuhvaćeni mjerama ograničavanja.
66 Vijeće osporava tužiteljevu argumentaciju.
67 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, obveza obrazlaganja akta koji pogađa neku osobu, a koja proizlazi iz načela poštovanja prava na obranu, ima za cilj, s jedne strane, pojedincu dati dostatnu uputu o tome je li mjera osnovana ili sadrži li eventualno neku pogrešku koja omogućuje osporavanje njezine valjanosti pred sucem Unije te, s druge strane, omogućiti tom sucu da provede nadzor zakonitosti te mjere (vidjeti presudu od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, t. 49. i navedenu sudsku praksu).
68 Također valja podsjetiti da obrazloženje koje zahtijeva članak 296. UFEU‑a mora biti prilagođeno prirodi predmetnog akta te da iz njega mora jasno i nedvosmisleno slijediti ocjena institucije koja je donijela akt, tako da zainteresirane osobe mogu utvrditi razloge za donesenu mjeru i tako da nadležni sud može provesti nadzor (vidjeti prethodno navedenu presudu Makhlouf/Vijeće, t. 61. i navedenu sudsku praksu).
69 Što se tiče mjera ograničavanja donesenih u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike, valja naglasiti da je, ako predmetna osoba nema pravo na prethodno saslušanje, pri donošenju prvotne odluke o zamrzavanju sredstava poštovanje obveze obrazlaganja utoliko važnije jer je to jedino jamstvo koje zainteresiranoj osobi omogućuje da se, barem nakon donošenja te odluke, učinkovito koristi pravnim lijekovima koji su joj dostupni za osporavanje njezine zakonitosti (vidjeti prethodno navedenu presudu Makhlouf/Vijeće, t. 62. i navedenu sudsku praksu).
70 Stoga u obrazloženju akta Vijeća o donošenju mjere zamrzavanja sredstava moraju biti utvrđeni specifični i konkretni razlozi zbog kojih Vijeće u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti ocjene smatra da se takva mjera treba odnositi na zainteresiranu osobu (vidjeti prethodno navedenu presudu Makhlouf/Vijeće, t. 63. i navedenu sudsku praksu).
71 Međutim, zahtjev za obrazloženje treba biti ocijenjen ovisno o okolnostima svakog slučaja, posebice o sadržaju akta, prirodi iznesenih razloga i interesu koji adresati mogu imati za dobivanje objašnjenja (vidjeti prethodno navedenu presudu Makhlouf/Vijeće, t. 64. i navedenu sudsku praksu).
72 Ne zahtijeva se da se u obrazloženju utvrde svi bitni činjenični i pravni elementi jer pitanje zadovoljava li obrazloženje nekog akta zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a treba biti ocijenjeno ne samo s obzirom na tekst nego i s obzirom na kontekst i skup pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje (vidjeti prethodno navedenu presudu Makhlouf/Vijeće, t. 65. i navedenu sudsku praksu).
73 Akt koji negativno utječe na neku osobu u dovoljnoj je mjeri obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom zainteresiranoj osobi, što joj omogućuje da shvati opseg mjere koja se na nju odnosi (vidjeti prethodno navedenu presudu Makhlouf/Vijeće, t. 66. i navedenu sudsku praksu).
74 Budući da se u ovom slučaju radi o, prvo, općenitim razlozima zbog kojih je Unija donijela mjere ograničavanja protiv Sirije, valja istaknuti, kao prvo, da su u prvim trima uvodnim izjavama Odluke 2011/273, koje se navode i u kasnijim pobijanim aktima, navedeni razlozi utvrđeni kako slijedi:
„(1) Europska unija 29. travnja 2011. izrazila je ozbiljnu zabrinutost s obzirom na trenutačno stanje u Siriji i raspoređivanje vojnih i sigurnosnih snaga u određenom broju gradova te zemlje.
(2) Unija oštro osuđuje nasilnu represiju, uključujući uporabu vatrenog oružja, protiv mirnih prosvjeda na različitim mjestima diljem Sirije, koja je dovela do smrti više prosvjednika, ranjavanja i proizvoljnih zadržavanja. Sirijskim je vlastima uputila poziv da se suzdrže od represije.
(3) S obzirom na ozbiljnost stanja, valja uvesti mjere ograničavanja protiv Sirije i osoba odgovornih za nasilnu represiju nad sirijskim civilnim stanovništvom.“ [neslužbeni prijevod]
75 Osim toga, u članku 4. stavku 1. Odluke 2011/273 navedeno je sljedeće: „Osobama odgovornima za nasilnu represiju nad civilnim stanovništvom u Siriji te s njima povezanim fizičkim i pravnim osobama te subjektima s popisa u Prilogu zamrzavaju se sva financijska sredstva i gospodarski izvori koji im pripadaju, koji su u njihovu vlasništvu, kojima raspolažu ili koje nadziru“. [neslužbeni prijevod]
76 Što se tiče akata donesenih nakon Provedbene odluke 2011/515 i Provedbene uredbe br. 843/2011, valja istaknuti, prvo, da je članak 4. Odluke 2011/273 izmijenjen Odlukom 2011/522 kako slijedi:
„Osobama odgovornima za nasilnu represiju nad civilnim stanovništvom u Siriji kao i osobama i subjektima koji od režima imaju koristi ili taj režim podupiru te s njima povezanim osobama i subjektima s popisa u Prilogu zamrzavaju se sva financijska sredstva i gospodarski izvori koji im pripadaju, koji su u njihovu vlasništvu, kojima raspolažu ili koje nadziru.“ [neslužbeni prijevod]
77 Opravdanje za tu izmjenu glasi, posebice u uvodnoj izjavi 4. Odluke 2011/522, kako slijedi:
„Mjere ograničavanja prihvata te zamrzavanja sredstava i gospodarskih izvora potrebno je primijeniti na osobe i subjekte koji imaju koristi od režima ili koje ga podupiru, posebice na osobe i subjekte koji financiraju režim ili mu pružaju logističku potporu, posebice u smislu sigurnosnog aparata, ili koje otežavaju napore usmjerene na osiguranje mirnog prelaska na demokraciju u Siriji.“ [neslužbeni prijevod]
78 Iz sudske prakse koja proizlazi iz prethodno navedene presude Makhlouf/Vijeće proizlazi da se moglo pretpostaviti da je važnim osobama sirijskog društva bio poznat općeniti kontekst koji se spominje u Odluci 2011/273. U ovom je slučaju S. Hassan, kako proizlazi iz spisa, poznat i ugledan poslovni čovjek u Siriji koji je zahvaljujući svojim poslovnim aktivnostima mogao biti obaviješten o donesenim odlukama o zamrzavanju sredstava koje se odnose na njega.
79 Osim toga, suprotno onome što navodi tužitelj, predmetni općeniti kriteriji jasni su i odnose se isključivo na konkretne osobe ili subjekte. Naime, čak i ako kriteriji Vijeću ostavljaju marginu prosudbe u pogledu primjene, oni nisu proizvoljni jer su njima utvrđene određene granice. U tom smislu valja istaknuti da se ti kriteriji primjenjuju isključivo na osobe odgovorne za represiju nad civilnim stanovništvom u Siriji te s njima povezane osobe i subjekte te, nakon donošenja Odluke 2011/522, na osobe i subjekte koji imaju koristi od politike koju vodi sirijski režim kao i na osobe i subjekte koji financijskim ili logističkim doprinosom podupiru navedeni režim. U tim okolnostima valja utvrditi da, suprotno onome što tvrdi tužitelj, općeniti kriteriji u ovom slučaju omogućuju prepoznavanje osoba i subjekata na koje se odnose pobijani akti.
80 Kao drugo, što se tiče razloga za uvrštavanje imena tužitelja na popis obuhvaćen Provedbenom odlukom 2011/515 i naknadnim aktima, valja istaknuti da se, s jedne strane, oni temelje na činjenici da je tužitelj blizak suradnik M. Al‑Assada te, s druge strane, na činjenici da je poznat po financijskom podupiranju sirijskog režima.
81 Što se tiče, prvo, razloga prema kojem je tužitelj blizak suradnik M. Al‑Assada, Opći je sud utvrdio da je taj razlog također jasan i precizan u smislu sudske prakse jer je tužitelj imao priliku osporiti postojanje povezanosti s M. Al‑Assadom. Usto, valja uzeti u obzir obrazloženje koje se odnosi na M. Al‑Assada kako bi se utvrdilo je li ispunjena obveza obrazlaganja. Iz tog obrazloženja jasno proizlazi da je, prema mišljenju Vijeća, M. Al‑Assad jedna od osoba odgovornih za represiju nad civilnim stanovništvom u Siriji. Konkretno, u Odluci 2011/273 opisan je kao „zapovjednik 4. divizije Oružanih snaga, član Središnjeg zapovjedništva stranke Baas, važan član Republikanske garde; glavni nadziratelj nasilnog postupanja prema prosvjednicima“ [neslužbeni prijevod].
82 Nadalje, što se tiče razloga prema kojem je tužitelj poznat po financijskom podupiranju sirijskog režima, činjenica da je tužitelj predočio mnogobrojne dokumente kako bi dokazao da nije sudjelovao ni u kakvoj gospodarskoj aktivnosti s ciljem podupiranja režima potvrđuje da je zahvaljujući obrazloženju Vijeća mogao razumjeti radnje za koje je optužen i osporiti da je zaista poduzeo te radnje ili osporiti njihovu relevantnost.
83 Iz toga proizlazi da je obrazloženje ispunilo zahtjeve navedene u prethodnim točkama 67. do 73. Naime, na temelju obrazloženja tužitelj je mogao razumjeti razloge zbog kojih je njegovo ime uvršteno na predmetni popis, a to je njegova povezanost s osobom odgovornom za nasilnu represiju nad civilnim stanovništvom u Siriji. Osim toga, na temelju tog obrazloženja mogao je osporiti njihovo postojanje, kako to proizlazi iz njegove argumentacije i dokaza iznesenih u okviru prvog tužbenog razloga.
84 Slijedom toga, obrazloženje Vijeća zadovoljilo je obvezu obrazlaganja koju ono ima na temelju članka 296. stavka 2. UFEU‑a.
85 Stoga je potrebno odbiti drugi dio drugog tužbenog razloga, a i taj tužbeni razlog u cjelini.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni
86 Tužitelj tvrdi da Vijeće nije u dovoljnoj mjeri dokazalo razloge koji bi opravdali uvrštenje njegova imena na sporne popise i prigovara Vijeću da nije precizno utvrdilo izvor svojih informacija ni dokazne elemente koji dokazuju njegovo ekonomsko podupiranje sirijskog režima. Konkretno, tužitelj kao prvo ističe da predmet poslovanja i poslovne aktivnosti petnaest društava kojima upravlja u Siriji imaju isključivo trgovački i financijski karakter te da dvije banke u kojima ima udjele nisu ni na koji način povezane sa sirijskim režimom. Nadalje, navodi da nikad nije imao politički, a ni službeni položaj povezan s vlastima u Siriji te da u kolovozu 2011. nije bio član upravnog odbora društva Cham Holding. Tvrdi da je samo manjinski dioničar tog društva jer njegov udjel iznosi tek 1,714 %. Drugo, tužitelj tvrdi da činjenica da je odluka o uvrštenju njegova imena na sporne popise donesena na prijedlog države članice ne opravdava osnovanost tog uvrštenja na navedene popise koji čine dio pobijanih akata. Treće, tužitelj ističe da sadržaj pobijanih akata ne poštuje opća načela nediskriminacije i jednakog postupanja zajamčena pravom Unije jer je Vijeće sa spornih popisa uklonilo ime jednog dioničara koji ima jednak udjel u društvu Cham Holding.
87 Vijeće najprije tvrdi da Opći sud može provoditi samo ograničeni nadzor u pogledu mjera ograničavanja kojima se provodi pritisak na režim treće zemlje koji ne poštuje ni načela pravne države ni ljudska prava. Osim toga, tvrdi da je uvrštenje tužiteljeva imena na sporne popise opravdano ponajprije jer on pripada vladajućoj ekonomskoj klasi u Siriji. U tom smislu smatra da je dovoljno to što je tužitelj član upravnog odbora i dioničar društva Cham Holding, kojim upravlja Rami Makhlouf, također obuhvaćen mjerama ograničavanja. Konačno, Vijeće smatra da argument prema kojem je povrijedilo načelo nediskriminacije nije valjan jer ono procjenjuje okolnosti zasebno za svaki slučaj, ovisno o složenim političkim razmatranjima i različitim čimbenicima koji su katkad čak nepoznati javnosti.
88 Prema sudskoj praksi, učinkovitost sudskog nadzora zajamčena člankom 47. Povelje o temeljnim pravima zahtijeva i da se, kao nadzor nad zakonitošću razloga na kojima je utemeljena odluka o upisu ili zadržavanju imena osobe na popisu osoba obuhvaćenih sankcijama, sudac Unije uvjeri da se ta odluka temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru činjenica navedenih u obrazloženju koje podupire spomenutu odluku, kako sudski nadzor ne bi bio ograničen na ocjenu apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego kako bi se ticao saznanja o tome jesu li ti razlozi, ili barem jedan od njih ako ga se smatra dovoljnim kako bi podržao tu odluku, dokazani (prethodno navedena presuda Kadi II, t. 119.).
89 Na nadležnom tijelu Unije jest da u slučaju osporavanja utvrdi osnovanost razloga skupljenih protiv osobe koje se to tiče, a ne na njoj samoj da pruži negativan dokaz o neosnovanosti spomenutih razloga. Važno je, međutim, da pruženi podaci ili dokazi podrže razloge protiv dotične osobe. Ako ti elementi ne omogućuju utvrđivanje osnovanosti nekog razloga, sudac Unije neće ga uzeti u obzir kao temelj odluke o uvrštenju ili zadržavanju predmetnog uvrštenja (prethodno navedena presuda Kadi II, t. 121. do 123.).
90 U ovom slučaju Vijeće smatra da je tužitelj poslovni čovjek koji čini dio vladajuće ekonomske klase u Siriji. Međutim, iako je točno da je činjenica da je tužitelj poslovni čovjek neosporna te da ju je i sam tužitelj potvrdio, ona ne predstavlja razlog na kojem se temelje pobijani akti. Kako bi se utvrdila osnovanost odluke Vijeća, valja ispitati je li povezanost tužitelja s M. Al‑Assadom ili njegovo ekonomsko (financijsko i logističko) podupiranje sirijskog režima odgovornog za represiju u dovoljnoj mjeri dokazano.
91 Prvo, valja napomenuti da opravdanje Vijeća u tom smislu predstavljaju izvaci iz dokumenata od 16. kolovoza 2011. s referentnim brojem „Coreu PESC/0060/11“ (dokumenti Vijeća 5048/12 i 5710/14) i od 21. siječnja 2012. (dokument Vijeća 5711/14), koji sadržavaju isto sažeto obrazloženje kakvo je preuzeto u pobijanim aktima, odnosno činjenicu da je tužitelj blizak poslovni suradnik M. Al‑Assada. U tim okolnostima Vijeće nije pružilo nikakav dokazni element kojim bi se moglo podupirati ili sugerirati postojanje povezanosti između tužitelja i M. Al‑Assada.
92 Nadalje, Vijeće je Općem sudu dostavilo novinske članke o sirijskoj eliti, priopćenje koje je poslao US Department of the Treasury (Ministarstvo financija Sjedinjenih Američkih Država) u kojem se navodi da R. Makhlouf ima koristi od korupcije u Siriji kao i izvadak iz dokumenta s referentnim brojem „Coreu PESC/0060/11“ od 21. siječnja 2012. (dokument Vijeća 5711/14) koji sadržava obrazloženje prema kojem je „S. Hassan jedan od glavnih dioničara društva Cham Holding i upravlja nekim njegovim podružnicama“, prema kojem je „određena imovina R. Makhloufa […] registrirana pod njegovim imenom“ te prema kojem „posjeduje skladišta preinačena u logore“. Međutim, Vijeće na pitanje Općeg suda na raspravi nije moglo iznijeti nijedan dokazni element kojim bi potkrijepilo te tvrdnje.
93 Slijedom toga, elementi koje je iznijelo Vijeće ne sadržavaju nikakvu naznaku kojom bi se mogle potkrijepiti njegove tvrdnje prema kojima je tužitelj povezan s M. Al‑Assadom ili financijski podupire sirijski režim.
94 Iz navedenog proizlazi da Vijeće nije ispunilo obvezu dokazivanja koju ima na temelju članka 47. Povelje o temeljnim pravima, kako ju je Sud protumačio u svojoj prethodno navedenoj presudi Kadi II.
95 Stoga valja prihvatiti prvi tužbeni razlog i poništiti pobijane akte u mjeri u kojoj se odnose na tužitelja, bez potrebe za ispitivanjem drugih tužbenih razloga iznesenih u prilog ovoj tužbi.
Vremenski učinci poništenja pobijanih akata
96 Na temelju članka 264. stavka 2. UFEU‑a, Opći sud može, ako to smatra potrebnim, navesti koji se učinci akta koji je proglasio ništavim moraju smatrati konačnima. Iz sudske prakse proizlazi da ta odredba omogućuje sucu Unije da odluči o datumu nastanka učinaka presuda o poništenju (vidjeti presudu Općeg suda od 12. prosinca 2013., Nabipour i dr./Vijeće, T‑58/12, t. 250. i 251. i navedenu sudsku praksu).
97 U ovom slučaju Opći sud zbog razloga iznesenih u nastavku smatra da je potrebno zadržati vremenske učinke pobijanih akata do datuma isteka roka za podnošenje žalbe utvrđenog u članku 56. stavku 1. Statuta Suda Europske unije ili, ako je žalba u tom roku podnesena, do njezina odbijanja.
98 Stoga je potrebno uskladiti tužiteljev interes za trenutačnim nastankom učinaka ove presude o poništenju s ciljem od općeg interesa, kojemu teži politika Unije u području mjera ograničavanja protiv Sirije. Odgoda vremenskih učinaka poništenja mjere ograničavanja može se opravdati i potrebom za osiguravanjem učinkovitosti mjera ograničavanja te, u konačnici, važnim razmatranjima koja se odnose na sigurnost ili međunarodne odnose Unije i njezinih država članica (vidjeti po analogiji, bez obveze prethodnog priopćenja zainteresiranoj osobi razloga za prvotno uvrštenje njezina imena na popise, presudu Suda od 21. prosinca 2011., Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, C‑27/09 P, još neobjavljena u Zborniku, t. 67.).
99 Trenutačno poništenje pobijanih akata u dijelu u kojem se odnose na tužitelja omogućilo bi mu da u cijelosti ili djelomično prenese svoju imovinu izvan Unije, zbog čega Vijeće ne bi imalo priliku, prema potrebi, pravodobno primijeniti članak 266. UFEU‑a s ciljem ispravljanja nepravilnosti utvrđenih u ovoj presudi, što bi ozbiljno i nepovratno ugrožavalo učinkovitost zamrzavanja imovine koje Vijeće u budućnosti može narediti, a koje bi se odnosilo na tužitelja.
100 Što se tiče primjene članka 266. UFEU‑a u ovom slučaju, valja istaknuti da poništenje uvrštenja tužiteljeva imena na predmetne popise utvrđeno ovom presudom proizlazi iz činjenice da razlozi za taj unos nisu potkrijepljeni dovoljnim dokazima (vidjeti prethodno navedenu t. 94.). Iako je dužnost Vijeća da odluči o načinima provođenja ove presude, mogućnost novog uvrštenja tužitelja nije sama po sebi isključena. Naime, u okviru novog ispitivanja, Vijeće ima mogućnost ponovno uvrstiti tužiteljevo ime na temelju razloga potkrijepljenih dovoljnim dokazima.
101 Iz navedenoga proizlazi da učinci poništenih odluka i uredaba što se tiče tužitelja moraju biti zadržani do datuma isteka roka za podnošenje žalbe ili, ako se žalba u tom roku podnese, do njezina mogućeg odbijanja.
Tužba za naknadu štete
102 Tužitelj tvrdi da je zbog mjera donesenih protiv njega pretrpio znatnu štetu. Navodi tri kumulativna uvjeta koji čine temelj za izvanugovornu odgovornost Unije i zahtijeva naknadu štete u iznosu od 250.000 eura mjesečno počevši od 1. rujna 2011. za naknadu pretrpljene imovinske štete i simboličnom iznosu od 1 eura za naknadu pretrpljene neimovinske štete, kao i naknadu buduće štete.
103 Vijeće osporava tužiteljevu argumentaciju i smatra da nije dokazao da su zadovoljeni uvjeti potrebni za ispunjenje takvog zahtjeva.
104 Na temelju članka 340. stavka 2. UFEU‑a, u pogledu izvanugovorne odgovornosti, Unija je, u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, dužna nadoknaditi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti.
105 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, da bi postojala izvanugovorna odgovornost Unije, u smislu članka 340. stavka 2. UFEU‑a, zbog nezakonitog postupanja njezinih institucija, mora se kumulativno ispuniti nekoliko uvjeta, tj. postupanje institucija mora biti nezakonito, mora se pretrpjeti stvarna šteta i mora postojati uzročna veza između postupanja i štete na koju se poziva (presuda od 29. rujna 1982., Oleifici Mediterranei/EEZ, 26/81, Zb., str. 3057., t. 16. i presude Općeg suda od 14. prosinca 2005., Beamglow/Parlament i dr., T‑383/00, Zb., str. II‑5459., t. 95. i od 23. studenoga 2011., Sison/Vijeće, T‑341/07, Zb., str. II‑7915., t. 28.).
106 Ako jedan od triju uvjeta za pozivanje na izvanugovornu odgovornost Unije nije ispunjen, zahtjev za naknadu štete potrebno je odbiti a da ne treba ispitati jesu li preostala dva uvjeta ispunjena (u tom smislu vidjeti presudu od 15. rujna 1994., KYDEP/Vijeće i Komisija, C‑146/91, Zb., str. I‑4199., t. 81., prethodno navedenu presudu Općeg suda Sison/Vijeće, t. 29. i presudu od 20. veljače 2002., Förde‑Reederei/Vijeće i Komisija, T‑170/00, Zb., str. II‑515., t. 37.). Osim toga, sudac Unije nije dužan ispitati postojanje tih uvjeta određenim redoslijedom (presuda od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija, C‑257/98 P, Zb., str. I‑5251., t. 13.).
107 Konačno, valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u svakom zahtjevu za naknadu štete, neovisno o tome radi li se o imovinskoj ili neimovinskoj šteti, u simboličnom iznosu ili radi stvarne naknade štete, mora biti navedena priroda navodno pretrpljene štete u odnosu na prigovoreno postupanje te je, čak i približno, potrebno procijeniti ukupnu štetu (vidjeti presudu Općeg suda od 11. srpnja 2007., Sison/Vijeće, T‑47/03, neobjavljena u Zborniku, t. 250. i navedenu sudsku praksu).
108 U ovom slučaju tužiteljev zahtjev za naknadu štete treba odbiti jer nije dokazano postojanje štete kao takve. Tužitelj je iznio brojke koje se odnose na gubitak ekonomskog prihoda, a nije podnio dokaze o iznosu prihoda prije i nakon što je njegovo ime uvršteno na predmetne popise i nije dokazao nastanak štete zbog nedostupnosti njegovih sredstava. U tom se pogledu ni dopisi banke kojima se tužitelja obavješćuje o zamrzavanju njegove imovine (prilozi 5. i 9. tužbi) ni poništenje njegovih bankovnih kartica (prilozi 17. i 18. tužbi) ne mogu smatrati dovoljnima za opravdanje iznosa koji potražuje u svojem zahtjevu za naknadu štete. Osim toga, tužitelj ne objašnjava na koji se način na temelju objave obustavljanja ugovornih odnosa s njegovim dobavljačima mogao utvrditi iznos naknade štete koji zahtijeva (prilozi 19. do 21. tužbi). Osim toga, tužitelj je na raspravi ispitan o dokaznim elementima koji mogu opravdati traženi iznos naknade štete, ali ni o jednom nije mogao iznijeti dokaze. Nadalje, navodni gubitak tužiteljevih prihoda može se smatrati izravnom posljedicom pogoršanja gospodarskog stanja u Siriji do kojeg je došlo nakon događaja u toj zemlji.
109 S obzirom na sve prethodno navedeno, tužiteljev zahtjev za naknadu štete valja odbiti jer je neosnovan.
Troškovi
110 Člankom 87. stavkom 3. Poslovnika propisuje se da Opći sud može podijeliti troškove ili odlučiti da svaka stranka snosi vlastite troškove ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima.
111 U ovom slučaju, s obzirom na to da Vijeće nije uspjelo u dijelovima zahtjeva za poništenje, a tužitelj nije uspio u dijelu zahtjeva za naknadu štete, prethodno navedena odredba bit će ispravno primijenjena donošenjem odluke da Vijeće snosi svoje troškove kao i polovicu tužiteljevih troškova u ovom postupku. Što se tiče troškova koji se odnose na postupak privremene pravne zaštite, tužitelj snosi vlastite troškove i troškove Vijeća.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (sedmo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1) Zahtjev za poništenje Odluke Vijeća 2012/739/ZVSP od 29. studenoga 2012. o mjerama ograničavanja protiv Sirije i stavljanju izvan snage Odluke 2011/782/ZVSP odbacuje se kao nedopušten.
2) Poništavaju se, u dijelu u kojem se ti akti odnose na S. Hassana:
– Provedbena odluka Vijeća 2011/515/ZVSP od 23. kolovoza 2011. o provedbi Odluke 2011/273/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije;
– Provedbena uredba Vijeća (EU) br. 843/2011 od 23. kolovoza 2011. o provedbi Uredbe (EU) br. 442/2011 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji;
– Odluka Vijeća 2011/782/ZVSP od 1. prosinca 2011. o mjerama ograničavanja protiv Sirije i stavljanju izvan snage Odluke 2011/273/ZVSP;
– Uredba Vijeća (EU) br. 36/2012 od 18. siječnja 2012. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji i stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 442/2011;
– Provedbena odluka Vijeća 2013/185/ZVSP od 22. travnja 2013. o provedbi Odluke 2012/739/ZVSP;
– Provedbena uredba Vijeća (EU) br. 363/2013 od 22. travnja 2013. o provedbi Uredbe (EU) br. 36/2012;
– Odluka Vijeća 2013/255/ZVSP od 31. svibnja 2013. o mjerama ograničavanja protiv Sirije.
3) Učinci poništenih odluka i uredaba koji se odnose na S. Hassana ostaju na snazi do datuma isteka roka za podnošenje žalbe ili, ako se žalba podnese u tom roku, do njezina mogućeg odbijanja.
4) Odbija se zahtjev za naknadu štete.
5) Vijeću Europske unije nalaže se snošenje vlastitih troškova i polovice troškova S. Hassana nastalih u ovom postupku.
6) S. Hassanu nalaže se snošenje polovice vlastitih troškova nastalih u ovom postupku. Snosit će vlastite troškove i troškove Vijeća nastale u okviru postupaka privremene pravne zaštite.
van der Woude | Wiszniewska‑Białecka | Ulloa Rubio |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 16. srpnja 2014.
Potpisi