MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
NICHOLASA EMILIOUA
od 12. siječnja 2023.(1)
Predmet C‑638/22 PPU
T. C.,
Rzecznik Praw Dziecka,
Prokurator Generalny
uz sudjelovanje:
M. C.,
Prokurator Prokuratury Okręgowej we Wrocławiu
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sąd Apelacyjny w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi, Poljska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Bračni sporovi i stvari povezane s roditeljskom odgovornošću – Međunarodna otmica djeteta – Haška konvencija iz 1980. – Članci 11. do 13. – Uredba (EZ) br. 2201/2003 – Članak 11. – Zahtjev žurnosti postupka povratka – Odgoda po sili zakona izvršenja pravomoćne odluke o povratku, na zahtjev ovlaštenog javnog tijela, kojom se tom tijelu omogućuje da podnese žalbu u kasacijskom postupku i nadležnom sudu da je ispita – Neusklađenost s pravom Unije”
I. Uvod
1. Slučajevi otmice djece nedvojbeno su jedni od najosjetljivijih slučajeva o kojima neki sud mora odlučivati. Naime, dio su osobito stresnog emocionalnog i pravnog konteksta u kojem se miješaju međusobno zamjeranje roditelja, njihovi osjećaji prema svojem djetetu ili svojoj djeci i temeljna prava jednih i drugih koja su usmjerena na zaštitu interesa tog djeteta ili djece.
2. Na postupak koji je u tom pogledu utvrđen Konvencijom o
građansko‑pravnim vidovima međunarodne otmice djece, sklopljenom u Haagu 25. listopada 1980. (u daljnjem tekstu: Haška konvencija iz 1980.), i dopunjen u Uniji određenim odredbama Uredbe (EZ) br. 2201/2003 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću(2) (u daljnjem tekstu: Uredba Bruxelles II.a), kojim se želi osigurati žurni povratak djeteta u državu njegova uobičajenog boravišta, već se odnosi opsežna sudska praksa Suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP). Međutim, provedba tog postupka i dalje je sporna, barem u nekim državama.
3. Predmetnim zahtjevom za prethodnu odluku, koji je uputio Sąd Apelacyjny w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi, Poljska), od Suda se traži tumačenje obveze, koju države članice Unije imaju na temelju tih instrumenata, da predvide brze postupke za obradu zahtjeva za povratak. Konkretnije, taj sud želi doznati može li država članica u skladu s navedenim instrumentima predvidjeti u tom području, osim dva redovna stupnja sudovanja, mogućnost podnošenja žalbe u kasacijskom postupku kojom se, samo na temelju neobrazloženog zahtjeva koji je podnijelo jedno od javnih tijela ovlaštenih za podnošenje takve žalbe, odgađa izvršenje pravomoćne odluke o povratku. U ovom ću mišljenju objasniti zašto to ne može biti slučaj.
II. Pravni okvir
A. Haška konvencija iz 1980.
4. U skladu s njezinim člankom 1. točkom (a) cilj je Haške konvencije iz 1980., među ostalim, „osigurati što brži povratak djece protupravno odvedene ili zadržane u nekoj državi ugovornici”.
5. Člankom 2. te konvencije predviđa se da države ugovornice te konvencije „poduzimaju sve odgovarajuće mjere da na svojem državnom području osiguraju ostvarivanje ciljeva Konvencije. U tu svrhu primjenjuju najbrže moguće postupke”.
6. Člankom 11. navedene konvencije određuje se:
„Sudska ili upravna tijela države ugovornice žurno provode postupak za povratak djece.
Ako nadležna sudska ili upravna tijela ne donesu odluku u roku od šest tjedana od dana pokretanja postupka, podnositelj zahtjeva ili središnje tijelo države kojoj je podnesen zahtjev, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev središnjeg tijela države koja upućuje zahtjev, ima pravo tražiti obrazloženje razloga kašnjenja. […]”
7. U skladu s člankom 12. te konvencije:
„Ako je dijete protupravno odvedeno ili zadržano u smislu članka 3., a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim tijelom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo je manje od jedne godine od dana protupravnog odvođenja ili zadržavanja, dotično nadležno tijelo određuje žurni povratak djeteta.
[…]”
8. Člankom 13. Haške konvencije iz 1980. određuje se:
„Neovisno o odredbama prethodnog članka, sudsko ili upravno tijelo države kojoj je zahtjev upućen nije dužno odrediti povratak djeteta ako osoba, institucija ili drugo tijelo koje se protivi njegovu povratku dokaže da:
[…]
(b) postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili na drugi način doveo dijete u nepodnošljiv položaj.
[…]”
B. Uredba Bruxelles II.a
9. Člankom 11. Uredbe Bruxelles II.a naslovljenim „Predaja djeteta” određuje se:
„1. Ako osoba […] koj[a] ima pravo na skrb od nadležnih tijela u državi članici zatraži donošenje sudske odluke na temelju Haaške konvencije [iz 1980.], kako bi postiglo predaju djeteta koje je nezakonito odvedeno ili zadržano u državi članici koja nije država članica u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije njegova nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, primjenjuju se stavci od 2. do 8.
[…]
3. Sud kojemu je podnesen zahtjev za predaju djeteta iz stavka 1. djeluje što je moguće brže u postupku na temelju zahtjeva, koristeći najbrži raspoloživi postupak u skladu s nacionalnim pravom.
Ničime ne dovodeći u pitanje odredbe podstavka 1., osim ako to sprečavaju izuzetne okolnosti, sud donosi odluku najkasnije šest tjedana od dana podnošenja zahtjeva.
[…]”
C. Poljsko pravo
10. Člankom 519.1 stavkom 2.1 Kodeksa postępowania cywilnego (Zakonik o građanskom postupku), koji proizlazi iz Ustawa o wykonywaniu niektórych czynności organu centralnego w sprawach rodzinnych z zakresu obrotu prawnego na podstawie prawa Unii Europejskiej i umów międzynarodowyc (Zakon o uređenju određenih aktivnosti središnjeg tijela za obiteljsko pravo na temelju prava Unije i međunarodnih konvencija) od 26. siječnja 2018. (Dz. U. iz 2018., pozicija 416, u daljnjem tekstu: Zakon iz 2018.), određuje se:
„Žalba u kasacijskom postupku može se podnijeti i u predmetima koji se odnose na odvođenje osobe koja je pod roditeljskom skrbi ili štićenik i koji se vode na temelju Haške konvencije iz 1980.”
11. U skladu s člankom 519.1 stavkom 2.2 Zakonika o građanskom postupku, koji također proizlazi iz Zakona iz 2018.:
„Žalbu u kasacijskom postupku u predmetima iz stavka 2.1 mogu podnijeti i Prokurator Generalny (Glavni državni odvjetnik, Poljska), Rzecznik Praw Dziecka (Pravobranitelj za djecu, Poljska) i Rzecznik Praw Obywatelskich (Pučki pravobranitelj, Poljska) u roku od četiri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke”.
12. Ustawom z dnia 7 kwietnia 2022 r. o zmianie ustawy Kodeks postępowania cywilnego (Zakon od 7. travnja 2022. o izmjeni Zakonika o građanskom postupku) (Dz. U. 2022., pozicija 1098, u daljnjem tekstu: Zakon iz 2022.) koji je stupio na snagu 24. lipnja 2022., u Zakonik o građanskom postupku uveden je članak 388.1 kojim se određuje:
„1. U predmetima koji se odnose na odvođenje osobe koja je pod roditeljskom skrbi ili štićenik i koji se vode na temelju [Haške konvencije iz 1980.], na zahtjev osobe iz članka 519.1 stavka 2.2 podnesen [Sądu Apelacyjnom w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi)] u roku od najviše dva tjedna od dana pravomoćnosti sudske odluke o odvođenju osobe koja je pod roditeljskom skrbi ili štićenik, izvršenje te odluke odgađa se po sili zakona.
2. Odgoda izvršenja sudske odluke iz stavka 1. prestaje ako osoba iz članka 519.1 stavka 2.2 ne podnese žalbu u kasacijskom postupku u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti te odluke.
3. Ako osoba iz članka 519.1 stavka 2.2 podnese žalbu u kasacijskom postupku u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti sudske odluke iz stavka 1., odgoda izvršenja te odluke produljuje se po sili zakona do okončanja postupka povodom žalbe u kasacijskom postupku.
4. Osoba koja je podnijela zahtjev za odgodu izvršenja sudske odluke iz stavka 1. može ga povući u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti te odluke, osim ako je osoba iz članka 519.1 stavka 2.2 podnijela žalbu u kasacijskom postupku.
5. Nakon povlačenja zahtjeva za odgodu izvršenja sudske odluke iz stavka 1., ta odluka postaje izvršiva.”
III. Glavni postupak i prethodno pitanje
13. T. C. (u daljnjem tekstu: otac) i M. C. (u daljnjem tekstu: majka), poljski državljani, roditelji su dvoje djece: N., rođene 8. lipnja 2011., i M., rođenog 1. siječnja 2017. (u daljnjem tekstu zajedno: djeca). Obitelj je više godina boravila u Irskoj. Djeca su rođena u Irskoj te imaju i irsko državljanstvo. Usto, oba su roditelja trajno zaposlena u toj zemlji, međutim majka je na dugotrajnom bolovanju.
14. Tijekom ljeta 2021. majka je otputovala s djecom na odmor u Poljsku, uz pristanak njihova oca. U rujnu ga je obavijestila da će ostati s djecom u Poljskoj za stalno. Otac nikada nije pristao na promjenu uobičajenog boravišta djece, a stoga ni na to da se ne vrate u Irsku.
15. Otac je 18. studenoga 2021. Sądu Okręgowom we Wrocławiu (Okružni sud u Wrocławu, Poljska) podnio zahtjev za povratak djece u Irsku na temelju Haške konvencije iz 1980. Majka je intervenirala u postupak i zahtijevala da se taj zahtjev odbije. U postupak se uključio i Prokurator Okręgowy we Wrocławiu (Okružni državni odvjetnik u Wrocławu, Poljska) u potporu navedenom zahtjevu.
16. Rješenjem od 15. lipnja 2022. Sąd Okręgowy we Wrocławiu (Okružni sud u Wrocławu) prihvatio je očev zahtjev. Taj je sud u biti smatrao da je u ovom slučaju došlo do „nezakonitog zadržavanja djeteta” u smislu Haške konvencije iz 1980. i da se ne može primijeniti razlog za zadržavanje predviđen člankom 13. prvim stavkom točkom (b) te konvencije. Posljedično je majci naložio da osigura povratak djece u Irsku u roku od sedam dana od dana pravomoćnosti tog rješenja.
17. Stoga je majka protiv navedenog rješenja podnijela žalbu Sądu Apelacyjnom w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi). Otac i Okružni državni odvjetnik u Wrocławu zahtijevali su da se ta žalba odbije.
18. Rješenjem od 21. rujna 2022. Sąd Apelacyjny w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi) odbio je žalbu. U biti je žalbeni sud potvrdio ocjenu prvostupanjskog suda, osobito u pogledu neprimjenjivosti razloga za zadržavanje predviđenog člankom 13. prvim stavkom točkom (b) Haške konvencije iz 1980.
19. Rješenje Sąda Apelacyjnog w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi) postalo je pravomoćno na dan njegove objave, odnosno 21. rujna 2022. Na taj je dan postalo pravomoćno i rješenje Sąda Okręgowog we Wrocławiu (Okružni sud u Wrocławu) od 15. lipnja 2022.
20. Sedmodnevni rok koji je određen majci u rješenju Sąda Okręgowog we Wrocławiu (Okružni sud u Wrocławu) od 15. lipnja 2022. za dobrovoljno izvršenje pravomoćnog rješenja o povratku istekao je 28. rujna 2022., a ona nije osigurala povratak djece u Irsku.
21. Otac je 29. rujna 2022., kako bi ishodio prisilno izvršenje pravomoćne odluke o povratku, podnio Sądu Apelacyjnom w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi) zahtjev da tom rješenju priloži potvrdu o njegovoj izvršivosti i da mu dostavi presliku navedenog rješenja kojemu je priložena ta potvrda.
22. Pravobranitelj za djecu je 30. rujna 2022. podnio zahtjev za odgodu izvršenja rješenja prvostupanjskog i drugostupanjskog suda na temelju članka 388.1 stavka 1. Zakonika o građanskom postupku. Jednak je zahtjev 5. listopada 2022. podnio glavni državni odvjetnik.
23. U tim je okolnostima Sąd Apelacyjny w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Protivi li se članku 11. stavku 3. [Uredbe Bruxelles II.a] te članku 22., članku 24., članku 27. stavku 6. i članku 28. stavcima 1. i 2. [Uredbe Bruxelles II.b], u vezi s člankom 47. [Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja)], primjena nacionalne odredbe u skladu s kojom se, u predmetima koji se odnose na odvođenje osobe koja je pod roditeljskom skrbi ili štićenik i koji se vode na temelju [Haške konvencije iz 1980.], na zahtjev glavnog državnog odvjetnika, pravobranitelja za djecu ili pučkog pravobranitelja podnesen Sądu Apelacyjnom w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi) u roku od najviše dva tjedna od pravomoćnosti rješenja o odvođenju osobe koja je pod roditeljskom skrbi ili štićenik, izvršenje tog rješenja odgađa po sili zakona?”
IV. Postupak pred Sudom
24. Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o predmetnom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom prethodnom postupku predviđenom člankom 107. Poslovnika Suda.
25. U prilog tom zahtjevu, taj sud tvrdi da bi se, uzimajući u obzir činjenicu da se djeca u Poljskoj nalaze već više od jedne godine, daljnjim produljenjem te nestabilne situacije dodatnim mjesecima vođenja postupka mogla, s jedne strane, nanijeti ozbiljna šteta odnosu te djece s njihovim ocem i, s druge strane, ugroziti njihova dobrobit te, među ostalim, otežati njihov potencijalni povratak u Irsku i njihova ponovna integracija u toj državi.
26. S obzirom na te elemente, treće vijeće 26. listopada 2022. odlučilo je da se prihvati navedeni zahtjev.
27. Otac, pravobranitelj za djecu, glavni državni odvjetnik, majka, poljska vlada i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja Sudu. Otac, glavni državni odvjetnik, majka, poljska, belgijska, francuska i nizozemska vlada te Komisija sudjelovali su na raspravi održanoj 8. prosinca 2022.
V. Analiza
28. Najprije je korisno podsjetiti na to da je cilj Haške konvencije iz 1980., čije su ugovornice sve države članice(3), s građanskopravnog gledišta odgovoriti na „međunarodnu otmicu djece” ili, konkretnije, na njihovo „nezakonito odvođenje ili zadržavanje”. To se odnosi na situacije u kojima je u pravilu jedan od roditelja „odveo” maloljetnika iz države ugovornice u kojoj ima uobičajeno boravište u drugu državu ugovornicu ili ga pak nije „vratio” u prvonavedenu državu protivno pravu na skrb koje je dodijeljeno na temelju prava navedene države, osobito ako je drugi roditelj, u skladu s tim pravom, trebao dati odobrenje za to odvođenje ili zadržavanje, a to nije učinio(4).
29. Polazeći od pretpostavke prema kojoj u pravilu takvo postupanje ozbiljno ugrožava zaštitu interesa odvedenog djeteta, koje je na taj način odvedeno iz okoline koja je bila njegova prije otmice i koje često nema kontakta s drugim roditeljem, i prema kojoj je načelno u njegovu najboljem interesu da se u najkraćem mogućem roku ponovno uspostavi statu quo ante i kontinuitet njegovih uvjeta života i razvoja(5), tom se konvencijom predviđa poseban postupak čiji je cilj osigurati žurni povratak djeteta u državu njegova uobičajenog boravišta.
30. Kad se nadležnom tijelu države u koju je dijete odvedeno (država kojoj je podnesen zahtjev) podnese „zahtjev za povratak” na temelju Haške konvencije iz 1980., a u pravilu ga podnosi roditelj od kojeg je dijete odvojeno, člankom 12. te konvencije predviđa se načelo prema kojem to tijelo treba odrediti „žurni povratak” tog djeteta u državu u kojoj je imalo uobičajeno boravište. Međutim, navedeno tijelo iznimno može odustati od određivanja povratka djeteta u slučajevima koji su taksativno navedeni u toj konvenciji, a u kojima ponovno uspostavljanje statu quo ante nije u interesu djeteta. To je konkretno slučaj, u skladu s člankom 13. prvim stavkom točkom (b) te konvencije, ako postoji „ozbiljna opasnost” da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili na drugi način doveo dijete u nepodnošljiv položaj.
31. Kad do otmice djece dođe unutar Unije, kao u glavnom predmetu, pravila Haške konvencije iz 1980. dopunjuju se odredbama članka 11. Uredbe Bruxelles II.a, a u slučajevima u kojima je zahtjev za povratak podnesen nakon 1. kolovoza 2022., člancima od 22. do 29. Uredbe Bruxelles II.b(6). U biti se tim uredbama u odnosima među državama članicama jača načelo žurnog povratka djeteta, kako se predviđa člankom 12. navedene konvencije, osobito time što se pozivanje na razloge za zadržavanje koji su predviđeni u njezinu članku 13. uređuje strože nego tom konvencijom.
32. Uzimajući u obzir ta opća razmatranja, kao što sam to naveo u uvodu ovog mišljenja, ovaj se predmet konkretno odnosi na pravne lijekove predviđene poljskim pravom za ispitivanje zahtjevâ za povratak djece i, prema tome, za provedbu prethodno opisanog postupka. Također mi se čini korisnim u ovoj početnoj fazi analize ukratko opisati detalje njihovih relevantnih aspekata.
33. U tom pogledu, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku i očitovanja podnesenih Sudu proizlazi da zahtjev za povratak podnesen poljskim tijelima na temelju Haške konvencije iz 1980., osobito u slučaju otmice iz jedne u drugu državu članicu, u kojem je ta konvencija dopunjena Uredbom Bruxelles II.a i Uredbom Bruxelles II.b, može dovesti do sudovanja u dvama redovnim stupnjevima.
34. Zahtjev za povratak najprije ispituje jedan od nadležnih regionalnih sudova. Zatim stranke i eventualni intervenijenti protiv odluke o povratku ili odluke o zadržavanju koja je donesena u prvostupanjskom postupku mogu podnijeti žalbu. Ovisno o slučaju, predmet tada ponovno razmatra Sąd Apelacyjny w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi) koji u tom području ima isključivu nadležnost(7).
35. Presuda povodom žalbe smatra se pravomoćnom na dan njezine objave.
U pravilu istog dana postaje izvršiva u unutarnjem pravnom poretku. Isto vrijedi za odluku donesenu u prvostupanjskom postupku, u slučaju potvrđivanja. Ako je određen povratak djeteta, tada je u načelu mogu provesti nadležna tijela, pod uvjetom da se ispune određene formalnosti(8).
36. Međutim, poljski je zakonodavac u okviru Zakona iz 2018. predvidio mogućnost, koja dotad nije postojala, da se protiv odluke o povratku Sądu Najwyższyjem (Vrhovni sud, Poljska) podnese žalba u kasacijskom postupku(9). Međutim, tu izvanrednu žalbu ne mogu podnijeti roditelji odvedenog djeteta ili djece. Naime, samo su tri javna tijela, odnosno glavni državni odvjetnik, pravobranitelj za djecu i pučki pravobranitelj, ovlaštena podnijeti takvu žalbu u kasacijskom postupku, neovisno o tome jesu li ranije sudjelovala u postupku, i to u roku od četiri mjeseca od dana pravomoćnosti predmetne odluke o povratku(10).
37. Kao opće pravilo, u poljskom pravu podnošenje žalbe u kasacijskom postupku nema odgodni učinak. U skladu s općom odredbom Zakonika o građanskom postupku, odnosno člankom 388. stavkom 1. tog zakonika, stranke ipak mogu od žalbenog suda koji je u žalbenom postupku donio pravomoćnu odluku tražiti da odgodi izvršenje te odluke do okončanja kasacijskog postupka ako bi njezino izvršenje moglo nekoj od stranaka nanijeti nepopravljivu štetu, s obzirom na to da su ocjena tog uvjeta i, prema tome, odobrenje takve odgode na tom sudu.
38. Iako su se ta opća pravila od 2018. do 2022. također primjenjivala na odluke o povratku, poljski je zakonodavac Zakonom iz 2022. uveo posebnu odredbu koja se od 24. lipnja 2022.(11) odnosi posebno na tu kategoriju odluka.
39. Naime, u skladu s novim člankom 388.1 stavkom 1. Zakonika o građanskom postupku, izvršenje pravomoćne odluke o povratku odgađa se po sili zakona kad jedno od javnih tijela ovlaštenih za podnošenje žalbe u kasacijskom postupku protiv takve odluke, u roku od dva tjedna od dana pravomoćnosti te odluke, Sądu Apelacyjnom w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi) podnese zahtjev u tom smislu(12). Suprotno onomu što se predviđa člankom 388. Zakonika o građanskom postupku, takav se zahtjev ne mora obrazložiti niti ga taj sud treba ocijeniti. Ako se podnese takav zahtjev, izvršenje odluke o povratku odgađa se po sili zakona na rok od dva mjeseca od dana pravomoćnosti te odluke. Ako tijelo koje je zatražilo odgodu u tom roku ne podnese žalbu u kasacijskom postupku, odgoda se okončava(13). Suprotno tomu, ako se takva žalba podnese, ta se odgoda produljuje do okončanja kasacijskog postupka(14).
40. U skladu s tim postupovnim pravilima, u glavnom predmetu zahtjev za provratak djece koji je podnio otac ispitao je prvostupanjski sud, a potom, na zahtjev majke, sud koji je uputio zahtjev. Oba su uključena suda prihvatila taj zahtjev. Rješenja koja su ti sudovi donijeli postala su pravomoćna na dan objave drugog rješenja. Međutim, glavni državni odvjetnik i pravobranitelj za djecu su, na zahtjev majke, na temelju članka 388.1 stavka 1. Zakonika o građanskom postupku, sudu koji je uputio zahtjev podnijeli zahtjeve za odgodu izvršenja tih rješenja. Ta su dva tijela zatim u zakonskom roku podnijela žalbe u kasacijskom postupku. Načelno bi ti zahtjevi za odgodu trebali po sili zakona spriječiti izvršenje pravomoćne odluke o povratku djece tijekom cijelog trajanja postupka pred Sądom Najwyższyjem (Vrhovni sud).
41. Sud koji je uputio zahtjev sumnja da je takav ishod u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. te Uredbom Bruxelles II.a i Uredbom Bruxelles II.b, kao i s pravom na djelotvoran pravni lijek, zajamčenim člankom 47. Povelje. Slažem se s tim stajalištem, što ću detaljno objasniti u odjeljcima koji slijede (odjeljak B). Prije toga kratko ću se osvrnuti na njegovu dopuštenost (odjeljak A).
A. Dopuštenost
42. Glavni državni odvjetnik i majka u svojim se očitovanjima pozivaju na nedopuštenost pitanja koje je uputio nacionalni sud jer smatraju da je hipotetsko. U tom pogledu tvrde da se pred tim sudom trenutačno ne vodi nijedan „spor” ili „postupak” u okviru kojeg bi morao „donijeti presudu” u smislu članka 267. UFEU‑a, u kojoj bi se mogla uzeti u obzir eventualna prethodna odluka Suda(15).
43. Smatram, kao i otac i Komisija, da je upućeno pitanje itekako dopušteno i da stoga taj prigovor treba odbiti.
44. U tom pogledu napominjem, kao prvo, da je to pitanje povezano sa sudskim postupkom povratka koji se vodio, među ostalim, pred sudom koji je uputio zahtjev. Točno je da je taj sud, kao što to naglašava majka, uputio navedeno pitanje nakon što je donio rješenje od 21. rujna 2022.(16), kojim je taj postupak o meritumu konačno završen. Međutim, pitanja navedenog suda ne odnose se na meritum zahtjeva za povratak, nego na izvršivost odluke kojom se taj povratak nalaže, o kojoj isti sud još treba odlučiti uzimajući u obzir, s jedne strane, očev zahtjev da potvrdi tu izvršivost(17) i, s druge strane, zahtjeve glavnog državnog odvjetnika i pravobranitelja za djecu da se, suprotno tomu, izvršenje odgodi.
45. Ipak podsjećam na to da Sud široko tumači izraz „donijeti presudu” iz članka 267. UFEU‑a(18). Iako sud potvrđuje izvršivost odluke o povratku tek nakon što je ta odluka „donesena”, u poljskom je pravu, kao što je to objasnio otac, ta formalnost ipak nužna kako bi se od nadležnih tijela naknadno moglo zatražiti njezino izvršenje. Stoga je to potvrđivanje, s funkcionalnog stajališta, zadnja faza prethodnog sudskog postupka koji je nužan kako bi se osigurala učinkovitost odluke o povratku u praksi(19).
46. Napominjem, kao drugo, da, čak i ako potvrđivanje izvršivosti odluke o povratku treba razmatrati zasebno, nema nikakve dvojbe da je sud koji je uputio zahtjev u tom okviru pozvan „donijeti presudu” u smislu članka 267. UFEU‑a.
U tom je pogledu otac na raspravi objasnio, a da mu nitko nije proturječio, kako je to potvrđivanje, za koje je taj sud nadležan, kao što su to na raspravi potvrdili majka i glavni državni odvjetnik(20), samo po sebi sudski postupak predviđen poljskim pravom. „Napomena” o izvršivosti ima oblik namjenskog rješenja koje donosi navedeni sud, prilaže se rješenju o povratku i šalje nadležnim tijelima radi njegova izvršenja(21). Štoviše, kao što to tvrdi otac, očito je, osim ako se previše drži do formalnosti, da jasna proturječnost između zahtjeva koje su podnijeli, s jedne strane, otac i, s druge strane, glavni državni odvjetnik i pravobranitelj za djecu, odražava postojanje „spora” između stranaka u pogledu te problematike, o kojoj sud koji je uputio zahtjev treba „odlučiti” u okviru tog postupka.
47. U tom pogledu nije relevantan argument glavnog državnog odvjetnika prema kojem sud koji je uputio zahtjev uopće ne mora ispitati te različite zahtjeve s obzirom na to da u skladu s člankom 388.1 Zakonika o građanskom postupku odgoda nastupa po sili zakona pa bi se i očev zahtjev automatski odbio. Naime, podsjećam na to da se pitanje koje je uputio taj sud u biti odnosi upravo na to je li u skladu s pravom Unije to da se u slučaju zahtjeva može ishoditi takva odgoda po sili zakona, a da nužnost i proporcionalnost te mjere ne dovedu do sudskog nadzora. Taj se argument stoga odnosi na meritum postavljenog pitanja i, prema tome, ne može dovesti do njegove nedopuštenosti(22).
48. U tom kontekstu, ne samo da sud koji je uputio zahtjev u glavnom postupku može uzeti u obzir odgovor Suda na navedeno pitanje, nego je to čak, kao što to tvrdi otac, „nužno” kako bi odlučio o sporu u pogledu izvršivosti odluke o povratku. Naime, pod pretpostavkom da Sud odgovori da se pravu Unije protivi odredba poput članka 388.1 Zakonika o građanskom postupku, taj bi sud trebao zahtjeve za odgodu proglasiti ništavima i prihvatiti očev zahtjev. U suprotnom bi slučaju trebao odgoditi izvršenje te odluke i odbiti potonji zahtjev.
49. S obzirom na navedeno, glavni državni odvjetnik također tvrdi da je prethodno pitanje nedopušteno jer se odnosi na tumačenje Uredbe Bruxelles II.b iako ta uredba nije primjenjiva na činjenice iz glavnog postupka.
50. Točno je da je samo Uredba Bruxelles II.a primjenjiva ratione temporis na ovaj predmet(23), čega je sud koji je uputio zahtjev uostalom svjestan. Sud stoga ne može, uzimajući u obzir logiku prethodnog postupka, u ovom predmetu izravno donijeti odluku o tumačenju Uredbe Bruxelles II.b. Međutim, za rješenje tog problema potrebno je samo preoblikovati prethodno pitanje kako bi se odnosilo samo na prvonavedenu uredbu. No u okviru analize tog pitanja Uredba Bruxelles II.b može se uzeti u obzir kao kontekstualni element(24).
B. Meritum
51. Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi doznati protivi li se, s jedne strane, članku 11. stavku 3. Uredbe Bruxelles II.a, u vezi s člancima 2. i 11. Haške konvencije iz 1980., i, s druge strane, člancima 7. i 47. Povelje nacionalno zakonodavstvo kao što je članak 388.1 Zakonika o građanskom postupku, koje podrazumijeva odgodu po sili zakona, samo na temelju neobrazloženog zahtjeva određenih ovlaštenih javnih tijela, izvršenja pravomoćne odluke o povratku, objavljene po okončanju dvaju redovnih postupaka, tijekom početnog razdoblja od dva mjeseca u kojem se tim tijelima omogućuje podnošenje žalbe u kasacijskom postupku i, po potrebi, tijekom cijelog trajanja potonjeg postupka.
52. Kao što to nisu propustili naglasiti majka, glavni državni odvjetnik ni poljska vlada, Haškom konvencijom iz 1980. i Uredbom Bruxelles II.a ne ujednačavaju se postupovna pravila primjenjiva na zahtjeve za povratak utemeljene na toj konvenciji. Ti instrumenti ne sadržavaju, među ostalim, odredbe o eventualnim pravnim lijekovima koji se mogu podnijeti protiv odluke o povratku koju donosi sud države članice kojoj je podnesen zahtjev, u trenutku u kojem takva odluka postaje izvršiva, ili pak o odgodnom učinku takvog pravnog lijeka na izvršenje te odluke. Sva se ta pitanja rješavaju postupovnim pravom države članice kojoj je podnesen zahtjev.
53. Uspostavljanje tih postupovnih pravila tako je u nadležnosti svake države članice. Međutim, iz tih instrumenata, kao i Ugovorâ, Povelje i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), proizlaze određene obveze pojašnjene u odjeljcima koji slijede, koje te države članice moraju poštovati kad izvršavaju tu nadležnost(25), koja stoga nije neograničena, nego je, naprotiv, ograničena.
54. Doista, kao i otac, belgijska, francuska i nizozemska vlada te Komisija, smatram da je poljski zakonodavac donošenjem članka 388.1 Zakonika o građanskom postupku upravo prekoračio granice svoje nadležnosti. Naime, taj je zakonodavac tom odredbom postupak povratka lišio učinkovitosti (odjeljak 1.). Time je također ograničio očevo temeljno pravo na poštovanje obiteljskog života i temeljno pravo na djelotvoran pravni lijek (odjeljak 2.), a takvo ograničenje i njegove negativne posljedice nisu opravdani (odjeljak 3.).
1. Učinkovitost postupka povratka
55. Kao što sam to već prethodno naveo, postupkom povratka, kako je predviđen Haškom konvencijom iz 1980. i dopunjen Uredbom Bruxelles II.a, nastoji se u slučaju otmice djeteta postići jednostavan cilj: osigurati „što brži” povratak(26) ili, drugim riječima, povratak „bez [odgode]”(27) djeteta u državu u kojoj je imalo uobičajeno boravište.
56. Naime, vrijeme je u tom pogledu ključni čimbenik. U pravilu, što se brže otkloni poremećaj nastao promjenom okoline, to će on biti manje traumatičan za dijete. Suprotno tomu, što je više vremena dijete imalo da se prilagodi novoj okolini, to će teži biti povratak u državu njegova podrijetla(28). O tome također ovisi odnos djeteta s roditeljem od kojeg je ono odvojeno. Intenzitet tog odnosa opada tijekom mjeseci provedenih bez kontakta. Tim razmatranjima treba dodati činjenicu da, što je dijete o kojem je riječ mlađe, to se njegova intelektualna i psihološka komponenta brže razvija i protek vremena više može utjecati na taj odnos i nanijeti mu štetu(29).
57. Cilj „što bržeg” povratka djeteta, odnosno „bez [odgode]”, očito podrazumijeva zahtjev žurnosti koji se naglašava u različitim odredbama Haške konvencije iz 1980. i Uredbe Bruxelles II.a. Konkretno, člankom 2. drugom rečenicom te konvencije tijela država članica obvezuju se na to da u svrhu obrade zahtjeva za povratak primjenjuju „najbrže moguće postupke”, a njezinim člankom 11. prvim stavkom nalaže im se da „žurno provode postupak za povratak djece”. U članku 11. stavku 3. prvom podstavku navedene uredbe preuzimaju se u biti iste obveze te se sudovima tih država nalaže da, kad im je podnesen zahtjev za povratak, „djeluj[u] što je moguće brže u postupku na temelju zahtjeva, koristeći najbrži raspoloživi postupak u skladu s nacionalnim pravom”.
58. Osim toga, taj se zahtjev žurnosti konkretno izražava u članku 11. drugom stavku Haške konvencije iz 1980., iz kojeg proizlazi da bi nacionalna tijela u idealnom slučaju(30) odluku o zahtjevu za povratak trebala donijeti u roku od šest tjedana od dana podnošenja tog zahtjeva. Štoviše, kao što to naglašava Komisija, zakonodavac Unije odredio je da je taj rok obvezan za otmicu djece unutar Unije. Naime, u skladu s člankom 11. stavkom 3. drugim podstavkom Uredbe Bruxelles II.a, sud kojem je takav zahtjev podnesen, „osim ako to sprečavaju izuzetne okolnosti, [mora donijeti] odluku najkasnije šest tjedana od dana podnošenja zahtjeva”.
59. Usto, iako je točno da se, kao što to tvrde glavni državni odvjetnik i poljska vlada, te različite obveze odnose na donošenje odluke o povratku, a ne na njezino izvršenje, isti se zahtjev učinkovitosti i žurnosti nalaže nacionalnim tijelima u tom pogledu. Naime, ako bi odluka o povratku objavljena s toliko traženom brzinom kasnije mogla ostati mrtvo slovo na papiru ili bi je ta tijela mogla izvršiti sa zakašnjenjem, predmetne bi obveze bile lišene svakog korisnog učinka(31).
60. U tom kontekstu zakonodavci država članica na temelju članka 2. Haške konvencije iz 1980.(32) i načela lojalne suradnje, utvrđenog u članku 4. stavku 3. UEU‑a(33), trebaju predvidjeti regulatorni okvir kojim se može osigurati žurnost i učinkovitost postupka povratka i time zajamčiti ostvarivanje cilja koji se njime želi postići tako da tijelima kojima je podnesen zahtjev omoguće da obrađuju zahtjeve za povratak i izvršavaju odgovarajuće odluke svom potrebnom brzinom.
61. Međutim, kao i otac, belgijska, francuska i nizozemska vlada te Komisija, smatram da je poljski zakonodavac donošenjem članka 388.1 Zakonika o građanskom postupku učinio upravo suprotno.
62. U tom pogledu, podsjećam na to da u poljskom pravu zahtjev za povratak može dovesti do dvaju redovnih postupaka s obzirom na to da eventualna žalba protiv prvostupanjske odluke ima odgodni učinak. U tom kontekstu, točno je da je poljskom zakonodavcu bilo dopušteno da usto predvidi mogućnost podnošenja žalbe u kasacijskom postupku, s obzirom na to da ta mogućnost uostalom postoji u drugim državama članicama. Međutim, time što je toj izvanrednoj žalbi pridodao mehanizam odgode izvršenja pobijane pravomoćne odluke po sili zakona, kako je predviđen u navedenom članku 388.1, a da pritom nije poduzeo dostatne mjere kako bi osigurao hitnost navedene žalbe, taj je zakonodavac na sustavnoj(34) razini ugrozio žurnost i učinkovitost postupka povratka.
63. Kao prvo, podsjećam na to da, nakon što jedno od javnih tijela ovlaštenih za podnošenje žalbe u kasacijskom postupku, odnosno glavni državni odvjetnik, pravobranitelj za djecu ili pučki pravobranitelj, podnese zahtjev na temelju istog članka 388.1, ono po sili zakona raspolaže početnom odgodom roka od dva mjeseca, koji se računa od dana objave pravomoćne odluke, za podnošenje takve žalbe, ako to želi učiniti(35). Iako se čini da je taj rok, kao što su to tvrdili majka, glavni državni odvjetnik, pravobranitelj za djecu i poljska vlada, kraći od roka koji se općenito u poljskom pravu predviđa za podnošenje takve žalbe u kasacijskom postupku, koji očito iznosi šest mjeseci, njegovo je trajanje i dalje iznenađujuće s obzirom kontekst postupka povratka. Informativno, navedeni je rok, koji se, ponavljam, dodjeljuje za eventualnu pripremu žalbe, dulji od šest tjedana koji se uobičajeno dodjeljuju sudovima za odlučivanje o zahtjevu za povratak.
64. Štoviše, podsjećam na to da se, u slučaju u kojem je žalba u kasacijskom postupku podnesena u tom roku, odgodni učinak tada produljuje do okončanja postupka pred Sądom Najwyższyjem (Vrhovni sud). Međutim, kao što je to poljska vlada potvrdila na raspravi, u nacionalnom pravu nije predviđen nikakav rok za ispitivanje takve žalbe. Ta je vlada tom prilikom također navela da postupci pred tim sudom u prosjeku traju 11 mjeseci, što je trajanje koje itekako premašuje rok od šest tjedana predviđen člankom 11. drugim stavkom Haške konvencije iz 1980. i člankom 11. stavkom 3. Uredbe Bruxelles II.a(36). Usto, čini se da navedeni sud u okviru svojih unutarnjih pravila ne raspolaže instrumentima, kao što je hitni prethodni postupak koji je Sud primijenio u ovom predmetu, koja ga obvezuju da žurno odluči o takvoj žalbi(37).
65. Kao drugo, suprotno onomu što navode majka, glavni državni odvjetnik i poljska vlada, sporni mehanizam može utjecati na velik broj predmeta koji se odnose na povratak djeteta i vode se pred poljskim sudovima, a ne samo na nekolicinu njih.
66. U tom pogledu, iako je žalba u kasacijskom postupku u Poljskoj ograničena na pravna pitanja, ipak napominjem da to uključuje navodnu „nepravilnu primjenu prava”(38) žalbenog suda, uključujući nepravilnu primjenu zakonskih razloga za zadržavanje, predviđenih u članku 13. Haške konvencije iz 1980. Međutim, budući da se roditelj koji je oteo dijete često poziva na te razloge kako bi se usprotivio povratku djeteta i da ih, ovisno o slučaju, taj sud treba ispitati, to znači da bi se takva žalba mogla podnijeti protiv gotovo svih odluka o povratku. Uostalom, glavni državni odvjetnik na raspravi je naveo da je upravo taj razlog istaknuo u svojoj žalbi u glavnom predmetu(39).
67. Usto, točno je da se time što je poljski zakonodavac ograničio krug osoba ovlaštenih za podnošenje takve žalbe u kasacijskom postupku na glavnog državnog odvjetnika, pučkog pravobranitelja i pravobranitelja za djecu sprečava roditelja koji je oteo dijete da podnese žalbu koja se smatra zlouporabom, a čiji je isključivi cilj odugovlačenje postupka, kako bi se ugrozila učinkovitost odredbi Haške konvencije iz 1980. i Uredbe Bruxelles II.a(40). Međutim, s jedne strane, broj tih tijela ipak povećava izglede za podnošenje takve žalbe i, s druge strane, ta tijela mogu i sama zloupotrijebiti taj postupak, ovisno o slučaju, na zahtjev dotičnog roditelja, a na to ću se još osvrnuti kasnije(41).
68. Kad je riječ o potonje navedenom, majka, glavni državni odvjetnik i poljska vlada odgovorili su da je broj žalbi u kasacijskom postupku koje su podnijela ovlaštena tijela u predmetima koji se odnose na međunarodnu otmicu djece u praksi neznatan. Međutim, čak i da to jest slučaj, sama mogućnost podnošenja takve žalbe koja odgađa izvršenje može dovesti do ozbiljnih dvojbi u pogledu sposobnosti poljskih tijela da u slučaju otmice djeteta osiguraju njegov žurni povratak u tu državu članicu(42).
69. Kao treće, kao što to naglašava sud koji je uputio zahtjev, proturječje između takvog mehanizma odgode po sili zakona i smisla pravila iz Haške konvencije iz 1980. i Uredbe Bruxelles II.a još je očitije jer je taj mehanizam predviđen isključivo za zahtjeve za povratak utemeljene na toj konvenciji. Stoga, umjesto da je za obradu tih zahtjeva predvidio primjenu „najbrž[eg] raspoloživ[og] postup[ka] u skladu s nacionalnim pravom”, kako se to zahtijeva člankom 11. stavkom 3. prvim podstavkom te uredbe, čini se, naprotiv, da je poljski zakonodavac za to postupanje sa zahtjevima osigurao jedan od najsporijih postupaka koji postoje u tom pravu.
70. Kao posljednje, ipak treba spomenuti drugi aspekt, o kojem se pred Sudom manje raspravljalo. Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da javna tijela o kojima je riječ po okončanju kasacijskog postupka, u slučaju potvrde odluke o povratku, raspolažu još jednim pravnim lijekom protiv takve odluke, odnosno mogu podnijeti „izvanrednu žalbu”, predviđenu člankom 89. Ustawa z dnia 8 grudnia 2017 r. o Sądzie Najwyższym (Zakon od 8. prosinca 2017. o Vrhovnom sudu)(43), koju ispituje Izba Kontroli Nadzwyczajnej i Spraw Publicznych Sądu Najwyższego (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove pri Vrhovnom sudu, Poljska). Takvu je žalbu moguće podnijeti u roku od jedne godine od dana kad je žalba u kasacijskom postupku odbijena i ona također ima odgodni učinak(44).
71. Kao što su to tvrdili glavni državni odvjetnik i poljska vlada, točno je da je podnošenje takve „izvanredne žalbe” još hipotetsko u fazi u kojoj je trenutačno glavni predmet. Osim toga, prema njihovu mišljenju, takva bi se „žalba” mogla odnositi samo na ograničene razloge(45), koji se razlikuju od onih već ispitanih u okviru žalbe u kasacijskom postupku, a taj pravni lijek do danas nikada nije primijenjen u predmetu koji se odnosi na otmicu djece. Međutim, prema mojem mišljenju, samo postojanje tog dodatnog pravnog lijeka, s gledišta nacionalnog postupovnog sustava kao cjeline, potvrđuje učinak koji odredba poput članka 388.1 Zakonika o građanskom postupku može imati na žurnost i učinkovitost postupka povratka.
2. Očeva prava na poštovanje obiteljskog života i djelotvoran pravni lijek
72. Prema mojem mišljenju, odredbom poput članka 388.1 Zakonika o građanskom postupku usto se ozbiljno ograničava temeljno pravo jednog roditelja, kao što je to otac u ovom slučaju, na poštovanje obiteljskog života, zajamčeno člankom 7. Povelje, i pravo na djelotvoran pravni lijek, zajamčeno njezinim člankom 47.(46) Budući da ta prava odgovaraju pravima predviđenima člancima 8. i 6. EKLJP‑a, želim pojasniti da ih treba tumačiti s obzirom na relevantnu sudsku praksu ESLJP‑a(47).
73. U tom pogledu, iz te sudske prakse proizlazi da je pravo jednog od roditelja da u slučaju međunarodne otmice djeteta zahtijeva njegov povratak obuhvaćeno pravom na poštovanje obiteljskog života(48). U tom je okviru ESLJP opetovano presudio da države članice u tom području imaju pozitivne obveze na temelju članka 8. EKLJP‑a, odnosno obveze koje taj sud tumači s obzirom na Hašku konvenciju iz 1980. Na njima je, među ostalim, da utvrde prikladna i djelotvorna sredstva, uključujući prilagođeni regulatorni okvir, za poštovanje prava roditelja od kojeg je dijete odvojeno na povratak tog djeteta. Prema mišljenju navedenog suda, prikladnost tih sredstava ovisi o njihovoj žurnosti uzimajući u obzir posljedice koje protek vremena može imati u tom području(49).
74. Stoga su države članice, s jedne strane, obvezne, na temelju članka 8. EKLJP‑a, predvidjeti regulatorni okvir kojim se osigurava da se o zahtjevima za povratak odlučuje u „razumnom roku”, u svim stupnjevima, s obzirom na to da se od nacionalnih tijela u području međunarodne otmice djeteta zahtijeva „izvanredna pažnja”. Ta se obveza nalaže tim tijelima i na temelju prava na pošteno suđenje predviđenog člankom 6. te konvencije(50).
75. Međutim, iz sudske prakse ESLJP‑a proizlazi da činjenica da države članice omogućuju brojne žalbe, žalbe u kasacijskom postupku i druge „izvanredne žalbe” protiv odluka o povratku, po potrebi sa odgodnim učinkom, u tom pogledu čini sustavni nedostatak, s obzirom na to da ti višestruki pravni lijekovi mogu nerazumno produljiti ispitivanje svakog zahtjeva za povratak, odnosno graničiti s uskraćivanjem sudske zaštite(51).
76. S druge strane, države članice također su dužne na temelju članaka 6. i 8. EKLJP‑a, u slučaju pravomoćne odluke o povratku, poduzeti sve prikladne i potrebne mjere za izvršenje te odluke(52). Međutim, kao što to tvrde otac i Komisija, pravo na poštovanje obiteljskog života i pravo na djelotvoran pravni lijek roditelja od kojeg je dijete odvojeno postalo bi, naprotiv, iluzorno ako bi određena tijela javne vlasti mogla, bez obrazloženja ili čak obveze da u konačnici podnesu žalbu u kasacijskom postupku, odgoditi po sili zakona izvršenje takve odluke, što bi za posljedicu imalo da ta odluka ostane neprovediva na štetu navedenog roditelja tijekom znatnog razdoblja(53).
3. Nedostatak opravdanja takvog mehanizma
77. Međutim, majka, glavni državni odvjetnik, pravobranitelj za djecu i poljska vlada ističu da mehanizam, kako je predviđen člankom 388.1 Zakonika o građanskom postupku, ima za cilj osigurati, te je nužan za osiguravanje, u skladu s člankom 47. Povelje, djelotvorne sudske zaštite djeteta, čiji je interes, zaštićen osobito njezinim člankom 24., primarni cilj za tumačenje i primjenu Haške konvencije iz 1980. i Uredbe Bruxelles II.a(54).
78. Te stranke i zainteresirane osobe istodobno priznaju da su potonji instrumenti sastavljeni upravo s ciljem zaštite interesa odvedenog djeteta i da je u pravilu u njegovu najboljem interesu u najkraćem mogućem roku vratiti se u državu njegova uobičajenog boravišta(55) te naglašavaju da to nije uvijek slučaj. Konkretno, ako roditelj koji je oteo dijete tvrdi, kao što to u ovom slučaju čini majka, da postoji „ozbiljna opasnost” da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili na drugi način doveo dijete u nepodnošljiv položaj u smislu članka 13. prvog stavka točke (b) Haške konvencije iz 1980., s obzirom na to da te tvrdnje utječu na dobrobit i dostojanstvo djeteta, nad njima je potrebno provesti detaljan sudski nadzor, kao što to zahtijeva ESLJP, i u pogledu njih se u tu svrhu mora moći podnijeti žalba u kasacijskom postupku, po potrebi na štetu žurnosti postupka povratka.
79. U tom okviru, odgoda po sili zakona izvršenja pravomoćne odluke o povratku, kako je predviđena člankom 388.1 Zakonika o građanskom postupku, kojom se sprečava da dijete bude prisilno vraćeno u svoju državu podrijetla prije nego što se podnese žalba te je, ovisno o slučaju, ispita Sąd Najwyższy (Vrhovni sud), nužna je kako bi se osigurala korisnost žalbe u kasacijskom postupku u praksi te kako bi se izbjeglo da se ostvari navodna „ozbiljna opasnost” i da se djetetu posljedično nanese nepopravljiva šteta.
80. Kao ni otac, belgijska, francuska i nizozemska vlada ni Komisija, ne slažem se s tim mišljenjem. Iako je postavljeni cilj pohvalan, smatram da sporna mjera prekoračuje ono što je nužno za njegovo postizanje te da usto nije proporcionalna.
81. Točno je da iz sudske prakse ESLJP‑a proizlazi da se, ako se u okviru postupka povratka istaknu opravdane tvrdnje da postoji „ozbiljna opasnost”, u smislu članka 13. prvog stavka točke (b) Haške konvencije iz 1980., kako bi se poštovala zaštita interesa djeteta, pravosudnim tijelima nalaže da propisno ispitaju te tvrdnje i to kako bi se u svakom slučaju osiguralo da je povratak djeteta u njegovu najboljem interesu ili da se, u protivnom, primijeni razlog za zadržavanje predviđen tom odredbom. Stoga ta tijela „stvarno trebaju uzeti u obzir” takve tvrdnje, pri čemu se tim ispitivanjem u određenim slučajevima može opravdati razumno prekoračenje roka od šest tjedana koji im je obično dodijeljen(56), te na temelju njih trebaju donijeti odluke koje su „posebno” ili „dostatno” obrazložene s obzirom na okolnosti svakog slučaja(57).
82. Međutim, iz toga se ne može zaključiti, kao što to čine zagovornici članka 388.1 Zakonika o građanskom postupku, da se iste tvrdnje o postojanju „ozbiljne opasnosti” za dijete u slučaju povratka nužno moraju moći preispitati u više stupnjeva. Naime, sudska zaštita tog djeteta od takve „ozbiljne opasnosti” načelno je već osigurana, na razini koja se zahtijeva pravom Unije i EKLJP‑om, postojanjem pravnog sredstva pred sudom(58).
83. Smatram da je glavni predmet u tom pogledu ilustrativan. U tom je predmetu sudska zaštita djece već osigurana u okviru ne jednog, kao što se to nalaže člancima 24. i 47. Povelje, nego dva stupnja sudovanja. Iako se čini da se žalbe u kasacijskom postupku koje su na zahtjev majke podnijeli glavni državni odvjetnik i pravobranitelj za djecu temelje na povredi članka 13. prvog stavka točke (b) Haške konvencije iz 1980. koju su navodno počinili sudovi nižeg stupnja, napominjem da ti sudovi povratak djece nisu naložili automatski ili bez razmatranja. Naprotiv, čini se da su „stvarno uzeli u obzir” majčine tvrdnje da postoji „ozbiljna opasnost” za djecu u slučaju povratka. Konkretno, nesporno je da je prvostupanjski sud u tom pogledu proveo detaljno izvođenje dokaza, a time se može objasniti zašto mu je trebalo sedam mjeseci da donese odluku jer je tražio, među ostalim, stručno mišljenje koje je upotrijebio kako bi isključio da bi se povratkom djeca izložila takvoj „opasnosti”(59). Također je nesporno da su ti sudovi donijeli odluke koje u tom pogledu sadržavaju detaljno i posebno obrazloženje okolnosti slučaja(60).
84. Prema mojem mišljenju, iz prethodno navedenog proizlazi da se, čak ni u pogledu tvrdnji da postoji „ozbiljna opasnost” za dijete u slučaju povratka, u smislu članka 13. prvog stavka točke (b) Haške konvencije iz 1980., radi poštovanja zaštite interesa djeteta i prava na njegovu sudsku zaštitu, kako su zaštićeni člancima 24. i 47. Povelje, poljskom zakonodavcu nije nalagalo da uvede žalbu u kasacijskom postupku protiv odluka o povratku niti, a fortiori, da toj žalbi dodijeli odgodni učinak po sili zakona samo na temelju neobrazloženog zahtjeva(61). Članak 388.1 Zakonika o građanskom postupku stoga prekoračuje ono što je nužno u tom pogledu.
85. Točno je da može doći do izuzetnih okolnosti u kojima bi se pravomoćnom odlukom o povratku, donesenom po okončanju jednog stupnja, pa čak i dvaju stupnjeva sudovanja, dotično dijete u slučaju njezina izvršenja izložilo fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi i slično, kako je navedeno u članku 13. prvom stavku točke (b) Haške konvencije iz 1980. To bi se moglo dogoditi ako bi takva opasnost postojala već prilikom ispitivanja zahtjeva za povratak, ali za koju nadležni sud ili sudovi nisu znali, na primjer jer je roditelj koji je oteo dijete nije spomenuo ili jer iz neobjašnjivog razloga taj sud ili sudovi nisu uzeli u obzir takvu tvrdnju te su tako očito povrijedili postupovne obveze koje proizlaze iz sudske prakse ESLJP‑a. Takva bi situacija također mogla biti posljedica promjene u okolnostima do koje je došlo nakon donošenja odluke o povratku i zbog koje je nastala nova opasnost za dijete(62).
86. Zbog takvih je slučajeva mehanizam odgode izvršenja odluke o povratku, ovisno o slučaju, do ishoda žalbe podnesene radi brisanja te odluke iz pravnog poretka ili radi utvrđivanja prestanka njezina važenja, prema mojem mišljenju, nužan za zaštitu interesa djeteta.
87. Međutim, mehanizam predviđen člankom 388.1 Zakonika o građanskom postupku, čak i ako je namijenjen, kao što to tvrdi poljska vlada, tim izuzetnim okolnostima, nije obuhvaćen, kao što sam to već naveo, nijednim jamstvom kojim bi se osigurala njegova primjena u praksi isključivo u takvim slučajevima.
88. U tom pogledu podsjećam na to da se na odgodu izvršenja pravomoćne odluke o povratku, na temelju te odredbe, ne primjenjuje nijedan uvjet osim onog koji se odnosi na to da jedno od tijela ovlaštenih za podnošenje žalbe mora službeno podnijeti zahtjev u tom smislu, niti je za tu odgodu potrebno ikakvo obrazloženje tog tijela. Stoga ta tijela nisu dužna podnijeti nikakav dokaz kojim bi se uputilo na to da bi se izvršenjem te odluke dijete izložilo fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi, u smislu članka 13. prvog stavka točke (b) Haške konvencije iz 1980.(63) Stoga se takvim mehanizmom ne dopušta nikakav sudski nadzor kojim bi se spriječilo da navedena tijela pogrešno primijene tu odredbu, odnosno da je zloupotrijebe(64). Kao što to tvrdi otac, tri javna tijela o kojima je riječ apsolutno ništa ne sprečava da automatski podnesu takav zahtjev povezan sa svim odlukama o povratku donesenima u žalbenom postupku. Taj ih mehanizam čak potiče na to. Naime, ona nemaju ništa za izgubiti, dapače, svaki put dobivaju luksuz ispitivanja takve odluke u miru.
89. Taj mehanizam nije ni proporcionalan stricto sensu. Naime, njime se ne pomiruju na odgovarajući način različita prava i interesi o kojima je riječ. Poljski zakonodavac nije održao „pravednu ravnotežu” između cilja zaštite djeteta od bilo kakve „ozbiljne opasnosti” te žurnosti i učinkovitosti postupka povratka(65). To je ravnotežu pretjerano prevagnulo u korist prvonavedenog cilja, makar to u praksi značilo zamjenu načela (povratak) i iznimke (zadržavanja).
90. U tom se pogledu ne može zanemariti odlučujući utjecaj koji odgoda odluke o povratku za vrijeme trajanja kasacijskog postupka može imati na ishod postupka povratka. Naime, kao što sam to naveo u točki 56. ovog mišljenja, vrijeme je u tom području odlučujući čimbenik. Što se dijete više prilagodi državi u koju je odvedeno, to je za njega povratak u državu podrijetla teži i manje opravdan. Stoga, čak i ako odluka protiv koje je podnesena žalba u konačnici bude potvrđena po okončanju kasacijskog postupka, vjerojatno je da je se neće izvršiti jer će u interesu djeteta biti da ostane u mjestu koje je u međuvremenu postalo njegovo novo okruženje. Tako, pod izlikom stabilizacije situacije u kojoj se to dijete nalazi, kao što to tvrde zagovornici članka 388.1 Zakonika o građanskom postupku, odgoda na temelju te odredbe prije svega može poslužiti učvršćivanju činjenične situacije koja proizlazi iz nezakonitog odvođenja ili zadržavanja jačanjem položaja roditelja koji je oteo dijete(66).
91. Neproporcionalnost tog članka 388.1 tim je značajnija jer u poljskom pravu postoji druga odredba kojom se omogućuje odgovarajuća zaštita djeteta od bilo kakve „ozbiljne opasnosti” od njegova izlaganja fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi u slučaju povratka, pri čemu se odvaguju sva uključena prava i interesi. Naime, člankom 388. Zakonika o građanskom postupku već se tijelima ovlaštenima za podnošenje žalbe u kasacijskom postupku protiv odluke o povratku omogućuje da zatraže odgodu izvršenja te odluke ako se tim izvršenjem može djetetu nanijeti nepopravljiva šteta. Ključno je da se sudskim nadzorom koji u tom području provodi Sąd Apelacyjny w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi) jamči da se takva odgoda može ishoditi samo ako je to stvarno u najboljem interesu tog djeteta.
92. U tom kontekstu, prema mojem je mišljenju izrazito problematičan argument majke, glavnog državnog odvjetnika i pravobranitelja za djecu, prema kojem je poljski zakonodavac predvidio mehanizam odgode po sili zakona samo na temelju zahtjeva predmetnih tijela upravo zato što je Sąd Apelacyjny w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi) odbijao većinu zahtjeva za odgodu podnesenih na temelju članka 388. Zakonika o građanskom postupku. Naime, postoje dvije mogućnosti: ili je poljski zakonodavac u potpunosti bio svjestan činjenice da bi se novim člankom 388.1 tog zakonika mogle poništavati odluke o povratku kojima se zapravo dijete u slučaju povratka ne izlaže „ozbiljnoj opasnosti” jer bi u protivnom taj sud prihvatio odgovarajuće zahtjeve za odgodu protivno obvezama koje Republika Poljska ima na temelju međunarodnog prava i prava Unije, ili je smatrao da su član poljskog izvršnog tijela i dva upravna tijela u boljem položaju od poljskog suda da u svakom slučaju ocijene, bez ikakvog nadzora, postoji li takva „opasnost”. U svakom slučaju, takav se argument ne može prihvatiti u pravnoj državi.
4. Međuzaključak
93. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odgovori na postavljeno pitanje na način da se, s jedne strane, članku 11. stavku 3. Uredbe Bruxelles II.a, u vezi s člancima 2. i 11. Haške konvencije iz 1980., i, s druge strane, člancima 7. i 47. Povelje protivi nacionalno zakonodavstvo koje podrazumijeva odgodu po sili zakona, samo na temelju neobrazloženog zahtjeva određenih ovlaštenih javnih tijela, izvršenja pravomoćne odluke o povratku, objavljene po okončanju dvaju redovnih postupaka, tijekom početnog razdoblja od dva mjeseca u kojem se tim tijelima omogućuje podnošenje žalbe u kasacijskom postupku i, po potrebi, tijekom cijelog trajanja potonjeg postupka.
94. Također želim pojasniti, s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev izričito o tome postavlja pitanje Sudu, da, pod pretpostavkom da Sud prihvati moj prijedlog, taj sud u glavnom predmetu treba osigurati puni učinak relevantnih odredbi prava Unije tako da po službenoj dužnosti izuzme od primjene članak 388.1 Zakonika o građanskom postupku(67).
95. Kao post scriptum, treba razmotriti još jedno pitanje. Kao što sam to već prethodno naveo, od 1. kolovoza 2022. na zahtjeve za povratak primjenjuje se Uredba Bruxelles II.b. Tom su se novom uredbom potvrdila rješenja predviđena Uredbom Bruxelles II.a(68), ali su se i predvidjele nove odredbe kojima se želi dodatno ojačati učinkovitost i žurnost postupka povratka. Konkretno, člankom 27. stavkom 6. Uredbe Bruxelles II.b predviđa se mogućnost da se odluka o povratku proglasi privremeno izvršivom, neovisno o pravnom lijeku, ako je povratak djeteta u njegovu najboljem interesu. Usto, iz njezine uvodne izjave 42. proizlazi da bi države članice „trebale […] razmotriti ograničavanje broja pravnih lijekova” koje je moguće podnijeti protiv takve odluke. Činjenica da je poljski zakonodavac nakon stupanja na snagu te nove uredbe, ali prije datuma početka njezine primjene donio odredbu poput članka 388.1 Zakonika o građanskom postupku i s tog stajališta dovodi do ozbiljnih pitanja u pogledu lojalne suradnje(69).
VI. Zaključak
96. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na pitanje koje je uputio Sąd Apelacyjny w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi, Poljska) odgovori kako slijedi:
S jedne strane, članak 11. stavak 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1347/2000, u vezi s člancima 2. i 11. Konvencije o građanskopravnim vidovima međunarodne otmice djece, sklopljene u Haagu 25. listopada 1980., kao i, s druge strane, članke 7. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima
treba tumačiti na način da im se:
protivi nacionalno zakonodavstvo koje podrazumijeva odgodu po sili zakona, samo na temelju neobrazloženog zahtjeva određenih ovlaštenih javnih tijela, izvršenja pravomoćne odluke o povratku, objavljene po okončanju dvaju redovnih postupaka, tijekom početnog razdoblja od dva mjeseca u kojem se tim tijelima omogućuje podnošenje žalbe u kasacijskom postupku i, po potrebi, tijekom cijelog trajanja potonjeg postupka.