PRESUDA SUDA (šesto vijeće)
11. travnja 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Intelektualno vlasništvo – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva 2001/29/EZ – Članak 3. stavak 1. – Priopćavanje javnosti – Pojam – Opremanje televizijskim uređajima u hotelima – Prijenos signala razdjelnikom za koaksijalni kabel – Direktiva 93/83/EEZ – Kabelsko reemitiranje – Kabelski operatori – Pojmovi – Ugovor o licenciji za kabelsko reemitiranje s udrugama za kolektivno ostvarivanje prava – Reemitiranje tog signala putem razdjelnika za kabelsku televiziju u vlasništvu tog hotela”
U predmetu C‑723/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Oberlandesgericht München (Visoki zemaljski sud u Münchenu, Njemačka), odlukom od 24. studenoga 2022., koju je Sud zaprimio istog dana, u postupku
Citadines Betriebs GmbH
protiv
MPLC Deutschland GmbH,
SUD (šesto vijeće),
u sastavu: T. von Danwitz, predsjednik vijeća, P. G. Xuereb i I. Ziemele (izvjestiteljica), suci,
nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Citadines Betriebs GmbH, A. Conrad i T. Schubert, Rechtsanwälte,
– za MPLC Deutschland GmbH, M. König, Rechtsanwalt,
– za Europsku komisiju, J. Samnadda i G. von Rintelen, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Citadines Betriebs GmbH (u daljnjem tekstu: Citadines), upravitelja hotelskog objekta, i društva MPLC Deutschland GmbH (u daljnjem tekstu: MPLC), organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, u vezi s povredom – koju je navodno počinilo društvo Citadines, – isključivog prava priopćavanja javnosti koje je društvo MPLC imalo na jednoj epizodi televizijske serije koju je emitirala javna televizijska kuća, a koju su gosti tog hotela mogli gledati na televizijskim prijamnicima koje je društvo Citadines stavilo na raspolaganje u sobama i sportskoj dvorani navedenog hotela.
Pravni okvir
Pravo Unije
Direktiva 93/83/EEZ
3 Članak 1. stavak 3. Direktive Vijeća 93/83/EEZ od 27. rujna 1993. o koordinaciji određenih pravila s obzirom na autorsko pravo i srodna prava koja se odnose na satelitsko emitiranje i kabelsko reemitiranje (SL 1993., L 248, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 77.) određuje:
„Za potrebe ove Direktive,kabelsko reemitiranje’ znači istovremeno, neizmijenjeno i cjelovito reemitiranje putem kabelskog ili mikrovalnog sustava namijenjeno prijemu za javnost prvog prijenosa iz druge države članice, žicom ili zrakom, uključujući i satelitom, televizijskih ili radijskih programa namijenjenih prijemu za javnost.”
4 Članak 8. stavak 1. te direktive predviđa:
„Države članice osiguravaju da se prilikom kabelskog reemitiranja programa iz drugih država članica na njihovu državnom području poštuje autorsko pravo i srodna prava koji su na snazi i da se takvo reemitiranje provodi na temelju individualnog ili kolektivnog ugovornog sporazuma između nositelja autorskog prava, nositelja srodnih prava i kabelskih operatora.”
Direktiva 2001/29
5 Uvodne izjave 4., 9., 10., 23. i 27. Direktive 2001/29 propisuju:
„(4) Usklađeni pravni okvir autorskog prava i srodnih prava će, kroz povećanu pravnu sigurnost i omogućujući viši stupanj zaštite intelektualnog vlasništva, potaknuti znatno ulaganje u stvaralaštvo i inovativnost, uključujući mrežnu infrastrukturu, i usporedno dovesti do rasta i povećane konkurentnosti europske industrije […].
[…]
(9) Svako usklađivanje autorskog prava i srodnih prava mora se temeljiti na visokoj razini zaštite, budući da su takva prava ključna za intelektualno stvaralaštvo. Njihova zaštita pomaže u održavanju i razvoju kreativnosti u interesu autora, umjetnika izvođača, producenata, potrošača, kulture, industrije i javnosti u cjelini. Intelektualno vlasništvo je stoga priznato kao sastavni dio vlasništva.
(10) Ako autori ili umjetnici izvođači namjeravaju nastaviti svoj kreativan i umjetnički rad, moraju dobiti odgovarajuću naknadu za korištenje svojega djela, kao što to moraju dobiti i producenti kako bi bili u mogućnosti financirati to djelo. Ulaganje potrebno za proizvodnju proizvoda kao što su fonogrami, filmovi ili multimedijalni proizvodi, i usluga kao što su usluge ‚na zahtjev’, značajno je. Odgovarajuća pravna zaštita prava intelektualnog vlasništva nužna je za jamčenje postojanja takve naknade i pruža mogućnost zadovoljavajućeg povrata tog ulaganja.
[…]
(23) Ovom Direktivom trebalo bi se dodatno uskladiti pravo autora na priopćavanje javnosti. To bi se pravo trebalo tumačiti u širem smislu tako kao da ono obuhvaća svako priopćavanje javnosti koja nije prisutna na mjestu na kojem se priopćavanje obavlja. To pravo trebalo bi obuhvaćati svaki takav prijenos ili reemitiranje djela za javnost putem žice ili bežičnim putem, uključujući radiodifuzijsko emitiranje. To pravo ne bi trebalo obuhvaćati nikakve druge radnje.
[…]
(27) Samo opskrba materijalnim uređajem za priopćavanje nije sama po sebi priopćavanje u smislu ove Direktive.”
6 Članak 3. stavak 1. navedene direktive propisuje:
„Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.”
Njemačko pravo
7 Članak 15. stavak 2. Gesetza über Urheberrecht und verwandte Schutzrechte – Urheberrechtsgesetz (Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima) od 9. rujna 1965. (BGBl. 1965 I, str. 1273., u verziji primjenjivoj na činjenice u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: UrhG), glasi:
„Autor ima još i isključivo pravo priopćavanja svojeg djela javnosti u nematerijalnom obliku (pravo priopćavanja javnosti). Pravo priopćavanja javnosti obuhvaća osobito:
1. pravo prikazivanja, izvođenja i ponovnog prikazivanja (članak 19.);
2. pravo stavljanja na raspolaganje javnosti (članak 19.a);
3. pravo radiodifuzijskog emitiranja (članak 20.);
4. pravo priopćavanja putem vizualnih i zvučnih medija (članak 21.);
5. pravo priopćavanja radiodifuzijskog emitiranja i njegova stavljanja na raspolaganje javnosti (članak 22.).”
8 Članak 20. UrhG‑a glasi:
„Pravo radiodifuzijskog emitiranja znači pravo stavljanja djela na raspolaganje javnosti radiodifuzijom zvuka, televizijskog, satelitskog ili kabelskog signala odnosno sličnim tehničkim sredstvima.”
9 Člankom 20.b stavkom 1. UrhG‑a predviđa se:
„Pravo reemitiranja radiodifuziranog djela u okviru programa koji se reemitira istovremeno, neizmijenjeno i cjelovito putem kabelskog ili mikrovalnog sustava (reemitiranje putem kabela) može istaknuti samo udruga za kolektivno ostvarivanje prava. To se pravilo ne primjenjuje na prava koje ističe neka organizacija za radiodifuziju za potrebe vlastitog emitiranja.”
10 Člankom 22. UrhG‑a određuje se:
„Pravo priopćavanja radiodifuzijskog emitiranja i priopćavanja stavljenih na raspolaganje javnosti jest pravo davanja odobrenja za stavljanje na raspolaganje javnosti radiodifuzijskih emitiranja i reemitiranja djela koja proizlaze iz stavljanja na raspolaganje javnosti putem zaslona, zvučnika ili sličnih tehničkih instalacija. Članak 19. stavak 3. primjenjuje se po analogiji.”
Glavni postupak i prethodno pitanje
11 Društvo MPLC, koje je u skladu s njemačkim pravom neovisna i profitna organizacija za kolektivno ostvarivanje prava usmjerena na ostvarivanje dobiti, podnijelo je protiv društva Citadines, upravitelja hotela, Landgerichtu München I (Zemaljski sud u Münchenu I, Njemačka), tužbu za prestanak priopćavanja javnosti jedne epizode televizijske serije radiodifuzijskim emitiranjem na televizijskim prijamnicima koje je tuženik postavio u sobama i sportskoj dvorani tog hotela, ako se radiodifuzijski signal prenosi do televizijskih prijamnika koaksijalnim ili podatkovnim kablovima. Tako su tu epizodu, koju je emitirao javni televizijski kanal, 17. studenoga 2019. gledali gosti navedenog hotela, s obzirom na to da se taj signal istodobno i u neizmijenjenom obliku reemitirao na te prijamnike putem razdjelnika za kabelsku televiziju u vlasništvu tog hotela. Društvo Citadines je za kabelsko reemitiranje sklopilo opsežne ugovore o licenciji s njemačkim udrugama za kolektivno ostvarivanje prava.
12 Rješenjem o privremenoj pravnoj zaštiti od 17. siječnja 2020. Landgericht München I (Zemaljski sud u Münchenu I) zabranio je društvu Citadines stavljanje navedene epizode na raspolaganje javnosti.
13 Presudom od 18. lipnja 2020. taj je sud potvrdio to rješenje o privremenoj pravnoj zaštiti.
14 Društvo Citadines podnijelo je protiv te presude žalbu Oberlandesgerichtu München (Visoki zemaljski sud u Münchenu, Njemačka), sudu koji je uputio zahtjev.
15 Potonje društvo smatra da je na temelju licencije za kabelsko reemitiranje ovlašteno svojim gostima na televizijskim prijamnicima u sobama i sportskoj dvorani stavljati na raspolaganje sadržaje koji se emitiraju kao besplatni programi na javnoj televiziji.
16 Suprotno tomu, društvo MPLC tvrdi da je, reemitiranjem predmetnog signala putem razdjelnika za kabelsku televiziju u vlasništvu tog hotela, društvo Citadines povrijedilo pravo priopćavanja javnosti čiji je nositelj. U tom pogledu nije relevantno to što je društvo Citadines razjasnilo pitanje prava na kabelsko reemitiranje s udrugama za kolektivno ostvarivanje prava.
17 Sud koji je uputio zahtjev ističe da se, prema sudskoj praksi Suda – iako samo opskrba prijamnicima nije sama po sebi, priopćavanje javnosti, s obzirom na uvodnu izjavu 27. Direktive 2001/29 – zadiralo u pravo priopćavanja javnosti reemitiranjem signala na prijamnike preko razdjelnika za kabelsku televiziju.
18 Međutim, taj sud napominje da su se u ovom slučaju radnje koje je društvo Citadines poduzelo i koje nadilaze okvir puke opskrbe televizijskim prijamnicima odnosile samo na reemitiranje televizijskog signala putem razdjelnika za kabelsku televiziju u vlasništvu hotela, za koje je to društvo bilo ovlašteno na temelju licencije koju je dobilo od udruga za kolektivno ostvarivanje prava. Budući da je priopćavanje javnosti u skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29 u njemačkom pravu podijeljeno na pravo predviđeno člankom 20.b UrhG‑a („reemitiranje”) i pravo predviđeno člankom članka 22. UrhG‑a („priopćavanje radiodifuzijskog emitiranja”), dvojbeno je je li općenito opravdan zaključak o namjernom postupanju korisnika u vezi s „radnjom priopćavanja”, za koje je ovlašten na temelju licencije u skladu s člankom 20.b UrhG‑a, odnosno u vezi s kabelskim reemitiranjem u hotelu, ako se to postupanje sastoji samo od opskrbe prijamnicima, koja ne predstavlja povredu prava priopćavanja javnosti.
19 U tim je okolnostima Oberlandesgericht München (Visoki zemaljski sud u Münchenu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članak 3. stavak 1. Direktive [2001/29] tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis ili praksa kojom se opskrba materijalnim uređajem za priopćavanje, kao što su televizijski uređaji postavljeni u sobama ili sportskoj dvorani hotela, smatra priopćavanjem javnosti ako se signal za prijenos reemitira na te uređaje razdjelnikom za kabelsku televiziju u vlasništvu hotela, ali se to kabelsko reemitiranje odvija zakonito na temelju licencije koju je hotel stekao?”
O prethodnom pitanju
Uvodna očitovanja
20 Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da dvojbe suda koji je uputio zahtjev proizlaze, kao što je to navedeno u točki 15. ove presude, iz činjenice da je, u skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29, u njemačkom pravu priopćavanje javnosti „podijeljeno” na, s jedne strane, pravo predviđeno člankom 20.b UrhG‑a i, s druge strane, pravo predviđeno člankom članka 22. UrhG‑a, pri čemu se tim pravima prenosi, prema navodima iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, taj članak 3. stavak 1.
21 U svojem odgovoru na zahtjev za pojašnjenje koji mu je Sud uputio u skladu s člankom 101. Poslovnika Suda, sud koji je uputio zahtjev istaknuo je, međutim, da je članak 20.b UrhG‑a u biti rezultat izmjene tog zakona Viertes Gesetzom zur Änderung des Urheberrechtsgesetzes vom 8. Mai 1998. (četvrti zakon o izmjeni UrhG‑a od 8. svibnja 1998.) (BGBl. 1998. I, str. 902., čiji je cilj bio prenijeti Direktivu 93/83 u njemački pravni poredak.
22 Navodeći da je članak 20.b UrhG‑a naknadno izmijenjen, s učinkom od 1. siječnja 2008., Zweites Gesetzom zur Regelung des Urheberrechts in der Informationsgesellschaft vom 26. Oktober 2007 (Drugi zakon o autorskom pravu u informacijskom društvu od 26. listopada 2007.) (BGBl. 2007 I, str. 2513.), kako bi se nastavila prilagodba njemačkog autorskog prava razvoju u području informacijskih i komunikacijskih tehnologija te kako bi se riješila pitanja koja se, s obzirom na kratak rok za prenošenje Direktive 2001/29, nisu mogla prilagoditi u okviru prethodne reforme autorskog prava, taj sud ističe da, u skladu s obrazloženjem tog zakona, „nije bila riječ o izmjeni osnovne strukture prava kabelskog reemitiranja „s obzirom na međunarodne i europske zahtjeve”.
23 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, nije na Sudu da odlučuje o tome kako treba tumačiti nacionalne propise, s obzirom na to da je takvo tumačenje u isključivoj nadležnosti nacionalnih sudova. Stoga Sud nije nadležan odlučivati o pitanju prenose li se odredbama članka 20.b UrhG‑a Direktiva 93/83 ili Direktiva 2001/29 (vidjeti u tom smislu presudu od 28. listopada 2021., A i B (Zajedničko oporezivanje malih pivovara), C‑221/20 i C‑223/20, EU:C:2021:890, t. 16. i 17. i navedenu sudsku praksu).
24 S obzirom na to pojašnjenje, valja istaknuti da sud koji je uputio zahtjev u svojem odgovoru iz članka 21. ove presude jasno navodi da je četvrtim zakonom o izmjeni UrhG‑a od 8. svibnja 1998., kojim je članak 20.b unesen u UrhG, prenesena Direktiva 93/83.
25 U tom pogledu valja podsjetiti, kao prvo, na to da se, u skladu s člankom 1. stavkom 3. Direktive 93/83, pojam „kabelsko reemitiranje” definira kao „istodobno, neizmijenjeno i cjelovito reemitiranje putem kabelskog ili mikrovalnog sustava namijenjeno prijamu za javnost prvog prijenosa iz druge države članice, žicom ili zrakom, uključujući i satelitom, televizijskih ili radijskih programa namijenjenih prijamu za javnost”.
26 Kao što je to Sud već presudio, Direktivom 93/83 uređuje se samo ostvarivanje prava na kabelsko reemitiranje u odnosu između nositelja autorskih i srodnih prava, s jedne strane, i „kabelskih operatora” ili „kabelskih distributera”, s druge strane. Međutim, pojmovi „kabelski operator” ili „kabelski distributer” označavaju operatore tradicionalnih kabelskih mreža (presuda od 8. rujna 2022., RTL Television, C‑716/20, EU:C:2022:643, t. 76. i 77.).
27 Iz toga slijedi da se hotel ne može smatrati „kabelskim operatorom” u smislu Direktive 93/83 (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2022., RTL Television, C‑716/20, EU:C:2022:643, t. 84. i 85.).
28 Kao drugo, što se tiče okolnosti koju je istaknuo sud koji je uputio zahtjev, da u glavnom postupku hotel kojim upravlja društvo Citadines ima ugovor o licenciji kojim se dopuštaju reemitiranja o kojima je riječ, valja utvrditi da odluka kojom se upućuje prethodno pitanje ne sadržava nikakvo pojašnjenje o vrsti radnji koje su obuhvaćene takvim ugovorom o licenciji.
29 U svojim je pisanim očitovanjima društvo Citadines navelo da, iako ne osporava da je reemitiranjem sadržaja prijamnicima unutar svojeg hotela izvršilo radnje priopćavanja javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, ono također tvrdi da je u tu svrhu u cijelosti steklo potrebne licencije od nadležnih udruga za kolektivno ostvarivanje prava, za koje godišnje plaća paušalnu naknadu za svaku hotelsku sobu.
30 S druge strane, društvo MPLC istaknulo je da ugovor o licenciji koji je sklopilo društvo Citadines ne obuhvaća izravno i neizravno reemitiranje radijskih i televizijskih programa putem razdjelnika za kabelsku televiziju u vlasništvu dotičnog hotela.
31 U tom pogledu, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u kontekstu postupka predviđenog člankom 267. UFEU‑a, koji se temelji na jasnom razgraničenju dužnosti između nacionalnih sudova i Suda, svaka ocjena činjenica predmeta ulazi u nadležnost nacionalnog suda (presuda od 17. prosinca 2020., BAKATI PLUS, C‑656/19, EU:C:2020:1045, t. 30. i navedena sudska praksa).
32 Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi obuhvaća li, u sporu koji se pred njim vodi, ugovor o licenciji koji je sklopilo društvo Citadines eventualne radnje priopćavanja javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 koje obavlja to društvo.
33 U tom kontekstu, u svakom je slučaju važno dodati kako okolnost da je takav ugovor o licenciji sklopljen nije relevantna za pitanje predstavljaju li predmetna reemitiranja priopćavanje javnosti u smislu te odredbe. Suprotno tomu, kao što je to Europska komisija istaknula u svojim pisanim očitovanjima, postojanjem takvog ugovora o licenciji može se utvrditi je li autor predmetnog djela odobrio takvo priopćavanje, pod pretpostavkom da se ono dokaže.
34 Odgovor na prethodno pitanje mora se dati uzimajući u obzir ta razmatranja.
Meritum
35 Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 tumačiti na način da opskrba televizijskim prijamnicima postavljenima u sobe ili sportsku dvoranu hotela, ako se signal reemitira na te prijamnike razdjelnikom za kabelsku televiziju u vlasništvu tog hotela, predstavlja „priopćavanje javnosti” u smislu te odredbe.
36 U tom pogledu valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29, „[d]ržave članice moraju autorima predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje na raspolaganje javnosti njihovih djela tako da im svatko može pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sam odabere”.
37 Kao što je to Sud u više navrata presudio, na temelju te odredbe autori imaju pravo koje je preventivne naravi i koje im omogućuje da interveniraju između eventualnih korisnika svojih djela i radnji priopćavanja javnosti koje bi ti korisnici mogli izvršiti, a sve u svrhu njihove zabrane (presude od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 30. i od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando, C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 62. i navedena sudska praksa).
38 Što se tiče sadržaja pojma „priopćavanje javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, on se mora, kao što je to istaknuto u uvodnoj izjavi 23. Direktive 2001/29, tumačiti široko, na način da obuhvaća svako priopćavanje javnosti koja nije prisutna na mjestu na kojem se priopćavanje obavlja i, stoga, svaki takav prijenos ili reemitiranje djela za javnost putem žice ili bežičnim putem, uključujući radiodifuzijsko emitiranje. Naime, iz uvodnih izjava 4., 9. i 10. te direktive proizlazi da je njezin glavni cilj uspostaviti viši stupanj zaštite autora, omogućavajući im dobivanje odgovarajuće naknade za korištenje njihovih djela, osobito prigodom priopćavanja javnosti (presuda od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando, C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 63. i navedena sudska praksa).
39 U tom pogledu, kao što je to Sud više puta presudio, taj pojam ujedinjuje dva kumulativna elementa, točnije radnju priopćavanja nekog djela i priopćavanje tog djela javnosti, te podrazumijeva pojedinačnu ocjenu (presude od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 37.; od 2. travnja 2020., Stim i SAMI, C‑753/18, EU:C:2020:268, t. 30. i od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando, C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 66. i navedena sudska praksa).
40 Prilikom takve ocjene treba imati u vidu više međusobno dopunjujućih kriterija koji nisu samostalni ni međusobno ovisni. Budući da se ti kriteriji mogu naći u različitim konkretnim situacijama u vrlo različitom opsegu, valja ih primijeniti i pojedinačno i u njihovoj međusobnoj interakciji (presude od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 35. i od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando, C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 67. i navedena sudska praksa).
41 Među tim kriterijima Sud je, s jedne strane, istaknuo nezaobilaznu ulogu korisnika i namjernost njegove intervencije. Naime, on poduzima „radnju priopćavanja” kada djeluje, i pritom je u potpunosti svjestan posljedica svojeg postupanja, kako bi omogućio svojim klijentima pristup zaštićenom djelu i to osobito u slučaju da, kad ne bi bilo takvog djelovanja, ti klijenti načelno ne bi mogli uživati u emitiranom djelu (vidjeti u tom smislu presudu od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando, C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 68. i navedenu sudsku praksu).
42 Osim toga, Sud je presudio da lukrativna narav priopćavanja javnosti, u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, nije irelevantna (presuda od 8. rujna 2016., GS Media, C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 38. i navedena sudska praksa).
43 S druge strane, kako bi bila obuhvaćena pojmom „priopćavanje javnosti” u smislu te odredbe, potrebno je isto tako da su zaštićena djela doista priopćena određenoj javnosti (presude od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 40. i od 28. listopada 2020., BY (Fotografija kao dokaz), C‑637/19, EU:C:2020:863, t. 25. i navedena sudska praksa).
44 U tom pogledu, Sud je pojasnio da pojam „javnost” obuhvaća neodređeni broj potencijalnih adresata te usto podrazumijeva prilično velik broj osoba (presude od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 41. i od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando, C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 69. i navedena sudska praksa).
45 Iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da, kako bi se priopćavanje zaštićenog djela moglo kvalificirati kao radnja „priopćavanja javnosti”, ono se mora priopćiti na poseban tehnološki način, koji se razlikuje od dotad korištenog načina, ili, ako to nije slučaj, mora se priopćiti „novoj javnosti”, odnosno javnosti koju nositelj autorskog prava nije uzeo u obzir kad je dao ovlaštenje za prvotno priopćavanje svojeg djela javnosti (presuda od 22. lipnja 2021., YouTube i Cyando, C‑682/18 i C‑683/18, EU:C:2021:503, t. 70. i navedena sudska praksa).
46 Osobito s obzirom na te kriterije i u skladu s pojedinačnom ocjenom navedenom u točki 37. ove presude, valja ocijeniti obavlja li, u predmetu poput onoga u glavnom postupku, upravitelj hotela koji sobe i sportsku dvoranu tog hotela opskrbi televizijskim i/ili radijskim prijamnicima na koje ponovno reemitira radiodifuzijski signal, radnju priopćavanja javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29.
47 Iako je načelno na nacionalnom sudu da utvrdi je li to slučaj u konkretnom slučaju i da s tim u vezi donese konačnu ocjenu činjenica, Sud je nadležan dati sudu koji je uputio zahtjev sve elemente tumačenja prava Unije kako bi ocijenio postoji li takva radnja priopćavanja javnosti.
48 U ovom slučaju, kao prvo, valja smatrati da upravitelj hotela poduzima radnju priopćavanja u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 kada svojim gostima namjerno prenosi zaštićena djela, svjesno odašiljući signal televizijskim ili radijskim prijamnicima koji su postavljeni u tom hotelu (vidjeti u tom smislu presudu od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 54. i navedenu sudsku praksu).
49 Kao drugo, Sud je već presudio da goste takvog hotela čini neograničen broj potencijalnih adresata, s obzirom na to da pristup tih gostiju uslugama tog hotela načelno proizlazi iz izbora svakog od njih i ograničen je samo prihvatnom sposobnošću navedenog hotela da goste hotela čini znatan broj osoba, tako da ih treba smatrati „javnošću” (presuda od 15. ožujka 2012., Phonographic Performance (Ireland), C‑162/10, EU:C:2012:141, t. 41. i 42.).
50 Kao treće, Sud je presudio da je potrebno, kako bi postojalo priopćavanje javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, da dotični korisnik, s punim poznavanjem posljedica svojeg ponašanja, daje pristup radiodifuzijskom sadržaju koji sadržava zaštićeno djelo dodatnoj javnosti te da je razvidno da, kad ne bi bilo takvog djelovanja, osobe koje sačinjavaju „novu” javnost, čak i da se nalaze unutar područja pokrivenosti navedenog emitiranja, ne bi načelno mogle uživati emitirano djelo. Stoga, kada upravitelj hotela svojim gostima namjerno prenosi takvo djelo, svjesno odašiljući signal televizijskim ili radijskim prijamnicima koje je postavio u tom hotelu, on djeluje, i pritom je u potpunosti svjestan posljedica svojeg postupanja, kako bi omogućio svojim gostima pristup tom djelu. Naime, kad ne bi bilo takvog djelovanja, ti gosti, čak i da se nalaze unutar područja pokrivenosti navedenog emitiranja, ne bi načelno mogli uživati emitirano djelo (vidjeti u tom smislu presudu od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 46. i 47. i navedenu sudsku praksu).
51 Kao četvrto, u skladu sa sudskom praksom Suda, da bi se smatralo da postoji priopćavanje u smislu te odredbe dovoljno je da je djelo stavljeno na raspolaganje javnosti na način da mu osobe od kojih se ona sastoji mogu pristupiti (vidjeti u tom smislu presudu od 7. prosinca 2006., SGAE, C‑306/05, EU:C:2006:764, t. 43.). Iz toga slijedi da nije relevantna okolnost, koju je naveo sud koji je uputio zahtjev, da televizijske prijamnike nije uključilo društvo Citadines, nego gosti hotela kojim upravlja to društvo.
52 Kao peto, kad je riječ o lukrativnosti navedenoj u točki 40. ove presude, iz sudske prakse Suda proizlazi da radnja kojom upravitelj hotela svojim gostima daje pristup radiodifuzijski emitiranom djelu predstavlja dodatnu uslugu koja utječe na standard tog hotela, a prema tome i na cijenu njegovih soba, tako da ta radnja ima lukrativnu narav (vidjeti u tom smislu presude od 7. prosinca 2006., SGAE, C‑306/05, EU:C:2006:764, t. 44. i od 15. ožujka 2012., Phonographic Performance (Ireland), C‑162/10, EU:C:2012:141, t. 44. i 45.).
53 Kao šesto i posljednje, ne može se smatrati da opskrba televizijskim prijamnicima u sobama i sportskim dvoranama hotela o kojemu je riječ u glavnom postupku predstavlja „samo opskrbu materijalnim uređajem” u smislu uvodne izjave 27. Direktive 2001/29.
54 Naime, kad je riječ o hotelima, iz sudske prakse Suda proizlazi da, iako sama opskrba materijalnim uređajima, koja osim takvog hotela uobičajeno uključuje i poduzeća specijalizirana za prodaju ili iznajmljivanje televizijskih uređaja, sama po sebi ne predstavlja radnju priopćavanja u smislu Direktive 2001/29, to ne mijenja činjenicu da ti uređaji mogu tehnički omogućiti pristup javnosti radiodifuzijski emitiranim djelima. Stoga, ako putem tako postavljenih televizijskih uređaja taj hotel distribuira signal svojim gostima koji su smješteni u njegovim sobama, riječ je o priopćavanju javnosti u smislu članka 3. stavka 1. te direktive, pri čemu nije potrebno znati koja je tehnika prijenosa korištenog signala (vidjeti u tom smislu presudu od 7. prosinca 2006., SGAE, C‑306/05, EU:C:2006:764, t. 46.).
55 S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da opskrba televizijskim prijamnicima postavljenima u sobe ili sportsku dvoranu hotela, ako se signal reemitira na te prijamnike razdjelnikom za kabelsku televiziju u vlasništvu tog hotela, predstavlja „priopćavanje javnosti” u smislu te odredbe.
Troškovi
56 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje:
Članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu
treba tumačiti na način da:
opskrba televizijskim prijamnicima postavljenima u sobe ili sportsku dvoranu hotela, ako se signal reemitira na te prijamnike razdjelnikom za kabelsku televiziju u vlasništvu tog hotela, predstavlja „priopćavanje javnosti” u smislu te odredbe.
Potpisi