PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)
16. listopada 2014.(*)
„Državne potpore – Električna energija – Preferencijalna tarifa – Odluka o proglašenju potpore nespojivom s unutarnjim tržištem i nalaganje njezina povrata – Prednost – Obveza obrazlaganja – Iznos potpore – Nova potpora“
U predmetu T‑177/10,
Alcoa Trasformazioni Srl, sa sjedištem u Portoscusu (Italija), koju zastupaju M. Siragusa, T. Müller‑Ibold, F. Salerno, G. Scassellati Sforzolini i G. Rizza, odvjetnici,
tužitelj,
kojeg podupire
Talijanska Republika, koju zastupa G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju S. Fiorentina, avvocato dello Stato,
intervenijent,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju V. Di Bucci i É. Gippini Fournier, u svojstvu agenata,
tuženik,
povodom zahtjeva za poništenje Odluke Komisije 2010/460/EZ od 19. studenoga 2009. o državnim potporama C 38/A/04 (ex NN 58/04) i C 36/B/06 (ex NN 38/06) koje je Italija provela u korist Alcoe Trasformazioni (SL 2010., L 227, str. 62.) [neslužbeni prijevod],
OPĆI SUD (osmo vijeće),
u sastavu: D. Gratsias, predsjednik, M. Kancheva i C. Wetter (izvjestitelj), suci,
tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 12. prosinca 2013.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužitelj Alcoa Trasformazioni Srl talijansko je društvo u čijem su vlasništvu dvije tvornice za proizvodnju primarnog aluminija, smještene u Portovesmeu na Sardiniji (Italija) i u Fusini u Venetu (Italija). Alumix SpA je u okviru svoje privatizacije te tvornice prenio na tužitelja.
2 Komisija Europskih zajednica je u obavijesti koja je upućena drugim državama članicama i drugim zainteresiranim osobama u skladu s člankom [88.] stavkom 2. [UEZ‑a] u vezi s državnom potporom talijanske Vlade Alumixu, koja je dostavljena Republici Italiji i koja je objavljena 1. listopada 1996. (SL C 288, str. 4., u daljnjem tekstu: odluka Alumix), a nakon ispitivanja različitih mjera odobrenih Alumixu tijekom njegove privatizacije, uključujući odobrenje preferencijalne tarife električne energije od strane dugogodišnjeg pružatelja električne energije u Italiji Ente nazionale per l’energia elettrica (ENEL) za tvornice koje je stekao tužitelj, smatrala da navedena tarifa, koja je bila primjenjiva sve do 31. prosinca 2005., ne predstavlja državnu potporu u smislu članka 87. stavka 1. UEZ‑a. U tom je pogledu, među ostalim, smatrala da „naplaćujući za proizvodnju primarnog aluminija [u tvornicama koje je stekao tužitelj] tarifu koja je obuhvaćala ENEL‑ove varijabilne troškove te doprinosila njegovim fiksnim troškovima, ENEL se ponašao kao [subjekt koji djeluje u normalnim tržišnim uvjetima] uzevši u obzir to da su te tarife omogućavale pružanje električne energije njegovim najvažnijim industrijskim klijentima u regijama gdje je postojalo značajno prekoračenje kapaciteta s obzirom na proizvodnju električne energije“.
3 Autorità per l’energia elettrica e il gas (talijanski regulator za električnu energiju i plin; u daljnjem tekstu: AEEG) prenio je Odlukom br. 204/99 od 29. prosinca 1999. upravljanje svojom tarifom na lokalne distributere električne energije. Tužitelju je, dakle, pružanje električne energije naplaćivao ENEL, njegov lokalni distributer električne energije, po standardnoj tarifi, a ne više po tarifi iz članka 2. Ministarske uredbe od 19. prosinca 1995. (GURI br. 39 od 16. veljače 1996., str. 8.; u daljnjem tekstu: Uredba iz 1995.), koja je, kao što je to navedeno u prethodnoj točki, bila primjenjiva do 31. prosinca 2005. ENEL je radi nadoknade te tarifne razlike tužitelju odobrio povrat, istaknut na njegovom računu za električnu energiju, financiran uz pomoć parafiskalnog nameta nametnutog svim potrošačima električne energije u Italiji.
4 AEEG je Odlukom br. 148/04 od 9. kolovoza 2004. zadužio javno tijelo Cassa Conguaglio per il settore elettrico (talijanska riznica za poravnanja u sektoru električne energije, u daljnjem tekstu: Riznica za poravnanja) za upravljanje tarifom električne energije umjesto lokalnih distributera. S tog je naslova Riznica za poravnanja tužitelju sama vraćala iznos koji odgovara razlici između iznosa tarife koju mu je naplaćivao ENEL i iznosa tarife iz Uredbe iz 1995., koristeći isti parafiskalni namet.
5 Zatim su usvojene, kao prvo, Predsjednička uredba Savjeta ministara od 6. veljače 2004. (GURI br. 93 od 21. travnja 2004., str. 5., u daljnjem tekstu: Uredba iz 2004.) te nakon toga Uredba sa zakonskom snagom br. 35 od 14. ožujka 2005. (GURI br. 111 od 14. svibnja 2005., str. 4.), koja je Zakonom br. 80 o izmjenama i dopunama od 14. svibnja 2005. pretvorena u zakon (običan dodatak GURI‑ju br. 91 od 14. svibnja 2005., u daljnjem tekstu: Zakon iz 2005.). Članak 1. Uredbe iz 2004. proširio je primjenu preferencijalnih tarifa na, među ostalima, Portovesme Srl i Eurallumina SpA. Iako je bilo moguće shvaćanje da je taj članak prorogirao do lipnja 2007. preferencijalnu tarifu koju je uživao tužitelj, on se zapravo nije primjenjivao na njega nego Uredba iz 1995. sve do stupanja na snagu članka 11. stavka 11. Zakona iz 2005., koji je preferencijalnu tarifu primjenjivu na dvije tužiteljeve tvornice prorogirao do 31. prosinca 2010.
6 Navedena tarifa bila je predmet AEEG‑ove godišnje revizije, koji je 13. listopada 2005. usvojio Odluku br. 217/05, temeljem koje je od 1. siječnja 2006. povećanje preferencijalne tarife ovisilo o mogućim povećanjima cijena registriranih na burzama u Frankfurtu na Majni (Njemačka) i Amsterdamu (Nizozemska), u granici od 4 % godišnje.
7 Komisija nije bila obaviještena ni o Uredbi iz 2004. ni o članku 11. stavku 11. Zakona iz 2005.
8 Komisija je odlukom, o kojoj je Republika Italija obaviještena pismom od 19. srpnja 2006., pokrenula postupak propisan u članku 88. stavku 2. UEZ‑a u vezi s državnom potporom C 36/06 (ex NN 38/06) – Odobrena preferencijalna tarifa određenim industrijama koje su veliki energetski potrošači u Italiji (sažetak u SL C 214, str. 5., u daljnjem tekstu: Odluka od 19. srpnja 2006.).
9 Tužitelj je 29. studenoga 2006. podnio tužbu Općem sudu tražeći, kao prvo, poništenje te odluke u mjeri u kojoj se odnosila na tarifu za pružanje električne energije odobrenu njegovim dvjema tvornicama primarnog aluminija ili, podredno, njezino poništenje jer je Komisija njome navedenu tarifu kvalificirala kao novu nezakonitu potporu.
10 Opći sud je presudom od 25. ožujka 2009., Alcoa Trasformazioni/Komisija (T‑332/06) odbio tu tužbu. Sud je povodom žalbe potvrdio navedenu presudu presudom od 21. srpnja 2011., Alcoa Trasformazioni/Komisija (C‑194/09 P, Zb., str. I‑6311.).
11 Formalni postupak ispitivanja okončan je Odlukom Komisije 2010/460/EZ od 19. studenoga 2009. o državnim potporama C‑38/A/04 (ex NN 58/04) i C‑36/B/06 (ex NN 38/06), koje je Italija provela u korist Alcoe Trasformazioni [neslužbeni prijevod] (SL 2010., L 227, str. 62., u daljnjem tekstu: pobijana odluka), koja u članku 1. proglašava državnu potporu koju je Republika Italija nezakonito dodijelila tužitelju od 1. siječnja 2006. nespojivom sa zajedničkim tržištem.
12 Komisija je u pobijanoj odluci smatrala nebitnom kako analizu koju je podržala u odluci Alumix tako i izračune talijanskih vlasti i tužitelja radi dokazivanja da je preferencijalna tarifa koja je odobrena tužitelju i nadalje usklađena s kriterijima usvojenima u odluci Alumix. Komisija je navela da iznos potpore za povrat odgovara iznosu svih kompenzacijskih naknada koje je Riznica za poravnanja isplatila tužitelju.
13 Kad je riječ o tvornici u Veneciji, Komisija je u članku 2. pobijane odluke navela da se povrat potpore odnosi na razdoblje između 1. siječnja 2006. i 19. studenoga 2009., datuma usvajanja pobijane odluke. Kad je riječ o tvornici na Sardiniji, Komisija je naložila samo djelomičan povrat i to za razdoblje između 1. siječnja 2006. i 18. siječnja 2007.
14 Iz priloga 1 A tužbi proizlazi da je tužitelj obaviješten o pobijanoj odluci 12. veljače 2010.
Postupak i zahtjevi stranaka
15 Tužitelj je podnio ovu tužbu zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 19. travnja 2010.
16 Tužitelj je odvojenim podneskom, podnesenim tajništvu Općeg suda 22. svibnja 2010., podnio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu radi odgode izvršenja pobijane odluke u mjeri u kojoj se odnosi na potporu C 36/B/2006 (ex NN 38/2006), a u okviru kojeg je također zatražio da se Komisiji naloži snošenje troškova.
17 Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 8. srpnja 2010. Republika Italija podnijela je zahtjev za intervenciju u ovom predmetu u potporu zahtjevu tužitelja.
18 Zahtjev za privremenu pravnu zaštitu odbijen je rješenjem predsjednika Općeg suda od 9. srpnja 2010., Alcoa Trasformazioni/Komisija (T‑177/10 R), a donošenje odluke o troškovima je odgođeno.
19 Komisija je 4. kolovoza 2010. tajništvu Općeg suda podnijela odgovor na tužbu.
20 Rješenjem od 13. rujna 2010. predsjednik prvog vijeća Općeg suda dopustio je intervenciju Republike Italije.
21 Republika Italija je 26. studenoga 2010. podnijela tajništvu Općeg suda intervencijski podnesak.
22 Ispravljena verzija replike podnesena je tajništvu Općeg suda 1. prosinca 2010.
23 Tajništvo Općeg suda zaprimilo je 1. veljače 2011. tužiteljevo očitovanje na intervencijski podnesak.
24 Odgovor na repliku i Komisijino očitovanje o intervencijskom podnesku podneseni su tajništvu Općeg suda 1. ožujka 2011.
25 Predsjednik Suda odbio je rješenjem od 14. prosinca 2011., Alcoa Trasformazioni/Komisija [C‑446/10 P(R)] žalbu protiv ranije navedenog rješenja od 9. srpnja 2010., Alcoa Trasformazioni/Komisija.
26 Budući da se sastav vijećâ Općeg suda promijenio, sudac izvjestitelj je raspoređen u šesto vijeće, kojemu je stoga dodijeljen ovaj predmet. On je zatim dodijeljen novom sucu izvjestitelju u tom istom vijeću.
27 Nakon djelomične obnove sudaca Općeg suda, sudac izvjestitelj raspoređen je u osmo vijeće kojemu je, dakle, preraspodijeljen ovaj predmet.
28 Opći sud (osmo vijeće) odlučio je na temelju izvještaja suca izvjestitelja otvoriti usmeni postupak.
29 Tužitelj i Komisija iznijeli su svoja izlaganja i dali odgovore na usmena pitanja Općeg suda tijekom rasprave održane 12. prosinca 2013. Republika Italija, uredno pozvana u svojstvu intervenijenta, nije prisustvovala navedenoj raspravi, iako o tome nije obavijestila Opći sud.
30 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku u mjeri u kojoj se odnosi na potporu C 36/B/06 (ex NN 38/06);
– naloži Komisiji snošenje troškova.
31 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
32 Republika Italija zahtijeva od Općeg suda da usvoji tužbu.
Pravo
33 U prilog svojoj tužbi tužitelj iznosi šest tužbenih razloga.
34 Tužbeni razlozi se u bitnome odnose, kao prvo, na nezakonitu kvalifikaciju državne potpore s obzirom na to da ne postoji prednost odobrena tužitelju, kao drugo, u slučaju da Opći sud zadrži kvalifikaciju državne potpore, na nezakonitost koja proizlazi iz pogrešnog utvrđenja iznosa potpore, kao treće, također pod pretpostavkom da je navedena kvalifikacija utvrđena, na pogrešnu kvalifikaciju operativne potpore jer je riječ o regionalnoj potpori koja je spojiva sa zajedničkim tržištem, a čak i priznajući da se radilo o operativnoj potpori, na prikladnost takve potpore na temelju smjernica za nacionalne regionalne potpore (SL 1998., C 74, str. 9), kao četvrto, na povredu načela dobre uprave i odredaba Ugovora koje se odnose na regionalne potpore spojive sa zajedničkim tržištem, kao peto, na povredu načela zaštite legitimnih očekivanja i, kao šesto, na bitnu povredu postupka.
35 Opći sud smatra korisnim najprije ispitati šesti tužbeni razlog koji se odnosi na bitnu povredu postupka.
Šesti tužbeni razlog, koji se odnosi na bitnu povredu postupka
36 Ponajprije valja donijeti odluku o dopuštenosti šestog tužbenog razloga, što ističe Komisija.
37 Prema mišljenju Komisije, navedeni tužbeni razlog toliko je slabo razvijen da ne ispunjava zahtjeve iz članka 44. stavka 1. Poslovnika Općeg suda. Međutim, iz ispitivanja tužbe i replike proizlazi da, iako je tužiteljeva argumentacija vrlo sažeta, tužitelj ističe tužbeni razlog koji se sastoji od dva jasno utvrdiva dijela, jedan koji se odnosi na posljedice navodne nevaljanosti Odluke od 19. srpnja 2006. o zakonitosti pobijane odluke (stavak 271. tužbe) i drugi koji se odnosi na nedostatak u obrazloženju navedene odluke (stavak 272. tužbe i stavci 73. i 74. replike). Predmetni tužbeni razlog je, dakle, dopušten.
38 Stoga, kao drugo, valja ispitati redom dva dijela šestog tužbenog razloga.
Prvi dio šestog tužbenog razloga, koji se odnosi na povredu postupka zbog čega je Odluka od 19. srpnja 2006. nevaljana
39 Tužitelj navodi da „je zakonito usvajanje konačne odluke donesene primjenom članka 108. stavka 2. UFEU‑a bilo moguće samo ako je odluka o otvaranju formalnog postupka ispitivanja bila valjana“ te da „u slučaju kad bi odluka o otvaranju bila poništena, to bi poništenje također proizvelo učinke na pobijanu odluku za koju ne bi bio ispunjen bitan postupovni uvjet“.
40 Međutim, kad je tužitelj bio pozvan da izloži svoje mišljenje o posljedicama ranije navedene presude od 25. ožujka 2009., Alcoa Trasformazioni/Komisija, koja je potvrđena ranije navedenom presudom od 21. srpnja 2011., Alcoa Trasformazioni/Komisija, kojom se priznaje puna zakonitost Odluke od 19. srpnja 2006., on je tijekom rasprave izjavio da odustaje od prvog dijela svojeg šestog tužbenog razloga, a što je zabilježeno u zapisniku s rasprave.
Drugi dio šestog tužbenog razloga, koji se odnosi na povredu obveze obrazlaganja
41 Drugim dijelom šestog tužbenog razloga tužitelj ističe povredu obveze obrazlaganja. U tom pogledu tužitelj navodi da „je [pobijana] odluka obilježena ozbiljnim i višestrukim nedostacima u obrazloženju bitnih pitanja“ (stavak 272. tužbe) te upućuje na „argumentaciju u prva četiri tužbena razloga“ (isti stavak tužbe).
42 Uvodno treba odbiti zapreku za vođenje postupka koju je istaknula Komisija, a koja se odnosi na drugi dio ovog tužbenog razloga i temelji na tome da se tužiteljevi argumenti odnose samo na relevantnost obrazloženja, a ne na njegovu dostatnost ili nedostatnost. Kao prvo, pitanje obveze obrazlaganja obrađuje se u stavcima 69. do 74. kao i 78. i 79. tužbe, koji navode da ne postoji gospodarska procjena koja upućuje na postojanje prednosti odobrene tužitelju.
43 Zatim i nadasve, replika još jasnije ističe da je obveza obrazlaganja povrijeđena time što ne postoji gospodarska procjena koja upućuje na postojanje prednosti odobrene tužitelju, ne navodi se tržišna cijena te nisu uzeti u obzir regionalni razvoj i razlozi koji su doveli do odbacivanja Virtual Power Planta (u daljnjem tekstu: program VPP). Uostalom, uzimajući u obzir da se tužbeni razlog koji ističe povredu obveze obrazlaganja odnosi na javni poredak (presude Suda od 1. srpnja 1986., Usinor/Komisija, 185/85, Zb., str. 2079., t. 19. i od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, Zb., str. I‑1719., t. 67.), on je dopustiv čak i ako se prvi put ističe u replici [presuda Suda od 20. veljače 1997., Komisija/Daffix, C‑166/95 P, Zb., str. I‑983., t. 21. i 25. te presuda Općeg suda od 6. srpnja 2011., i‑content/OHIM (BETWIN), T‑258/09, Zb., str. II‑3797., t. 47.]. Tim više to vrijedi ako se tužbeni razlog, koji postoji u tužbi, ali nije popraćen dostatnim pojašnjenjima, potkrijepi u fazi replike.
44 Nadalje je potrebno, s jedne strane, čitati tužbu u svjetlu replike i, s druge strane, zauzeti stajalište da tužitelj u okviru šestog tužbenog razloga ne prigovara Komisiji to što nije uzela u obzir navedene elemente, nego to što ih nije navela u pobijanoj odluci. Dopuštenost drugog dijela šestog tužbenog razloga je, dakle, kao takva, utvrđena.
45 Ponajprije valja ispitati upućivanje na tužbene razloge o meritumu što se tiče drugog do četvrtog tužbenog razloga, a zatim tužiteljeve prigovore u tužbi (u vezi s prvim tužbenim razlogom, na koji upućuje šesti tužbeni razlog) koji su još dopunjeni u replici.
46 Kad je riječ o prvoj situaciji, podsjeća se na to da se prema sudskoj praksi tužbeni razlog koji se tiče povrede članka 253. UEZ‑a zbog nedostatka obrazloženja ili nedovoljnog obrazloženja, što je dakle primjenjivo, odnosi na bitnu povredu postupka u smislu članka 230. UEZ‑a (ranije navedena presuda Komisija/Sytraval i Brink’s France, t. 67. i presuda Općeg suda od 13. siječnja 2004., Thermenhotel Stoiser Franz i dr./Komisija, T‑158/99, Zb., str. II‑1., t. 97.). Drukčija je situacija s prigovorima koji se ne odnose, zapravo, na nedostatak obrazloženja ili nedovoljno obrazloženje, nego se podudaraju s kritikom osnovanosti pobijane odluke i, dakle, temeljne zakonitosti tog akta (ranije navedena presuda Općeg suda Thermenhotel Stoiser Franz i dr./Komisija, t. 97. i presuda od 14. siječnja 2009., Kronoply/Komisija, T‑162/06, Zb., str. II‑1., t. 23.). U okviru takvog tužbenog razloga te je prigovore moguće jedino odbiti (ranije navedena presuda Općeg suda Thermenhotel Stoiser Franz i dr./Komisija, t. 97. i 98. i presuda od 27. rujna 2012., Italija/Komisija, T‑257/10, t. 53.).
47 Kad je riječ o drugoj situaciji, valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi obrazloženje koje se zahtijeva u skladu s člankom 253. UEZ‑a mora biti primjereno prirodi akta o kojem se radi i mora na jasan i nedvosmislen način izraziti argumentaciju institucije koja je donijela akt i to tako da omogući zainteresiranim strankama da saznaju razloge na kojima se temelji donesena mjera te nadležnom sudu da obavlja sudski nadzor.
48 Obvezu obrazlaganja treba ocjenjivati u odnosu na okolnosti slučaja. Nije potrebno da se u obrazloženju navedu svi činjenični i pravni elementi s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 253. UEZ‑a mora ocijeniti ne samo u odnosu na način kako je formulirano, nego i u odnosu na njegov kontekst i sva pravna pravila koja uređuju predmetno područje. Posebice, Komisija nije obvezna zauzeti stajalište o svim argumentima koje su joj istaknule zainteresirane osobe, nego je dostatno da izloži činjenice i pravna stajališta koja imaju suštinsku važnost u strukturi odluke (presuda Suda od 14. veljače 1990., Delacre i dr./Komisija, C‑350/88, Zb., str. I‑395., t. 16.; presude Općeg suda od 8. srpnja 2004., Technische Glaswerke Ilmenau/Komisija, T‑198/01, Zb., str. II‑2717., t. 59. i 60. i od 28. ožujka 2012., Ryanair/Komisija, T‑123/09, t. 178.).
49 S obzirom na prethodna razmatranja potrebno je provjeriti je li Komisija dovoljno obrazložila pobijanu odluku što se tiče, kao prvo, gospodarske analize koja ju je dovela do zaključka da postoji prednost odobrena tužitelju, kao drugo, pretpostavljene tržišne cijene, kao treće, činjenice da je ispitala može li se potpora prihvatiti na temelju regionalnog razvoja i, kao četvrto, razloga zbog kojih je odbacila program VPP.
50 Na taj način, što se tiče, kao prvo, gospodarske analize koja je dovela Komisiju do zaključka da postoji prednost odobrena tužitelju, iz ispitivanja pobijane odluke proizlazi da je Komisija najprije podsjetila na gospodarski kontekst odluke Alumix (uvodne izjave 33. do 38. pobijane odluke), a nakon toga je naglasila značajan razvoj koji je zatim obilježio talijansko tržište električne energije (uvodne izjave 39. do 43. pobijane odluke) i na kraju posvetila cijeli odjeljak (t. 6.2.1. pobijane odluke, naslovljen „Postojanje prednosti“) analizi tržišta na kojem je djelovao tužitelj (uvodne izjave 145. do 158. pobijane odluke). Podsjećajući, među ostalim, da odluka Alumix, donesena u monopolističkom kontekstu, nije mogla biti prenesena u liberalizirano tržište električne energije (uvodna izjava 150. pobijane odluke), Komisija je u skladu s ranije navedenom presudom od 21. srpnja 2011., Alcoa Trasformazioni/Komisija, (t. 71.), naglasila da treba uzeti u obzir „prevladavajuće uvjete na stvarnom tržištu“ (uvodna izjava 146. pobijane odluke). Komisija je također pobliže navela što su posebnosti sardinijskog tržišta (uvodne izjave 155. te 226. do 231. pobijane odluke).
51 Što se tiče, kao drugo, tržišne cijene, Komisija je navela da je zbog intervencije talijanske države cijena koju je tužitelj dobio bila niža od cijene koju bi uživao u stvarnim tržišnim uvjetima jer da je bio u mogućnosti dobiti takvu cijenu izravno od pružatelja električne energije u dotičnim regijama, ta intervencija ne bi bila potrebna (uvodna izjava 145. pobijane odluke). Komisija je u uvodnim izjavama 146. do 152. pobijane odluke izložila razloge zbog kojih je smatrala da treba odbiti tužiteljev izračun tržišne cijene pobliže navodeći, nadalje, u uvodnim izjavama 153. i 154. pobijane odluke, da je navedeni izračun bio pogrešan jer je odgovarao graničnim troškovima proizvodnje centrala kojima se pokriva osnovni trošak, odnosno najjeftiniji troškovi. Doista, Komisija je naglasila da su takvi troškovi na tržištu mogući samo izvan vremena vršnog opterećenja, a tužitelj električnu energiju nije trošio samo tijekom tih sati, nego tijekom puna 24 sata. Komisija je, konačno, navela pojašnjenja u odnosu na tržišnu cijenu na Sardiniji (uvodna izjava 230. pobijane odluke), navodeći da tarifa koju je uživao tužitelj nije zadovoljavala kriterije iz odluke Alumix, čak i pod pretpostavkom da su se oni primjenjivali u predmetnom slučaju (uvodna izjava 155. pobijane odluke).
52 Što se tiče, kao treće, prikladnosti potpore na temelju regionalnog razvoja, iz uvodnih izjava 60. do 67. pobijane odluke proizlazi da je, suprotno onome što navodi tužitelj, Komisija ispitala tu mogućnost s obzirom na smjernice za nacionalne regionalne potpore (uvodna izjava 60. pobijane odluke), navodeći da Veneto nije bio uključen u prikladne regije (uvodna izjava 61. pobijane odluke), što je isključivalo jednu od tužiteljevih tvornica. Kad je riječ o drugoj tvornici smještenoj na Sardiniji, Komisija je navela da je ta regija bila prikladna do 31. prosinca 2006. (uvodna izjava 62. pobijane odluke), ali ne i na temelju Smjernica za nacionalne regionalne potpore za 2007. – 2013. (SL 2006., C 54, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 139.), osim što se tiče tužitelja koji je imao prijelazno razdoblje od dvije godine predviđeno „za linearno ukidanje postojećih režima operativne potpore“ (uvodna izjava 66. pobijane odluke). Komisija je, dakle, ispitivala je li potpora nužna (uvodna izjava 63. pobijane odluke) i proporcionalna lokalnim nedostacima (uvodna izjava 64. pobijane odluke) te je donijela negativan zaključak. Ona je također navela da se potpora nije uistinu postupno smanjivala (uvodna izjava 65. pobijane odluke) smatravši sveukupno neoportunim „uvođenje novih operativnih potpora na nekoliko mjeseci“ i predviđanje njihovog „postupnog ukidanja“, a imajući prije svega „u vidu istaknute sumnje i potporu koja uzrokuje poremećaj“ (uvodna izjava 66. pobijane odluke). Komisija je na kraju „izrazila sumnje“ u mogućnost davanja tarife koja je odobrena tužitelju „bilo kao regionalne potpore bilo na bilo kojoj drugoj osnovi“ (uvodna izjava 67. pobijane odluke).
53 Štoviše, pobijana odluka sadrži cijeli odlomak [t. 6.5.1., naslovljena „Spojivost sa smjernicama za nacionalne regionalne potpore (Sardinija)“] koji sažima dvadesetak uvodnih izjava Komisijinog stajališta o tom pitanju (uvodne izjave 220. do 240. pobijane odluke), među ostalim, što se tiče pitanja „[d]oprinosa regionalnom razvoju“ (t. 6.5.1.2. i uvodne izjave 232. do 237. pobijane odluke).
54 Što se tiče, kao četvrto, VPP programa, pobijana ga odluka također spominje na više mjesta. Komisija se na njega referira u kronologiji spora, navodeći predviđanje „mogućnosti donošenja“ navedenog programa (uvodna izjava 18. pobijane odluke) i prepisku s Republikom Italijom o tom pitanju (uvodne izjave 18. do 20. pobijane odluke). Također se spominju sastanci održani s tom državom članicom (iste uvodne izjave pobijane odluke). Pobijana odluka, među ostalim, sadrži odlomak posvećen tom pitanju [t. 6.5.3., naslovljena „Prijedlog stvaranja VPP‑a (Sardinija)“], podijeljen u dva odjeljka posvećena „[o]pisu talijanskog VPP‑a“ (t. 6.5.3.1. pobijane odluke) i „[u]sklađenosti tarife na temelju VPP‑a“ (t. 6.5.3.2. pobijane odluke). Taj odlomak (uvodne izjave 246. do 259. pobijane odluke) detaljno prikazuje program VPP i razloge zbog kojih je Komisija „došla do zaključka da u predmetnom slučaju VPP ne daje dovoljnu osnovu za opravdanje spojivosti potpore, bilo za prijelazno razdoblje nakon njegove provedbe ili, a fortiori, za razdoblje koje prethodi njegovoj provedbi“ (uvodna izjava 253. pobijane odluke).
55 Stoga je pobijana odluka u odnosu na četiri točke koje posebno ističe tužitelj daleko od površne te daje potkrijepljeno i argumentirano obrazloženje omogućujući tužitelju da sazna razloge na kojima se temelji donesena mjera te sucu Europske unije da izvrši sudski nadzor.
56 Iz toga slijedi da drugi dio šestog tužbenog razloga valja odbiti, što dovodi do odbijanja tog cijelog tužbenog razloga uzevši u obzir odustajanje od njegovog prvog dijela.
57 Sada treba ispitati peti tužbeni razlog tužitelja s obzirom na to da će kroz to ispitivanje Opći sud pobliže odrediti točan opseg odluke Alumix.
Peti tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu načela zaštite legitimnih očekivanja
58 Tužitelj navodi da je Komisija usvajanjem pobijane odluke povrijedila načelo zaštite legitimnih očekivanja. Valja naglasiti, što uostalom priznaje i tužitelj, da su određeni argumenti koje tužitelj ističe u okviru tog tužbenog razloga „već bili podneseni Općem sudu u okviru tužbe za poništenje Odluke [od 19. srpnja 2006.]“ (stavak 225. tužbe) i da „nisu bili usvojeni“ (isti stavak tužbe). Tužitelj traži da se oni ponovno ispitaju, osobito zbog šireg opsega navedenih argumenata i činjenice da pobijana odluka nije iste naravi kao Odluka od 19. srpnja 2006. Dakle, na pet dijelova petog tužbenog razloga treba odgovoriti uzimajući u obzir sudski odgovor Općeg suda, a zatim Suda, ali ne ograničivši se na to, a koji se odnose, kao prvo, na moguća legitimna očekivanja Republike Italije i tužitelja da predmetna potpora nije nova, nego postojeća, i to zbog trajnosti njezinih učinaka prema tužitelju zbog čega pobijana odluka predstavlja povredu članka 88. UEZ‑a (članak 108. UFEU‑a na koji se poziva tužitelj nije primjenjiv ratione temporis), kao drugo, na legitimna očekivanja potaknuta činjenicom da Komisija, iako obaviještena prema navodima tužitelja o pravnoj promjeni nakon roka predviđenog Uredbom iz 1995., nije reagirala na usvajanje novih odredaba talijanskoga prava, ostavljajući tužitelja u pretpostavci da se predmetna potpora treba smatrati postojećom potporom, kao treće, na vremenski neograničeno trajanje odluke Alumix, kao četvrto, na posebna legitimna očekivanja koja proizlaze iz toga što se tarifa iz Uredbe iz 1995. nije smatrala državnom potporom i, kao peto, na snaženje legitimnih očekivanja tužitelja Komisijinim stajalištem izraženim tijekom formalnog postupka ispitivanja, a osobito pismom od 19. siječnja 2007.
59 Prije ispitivanja predmetnog tužbenog razloga u njegovim različitim dijelovima, potrebno je podsjetiti na to što obuhvaća načelo zaštite legitimnih očekivanja i na uvjete koje je potrebno ispuniti kako bi se ono moglo primijeniti.
60 Temeljno načelo prava Unije (presuda Suda od 14. listopada 1999., Atlanta/Europska zajednica, C‑104/97 P, Zb., str. I‑6983., t. 52.) zaštite legitimnih očekivanja omogućava svakom gospodarskom subjektu prema kojem institucija stvara utemeljena očekivanja da se u njih pouzdaje (presude Suda od 11. ožujka 1987., Van den Bergh en Jurgens i Van Dijk Foods Products (Lopik)/EEZ, 265/85, Zb., str. 1155., t. 44. i od 24. ožujka 2011., ISD Polska i dr./Komisija, C‑369/09 P, Zb., str. I‑2011., t. 123.; presuda Općeg suda od 27. rujna 2012., Producteurs de légumes de France/Komisija, T‑328/09, t. 18.). Međutim, kad je pažljiv i razborit gospodarski subjekt u mogućnosti predvidjeti usvajanje Unijine mjere koja je takve naravi da utječe na njegove interese, on se ne može pozivati na blagodat tog načela kad se ta mjera usvoji (presuda Suda od 1. veljače 1978., Lührs, 78/77, Zb., str. 169., t. 6. i ranije navedena presuda od 25. ožujka 2009., Alcoa Trasformazioni/Komisija, t. 102.). Pravo pozivanja na legitimna očekivanja pretpostavlja ispunjenje tri kumulativna uvjeta. Kao prvo, uprava Unije mora zainteresiranoj osobi dati precizna, bezuvjetna i podudarajuća osiguranja koja dolaze od ovlaštenih i pouzdanih izvora. Kao drugo, ta osiguranja moraju biti takve naravi da stvaraju legitimna očekivanja u razumu onoga kome su upućena. Kao treće, dana osiguranja moraju biti usklađena s primjenjivim normama (vidjeti ranije navedenu presudu Producteurs de légumes de France/Komisija, t. 19. i navedenu sudsku praksu).
61 Kad je osobito riječ o primjenjivosti tog načela u području državnih potpora, valja pobliže navesti da, uzevši u obzir temeljnu ulogu obveze obavještavanja radi omogućavanja učinkovitosti Komisijinog nadzora državnih potpora, koji je obvezan, poduzetnici koji uživaju potporu ne mogu u načelu imati legitimna očekivanja vezana uz pravilnost navedene potpore, osim ako je ona dodijeljena poštujući postupak predviđen u članku 88. UEZ‑a, a gospodarski subjekt koji postupa s dužnom pažnjom treba se u načelu moći uvjeriti da je navedeni postupak poštovan. Osobito, korisnik potpore ne može imati legitimna očekivanja vezana uz pravilnost dodjele potpore kad se ona provodi bez prethodnog obavještavanja Komisije, na način da je nezakonita prema članku 88. stavku 3. UEZ‑a (vidjeti u tom smislu ranije navedenu presudu Producteurs de légumes de France/Komisija, t. 20. i 21. i navedenu sudsku praksu), osim ako ne postoje iznimne okolnosti (presuda Općeg suda od 30. studenoga 2009., Francuska i France Télécom/Komisija, T‑427/04 i T‑17/05, Zb., str. II‑4315., t. 263.).
62 S obzirom na prethodna razmatranja, potrebno je ispitati redom treći, drugi, četvrti, prvi i peti dio predmetnog tužbenog razloga.
Treći dio petog tužbenog razloga, koji se odnosi na vremenski neograničeno trajanje odluke Alumix
63 Budući da se Komisija odlukom Alumix oglasila o spojivosti s pravom Zajednice potpore uspostavljene Uredbom iz 1995., čije je važenje izričito okončano 31. prosinca 2005., njezina odluka nije mogla imati duži vremenski učinak od učinka mjere koja je bila njezin predmet. Kao što to Komisija opravdano podsjeća u odgovoru na tužbu, takvo je stajalište već zauzela ranije navedena presuda od 25. ožujka 2009., Alcoa Trasformazioni/Komisija (t. 105. i 106.). To je potvrdio i Sud koji je presudio da Komisijine tvrdnje u odluci Alumix nisu mogle navesti tužitelja da na legitiman način vjeruje da zaključci te odluke obuhvaćaju i tarifu ispitanu u Odluci od 19. srpnja 2006. (ranije navedena presuda od 21. srpnja 2011., Alcoa Trasformazioni/Komisija, t. 134.) te da je, dakle, Opći sud opravdano naveo da odluka Alumix nije mogla stvoriti tužiteljeva legitimna očekivanja vezana uz trajnost zaključaka u toj odluci (ranije navedena presuda od 21. srpnja 2011., Alcoa Trasformazioni/Komisija, t. 135.).
64 Zbog tih razloga valja, dakle, odbiti treći dio petog tužbenog razloga.
Drugi dio petog tužbenog razloga, koji se odnosi na legitimna očekivanja potaknuta činjenicom da Komisija nije reagirala nakon usvajanja novih odredaba talijanskog prava
65 Valja naglasiti da iako je, s jedne strane, odluka Alumix vrijedila samo za vrijeme trajanja potpore uspostavljene Uredbom iz 1995., s druge strane nije dopušteno tumačiti odsutnost reakcije Komisije na način da je to moglo kod tužitelja stvoriti legitimna očekivanja.
66 Kao prvo, treba naime primijetiti da stajalište tužitelja počiva na pogrešnoj premisi s obzirom na to da on tvrdi da su sporne odredbe bile poznate Komisiji, iako je ovdje potrebno utvrditi je li Republika Italija obavijestila tu instituciju o tim odredbama. Što se tiče Uredbe iz 2004., iz pobijane odluke proizlazi (uvodne izjave 1. do 3. navedene odluke) da je ta država članica informacije pružila nastavno na inicijativu Komisije koja je bila alarmirana različitim novinskim člancima. Što se tiče Zakona iz 2005., iz dokumenata u spisu također proizlazi, kao što je to potvrđeno na raspravi, da Komisija nije bila obaviještena o članku 11. stavku 11. navedenoga zakona, za razliku od njegovog članka 11. stavka 12., što je uostalom već presudio i Sud (ranije navedena presuda od 21. srpnja 2011., Alcoa Trasformazioni/Komisija, t. 16.). Stoga treba primijeniti sudsku praksu, na koju se podsjeća u točki 61. ove presude, prema kojoj korisnik potpore ne može imati legitimna očekivanja vezana uz pravilnost njezine dodjele ako se ona provodi bez prethodnog obavještavanja Komisije.
67 Također je uzaludno tvrditi da je Komisija bila pasivna zato što su joj predmetne informacije dostavljene u okviru postupaka koje je ona pokrenula. U tim uvjetima nisu mogla nastati nikakva legitimna očekivanja zbog inertnosti Komisije nakon obavještavanja s obzirom na to da ni inertnost ni obavještavanje nisu utvrđeni.
68 Kao drugo, a u svakom slučaju, u predmetnom slučaju nedvojbeno je izostalo postojanje preciznih, bezuvjetnih i podudarajućih osiguranja.
69 Stoga je nužno u cijelosti odbiti drugi dio petog tužbenog razloga.
Četvrti dio petog tužbenog razloga, koji se odnosi na legitimna očekivanja koja proizlaze iz toga što se tarifa iz Uredbe iz 1995. nije smatrala državnom potporom
70 Iz onoga što je navedeno u okviru ispitivanja trećeg dijela petog tužbenog razloga proizlazi da se vremenski ograničena Uredba iz 1995., s obzirom na to da je prestala važiti 31. prosinca 2005., koja je bila predmet odluke Alumix, mogla smatrati državnom potporom samo za razmatrano razdoblje. Kao što je to presudio Sud u vezi s analizom Općeg suda o toj točki (ranije navedena presuda od 21. srpnja 2011., Alcoa Trasformazioni/Komisija, t. 135.), tužitelj nije mogao imati legitimna očekivanja vezana uz trajnost zaključaka iz te odluke.
71 Stoga valja odbiti četvrti dio petog tužbenog razloga.
Prvi dio petog tužbenog razloga, koji se odnosi na legitimna očekivanja proizašla iz postojećeg obilježja predmetne potpore zbog trajnosti njezinih učinaka prema tužitelju
72 Iz sudske prakse na koju se podsjeća u točkama 60. i 61. ove presude proizlazi da se gospodarski subjekt može pozivati na povredu načela zaštite legitimnih očekivanja samo ako je bio razumno pažljiv, razborit i ako je postupao s dužnom pažnjom. U tim uvjetima tužitelj je trebao, s jedne strane, uzeti u obzir činjenicu da je preferencijalna tarifa koju je uživao na temelju Uredbe iz 1995., koja je po definiciji derogatorna u odnosu na normalnu tarifu, bila predviđena u trajanju od deset godina te da nije nipošto bilo sigurno da će biti produžena. S druge strane, tužitelj nije mogao zanemariti sustav utvrđivanja preferencijalne tarife koji je početno uživao, kao ni, nadalje, činjenicu da se tarifa razvijala na različite načine, o čemu Komisija još nije bila zauzela stajalište. Također, upravo uzimajući u obzir taj razvoj, pogrešno je pozivati se na učinke koji proizlaze iz preferencijalne tarife iz Uredbe iz 1995. s obzirom na to da je potonja više puta izmijenjena, uključujući izmjenu proizašlu iz Zakona iz 2005. koja se odnosi na godišnju indeksaciju od maksimalno 4 % tarife, kako to tumači AEEG (vidjeti točku 6. ove presude i uvodne izjave 49. i 50. pobijane odluke).
73 S obzirom na sve te elemente, tužitelj, kao gospodarski subjekt koji je razumno pažljiv, razborit i koji postupa s dužnom pažnjom, ne može temeljiti legitimna očekivanja na činjenici da će početna tarifa biti trajna i da će se smatrati postojećom potporom, posebice zato što se tarifa zamjetno razvila nakon odluke Alumix i to čak i kad je nastavio uživati preferencijalnu tarifu.
74 Prvi dio petog tužbenog razloga stoga treba odbiti.
Peti dio petog tužbenog razloga, koji se odnosi na snaženje legitimnih očekivanja tužitelja Komisijinim stajalištem izraženim tijekom formalnog postupka ispitivanja, a osobito pismom od 19. siječnja 2007.
75 Činjenica da je Komisija pismom od 19. siječnja 2007. započela raspravu s Republikom Italijom, a ne s tužiteljem, u vezi s programom VPP (uvodne izjave 18. do 20. pobijane odluke), ne samo da ne utječe na obilježje postojeće potpore za koju tužitelj želi da se prizna kao mjera koju provode sporne odredbe talijanskoga prava i stoga ni na legitimna očekivanja za koja je tužitelj pogrešno smatrao da ima pravo temeljiti na zaključcima koje je istaknula Komisija u odluci Alumix, nego štoviše, s obzirom na to da je navedeno pismo predstavljalo tek početak pregovora o mogućnosti usvajanja prijelaznih mjera, ono po definiciji nije moglo sadržavati precizna, bezuvjetna i podudarajuća osiguranja.
76 Iz toga slijedi da valja odbiti peti dio petog tužbenog razloga i stoga peti tužbeni razlog u cijelosti.
77 Preostala četiri tužbena razloga ispitat će se redoslijedom koji proizlazi iz podnesaka tužitelja.
Prvi tužbeni razlog, koji se odnosi na nezakonitu kvalifikaciju državne potpore s obzirom na to da ne postoji prednost odobrena tužitelju
78 Prvi tužbeni razlog kojim se tužitelj poziva na povredu članka 107. UFEU‑a (u stvarnosti članka 87. UEZ‑a, koji je primjenjiv ratione temporis) sadrži različite potpodjele, od kojih se prva odnosi na intenzitet sudskog nadzora u području državnih potpora i obvezu obrazloženja koja u ovom području leži na Komisiji. U vezi s potonjim pitanjem, u okviru ispitivanja drugog dijela šestog tužbenog razloga presuđeno je da je pobijana odluka bila u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz članka 253. UEZ‑a. Što se tiče općenitih razmatranja u vezi s time što je to nadzor suca Unije u području državnih potpora, ona nisu popraćena ni sa kakvim konkretnim prigovorom u vezi s nezakonitošću pobijane odluke i stoga ih valja odbiti kao bespredmetne.
79 Prvi tužbeni razlog zapravo se sažima na tri argumenta: Komisija je trebala smatrati da su primjenjivi kriteriji postavljeni u odluci Alumix, što bi je, dakle, dovelo do istog zaključka kao i u navedenoj odluci, odnosno da ne postoji državna potpora (t. D i E prvog tužbenog razloga); Komisija je trebala izvršiti gospodarsku analizu kako bi utvrdila eventualno postojanje prednosti odobrene tužitelju (t. B prvog tužbenog razloga); to bi u svakom slučaju podrazumijevalo da Komisija kao okvir svojeg stajališta zauzme stav o normalnom funkcioniranju tržišta (t. C prvog tužbenog razloga).
80 Potrebno je redom ispitati ta tri pitanja.
81 Što se tiče kritike činjenice da je Komisija ocijenila neprimjenjivima u predmetnom slučaju kriterije koji su postavljeni u odluci Alumix, nužno je pobliže navesti da se tu ne radi o pitanju vremenskog područja primjene te odluke, nego o pitanju gospodarskih i pravnih promjena koje su otad nastupile i učinile nemogućim ponavljanje slične odluke. Zaista, kao što to opravdano navodi Komisija, „teško je zamisliti značajniju promjenu od prijelaza s cijene koju određuje pružatelj na tarifu koju subvencionira država“ (stavak 54. odgovora na tužbu).
82 Iako je u prvom slučaju tarifa odobrena tužitelju mogla biti jednaka popustu koji je odobrio pružatelj, čak i u situaciji monopola (u predmetnom slučaju ENEL‑a) u odnosu na jednog od njegovih najvažnijih klijenata (vidjeti u tom pogledu uvodne izjave 36. i 37. pobijane odluke), mjere koje su predmet pobijane odluke obuhvaćaju sniženje cijene od strane talijanske vlasti, koje je financirano parafiskalnim nametom koji tužitelju omogućava povrat razlike između tarife normalno naplaćene poduzetnicima i preferencijalne tarife koja mu je priznata. Međutim, s obzirom na to da iz same naravi primijenjene preferencijalne tarife proizlazi da je Riznica za poravnanja vraćala tužitelju iz javnih sredstava postojeću razliku između tarife električne energije naplaćivane ENEL‑ovim tvornicama i tarife predviđene u Uredbi iz 1995., već je samo to utvrđenje dostatno za tvrdnju da tužiteljeve tvornice nisu snosile cjelokupne troškove koji bi normalno teretili njihove proračune (vidjeti u tom smislu ranije navedene presude od 25. ožujka 2009., Alcoa Trasformazioni/Komisija, t. 68. i od 21. srpnja 2011., Alcoa Trasformazioni/Komisija, t. 83.).
83 Komisija je dakle opravdano smatrala da se kriteriji postavljeni u odluci Alumix ne mogu primijeniti u predmetnom slučaju.
84 Što se tiče drugog pitanja, valja naglasiti da je, kao što je to bilo izloženo u okviru ispitivanja drugog dijela šestog tužbenog razloga, Komisija pružila brojne gospodarske naznake koje se odnose na razvoj tržišta (kraj monopola) i na vlastita obilježja tužiteljevih tvornica (primjerice analiza sardinijskog tržišta električnom energijom). Ona je, dakle, postupala u skladu s člankom 87. UEZ‑a, kojim se od Komisije zahtijeva da utvrdi da je potpomognutom poduzetniku dodijeljena gospodarska prednost (vidjeti u tom smislu presude Općeg suda od 6. ožujka 2003., Westdeutsche Landesbank Girozentrale i Land Nordrhein‑Westfalen/Komisija, T‑228/99 i T‑233/99, Zb., str. II‑435., t. 251. i 257. i od 3. ožujka 2010., Bundesverband deutscher Banken/Komisija, T‑163/05, Zb., str. II‑387., t. 98.). Nasuprot tome, nije bilo potrebno da Komisija izlaže druge argumente s obzirom na to da je prednost odobrena tužitelju proizlazila iz običnog opisa primijenjenog sustava. Složene gospodarske procjene koje su primjerice potrebne za primjenu kriterija privatnog investitora u tržišnom gospodarstvu ne mogu ni na koji način biti korisne u slučaju kompenzacijskog sustava koji je financiran parafiskalnim nametom kojim se jedno društvo nastoji osloboditi od plaćanja dijela troškova električne energije potrebne za proizvodnju proizvoda koje prodaje na području Unije. Komisija nije, dakle, bila dužna provesti detaljniju gospodarsku analizu nego što je to analiza koja se nalazi u pobijanoj odluci.
85 Što se tiče trećeg tužiteljevog argumenta, koji se odnosi na činjenicu da je Komisija trebala zaključivati u okviru normalnog, a ne postojećeg tržišta, dostatno je podsjetiti da se, kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse, državna potpora treba ocjenjivati sama po sebi, a ne s obzirom na ciljeve kao što je, primjerice, popravljanje nesavršene konkurentnosti tržišta (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 29. travnja 2004., Italija/Komisija, C‑372/97, Zb., str. I‑3679., t. 67. i navedenu sudsku praksu).
86 Stoga prvi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
Drugi tužbeni razlog, koji se odnosi na nezakonitost koja proizlazi iz neutvrđenja iznosa potpore
87 Ovdje treba podsjetiti da je Komisija u pobijanoj odluci, s jedne strane, proglasila predmetnu potporu nespojivom sa zajedničkim tržištem i, s druge strane, naložila njezin djelomični povrat. Pitanje utvrđenja iznosa potpore postavlja se u odnosu na taj potonji aspekt.
88 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, nijedna odredba prava Unije ne zahtijeva da Komisija odredi točan iznos potpore koji se treba vratiti kad se naloži povrat potpore koja je proglašena nespojivom s unutarnjim tržištem. Dovoljno je da Komisijina odluka sadrži naznake koje adresatu omogućuju da sâm utvrdi taj iznos bez pretjeranih poteškoća (presude Suda od 12. listopada 2000., Španjolska/Komisija, C‑480/98, Zb., str. I‑8717., t. 25. i od 18. listopada 2007., Komisija/Francuska, C‑441/06, Zb., str. I‑8887., t. 29.; presuda Općeg suda od 15. lipnja 2010., Mediaset/Komisija, T‑177/07, Zb., str. II‑2341., t. 181.).
89 Pobijana odluka ispunjava te zahtjeve s obzirom na to da sadrži, kao što to uostalom navodi ranije navedeno rješenje od 9. srpnja 2010., Alcoa Trasformazioni/Komisija (t. 11.), metodu prema kojoj se taj iznos treba izračunati ne precizirajući točan iznos potpore koji treba vratiti. Taj je iznos jednak razlici između ugovorne cijene i preferencijalne cijene, što odgovara kompenzacijskoj naknadi koju je tužitelj dobivao tijekom dotičnog razdoblja (uvodna izjava 285. pobijane odluke). Članak 1. pobijane odluke izričito upućuje na tu uvodnu izjavu. Članak 2. navedene odluke pobliže navodi da se na taj iznos primjenjuju kamate i utvrđuje načine njihovog izračuna. Konačno, iz analize navedenog članka proizlazi da je za tvornicu na Sardiniji Komisija odustala od povrata potpore za razdoblje od 19. siječnja 2007. do 19. studenoga 2009.
90 Stoga drugi tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.
Treći tužbeni razlog, koji se odnosi na, kao prvo, pogrešnu kvalifikaciju operativne potpore i, podredno, prikladnost takve potpore na temelju smjernica za nacionalne regionalne potpore
91 Odmah valja uputiti na ograničenost tužiteljevog trećeg tužbenog razloga s obzirom na to da se on odnosi samo na tvornicu na Sardiniji jer Veneto nije prikladna regija za odobravanje nacionalnih regionalnih potpora na temelju članka 87. stavka 3. točke (a) UEZ‑a. Komisija u pobijanoj odluci (uvodna izjava 240. navedene odluke) i odgovoru na tužbu pojašnjava da je Sardinija prestala biti prikladna regija na kraju 2006. godine. Iz toga slijedi da treći tužbeni razlog valja ispitati u njegova dva dijela samo u mjeri u kojoj se odnosi na nezakonitost potpore za sardinijsku tvornicu za razdoblje koje prethodi navedenom datumu.
Kao prvo, pogrešna kvalifikacija predmetne operativne potpore
92 Tužitelj u okviru svojeg prigovora Komisijinoj analizi, prema kojoj je predmetna potpora nespojiva sa zajedničkim tržištem, navodi da se ne radi o operativnoj potpori koja je kao takva u načelu isključena iz područja primjene smjernica za nacionalne regionalne potpore (t. 4.15. do 4.17. navedenih smjernica). Tužitelj se, među ostalim, poziva na privremeni karakter dotične mjere i na njezinu, u biti, regionalnu svrhu. Međutim, ta argumentacija nije uvjerljiva. Naime, s jedne strane, tužitelj se koristio preferencijalnom tarifom tijekom 15 godina (od stupanja na snagu Uredbe iz 1995. sve do obavijesti o pobijanoj odluci, posebice njezinog članka 4. na temelju kojeg Republika Italija mora poništiti sva buduća plaćanja predmetne potpore). S druge strane, preferencijalna tarifa nije se odnosila samo na Sardiniju, nego i na Veneto. U svakom slučaju, kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse, operativne potpore su potpore koje oslobađaju poduzetnika troškova koje bi u pravilu snosio u okviru svojeg redovnog upravljanja ili svojih normalnih aktivnosti (presude Suda od 19. rujna 2000., Njemačka/Komisija, C‑156/98, Zb., str. I‑6857., t. 30. i od 21. srpnja 2011., Freistaat Sachsen i Land Sachsen‑Anhalt/Komisija, C‑459/10 P, t. 34.; ranije navedena presuda Kronoply/Komisija, t. 75.). Stoga je predmetna potpora koja je tužitelju omogućavala smanjenje troškova povezanih s potrošnjom električne energije, što po definiciji ulazi u okvir redovnog upravljanja, doista bila operativna potpora. To vrijedi tim više s obzirom na to da je proces proizvodnje aluminija energetski osobito zahtjevan (uvodna izjava 74. pobijane odluke), a kupnja električne energije bila je od temeljne važnosti za tužiteljevo poslovanje.
93 Prvi dio trećeg tužbenog razloga stoga treba odbiti.
Podredno, prikladnost predmetne potpore na temelju smjernica za nacionalne regionalne potpore
94 Čak i kad je riječ o operativnim potporama, bilo je iznimno moguće odobriti potpore namijenjene za prikladne regije na temelju članka 87. stavka 3. točke (a) UEZ‑a pod uvjetom da su opravdane zbog svojeg doprinosa regionalnom razvoju i svoje naravi te ako je njihova razina bila proporcionalna nedostacima koje su nastojale ukloniti. Te su potpore trebale biti vremenski ograničene i postupno se smanjivati. Tužitelj podredno smatra da je Komisija trebala priznati, kad je riječ o njegovoj sardinijskoj tvornici, da je potpora prikladna na tom temelju. Taj argument ne može se prihvatiti.
95 Ponajprije, a što je samo po sebi dostatno za to da je Komisija odbila smatrati potporu prikladnom na temelju smjernica za nacionalne regionalne potpore, predmetna se potpora nije postupno smanjivala (uvodne izjave 65. i 239. pobijane odluke), unatoč činjenici da je povećanje tarife ograničeno na 4 %. Naime, valja naglasiti da ograničenje povećanja nominalnog iznosa preferencijalne tarife ne podrazumijeva, ipso facto, smanjenje iznosa naknade za navedenu tarifu korisniku s obzirom na to da stvarni trošak električne energije za subjekta može ostati viši od onoga koji naplaćuje navedenom korisniku na temelju preferencijalne tarife, čak i uvećane za 4 %. Stoga, kao što je to Komisija opravdano navela, a to nije osporeno, preferencijalna tarifa postupno se smanjivala samo u slučaju smanjenja neto prosječnih cijena unutar Unije, a u svim drugim slučajevima postupno se povećavala.
96 Nadalje, Komisija je na potpuno uvjerljiv način obrazložila razloge zbog kojih predmetna potpora nije na trajan način doprinosila regionalnom razvoju. Tako je u uvodnim izjavama 235. i 236. pobijane odluke podsjetila da je sâm tužitelj priznao neodrživost sardinijskog postrojenja bez preferencijalne tarife i uputila na to da bi, čak uzevši u obzir budući utjecaj izgradnje nove infrastrukture (plinovoda i podvodnog kabela) na tržišnu cijenu, dobivena cijena bila usporediva s cijenom u ostatku Italije, ali ni na koji način ne bi mogla postići cijenu od 30 eura po MWh, „nužnu za osiguranje isplativosti čeličane“ (uvodna izjava 235. pobijane odluke). Na taj je način tužiteljeva tvornica, daleko od toga da bi zahvaljujući predmetnoj potpori postala budući pokretač razvoja na otoku, sâma u potpunosti ovisila o preferencijalnoj tarifi.
97 Konačno, budući da smjernice za nacionalne regionalne potpore zahtijevaju da potpora, kako bi bila prikladna, mora biti proporcionalna nedostacima koje nastoji ukloniti, Komisija je ispitivala je li preferencijalna tarifa u zamjetnom raskoraku za druge klijente između Sardinije i talijanskog poluotoka. No Komisija je navela da je povrat odobren tužitelju bio mnogo viši od razlike koja je inače zamijećena. U tim uvjetima tužitelj ne može valjano tvrditi da je predmetna potpora bila proporcionalna i stoga prikladna.
98 S obzirom na to da ti kriteriji nisu zadovoljeni, Komisija je opravdano smatrala da to onemogućuje prikladnost predmetne potpore na temelju smjernica za nacionalne regionalne potpore.
99 Iz toga slijedi da drugi dio trećeg tužbenog razloga treba također odbiti i stoga treći tužbeni razlog u cijelosti.
Četvrti tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu načela dobre uprave i članka 107. stavka 3. UFEU‑a u odnosu na program VPP
100 Tužitelj smatra da je Komisija pismom od 19. siječnja 2007. i, općenitije, svojim stavom u vezi s ocjenom programa VPP‑a na ozbiljan i očit način povrijedila načelo dobre uprave i članak 107. stavak 3. UFEU‑a (u stvarnosti članak 87. stavak 3. UEZ‑a, uzimajući u obzir datum donošenja pobijane odluke).
101 Ponajprije valja podsjetiti da se u upravnim postupcima među jamstvima koja dodjeljuje pravni poredak Unije nalazi i načelo dobre uprave, za koje je vezana obveza nadležne institucije da pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne elemente konkretnog predmeta (presuda Suda od 21. studenoga 1991., Technische Universität München, C‑269/90, Zb., str. I‑5469., t. 14. i presuda Općeg suda od 23. rujna 2009., Estonija/Komisija, T‑263/07, Zb., str. II‑3463., t. 99.).
102 Nadalje valja naglasiti da je Komisija u uvodnoj izjavi 281. pobijane odluke priznala da je dugotrajnost rasprava koje su započele u 2007. godini u vezi s programom VPP, iako se u velikoj mjeri pozivala na zakašnjelu reakciju Republike Italije, „[bila] protivna načelu dobre uprave i utjecala je na ponašanje korisnika tijekom provedbe ispitivanja“.
103 Doista, iako Opći sud nije vezan ocjenom koju može donijeti Komisija o vlastitom ponašanju te je dužan izvršiti svoj nadzor zakonitosti pobijane odluke, on je, nasuprot tome, vezan u okviru navedenog nadzora kako petitom tako i točnim predmetom pobijane odluke.
104 Na taj način, s obzirom na to da bi Komisijina oklijevanja i sporost u ocjenjivanju programa VPP‑a, u vezi s tužiteljevom tvornicom na Sardiniji, predstavljali povredu načela dobre uprave, potrebno je navesti da je Komisija smatrala oportunim „da se od sardinijskog poslovnog nastana ne traži povrat odobrene potpore za razdoblje između datuma pisma, odnosno 19. siječnja 2007., i datuma [...] [pobijane] odluke“ (uvodna izjava 282. pobijane odluke). Članak 2. stavak 1. pobijane odluke odražava tu analizu. Stoga se tužbeni razlog koji se odnosi na povredu načela dobre uprave treba u dijelu odbiti kao bespredmetan s obzirom na to da ne može utjecati na zakonitost pobijane odluke u vezi s pitanjem spojivosti predmetne potpore sa zajedničkim tržištem i da nema utjecaja na iznos potpore za koji je Komisija zatražila povrat, u odnosu na sardinijsku tvornicu za razdoblje nakon 18. siječnja 2007.
105 Međutim, iz čitanja navedenog tužbenog razloga proizlazi da ga tužitelj smješta u širu perspektivu, u odjeljak naslovljen „Komisijino vođenje upravnog postupka“, navodeći da prema njegovom mišljenju argument u vezi sa sporošću postupanja proizlazi iz sljedećih elemenata:
– sadržaja odluke Alumix, u kojoj Komisija mjere provedene Uredbom iz 1995. ne smatra državnom potporom;
– inertnosti Komisije nakon što je bila obaviještena o izmjenama početne potpore;
– činjenice da je Komisija u vezi s Uredbom iz 2004. pokrenula ispitivanje u odnosu na nove korisnike preferencijalne tarife, ali ne i u odnosu na tužitelja;
– usvajanja Odluke od 19. srpnja 2006.;
– usvajanja pobijane odluke nakon napuštanja pretpostavke koju je predstavljao program VPP.
106 Ti različiti elementi, bilo da se promatraju odvojeno ili u njihovoj cjelini, ne mogu predstavljati povredu načela dobre uprave. Naime, kao prvo, već se prije podsjetilo na to da odluka Alumix ne omogućuje tužitelju da smatra da njezino područje primjene prelazi deset godina predviđenih Uredbom iz 1995. radi odobravanja preferencijalne tarife koju je on uživao. Kao drugo, Komisiji se ne može prigovoriti da nije poštovala načelo dobre uprave ako nije bila u mogućnosti dobro upravljati zbog ponašanja za koje je u potpunosti odgovorna treća osoba. Doista, u predmetnom je slučaju očito da Komisija nije mogla zauzeti stajalište kao što je to trebala učiniti da je bio poštovan postupak obavještavanja o državnim potporama jer ju Republika Italija nije obavijestila o Uredbi iz 2004. i o članku 11. stavku 11. Zakona iz 2005., što predstavlja nezakonitost. Štoviše, kao što je to navedeno u točkama 65. do 67. ove presude, Komisija nije bila inertna nakon što su talijanske vlasti usvojile nove odredbe, nego je od njih zatražila informacije koje je smatrala potrebnim. Kao treće, i Opći sud i Sud su Odluku od 19. srpnja 2006. ocijenili zakonitom, uključujući razdvajanje dijela koji se odnosi na tužitelja od dijela koji se odnosi na nove korisnike preferencijalne tarife utvrđene Uredbom iz 2004. Kao četvrto, u točki 104. ove presude podsjeća se na to da kad je riječ o zakašnjenju koje je uzrokovano pokretanjem razgovora o programu VPP, a zatim napuštanju te teze, Komisija se sâma osjećala obvezanom uzeti to u obzir i odustati od povrata pripadajućeg iznosa potpore, što zasigurno ne može predstavljati čin loše uprave.
107 Konačno, što se tiče navodne povrede članka 87. stavka 3. UEZ‑a koja se odnosi na Komisijin propust u evaluaciji učinaka programa VPP‑a na Sardiniji, potrebno je podsjetiti da je Komisija u pobijanoj odluci opravdano smatrala da navedeni program nije nudio dostatnu osnovu za opravdanje spojivosti potpore, bilo za prijelazno razdoblje nakon njezine provedbe bilo, a fortiori, za razdoblje koje prethodi njezinoj provedbi (uvodna izjava 253. pobijane odluke). Naime, s obzirom na to da je Sardinija na kraju 2006. prestala biti prikladna regija na temelju te odredbe i imajući u vidu da su razgovori između Komisije i Republike Italije započeli početkom 2007. godine, članak 87. stavak 3. UEZ‑a nije mogao biti povrijeđen time što je Komisija odbila uzeti u obzir navedeni program zato što je, prije svega, opće načelo iz članka 87. stavka 1. UEZ‑a načelo zabrane državnih potpora, a odstupanja od tog načela tumače se usko (presude Suda od 29. travnja 2004., Njemačka/Komisija, C‑277/00, Zb., str. I‑3925., t. 20. i od 23. veljače 2006., Atzeni i dr., C‑346/03 i C‑529/03, Zb., str. I‑1875., t. 79.; presuda Općeg suda od 2. prosinca 2008., Nuova Agricast i Cofra/Komisija, T‑362/05 i T‑363/05, t. 80.).
108 Iz svega prethodnoga proizlazi da je potrebno odbiti četvrti tužbeni razlog.
109 Stoga, budući da nijedan od šest tužbenih razloga nije prihvaćen, potrebno je odbiti cijelu tužbu.
Troškovi
110 S obzirom na to da je Komisija podnijela zahtjev da tužitelj snosi troškove, a tužitelj nije uspio u postupku, primjenom članka 87. stavka 2. Poslovnika tužitelju se nalaže snošenje troškova, uključujući troškove postupka privremene pravne zaštite. U skladu s člankom 87. stavkom 4. navedenog propisa, Republika Italija, intervenijent u predmetnom sporu, snosi vlastite troškove.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (osmo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Alcoi Trasformazioni Srl nalaže se snošenje vlastitih troškova kao i troškova koje je zatražila Europska komisija, uključujući troškove postupka privremene pravne zaštite.
3. Republici Italiji nalaže se snošenje vlastitih troškova.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 16. listopada 2014.
Potpisi